SAN

elika nesreca je zadesila stanovnike SFRJ devedesetih godina dvadesetog vijeka. Nije trebalo biti tako,nije,ti ljudi su sanjali o necemu drugome,ali desi se ono neockivano(za neke i te kako ocekivano) – ratna stihija porusi sve. Nekolicina ljudi

sa prostora bivse drzave je imala srecu da ih zivot odvede sto dalje,u zemlje u kojima im vise nece biti vazno nista drugo do zivota;gdje ce trudom i radom ostvariti svoje snove,kad vec nisu mogli u domovini. Stariji ljudi,roditelji, bejahu skepticni po pitanju inostranstva. “Sto bi oni tebe primili?” , “ Ih,nije ti to moj sine sve med i mlijeko” , “ Proklete su te zemlje,tamo ce te samo vece zlo snaci nego ovdje” – bili su u pravu jednim dijelom,a to je da se nigdje na nasoj planeti ne moze napraviti neko vece djelo,a da se pritom ne polozi odredjena zrtva. Ipak,sustinu nisu spoznali – nista nije vaznije od zivota. Zivot je najvece cudo; spasiti sebe i svoje najdraze,kada vas je vec zadesila takva nesreca. U neobicnoj mjesavini ponosa i stida,nasi ljudi su bjezali od smrti,crnila,raspada,nastanjujuci mjesta za koja su culi samo preko medija. Sudbina nije izasla u susret Zdravku i Mileni Markovic,mladom bracnom paru iz Sarajeva,koji je mastao o odlasku u Kanadu. 1994.godine su izbjegli iz svog rodnog grada u Banjaluku sa zeljom da spase svoje zivote i zivot njihovog novorodjenog sina,Vuka.

Prvih sedam godina u Banjaluci je proslo vrlo brzo. Porodica Markovic se nastanila na Boriku. Zdravko je zamijenio svu zemlju koju je posjedovao u Sarajevu za dvosoban stan od pedeset i cetiri kvadrata. Nisu bili srecni. Iskra ljubavi izmedju Milene i njega se vrlo brzo izgubila i sve sto ih je povezivalo su bile uspomene i sedmogodisnji andjeo,koji je te jeseni krenuo u skolu. Kada god bi Milena otisla na razgovor sa uciteljicom,vracala se kuci sa osmijehom od uva do uva.

„Gospodjo Markovic,vase dijete je sjajno. Nikakvih problema nemam sa njim. Jako je kulturan,miran,hoce poslusati... Sa zadovoljstvom zelim da vam saopstim da svaki put,ama bas svaki,kad ispitujem,on sve zna. Upija znanje koje im ispredajem,vjerujte mi! Ipak,mislim da nije bas zainteresovan za ucenje po povratku kuci,sto pokazuju njegove zadace koje su jako neuredne i vjerovatno uradjene u prolazu.“, ponavljala je uciteljica(kasnije i razrednica). Milena drugi dio uciteljicine price kao da nije pamtila,obracala je paznju samo na ono

V

1

najljepse. Nikada nije zeljala da se mijesa u djetetovo ucenje,bas kao ni Zdravko. Vjerovali su da Vuk nikada nece imati problema sa skolom i da ce sve teci u najboljem redu. Godine prodjose strahovito brzo i odjednom,kao da je neko premotao vrijeme,andjeo izraste u vitkog osamnaestogisnjaka,smedjkaste ostre kose,rumenog lica,koji zavrsava cetvrti razred gimnazije „Petar Kocic“.

Od malena je sebe smatrao posebnim djetetom. Prvi raspust od Vukovog polaska u skolu,roditelji su ga poslali na selo,u blizini Banjaluke,kod bake i dede. Bio je jedan od one djece na koju plej stejsn,raznorazne video igrice i neki drugi tehnoloski izumi nisu ostavili znacajan utisak,tako da je vecinu dana provodio napolju(ni zima ga nije mogla otjerati u kucu),igrajuci se sa Dusanom,drugarom iz komsiluka. Najcesce bi to bilo ‘’ta-ta’’,a kada bi se smracilo,okupljala bi se sva djeca iz naselja i igrali bi zmurke. Kasnije bi majke dolazile po njih(po Vuka baba Zora),tjerajuci ih kuci jer je noc vec pala.

Jedno zimsko jutro,Vuk podje na takmicenje u sankanju,koje je bilo organizovano na brdu,udaljenom nekoliko stotina metara od kuce bake i dede. Vukao je sanke za sobom,srecan zbog snijega,koji je napadao vise nego ikada. Da bi dosao do svog odredista,morao je preci dvije ulice. Pred sami prelazak prve,pogledao je ulijevo i primijetio automobil koje se priblizavao njemu. Djecak stade u namjeri da saceka dok ne prodje kraj njega,ali vozac zbog leda na cesti izgubi kontrolu nad vozilom,koje se priblizavalo brzinom svjetlosti,dok on stajase izgubljen i nemocan. Bio je na korak od smrti,ali neka sila nije dopustila da nevino dijete izgubi zivot. Automobil je,klizuci se,prosao milimetar pored djecaka. Noge su mu se tresle,bio je preplasen na smrt. Vozac je uspio zaustaviti vozilo i pritrcati sto je brze mogao da provjeri da li je sve u redu. Upitao je malenog djecaka da li je dobro,da li zeli da ide kuci mami i tati,a Vuk odgovori da se ‘’malkice prepao’’ i da treba da krene na sankanje,jer ga drugari cekaju. Sankanje je bilo sjajno,staza toliko pogodna,da ni djeca ne povjerovase koliko su srece imali toga dana. Poslijepodne se svi razbjezase kucama na rucak. Dusan je rekao da ce doci kod Vuka nakon rucka,jer su se vec ranije dogovorili da prvom prilikom gledaju crtani ‘’Princes Mononoke”,koji je Vuk dobio od tetke Rade kao poklon.

Baba Zora tog dana spremi krompir corbu i to Vuka nimalo nije obradovalo. Krompir corbu je najcesce jeo,a eventualno bi pasulj uspio da joj se priblizi na top listi najcescih jela. Imao je obicaj da stavi kasiku milerama u vrucu corbu i nakon toga dobro posoli. Dusan je ubrzo stigao,otisli su u Vukovu sobu,ubacili kasetu i odgledali jedan od najboljih crtaca svih vremena.

Ostatak dana Vuk nije ni pomislio na jutrosnji dozivljaj,sve dok navece nije legao u krevet.

2

Nije nista rekao baki i dedi. To je bila dobra odluka,jer bi uslijedila gomila pitanje o tome sta se desilo,na koja on ne bi imao odgovor. Sada je bio sam,u svojoj hladnoj sobi,ususkan u deke koje su bile neizostavne tokom citave godine;kako u kuci babe i dede,tako i u porodicnom stanu. Gledao je u plasticne zvijezde na plafonu(bile su u obje sobe u kojima je Vuk spavao;u porodicnom stanu i u kuci bake i dede) i bio srecan sto je ziv.

Kasnije,kada bi se sjetio te nemile situacije iz djetinjstva,nije mogao da ustanovi kako je prezivio. Nisu se uklapale neke stvari. Cinjenica je da je automobil isao,za tadasnje uslove,prevelikom brzinom prema njemu i da je izgledalo kao da nema spasa.Desilo se nesto sto on nije nikako mogao da pojmi. Nesto mu je spasilo zivot.

Mnogo sta su radili kao djeca,Vuk i njegovi drugari,ali par stvari mu je ostalo urezano u sjecanju. Kada su krali jabuke iz tudjih dvorista,prikrivajuci svoj identitet stavljanjem plasticne kese na glavu. Kesa nije bila bas pogodna za njihov pohod,jer cim vjetar dune malo jace,sve ode u nepovrat: njihov identitet,a samim tim i cjelokupna operacija. Zatim,igranje rukometa cim padne snijeg. Zasto kad padne snijeg? Inace su se svjetska i evropska prvenstva igrala zimi i djecija zaljubljenost u rukomet bi tada bila najveca,a dovoljna kolicina bijele padavine u tom periodu godine je omogucavala bacanje i padove,koji nisu bili moguci za vrijeme drugih godisnjih doba kada je igraliste bilo suvo,a povrede nikad ucestalije. Sve su to bile lijepe uspomene iz djetinjstva,ali niti jedna nije mogla da se poredi sa ‘’ Andjelinim sisama’’.

Preko puta zgrade u kojoj je stanovala doticna Andjela Milic,najljepsa djevojka Vukovog vremena,u toku je bila izgradnja nove zgrade. Iz price se moglo cuti da niko,nikada,nije imao priliku da joj se priblizi,osim doticnog Nemanje iz Austrije,koji je navodno radio ‘’ono’’ sa njom. U to vrijeme je bila cetvrti razred srednje skole,a Vuka i njegovu bagru to svakako nije zanimalo,jer je bila nedostizna. Ipak,niko im nije mogao oduzeti posmatranje. Kada god bi prosla kraj njih,uslijedio bi ‘’diskretan’’ pogled u njene obline i komentarisanje istih u narednih nekoliko minuta. Bila je prelijepa,stvarno. Crna,duga kosa,blijedo lice i usne najljepse nijanse crvene boje. Visoka,popunjena na svim mjestima tacno onoliko koliko treba. Vukovi prijatelji nisu pridodavali paznju na hod,ali to je njemu uvijek bilo znacajno. Naravno,njen hod je bio kao i sve ostalo u vezi sa njom – ocaravajuci. Koracala je sa tolikim samopouzdanjem,da niko nije ni zasluzivao da bude u njenoj blizini,jer bi time narusio bajnu melodiju i ritam njenih koraka.

Slobodno vrijeme su provodili na razne nacine,ali u to doba izmedju osmog i devetog razreda osnovne skole,ceif im je bio sjediti na vrhu vec pomenute zgrade u

3

izgradnji,gledati zvijezde i razgovarati. Te nezaboravne veceri su se na krovu zadesili Bojan,Dejan,Milan i Vuk.

“ Meni se svidja Sara iz VIII3.”,rece Milan uplaseno kao i uvijek.

“ Ona sa cvikama? “,upita Boca.

“ Jeste. Mislim da sam se zaljubio u nju. Svaki dan u skoli je gledam bez prestanka i razmisljam o njoj stalno. Dajte,sta da radim…? “

“ Pridji joj i reci da ti se svidja.”,ukljuci se Vuk u konverzaciju.

“ A ne znam da li imam hrabrosti za to…Sta ako me odbije? Bjezi,onda ne bih mogao da zivim od vas i vaseg zajebavanja.”

Bili su skloni tome. Kad god bi neko dozivio neuspjeh u necemu,Boca i Vuk bi poceli da zafrkavaju. Nisu to radili svjesno,jednostavno,bili su suvise mladi da bi shvatili kako je to nepotrebno.

“ A nije…Necemo! Bas bi bilo lijepo da se smuvate.”,iskreno odgovori Vuk na Milanovu tuznu konstataciju.

Milan pogleda ka nebu,napravi takvu facu,omugucavajuci Vuku da odmah zna o cemu razmislja;Sara i on leze na plazi,Sunce zalazi,ljube se…Nesto u tom fazonu. Dejan je gledao ka zgradi preko puta,laktovima spustenim na koljena i dlanovima naslonjenim na obraze. Slusao ih je,ali nije nista komentarisao.

“ Koliko je sati?”,pita Boca.

“ 15 do 11.”,odgovori Milan i dodade: ‘’ Ja moram brzo kuci,ne znam za vas…”

Ostali klimnuse glavom,pokazujuci da je ista stvar i sa njima. Sjedili su na gredi koja je bila polozena na dva bloka. Improvizovana klupa. Boca ustade,krenu prema ivici i zaustavi se korak prije:

“ Ne bojim se ja visine. Volio bih nekad skociti sa padobranom,to je super. Kada budem…”,Dejan ga prekinu i rece : ‘’E,gledajte ono”,pokazujuci prstom prema prozoru na trecem spratu. “Da li je moguce?”,pomisli Vuk.

4

Andjela. Presvlacila se,ne pomisljajuci da mozda cetiri djecaka sjede na vrhu zgrade preko puta i posmatraju to. Ceprkala je po ladicama i napokon pronasla neki mali predmet koji je stavila u dzep. A onda je skinula majicu i ostala u grudnjaku crne boje i u sirokoj teget plavoj trenerci. Djecaci su ostali bez rijeci. Skiljili su da bi izostrili vid,kako slucajno ne bi nesto propustili. Gledala je u ormar,ocigledno u potrazi za necim. I onda nevjera. Otkopcala je grudnjak. Tu je Vuk prvi put izgubio zivot. Nije znao sta se desilo. Ugledao je zenske sise uzivo,i to cije!Tisinu je prekinuo Boca svojom standardnom psovkom “ Jebem ti Sunce!“ . Nisu mogli povjerovati sta ih je snaslo. Oblacila je gornji dio pidzame. Prije nego li je svukla trenerku,prisla je prozoru i navukla zavjesu. Nedugo zatim je ugasila svjetlo i vjerovatno otisla na spavanje. Narednih nekoliko dana djecaci nisu pricali ni o cemu drugome,samo o njenim sisama. “ Boze,da mi je samo jednom da ih uhvatim”,govorio je Boca,na sto bi se nadovezao Milan : “ Ja bih nekako volio da ih diram preko grudnjaka,ne znam zasto. To me pali”.

U to vrijeme djecaci su bili u fazi kada gledaju da sto cesce budu sami u kuci ili bas ako kuca nije prazna,da ih niko ne ometa dok su u wc-u,iz razloga sto ih puno boli stomak i velika nuzda ce trajati duze nego inace. Roditelji su mogli da pretpostave sta sinovi rade,ali naravno,kao i decenijama unazad,o tome se nije razmisljalo,a pogotovo razgovaralo. Boca je bio najveci napaljenik u drustvu. Znao je provoditi sate i sate ispred tv-a ili racunara,gledajuci najnovije porno filmove,koje je kupovao na pijaci. Takodje,imao je raznorazne fantazije u kojima je glavni ''akter'' bila studentica koja je stanovala vrata do njegovog stana. Najucestaliji scenario je bio da je on sam u kuci,ona kuca na vrata,trazeci da udje unutra kako bi pricekala njegovu majku,jer ima nesto vazno da je pita...i tako dalje,i tako dalje. Ipak,Andjeline sise su bile nesto sasvim novo.

Dogovor je bio jasan: niko ne smije saznati ni jedan detalj u vezi sa time,inace ce ‘’krtica’’ morati debelo da isprasta za svoje grijehe. Dusan je bio povjerljiva osoba i njemu se moglo u potpunosti vjerovati. Boca je imao ispade,ali ni on nije bio neko ko se hvalio;nije pokazivao interesovanje ni za sta,a kamoli za pricu sa nekim izvan njihovog drustva o tako vaznim temama kao sto je ‘’Andjeline sise’’. Dok je Milan bio labilan. Prvom prilikom bi ispricao svaku zanimljivost osobi koja bi mu pruzila imalo paznje. I da,naravno,Vuk je osoba od rijeci;obecao je da nece progovoriti i pridrzavao se toga.

Dejan je nekoliko dana kasnije i upoznao Andjelu. Trenirao je tenis u klubu u kojem je ona drzala casove za pocetnike. Njegov dugogodisnji trener Vlado nije mogao dolaziti sedmicu dana na popodnevne treninge,pa je zamolio nju da ih odrzi,na sta je ona rado odgovorila pozitivno. Dejana je gledala kao jako simpaticnog djecaka i cesto mu je govorila: „E moj

5

Deki,da si samo malo stariji,bio bi moj momak!“ Bila je jako prijatna,uvijek nasmijana,ni trunku nafurana,stavise,svi su je poznavala kao jako skromnu i povucenu djevojku. Djecaci su je vidjali u prolazu,a ona bi uvijek pozdravila Dejana tako sto bi se toliko slatko nasmijala i namignula mu,nakon cega bi se on postidio toliko da bi mu glas zadrhtao ako bi ista progovorio.

To ljeto vece nije mogla proci,a da se djecaci,po povratku iz grada,ne popenju na vrh zgrade. Hormoni,dzaba ti je. Znali su provoditi po dva sata cekajuci da se na prozoru pojavi ona,ali nisu imali srece. Uvijek su nailazili na zavjesu.

Izgleda da se lijepe stvari desavaju samo jednom.

etvrtkom ili subotom,kod Markovica je dolazio deda Milovan,Milenin otac. Ona bi pripremila veceru,a Zdravko i Milovan bi nakon jela gledali boks meceve koji su se tada emitovali. Deda je obozavao boks bez obzira sto nikada nije boksovao.

U toku i nakon meca,razgovarali bi o mnogo cemu;od politike do sporta. Jedne veceri su se dirnuli proslosti. Govorili su o tome sta su sve imali prije nego sto je poceo rat.

C„Nikad nisam ni slutio da cu izgubiti sve ono sto sam s mukom stvarao. Dobar dio zivota posvetio sam gradnji kuce,misleci da sam zanavijek nasao skloniste glavi, i taman kada je zavrsih,eto ti ga – rat. Gledas,patis,a ne mozes nista da ucinis.“, rekao je Zdravko.

Milena je cutala i pratila razgovor izmedju njih,ne zeleci da se uplice.

