Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet u Osijeku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

O Držićevoj Pripovijesi kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena

Seminarski rad iz Stare hrvatske književnosti, 1

Mentor: Ivana Pepić, prof.

Student: Tea GlavašStudijska grupa: Hrvatski jezik i književnost i Mađarski jezik i književnostDatum: 20. 11. 2012.

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................2

2. RENESANSA.........................................................................................................................3

2.1. RENESANSA U HRVASTKOJ KNJIŽEVNOSTI.........................................................4

3. MARIN DRŽIĆ......................................................................................................................5

3.1. ŽIVOTOPIS.....................................................................................................................5

3.2. BIBLIOGRAFIJA..........................................................................................................11

3.3. PASTORALA MARINA DRŽIĆA...............................................................................15

4. „PRIPOVIJES KAKO SE VENERE BOŽICA UŽEŽE U LJUBAV LIJEPOGA ADONA U KOMEDIJU STAVLJENA“.................................................................................................17

4.1. SADRŽAJ......................................................................................................................17

4.2.ŽANROVSKE I STRUKTURALNE ODREDNICE DJELA.......................................20

5. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................22

6. LITERATURA I IZVOR......................................................................................................23

1

1. UVOD

U ovome seminarskom radu biti će obrađena tema mitološko-rustikalne drame u stihovima

Venera i Adon, iliti Pripovies kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u

komediju stavljena Marina Držića. Prvo će biti obrađeno razdoblje renesanse i renesanse u

hrvatskoj književnosti, zatim će biti predstavljen pisac ovoga djela, njegov životopis i

bibliografija, i na kraju će biti kratak sadržaj djela Venera i Adon i njegova analiza.

2

2. RENESANSA

Renesansa je kulturnopovijesno razdoblje koje je na temelju antičke grčke i rimske

kulture obnovilo cjelokupni duhovni, kulturni i društveni život zapadne i srednje Europe u

razdoblju od sredine 14. do kraja 16. stoljeća. Naziv je dobila od francuske riječi renaissance

ili talijanske rinascimento, a oba dvije znače preporod ili obnovu. Ona se oblikovala prvo u

Italiji, a zatim se proširila pa ostatku Europe. (Fališevac, 2009:656)

Po nekim povjesničarima kulture kotač zamašnjak renesanse bio je humanizam, kao

kulturni i filozofski pokret koji je velikom energijom obnovio antičke filozofske, umjetniče i

estetske vrijednosti, postavio čovjeka u prvi plan znanstvenih i kulturnih interesa i nakon

srednjovjekovne skolastike potaknuo nov sustav obrazovanja. Po drugima, renesansa kao

povijesni, umjetnički i kulturnoperiodizacijski pojam ponajviše je sintetske naravi, nadređen

novim svjetonazorskim, filozofskim, ideološkim i vjerskim pokretima. Isto tako po nekim

teoretičarima renesansa označava potpuni prekid sa srednjovjekovnom kulturom, a po

drugima ona se u nekim aspektima spaja i nastavlja na srednji vjek. (Fališevac, 2009:656)

Renesansa u prvi plan postavlja čovjeka i njegov ovozemaljski život, a zaokupljena je

onim što je individualno i konkretno. Za razliku od humanističkog latiniteta, renesansni

umjetnici koriste narodne jezike, nastojeći ih oplemeniti i uzdignuti na izražajnu i estesku

razinu klasičnog latiniteta i osposobiti ih za izricanje različitih umjetničkih sadržaja. Od

epskih djela na cijeni su bili junački, junačko - viteški i religioznoo - biblijski ep; od dramskih

osobito se cijenila tragedija, komedija i pastoralna drama; od pjesničkih lirskih vrsta

najproširenija je bila ljubavna lirika; cijenila se elegija u slijedu Horacija; proširena je bila

religiozna - moralistička, a isto tako i političko - moralistička poezija; od malih literarnih

formi posebno se cijenio epigram; viskoo je cijenjena bila i anakreontika; proširena je bila

satirična poezija, parodije ljubavne lirike, maskerate, poslanice. Sve su te vrste bile

zastupljene i u hrvatskoj renesansnoj književnosti. (Fališevac, 2009:657)

3

2.1. RENESANSA U HRVASTKOJ KNJIŽEVNOSTI

U Hrvatskoj renesansa je ponajprije označena živim dodirom s talijanskim, a onda i

antičkim modelima i uzorima. Prometne i trgovače, administrativne i sveučilišne veze s

Italijom su posebno snažne. Tadašnji Europljani koji dolaze sa slavenskog istoka ili

jugoistoka hodočaste u apeninska svučilišna ili politička središta, iz kojih se vračaju s

književnim i filozofskim impulsima, koje su poslije prenosili u vlastite nacionalne

književnosti. Poticaji talijanske književnosti najsnažnije i najranije su bili vidljivi među

Hrvatima na tlu Mletače Dalmacije, a zatim i u Dubrovniku. Antički i humanistički impulsi

prepoznatljivi su i na dvoru kralja Matije Korvina u drugoj polovici 15. stoljeća. (Fališevac,

2009: 658)

Za slavenske renesansne književnosti karakteristično je da se u lirici javlja tendencija

svjesnog odbacivanja prethodno propisanih formalnih modela. Taj je fenomen bio bitan za

rani slavenski petrarkizam čiji su predstavnici bili Džore Držić i Šiško Menčetić. Književnost

odlikuje stanovita politička, a onda i sadržajna napetost, povezana sa turskim osvajanjima.

(Fališevac, 2009:658)

U renesansi djeluje niz latinski pjesnika koji su se proslavili i koji su latinski jezik

upotrebljavali s neobičnom vještinom. Jedan od njih je Jan Panonac, a duboka traga su

ostavili i Marko Marulić, Karlo Pucić i Damjan Beneša. U početku slijede izvornog Petrarcu,

ali s vremenom sve više slijede njegove imitatore. Nakon toga dolazi do pokreta

reformiranoga bembističkoga opjevavanja ljubavnih sadržaja čiji je utjecaj nadahnuo lirski

opus Hanibala Lucića. (Fališevac, 2009:659)

4

3. MARIN DRŽIĆ

3.1. ŽIVOTOPIS

Marin Držić rođen je vjerojatno 1508. godine u Dubrovniku što zaključujemo iz

podatka se je 1526. njegov stric Andrija odriče koristi upravljanja nad dubrovačkom crkvom

Svih Svetih kada je Držić vjerojatno postao punoljetan. Njegova obitelj je od davnih godina

bila plemićka i dugo su u dubrovačkoj državi zauzimali važne pozicije. Jeronim Vlaho Držić

u svojoj genealogiji Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika

navodi da je obitelj Držić plemićki status izgubila 1348. u doba epidemije kuge jer je predak

