VENERA U KRZNU

LEOPOLD VON SACHER-MASOCHVenera u krznu

Leopold von Sacher-MasochVENERA U KRZNU

Naslov izvornog izdanja

VENUS IM PELZ

S njemačkoga preveo BORIS PERIĆ

Ilustracije u knjiziFRITZ BUCHHOLZ

Ilustracija na koricamaJANINE

IzdavačŠARENI DUĆAN

BibliotekaSTRANCI U NOĆI 29

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 842762ISBN 978-953-320-053-8

Gospod Svevladar svlada ih rukom žene jedne!( Judita, XVI, 5)

5

VENERA U KRZNU

Bio sam u ljubaznom društvu.Meni nasuprot, pokraj renesansnog kamina,

sjedila je Venera; ne, nikakva dama iz polusvijeta, koja bi pod tim imenom povela rat protiv mrskog joj i neprijateljskog spola, kao što to čini gospođica Kleopatra, nego istinska boginja ljubavi.

Sjedila je u naslonjaču. U kaminu se razgorje-la pucketava vatrica čiji je odsjaj crvenim plamenim jezičcima lizao njezino blijedo lice, a s vremena na vrijeme i noge, kad bi ih pokušavala nekako ugrijati.

Unatoč mrtvim, kamenim očima, glava joj bi-jaše prelijepa, ali mnogo više od toga nisam mogao ni vidjeti. Svoje mramorno tijelo uznosita dama za-ogrnula je pozamašnim krznom pod kojim se skutri-la poput mačkice.

– Ne razumijem, milostiva gospođo – uzvik-nuh ja – ta, zaista više nije hladno, već dva tjedna uživamo u blagodatima najljepšeg proljeća. Bit će da ste nervozni.

– Hvala vam lijepa na takvu proljeću – reče ona dubokim, kamenim glasom i odmah potom napro-sto božanstveno kihne, i to čak dvaput zaredom. – Ja to zaista ne mogu izdržati i počinjem razumijevati...

– Što to, milostiva?

6

Leopold von Sacher-Masoch

– Počinjem vjerovati u ono nevjerojatno, shva-ćati ono neshvatljivo. Odjednom razumijem krepost Germanki i njemačku filozofiju, a i nemam više do-jam da vi u sjevernim krajevima ne biste umjeli lju-biti, štoviše, da ne biste imali čak ni pojma što je to ljubav.

– Dopustite, gospođo – planuh ražešćen njezi-nim riječima – ja vam za nešto takvo doista nisam dao ni razloga ni povoda.

– No da, vi... – božanstveno kihne treći put i pritom neopisivom gracioznošću slegne ramenima. – Ali zato sam prema vama vazda bila milostiva, a i posjećujem vas s vremena na vrijeme, iako za tih po-sjeta svaki put brzo nazebem, i to unatoč krznu koje sam prebacila. Sjećate li se još kako smo se nas dvo-je prvi put sreli?

– Kako bih pak to mogao zaboraviti? – uzvra-tih. – Imali ste tada bujne smeđe uvojke, i smeđe oči, i rumene usne, ali ja sam vas ipak smjesta prepoznao prema obliku vašega lica i njegovoj mramornoj blje-doći. Uvijek biste nosili kaputić od ljubičasta bar-šuna, obložen krznom ruske vjeverice.

– Da, bili ste zaljubljeni u tu toaletu! A kako ste samo bili uljudni!

– Vi ste me naučili što je to ljubav, zbog vaše-ga vedrog bogoslužja zaboravio sam čitava dva ti-sućljeća.

– A kako li sam vam samo bila besprimjerno vjerna!

– No, mislim, što se tiče vjernosti...

7

VENERA U KRZNU

– Nezahvalniče!– Ništa vam neću predbacivati. Vi ste žena, isti-

na, božanstvena, ali ipak žena, okrutna u ljubavi po-put svake druge.