„Vidi Zdravko,cijenim to sto si ti davno pokusavao da stvoris zivot o kakvom si sanjao,ali zajebalo te vrijeme,sta ces! Desilo se to sto se desilo,a ti si onda prakticno nestao sa planete Zemlje. Znas da ti ja govorim sve ovo sa najboljom namjerom. Zivot jos uvijek tece dalje. Imas zenu i dijete o kojima treba da brines. Bori se i dalje,radi njih ako nista.“Milena je pomno pratila razgovor,ne pokazujuci niti jednu emociju.Deda je nastavio: „ Pa vidi Vuka,zar ne bi zelio da mu omogucis sve najljepse u zivotu,da odraste u dobra i postena covjeka!?“ , Zdravko je gledao u njega pokazujuci ocaj i zabrinutost. Znao je da nije pruzio Vuku mnoge stvari koje su drugi ocevi pruzali svojoj djeci. Dok je Vuk slusao sve to,imao je osjecaj da on u sebi place,pati od bola i nesrece. Kada bi mogao dopustiti sebi,pao bi na koljena i vristao,ne dopustajuci nikome da bude u njegovoj blizini. Vuk je imao zelju da pridje,da ga zagrli,ali nije mogao,nesto mu nije dopustalo. Ostavio je vrata i dalje dovoljno

6

odskrinuta,praveci se da radi zadacu. Otac je i dalje cutao,a deda bi po obicaju nastavljao da se mijesa u tudja posla: „Znas,ja sam radio 40 godina kao profesor u skoli i omogucio sam svojoj djeci sve sto su pozeljela''Kasnije,kada je Vuk bio dovoljno star i zreo,sazna da deda nije bio bajan. Radio je u skoli,bio uzoran profesor koga su djaci i te kako cijenili,ali sa druge strane je to bilo sasvim drugacije. Nakon posla,cesto bi svracao u kafanu,opijao se po citave veceri sa svojim drustvom. Dolazio bi kuci mrtav pijan,trazeci od zene da mu ugodi u svemu,inace bi znao podici ruku na nju kao znak upozorenja. Nikada je ne bi tukao,ako izuzmemo samare,za koje se pricalo da su bili blagi.

Obje kcerke,Rada i Vukova mama su se pravile da spavaju,kako ga slucajno ne bi uznemirile,iako im on nikada ne bi zamjerio.

Jednostavno je budio strahopostovanje gdje god se nalazio. Sutradan,kada bi ustao,bio bi potpuno trijezan i spreman za posao,kao da se nista nije desilo prethodne veceri.

Deda ispade cudoviste,ali koliko god cudno zvucalo,on je bio jako dobar covjek,koga su svi postovali i voljeli.Zdravko nije bio ni priblizno slican njemu. Nije volio poroke. Alkohol je izbjegavao,osim ako nije neka posebna situacija. Cak i tada,kada bi popio,nije uznemiravao majku,nego bi nekako dokoracao do kreveta i legao. Nije ustajao u toku noci da povraca,ali bi ujutro imao jake glavobolje. Cigarete nije podnosio. U stanu je bilo strogo zabranjeno pusenje i toga se svako morao pridrzavati. Ispunjavao je listice za igre na srecu. Ni u tome nije pretjerivao,zato mu to niko nije ni ubrajao poroke.

Nije volio galamu,bio je tih. I volio je kad mu se neko tako i obraca. Ljudi su ga karakterisali kao postenog i dobrog covjeka,jer on stvarno nikome nije zelio nista lose. Najveci problem bio je sam sebi. Stalno neraspolozen,hladan kao zima. Kao da nije bio zainteresovan za zivot. Iako njegove zarade bijehu nistavne,Vuk ga je mnogo volio. Umio je da ga usreci na neki drugaciji,poseban nacin. Cesto su isli na pecanje. Tada bi sjedili i ne bi po nekoliko minuta razgovarali. Onda bi Zdravko svojim baritonskim glasom kazao nesto,odrzavajuci atmosferu vrlo prijatnom. Po povratku kuci,pricao bi sinu dogodovstine strica Mila,a Vuk bi to kasnije prepricavao svojim drugarima.

Deda je i ostatak veceri kritikovao oca,sve dok majka nije rekla da je suvise kasno za takve price. Onda se podigao tromo sa fotelje,poljubio kcer u obraz,rukovao se sa zetom i krenuo kuci koja je bila izvan grada. Tada je i Vuk zatvorio vrata svoje sobe,ugasio svijetlo,legao u krevet i dobro se ususkao. Ostao je budan gledajuci u plasticne zvijezde koje su sijale iznad njegove glave kada u sobi ne bi bilo ni tracka svjetlosti. Iako je bio osmi razred osnovne skole,zvijezde je i dalje zadrzao na plafonu,jer

7

su mi darivale toplinu i posebno raspolozenje pred spavanje. Prije spavanja majka bi usla u sobu,zazeljela bi mu laku noc,poljubivsi ga njezno u obraz.

******

Deda Milovan je naucio Vuka kako da prepozna lazove.Govorio je : „Sve same sofiste! Naucice tebe deda kako stvari funkcionisu,samo jos malo da porastes.“

Unuk nije razumio sta znaci ta rijec ''sofista'',ali se susreo sa tim pojmom kasnije,uceci filozofiju. Istoga dana je otisao do dede.

“ Danas sam naucio sta je sofizam,deda! Ali,jos uvijek ne shvatam zasto si mi o tome toliko govorio!? “

“ Majstore moj,taj pojam je toliko znacajan i pratice te citavog zivota. Svaki covjek laze,da li manje ili vise,u to ne ulazim. Ono sto je vazno da naucis u vezi sa laganjem je to da postoje ljudi koji od lazi stvore istinu,a oni su najgori. Ako uspijes da prepoznas njihovu namjeru,imaces ljepsi i srecniji zivot. Nego...zapamti! Ovo mjesto i ovo razmisljanje koje te okruzuje nije za tebe. Deda je ubjedjen da ti pripadas negdje drugo.”

Gledao je zbunjeno,ali dobro,izgledalo je kao da je dobio jako vazan savjet. Deda je iskusan,treba da mu vjeruje. Znao je da je lagao za mnoge stvari,ali cak i kada je to radio,pruzao je par ociglednih znakova koji su nagovjestavali da sve to sto govori predstavlja jednu ‘’djeciju laz’’. Kao onda kad je rekao da je bio juniorski prvak Jugoslavije 1965.igrajuci protiv Amerikanca u finalu. Mozda je igrao protiv nekog Amerikanca u finalu,ali onda je taj isti Amerikanac morao imati jugoslovenski pasos,a sanse za to su bile vrlo male. To nije bila jedina laz koju je deda uputio unuku. Govorio je da je u osnovoj skoli isao u razred sa Draganom Nikolicem,popularnim glumcem;da su bili jako dobri drugovi,ali da su im se kasnije putevi razisli,tako da su se posljednji put vidjeli prije 30 godina. Inace,Dragan Nikolic je djetinjstvo proveo u Beogradu,a Vukov deda u Sarajevu. Definitivno nije postojala mogucnost da prodju osnovno skolovanje zajedno. Nekoliko puta Vuk mu je kroz smijeh rekao :

„Bolan deda,sto me lazes? '' , a on bi ga pogledao prestravljeno i odgovorio sa dozom nevinosti u glasu : „Nikad u zivotu,majstore moj! ''

Vukov odnos sa dedom Milovanom i bakom Zorom je bio odlican,mozda zato sto su oni bili jedini ‘’djedo’’ i baka koje je imao,jer su ocevi roditelji preminuli prije nego sto se rodio. Deda je

8

imao poseban odnos sa njim,mozda zato sto mu je bio prvo unuce. Nakon dobijene penzije,nudio bi mu nesto novca,kako kaze “uzmi,zatrebace”,ali Vuk je uvijek odbijao,govorivsi da ima. Deda bi navaljivao,ali unuk bijase odlucan u svojoj namjeri i nikada ne uze dedine pare.Podrzavao ga je u svemu,govoreci da je Vuk jako pametno dijete koje ce svojoj porodici donijeti mnogo srece. Naravno,sam Vuk je bio skeptican sa jedne strane prema svemu tome sto je deda govorio,ali sa druge strane je vjerovao u sebe i zelio da se obistine dedine rijeci. U srednjoj skoli ocjene nisu bile bas najbolje,kao u osnovnoj,ali to mu nije predstavljalo neki veliki problem,jer je bio siguran da razvoj nekoliko ljudskih osobina predstavlja najveci korak ka sreci i uspjehu.

Baka Zora je uvijek bila tu za dedu. Nikada mu nista nije zamjerila,cak ni one samare. Smatrala je da je to neka njena zrtva koju mora da podnese,jer sve to sto su oni imali u zivotu je bilo zahvaljuci Milovanu. Vuk se nije slagao sa tim pristupom,ali dobro,govorio je sebi “danas su neka druga vremena,pa i razmisljanje”. Obozavao je kada bi baka i on bili sami,pricali o skoli,djevojkama i njegovom drustvu. Dok je bio manji,nakon skole bi dosao kod nje(deda je bio van kuce tada),ona bi sjela na kauc,a on bi legao i naslonio glavu na njene butine. Mrsila bi mu kosu njezno,sve dok ne bi zaspao. Kasnije bi se toliko spretno izvukla i stavila mu jastuk pod glavu,pokusavajuci da izgjegne njegovo budjenje. Budili su ga tihi glasovi iz susjedne sobe; baka i njene komsinice,koje su pile kafu i razgovarale o raznoraznim temama koje su bili interesantne citavom naselju. Vuk bi se nekoliko minuta valjao po najudobnijem kaucu na kojem je ikad lezao,a onda bi ustao i rekao tiho baki da bi trebalo da ide kuci,kako se roditelji ne bi zabrinuli. U toku srednje skole je rijedje odlazio kod njih u posjetu,ali su se ponovo vidjali jednom ili dva puta sedmicno. Upravo tog dana ili bolje reci veceri,kada je dosao do dede da ga obraduje time sto je naucio sta je sofizam,desilo se nesto sto je izgledalo nezamislivo u tom trenutku.

Bila je ponoc. Jos uvijek je bio budan,zaokupljen nekim zanimljivostima na internetu. Znao je da bi mu otac zamjerio kada bi ga nasao ispred racunara u to doba,ali zelja za citanjem je bila prevelika. Odgovarala mu je tisina koja ga je okruzivala. Bio je krajnje opusten,ne obaziruci se na vjetar koji je duvao toliko jako da su se prozori znali zadrmati. Taj njegov mir je vrlo brzo nestao. Zazvonio je fiksni telefon i to je odmah slutilo na nesto lose. Cuo je oca kako se dize iz kreveta i koraca brzo ka telefonu. Podigao je slusalicu,cutao par sekundi i onda rekao: ‘’Eto me”. Sve se odvijalo toliko brzo i to je Vuka jos vise navodilo da pomisli kako nesto nije bilo u redu.

Cuo je sumove iz susjedne sobe. Podigao se,otvorio vrata i uputio se ka roditeljima. Bili su obuceni i izgledalo je kao da se spremaju za polazak negdje. Majka je bila blijeda kao duh,a otac je trazio nesto po sobi.

- Sta se desava?,rekao je,dok je Vukovo srce lupalo nevjerovatnom brzinom.

9

-Vrati se u krevet. – odgovori otac,sa namjerom da smiri sinov nagon i strah.

- Gdje cete vi? – uplaseno je postavio pitanje ocu,koji se uputio ka izlaznim vratima kuce,drzeci kljuceve od auta u rukama. Tada je majka,sa nesigurnoscu u glasu progovorila: - Dedi Milovanu je pozlilo. Baba Zora je rekla tati da dodjemo po njega i da ga odvucemo u hitnu pomoc.

Vuk je stajao zaledjen. To je bilo nesto potresno za njega. Nikada mu se nista slicno nije desilo.

-Tata,mogu li sa vama,mozda ce vam trebati pomoc? – rece.

Otac je razmisljao par sekundi i rekao : - Hajde. Obuvaj se!

Istrcali su iz kuce,uletili u auto i uputili se ka stanu babe i dede. Kada su usli u stan,deda je sjedio na fotelji i na stolu ispred njega je bilo nekoliko kutijica sa lijekovima,te poluprazna casa vode. Baka je stajala kraj njega prestravljena.

- Kakav si ? , upita Zdravko dedu.

- Bio sam i bolje. – odgovori on tiho,blago se smijeseci.

- Mozes li stajati?,rece otac.

- Ne vjerujem. Morate me pridrzavati. Jebem li ga,mislim da ce me srce doci glave.

Otac se okrenu ka Vuku i rece: - Dodji i pomozi da ga prenesem do auta.

Deda je jednu ruku stavio preko unukovog ramena,a drugu preko zetovog. Kada su izasli iz zgrade,on smognu snage da jos jednom zatrabunja: - Zoro,donesi mi jaknu,ovo govno duva prejako! Baba pozuri nazad u stan da uradi ono sto joj je muz naredio.Smjestili su ga na zadnje sjediste,Milena sjede kraj njega. Baka spusti dedi jaknu preko koljena i poce plakati. Nije bilo dovoljno mjesta u auta da bi i ona krenula. Vuk ju je posmatrao na retrovizoru kako nepomicno stoji i gleda prema njihovom autu koje se svakom sekundom sve vise i vise udaljavalo.

10

- Kako si tata?,rece Milena djecijim glasom koji Vuka zamalo briznu u plac.

- Dobro sam kceri. Ne brini. – odgovori deda jedva propustajuci rijeci iz usta.

Po dolasku pred hitnu pomoc,Vuk istrca iz auta,rece dezurnim ljekarima da su dovukli dedu koji se ne osjeca bas najbolje,te da mu treba pomoc. Tada su oni zajedno sa Zdravkom spustili njezno dedu u kolica i povukli ga prema prostoriji u kojoj ce izvrsiti pregled. Bili su sigurni da je imao blagi infarkt. I bas tada,dok su ga vukli,deda je zazmirio i njegovi misici su poceli da se grce. Nije pokazivao nikakve znake zivota. Ljekari su pozurili unutra da izvrse reanimaciju. Odvukli su ga,zatvarajuci vrata pred ocima Milene i Vuka,pokazujuci jasno da je zabranjen ulaz.

Milena je plakala toliko jako da su joj suze tekle niz vrat. Vuk je zagrli,uvjeravajuci je kako ce sve biti u redu. Pogrijesio je. Nije bilo tako. Ljekari su pokusali da spase dedin zivot,ali nazalost nisu uspjeli. Tako je zavrsio zivot penzionisanog profesora matematike,oca dvoje djece i covjeka koji ce ostati upamcen po tome sto nikada u zivotu nije slagao. Ljekar otvori vrata i rece kako mu je zao. Milena zaplaka jos jace,gledajuci gdje ce sjesti,kako se ne bi srusila. Vuk je gledao u pod,ali nije bio tuzan. Nije bio tuzan,jer je znao da se deda nije plasio smrti. Posljednje trenutke svog zivota je iskoristio najbolje sto je mogao i sigurno je sada zahvalan Bogu na tome.

a vrijeme treceg razreda srednje skole glavna zanimacija mu je definitivno postalo citanje. Kompjuter je izostavio u potpunosti,znalo se desiti da ga ne upali po citav dan. Knjiga je postala Vukov dobar drugar. Citajuci je nailazio na pregrst novih informacija,ali i

na pitanja na koja nije imao odgovor. Jedne veceri je sjedio u dnevnom boravku sa ocem koji je gledao neki dokumentarni film. Iskoristio je priliku da ga upita nesto. Nesto sto ga je mucilo mnogo godina.

- “ Da li postoji Bog? “ , rekao je uplaseno,ali iskazujuci veliku znatizelju.Zdravka pogleda u sina i blago se nasmijesi. Proslo je nekoliko sekundi prije nego li je odgovorio na Vukovo ‘’komplikovano’’ pitanje. - “Tesko pitanje. “,uzvrati mu zagonetno.- “Ja mislim da postoji.”,rece znatizeljni srednjoskolac.- ‘’A da ti nisi suvise mlad da o tome razmisljas? “- “ Mozda i jesam,ali sta cu kad me interesuje. Dakle,postoji ili ne postoji?”- “ Prema mom misljenju,postoji.”,rece otac njegovim umirujucim glasom,ostavljajuci Vuku nedoumicu.

Z

11

Te veceri Vuk nije mogao zaspati. Gledao je,ponovo,u zvijezde iznad njega,bas kao u djetinjstvu,a misli su prolijetale kroz njegovu glavu. Vece je bilo jako hladno. Stisnuo je deku koliko god je mogao,a noge je trljao jednu od drugu u zelji da se zagrije. Razmisljao je o Bogu. U skoli su ga ucili jedno,ali nekako,vremenom kako je odrastao,nije mogao povjerovati u sve lekcije koje su mu bile predavane. Mnogo toga je jednostavno bilo nerealno. Valjda se bas,kao i on,nekada davno taj neki neandretalac zapitao da li ima nesto Vece,jer upravo nije mogao da pojasni pojave koje su ga zadesile u prirodi. Vuk je vjerovao da postoji Bog,samo nije mogao dokazati njegovo postojanje. Ma niko nije! Ipak,to nije ni bitno,jer je osjecao njegovo prisustvo koje ga je ispunjavalo iz dana u dan,i pruzalo mu snagu da ide dalje,cak i onda kad je sve izgledalo lose. Posmatrao je ljude oko sebe,navodne vjernike i ustanovio da to nije imalo nikakve veze sa vjerom. Znao je da vjera i religija nisu isto,a niko od njih to nije shvatao.

Pricao je cesto i sa najboljim drugarom,Dejanom,na temu Boga. On je tvrdio isto sto i Vuk: da Bog postoji i da je sasvim nebitno u kom obliku. Smatrao je da je nemoguce da je sve ovo sto vidimo,osjetimo itd. nastalo igrom slucaja. Konverzacije na temu Boga su bile jako konfuzne.

“ A stvarno,kako je moguce da mi uopste razgovaramo sad? Da ja osjecam i mislim da si ti moj najbolji prijatelj…Da sjedimo i svjesno diskutujemo o svemu i svacemu? “, postavljao je Vuk ta glupa,a sa druge strane jako dubokoumna pitanja.

Dejan je imao konkretan odgovor na svaku Vukovu zavrzlamu: “ To je pitanje na koje niko nema potpun odgovor. Da li je to Bog o kakvom nas uce,da li je to priroda,da li je to obicni kamen – ja stvarno ne znam,ali sam siguran da postoji neka nadmocna sila koja je zasluzna za sve ovo. A sto se tice religije,mislim da se previse losih stvari se desilo bas zbog toga.” Zatim je nakratko i dodao : “Vidis kako se slazemo. Ne podrzavamo religije,ali vjeru da.”

“ Uvijek smo se slagali “,namignu Vuk i rece: “Po meni je zakljucak da je najvaznije biti dobar covjek.”

