GORAN VRANIĆ

Venecija, 2009.

Studio Moderne galerije “Josip Račić”, Margaretska 3, Zagreb

5. – 17. VI. 2012.

Poetika zarobljenog objektivaPoetics of the Captive Lens

Goran Vranić

Poetika zarobljenog objektiva

Primijećeno je već da je Goran Vranić fotograf koji se izražava ciklusima. Ti ciklusi čine poglavlja njegove umjetničke biografije. Izmjenjuju se crno-bijele cjeline s onima u boji, puste vedute s onima napučenim, (pre)poznati motivi s onim neobičnim. Svojim do-življajem i izrazom daje novu vrijednost i čitanje tim znanim motivima, prebacuje ih u maštu ili neku vizualnu tezu. Moglo bi se generalizirati gledajući cikluse posljednjeg desetljeća da je jednom polovicom svoga kadra Vranić u moru, a druga polovica u njega uranja ili izranja, dodiruje ga. Sjećamo se kolorističkog i formalnog bogatstva njegovih rovinjskih prova na izložbi 2001. kojima će se vratiti desetljeće kasnije, ali sada s poma-kom objektiva na njihov odraz na jedanput nestalnoj, a drugi put gotovo tvarnoj morskoj površini; sjajenja i scenografije dubrovačkih mira kroz dan i noć, kroz godinu, na izložbi 2008. i, nešto kasnije, metafizičkih sjena prolaznika na njegovim kamenom popločenim, uglačanim ulicama, pa fantastičnih oblika kornatskih gromada izloženih 2009. Poslije kornatskog tajanstva elementarne prirode i fluidnih refleksija prova, kao zako-nom suprotnosti, Vranićev je interes u najnovijem ciklusu u ljetnoj Veneciji, i to onoj umjetnički najopasnijoj: turističkoj. Sada komplementira već obrađeni Dubrovnik Ve-necijom kao suvladaricom Jadrana. Iz palače Querini Stampalia, hrvatskog biennalskog izlagačkog prostora, iza Scarpinih morskih vrata palače, prati život kanala. Za razliku od kretanja s fotoaparatom u hvatanju motiva, ovdje fotograf miruje, a motivi promiču. Za njihovo fiksiranje u pitanju je „odlučujući trenutak“ – ova poznata sintagma nameće se pred Vranićevim fotografijama upravo onako kako ju je Cartier-Bresson mislio: u djeliću vremena, istovremeno i trenutno percipirati i predmet slike i njegovu vizualnu organi-zaciju. Rešetka kroz koju fotografira reže motiv u pravokutno meandriranu puzzle ploču, fra-gmentira fotografsku sliku u mozaik, u geometrijski kloazonirane dijelove. U toj orijen-

Venecija, 2009.

talnoj cancellati arhitekta Carla Scarpe kroz koju Vranić gleda iz palače na kanal, iz sjene u svjetlo, sjeća se on svojih „uresa suterena“, kovanih gitri, uličnih rešetki podrumskih prostora koje je snimao na početku umjetničkog puta prije gotovo dva desetljeća. Sada kada se već može praviti bilanca, pokazuje se i u ovom ciklusu ornamentalizaci-ja plohe kao jedna od sastavnica Vranićeve poetike, jači ili prigušeniji grafizam. Bili su to bridovi drvene građe barki, mreškanja mora ili naplavine, konture kamenih blokova, rasjedi stijenja. U ovom ciklusu to je čvrsta linearna matrična struktura, kroz čije pra-vilne otvore snima pod različitim kutovima i postiže njihovu raznoliku ispunu. Ulaze u ta oka gondole s njihovim standardnim ukrasima: crvenim karanfilom, ferom: zuba-tim pramčanim ukrasom, forkolom: škarmom, ukrasima, a nadasve veselim putnicima sa svih strana svijeta koji pozdravljaju otkrivenog Vranića: fotografa-voajera. Ruinirane cigle zida kanala zatvaraju srednji plan kadra, a ploha campa na drugoj strani nova je pozornica za statiste na čvrstom tlu. Iz svoga skrovišta podiže Vranić objektiv i na gotič-ku triforu i na plebejske prozore susjednih gradnji, pa ga spušta kako bi uhvatio lelujave odraze na morskoj površini. Ne fotografira samo kroz tu magistralnu rašteladu, nalazi i druge otvore ili vrata pa vizira kroz drugačije rastere.Postoji teza da su mogućnosti fotografije limitirane njenom vezanošću uz predmetnu realnost, njenim inherentnim mimetizmom. Po tom razmišljanju ona treba prikaziva-ti ljude i život onakve kakvi jesu, i tako estetski ili moralno djelovati. Ta teza priziva razmiš ljanje jedne teoretičarke fotografije da fotografi nemaju svog stila, u smislu kako se prepoznaje stil slikara ili kipara, nego da ih određuje predmetna stvarnost. Vranić kreativno afirmira obje postavke: on ne samo da gleda, nego i vidi. Ne nadilazi komuni-kativnost realizma, nego ga kreativno obogaćuje svojom posebnom poezijom – pružajući gledatelju mogućnost novog doživljaja svijeta.