– Nazivate okrutnim – živahno se usprotivi bo-ginja ljubavi – ono što je, naprosto, element čulno-sti, ljubavne vedrine, priroda žene da se predaje kad ljubi, ali i ljubi sve što joj se svidi.

– Ima li za onoga koji ljubi veće okrutnosti od nevjere ljubljene žene?

– Ah! – uzvrati ona. – Mi smo vjerne dokle god ljubimo, ali vi od žene zahtijevate vjernost bez ljuba-vi i predanost bez užitka. Pa tko je tu onda okrutan, žena ili muškarac? Vi sa sjevera ljubav uopće uzimate kao nešto previše važno i ozbiljno. Govorite o duž-nostima gdje može biti govora samo o zabavi.

– Da, gospođo. Mi gajimo veoma časne i kre-posne osjećaje i održavamo trajne veze.

– A ipak, tu je i ta vječito živa, vječito nezado-voljena čežnja za pukim poganstvom – upadne gos-pođa. – Ali ona ljubav, koja bi trebala biti uzvišena radost i sama božanska vedrina, ne valja vama, mo-dernim ljudima, vama, djeci refleksije. Donosi vam samo nevolje. Čim poželite biti prirodni, vi posta-jete podli. Priroda se vama objavljuje kao nešto ne-prijateljsko, od nas nasmijanih grčkih bogova napra-vili ste demone, a od mene vražicu. Možete me sa-mo odagnati ili prokleti, ili pak u naletu bakantskog ludila sami sebe žrtvovati na mojem oltaru, a ako bi netko od vas jednom i smogao hrabrosti da poljubi

8


moje rumene usnice, taj bi zbog toga u isposničkim haljama hodočastio sve do Rima i očekivao cvjetove na suhome prutu, dok pod mojim nogama u svako doba niču ruže, ljubice i mirta. Ali vama ne godi nji-hov miomiris, pa ostanite onda u svojoj sjevernjač-koj magli i kršćanskom tamjanu; ostavite nas poga-ne da počivamo u miru ispod ruševina i skamenje-ne lave, molim vas, ne iskapajte nas, jer Pompeji, na-še vile, kupališta i hramovi, nisu građeni za vas. Ne trebaju vama bogovi! A mi zebemo u vašem svijetu.

Lijepa mramorna dama nakašlja se i navuče ta-mno samurovo krzno čvršće oko svojih ramena.

– Hvala vam od srca na klasičnoj lekciji – uz-vratio sam. – Ali nećete valjda zanijekati da su muš-karac i žena u vašem vedrom, sunčanom svijetu, baš kao i u ovom našem maglovitom, ipak prirodni ne-prijatelji, što ih ljubav na kratko vrijeme sjedinju-

9

VENERA U KRZNU

je u jedno jedino biće, sposobno samo za jednu mi-sao, jedan osjet, jednu volju, ne bi li ih potom još više razdvojila i – no, to ćete vi svakako znati bolje od mene – onaj tko tada ne umije podjarmiti, osje-tit će odveć brzo nogu onoga drugoga kako mu ga-zi zatiljak.

– I to, u pravilu, muškarac žensku nogu – vi-knu gospođa Venera obijesnom zajedljivošću u glasu – što ćete pak vi znati mnogo bolje od mene.

– Naravno. I upravo zbog toga ne gajim nika-kve iluzije.

– To znači da ste sada moj rob bez iluzija, a ja ću vas zato gaziti nemilice.

– Gospođo!– Pa zar me još uvijek niste upoznali? Da, ja

sam okrutna – kad vas već i sama riječ toliko raduje – a zar nemam pravo da budem takva? Muškarac je onaj koji žudi, a žena, žena je predmet te žudnje, to je sva, ujedno i presudna prednost žene, priroda joj je izručila muškarca na milost i nemilost zbog njego-ve strasti, a žena koja ne umije učiniti ga svojim po-danikom, svojim robom, pa i svojom igračkom, te ga, naposljetku, onako nasmijana izdati, ta žena na-prosto nije mudra.

– To su vaša načela, milostiva gospođo – doba-cio sam srdito.