“ Najvaznije. Vidio si onog Jovana kako je licemjeran. Sva prica mu je “ Gdje si batice moj? Kakav si mi?”,a onda iza ledja komentarise da si ovakav-onakav. Ne znaci to meni,ali lose je po njega.”Jovan je zavrsio gimnaziju prosle godine i niko nije imao pojma sta je taj momak planirao sa svojim zivotom. Vuk ga je ponekad sretao,na osnovu cega je mislio da je ostao u gradu. Poznavao ga je dugo vremena,zbog toga sto su kao djeca igrali fudbal u kvartu. Uvijek je bio bezobrazan. Nizak momak,lijepih crta lica. Karakterisalo ga je upravo to sto je sa svima bio na ‘’brate’’ i mislio je da ima ljude na koje moze da se osloni,a kada bi dobro razmislio,shvatio bi da nema pravog prijatelja. U dubini duse je to znao,samo sto nije mogao sebi da prizna tako nesto. Ophodio se lose i prema djevojkama,zbog toga je Vuku bio mnogo mrzi nego inace. Jovanu je

12

svaka bila kurva. Tih godina je u trendu bilo da se za zensko kaze kucka,drolja i slicno. Veliki poraz za kulturu koja je pruzala posljednji otpor primitivizmu,koji je jednostavno bio suvise jak.

******

Dejanov prvi rodjak,Nikola Jokic,je diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Pozvao je Dejana i Vuka da dodju tog istog dana na proslavu koja ce biti organizovana u njegovoj kuci.

Vuk je Nikolu poznavao otkada zna za sebe. Stanovali su u istom naselju,bio je stariji od Vuka nekoliko godina i upravo zbog toga se nikada nisu intenzivnije druzili. Vuk se iznenadio kada ga je Nikola pozvao,ali to mu nije nimalo smetalo,znajuci da ce tamo biti Jovana. U vecernjim satima su Dejan i on stigli do porodicne kuce Jokica. U dvoristu je bilo parkirano nekoliko auta i vec tada su znali da su pozvali sve one koji su imalo bliski bili. Cestitali su slavljeniku i njegovoj porodici,nakon cega su pozdravili sve prisutne. Teta Brana,Dejanova majka je vec bila u kuci. Pomagala je svojoj sestri,Nikolinoj majci. U velikom dnevnom boravku je bilo postavljeno nekoliko stolova i klupa,koji su mogli ugostiti oko cetrdeset ljudi. Sve je bilo servirano krajnje otmeno i precizno, na stolu postavljeni tanjiri puni raznorazne hrane. Kako je vrijeme odmicalo,soba se polako punila,a za sat vremena bila kranje krcata.

Jokici su bili jedna od najbogatijih porodica u gradu. Nikolin otac se obogatio vrlo mlad i postao jedna od uticajnijih osoba u gradu. Naravno,porodicno bogatstvo se dosta odrazilo na odrastanje Nikole i Jovane,koji su tokom zivota imali sve sto su pozeljeli. Nikola je bio jako dobro dijete,ali ne bas pametno. U odredjenoj dobi je postao jako problematican. Cesto se nalazio u problemima,iz kojih su ga uvijek roditelji izvlacili. Fakultet mu je bio sporedna stvar,ali uz malo rada i puno stele je uspio da diplomira.Jovana je bila mnogo drugacija. Vukova generacija,primjerna djevojka,odlican djak,jos bolja osoba. Vukova najbolja prijateljica sa kojom se nikada niie posvadjao. Nju novac nije ponio kao njenog brata. Bila je velikodusna i trudila se da pomogne svakome. Obozavala je Dejana,a i on nju. Vuk je cesto govorio Dejanu da mnogo vise voli njega,nego sopstvenog brata,koji je prema njoj cesto znao biti jako los.

Dnevni boravak je postao mjesto koje je sakupilo ljude iz svih slojeva drustva.Kako je vece prolazila,dva momcica su imali priliku da osjete ‘’seljakluk’’ u punom sjaju. Prost govor,nejasne price,neugodna atmosfera…Jedno opste rasulo. Sa nevjericom su slusali neke ‘’ugledne’’ ljude koji pricaju kojekakve gluposti.

“ Znate li vi da sam ja prije skoro 25 godina dobio tu cast da krstim ovo divno dijete. Nikola

13

sine,sta god da ti zatreba,znas kome se mozes obratiti.”,rekao je privatnik Mihajlo Mladenovic,jedan od najbogatijih ljudi u gradu,vadeci iz dzepa gutu novca i pruzajuci novcanicu od 200 eura kumcetu(vjerovatno htjede pokazati svima koliko je mocan),i dodade:

“A ako ti treba auto da izvedes curu negdje,kljucevi bmw-a su ti uvijek na raspolaganju. Posto znam da si ti zenskaros,zamolicu te da ne izvalis sjedista nekim slucajem! “

Svi su se glasno nasmijali,a Dejan i Vuk podarise jedan drugome kiseo osmijeh,jer su znali kakav je Nikola prema djevojkama,a to nikako nismo odobravali.

“ Hvala kume,ziv bio. Hvala svima koji ste dosli!”,odgovori Nikola.

Svi podignuse case u znak zahvalnosti. Momci su i dalje slusali svojekakve price,a u medjuvremenu bi progovorili koju rijec sa osobama koje su sjedile do njih,ipak ostavljajuci kompletnu paznju prizoru ispred njih;par guzonja koji su predstavljali jednu ironiju istinskom ljudskom kvalitetu. U tom trenutku je Jovana prisla stolu i zatrazila da se nekoliko ljudi pomjeri,kako bi ona mogla sjesti izmedju Dejana i Vuka. Poljubila ih je u obraz toliko slatko,da je Vuk osjetio nesto posebno stomaku. Bila je osvjezenje u tom ruznom trenutku.

Razgovarali su sa njom o svemu i svacemu,od skole do ljubavi,sve dok je njena majka nije pozvala da se vrati u kuhinju i pomogne ostalim zenama. Tada su ostali usamljeni.Vuk je posmatrao Dejana. Bio je nesrecan. Samo su ga Teta Brana i on dovoljno dobro poznavali da bi primijetili to u njegovim ocima. Posto je ona bila zauzeta drugim poslovima,samo je Vuk imao priliku da uvidi to. Nije znao sta da radi, rekao mu je da je blijed,a on je odgovorio da mu smeta dim cigareta,pa da zbog toga ocajno izgleda. Vuk je znao da Dejan laze. Patio je zbog necega.

“ Da li zelis da izadjemo napolje,na svijez vazduh?”,rece Vuk.

“Volio bih da idemo ubrzo,ne mogu vise ovo da podnesem”,odgovori Dejan,pokazujuci jasno negodovanje.

“ U redu. Mozemo otici u podrum,ako zelis? “

“ Da. A da krenemo odmah? “

Vuk pogleda okolo i odgovori da bi trebali krenuti. Podigli su se,rekli da imaju nekih obaveza oko skole,pozdravili sve prisutne i krenuli ka podrumu. Hodali su vrlo brzo,jer je bilo jako hladno. Nisu rijeci progovorili. Dejan je suplje gledao ispred sebe,ne razmisljajuci ni o cemu.

14

Kada su stigli u podrum,Vuk rece da bi bilo dobro kada bi napravili caj,da se zgriju. Popeli su se do kuhinje i ucinili to. Inace,Dejan je stanovao u kuci na dva sprata koju je naslijedila njegova majka,nakon smrti njenih roditelja. Vuk i on su provodili mnogo vremena u podrumu u kom su imali dozvolu da rade sta zele. Uredili su ga bas onako kako su htjeli: posteri,okaceni dresovi Morijentesa iz Reala i Anrija iz Arsenala, iscrtani grafiti,imena omiljenih muzickih grupa,kao i portret Ce Gevare koji im je uradio neki tip iz grada za 50KM. Vratili su se u podrum i sjeli jedan do drugoga na kauc. Narednih nekoliko minuta je proslo u tisini,sve dok Dejan nije tiho,razocarano rekao:

“ Da li si primijetio sve sto i ja maloprije? “

“ Da. Ono je smijesno. “,odgovori Vuk drzeci solju toplog caja.

Nastala je nova stanka. Bili su jos uvijek u nevjerici. Navala razocarenja strujala je njihovim tijelom. Dejan,koji inace nije pokazivao emocije,zagalami ustajuci sa kauca.

“ Covjece,oni proslavaljaju njegov uspjeh! Njegov! Pa on nije ni zavrsio fakultet,zavrsili su mu ga! Momak skoro da prst nije pomakao citavog svog zivota i sad proslavljaju njegov uspjeh! “

Bio je u pravu. Sve sto je rekao je bilo istinito. Vuk nije mogao da vjeruje,ali na njega se ipak nije odrazilo toliko kao na Dejana. Moglo se vidjeti da mu suvise smeta,te da ne postoji nacin kojim bi se otarasio tog osjecaja. Vjerovatno je razmisljao kako bi trebalo ovako da reaguje,jer nema nikakve koristi od nerviranja. Vuku je to bilo sasvim normalno,smatrao je da bi trebalo da ucini nesto slicno; ponekad je potrebno izbaciti sve negativno iz sebe,kako bi nastavio ici dalje.

Dejan je oduvijek sanjao da ce biti uspjesan covjek. Jako uspjesan covjek,koji ce imati posao iz snova koji ce mu pruzati dovoljno novca za ispunjavanje zelja i snova,voljenu zenu kraj sebe,zivjeti u velikom gradu sa velikim mogucnostima,osnovati porodicu. Davao je maksimum da to i postigne. Recenica iz filma Doli Bel je postala njegov zivotni moto: ’’Svakoga dana,u svakom pogledu,sve vise napradujem…Svakoga dana,u svakom pogledu,sve vise napredujem’’. Odrastao je uz tu recenicu. Ucio je,citao,bavio se sportovima,ali i ono najbitnije-posmatrao. Kao dijete je dobio veoma koristan savjet od majke : ‘’Kljuc uspjeha je posmatranje’’,i bila je u pravu. Gdje god da je bio,u kojoj god situaciji da se nasao,posmatrao je i trazio najpovoljnije rjesenje(izgleda da mu je ovaj put posmatranje donijelo samo razocarenje,ali takav je zivot,pun prepreka,ali i mnogo toga lijepog). Tako su mu se vremenom sve vise sirile mozdane vijuge. Bio je izvandredan i trudio se da sakrije svoj talenat i svoje mogucnosti,sve dok ne spozna kada je najbolji trenutak da ih ‘iskoristi’. Bio je ispred ostale djece,odrastao je nenormalnom brzinom. Politicka scena drzave

15

mu je uveliko bila poznata i jasna krajem osnovne skole,a vec pocetkom srednje,shvatao je mnoga filozofska pitanja koja su mnogima bila misaona igra. Nista mu nije bilo nepoznato. Postao je zavisnik o znanju! Znalo se desiti da po citavu noc cita ‘gluposti’ i ujutru se uputi u skolu,bez minute sna u prethodnoj noci. Shvatao je da posjeduje nesto sto niko drugi nema i zelio je da to jos vise dodje do izrazaja. Odrastao je lijepo. Imao prave prijatelje oko sebe,majku koja se uvijek trudila da mu omoguci sve,malu sestricu koja mu je cesto dosadjivala. Ipak,nesto mu je nedostajalo. Tragao je za izazovom,bas kao i Vuk. Zelio je da omoguci svojoj porodici mnogo vise. Zelio je da postane neko prema kome ce se svi odnositi sa velikim postovanjem.

Rekao je : “ Krivo mi je brate. Cijeni li ko moj trud? Vidi li iko da ja ginem? Koliko bi tek trebalo da vrijedi moj rad,ponasanje,uspjeh u skoli,ako njegovo nista vrijedi mnogo? Mozda pravim prenaglu reakciju,ali ne mogu vise. Gledaj moje majke,Sare… Sta to one imaju u zivotu? Znam da majka nije srecna,znam da Sara zasluzuje mnogo vise,a ne mogu to da im pruzim. Dajem sve od sebe i ponovo ne mogu to da promijenim“.

U tom trenutku Vuk je razmisljao koliko srecan moze biti,jer kraj sebe ima toliku velicinu od covjeka. Dejan je izgledao kao tvorac neke nove ideologije,a Vuk je trebalo samo ga prati,podrzi tako sto cu uraditi nesto za njega. U tom trenutku je bio spreman na sve,samo da mu pomogne.

“ Cijenim ja,brate. Mozda ce ti glupo i smijesno zvucati,ali ti si najbolja osoba koju sam upoznao i za koju sam spreman mnogo da ucinim. Ne smijes sada stati,moras nastaviti dalje.“,rece Vuk toliko sigurno,da sam sebe iznenadi. Dejan ga pogleda,”nabaci mu pet“ i rece:

“ Hvala ti na ovome,cijenim to mnogo! “

rad je poceo da se razvija. Mjesto je odjednom zivnulo,vjerovatno zbog sve veceg dolaska studenata koji su bjezali iz selendri u okolini i pokusavali da osnuju novi zivot. Novi ljudi,nove zgrade,nova igralista-sve

je bilo drugacije. Doduse,sve veca zaduzenja vlasti,ali to nije ni bitno,ako svi mi uspijemo G

16

u svojoj namjeri da stvorimo svoj mikro svijet i sami odlucimo sta cemo pustiti unutra,a sta ne;bas kao ameba.To je bio Vukov cilj: napraviti svoj svijet unutar ovoga. “Vuce,ti si zaduzen za svoj zivot. Mama i ja smo tu,mozes se osloniti na nas,ali vjeruj mi da ces biti mnogo kvalitetnija osoba ako sam naucis da se boris sa svim problemima koji te zadese i da pronadjes nacin da prevazidjes sve to.”,rekao je otac jednom prilikom,pokusavajuci da ga pripremi na nesto neizbjezno. Vuk je razmisljao o tome i shvatio da zivot ne ide bez problema,tj.ako nema necega za sta se vrijedi boriti! Problemi nas proganjaju na sve strane,ali zar to nije lijepo? Problemi = izazovi , zar ne? ‘’Smaknuce’’ izazova predstavlja pobjedu! Procitao je u jednoj poucnoj knjizi o zivotu poseban pasus,koji je planirao da ispise po zidu bas kao citate Andrica,kao i Dzulsa iz filma ''Palp Fiksn''.“Covjek ce najbolje rezultate pruzati kada da ono najbolje od sebe,kada se sa svim poteskocama suoci punom snagom,ali pitanje je kako uciniti to? Prva i osnovna stvar je cilj. Moramo znati sta zelimo,cemu tezimo i koliku zrtvu smo spremni podnijeti. Ostvarenje nasih snova moze biti krajnji cilj. Dakle,moramo sanjati da bismo bili srecni. Imacemo mnogo padova,ali to je jedan vid zrtve koji takodje vodi ka krajnjem cilju. Isto kao nocne more: sanjamo kako padamo,sve izgleda gotovo,ali se onda probudimo i shvatimo kako je sve u redu. Nikad,nikad,nikad ne znamo sta nas ocekuje iza ugla;dobra ili losa stvar. Moramo da vjerujemo u ono najbolje i upravo to je najljepsa stvar koju nam vjera pruza : teznja ka necemu boljem. I na kraju,nista manje bitan faktor je da ustanemo svako jutro sa zeljom da budemo bolji i da se prihvatimo posla;da sve ono sto smo zamislili,realizujemo.”

Te godine,Vuk je uzeo stvari u svoje ruke. Primoran da zaradjuje novac za sve svoje potrebe,svakog dana nakon skole,od februara do maja,radio je u obliznjem restoranu ''Konoba“. Radno vrijeme od sest do osam sati dnevno nije bilo prenaporno,znajuci da je zaradjivao 350 KM mjesecno. Bilo je mnogo manje vremena za ucenje,ali to mu nije predstavljalo nikakav problem,zato sto se skola priblizavala kraju,a za ispravljanje ocjena je vec bilo kasno. Za cetiri mjeseca je uspio ustediti 800 KM koje je brizno pazio. To je bilo jako vazno ljeto zbog cinjenice da se fakultet priblizavao,a Vuk je bio sve dalje od svoje zamisli: da studira na Fakultetu politickih nauka u Beogradu. Politika ga je oduvijek zanimala. Provodio je mnogo vremena ispred televizora prateci politicke emisije i slusajuci komentare svog oca po pitanju mnogih drzavnih pitanja. Zdravko je imao obicaj da rovi nos svaki put kada slusa odredjene politicare. Bio je zakleti socijalista. '' Kakva nacionalnost,kad ti nemas hljeba da jedes“,govorio je uvijek kao zakljucak svake politicke debate. Definitivno je bio najzasluzniji za ljubav Vuka prema politici. Vuk je postao prosjecan

17

ucenik u srednjoj skoli. Zavrsavao je gimnaziju opsteg smjera,ali to nije bila skola za njega. Previse nebitnih informacija koje su ubile svaku zelju za ucenjem kod njega. Ipak,bio je imperioran u oblastima koje su ga interesovale. Knjizevnost,politika,psihologija,sociologija,kinematografija,sport – u svemu je bio jako,jako informisan. Svako ko bi razgovarao sa njime na planu navedenih tema bi se zacudio kako jedan srednjoskolac ima toliko razradjeno i zrelo razmisljanje. Na Fakultet politickih nauka u Beogradu se nije mogao svako upisati. Dobre ocjene iz srednje skole i ubitacan prijemni su omugucavale drzavni budzet. Vuk zbog ocjena iz skole nije mogao da racuna na taj luksuz. Znao je da mu je jedina sansa da sam sebe finansira. Razgovarao je cesto sa roditeljima na tu temu i njihov odgovor je bio vrlo jasan : ''Imao si cetiri godine da se dokazes u srednjoj skoli – nisi uspio. Mi nemamo novce da ti placamo skolarinu i zivot u Beogradu. Izvoli,imas isti fakultet u Banjaluci. Upisi ovdje,dokazi se i onda idi u Beograd koliko ti je mila volja“.