Marin Valijev Držić napustio grad u strahu pred bolešću iako je vlada zabranila napuštanje

grada, no zapravo je riječ o tome da on nije imao zakonitih muških potomaka (imao je

izvanbračnog sina Živka), a kako se plemićki status prenosi po muškoj liniji nitko ga nije

mogao naslijediti. Oni dolaze u Dubrovnik u 12. stoljeću iz Kotora. Smatra se da su pripadali

bratovštini antunina. Talijanski oblik prezimena je bio Darsa, a latinski Drusianus. U obitelji

je postojala tradicija da netko postane fratar ili svećenik pa tako se u 14. stoljeću spominju

đakoni Jakov i Tomko Držić, a znamo i da su u crkvenim odnosima bila dva Džora Držića od

kojih je jedan bio Marinov stric koji je bio poznati lirski pjesnik. Upravljali su crkovom Svih

Svetih, gdje imaju status rektora, a prihode također ubiru s posjeda opatije sv. Petra na

Koločepu. Držićev otac Nikola je bio oženjen za Anulu iz roda bogatih građana kotrulja koja

je bila u rodu s trgovcem i piscem Bendeikto Kotruljem. Oni su imali dvanaestoro djece, šest

sinova i šest kćeri, ali na životu ostaje samo pet sinova i dvije kćeri: Nikola, Vlaho, Vicko,

Ivan, Marin, Nika i Pera. Otac i braća su bili trgovci, a brat Vlaho je bio slikar i imao je

umjetnički obrt Blasius Drusianus i neko je vrijeme živio u Veneciji. Njegov drugi brat Vicko

je do tridesetih godina ostvarivao dobit od izvoza balkanskih sirovina i bankarskih poslova.

Marin Držić je dobio ime po Marinu Kotrlju, djedu sa majčine strane. Držićev otac je u

mladosti dobro poslovao i mogao se pohvaliti kućom u blizini Kneževa dvora (1502.).

(Novak, 2009: 892) Zvali su ga Vidra što se po jednoj teoriji odnosi na zvijer, neku vrstu

kune, koju možemo naću u Rijeci dubrovačkoj, a prema drugom mišljenju to se odnosi na

lukavu zvijer koja priprema urotu dubrovačkim gospodarima, pa to ne bi bio nadimak nego

pseudonim koji je mogao uzeti kako član neke kazališne družine s inicijatskim karakterom

omladinskih udruženja. (Čale, 1987:8) Frano Čale navodi da je nadimak mogao dobiti poslije

kada postane rektor Kuće mudrosti jer jer u renesansi krzno nad ovratnicima ogrtača bio znak

obnašanja ugledne funkcije u društvu. (Novak, 2009:892) O njegovom životu je 2006.

snimljen film Libertas u režiji Veljka Bulajića, a Ministarstvo kulture svake godine

5

dodjeljuje nagradu za dramsko djelo Marin Držić u svrhu poticanja hrvatskog dramskog i

kazališnog stvaralaštva. (http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=180, 17.11.2012.)

O Marinu Držiću nema zabilježenih podataka sve do 1526., ali se pretpostavlja da je

pohađao istu dubrovačku školu sa ostalom građanskom djecom i da mu je jedan od učitelja

bio Ilija Crijević, latinski pjesnik i pisac. Vjerojatno je naučio latinski jezik, ali njima nije

pisao, a poznavao je vjerojatno i talijanski jezik. 12.4.1526. nastao je dokument u kojem ga se

spominje kao rektora pola crkve Svih Svetih u Dubrovniku. Kasnije, 1535. godine, živi u kući

koja pripada ženskom benediktinskom samostanu sv. Andrije, poviše crkve sv. Petra, u blizini

samostana sv. Apostola. Nije u mogućnosti redovito plaćati stanarinu pa ga 1536. godine

redovnica Marta tuži. 1538. godine saznajemo više o financijskim problemima iz izjave koju

su potpisali Držićev otac i braća Nikola, Vicko i Ivan, u kojoj saznajemo da neće moći u

potpunosti isplatiti dugove i da bankrot nije potpun jer su spremni isplatiti polovicu dužničke

sume u roku od godinu dana. Njegova braća također preuzimaju dugove i mjenice brata

Vlahe, a iznos koji se potražuje od njih je bio pet tisuća dukata. Ozbiljnost situacije se vidi u

činjenici da Držićev otac 1539. godine prodaje obiteljsku kuću u blizini Kneževa dvora za

iznos od tisuću dukata. 1537. godine izbija sukob oko imanja Crkve Svih Svetih u

Dubrovniku gdje je Držić često boravio. Ne zna se je li u tome razdoblju pisao pjesme, ali se

može smatrati da su lirski sastavci u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno sastavljene s mnozim

druzim lijepim stvarmi napisane u ovome razdoblju. 1538. godine obiteljske financijske

nevolje sve više utječu na Držića. On je prisiljen preuzeti novčane obaveze brata Vlahe, a

potom je proglašena njegova financijska neovisnost od obitelji. Smatra se da je to napravio

kako vjerovnici ne bi mogli uzeti crkvene nadarbine U studenom 1544. obitelj doživljava

potpuni financijski krah.(Novak, 2009:892)

Krajem veljače 1538. Vijeće umoljenih ga jednoglasno izabire za orguljaša stolne

crkve sv. Marije i dobiva godišnju plaću od stotinu perpera. 24. kolovoza iste godine dobiva

financijsku pomoć Vijeća umoljenih u iznosu od trideset dukata uz jamstvo uglednih i bogatih

građana Bartula Marinova Zizzerija i Nikole Ivanova Mažibradića, koji su potvrdil da će

dodijeljeni novac potrošiti na studiranje. Početkom 1539. godine Držić putuje u Italiju. U

dokumentu iz 14.9.1540. saznajemo da je bio prisutan na krštenju sina sienskoga kapetana

Eneje Valentija i da je bio student književnosti. (Novak, 2009:892)Boravak u Sieni je

produbio njegova znanja i proširio njegova iskustva te je presudno djelovao na oblikovanje

njegova kazališnog i književnog lika i njegovih političkih pogleda. 12. 6. 1541. Senat

glasovanjem odlučuje, a Opće vijeće potvrđuje da se Marin Držić izabere za rektora sienskog

studentskog Doma i studentskog proorektora sveučilišta („rector domus Sapientiae et

6

vicerector Universitatis studii senensis“), pošto dobiva više glasova od njemačkog studenta