– Ali ta moja načela počivaju na tisućljetnom iskustvu – uzvrati gospođa podrugljivo, dok su joj se prsti poigravali tamnim krznom. – Što će se že-na pokazati predanijom, to će se muškarac brže ras-

10


trijezniti i postati njezinim gospodarom, ali što je ona okrutnija i nevjernija, što ga više zlostavlja, što se opakije igra s njim i što manje milosti pritom po-kazuje, to će više izazvati muškarčevu žudnju da je ljubi i obožava. Tako je to bilo oduvijek i u sva vre-mena, od Helene i Dalile, pa sve do Katarine II. Ve-like i Lole Montez.

– Ne mogu zanijekati – rekoh ja – da za muš-karca ne postoji ništa što bi ga moglo draškati više od slike lijepe, pohotne i okrutne despotkinje koja, kad joj se tako prohtije, obijesno i bezobzirno mije-nja one kojima je naklonjena.

– I povrh svega toga odijeva se u krzno – vi-knu boginja.

– Odakle vam sad to?– Pa znam valjda što volite.– Ali znate li – upao sam joj drsko u riječ – da

ste, otkako smo se posljednji put vidjeli, postali ve-oma koketni?

– U kojem smislu, molit ću lijepo?– Pa riječ je o tome da za vaše bijelo tijelo ne

može biti divnije podloge od ovoga tamnog krzna i što vam se...

Boginja se glasno nasmije.– Vi sanjate! – viknu. – Probudite se!Svojom mramornom rukom uhvatila me je za

nadlakticu.– Ta, probudite se – odjeknu njezin glas još jed-

nom, ovaj put u dubokom tonu. Tek uz veliki napor uspio sam otvoriti oči.

11

VENERA U KRZNU

Vidio sam ruku koja me je drmala, ali ta ruka odjednom bijaše brončane boje, a glas koji sam slu-šao bijaše težak, rakijom natopljen glas mojega sluge Kozaka koji je stajao preda mnom u svojoj punoj ve-ličini od preko sto osamdeset centimetara.

– Ta, probudite se – tvrdoglavo nastavi on. – To je zaista sramota.

– A zašto je sramota?– Sramota je zaspati potpuno odjeven i još k to-

me uz knjigu – odstranio je ostatke dogorjele svije-će i podigao s poda knjigu koja mi bijaše skliznula iz ruke – uz knjigu od... od Hegela! A i krajnje je vri-jeme da se odvezemo gospodinu Severinu koji nas čeka s čajem.

o

– Čudesan san – reče Severin kad sam završio s prepričavanjem, nalakti se na koljena, spusti gla-vu na dlanove išarane finim žilicama i zapadne u raz-mišljanje.

Znao sam da se sad neko vrijeme neće ni po-maknuti, štoviše, da neće gotovo ni disati, i to je za-ista uslijedilo. Za mene u njegovu ponašanju nije bi-lo ničeg neobičnog, jer smo već gotovo tri godine bili dobri prijatelji, pa sam bio navikao na sve nje-gove mušice i neobičnosti. Da, bio je neobičan, to se nije moglo zanijekati, iako ni izdaleka nije bio ona opasna luda kakvom su ga smatrali, i to ne samo u

12


susjedstvu nego i u čitavom kolomjanskom1 okru-gu. Meni ne samo da je bio zanimljiv nego sam ga – i zato sam kod mnogih slovio kao malčice zaluđen – smatrao u velikoj mjeri simpatičnim.

Kako za galicijskog plemenitaša i zemljopo-sjednika tako i za svoju dob – Severin jedva bijaše prešao tridesetu godinu – pokazivao je zamjetnu trezvenost duha, određenu ozbiljnost, pa čak i pra-vu usredotočenost. Živio je prema pomno uređe-nom, napola filozofskom napola praktičnom susta-vu, u isti mah i prema satu, a i ne samo to nego isto-dobno i prema termometru, barometru, aerometru, hidrometru, Hipokratu, Hufelandu, Platonu, Kan-tu, Kniggeu i Lordu Chesterfieldu; no s vremena na vrijeme znao je dobivati i napadaje strastvenosti kad se činilo da je nakanio ići glavom kroza zid, pa mu se svatko rado klonio s puta.