Smetalo mu je to,jako. Imao je osjecaj da nemaju vjere u njega. Zelio je da ode iz Banjaluke,grad mu se nikada nije dopadao. Bio je svjestan da je Beograd centar svih desavanja,a on je tragao za izazovima. Zelio je da se nadmece sa najboljima. Mozda do tada niko nije obracao paznju na njega,ali on je bio svjestan svojih mogucnosti; rodio se sa necim posebnim,sto samo pojedini dobiju kao Bozji dar. Tu osobinu niko nikada nije opisao,niti ce. Tih dana je visio na internetu,pokusavajuci da sazna kolike su mu sanse za upis u Beogradu. Koliko god se nadao,znao je da ne moze upasti na budzet. Dakle,jedina opcija je bila da mu novci padnu sa neba,te da sam sebi omoguci skolovanje,kad vec drugi ne mogu. Te veceri je lezao na krevetu. Soba je bila osvjestana ulicnom rasvjetom. Gledao je natpise na svom zidu koje je ispisao prije 3 godine. Dva najbolja pasusa koje je covjek izmizlio,prema misljenju Vuka.Andricev : ''Ne moze biti da ce posve i zauvijek nestati velikih i umnih a dusevnih ljudi koji ce za bozju ljubav podizati trajne gradjevine,da bi zemlja bila ljepsa i covjek na njoj zivio lakse i bolje. Kad bi njih nestalo,to bi znacilo da ce i bozja ljubav ugasnuti i nestati sa svijeta. To ne moze biti. '' Dzulsov iz Palp Fiksna : “ Put pravedna covjeka sa svih strana napada nepravda sebicnih i tiranina. Blagoslovljen je onaj sto u ime milosrdja i dobrote slabe vodi kroz doline mracne,jer on je cuvar brace svoje i spasioc izgubljene djece. Tako ce se strasno osvetiti kaznama jarosnim onima sto bracu njegovu pokusaju otrovati i unistiti. I kad im se ostveti,znace da je on Gospod! “

18

Vuk je bio ubjedjen da je Bog mnogo umijesao prste u njegov zivot. Imao je to zaludjenicko vjerovanje da je on jedan od onih ljudi koji ce promijeniti zivote mase. Nikada o tome nije ni sa kime razgovarao,jer je znao da se niko ne bi slozio sa njime. „Zasto bi nekome odao svoju tajnu,ako nemam nikakve koristi od toga?“ Stvari nisu isle po planu. Ipak,nada ga nije napustala. Zamisljao je kako bi bilo super kada bi postao sjajan student za kojeg svi profesori tvrde da ce biti opasan igrac u buducnosti. Mladic koji obecava,jer to cime raspolaze se godinama stvara: komunikacija,pristup ljudima,pojava... Pucao je od samopouzdanja. Imao je sliku sebe za 10 godina u glavi,koja jednostavno nije mogla isceznuti iz njegove glave.

Umjesto da stvari krenu na bolje,desilo se nesto sasvim suprotno. Porodica Markovic je upala u krizu,koja je Vuka dovela do tacke kljucanja i definitivno mu ukazala put kojim treba ici. Takodje,jos nesto ga je mucilo duzi period. Strah pred spavanje i ruzni snovi su ga proganjali od malena. Kao dijete bi se budio u sred noci,znojav,trazeci od roditelja da im se pridruzi na njihovom bracnom krevetu. Kada bi oni bili kraj njega,ne bi se plasio i nikada ne bi spavao lose. Ipak,znao je da ne moze spavati zauvijek sa njima. Kako je odrastao,bio je sve hrabriji i odlucniji u namjeri da se usprotivi svim tim zlim stvarima koje je spavanje nosilo sa sobom. Nakon neispavanih noci i silnih pokusaja da mirno zaspi,uspio je. Vise se nije plasio nicega. Ali,svako dobro nosi nesto lose sa sobom. Nakon dedine smrti je naisao na novu prepreku.Kada je zatvarao oci,u tom mraku se uvijek pojavljivao jedan krug. Naprezanjem ocnih misica je pokusavao da ga probije,unisti,ali nije uspijevao. Zatim bi se opustio,smatrajuci da ce krug nestati,ali uvijek je bio tu.

******

Nastala je panika u kuci. Vazduh je preplavila nervoza. Vuk je lezao u svojoj sobi,praveci se da cita i naravno,drzeci vrata dovoljno odskrinuta da cuje sve o cemu razgovaraju Zdravko i Milena. Osjecala se takva netrepljivost,Vuk je samo cekao da sazna o cemu se radi i to se ubrzo desilo. Markovici su morali u roku od sedam dana da uplate 3000 KM banci. Naravno,nisu imali te pare. Milena je zaradjivala oko 800 KM radeci u Zavodu za zaposljavanje,a Zdravko bi uspio da zaradi oko 500 KM mjesecno. Oskudica se osjecala na svakom koraku,ali ponovo je bilo nevjerovatno kako je narod bez obzira na sve uspjevao da prezivi. Te pare koje su Zdravko i Milena mjesecno zaradjivali su vrlo brzo bile potrosene na one osnovne potrebe koje svaki covjek mora da obezbjedi. Imali su par ljudi od kojih su mogli pozajmiti,ali ipak to nisu bile male pare. Trebalo je mirno i stalozeno sagledati sve mogucnosti i donijeti odluku koja ce biti najpovoljnija za sve,pritom paziti da se povjerenje tih ljudi,od kojih ce pare biti pozajmljene,ne narusi. Markovici nisu bili u stanju da urade tako nesto te veceri.

19

Milena je cak pocela da place,padalo joj je sve to tesko,a kako i ne bi. Vuka je to podsjetilo na vece kada je preminuo deda Milovan. Zdravko je sjedio kao da se nista nije ni desilo;hladan kao uvijek. Nije se usudio ni da utjesi Milenu,kojoj je podrska bila prekopotrebna tada. Vuk je osjecao strah,pritisak u plucima,bespomocnost. Ustao je,prosao do kuhinje,gledajuci u roditelje koji nisu progovorili ni jednu jedinu rijec. Natocio je casu vode i vratio se u svoju sobu.

Noc je bila tako duga da oka nije sklopio; prva prekratnica u Vukovom zivotu. Patio je,a bilo je suvise kasno da bi zvao Dejana. Naravno,njemu ne bi bio nikakav problem da razgovara sa Vukom,ali on nije zelio da ga uznemirava. Dejan bi vjerovatno imao neki dobar savjet,ali Vuk je ubijedio sebe da mu nista u tom trenutku nije moglo pomoci. Pustao je redom pjesme koje su ga tjerale da zaboravi sve to sto ih je snaslo. Nakon sto mu je i to dosadilo,preostalo mu je da vodi borbu sa samim sobom,da se uspravi i dokaze da ce sve biti u redu. U tih nekoliko sati je shvatio mnogo toga sto ga je definisalo kao covjeka. Obratio se i Bogu.

„ Boze,ucini zivot moje porodice i mene ljepsim. Roditelji su izgubili smisao za zivot,oni vise ne znaju sta je lijepo,a sta ruzno. Znas da sam spreman da podnesem sav teret na sebe,samo da bih stvorio ono o cemu sanjam. Potrebna mi je tvoja pomoc!“

U pocetku je bio blag po pitanju odluka koje su roditelji donijeli,ali kako je vece odmicala,a nervoza bila sve ucestalija,postao je mnogo grublji.Nije mogao da povjeruje koliko su nisko pali. “Koliko smo jadni!”, “ Koliko su oni beznadezno naivni”,pomisljao je. Mnoge stvari mu nikako nisu bile jasne. Razmisljao je samo o njima : “Gdje vam je pamet? Mislite li vi i o cemu? “Voljeli su ga,pruzili mu ljubav i bio im je zahvalan na tome,ali su ucinili nesto stvarno lose sa druge strane: nisu uspjeli da se izbore za sebe. Bili su prolazni,nisu nikakav trag ostavljali iza sebe,ako izuzmemo dijete. Djeca su nesto najljepse sto se svakom covjeku moze desiti. Kao da su izgubili pamet i dusu. Nisu pokazivali ni trunku ljubavi jedno prema drugome,nisu imali nikakav cilj u zivotu,nisu se ni za sto borili…Uvenuli su,a ova prica u vezi sa bankom ih je samo dotukla. Vuk je bio siguran da su sami krivi za to.Nije zelio zivot poput njihovog. Zivot koji su imali mnogi ljudi oko njega. “Zavrsicu srednju skolu,upisati fakultet u nasem gradu i zavrsiti ga u narednih pet godina,zivjeti sa roditeljima do dvadeset i osme,ako ne i duze,a u medjuvremenu tragati za raznim stelama u zelji da pronadjem posao,znajuci da nema nista od toga. Kakav je to zivot? Nikakav. “ – bio je u pravu!

Tragao je za srecom,imao visoke ciljeve,a takav zivot ga definitvno ne bi ucinio srecnim. Zelio je djevojku koju voli,porodicu u kojoj vladaju zdravi odnosi,grad koji mu pruza sve sto

20

zeli,posao na kojem ce moci da pokaze svoje znanje i bude nagradjen za to. Mozda je trazio previse,mozda ne,ali u jedno je bio siguran,a to je da ako zelis da ostvaris nesto veliko i dosegnes nesto o cemu si sanjao,moras ciljati visoko. Nije mogao razmisljati vise,bio je suvise umoran. Pogledao je u plasticne zvijezde na plafonu. Po prvi put su mu zasmetale. Pokidao ih je sa plafona i jednu po jednu bacao u kantu koja se nalazila kraj ormara,samo da bi ubio nervozu. Izgubio je totalno svijest o vremenu i prostoru,tako da se sutradan nije ni sjecao kada je zaspao. Narednih nekoliko dana je bio non-stop napolju. Znao je da se u nevoljama kriju mogucnosti;da treba biti strpljiv da bi stvari dosle na svoje. Nije uopste razgovarao sa roditeljima. U kuci je boravio samo kada je morao : prespava i jede,ukratko receno. Odlazio bi u restoran i radio duplu smjenu,ako je to ikako moguce bilo. Razmisljao je sta ce uraditi sa ustedjenim novcem. „Da li da dam roditeljima da barem malo smanje dug?“,“Najbolje bi bilo da se spakujem,odem na more i ostanem sto duze mogu? Nek' ide zivot! '' , ''Spakujem kofere za Beograd,ulozim pare za pripreme prijemnog,pa sta bude neka bude! Ako upadnem,snaci cu se vec za sve ostalo''. Nijedna opcija mu nije u potpunosti odgovorala,a vrijeme je munjevito brzo teklo. Priblizavala se matura,a ni pod koju cijenu nije racunao na novce roditelja za troskove koje je snosila proslava povodom zavrsetka srednje skole. Pokupio je ustedjevinu koju je krio u dzepu starih pantalona koje nikada nije nosio i otisao da kupi odjecu za svecanu manifestaciju. Nije zvao Dejana,odlucio je da je najbolje da sve odradi sam. I stvarno je uspio u onome sto je naumio. Potrosio je polovinu ustedjevine,ali nije zalio. Kupio je elegantne crne cipele,Giardini,koje su isle sjajno na farmerke sjajnog kroja na koje su bili zakaceni tanki tregeri koje je Vuk namjeravao nositi spustene,jer je tih godina to bilo u modi(Asthon Kutcher je to cesto praktikovao). Sako je bio identicne boje kao i cipele,i prekrivao je majicu kratkih rukava koja je bila specijalno dizajnirana za ''ispod sakoa''. Trosenje njegovih novaca,koje je zaradio posteno,pruzi mu neocekivano zadovoljstvo. Preostali novac je rasporedio jako razumno. 300 KM je ostavio na stolu u dnevnom boravku,zajedno sa porukom koja je glasila : ''Uzmite. Tu smo jedni za druge. To je mali dio od mene,koji moze pomoci“,dok je 100KM ostavio kao dzeparac.

Jedne majske veceri izadje sa Dejanom u glavni klub u gradu. Bili su sa jos nekim momcima i djevojkama sa kojima su kasnije otisli do stana. Vece je prolazila tako sto su pili do iznemoglosti,a iza ponoci su poceli da duvaju. Dejan je duvao cesto,sa momcima iz razreda. Vuk je samo probao,ali se nikada nije navukao. U cigarama je uzivao i to mu je bilo vise nego dovoljno. Te veceri je bio otvoren za sve;popusio je sam jedan dzoint,kao da je najobicnija cigara. Lik,koji je donio travu za ekipu u stanu,ostavio je dubok trag kod Vuka. Visok,crne kose,zalizane. Vitak,blijed,nepravilnih crta lica koje su ostavljale zagonetan utisak na sve ljude oko njega. Kod njega je sve izgledalo tako prosto,moglo se primijetiti kako momak uziva u zivou. Kada bi ga sreo na ulici,Vuk nikada ne bi pomislio da osoba poput tog momka moze biti diler. Nosio je italijansku odjecu i cipele,skupe do bola. Odradio je posao jako profesionalno:

21

dosao,donio robu,uzeo novac i ostao da popije pivo. Vuk,onako naduvan i pijan,iznenadjeno upita Dejana poznaje li momka koji je donio travu. Dejan odgovori da ga poznaje i da ih moze upoznati. Vuk klimnu glavom u znak odobravanja. Dejan ustade i podje ka dileru,koji je stajao u cosku sobe,posmatrajuci situaciju.

„ Tesa prijatelju,hocu da te upoznam sa nekim.“,rece Dejan pokazujuci na Vuka i dodade: '' Ovo je Vuk,moj najbolji jaran!“

Diler uzvrati dubokim,dovoljno hrapavim glasom: „Andrej,drago mi je ! Svi me zovu Tesa,mozes i ti.'' Rukovali su se,odmjeravajuci jedan drugog otvoreno i prijateljski. Tesa je imao neki izraz lica koji se od pocetka dopao Vuku.

Vuk je odmah presao na stvar i direktno pitao Tesu sve sto ga zanima.

„ Trebace mi u narednih nekoliko dana par dzointa,pa ako bi mogao da mi ostavis svoj broj,da te kontaktiram? ''

Tesa pogleda Dejana,briznu u smijeh. „ Ovaj tvoj jaran jako nezgodna pitanja postavlja. Trebo si mu reci da ne odgovaram na njih.'' Imao je svoju standardnu proceduru. Poziv na njegov ''sluzbeni,poslovni'' telefon. Kazes koliko ti ''majica'' treba i gdje da se dostavi. To je sve,vrlo prosto.

„Ti si mi se druze pokazao drag na prvu,ne znam zasto. Dejana poznajem dugo,mozda je to zbog toga sto si njegov najbolji drug,a mozda i nije... Dobices moj privatni broj,koji inace nije za klijente. Pozovi kad god ti zatreba,sredicemo sve.“,odgovori Tesa jako prijatno.

Vuk izvadi mobilni telefon iz dzepa i rece: „Reci broj,prijatelju.“

„ 065/769-255. Pozovi kad god ti zatreba. ''

Vuk se zahvali i vrati se natrag u prostoriju u kojoj je bila ostala ekipa,dok Dejan ostade da porazgovara sa Tesom,kojeg je poznavao preko drugara iz razreda. Zavaljen na kauc,Vuk je ispijao novo pivo i pusio cigaru za cigarom. Posmatrao je jednu tacku na zidu. Niko nije mogao znati sta mu se vrzmalo po glavu tada. Nije obracao paznju na prizor oko sebe,toliko je ''iskuljuceno'' izgledao. Popusio je jos jedan dzoint po pola sa Dusanom i rekao da ide kuci,sto je i ucinio. Pozvao je taksi i ispario iz gajbe. Put do kuce je trajao duze nego ikad. Puste ulice grada su bile umjereno osvjetljene i takva atmosfera je Vuka gonila u san. Taksista,stari cikica,danima neobrijane brade prikoci naglo sa namjerom da odrzi musteriju budnom iz razloga sto su bili

22

vrlo blizu odredista. Kada su stigli,Vuk pruzi novac vozacu i krenu ka haustoru. Tu dolazi do prekida filma.Ujutro se nije sjecao kako se popeo na treci sprat zgrade. Probudio se jako rano(skoro da nije ni spavao),okupao se hladnjikavom vodom,navukao cistu odjecu i krenuo na posao. Restoran nedjeljom nije imao puno gostiju,tako da nije bilo naporno odraditi smjenu. Obicno su musterije bili stranci koji su dolazili iza podneva na rucak,obzirom da su u obliznjem hotelu platili polupansion,koji svakako nije zadovoljio njihove apetite. Tog dana se pojavila porodica Austrijanaca; otac,majka,sin i kcerka,koji su bili Vukovog uzrasta. Vuk je dobro govorio engleski jezik,ali njemacki nije znao nista drugo do ''guten tag,ich heisse Vuk.“ Primijetio je da su stranci,prije nego li je prisao stolu,noseci cetiri menija u rukama. Konverzaciju je zapoceo tata Austrijanac.

„ Hello,we would like to order some food.“

„No problem,sir.You have a menues and if you want advice about some meal,just ask. Would you like something to drink? ''

Austrijanci se pogledase,progovorise par recenica na njemackom,prije nego li djevojka rece: ''You'll give us two cokes and two tonics“. Vuk pogleda ka njoj i namijesi se. Posjedovala je neku prirodnu ljepotu,cije cari je impresivno pruzala ostalima na uvid. Izgledala je toliko simpaticno da je Vuk na sekundu zaboravio radi cega je on tu. Okrenuo se,otisao po pice i vratio se do stola,lagano posluzujuci cijenjene goste.

„ Did you find something interesting?'',upita Vuk.

„ Of course. Bring us these...'',pokaza Vuku fotografije zeljenih porcija u meniju(Karadjordjeve snicle) i dodade: „They will show you what they want.'' Vuk klimnu glavom i okrenu se ka momku i djevojci,posmatrajuci nju kao u najljepse stvorenje koje je ikada ugledao.

„ And...? '' ,rece smijeseci se.

Uzvratise mu osmijeh i jedno i drugo. Jos uvijek nisu odlucili sta ce rucati,sto je Dejanu bilo drago,jer je duze mogao da gleda u nju. Bilo je nesto carobno u njenim pokretima,sto ga tjeralo da se dobro zapita da li je to ljubav na prvi pogled. Na trenutak je odlutao mislima,ali dozva se istog momenta kada momak progovori.

„ We heard that cevapi taste good? ''

23

„ Oh yeah. Everybody eat it here,you should've try it.'' ,odgovori Vuk.

„ I believe you. Give us cevapi. ''

„ Great. '' ,zadovoljno rece Vuk iz razloga sto su ga poslusali.