Marija Tonković

Venecija, 2009.

Poetics of the Captive Lens

It has already been observed that Goran Vranić is a photographer who expresses himself in cycles. These are the cycles that make up chapters of his artistic biography. Black and white units alter-nate with those in colour, empty vistas with populated, recognis-able motifs with those that are uncommon.After the mystery of elementary nature and the fluid reflection of ship’s prows in the Kornati, as by the law of opposites, in his latest cycle Vranić’s interest lies in Venice in summer, in the artistically most dangerous version, the touristy. Now he is complementing the already worked Dubrovnik with Venice, joint sovereign of the Adriatic. From the Palazzo Querini Stampalia, Croatia’s exhibi-tion space at the Biennale, behind the Scarpa water gate of the palace, he follows the life of the canal. Unlike the camera that moves in search of motifs, here the photographer is still, the mo-tifs pass by. When they are to be pinned down depends on the decisive moment – this very familiar phrase naturally comes to mind in front of Vranić’s photographs in the very way that Cartier-Bresson imagined it: in an instant of time, simultaneously and im-mediately to perceive both the subject of the picture and its visual organisation.The grille through which he shoots cuts the motif into a mean-dering rectangular jigsaw puzzle, it fragments the photographic image into a mosaic, into parts of geometrical cloisonné work. In this oriental cancellata by architect Carlo Scarpa through which

Venecija, 2009.

Vranić looks from palace onto canal, from shadow into light, he recalls his embellishments of the ground floor, the wrought iron grilles onto the street of basement premises that he shot at the outset of his artistic career almost two decades ago.Now, when a balance can be drawn up, in this cycle too, ornamen-tation of the surface appears, one of the components of Vranić’s poetics, a stronger or more muted graphism. It was consisted of the edges of the wood of the boats, the rippled sea, the sedimenta-tion, the contours of stone blocks, fault lines in the rocks. In this cycle it is a tough linear structural matrix, through the regular openings of which he shoots at various angles, getting a diverse fill.One proposition states that the capacities of photography are lim-ited by its being connected to objective reality, its inherent leaning to mimesis. In this way of thinking, it has to show people and life the way they are, and in this way achieve its moral and aes-thetic effect. This proposition has led to the thinking of one pho-tographic theorist that photographers do not have a style, in the sense in which the style of a painter or sculptor is recognised, and they are guided and limited by the objective reality. Vranić gives his creative endorsement to both postulates: he not only looks, but also sees. He does not surpass the communicativeness of realism, but creatively enhances it with his special poetry – affording the observer the chance for a new experience of the world.

Marija Tonković

Venecija, 2009.

Venecija, 2009.

Venecija, 2009.

Venecija, 2009.

Venecija, 2009.

BIOGRAFIJA

Goran Vranić rođen je 18. srpnja 1964. u Zagrebu. Školu Primijenjene umjetnosti (Odsjek fotografije) završio je 1983. godine. U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu radio je kao voditelj fotografskog ateljea od 1987. do 1996. Član je ULUPUH-a od 1993. godine. Uz umjetničku izložbenu djelatnost intenzivno radi i primijenjenu fotografiju. Surađujući s istaknutim hrvatskim povjesničarima umjetnosti svojim snimkama je opremio brojna kataloška i monografska izdanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Umjetničkog paviljona, Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, Galerije Klovićevi dvori, Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu i još brojnih ustanova i nakladnika diljem Hrvatske. Aktivni je član Fotokluba Zagreb od 1990. U Hrvatskoj Zajednici samostalnih umjetnika djeluje od 1997. godine.