I dok on bijaše zanijemio, pjevala je vatra u ka-minu, pjevao je veliki, štovanja vrijedan samovar, a pjevao je i stolac njegovih časnih predaka na kojem sam se ljuljao pušeći svoju cigaru, pa i čitav njegov dom u tom prastarom zdanju. Odlutao sam pogle-dom među neobične naprave, životinjske kosture, preparirane ptice, globuse i sadrene odljeve koji se bijahu nagomilali u njegovoj sobi, sve dok mi za oko sasvim slučajno ne zape jedna slika koju sam, dodu-še, viđao dovoljno često, ali me se upravo toga da-na neopisivo dojmila na crvenom odsjaju vatre u ka-minu.1 Kolomja, grad u zapadnoj Ukrajini

13

VENERA U KRZNU

Bilo je to veliko ulje u snažnoj, bojama zasiće-noj maniri belgijske škole, a predmet sam po sebi bi-jaše dovoljno neobičan.

Lijepa žena sa sunčanim osmijehom na profi-njenu licu, bujne kose, svezane u antički čvor, na ko-jem se bijeli prah bijaše nakupio poput lagana inja, ležala je, počivala na divanu, oslonjena na lijevu ru-ku, gola pod tamnim krznom; desnom rukom po- igravala se bičem, dok golu nogu nehajno bijaše spu-stila na muškarca, koji ležaše pred njom poput roba ili psa, a taj muškarac, oštrih ali skladno oblikovanih crta, u kojima se odražavahu zamišljena sjeta i preda-na strast, koji je zanesenim, usplamtjelim očima mu-čenika gledao uvis prema njoj – upravo taj muškarac koji je glumio tronožac za njezine noge, bijaše Seve-rin, ali bez brade, kako se činilo, dobrih deset godi-na mlađi nego što je danas.

– Venera u krznu! – viknuh, pokazujući prema slici – Takvu sam je vidio u snu.

– I ja – reče Severin – samo što sam ja svoj san sanjao otvorenih očiju.

– Kako?– Ah, to je glupa priča.– Tvoja slika očito je dala povoda mojem snu –

nastavio sam – ali reci mi, napokon, što je posrijedi! Da je ta slika odigrala ulogu u tvojem životu, i to ve-oma važnu, možda i presudnu, to mogu zamisliti, ali sve ostalo morat ćeš mi ispričati sam.

– Pogledaj malo njezin pandan – uzvrati moj neobični prijatelj, kao da ne mari za moje pitanje.

14


Pandan je bila vjerna kopija znamenite Tizi- anove Venere u zrcalu, čiji original visi u drezdenskoj galeriji.

– No, što mi time želiš reći ?Severin ustade i pokaže prstom na krzno u koje

Tizian bijaše odjenuo svoju boginju ljubavi.– I ovdje? Venera u krznu? – rekoh uz fini osmi-

jeh. – Ne vjerujem da je starog Mlečanina na to na-gnala neka namjera. On je naprosto naslikao portret neke Mesaline, pri čemu je bio dovoljno uljudan da zrcalo, u kojem ona hladnom privlačnošću odmjera-va vlastite čari, dade u ruke Amoru, kojemu je ta za-daća očito sve manje po volji. Slika je oličenje laska-vosti. Kasnije je neki »poznavatelj« rokokoa damu krstio imenom Venere, a krzno despotkinje – ko-jim se Tizianov ljupki model zacijelo bijaše zaogr-nuo više zbog straha da ne nazebe negoli zbog čed-nosti – postalo je simbolom tiranije i okrutnosti što počiva u ženi i njezinoj ljepoti.