Jacoba koji je također bio kandidat i prijašnjeg rektora Portugalca Martina Lópesa, koji nije

bio izabran zbog negativnog odnosa studenata na španjolsku okupaciju Siene i prema

kandidatu s Iberskog poluotka. 14. lipnja je primljen u konvikt, 23. lipnja je uveden u dužnost

i predan mu je statut po kojem se morao ravnati, a 30. srpnja mu je dodijeljena rektorska soba

i podvostručen mu je obrok. Za vrijeme djelovanja je imao niz sukoba, osobitom sa Zborom

mudrih. Među ostalima pobunio se protiv uvjeta življenja u Kući koje je odredio Zbor mudrih

i sudjeluje u procesu protiv Guerrina Duccija i njegovih sinova u povodu ubojsta dvojice

studenata. Također u vrijeme sukoba s četvoricom studenata senat njega i studente upozorava

da ako se ne smire kazniti će ih se smrću. Moguće je da je za vrijeme rektorata obavio dvije

protokolarne dužnosti: možda je bio član službene delegacije sienske komune u povodu

dolaska pape Pavla III. u Lucci i u izaslanstvu koje se poklonilo Antoineu Perrenotu de

Granvelleu. Ne slaže se s administratorom Kuće mudrosti, Giovannijem Battistom Umidijem,

pa 8.10. pred Senatom u znak protesta baca ogrtač i rektorsku lentu i prijeti ostavkom.

8.2.1542. u kući plemića Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaija prikazana je

kazališna predstava u kojoj Držić nastupa u ulozi ljubavnika. U to vrijeme je bila na snazi

zabrana svih okupljanja na javnim mjestima i privatnim kućama. Kaznene mjere za sudionike

tog događaja su bile oštre, ali Držić je zbog ugleda rektorske funkcije samo opomenut i

oslobođen dalnjih istraga. 5.5. piše pismo Francescu Grassiju, sienskom kapetanu pravde, u

kojem ga moli da slučaj ne rješava na gradskoj razini, nego da se prepusti njemu. To je jedin

tekst pisan njegovom rukom s pozicije moći. 26.6. razriješen je rektorske dužnosti, održava

govor i predaje insignije. Znamo da studij nije završio sa diplomom jer u popisima završenih

studenata nema spomena njegova imena. (Novak, 2009:893) Držić je poznavo latinski, grčki i

talijanski jezik, te smatramo da je mogao poznavati njemački i turski jer je na ta jezična

područja putovao. Bavi se glazbom u prvom redu kao reproduktivni umjetnik velike

sposobnosti, a Mavro Vetranović u svojem djelu Na priminutje Marina Držića, uz orgulje,

navodi još šest instrumenata koje Držić svira: lutnja, violone (danas kontrabas), kordinu,

flautu, kornet i klavičembalo. Pretpostavljamo i da je skladao što možemo zaključiti iz

glazbenih umetaka u djelima Tripče de Utolče, Venere, Novela od Stanca, Tirena, Grižula i

Hekuba. (Čale, 1987:10)

4.1.1543. godine u Anconi zajedno sa plemićem Lujom Ivanovim Sarakom uzima zajam od

sto dukata od Firentinca Girolama Gerinija. Nakon toga se još jednom vraća u Sienu, a onda

je napušta prije srpnja 1543. U Sieni ga čekaju mnogi vjerovnici među kojima su kurtizana

7

Lucija (koju je godinu dana prije petukao Držićev sluga), kurtizana Agneza i Angelo Palmieri.

(Novak, 2009:893)

Početkom 1545. godine sigurno je bio u Dubrovniku gdje odlukom Vijeća umoljenih

od 16.1. u četveromjesečnom razdoblju zamjenjuje brata Vlahu na mjestu pisara u uredu

vunarskog obrta dokle on sređuje obiteljske poslove u Veneciji. U prosincu u Dubrovnik

dolazi austrijski plemić Christoph Rogendorf, koji Austriju napušta pod izlikom da putuje u

Svetu zemlju. (Novak, 2009:893) Dubrovačka vlada odrđuje plemiće Marina Petrova

Crijevića i Marina Županova Bunića da mu prave društvo, a posredovanjem Držićeva

prijetelja Ambroza Franova Gučetića, Marin Stjepanov Džamanjić preporučuje grofu Držića.

Držić stupa u njegovu službu kao komornik. Dobiva mjesečnu plaću od dva dukata, dva

odijela godišnje i još neke darove. Pošto je našao posao, bratu Vlahu na pet godina ustupljuje

prihode crkve Svih Svetih i crkve sv. Petra na Koločepu. Rugendorf i on oko Božića kreću u

Beč. Putujući posjećuju Senj i Gradisku. Na putu po Austriji provodi 3 mjeseca, a onda se

preko Klagenfurta i Venecije vraća u Dubrovnik. U kolovozu 1546. Rugendorf opet dolazi u

Dubrovnik, a nakon toga putuje u Carigrad i s njime putuje Držić kao tumač. 27.9. stižu u

Carigrad. Sa njima putuje i Marin Bočinić s kojim se Držić posvađa. Rogendorfova ponuda da

radi za turske interese je odbijena, pa odluči prijeći u službu francuskog kralja. Držić napušta

njegovu službu i 9.1.1547. dolazi u Dubrovnik gdje daje iskaz pred predstavnicima Maloga

vijeća, Bernardom Gabrijelovim Crijevićem i Franom Marinovim Kabužićem. U svojem

iskazu ističe da je prvi puta na put s Rogendorfom pošao kako bi vidio svijeta, a drugi put je

prekinio svoju službu zbog svađe sa Marinom Bočinićem. (Novak, 2009:894)

1548. godine započinje razdoblje Držićevog najduljeg kontinuiranog boravka u

Dubrovniku, u kojem je živio sve do izvedbe Hekube 1559., pa i do 1562. godine. U tom su

razdoblju izvedeni svi njegovi dramski tekstovi. Njegova drama Tirena potiče zavidne

neprijatelje da ga optuže da potkrada Mavra Vetranovića. 16.4. ga u ulici Među crjevare

napada Vlaho Stjepanov Kanjica, udarivši ga palicom po glavi. Držić ga 17.4. prijavljuje

sudu, pred sucima Marinom Vlahovim Gundulićem i Marinom Franovim Ivanovim

Gučetićem. 29.5. je napadač kažnjen s tri mjeseca zatvora i globom u iznosu od dvadeset pet

perpera. 4.7. Držić se spominje kao đakon. 1550. godine se spominje kao svećenik i smatra se

da je posjetio Rim za vrijeme Svete godine. Te godine mu umire otac Nikola u osamdeset

sedmoj godini, a 1552. godine mu umire majka Anula. Oporukom Vlahi ostavlja posjed na

Koločepu, a Marinu je ostavila četvrtinu miraza, pri čemu ga je obavezala da naslijedstvo ne

smije darovati, prodati ni otuđiti, nego da ga nakon smrti mora ostaviti Vlahi i njegovim

muškim nasljednicima. (Novak, 2009:894) Upada u financijske nevolje pa 20.5. se obvezuje