Petnaest minuta kasnije je donio zeljene porcije,oprezno ih spustajuci na sto. Paznja je dostigla vrhunac,trudio se da sve bude po pesu kako bi ostavio sto ljepsu impresiju na Austrijance. Ali,nesto drugo ga je izjedalo. Ta djevojka,kojoj ni ime nije znao. Nikada mu se nista slicno nije desilo. Sinula mu je ideja za koju je znao da spada u red ''ludih''. Sve mu je govorilo da to ne bi trebalo uraditi,ali on skupi hrabrosti,nadajuci se da nece biti okrutno odbijen.. Okrenu se ka djevojci i uputi joj jako simpaticno pitanje.

„ I couldn't resist. How long you're gonna be here in Banjaluka? '' Djevojka ga pogleda sa nerazumjevanjem,ne shvatajuci sta zeli. Sva sigurnost u Vukovom glasu nestade,a on je stajao tu,ispred nje,'' ko popisan'' sto bi nas narod rekao. Kao da mu se citav svijet srusio.

„ If your parents allow you and if you have some will,I'm asking you to go out on a drink with me? '' Djevojka tek tada shvati sta se desava i poce se smijati. Roditelji su takodje znali o cemu se radi i posmatrali su kcerku,kao da su ocekivali da cuju njen odgovor.

„ I don't know what to say.“,rece Austrijanka na tom njenom,simpaticnom engleskom.

Pogleda u roditelje koji su joj uzvracali pogled sa smijeskom. Nije znala sta da radi. Brat je gledao ka Vuku,kao da je bio u potpunosti na njegovoj strani. Svi su ocekivali njen odgovor. „ We'll be here for three more days. I will go out with you tommorow. '' Vuk se nasmija i uzbudljivo odgovori : „ Great! Don't be worried,I promise,I will take care about your daughter. Do you know where is Citadella? 6 p.m. looks fine to you?“„ Yeah. I know where is Citadella and 6 p.m. seems fine. ''

„ By the way,my name is Vuk. '' ,ona odgovori: „ Annika,nice to meet you. ''

24

TAJNAankuver je grad koji se nalazi na zapadnoj obali Kanade u provinciji Britanska Kolumbija. Mjesto gdje stanuje 2 miliona ljudi koji si stigli iz svih dijelova svijeta vjerujuci da ce tu pronaci sve sto im je potrebno i biti srecni. Vankuverska luka je

danas najveca i najzaposlenija u Kanadi,a treba istaci da grad predstavlja i treci filmski centar u Sjevernoj Americi(poslije Los Angelesa i New Yorka),na osnovu cega je i stekao nadimak ''sjeverni Holivud''.

Dvadesetih godina dvadesetog vijeka Vankuver bijase utociste za doseljenike iz Like,Hercegovine,Crne Gore i Sarajevskog polja koji su nalazili posao u rudnicima Britanske Kolumbije. Iako mnogima nije bila namjera da dozivotno ostanu na tim krajevima,nisu imali izbora. Stvorili su porodice i nikada se vise nisu vratili u rodni kraj. Hrvati i Srbi su u tim godina bili jako bliski. Slavili su zajedno oba Bozica i Nove Godine. Njihova djeca su odrastala zajedno,zenila se i udavala,a kasnije i djecu radjala. Iz medjusobnog postovanja,ljubavi i prijateljstva koje se ogledalo na svakom koraku,''dogurali'' su i do kupovine zgrade u Hejstings ulici. Zgrada je dobila simbolicno ime – ''Jedinstvo''. Pred pocetak Drugog svjetskog rata su odlucili da je prodaju i podijele pare. Nakon zavrsetka rata,Srbi vrse izgradnju svog prvog doma koji dobija ime ''Plavi Dunav''.1948.godine,nakon dugog putovanja,icrpljen dusevno i fizicki,Milan Milosevic,rodom iz okoline Gacka,ugleda grad koji je lezao na obali Tihog okeana. Pogled je bio bajan. Dvadesetogodisnji momak,krupan kao medvjed,uzavrela srca je zapocinjao novo poglavlje svoga zivota. Emocije su navirale,ali suzdrzavao se,nije htio pustiti suzu. Sam,bez ikoga ko mu se u putu mogao naci u slucaju nesrece,stigao je u sasvim drugi svijet,u nadi da ce zaboraviti sve ono sto mu se desilo u proslosti. Imao je samo jedan zadatak – da pronadje Petra Motiku. Na komadu hartije je imao zapisanu adresu,koju je cuvao kao oci u glavi. Toliko puta je ponovio ime ulice da mu papir vise nije ni bio potreban. Po iskrcavanju i uzimanju polupraznog dzaka,prisao je nekom sluzbeniku i obratio mu se. '' Glejzer...Glejzer! Moram pronaci Petra Motiku.“ Trudio se da pojasni sto slikovitije tako sto je razbacivao ruke ispred zbunjenog sluzbenika. Nakon izvjesnog vremena,sluzbenik shvati o cemu je trabunjao mladic i pokaza mu u kom smjeru treba da ide. Milan poklopi sluzbenikovu ruku sa oba dlana zahvaljujuci mu se. Podize svoj

V

25

prtljag,zaklopi ocne kapke na sekund,udahnu duboko i podje. Iznenadjeno je koracao ulicama Vankuvera,posmatrajuci sav taj narod koji je gledao svoja posla. Berber koji skracuje kosu i bradu nekom starcu prljave odjece,brodovi koji su se spremali za polazak,djeca koja su trckarala obalom,starica koja je cistila ulaz u dvoriste – prizor koji je veselio Milana,cije lice je iznjedrilo osmijeh. Dopao mu se zapanjujuce mnogo prijatni,strpljivi sluzbenik,cije lice mu se urezalo u pamcenju.

Korak mu je bio siguran,obecavajuci;bjezao je od proslosti i nije se plasio buducnosti. Nakon jednocasovnog hoda,Milan ugleda tablu sa natpisom ''Glejzer'',kraj kog je nekoliko metara dalje stajala ploca sa natpisom ''Plavi Dunav''. Mladic pridje nekoj starijoj gospodji udaljenoj nekoliko desetina metara od njega i rece: '' Petar Motika...“„ Sinko...'',Milan se iznenadi kada zacu nakon ko zna koliko vremena maternji jezik. „Vidis ono stepeniste na kraju ulice? Popenji se na prvi sprat i pokucaj na vrata desno od sebe.'' Milan poklopi zenine ruke svojim dlanovima i pokloni se,iskazujuci postovanje i neizmjernu zahvalnost(imao je obicaj da se pokloni ljudima koji pokazu ljubaznost). Za minut se nasao ispred stana osobe sa kojom nikada ni jednu jedinu rijec nije progovorio,a koja je trebalo da mu omoguci ono najosnovnije...za preziviti.

Petar je bio dugogodisnji prijatelj Milanovog strica Milorada,poznatog sarajevkog kovaca. Milan je iz striceve price znao da je Petar otisao za Ameriku i da je pred kraj rata stiglo pismo njegovom rodjaku Vujadinu iz grada Vankuvera,ulice Glejzer,na zapadnoj obali Kanade,u kom pise da su Jela(njegova supruga) i on zivi i zdravi; da ima jos nasih ljudi u gradu,sa kojima se dobro slazu i da ne planiraju povratak,jer kako kazu ''ne isplati im se''. Milorad je poslao pismo Petru rekavsi da ce njegov bratic krenuti na put u Vankuver.

Dragi Petre,proslo je skoro deset ljeta kako ti glasa nisam cuo,prijatelju moj. Tesko,majku mu! Putevi nam se razdvojise,ostadoh ovdje da kujem svoju srecu,a ti ode u bijeli svijet da pronadjes svoju. Sta mu je,majku mu,ta sudbina htjela,pa da odem na rakiju kod Murata bez prijatelja svog. Idem i dan danas,lagati ne smijem. Jos uvijek za istim stolom zaigramo table,ko nekad. Lazem ! Nije ko nekad,nema tebe,prijatelju. Sta bi dao za jos samo jednu casicu sa tobom.Utjehu mi pruzaju Vujadinove rijeci,ako nista znam da ste zivi i zdravi. Ne znam ni zasto brinem kad sam siguran da ces ti izaci na kraj sa svim nedacama,gdje god te one snasle. Javi mi se. Ako ikad budes imao priliku,napisi pismo,jer mi nedostajes,prijatelju stari. Nego,saljem ti ovo pismo i molim za uslugu. Vjerujem da se sjecas one noci kada smo se posljednji put vidjeli i kada si saznao nesto sto je usko povezano

26

sa ovim pismom. Dok budes citao,sve ces shvatiti. Milan,Radanov mali,napunio dvadeset godina u februaru,krece na put za Kanadu. Mali dobar,kod mene vec sedam godina,pomaze u poslu,hoce poslusati. Kazu mi da ga treba pustiti,da ode dijete samo u svijet i da ga bog dragi pomiluje lijepim zivotom. Cuo sam da se mnogo nasih ljudi pati u tim inostranim zemljama,ali necu da njega to zadesi. Necu,majku mu,necu da se dijete pati! Poslacu ga u taj Vankuver,neka bude ako nista blize prijatelju mom. Ako primis ovo pismo,pruzi mu pomoc kakvu god mozes,snaci ce se on vec kasnije,ne brinem ja. I cuvaj moju tajnu do kraja svog zivota. Nemam nikakvu uslugu zauzvrat da ti ponudim,ali znas da cu ti dozivotno biti zahvalan. Milorad

Odgovor na pismo nikad nije stigao,ali Milorad je znao da ce Petar pomoci ako se bude nalazio u tom gradu,u toj ulici. Pred sam put,obavio je razgovor sa Milanom.

„ Sine,jesi li siguran u ovo sto cinis?“,rekao je Milorad.

„ Jesam strice. Znas da mi je to pravo raditi. ''

„ Dobro sine. Onda kad dodjes tamo,ako ikako budes mogo,posalji mi pismo. Trebo bi biti tamo za nekih mjesec dana. '',napravi kratku pauzu Milorad prije nego li nastavi „Nemoj zaboraviti na roditelje i nase ljude ovdje. To ti je grijeh. ''

„Ne mogu ti to obecati strice. Ne mogu... '',odgovori mladic,sa patnjom u glasu.

Pogodjen onim sto je Milan rekao,ne zeleci da nastavi razgovor,Milorad je ustao i krenuo u krevet. Prilazeci vratima shvatio je kako pravi gresku i rekao:

„ Cuvaj se sine! Ne daj da te povrijede ko ovdje. ''

Nakon toga je otisao u svoju hladnu,uvijek prozracenu sobu. Legao je,lagano obmotavajuci postelju oko svog tijelu kako bi se utoplio. Ljetnji zvuci koji su dopirali s vana su mu te veceri bili nesnosni. Cak mu se i miris sobe gadio. Nije mogao da spava,brinuo se. Odlazak je bio pravo rjesenje i Milorad je to znao. Koliko god je tjerao sebe da ne razmislja o Milanovom odlasku,ta misao mu se iznova i iznova vracala. On je postao smisao njegovog zivota,jer nikoga drugog nije imao. Ni zene,ni djeteta,a vec je sebe smatrao starcem,iako je imao cetrdeset i tri ljeta.

27

Strahovao je od jedne od najtezih ljudskih nesreca. Plasio se samoce zbog koje je godinu dana nakon Milanovog odlaska sebi oduzeo zivot. Narod i ljudi koji su ga poznavali su govorili kako je poludio. Djelimicno su bili u pravu. Milorad je patio od dusevne bolesti. Njegova dusa nije mogla da izdrzi i on je odlucio da svemu stane u kraj. Ostavio je oprostajno pismo u kom je naveo kako vise ne moze da izdrzi tu bol koju osjeca i koja ga gusi. Radionicu je ostavio svom bratu,zahtijevajuci od njega da se nikada ne javi Milanu,jer to dijete ne treba da ima nikakvu poveznicu sa prosloscu. Ispostovali su Miloradov posljednji zahtjev i nikada nisu poslali pismo Milanu.

U to vrijeme je Milan stao na noge u Vankuveru. Proslo je godinu dana kako je upoznao Jelu i Petra Motiku,prekrasne ljude koji su mu pruzili ama sve sto je pozelio:ljubav,razumijevanje,egzistenciju. Toliko su mu prirasli srcu u tih godinu dana da ih je gledao kao oca i majku. Vec je deseti mjesec radio na gradjevini,naporno,pokazujuci nadleznima zelju za napredovanjem. Savladao je jezik,tako da se sada bez problema sporazumijevao. I dalje je stanovao u stanu Motika,ali je uspio da nagovori Petra i Jelu da svakog mjeseca placa stanarinu. Njima ti novci nisu bili porebni zato sto je kafana koju su drzali poslovala dovoljno dobro. Odgovaralo im je kada je on tu,nije im smetao ni u jednom trenutku. Bio je kao sin kog nikada nisu imali. Jela je uzivala u pripremanju rucka i pranju odjece Petru i njemu. Nikada joj nista nije bilo mrsko,iako je navrsila pedesetu godinu tog ljeta. Dok je Petar volio da razgovara o svemu i svacemu sa mladicem. U vece,kada bi zatvorili kafanu i stigli kuci,sjeli bi u dnevni boravak i lagano ispijali flasu alkohola.

„ Eh,kad se sjetim sta smo sve tvoj stric i ja radili u mladosti. Niko nas nije mogao uhvatiti. Milorad je tad radio kao pomocnik kod starog kovaca Vase Trifkovica i sve zaradjene novce bi trosio zajedno sa mnom. Isli bismo od kafane do kafane,opijali se na mrtvo. Tako sam i upoznao Jelu. Bio mrtav p'jan i rekao joj da nikad ljepsu djevojku vidio nisam. I nisam slago! I sad mi je najljepsa zena koju sam ikada vidio. Jedina osoba na ovom svijetu za koju bih dao zivot. ''

Milan je zapanjeno gledao Petra koji je iskreno izjavljivao ljubav prema svojoj zeni sto nije bio slucaj sa ostalim muskarcima,pogotovo ne u tim godinama.

„ A reci mi,je li stric ikada nasao neku zenu,kao ti Jelu? ''

Petar zastade na sekund,udahnu duboko i progovori.

28

„ Tvoj stric nije bio srece kao ja,da bude sa zenom koju voli. Da li je njihova ljubav bila osudjena na propast ili ne,to niko ne moze znati,ali oni nisu imali srece. Zvala se Janja. Bila je iz Trnova,ali su se upoznali u Sarajevu,jer je ona boravila kod svoje tetke. To je bila ljubav na prvi pogled. Provodili su sate i sate zajedno,planirali su svadbu vec nakon pola godine. I jebi ga...Ne dade im se! Janjini su bili protiv njene udaje,jer su smatrali da nikako ne bi trebalo da se uda za jednog kovaca,i to pomocnika. Njezin otac je bio odlucan u svojoj namjeri i sprijecio je vjencanje tako sto je Janju poslao u Krajinu. Vece prije njenog odlaska je uspjela da se iskrade iz porodicne kuce u Trnovu i da se sastane sa Miloradom. Trazila je od njega se zakune da je nece traziti,ali da nece nikada zaboraviti ono sto su imali. I on je to uradio. Od te veceri,pa vjerujem do danasnjeg dana nije cuo ni traga ni glasa o njoj. ''

„ Nikada mi o tome nije govorio. Jesi li ti ista znao,gdje je zavrsila ona?'',upita Milan znatizeljno.

„ Nacuo sam par stvari...Jedna je to da se udala. '' Milana je to pogodilo direktno u srce,jer nikada nije ni pomislio da je njegov stric prosao kroz nesto slicno. Tada se Petar nadovezao na prethodnu recenicu i rekao nesto sokantno.

„ Posto sam ja bio Miloradov najbolji prijatelj,jedne veceri mi je saopstio njegovu najvecu tajnu... Janja je bila trudna,nosila je njegovo dijete. ''

Petar je lagao. Nista nije bilo istinito. No,to nije bilo ni vazno,jer je Milan ostao bez rijeci. Nije mogao da vjeruje sta se desilo sirotom stricu Miloradu.

Oduzmu ti voljenu zenu i dijete. Zadesi te rat,prezivis nekako i tu nesrecu. Razmisljao je kako je stric vjerovatno govorio sebi da bi mu najlakse bilo da je poginuo,ali ocigledno je Bog imao drugacije planove za njega. Mladic je pokusavao da sabere misli,ali nije uspjevao. Nastala je jedna opsta brka u glavi prije nego li je poceo da shvata zasto mu je ujak govorio da treba ici i zaboraviti na proslost.

„ Nikada nisam govorio o tome,ali razlog zbog kog sam krenuo na ovaj put je bila zena.'',rece Milan tiho,jedva propustajuci rijeci kroz usta. „Tek sada pocinjem uvidjati zasto mi je stric toliko govorio da idem iz Sarajeva. On je znao da je to jedini put i da moram pobjeci od svega.''

Petar nije obracao paznju na Milanove rijeci koje su imale odredjenu tezinu. Zelio je da

29

mu kaze ono sto je nosio na dusi. Ipak,skamenio se i nije rijeci progovorio.Posljednji put kada se vidio sa svojim najboljim prijateljem,saznao je nesto o cemu,nikada,nije smio govoriti. Kada je Petar prvi put ugledao Milana,nije mogao znati zasto ga je Milorad tako lako pustio. Vremenom je shvatio da se Milorad morao odreci jedine vrijednosti u svom zivotu,da bi mu pruzio ljepsi i srecniji zivot. Te veceri je Petar proklinjao njega i njegovu odluku.

Proklinjao ga je zbog toga sto je znao da ce gledati njegov potomak do kraja zivota i nece imati hrabrosti da otkrije tajnu.