Ali dosta sad o tome! Upravo ta slika pokazuje nam se kao najpikantnija satira na račun naše ljubavi. Venera, koja na apstraktnom sjeveru, u ledenom kr-šćanskom svijetu, mora skliznuti u veliko teško kr-zno da se ne bi prehladila.

Severin se nasmije i pripali novu cigaretu.U taj čas otvoriše se vrata, a u sobu uđe ljupka,

jedra plavuša pametnih, ljubaznih očiju, odjevena u crnu svilenu haljinu, i donese nam hladno meso i ja-ja uz čaj. Severin posegne za jednim jajetom i nožem razbije ljusku.

15

VENERA U KRZNU

– Nisam li rekao da ih želim meko kuhana? – viknu tolikom žestinom da mlada žena protrne.

– Ali, dragi Sevču... – reče ona bojažljivo.– Ništa, Sevču – nastavi on vikati – moraš me

slušati, slušati, razumiješ li?Rekavši to, strgne s vješalice kančuk2 koji je vi-

sio kraj njegova oružja.Hitra i plaha poput srne, mlada žena smjesta

pobjegne iz sobe.– Čekaj, čekaj, ulovit ću ja tebe – vikao je za

njom.– Ali, Severine – rekoh i uhvatih ga rukom za

nadlakticu – kako samo možeš tako mučiti tu ljup-ku ženicu?

– Ma pogledaj samo tu ženu – uzvrati on i vra-golasto mi namigne. – Da sam joj laskao, ona bi mi stavila omču oko vrata, ali ovako, kad je odgajam kančukom, ona me obožava.

– Ma nemoj, molim te!– Ma nemoj ti! Tako se žene moraju dresirati.– Živi, što se mene tiče, kao paša u svojem hare-

mu, ali mi samo nemoj postavljati teorije.– Zašto ne? – viknu on živahnim glasom. –

Ono Goetheovo »Moraš biti ili čekić ili nakovanj« ne odgovara ničemu drugom tako savršeno kao odnosu muškarca i žene – pa to ti je gospođa Venera u snu, onako uzgred, također utuvila u glavu, zar ne? Na muškarčevoj strasti počiva ženina moć i ona će zna-ti kako je treba upotrijebiti, ne bude li muškarac na 2 dugačak bič kratke drške

16


oprezu. On samo može birati hoće li biti ženin tira-nin ili ženin rob. Preda li joj se, eto mu glave u jar-mu i ne gine mu bič.

– Čudesne su to maksime!– Nisu to maksime, nego iskustva – uzvrati on i

kimne glavom. – Mene su zaista bičevali, ja sam izli-ječen, hoćeš li čuti kako?

Rekavši to, Severin ustane i iz ladice masivnog pisaćeg stola izvuče malen rukopis, pa ga stavi pre-da me na stol.

– Maloprije si me pitao za onu sliku. Ja ti već dugo dugujem objašnjenje. Eto – čitaj!

Severin sjedne kraj kamina i okrene mi leđa. Činilo se da sanja otvorenih očiju. U sobi ponovo zavlada tišina, ponovo zapjevaše i kamin i samovar i čitav dom u starom zdanju, a ja otvorih rukopis i stadoh čitati:

– Ispovijesti nadčulna čovjeka.Na rubu rukopisa stajali su kao motiv malčice

promijenjeni poznati stihovi iz Fausta:

– Ti nadčulni, čulni udvaraču,žena te vuče za nos.

Mefisto.

Okrenuh naslovnu stranicu i pročitah: Štivo koje slijedi sastavio sam prema svojem dnevniku, jer se vlastita prošlost nikad ne može prikazati nepri-strano. Ovako, međutim, sve pokazuje svježe boje, boje sadašnjosti.

17

VENERA U KRZNU

Gogolj, ruski Molière, reče – a gdje to? – no, dobro, negdje – da je prava komična muza ona kojoj ispod nasmijane krinke teku suze.

Predivne li izreke! Osjećam se prilično čudno dok ovo zapisujem.