8

isplatiti bratu Vlahi dvjesto pedeset zlatnih dukata. U to vrijeme braća prodaju posjede na

Pelješcu pa vjerovnici pokušavaju od Marina naplatiti stare dugove. Prijavljuju ga crkvenom

sudu, ali on se ne odaziva na pozive. 23.3.1553. godine izabran je za pisara gradske solane sa

dvadeset pet glasova za i šesnaest glasova protiv. Ostaje na toj poziciji do 11.9.1556. godine

kada je se svojevoljno odriče. 5.6. 1554. godine tuži Ivana Paskova Dračevicu jer ga je

vrijeđao na Placi. 7.1.1557. godine Savo Bobaljević piše poslanicu Mikši Pelegrinoviću

(Odgovor Saba Mišćetića Pelegrinu), u kojoj svjedoči o Držićevom odlasku iz Dubrovnika. U

razdoblju od 1556. do 1559. nije izvedeno ni jedno Držićevo djelo, pa se smatra da je to

istina. 29.10.1561. godine registriran je Držćeva izjava u kojoj se emancipira od svih poslova

koje je imao sa bratom Vlahom. 14.1.1562 godine Marin od svoje braće Vicka i Vlahe traži

sto pedest dukata od očeva naslijeđa, a u veljači Vlaho tuži Marina i traži namirenje duga od

dvjesto dukata. Čini se da je ta tužba bila poslovni potez kako bi Vlaho mogao dobiti dio

imanja koje je Marin dobio nakon majčine smrti prije drugih vjerovnika. (Novak, 2009:895)

U prosincu se Držić nalazi u Veneciji gdje 1563. godine obavlja službu kapelana

mletačkog nadbiskupa i gdje često zalazi u kuću trgovca Pera Primovića. Držić i on postaju

dobri prijatelji i on se nalazi uz njegovu postelju u siječnju, dok umire. U to vrijeme izbija

afera oko Primovićeve poruke jer on u njoj ostavlja nezakonitoj kćeri sluge Herkula dvjesto

dukata za udaju. Njegova braća Jeronim i Nikola nisu zadovoljni time, pa on odlučuje

promijeniti oporuku. On to ne uspijeva jer njegov sluga Herkul skriva oporuku povoljnu za

svoju kćer. Držić je bio jedan od glavnih svjedoka u procesu Jeronima i Nikole protiv Herkula

pa 17.9. dao pismenu izjavu vikaru dubrovačkog nadbiskupa s detaljnim opisom događaja.

(Novak, 2009:895)

Od kraja travnja ili početka svibnja 1566. Držić boravi u Firenci, gdje vojvodi Cosimu

I. Mediciju i njegovom sinu Francescu šalje vjerojatno sedam pisama, od kojih je pronađeno

pet, a čuvaju se u Državnom arhivu u Firenci. (Novak, 2009:895) U njima moli Medicija da

mu političko-diplomatskim, personalno-vojnim i novčanim sredstvima pomogne srušiti

aristokratski režim po njemu nesposobne dubrovačke vlastele. Umjesto takve vladavine

uprava bi se pod Medicijevom vlasti, po uzoru na Genovu, ravnopravno podijelila između

pučana i vlastele. Za uspjeh pothvata bilo bi potrebno od pape izmoliti anatemu koja bi

impresionirala pobožni puk, zatim po pet osoba, pod izlikom da se bave nekim obrtom, useliti

pedesetak vojnika kojima bi se u pravom trenutku pokazala Medicijeva moć i otkrio cilj

akcije, te je trebalo postići pridruživanje mornarice, koju bi nagovorio Don Garcia Toledo.

Turcima bi se plaćao danak pa se oni ne bi miješali. (Čale, 1987:20)

9

2.5.1567. godine Marin Držić umire u Veneciji i pokopan je u bazilici sv. Ivana i

Pavla. O datumu i godini njegove smrti saznajemo u obiteljskoj genealogiji Jeronima Vlaha

Držića. Grobno mjesto nije poznato. 2.10. 1567. Držićev brat Vicko je pozvan da otkupi stvari

koje je Marin ostavio Ivanu Bartulovu Nalješkoviću kao zalog za napravljeni dug. Na vijesti o

smrti na hrvatskome jeziku reagiraju Mavro Vetranović (Na priminutje Marina Držića

Dubrovčanina, tužba i Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina) i Antun Sasin (Antun Sassi u

smrt Marina Držića), a sonete na talijanskom jeziku su napisali Sabo Bobaljević (Držiću, čiji

sladak, čist i mio pjev - Darsa il cui puro, vago, e dolce canto) i Miho Monaldi (U smrt

gospara Marina Držića - In morte del Signor Marino Darsa). (Novak, 2009:896)

10

3.2. BIBLIOGRAFIJA

Marin Držić ostavio je golem dramski opus koji ga u tadašnjim okolnostima europske

dramske književnosti stavlja uz bok najvećih renesansnih dramskih autora. U slavenskim

književnostima je njegov opus neranjiv, a u Italiji je bitno nadmašio Arentinove i Ariostove

komedije. (Novak, 1997:56) On je najveća književna ličnost u Dubrovniku u 16. stoljeću.

Ostavio je dvadesetak erotičkih pjesama koje je napisao u mlađoj dobi i koje se ničim ne

odvajaju od starije dubrovačke petarkističke poezije. Potpuno se razvio u pravcu velike

društvene slobode i potpune nevezanosti izražavanja ovoga doba, pa iako nemamo njegovih

improvizacija, ostale su nam pastirske igre i komedije, nastale 40-ih i 50-ih godina 16.

stoljeća kojima je namjena bila da zabave dubrovačko društvo u kome se već razvila radost

uživanja. Preradio je Vetranovićevo djelo Posvetilište Abramovo načinivši od njegova

razvučenog djela crkveno prikazanje sposobno za prikazivanje. (Vodnik, 1913:161) Također

je napisao i četiri pastirske ige: Tirena, Venera i Adon, Plakir i Gjuho Krpeta. Njegove

pastirske igre su uistinu komedije, a komična su lica u njima seljak, seljanka, sluškinja i

pustinjak kao u sienskim seljačkim dramama. (Vodnik, 1913:162) One su napisane za

pokladno doba, tj. za prikazivanje na piru. (Vodnik, 1913:167) Napisao je i šest komedija:

Komedija od Pometa, Dundo Maroje, Skup, Pjerin, Arkulin i Tripče de Utolče. Sve su pisane

u stilu plautovske komedije i u prozi. (Vodinik, 1913:169) Također su bile pisane lako, u

jedan dah, a čini se da je grdio likove u njima prema slabostima i sposobnostima članova

svojih družina (Pomet, Garcarija, Njarnjas). (Vodnik, 1913:174)