*******

Sjedili su u mracnom uglu,ispijajuci Bog zna koju casu. Skoro da se nisu vidjeli od oblaka dima oko njih. Nisu imali zelju da stanu,pusili su i pili do iznemoglosti. Odgovarala im je tisina. Onaj osjecaj prijatnosti kada se nalazis preko puta neke osobe i ne razmisljas da li se ona osjeca neugodno zbog tisine za koju ste sami zasluzni. Nakon izvjesnog vremena progovorise par rijeci,ali onda ponovo ucutase. Kada bi to mogli ilustrovati,nacrtali bismo krticu koja izviri,ugleda svjetlo i odmah pobjegne nazad u svoju rupu. Posmatrali su ostale osobe u kafani,ali taj pogled je bio toliko prazan. Kao da njihov mozak nije registrovao signale koje je oko slalo. Neko dovoljno mastovit je nekoliko decenija kasnije tu pojavu opisao jednom recenicom : „Gledas mene,vidis Smederevo“. Kada bi samo mogli znati koliko novca su do tada u toku zivota prokockali i jos uvijek nisu naucili da kocka nikom dobro nije donijela. To je bolest,zavist,od koje se treba lijeciti. Znali su to njih dvojica,ali nikada nisu zeljeli da se oslobode tog osjecaja koji je predstavljao osnovu njihovog zivljenja. Onaj momenat kada dobijes ogromne novce ili kada izgubis – nesto zbog cega zive. Jednostavno,to ih je hranilo i od toga nisu mogli pobjeci. Nekoliko puta su pokusali,ali nisu uspjeli. Kao da je porok bio ''prikacen'' na njih. Paznju im je privukao Mehmed koji je racunao dnevni pazar. Jovica i Dusko tada zapocese razgovor.Konverzacija je tekla u jednom tonu ; ista intonacija sa obje strane. Mehmed,nakon sto izbroji novce,privuce stolicu njihovom stolu i sjede.

„ Je li,Boga ti,kako ide tvom malom u Becu? '',upita Dusko Mehmeda.

„ Pametan je Haris,izborice se on. Saljem mu nesto novca svakog mjeseca,ali to mu je

30

samo za stanarinu. Ostalo on sam zaradi... Neka,treba tako! Postace covjek od njega,a valjda ce mu taj ekonomski fakultet pomoci da se snadje u njihovom svijetu. “

„ Ma pametna su nasa djeca. Kad si cuo da se neko nije snasao u inostranstvu? Nikad. Kazu neki naucnici da su ljudi sa ovih prostora jedni od najpametnijih u citavom svijetu...A gledaj kod nas bijede! Pametni,a nemamo za ljeba. Sramota! One guzonje nam vode drzave,kradu nase novce. Djubrad! ',rece Dusko,na koga je pice oduvijek lose uticalo. Mehmed mu odgovori:

„ Pametni smo mi,nema sta,ali jako naivni. Imamo potencijal koji necemo da iskoristimo. Kukamo kako nema posla,a cak i kada ga ima,necemo da radimo. Pogledaj Svaba,prava su sila samo zato sto su odgovorni i radni. A o tim ljudima koji nam vode drzavu ne treba razmisljati. Ako nam toliko smeta sto im je sve med i mlijeko,sto ih ne zbacimo? Ne mozemo. Gubimo hrabrost i revolucionarnost koja je nekad krasila Jugoslovene. A ako zelimo to sto oni imaju,gubimo sebe. ''

„ Jes,jes! Pametno zboris. Nego Mehmede,bi li ti meni mogao natociti jednu medovacu na racun kuce? '',rece Dusko,nakon cega uvuce dim cigarete koliko god je mogao.

Mehmed ga pogleda i uputi mu prijateljski osmijeh. U tom trenutku je jedino on vodio racuna o zivotima Duska i Jovice. Niko drugi na ovom svijetu ne bi pozelio biti tu kraj njih.

„ Natocicu,samo zato sto znam da si u dubini duse dobar covjek. '',odgovori Mehmed i podje ka sanku. Kada natoci dvije case medovace,jednu za Duska,drugu za Jovicu,kreni natrag i rece: ''Propadas Dusko... A i ti Jovice. Kocka vam je sve oduzela,a vi ko djeca kakva,nista ne mozete shvatiti. ''

Jovica je vodio bitku sa svijescu. Oci su mu se otvarale-zatvarale od prevelikog umora i pospanosti. To je ona faza u kojoj covjek ne moze da vlada svojim umom i tijelom.

„ Meho,ja cu umrijeti zbog toga. '' , izusti Jovica.

„ Dobro moj Jovice. Neka Filip odrasta sam,znajuci da mu je otac bio obicna propalica; pijanica i kockar. '' Jovica se trgnu,ljutito,ali shvati da Mehmed ima pravo. Sve se to odnosilo i na Duska. Njih dvojica su isla u paru ; uvijek su bili zajedno. Svi su ih znali kao Duska i Jovicu i rijetko kada bi neko govorio pojedinacno o njima. Ta scena je imala istorijski znacaj. Dva Srbina sjede u kafani Muslimana. Ma za istim stolom! Sva trojica

31

borci u prethodnom ratu. Kako je to bilo moguce? Glavna poveznica izmedju Mehe i dva propaliteta je bila kocka. Tamo se,u jednoj ogradjenoj prostoriji,unutar birtije,igralo na veci ulog. Srbi,Jevreji,Hrvati,Muslimani – svi na istom mjestu. Te veceri su Dusko i Jovica izgubili citave plate,za koje su ginuli kod privatnika. Meho je drugacije gledao na Duska i Jovicu,nego na ostale musterije. Postoje osobe sa kojima se moze voditi normalan razgovor bez obzira na razlike u razmisljanju. Takodje,postoji mnogo vise onih drugih. Kompleksasi,koji nisu u mogucnosti da ispostuju osnove kulturnog ponasanja. Uzive se previse i onda pametovanje postane neizbjezno...U nekim situacijama se pretvori u vrijedjanje,a to nije nimalo ugodno. Izgubi se predstava o razgovoru i govoru. Ne mogu da ispostuju osnove argumentovane rasprave,debate,koje je zasnovana upravo na saslusanju i sopstvenom obracanju. Da li to ima veze sa pamecu? I te kako. Tesko je definisati rijec pamet. Tu rijec su mase povezivale usko sa intelegincijom,cak su ih smatrali kao identicne pojmove. Pogrijesili su. Pamet,grubo receno,predstavlja donosenje pravih odluka u pravo vrijeme. Sacinjena je od inteligencije,iskustva i emocija. Inteligenciju naslijedimo i razvijamo. Oko toga nema previse komlikacija. Iskustvo se stice vremenom,ali sve zapocne onda kada nam Bog podari zivot nastanjujuci nas u jednu porodicu,zajednicu ili sredinu,nemilosrdnu ili blagoslovenu po nas,u kojoj treba da se izborimo i prezivimo. Emocije mogu biti mac sa dvije ostrice,jer potiskuju ili pojacavaju ostala dva faktora.

Meho je bio pametan covjek;osoba koja je donosila prave odluke u pravo vrijeme. Dva jarana nisu bili ni priblizno njemu. Njih dvojica su predstavljali pojam glupoce,ali su bili dobri ljudi,koji su nesvjesno unistavali svoje zivote,kao i zivote svojih bliznjih. Iz tog razloga,Meho je osjecao moralnu duznost da im barem pokusa ukazati brojne greske,koje su tokom zivota pravili. Radi novca i glupog osjecaja koji im je kocka pruzala,gubili su jedine vrijednosti koje su ikada imali. Kada bi svi bili kao Meho i pokusali barem nekad pomoci ljudima oko sebe,svijet bi postao ljepse mjesto.

Poznavali su se i prije rata. Mehmed je bio zagovornik bratstva i jedinstva,cak je i na referendumu pokazao da sebe smatra Jugoslovenom. Njegovo prezime Brankovic je ukazivalo da je nekad,neki njegov cukundjed bio Srbin i on je toga bio sasvim svjestan. Nikada nije mario previse za vjeru,nacionalnost. Nakon rata se trudio da zaboravi na sve lose stvari koje je prozivio. Nije trazio krivce,bjezao je od njih i tragao za ljudima poput sebe. I bas zato je te veceri sjedio za istim stolom kao i njegove stalne musterije,Dusko i Jovica. U tom trenutku proslost nije mogla narusiti odnos tri obicna covjeka. Dusko i Jovica takodje nisu obracali paznju na proslost i nisu se pridrzavali principa kao neki

32

ljudi: „Sa muslimanima nikakav kontakt,bjezi od njih. '' Znali su da i medju njima ima sjajnih ljudi,bas kao i zlih. Identicna situacija je bila i kod Srba.

Na kraju krajeva,svi smo mi ljudi,samo sto neki pokazuju da su blize zivotinjama.

Svake veceri kada bi se Meho vratio iz kafane,otvorio bi zakljucanu kutiju,ciji kljuc je samo on imao. Iz nje je vadio ustakljeni komad hartije koji je naslijedio od svog oca Ahmeta. Mehmed je smatrao da je to najvece bogatstvo porodice Brankovic. Rijece,ispisane na malom komadu papira je znao napamet. Decenija je prosla kako je pokusavao da pronadje neki trag,ali svaki pokusaj je bio bezuspjesan. Vjerovao je da ce ''osloboditi'' tajnu i ispuniti ocevu posljednju zelju.

******

Zivot je najinteresantija igra ikada osmisljena. Savrsen splet neobjasnjenih okolnosti.

Pocetkom devedeset pete,Mehmed se nasao u nezamislivoj situaciji. Njegovoj jedinici je receno da ce krenuti u ofanzivu ka takozvanoj ''Zutoj zgradi'' na Ilidzi. Cilj je bio da se ona u potpunosti zauzme i protjeraju svi Srbi iz svojih stanova. Lijepe uspomene su ga vezivale za taj objekat,ali se trudio da ne razmislja previse o tome.Napad je izvrsen u vecernjim satima. Paljba nije dugo trajala. Srpske jedinice su se povukle,prepustajuci zgradu muslimanskoj vojsci. Pri ulasku u zgradu,Meho i Mensur su probili vrata stanu iz kog se niko nije odazivao. Unutra se nalazio stariji bracni par ; imali su oko pedeset i nesto godina. Gledali su u Mensura i Mehu,pokazujuci predaju. Mensur tada rece:

'' Da slucajno nema jos koga u stanu? ''

Muskarac odgovori : '' Nema. Sami smo zena i ja.'' Mensur i Mehmed pregledase stan,uvjerivsi se da nema nikoga.

'' Onda dobro. Ja cu sjesti i odmoriti malo,valjda ne smeta? '' Bracni par se slozi da nije problem. Mensur se zavali na kauc,polozi pusku vodoravno preko nogu i nastavi : '' Ne brinite,necemo vam nista. Ako hocete,sjedite i vi! Samo vas molim,k'o ljude,nemojte nas lagati i prosipati nam neke trikove! Ono...Da izvucete pistolj odnekle i zapucate po nama. Je li posteno? '' Muskarac iskreno odgovori : ''Posteno.'' Nakon toga Mensur dovrsi svoju pricu: '' Trebate znati da cete biti protjerani iz stana.

33

Idete na razmjenu. Naredni period ce vam biti tezak,ali sta se sve desava,to je sitnica. Najbitnije je da su vam zivoti bezbjedni. Dosta je bilo ovog sranja. Nego...imate li sta za popiti? '' Dok je Mensur govorio,Meho je stajao drzeci pusku prislonjenu uz desnu nogu. Posmatrao je stan,a posebnu paznju je obratio na komodu. Pridje blize i zaledi se. Nije mogao povjerovati u sta je gledao. Trznuse ga muskarceve rijeci:''Moze li viski?“ ,Mensur klimnu glavom u znak odobravanja. Meho tada pridje kaucu i sjede. Zena ga je odmjeravala,ali on nije uzvracao pogled. Izgledao je kao neki ludjak u tom trenutku.

'' Gdje vam je kcerka? '' , rece Mehmed. Svi u prostoriji se iznenadise kada cuse sta rece. Mensur mu sapnu na uvo : ''Koji ti je kurac?'',dok su roditelji blijedo gledali. Vrlo brzo Mehmed ponovi: ''Gdje vam je kcerka? ''

'' Pobjegla je u Njemacku,tamo je vec dvije godine. '' ,rece majka.

'' Znate li vi gospodjo Dano i gospodine Grujo da je Ana bila moja djevojka dvije godine i da smo razmisljali da se uzmemo? '' Roditelji nisu mogli povjerovati sta slusaju,plus sto je znao njihova imena. Kcerka im je rijetko govorila o svojim momcima. Kompletna situacija je bila sasvim neocekivana. Ocekivali su nastavak price i dobili su ga.

'' Dvije godine,a igrom slucaja nisam imao priliku da vas upoznam.'',rece Mehmed drhtavim glasom. Mensur je tada poceo da kopca stvari. Sjecao se Ane jako dobro. ''One kasete sa posvetom,to sam joj ja poklonio. Na svakoj ima ljubavna poruka i moji inicijali.'' Dana pridje i pogleda kasete koje su bile poredane kraj televizora i uvjeri se da mladic ima pravo. Stajale su dugi niz godina na komodi u dnevnom boravku,a ona i muz nikada nisu obratili paznju na njih. Tada Grujo rece:

'' Bez obzira na sve,ne mozemo bas biti sigurni da govoris istinu. Mozda si je poznavao,ali rekla bi ona nama da je imala momka za kog se htjela udati. Takodje,gledo si u komodu na kojoj se nalaze kasete i slike nase kcerke. Vidio si i ispisane poruke sa inicijalima. Mogo si sve izmisliti. '' Taman sto Meho podje da potopi Grujove sumnje,Dana se umijesa: '' Grujo,momak ima pravo. Ana mi je nekada u tajnosti rekla da se zabavlja sa momkom iz muslimanske porodice. Bilo je to jako davno,ali ova situacijama me podsjetila. Sjecam se da je rekla da je jako dobar prema njoj i da je dobar plesac. ''. Meho dobaci : '' Krao sam Travoltine fazone '',a njegovo lice podari osmijeh. Mensur je slusao i uzivao. Nista slicno nije dozivio do tada.

34

'' Mislim da se tako i zaljubila u mene. Bila je neko plesno vece u Slozi. Ja sam tamo redovan boravio. Dosla Ana sa Cecom i upala meni odmah u oci. Ona njena frckava kosa,nekako i otkaceno ponasanje...Na prvu mi se dopala. Sa mnom tad bio ovaj drug,Mite. Pridjemo mi njima,zapocnemo neku suplju pricu,ona nas otkace. Odmaknemo se mi,zaboravimo na neki novi pokusaj,a u tom raja krene plesati. Uvijek sam plesao sa jednom drugaricom iz srednje skole,Mirelom. Svi su nas hvalili. Naravno,i ona je bila tu. Zaplesemo nas dvoje,neki dzajv,razbacamo se na sve strane. Zavrsili mi,kad eto ti Ane prilazi meni. Govori ona : Nikad,ali nikad ne bi rekla da ti znas plesati. Raspricamo se mi tu...Vjerujte mi,pricali smo do fajronta. ''

'' Sta bi na kraju te veceri? '',postavi pitanje Mensur i rece njenim roditeljima: '' Izvinite,nismo mislio na ono.'' Svi se nasmijase.

''Ma kakvi! Nista nije bilo. Naredni put se sretosmo u gradu i stadosmo da popricamo. Rekla mi je da ce biti na nekoj zurci sto je bila organizovana u Domu mladih,pa da naletim. E to vece je postala moja djevojka.''

U tom se zacu skripa vrata lijevo od kauca na kom su sjedili Mehmed i Mensur. Trznuse se,refleksno stavise puske u polozaj za paljbu,ali stadose.

'' To vece smo se samo poljubili. '',rece Ana koja je nepomicno stajala i placuci gledala Mehmeda.

POSTOVANJE

35

ridesetpetogodisnjak koji vozi najnoviji Range Rover,nosi original odjecu svjetski poznatih dizajnera,ima diplome iz ko zna kojekakvih skupocjenih skola,pojavu kao najveci lafovi iz Holivuda,pricu kao najstrucnije diplomate svijeta. To je bio kratak

opis Matije Cosica.Matija je rodjen na jednom selu u blizini Banjaluke,u porodici koja je imala jedno malo bogatstvo od zemlje koju su posjedovali. Bavili su se poljoprivredom i od toga su imali i vise nego dovoljno sredstava da zive lijepo. Pocetkom devedesetih godina su izbjegli u Svedsku,ostavljajuci porodicno imanje u rukama Matijinog strica.

T

Matija se petnaest godina kasnije vratio u Banjaluku sa svojom zenom Elenom,kupio stan od dvjesta kvadrata u samom centru grada sa namjerom da ostane zivjeti u glavnom gradu Republike Srpske. Godinu dana kasnije je dobio prekrasnu cerkicu Taru koja je postala njegova opsesija. Rijetko se pojavljivao u javnosti. Paznju na sebe je privukao tako sto su mu pri izlasku u neki disko klub ili elitni restoran, neki ugledni ljudi prilazili,poklanjajuci mu se kao kralju. Narod(prije svega omladina) se pitao ko je taj zgodni bogatas,cime se bavi? Matiji je to odgovaralo. Zelio je da njegov zivot ide takvim tokom. Da postoji respekt od strane banjaluckih ''faca'',a da narod sto manje zna o njegovom privatnom zivotu. Nikada se nije svalerao,Elena je bila jedina zena u njegovom zivotu,ako izuzmemo Taru. Niko nije znao cime se taj covjek bavio,niti kako je stekao novac. Otkako je dosao u Banjaluku,proslo je pet godina. Gradom su kruzile raznorazne price o tome kako je Matija stekao silni novac i uticaj. Govorilo se da mu roditelji posjeduju kompaniju u Svedskoj,te da novac dobija od njih;da je poznati kompjuteski frik,koji je u oblasti IT-a zaradio ogroman novac ili pak poznati kriminalac. Niko nije mogao znati istinu,zato sto i oni,koji su imali bilo kakav kontakt sa Matijom nisu govorili ni najmanju sitnicu u vezi njegovog zivota. Jedan od tih ljudi,koji bi za Matiju dali zivot,bio je njegov najbolji prijatelj i kum, Nemanja Marjanovic,tridesetdvogodisnji fotograf. Njih dvojica su se upoznali prije rata,kao djeca,a intenzivnije su se poceli druziti u tinejdzerskim godinama,kada bi Matija dolazio u posjetu stricu i strini koji su stanovali jos uvijek na istom porodicnom imanju,na kom je Matija proveo djetinjstvo. Nemanja je bio vjencani kum Matiji i to je bila velika cast za njega. I prica oko vjencanja je bila jako interesantna,ako nista zbog cinjenice da se ono odrzalo u Parizu. Matija je Nemanji dostavio avionsku kartu za Pariz,rekavsi mu da ce ga cekati tamo,iz razloga sto zeli da ga pocasti zbog uspjesno obavljenog posla koji mu je donio pozamasnu svotu novca. Nemanja je poletio sa aerodroma u Zagrebu,nemajuci pojma radi cega istinski ide u Pariz. Pri slijetanju ga je docekao njegov njegov buduci kum,koji je platio taksistu ciji posao je bio da dostavi Nemanjin kofer u njihov hotel. Odmah su krenuli da pojedu nesto kvalitetno i progovore koju rijec u miru. Rucali su u prekrasnom restoranu u Parizu,u koji je Matija redovno

36

dolazio kada bi boravio u gradu svjetlosti. Popodne su proveli tako sto su prosetali bulevarom les Champs Elysees gdje je Nemanja fotografisao sve te prekrasne gradjevine i ljepote Pariza. Nakon toga su se uputili ka hotelu. Tu je Nemanju docekalo prvo iznenadjenje,a vrlo brzo i drugo – ono najvaznije. Na recepciji je stajala Elena,siroko se osmijehujuci Nemanji,koji je zbunjeno gledao u nju. Izgrlili su se,izljubili.