Zrak kao da je ispunjen uzbudljivim cvjetnim miri-som, koji me omamljuje i zadaje mi glavobolju. Dim iz kamina nadima se i zgušnjava u likove, u male si-vobrade đavolčiće koji podrugljivo upiru prstom u mene; ti Amorčići rumenih obraščića zajahali su na-slon i rukohvate mojeg stolca, ljuljuškaju se na mo-jim koljenima, a ja se nehotice smijem, smijem se grohotom dok zapisujem svoje pustolovine, i to ne običnom tintom, nego rumenom krvlju koja kaplje iz mojega srca, jer sve njegove odavna zarasle rane sada su se ponovo otvorile i sav se tresem i sve me boli, a s vremena na vrijeme i pokoja suza kapne na papir.

Tromo se vuku dani u malom karpatskom lje-čilištu. Čovjek ne vidi nikoga i nitko ne vidi nje-ga. Dosadno je do te mjere da bih mogao pisati idi-le. Od silne dokolice mogao bih naslikati čitavu ga-leriju slika, ispuniti čitavu jednu kazališnu sezonu novim komadima, koncertima desetak virtuoza, da ne spominjem tercete i duete, ali – ma što ja to go-vorim! – ja naposljetku ne činim mnogo više ne-go tek napinjem platno i glačam ga, rišem crtovlja u notnim listovima, jer ja sam – ah, samo bez laž-na stida, prijatelju Severine, laži drugima, ali ne la-

18


ži samome sebi, to ti baš više i ne polazi za rukom – dakle, ja nisam ništa drugo doli diletant; diletant u slikarstvu, u poeziji, u glazbi i još nekim drugim takozvanim umjetnostima bez hljeba, koje svojim majstorima danas osiguravaju prihode ministara, pa i malih moćnika, ali prije svega, ja sam diletant u ži-votu.

Živio sam dosad kao što sam slikao i pisao, to znači da nikad nisam došao bitno dalje od podloge, plana, prvog čina ili strofe. Postoje naprosto takvi ljudi koji sa svime započnu, a ipak ništa ne privedu kraju – eto, takav čovjek sam ja.

Ali što ja to brbljam?Prijeđimo na stvar.Sjedim na prozoru i čini mi se da je mjestašce u

kojem očajavam zapravo beskrajno poetično. Kakva li pogleda na plavu, zlatnim sunčevim mirisima oku-panu visoku liticu gorja, kroz koje planinski potoci brzaju poput srebrnih traka, i kako li je samo jasno i modro nebo prema kojem strše snijegom prekriveni vrhovi, kako su zeleni i svježi šumoviti obronci i li-vade na kojima pasu mala stada sve do doline, do žit-nih polja na kojima stoje kosci, sagibaju se i ponovo izranjaju iz toga žutog valovitog žita.

Kuća u kojoj stanujem nalazi se u nekoj vrsti perivoja, ili šume ili divljine, kako komu drago, i ve-oma je samotna.

U njoj stanujem ja, jedna udovica iz Lavova, potom domaćica gospođa Tartakovska, mala stari-ca koja svakim danom postaje sve manja i sve stari-

19

VENERA U KRZNU

ja, te jedan stari pas koji hrama na jednu nogu i jedna mala mačka koja se neprestance igra klupkom kon-ca, a to klupko konca pripada, pretpostavljam, lije-poj udovici.

Navodno je zaista lijepa ta udovica i još ve- oma mlada, najviše dvadeset i četiri, a čini se i veoma bogata. Ona stanuje na prvom katu, a ja stanujem u razizemlju. Zelene rebrenice kod nje su neprestan-ce zatvorene, a ima i balkon koji je u cijelosti obra-stao zelenim penjačicama. Ja zato dolje imam svoju dragu, prisnu sjenicu u kojoj čitam i pišem i slikam i pjevam, kao ptica među grančicama. Kad pogledam uvis, mogu vidjeti balkon. Katkada zaista pogledam prema njemu, a onda, s vremena na vrijeme, vidim bijelu haljinu kako svjetluca kroz tu gustu, zelenu mrežu.