U razdoblju najdužeg boravka Marina Držića u Dubrovniku (1548. - 1559. ili 1562.)

izvedeni su svi njegovi dramski tekstovi. Prvi javnosti prikazan tekst je bila komedija Pomet,

koju izvode glumci Pomet-družine o pokladama 1548. godine. Premda je komedija izgubljena

iz drugog prologa Dunda Maroja saznajemo da je njezina radnja bila smještena u Dubrovnik i

da su među likovima bili Dundo Maroje, Pomet, Grubiša i Pavo Novobrđanin te da prolog

izgovara negromant Dugi Nos. Iste godine pred Kneževim dvorom je prikazana Tirena za

koju Držić u posveti Marinu Ivanovu Puciću govori ju je napisao „za ne stat zaludu“ i da ju je

prikazao „za arajdat prijatelj“. Naziva ju komedijom kako bi time istaknuo da je riječ o tekstu

namijenjenom pikazbi. Ona je potaknula zavidne piščeve neprijatelje da ga optuže kako

potkrada Mavra Vetranovića. Od tih optužba se brani poslanicom Svitlomu i vridnomu

vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, a pridružio mu se i sam Vetranović djelom

Pjesancom Marinu Držiću u pomoć. 1549. godine piše nadgrobnice U smrt od Fjore

11

Martinove Šumičić i Epithapio. 1550. godine piše komediju Dundo Maroje što

pretpostavljamo zbog toga što na jedinome sačuvanome prijepisu navedena oznaka Laus Deo

1550. , što se u njoj često spominje Sveta godina i zbog Držićeve napomene da su „minuto

godište nemoći bile“, što je točno jer 1550. Dubrovnik zahvaća velika epidemija. (Novak,

2009:894)

1551. godine objavljene su dvije Držićeve knjige: Pjesni Marina Držića ujedno

stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi i Tirena. U Pjesni je uvrstio dvadeset četiri pjesme,

poslanicu Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikolinovu Marin Držić, Tužbu Ljubmira od

komedije Tirene, Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru te stihovane drame

Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novela

od Stanca. U posveti Marin Držić svojim prijateljem aludira na kritičare koji ne mogu

vjerovati „da ja umijem veras učiniti“, a u Prologu drugom iznosi ponešto informacija o sebi i

o vlastitom doživljaju književne vrijednosti. (Novak, 2009:894)

Tirena je ponovno izvedena na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Siničević

Allegrati, a u prologu se saznaje da je prikazana u kući Julijana Marinova Turčinovića,

Vlahova djeda po majci. Iz prologa u kojem se govori o izvedbi Tirene ne može se utvrditi

radi li se o praizvedbi koju je prekinulo nevrijeme iz 1548. ili na izvedbu iz 1549. o kojoj

nema dokumentiranih potvrda. Iste godine prikazana je Pripovijes kako se Venere božica

užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. Novela od Stanca uveličavala je pir

Martolice Vidova Džamanjića i Anice Kabužić. Početkom veljače iste godine, o pokladama u

Vijećnici je izveden Dundo Maroje. Izvela ga je Pomet-družina, a u drugom prologu

saznajemo da ju je u šest dana sastavilo šest Pometnika. Ima dva prologa od kojih je prvi

utopijski govor negromanta Dugoga Nosa, a drugi je standardna prozna najava zbivanja i

pozdrav publici. (Novak, 2009:894)

16.8.1551. Držić piše mjenicu pisanu talijanskim jezikom na devedeset dukata koje je

pozajmio od Martina Ivanova Šumićića, što je jedini njegov autograf sačuvan u Državnom

arhivu u Dubrovniku. (Novak, 2009:894) Također 5.5.1542. godine šalje pismo sienskom

kapetanu pravde zamolivši ga da slučaj kažnjavanja sluge jednoga od njegovih pobožnih

studenata i savjetnika ne rješava na gradskoj razini, nego da se prepusti njemu. To je jedini

njegov tekst pisan njegovom rukom s pozicije moći. (Novak, 2009:893) Od sličnih djela

imamo i sedam pisama koje šalje od kraja travnja ili početka svibnja 1566. vojvodi Cosimu I.

Mediciju i njegovom sinu Francescu. Od tih sedam pronašlo se pet koja su napisana 2.7., 3.7.,

12

23.7., 27.7. i 28.8. Čuvaju se u Državnom arhivu u Firenci. Prvo i ono napisano između 23. i

27.7. do danas nisu pronađena. (Novak, 2009:895) Sva su pisma pisana na talijanskom jeziku.

Oštra optužba upućena dubrovačkoj vlasteli je više gnjevna literata nego iskusna stratega

svjedoči o društvenoj nepravdi, o diskriminaciji , tiraniji i samoživu depotizmu u vladavini

isključive manjinske i ohole dubrovačke vlastele. Pisma sugeriraju i dojam o ulozi koju su u

blagostanju imali i koju su u promijenjenom, demokratskijem, pokretu mogli imati pučani,

pomorci, poduzetnici, bogati građani i stranci iz okolnih krajeva.(Čale, 198:20) Analiza pisma

otkriva i da se Držićev pristup općoj političkoj i povijesnoj situaciji, i teoretska načela, i

praktičko-strateška razradba, i idejno-moralno opravdanje urote ne temelje na subjektivnim i

neodrživim premisama, nego da proishode iz lektire suvremenih traktata i teorija kao na

primjer Macchiavellijevih Vladara, Raprave, O umijeću ratovanja, al i drugih autora. (Čale,

1987: 35)

1552. godine na piru Julija Mihova Bunića i Đive Gradić izveden je Pjerin. Tekst

komedije sačuvan je u spisima koje je 1702. godine napravio Đuro Matijašević. (Novak,

2009:894) Nema podataka kada su prikazane komedije Tripče de Utolče i Arkulin pa ih se

smješta između 1552. i 1554. godine. Komediji Tripče de Utolče nedostaje prolog, prvi čin, te

prvi, drugi i početak trećeg prizora drugoga čina. Zanimljiva je zbog činjenice da es u u njoj

na dva mjesta spominje kazališna družina Gardzarija, a na kraju naslovni lik koji, opraštajući

se od gledatelja, poziva sve na večeru u gardzariju pa možemo zaključiti da je ta kazališna

skupina izvela dramu. 1554. godine na piru Rada Marinova Gučetića i Anice Đurđević

prikazan je Džuho Krpeta. Ova komedija je sačuvana u ulomcima, a izvedena ja

najvjerojatnije pred vlastelom jer u prologu Kerpeta kaže: “Sinjori vlastelini, dobro ste

našteni! I vi, vladike, dobar vi večer!” 1555. godine na piru Saba Stjepana Palmotića i Nike

Crijević prikazana je komedija Skup, prerada Plautova Ćupa. Među glumcima je bio Stijepo

Crijević, Nikin brat, koji u ulozi Satira izgovara prolog. U prologu se spominje pastoralna

drama koju će družina prikazati sljedeće godine jer neke žene traže da se ne prikazuju

komedije s gradskim motivima, nego drame s vilama i satirima. U prologu se također

spominje posebnost posebnog mjesta kojeg pisac naziva Njarnjas-grad. Potkraj svibnja ili

početkom lipnja 1556. godine na piru Vlaha Valentina Sorkočevića i Kate Sorkočević

izvedena je drama Grižula, koja ima dva kratka prologa odijeljenja glazbenim intermezzom.