„ Sto ti meni ne govoris da je Elena sa tobom? '',pita iznenadjeno Nemanja Matiju.

„ To je bilo iznenadjenje,brate. Jesi to taman pomislio da cu biti sam sa tobom i kurvati se po Parizu? '' Svi se nasmijase.

„ Naravno da nisam,oduvijek sam znao da nisi osoba za to. Ozbiljno,sta se desava ljudi? ''

„Ne znam da li ce ti Matija rece,ali ako nece on,hocu ja. '',rece Elena koja je vidljivo prstala od srece. Nemanja pogleda Matiju,dajuci mu mali signal glavom kojim mu je pokazao da ocekuje odgovor.

„ Elena i ja cemo se vjencati. Sutra! A ti ces biti vjencani kum. ''

„ Aa,pa covjece! Dodji da te poljubim. Cesitam ! Dodji i ti Elenuska!'',rece Nemanja dok ih je oboje grlio svojim ogromnom rukama,i dodade: ''Koliko vas samo volim!''

„Veceras moramo da se pripremimo. Tu je i Natalija,Elenina kuma. Nisi je upoznao. Moram ti priznati da smo joj mnogo govorili o tebi. ''

„ Ne brinite vi za mene,snaci cu se ja vec. Doci ce meni jedna na kraj.'',odgovori Nemanja koji je vazio za velikog zenskarosa. On je bio non-stop aktivan po pitanju djevojaka. Nikada se nije vezivao previse. Imao je jednu ozbiljniju vezu,ali ni to njemu nije bilo dovoljno. Jako dobar prijatelj mu je jednom prilikom rekao: ''Htio-ne htio priznati,ti si ovisan o seksu. Svega na svijetu bi se mogao odreci,samo toga ne bi. '' Nemanja je negodovao govoreci da on nije takav i da ljudi stvaraju pogresnu sliku o njemu. Nije bio u pravu. Njegov prijatelj je govorio istinu! Nemanja je preuzeo kljuc svoje sobe i krenuo da se osvjezi i spremi za veceru. Matija i Elena su rekli da ce ga cekati u holu hotela,zajedno sa Natalijom koja ce im se pridruziti vrlo brzo. Svjeze okupan i elegantno obucen Nemanja se nekih pola sata kasnije pojavio pred buducim bracnim parom i njihovom prezgodnom kumom,Natalijom.

37

„ Kada bi ti htjela,ozenio bih se i ja sutra.'',rece Nemanja Nataliji koju nikada u zivotu nije ugledao. Svi prasnuse u smijeh. Nemanja se pozdravi sa Matijom i Elenom,a onda pridje njihovoj kumi.

„ Nemanja,drago mi je! ''

„ Natalija. Cula sam mnogo toga lijepog o tebi,nadam se da je barem nesto od toga istina.“

„ O tome uopste ne treba da razmisljas,jer ces se sama uvjeriti vrlo brzo. '',samouvjereno rece Nemanja.

Ona je bila bas po njegovom ukusu: crnka,prosjecna visina,jake noge sa izbacenom guzom,punije grudi. Lice i pogled su mu govorili da joj se dopao.

To je bila vece stvorena za seks,a on je to dobro znao. Pariz,vecera,boca vina,odlazak u sobu. On je postavio cilj te veceri i znao je da ce dati sve od sebe da ga ostvari. Izasli su iz hotela i razgovarali na putu do restorana,koji je bio par ulica dalje.

„Posto ti Nele ne znas nista o Nataliji,ispricacu ti ono osnovno,a onda cete se vi sami detaljnije upoznati. Ona takodje zivi u Stokholmu. Od vrtica je najbolja prijateljica Elene. Bavi se grafickim dizajnom i jako je uspjesna u tome. '',zapoce konverzaciju Matija.

„ Kul! Ja sam fotograf,ne znam da li su ti rekli? Tako zaradjujem za zivot vec nekih sedam-osam godina.'',rece Nemanja gledajuci u Nataliju.

„ Rekli su mi. To je dobar posao,bas kao i dizajn. Prema mom misljenje,to su poslovi koje lako zavolis i zadovoljstvom ih obavljas.''

„ U potpunosti se slazem. Ni u jednom trenutku se nisam zasitio fotografije,jer uvijek pruza nesto novo,a ne umara me. Bas kao i klavir. Sviram klavir od sedme godine i tvrdim da bez njega moj zivot ne bi bio isti. Pronadjes nesto sto ti odgovara,sto te opusta i uzivas u tome. ''

Matija i Elena nisu bili u toku,razgovorali su o privatnim stvarima,dok su Nemanja i Natalija nastavili razgovor o svojim profesijama i hobijima.

„ Bas je kul sto sviras klavir! '',rece Natalija i pruzi topao osmijeh Nemanji.

38

„Ja sam oduvijek imala zelju da sviram gitaru,ali nikada nisam imala talenta za to. Cak sam i krenula u muzicku skolu,ali sam shvatila da nije to za mene. '' Nasmijase se oboje.

„ Dolazis li kada na nase prostore? Kako to da nikad nisam ni cuo za tebe? “,upita Nemanja.

„Pa znas kako,dodjem do Beograda kod rodbine,budem nekih petnaest dana i vratim se u Stokholm. Ljetujem najcesce u Turskoj i Spaniji,tako da se moze reci da slabo dolazim. ''

„ Nista onda... Sutra,kada obavimo ovo vjencanje,vodim vas sve u Banjaluku ako imate ikakvu zelju,da se zabavimo malo. Mozemo otici i do Beograda,imam tamo stan,tako da je sve sredjeno. '' ,rece Nemanja trljajuci ruku od ruku,kao da je dogovor vec postignut.

„ To je dobra ideja,ali nazalost,ja vec prekosutra moram biti nazad u Stokholmu,posto imam jako vazan,neodgodiv,poslovni sastanak. ''

„ Nema veze. Poziv vrijedi uvijek,kad god pozelis,javi i izorganizovacemo se.“

„ Dogovoreno.“ Natalija nabaci pet Nemanji.

„ Matija,koliko jos imamo do tog strasnog restorana? '',rece Nemanja.

„Za trideset sekundi smo tamo. ''

„ Odlicno! Nadam se da imas neki specijalitet za predloziti,jer mogu ti reci da sam sada u fazonu probavanja stvari za koje sam mislio da ih nikad nece okusiti ''

„ Naravno brate. Isprobaces jedan francuski specijalitet,za koji ti provjereno kazem da je sjajan. ''

I stvarno,tridesetak sekundi kasnije su usli u imaginarno opremljen restoran,gdje ih je cekao sto,kraj kog je stajao kelner. Matija je pricao francuski kao maternji i narucio je jela za sve cetvoro,kao i bocu vina. Za jednom stranom stola su sjedili Matija i Elena,a za drugom Nemanja i Natalija. Jelo je stiglo vrlo brzo. Matija je bio u pravu,jelo je bilo prvoklasno,ukusno do bola. Vecerali su i nisu razgovarali,postovali su bonton. Ipak,te veceri su izgleda bili skloni alkoholu. Ispili su bocu vinu bas u trenutku kada su zavrsavali sa jelom. Narucili su novu bocu i dezerte. Nemanja je osjetio da je to pravi trenutak da

39

nastavi razgovor sa Natalijom.

„ Imam ideju,ali ne znam da li si ti osoba koja zeli da uradi tako nesto. ''

„Reci,pa cemo vidjeti. '',odgovori ona.

„ Planirao sam da sutra ujutro,u zoru,izadjem u grad i fotografisem. Da li bi htjela da mi pravis drustvo? '' ,rece Nemanja na,za njega nekaraktericno,nesiguran nacin.

Natalija razmisli i odgovori pozitivno na njegov prijedlog: „Da,voljela bih!''

„ Super covjece ! Bas sam srecan. '' , i dodade: „Moram priznati,jako mi se dopadas kao lik. Toliko si opustena i raspolozena za druzenje,a to sam uvijek gotivio.''

Natalija se nasmijesi i namignu mu iskazujuci odredjenu misterioznost.

Matija se tada umijesa u razgovor,rekavsi da mu Nemanja treba na jedan momenat. Natalija rece kako nema nista protiv,Nemanja se podize sa stolice u isto vrijeme kad i Matija,i obojica izadjose van restorana.

„Slusaj,ne mogu pred njima da govorim,pa smo zato morali izaci vani. Jako vazna posiljka ce stici iz Srbije u subotu. Zelim da odes i preuzmes to za mene. Nema potrebe da ti govorim sta se nalazi u paketima...“ Nemanja klimnu glavom pomno slusajuci,a Matija nastavi: '' U Gajevoj ulici,iza Boske,u tacno osam sati navece ce biti parkiran otkljucan Pezo 607,sa kljucevima u pretincu. Ti ces doci,preuzeti auto,koje je puno paketa i odvuci ga u stricevu garazu. On je obavjesten o svemu i sve ostalo ce sam odraditi. U nedjelju popodne ja slijecem za Zagreb i hocu da me docekas tamo. Javicu ti jos kada tacno da dodjes po mene. ''

„ Nema problema brate. Samo mi javi ako dodje do nekih promjena.“,odgovori Nemanja.

„ Sve je vec dogovoreno i ne smije doci do promjena,jer onda dogovor otpada. I hocu jos nesto da ti kazem brate. Selim se u Banjaluku i zelim da mi pronadjes ogroman stan. Elena i ja planiramo doci vec narednog mjeseca. ''

„ Ne zajebavas me za to?'',pogleda ga Nemanja skepticno.

40

„ Ne zajebavam! Sad cemo se malo vise druziti! '',rece Matija namigujuci mu.

„ Do jaja! Mnogo ce ti lakse i zbog posla sada biti. ''

'' Naravno. Hajmo sad do zena,naljutice se. '' Usli su u restoran i na putu ka djevojkama Matija rece: '' Jebem mu majku i ja nadjem kad da razgovaram o poslu,ne mogu ni na momenat da se odmorim. Planiram se samo jednom zeniti i hocu da sve prodje ok,da budem opusten kao nikad u zivotu kada budem govorio ''da''!''

„ Bice sve ok,ne brini. Meni je sad samo na pameti Natalija,svidja mi se mnogo djevojka.“ Matija ga pogleda,klepi ga lagano po licu i rece: '' Volim te kume!“

Pojeli su dezerte,razgovorali o zivotu jos malo,ispili jos jednu bocu vina i uputili se ka hotelu. Nemanja je znao da je alkohol udario Nataliju,sto je pokazivalo njeno ponasanje. Odluka Elene i Matije da se odvoje i odu u sobu,uprkos prekrasnoj pariskoj noci,bila je kao slag na tortu za Nemanju,jer je znao da ce ostati sam sa djevojkom koja je pobudila strast u njemu. Ispao je kulturan i upitao da li zeli i dalje da ostane sa njim. Pristala je. Setali su zagrljeni poplocanim ulicama,kao da se poznaju citavog zivota. Ona mu je govorila o svojim dogodovstinama,a on kao najbolji prijatelj,bio tu da je saslusa. Istinski mu se dopadala. Druzenje sa njom mu je mnogo odgovaralo i vise nije razmisljao samo u seksu,kao na pocetku te veceri. Kada su stigli pred hotel,Nemanja je odlucio da jasno saopsti sve ono sto zeli,koliko god to lose bilo po njega. Bili su okrenuti jedno prema drugom i drzali su se za ruke.

„Nadam se da ti je bilo lijepo veceras. ''

„ Da,uzivala sam. '',uzbudjeno odgovori ona.

„ Ne znam da li jos uvijek zelis da mi se pridruzis ujutru? ''

„ Naravno da zelim ! Nemoj misliti da ces me se tek tako otarasiti. ''

„ Dobro,izvini,samo pitam. '',rece Nemanja,podizuci ruke u polozaj kao vojnik koji se predaje.

„ Nemanja,imam i ja ideju. ''

41

„Ohoho,ne mogu ti opisati koliko zelim da cujem sta je u pitanju. '' Natalija ga pogleda i namignu mu,podizuci njegovu strast na veci nivo.

„ Sta kazes na to da nas dvoje odemo kod tebe u sobu i nastavimo ovo druzenje? ''Nemanja se iznenadi koliko otvoreno je postavila pitanje. Ipak,rijetke su djevojke koje su uzimale stvari u svoje ruke. Znao je da je pila,ali definitivno nije bila pijana. Skepticno je pogledao u nju,pri pomisli da se mozda sali,ali ona ga je streljala pogledom,ocekujuci odgovor. Nemanji se tada povrati samopouzdanje koje ga je citavog zivota krasilo.

„ Da,ja bih to zelio vise nego ista na ovom svijetu! '' Pridje i prisloni svoje usne na njene,toliko njezno da se ona najezi od mekoce tog poljupca. Podigli su kljuc na recepciji i potrcali ka sobi. Dok je ubacivao karticu kojom se otvaraju vrata njegove sobe,ona je grickala usnu i odmjeravala ga. Cim su usli u sobu,gurnula ga je uza zid i djavolski rekla:

‘’Odmah! O boze,pozuri ! ‘’, polazeci rukom ka dolje.

‘’ Uh. Natalija! ’’,odgovori Nemanja dok mu je ona skidala farmerke,te izvlacila njegov ponos iz gaca. Nije bio previse dugacak,ali imao je opasan pi. Kada je skinula odjecu sa njega,lagano se sagela na koljena i zapocela. Nemanja je volio da posmatra djevojke u toku cina,to je pojacavalo njegovu strast. Ponekad bi mu uputila pogled odozdo pokazujuci mu kako moze da cini sve sto zeli u tom trenutku. Zadovoljavala ga je sa nevjerovatnom posvecenoscu,jednostavno nije mogao povjerovati da ranije takvu nije sreo. Njene usne su bile kao stvorene za ''njega'' i taj osjecaj koji mu je pruzila se nije mogao mjeriti ni sa cime na svijetu. Milujuci pramenove njene kose,lagano ju je prstima pridigao ka sebi. Prislonio ju je uz zid,namjestivsi je kako voli. Tada je podigao njenu suknju i cijepajuci sve pred sobom,usao u nju,sto ju je navela na strasan vrisak. Njeno tijelo je bilo vlazno i toplo. Cuo se onaj prepoznatljivi zvuk koji je nastajao sudaranjem njihovih tijela. Iako su se poznavali nekoliko casova,izgledalo je kao da to rade citav zivot. U tom momentu, ono najbolje je izbijalo iz njih. Zatim je Nemanja sjeo na krevet,dok je Natalija ponizno puzila ka njemu. Zakoracila ga je i spustila se na njega. Kako su ubrzavali,otimali su im se uzdasi. Iznenada,ona se podigla, i legla na stomak kraj njega,upucujuci mu jasnu poruku.Drzao je njene ruku ne dopustajuci da se pomjeri i izgledalo je kao da zeli da je ''zakuca'' u krevet. Svaki misic na njegovom tijelu je dosao do izrazaja i lagano se grcio iduci ka vrhuncu,dok je ona,prepustajuci se njemu,sve dublje tonula u uzitak. Tada je Nemanja stao i predlozio:

„ Da zavrsimo ovo pod tusem? ''

42

Ona je pogledala u njega izazovno i rekla: „Da.“

„ Nemanja,nek' ovo sad bude drugacije...posebno. '',izgovori jedva tu jednu recenicu.

Te veceri je sve cinio sa zadovoljstvom. Zelio je da vjecno traje. Nekad se tokom seksa znao dosadjivati. Imajuci potrebu da gleda TV u sebi je govorio: ‘’Odradi taj posao vise i silazi sa mene’’.

Sa Natalijom to nije bio slucaj,sa njom se osjecao kao klinac,a zar to nije ono cemu svi tezimo,da nam zivot bude jednostavan kao kada smo bili djeca?Nakon sto je sve bilo gotovo,Natalija je,oblaceci se,prisla Nemanji i bez rijeci ga poljubila u obraz.

Nemanja je tada shvatio da i vjecnost treba da ima svoj vrhunac i srecan kraj.

*****

Rano ujutru su ispostovali dogovor: ustali su u zoru i fotografisali grad. Kasnije je vjencanje proslo u najboljem redu. Matija i Elena su stupili u bracnu zajednici dajuci rijec da ce pomoci jedno drugome i u dobru i u zlu. Natalija i Nemanja su citav dan proveli kao ljubavnici,iako su znali da ce afera biti vrlo brzo gotova. Tako je i bilo. Matija,Elena i Natalija su narednog dana otputovali za Stokholm,dok je Nemanja putovao za Zagreb. U subotu je odradio sve sto je kum zahtijevao od njega,a u nedjelju mu se i on sam pridruzio. Kao sto je vec receno,pet godina je proslo od vjencanja u Parizu i dan danas njih dvojica provode zajedno odredjeno vrijeme svaki dan. Nemanja ima foto radionicu i postao je jedan od najboljih fotografa u gradu. Nakon rodjenja Tare,Matija je opreznije vodio posao. Nije se previse zalijetao,nego bi uzimao malo po malo. Shvatio je da se mora povuci i djelovati iz mraka. Savrseno je to radio. Imao je ljude kojima je vjerovao,a kada bi zagustilo,ukljucivao je Nemanju u posao,jer je znao da bi on dao zivot za njega. Naravno,Nemanja je dobijao dobar procenat od odradjenog posla,a te novce je vrlo pametno rasporedjivao,tako da narod ne bi mogao primijetiti da ima vise nego sto bi trebalo. Posiljke su stizale najcesce iz Srbije,ali i iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Pakete je proslijedjivao dalje podzemlju,uzimajuci velike kolicine novca. Posao je cvjetao,potraznja nije bila nikada veca. Ipak,kada sve ide po loju,treba pripaziti,jer dovoljan je sekund da izgubis sve. Matija je to znao. Na trenutke bi obustavljao posao,znajuci da im se moze uci u trag.