Zapravo me ljepotica, koja je stanovala tamo gore, nije previše zanimala, jer ja sam zaljubljen u drugu, a zaljubljen sam krajnje nesretno, daleko ne-sretnije nego Schillerov vitez Toggenburg i vitez Des Grieux u Manon Lescaut, jer moja je ljubljena od kamena.

U vrtu, u toj maloj divljini, nalazi se ljupka ma-la livada na kojoj mirno pase nekoliko pitomih sr-na. Na toj livadi stoji kameni kip Venere, original se, mislim, nalazi negdje u Firenci. Ta Venera najljepša je žena koju vidjeh u životu.

To, naravno, ne znači mnogo, jer ja u svojem životu vidjeh malo lijepih žena, štoviše, vidjeh vr-lo malo žena, tako da sam i u ljubavi diletant koji ni-

20


21

VENERA U KRZNU

kada nije nadvisio temelje, odnosno prevladao prvi čin drame.

A i čemu govoriti u superlativima, kao da bi se nešto tako lijepo još moglo i nadmašiti.

Dosta sad o tome. Ta Venera lijepa je i ja je lju-bim toliko strastveno, toliko bolesno iskreno, toli-ko suludo koliko se može ljubiti samo žena koja na-šu ljubav uzvraća vječito istim, vječito mirnim, ka-menim smiješkom. Da, ja joj se doslovce klanjam i obožavam je.

Kad sunce zažeže u šumarku, često legnem is-pod sjenovite krošnje jedne mlade bukve i čitam, a često svoju okrutnu ljubav posjećujem i noću; tada pred njom padam na koljena, pritišćem lice o leden kamen na kojem počivaju njezine noge i upućujem joj svoje molitve.

Neopisivo je kad iziđe Mjesec – sad se upravo nadima – kad zapliva među krošnjama i obasja liva-du srebrnim sjajem, a boginja stoji uznosito, sve kao da se kupa u njegovu blagom svjetlu.

Jednom, kad sam se kroz neku od aleja koje vo-de prema kući vraćao sa svoga bogoslužja, vidjeh iznenada kroz zelenu galeriju ženski lik, bijel poput kamena i okupan mjesečinom. Učini mi se da mi se lijepa mramorna žena smilovala, da je oživjela i kre-nula za mnom – ali tu me uhvati bezimen strah, srce zaprijeti da će se rasprsnuti i umjesto...

No, da, ja sam diletant. Zastao sam, kao i obič-no, na drugom stihu, ne, naprotiv, nisam zastao, po-bjegao sam glavom bez obzira.

22


o

Kakve li slučajnosti! Kod jednog Židova, tr-govca fotografijama, dospjela mi je u ruke slika mo-jeg ideala. Malen je to list, Tizianova Venera u zrcalu, ah, kakve li žene! Želim spjevati pjesmu. Ne! Uzi-mam list i pišem: Venera u krznu.

Zebeš, dok sama izazivaš plam! Ogrni se samo svojim despotskim krznom, jer kome će ono prista-jati bolje doli tebi, okrutna boginjo ljubavi i ljepote!

Nakon nekog vremena dopisah i nekoliko Goe- theovih stihova, koje ne tako davno bijah pronašao u dodacima njegovu Faustu.

Amoru!»Iz laži raste krila par,A strelice su kandže,Pod vijencem sitni rogovi,Jer ako ćemo pravo,Ko i svi grčki bogoviI on je krišom đavo.«

Poduprijevši je knjigom, stavih sliku preda se na stol i stadoh je promatrati.

Hladno koketiranje kojim je ta prekrasna žena drapirala svoje čari tamnim samurovim krznom, kao i strogoća i tvrdoća u njezinu mramornom licu, oča-raše me i ispuniše jezom u isti mah.

Još jednom posegnuh za perom i, eto, pišem:»Ljubiti, biti ljubljen, ah, kakve li sreće! A ipak,

Documents

VENERA U KRZNU