Osobito je zanimljiv lik Omakale koja govori o teškom životu dubrovačkih sluškinja. (Novak,

2009: 895)

13

1558. godine nastaje Hekuba. To je prerada Euripidove tregedije pri čemu se Držić

držao izvornika koji je vjerojatno poznavao u latinskom prijevodu, no kao predložak mu je

poslužila talijanska verzija La Hecuba Ludovica Dolcea. Sačuvano je više prijepisa Hekube, a

u onom u Šibenskom rukopisu (druga polovica 16. stoljeća) netko je markirao više od dvjesto

stihova koji govore o prolaznosti života, sreći, slavi i moći. Za nju se dugo mislilo da je djelo

Mavra Vetranovića, pa je prvi put objavljena pod njegovim imenom. Dubrovačke su vlasti

dva puta zabranile izvedbu ovoga djela. 9.3. vlasti su zaprijetile kaznom od pedeset perpera, a

21.5. naznačen je i motiv zabrane koji je bio to da je ona uznemirujuća. Družina od Bizdara ju

izvodi 29.1.1559. godine, ali se ne zna gdje. (Novak, 2009: 895)

Postoje tri priloga koja su od prije poznata i od kojih je jedan bio tiskan u Rešetarovu

Akademijinu izdanju Držićevih djela i integriran u pjesmu pod brojem 10 kao jedan sastavak

u kojem je Svetozar Pribičević utvrdio da se zapravo nalaze dvije pjesme. Drugo otkriće je

napravio Pero Kolendić kada je otkrio da Hekuba nije Vetanovićeva nego Držićeva, a treće

otkriće je također Kolendićevo i odnosi se na dijalog Dživko Oblizalo i Sava Vragolov. Nakon

analize obavljenje u djelu Je li Dživa Oblizalo i Sava Vragolov Držićevo djelo Frano Čale

utvrđuje da se Koledićeva atribucija ne može priznati. (Čale, 1987: 14)

14

3.3. PASTORALA MARINA DRŽIĆA

Pastoralni književno-pjesnički i scenski put i razvoj hrvatske pastorale započeo je

eklogom Džore Držića u 15. stoljeću, a završava Džorinim nećakom Marinom Držićom. On je

prihvatio pastoralne elemente koje su mu ostavili njegovi dubrovački prethodnici Džore

Držić, Mavro Vetranić i Nikola Nalješković, ali im podaje kvalitetu snažne poezije i osobite

scenske vrijednosti. Rekonstrukcija razvojnih etapa pastorale je znatno otežana jer nemamo

mnogo sačuvanih djela te vrste. (Bogišić, 1989:67) Pastorala u Dubrovniku prije Marina

Držića ima tri etape vezane uz tri ličnosti: Džore Držić, Mavro Vetranović i Nikola

Nalješković. (Bogišić, 1968:189) O njegovim pastoralama pisano je u nekoliko navrata. Pavle

Popović, Petar Kolendić, Mihovil Kombol, Petar Skok i drugi analiziraju pojedine pastorale, a

A. Pavić, W. Creizenach, P. Popović, B. Vodnik, (Bogišić, 1968:190) M. Kombol i drugi

govore o Držićevom čitavom književnom opusu. (Bogišić, 1968:191)

Njegova pastorala predstavlja vrhunac pastoralnog koncepta i pastoralne književno-

scenske kulture. Shvatio je njezinu veliku popularnost i osjetio je njezine mogućnosti, te je

uvidio pravo sudjelovanje u svijetu poezije povezano uz mitološki svijet vila. On joj je

pridavao jednaku važnost kao i komediji pa je tokom cijelog svog aktivnog djelovanja

istodobno pisao i komedije i pastirske igre. (Bogišić, 1989:67) Njegove pastorale su pisane za

pir i imaju lkjubavno-pirni karakter. Veliku važnost pridavao je izvanjskim, predstavljačkim

elementima igre. Svoje pastorale ne samo da je zvao komedijama, nego je ih je podijelio na

činove i organizirao kao prave razvijene dramske igre. Veliku pažnju je pridavao dionicama

plesa, sviranja i pjevanja. Kao i njegovi predstavnici, on u didaskalijama daje upute glumcima

kako izvoditi određenu scenu. Pri pisanju pastorala iskoristio je svoje veliko literarno i

životno iskustvo. (Bogišić, 1989:68) Bio je dobro upoznat sa pastoralnim oblicima u Italiji, a

isto tako je bio upoznat i sa dubrovačkom književnom scenom. On je tako u svojim djelima

spajao obilježja stranih i domaćih iskustava. Njegova pastorala je vrhunsko dostignuće

dubrovačke pastorale u pogledu razvijenosti i scenske organizacije. (Bogišić, 1989:69)

Učinio je pionirski zahvat u pogledu složenosti dramskoga zapleta, organiziranosti i

razvijenosti radnje, ne samo u pastirskoj drami, nego i općenito. U vrijeme pisanja Tirene

(1548. godine) talijanska pastorala nije dostigla složenost koju je on ostvario u Tireni. Prva

talijanska pastorala sa složenijom dramskom radnjom je Žrtva (Il sacrificio) Agostina

Beccarija i prikazana je u Ferrari 1554. godine. Beccari na tragu klasične ekloge i pod

dojmom slučajnih susreta likova na sceni i formalne organizacije organizira na sceni

15

ispreplitanje više pastirskih ljubavi u ambijentu čiste pastirske idile, dok Držić u središte

stavlja jednu vilu i oko nje organizira susrete pastira i vlaha. Dvostruki karakter pastorale

mogao je vidjeti i u talijanskoj pastorali, ali je oba sloja i oba tipa imao prilike vidjeti i u

Dubrovniku u djelima Mavra Vetranovića i Nikole Nalješkovića. Seljačko-vlaški, rustikalni,

sloj pastorale iskorištava i svim relacijama književno-scenske izrade, (Bogišić, 1989:69)

pristupajući mu s puno razumijevanja i simpatije. Tim odnosom se njegova pastorala bitno

razlikuje od talijanske u kojoj se villano prikazuje u svijetlu poruge i satire. Držićevi vlasi su

priprosti i jednostavni, ali u njihovom ponašanju i odnosima ima poetičnosti i humanizma.