Živi u Zagrebu, ulica Matije Murka 18, tel. + 385 1 37 38 686,Mob. +385 91532 97 09,email: vranic.goran@gmail.com

SAmOStAlne IzlOžBe

1992. Zagreb, MUO, Portreti branitelja1992. Karlovac, Zorin dom, Portreti branitelja1993. Frankfurt, Hrvatsko europsko društvo,

Portreti branitelja1993. Zagreb, Foto galerija Likum, Zagreb1994. Zagreb, Galerija Angeluš, Portreti

branitelja1994. Zagreb, Muzej Mimara, Uresi suterena1994. Pakrac, Galerija Matice Hrvatske, Uresi

suterena1994. Dubrovnik, Kazalište Marina Držića,

Uresi suterena1994. Zagreb, Foto galerija Likum, Prizori iz

Pakraca1995. Zadar, Gradska loža, Uresi suterena1995. Karlovac, Gradski muzej, Uresi

suterena1995. Zagreb, Galerija Spot, Dečki iz 150-te1996. Zagreb, Muzej Mimara, Biljezi

ponosnog ziđa Pakrac-Lipik1997. Pakrac, Galerija Matice Hrvatske,

Biljezi ponosnog ziđa Pakrac-Lipik1999. Zagreb, Stara gradska vijećnica,

Susret sa Svetim ocem2000. Zagreb, Kulturno informativni centar-

KIC, Ukotvljena sjećanja2001. Zagreb, Poliklinika za dijagnostiku,

Ukotvljena sjećanja2001. Brežice, KULT 2001 tretji v vrsto,

Barčice2002. Krk, Galerija Decumanus,Čarobne

Jadranske duše2003. Graz, Foto klub Dynamic, Die zaubere

Adriatische Seele

2003. Karlovac, Galerija ZILIK, Čarobne jadranske duše

2005. Zagreb, Galerija Badrov, Medijalni šumovi u mrežama

2005. Krk, Galerija Decumanus, Sjećanje:100. Apostolski pohod Pape Ivana Pavla II.

2007. Koprivnica, Muzej grada, Uresi grada2007. Karlovac, Galerija Vjekoslav Karas,

Prove2007. Trst, Kavana San Marco, Dubrovnik i

prove2008. Budimpešta, Institut za srednjo -

europsku kulturu, Dubrovnik kroz godinu

2008. Pečuh, Dom umjetnosti i književnosti, Dubrovnik kroz godinu

2008. Zagreb, Galerija Badrov, Sjene2008. Opatija, Hrvatski muzej turizma i

Umjetnička galerija Josip Šporer, Prove

2009. Pečuh, Hrvatsko kazalište Pečuh i Galerija Horda, Sjene

2010. Zagreb, Galerija, Cro Art Photo Club galerija, Arhajski ritmovi

2010. Varaždin, Salon palače Sermage i Gradski muzej Varaždin, Arhajski ritmovi

2010. Zagreb, Kic - Kulturno informativni centar Zagreb, Refleksije

2011. Zagreb, Galerija Angeluš, Ponos hrvatskih ratnika

2011. Rijeka, Galerija Kluba Sušačana, Piturane prove

Venecija, 2009.

Izložba / Exhibition

GORAN VRANIćPoetika zarobljenog objektiva Poetics of the Captive LensEdicija / Edition STUDIOIzdavač / Publisher MODERNA GALERIJA STUDIO “JOSIP RAČIć” 10 000 Zagreb Margaretska 3, tel. 01 / 48 12 599

Za izdavača / For the publisher BISERKA RAUTER PLANČIć

Predgovor / Foreword MARIJA TONKOVIć

Prijevod na engleski / English Translation GRAHAM McMASTER

Grafičko oblikovanje / Graphic Design ZLATAN MORIć

Grafička priprema i tisak / Prepress and Printing ART STUDIO AZINOVIć

Naklada / Number of Copies 200

ISBN 978-953-7662-58-5

© 2012. Moderna galerija, Zagreb & Goran Vranić

Izložba je realizirana uz potporu / The Exhibition Supported by: MINISTARSTVO KULTURE RH I URED ZA OBRAZOVANJE, KULTURU I šPORT GRADA ZAGREBA.

Glavni pokrovitelj Moderne galerije

Studio Moderne galerije “Josip Račić”, Margaretska 3, Zagrebwww.moderna-galerija.hr • info@modgal.t-com.hr