(Bogišić, 1989:70)

Kao ni njegovi prethodnici, pastoralu nije shvatio samo kao vizuri apstraktne

idiličnosti u kojoj na cvijetnom proplanku vile i pastiri provode idiličan život, nego ju je

zamislio kao suvremeni pjesničko-scenski oblik i svijet koji ljudi rado gledaju i u kojem

uživaju jer u njemu vide zrcalnu retrospekciju vlastitog postojanja i ponašanja. On ju je

shvatio i kao specifičan aspekt onoga što se događa u svakodnevnom životu. Namjera mu je

skicirati i uočiti ljusku narav u njezinom očitovanju i djelovanju. U njegovim pastoralama i u

pastorlama njegovih predstavnika prisutna je državna logika i politička potreba suvremenog

Dubrovnika, ali u njega ne prevladava rodoljubni odnos kao u Vetranovića i Nalješkovića.

(Bogišić, 1989:70)

16

4. „PRIPOVIJES KAKO SE VENERE BOŽICA UŽEŽE U LJUBAV LIJEPOGA ADONA U KOMEDIJU STAVLJENA“

4.1. SADRŽAJ

Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju

stavljena je mala i jednostavna mitološko-rustikalna drama u stihovima. Sastoji se od osam

prizora. (Fališevac, 2009:627)

U prvom prizoru izrekom se govori o svadbi na koju je pozvan Vukoldlak i koja se

odnosi na pir Vlaha Nikolina Držića i Marije Siničević Allegreti na kome je ova drama prvi

puta izvedena:

VUKODLAK:

Muči, kozo,muči! Jučer me vlastelin,

Vlahe Držić, ruči vlasteoski pravi sin,

da ću pjan i sit bit za vas mjesec ovi.

KOJAK:

Odakle ideš, umieš rit, jeli te vukovi!

VUKODLAK:

Ženi se taj mladić i vodi vladiku

roda Siničević angeosku priliku.

Starom ti vlasteli mjere srebro i zlato. (Držić. 1987: 224)

Oni razgovaraju o različitim temama poput Vukodlakova hvaljenja vina kao izvora užitka,

Vukodlak i Kojak komentiraju predstojeću svadbenu svečanost i stalno se vrijeđaju (nazivaju

se svinjom uscanom, kozom, hlapom, govnom, jarcem, kurvinim hlapom i slično) te pogrdno

govore o godišnici kojom se želi oženiti mladi Grubiša, a čega se Vlade, njegova majka,

pribojava i odgovara ga od toga jer tvrdi da su godišnice nemarne, jezičave, kradljive i

bludne.

U drugom prizoru pojavljuju se vile koje plešu i pjevaju te izriču pohvalu božici

Veneri i veličaju ljubav kao izvor života, najvećih radosti i užitaka.

U trećem prizoru Venera pjeva o ljubavi prema Adonu koja ju mami pa ostavlja

bogove i polazi za lijepim mladićem koji joj, iako je ona majka ljubavi, ne uzvraća ljubav.

17

Ostavih vječni raj, ostavih bogove,

s Adonom na svit saj obljubih lugove;

a bježiš od mene, Adone dragi moj,

u gore zelene skrivaš obraz tvoj. (Držić, 1987:331)

Četvrti prizor je dijalog između Venere i Kupida, njezina sina, u kojem ga ona potiče

da Adona sveže ljubavnom uzdom što joj on i obećava.

U petom prizoru vlasi komentiraju prethodnu scenu ne znajući je li to bio san ili java

jer nikada nisu vidjeli takvo nešto. Grubiša je očaran Venerom i misleći da je ona zlatna vila

želi joj postati slugom, a njegova majka Vlade očajna je zbog sinove zatravljenosti. Vukodlak

Grubišinu ljubav komentira tako da govori kako će godišnica kojom se krenio oženiti

prolijevati suze, a on će uživati s vilama.

Niti ga mogu spat ni, što sad biedan

vidismo, mogu znat, ali ‘e bilj ali san.

Mnokrat sam kon vode video, gdi vile

tanačce izvode kako no snig bile;

ma ova čudesa ja ne čuh ni vidih. (Držić, 1987:333)

Šesti prizor započinje plesom vile i satira, a zatim dolazi još pet satira koji pokušaju

oteti vilu, no prvi satir je spašava. Dolazi Adon koji je umran i željan sna u tihoj dubravi.

U sedmom prizoru Kupido veže usnulog Adona ljubavnom uzicom. On se budi, ranjen

Kupidovom strjelicom i u dijalogu s Venerom joj obećaje da će joj biti vječni sluga, a one se

zaklinje da će ga zauvijek voljeti.

ADON:

Da ti sam vik sužan i tvojoj liposti

da služim noć id an sa svom mom kriposti. (Držić, 1987:336)

Osmi prizor počinje kada Venera i Adon odlaze, a onda vlasi komentiraju događaje.

Zaključuju da to mjesto nije zdravo jer tu vile zatravljuju i ravnaju ljude te da su na tom

mjestu nekad stradali Miljenko i stari Radat (asocira se na likove i događaje iz Tirene). Kojak

18

govori da Kupid uvijek opći sa vilama i da stari govore da one koje pogodi ozdraviti ne mogu.

Vukodlak poziva ostale vlahe da odu sa toga mjesta, ali Grubiša se odupire. Vukodlak zatim

govori da je Grubiša htio gradsku ženu, a sada želi gorsku, te predlaže da ga stave u vreću

kako ga u dubravi ne bi začarala bijela vila i neka se oženi seoskom djevojkom Veselom.

Poziva sve da dođu na svadbenu večeru.

VUKODLAK:

U zli se čas smurao i ženu pritilu

u gradu iskao i ktio gorsku vilu.

Pokri ga vrećinom, da ga u dubravi

bijela vil planinom žiganta ne stravi. (Držić, 1987:338)

19

4.2.ŽANROVSKE I STRUKTURALNE ODREDNICE DJELA

Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena

je po žanru mitološko-rustikalna drama. Miroslav Pantić smatra da je ovo djelo pastirska igra

ili rustična ekloga s kojom se Držić upoznao u Sieni i koje je adaptirao za dubrovačku scenu.

Leo Košuta komparativnom analizom onodobnih djela talijanskih dramskih oblika zaključuje

da to djelo nije ni pastorala ni melodrama (kako ju je odredio D. Živaljević), nego mitološko-

alegorijski sastav u stihu koji je Držić nazvao pripovijes, a tako su se u tom razdoblju nazivali

mali sastavci u stihu, mitološkog i alegorijskog sadržaja. Po Košuti je ovo djelo žanrovski

dvojno: riječ je o mitološko-alegorijskoj drami i lakrdijskom djelu, sličnom pučkim dramskim

oblicima koji su bili popularni u Italiji. Franjo Švelec tvrdi da je mitološka radnja samo

sporedna i da je ona samo dopuna u funkciji farse. Frano Čale smatra da se u djelu opreka

mitološkom svijetu produbljuje realističnim prikazivanjem Dubrovnika i da ona pripada

manirizmu. (Fališevac, 2009:629) Slobodan Prosperov Novak tvrdi da je to specifična

kazališna igra u kojoj se u pitanje dovodi povlaštenost promatračke prespektive. K. Hraste

tumači ovo tradicijom pučkog mima jer u njemu također postoje dva secenska oblika. Ona se

zbog suprotstavljanja visokog (petrarkističkog) i niskog (realistično-groteskonog) stila,

mitoloških i realnih likova, te odvijanja scenske radnje na pozornici i na prosceniju različito

žanrovski određivala: pastirska igra, komediola, mitološko-alegorijska igra, rustična ekloga,

spoj mitološke idile i seljačke lakrdije, spoj konvencionalne pastorale i seljačke lakrdije.

(Fališevac, 2009:630)

Podijeljena je u 8 prizora, a čine ju 347 dvostruko rimovana dvanaesterca. Četiri

osmerca se pojavljuju samo u prvom prizoru, u Vukodlakovoj pitalici, i u drugom prizoru, u

replici satira. Prvi puta je objavljena u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim

druzim lijepim stvarmi u Veneciji 1551. godine, a izdao ju je tiskar Nicolo Bascarini. Drugi

puta je tiskana 1607. godine u venecijanskom izdanju Pjesni tiskara Francesca Bariletta, a

treći put 1630. u knjizi Tirena, komedija Marina Držića u venecijanskoj tiskari Marca

Ginammija. Prvi puta je izvedena na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti

1551. godine. (Fališevac, 2009:627) Prva novovjekovna izvedba adaptacije djela se održala

5.7. 1983. godine u režiji Matka Sršena. Bruno Meriggi zaključuje da ovo djelo označuje

prijelaznu fazu u razvoju Držićeve kazališne produkcije i da se pastoralni element i elementi

normalne svakodnevice ne uspijevaju spojiti pa oni ostaju Držiću bitno strani. Frano Čale

smatra da je taj njegov sud posljedica granica u kritičkoj metodi.

20

U drami imamo dvije različite i sadržajno nepovezane radnje: jedna je mitsko-

alegorijska priča o ljubavi između Venere i Adona preuzeta iz grčke mitologije, a druga je

rustična fabula o svijetu vlaha koji su se zatekli u Dubrovniku zbog različitih razloga. Druga

radnja je smještena izvan pozornice, na proscenij. Cijela drama je struktuirana kao teatar u

teatru, tj. rustikalna radnja je okvir unutar kojeg se komentira mitsko-alegorijska radnja.

Mitološka priča djeluje na seljake tako da se oni prestraše i odluče pobijeći. Smisao takvog

postupka može se tumačiti Držićevim svjetonazorom: između uzvišenog, vilinskog, i niskog,

vlaškog, ne može bit harmonije i razumijevanja. (Fališevac, 2009:628)

U ovom djelu je prepoznatljiva govorna autentičnost i klasna, dobna, psihološka,

kontekstalna jezična karakterizacija. Takav postupak je vjeran najizravnijem prenošenju

situacija iz života. Izraz se odlikuje spontanom, neliterarnom istinolikušću svih sastavnica

struktura. Smatra se da se podrugivanje u ovoj drami oslanja na nekim onda poznatim

izrekama i aluzijama. (Čale, 1987:86)

Prvi prizor drame je pisan niskim stilom i u njemu se spominju stvarni dubrovački

lokaliteti (Pločka ulica, Orlandov stup) i stvarne osobe (Milašica). U drugom prizoru se

pojavljuje prava scena na kojoj se pojavljuju vile. Taj dio drame je pisan visokim stilom i u

monologu vila varira stihove pjesama broj 4. i 5. iz vlastitog kanconijera. (Fališevac,

2009:628)

Blažen je vječni raj, koji te uživa;

blažen je i cvitak taj , ki tvoj pram odiva,

i zemlja blažena, ku pleše stupaj tvoj

i trava zelena, kraljice svih gospoj;

blažen je i poglid taj, ki pozri tvoj ures. (Držić, 1987:328,329)

21

5. ZAKLJUČAK

Marin Držić bio je jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji, predstavnik renesanse.

Ostavio je golemi dramski opus koji ga u tadašnjim okolnostima stavlja uz bok najvećih

europskih renesansnih autora. U slavenskim književnostima njegov opus je nenadmašiv.

Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena

je značajno djelo zbog različite žanrovske klasifikacije i zbog činjenice da se u njoj uz satire i

vile pojavljuju i vlasi. Značajna je i zbog njezine dvostruke radnje (alegorijsko-mitološka i

realna).

Bez obzira na sve nedaće kroz koje je Držić prošao za vrijeme svojega života i zbog

optužaba za plagiranje, on je ipak jedan od najvažnijih hrvatskih dramskih predstavnika.

22

6. LITERATURA I IZVOR

1. Bogišić, Rafo, 1968. Pastorala Marina Držića, u: O hrvatskim starim pjesnicima, Matica

hrvatska, Zagreb.

2. Bogišić, Rafo, 1989. Puni i svestrani razvoj u renesansi, u: Hrvatska pastorala, Zagreb. 

3. Čale, Frano, 1987. O životu i djelu Marina Držića, u: Marin Držić, Djela, priredio Frano

Čale, Zagreb

4. Držić, Marin, 1987. Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u

komediju stavljena, u: Marin Držić, Djela, priredio Frano Čale, Zagreb.

5. Fališevac, Dunja; Novak, Slobodan Prosperov i Rafolt, Leo, 2009. Renesansa, u: Leksikon

Marina Držića, Čakovec.

6. Fališevac, Dunja, 2009. Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u

komediju stavljena, u: Leksikon Marina Držića, Čakovec.

7. Franičević, Marin, 1983., Povijest hrvatske renesansne književnosti, Zagreb.

8. Kombol, Mihovil, 1945., Povijest hrvatske književnosti do Narodnog preporoda, Zagreb.

9.Novak, Slobodan Prosperov, 1997. Povijest hrvatske književnosti, II. Knjiga: Od

humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604., Zagreb. 

10. Novak, Slobodan Prosperov, 2009. Životopis, u: Leksikon Marina Držića, Čakovec

11. Vodnik, Branko, 1913. Povijest hrvatske književnosti, Knjiga 1: Od humanizma do

potkraj XVIII. stoljeća, s uvodom V. Jagića o hrvatskoj glagolskoj književnosti, Zagreb

12. http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=180

23