43

Narod je jos uvijek pokusavao saznati cime se on bavi. Tu tajnu su poznavali samo pojedini koji nisu imali ni trunku namjere da je podare sa svijetom,jer im je upravo ona pruzala ljepsi zivot. Urodjena glad za pobjedom i vlascu ga je dovela do opasne ideje. Potukla je i misao o sigurnosti porodice. Postavio je novi cilj njegovog poslovanja. Zelio je da preuzme ''prodaju''. Otkako je znao za sebe,bio je glavni proizvodjac i transporter.Pomislio je : ''Zasto bi neko uzimao polovinu mog proizvoda,kad mogu ja!? '' Trebalo je organizovati sve do najsitnijih detalja,a to nije bilo nimalo lako. Znao je da ce uci u sukob sa podzemljem,ali to je bilo nesto neizbjezno. Imao je na umu par rjesenja. Tragao je za novim,mladim i pametnim ljudima koji bi dali sve od sebe da se dokazu,a pritom se ne bi zanosili blagom kojim bi raspolagali. Splet okolnosti ga je doveo do prave osobe.

KRV

istom uglu u kom su Dusko i Jovica sjedili sa Mehmedom,prije skoro sedamdeset godina,desila se strasna nesreca. Tri osobe su pronadjene mrtve. Bracni par,Murat i Jasmina Brankovic,te Radovan Milosevic. Ocevidaca nije U

44

bilo,tako da niko nije mogao znati zasto se to desilo. Pronadjena su tri pistolja kraj leseva. Pretpostavka je bila da su izvrsena tri samoubistva,sto se kasnije i utvrdilo. Leseve je pronasao lokalni alkoholicar. Na stolu za kojim se sjedili,pronadjena su dva pisma. Oprostajna pisma Radovana i Murata. Iznenadjujuca okolnost je bilo to sto je falio jedan djelic Muratovog pisma koji nikada nije pronadjen. Radovanovo je predano njegovom bratu Radanu,dok je Muratovo uzeo njegov sin Ahmet. Nesreca je iznenadila mnoge,sto je dovelo do raznoraznih nagadjanja koja su bila neistinita. Dvije osobe su znale zasto je doslo do nesrece,ali nikada to nisu podijelili ni sa kime. Radan je bratovu smrt pregurao nekako. Radovan mu je ostavio radionicu o kojoj je trebalo da brine zajedno sa svojom zenom Milkom. Preselili su iz Gacka u Sarajevo i zapoceli sasvim novi zivot. Sa druge strane,mladi Ahmet je tesko podnio smrt roditelja. Za nesrecu je saznao vrlo brzo,zato sto je alkoholicar,koji je pronasao tijela,krenuo odmah ka kuci porodice Brankovic,ne shvatajuci da je mozda vaznije da obavijesti policiju. Kada je Ahmet stigao u kafanu i ugledao bezivotna tijela,smireno je odreagovao. Prisao je i podigao oprastajne poruke sa stola. Prije nego li je poceo citati,rekao je pijanici da ode do policijske stanice. Jedan dio oceve poruke je bio sasvim nejasan,tako da ga je pocijepao i stavio u dzep. Ostatak pisma je polozio na sto. Po dolasku policije je izjavio da nema veze sa nestalim komadicem papira.

Nakon sahrane je poceo patiti. Zatvarao se u kucu,ne dopustajuci nikome da ga posjeti. Plakao je danima. Nije mogao spavati. Po citave noci je provodio buljeci u jednu tacku na zidu. Pokusavao je pronaci jedan dobar razlog zasto su ucinili tako nesto,ali nije uspjevao. Na trenutke bi pomislio da su ubijeni,ali onda bi shvatio da to nije logicno;dobio je oprostajno pismo oca,koristena su tri pistolja,Radovan je bio dobar,miran covjek kojeg je Murat cijenio i sa kojim se nikad nije zavadio. Prisjecao se djetinjstva,ali to je samo pogorsavalo situaciju. Ipak,jedna scena je iznjedrila osmijeh na njegovom licu i navela ga da dobro razmisli kako ce dalje.

Ahmet nije imao vise od deset godina. Igrajuci se sa drugarima na livadi u blizini kuce,ometao ih je jedan pijanac. Djecaci su nastavili igru,pokusavajuci da ne obracaju paznju na njega. Medjutim,nije prestajao. Smetao je sve vise i vise. Tada Ahmet rece: ''Mrs odavle,pjanduro smrdljiva!'' Covjek ga pogleda i krenu ka njemu. Ostala djeca se odmakose u stranu i pobjegase kada stranac udari Ahmeta. Lezeci na zemlji i gledajuci izbezumljeno covjeka ispred sebe,klinac zagalami: ,, Ako si vec tolko jak,sacekaj da Murat dodje''.

,, Jebem i tebe i Murata,sacekacu koga hoces! '',odgovori stranac. Djecak se

45

podize,otresa prljavstinu sa sebe i otrca kuci. Vratio se petnaestak minuta kasnije sa Muratom. Stranac je,sjedeci naslonjen na drvo,ispijao flasu brlje. Odmjeravao je Murata koji nije izgledao suvise opasno. Tada se pridigao i rekao: ,, Evo nam i Murata. '',nakon cega je podrignuo. Prilazeci ''pjanduri smrdljivoj'',otac rece:

,, Ahmete,sine,je li ovo covjek koji te udario? ''

,, Jeste babo. ''

Murat je izgledao bijesno,ali na sve nacine je pokusavao da prikrije emocije. Prisao je tom covjeku,skoro doticuci njegovo lice svojim. Streljao ga je pogledom,ali stranac je i dalje izgledao smireno. Tada Murat izusti sporo : ,, Moja krv je moje sve. '' ,i odalami ga svom snagom po obrazu. Od siline udarca pijanac pade. Murat nastavi da ga udara nogama,zadihano govoreci : ,, Moju krv,majku li ti jebem! Moju krv! '' Covjek je skupljeno lezao travi,pokusavajuci da se odbrani. Strah mu je obuzeo tijelo i nije bilo mogucnosti da uzvrati. Murat je udarao sve dok stranac nije izgubio svijest. Onda je pogledao onesvijesceno tijelo i rekao: ,, Ne zasluzujes ni ovo,djubre. Dobio si samo polovinu. '' Zatim pridje Ahmetu i poljubi ga u celo.

Kasnije su saznali da je taj isti pjanac tukao svoju zenu sve dok nije izdahnula. Murat je tih dana bio cudan. Nije zapocinjao razgovor ni sa kime,samo je odgovarao na pitanja kratko i jasno. Ostajao bi duze u kafani,dolazio kuci pijan,ustajao kasno. Jasmina je jedne veceri porazgovarala sa njim i pruzila mu podrsku. Sutradan,kada su cistili kafanu,Murat je prisao Ahmetu i rekao:

''Sve sto zapocnes,zavrsi. Nikada ne cini nista polovicno. Imao sam namjeru da ubijem djubre,ali napravio sam gresku. Da sam nastavio,ta zena bi danas bila ziva. ''

Ta recenica je Ahmetu pokazala put. Imala je slabosti;da je ubio pijanicu,zavrsio bi u zatvoru,a Ahmet bi odrastao bez oca. No,mladic se na to nije obazirao, sustina je bila bitna. Naslijedio je porodicnu kucu i kafanu punu pijanica. To je bio veliki izazov za momka od dvadeset i jednu godinu. Nikoga nije imao. Bio je svjestan da ce sve morati uraditi sam. U jedno je bio siguran : sve sto naumi,uradice najbolje sto moze. Prvi zadatak je bio da se oraspolozi i shvati da mu patnja ne donosi nista dobro. Hrabrio je sebe. Zelio je da upotpuni vrijeme i preusmjeri svoje lose misli na nesto korisno. Osposobljavanje kafane je bio prvi korak. Vjerovao je da ce i dalje imati stalne musterije,cime ce obezbjediti dovoljno sredstava za najosnovnije potrebe. U narednom

46

periodu se bacio na posao i ucinio sve sto je planirao. Sklopio je dogovore sa ljudima koji su bili dugogodinji dobavljaci njegovog oca,novcem koji su mu ostavili roditelji je osvjezio prostor,ucinio da sve izgleda mnogo ugodnije. Kafana je ponovo bila otvorena i musterije se nisu previse obazirale na cinjenicu da se tu prije mjesec dana desilo trostruko samoubistvo. Ahmet je takodje izlazio na kraj sa najvecim alkoholicarima koji su posjecivali njegovu birtiju. Ako bi neko pravio problem,Ahmet bi pozvao Nijaza,njegovog dugogodisnjeg prijatelja,koji je izgledao kao da je odvaljen od stijene. Sve je funkcionisalo onako kako je zelio.Medjutim,i dalje su ga mucile rijeci koje je otac ostavio pred smrt. Pismo je spalio iste veceri kada ga je i preuzeo,ali pocijepani dio je sacuvao. Ispisane rijeci je citao beskonacan broj puta,ne shvatajuci njihovu pouku. I taman kada je naumio da sazna sta se krije iz tih recenica,stigao je poziv za vojsku. Zatvorio je kafanu,zamolio Nijaza da pripazi na kucu i krenuo u nepoznato. Nisu imali ideju gdje ce biti rasporedjeni. Momci koji su se nalazili sa njim u istom vagonu,nisu dolazili iz Sarajeva. Oni su cekali tri dana u Nemanjinoj skoli,prije nego li su se ukrcali u G kola. Isli su za Petrinje,gradic u Hrvatskoj. Krenuli su u ponoc iz Sarajeva. Po samom polasku,Ahmet sklopi prvo prijateljstvo u vojsci. Kraj njega je sjedio niski momak,izbacene brade i povelikog oziljka na lijevom obrazu. Svi su ga posmatrali,kao i sam Ahmet. Nije imao polovinu prednjih zubi,ali njegov osmjeh je sirio toplinu na ljude koji su sjedili kraj njega. Izgledao je kao neko dobrocudno cudoviste. Imao je obicaj da suti nekoliko minuta,a onda prasne u smijeh,klimajuci glavom lijevo-desno. Onda bi tiho rekao: ''Ccc! Aaa! ''Ahmet se pitao sta mu je,radi cega pravi tako nagle promjene; cas je zamisljen i naizgled tuzan,a onda se nasmije. Posmatrao ga je znatizeljno,sve dok mu ''ruznjaver'' ne uzvrati pogled.

'' Sta gledas,pobratime? '' Ahmet nije odgovarao na pitanje. '' Dobro,ne moras se odma ljutiti! '' ,nepoznati momak se nadoveza na svoju prethodnu recenicu,sa dozom prijateljstva u glasu.

'' Izvini ti. Interesovalo me sto pravis one reakcije. Miran si i onda se iz cista mira nasmijes i ponavljas ''Ccc. Aaa! '' , rece Ahmet.

'' A sta cu,jadan,kad ne znam nikog,pa onda sam sa sobom pricam! '',nasmija se,pokazujuci svoje preostale zube. Tada pruzi ruku Ahmetu i glupavo rece: '' Ja sam Momir! ''

'' Ahmet. Odakle si Momire? ''

47

'' Ja sam ti sa Sokoca. Imam oca,majku i mladju sestru. Poljoprivredom se bavimo. Uzgojimo za sebe,a ostalo zamjenimo za brasno. Imamo i dvije krave,pa prodajemo kajmak,sir i mlijeko. Dobro je,jebi ga,imamo posla. Stalno se nesto radi. Cime se ti bavis?'' Ahmet ga je posmatrao kao pravu dvorsku ludu.

'' Imam u Hrasnom kafanu,a zavrsio sam skolu za bravara. '' Momir mu pridje i tiho rece,da ostali u vagonu ne cuju: '' Bravari mi nimalo nisu dragi. Svima bi nam bolje bilo da je ostala Kraljevina. Imas li brata ili sestru? ''

'' Nemam nikog. Jedinac sam. A roditelji su mi umrli pred vojsku. ''

Momir se zgrozi sto je uopste pitao. Zanijemio je. Prikrivao je ruke koje su se poceli tresti kao prut.

'' Ne trebas se osjecati lose zbog ovoga,nisi ti kriv sto si pitao. '',rece Ahmet. Momiru pade kamen sa srca. Ponovo je ozivio.

'' Oprosti ti meni,Ahmete! Pomislim ponekad da je najbolje da sam se bez jezika rodio,jebo me pas. '' Ostali momci,kad cuse sta rece,prasnuse u smijeh. I sam Ahmet im se pridruzi. Njihovi osmijesi su inspirisali Momira koji je ''manitao'' do kraja puta. Sale,dogodovstine nisu bile jedini dio njegovog repertoara. Iznenadio je sve svojim poznavanje ruske knjizevnosti i istorije. Govorio je o zivotima Ivana Groznog i Petra Velikog. Kako je Ivan uspjesno zauzeo Tobolsk,a kasnije surovo progonio protivnike u zelji da ostvari apsolutnu vlast i osnuje jedinstvenu drzavu.O velikom poduhvatu Petra,kada je u ratu sa Turcima zauzeo Azov,cime je Rusija dobila izlaz na Azovsko i Crno more. Kao i o njegovom modernizovanju drzave. Nakon toga je zapoceo pricu o velikim ruskim knjizevnicima poput Dostojevskog i Jesenjina. Govorio je kako Dostojevski savrseno pokazuje psiholosko stanje covjeka,dok Jesenjin opisuje savrseno prirodu i seoski zivot. Vecina momaka nikada nije ni cula za takve istorijske licnosti poput navedenih Rusa,ali price su kod njih ipak budile paznju. Neko ga je upitao gdje je naucio sve to,a on je odgovorio da je pozajmio pojedine knjige od ujaka koji je radio u Sarajevu kao ucitelj.

Putovanje je ostalo upamceno i po preniskoj temperaturi za to doba godine. Rumenih lica,prokrvaljenih ruku,mastali su o toplijim vremenima. Oktobar ih je prevario. Ahmet bi,kasnije,kada bi se neko pozalio na hladnocu,govorio: ''Kakva zima. Kada sam prezivio put u vojsku i hladnocu te noci,prezivio bi' i u Sibiru! '' Putovali su tacno dvadeset i dva

48

sata,iskrcavsi se u Sisku,gdje su naisli na spas.Na zeljeznickoj stanici je bradati starac prodavao rakiju. Momci su prisli komandantu Lazaru Milovanovicu i upitali ga da li smiju kupiti. Komandant je dozvolio,rekavsi da se ne smiju ni u kojem slucaju napiti. Platili su jednu flasu i ukrcali se na putnicki voz koji je isao prema Petrinju.

Sve im je receno vec prvog dana : red i disciplina. Ahmet je postovao svaku komandantovu rijec,pa makar ga ona u propast odvela. Mjesec dana su imali samo politicku nastavu i nisu mogli zaduziti oruzje. U vojsci je postojalo pravilo: sve dok ne preuzmes pusku,nisi vojnik. Ahmeta je od malih nogu privlacilo oruzje,ali nikada nije imao priliku da rukuje njime. Prodje mjesec dana i Ahmet se susretnu sa 120mm ruskom haubicom,kratke cijevi. Brinuo je o njoj kao prema novorodjenom djetetu. Spavali su na slamaricama. Ujutro bi sve moralo biti savrseno slozeno,inace bi oficir na poseban nacin ukazao ako nesto nije ispravno. Hrana koju su im sluzili je bila jako losa,ali se mladici vremenom naviknuse. Trumanova jaja sa makaronama i kiseli kupus postadose jako ukusni,a u pocetku su izazivali gadjenje. Ahmet bi se zapitao u pauzi izmedju obuke i rucka kako izguraju,uzimajuci u obzir siromasan dorucak koji je sadrzao frtalj hljeba,kocku marmelade i caj? Zakljucio je da vojnik nije lako biti,ali mladi ljudi i najvece poteskoce izdrze. Najblizi je bio sa Momirom,sa kojim je razgovarao o svemu i svacemu ; najcesce o zivotu koji su ostavili iza sebe. Ahmet bi ga satima slusao sa podjednakom paznjom.

'' Boze dragi koliko sam samo htio u skolu ici. Moji me u pocetku nisu ni pomisljali poslati. Onda ja ne htjedoh raditi,nego se popeh na drvo i zapoceh protest. Majka poprica sa ocem i na kraju mi isplese torbu koja mi bijese prevelika. Zakrpljenih pantalona,noseci torbu vecu od sebe,krenuh u skolu. U trecem razredu me zahvati rat. Ustasa na sve strane,moralo se bjezati. Sjecam se da hljeba i po mjesec dana ne bi vidjeli. Imali smo mesa,ali nigdje soli nisi mogo naci. Nikad necu zaboraviti Miladina Tesanovica, ocevog prijatelja,koji mi iz svojih prnja izvuce frtalj hljeba za koji bi neko ubio. Samo je reko : ''Jedi,sine. Jedi '' . Kad razmislim koliko se nas narod izmucio,zaplace mi se. Ahmete,ja nisam nacionalista,ali nisam ni ovo sto me tjeraju da budem. Ti si meni dobar covjek i uvijek ces to biti,a ja to najvise cijenim. Zato samo tebi ovo i pricam. Nego,da se vratim na ono sto zapoceh pricati. Vjeruj,da nije bilo cetnika i dobrih ljudi iz mog kraja,sve bi nas poklali. Oni su okupljali mladice,naoruzavali ih i spasavali narod. Partizani su jade nanijeli. Oni su samo bjezali,hulje jedne! Provocirali ustase i nije ih bilo briga sto narod gine. Kako samo poginu cika Mile,a kasnije i njegov sin Rajko. Komsije moje. Nadmudri ih agent,izdajica. Smjesti ih u Crnu Maricu i odvede u Belediju. Mila poslase u Jasenovac,gdje je i umro,a Rajka nekako uspjese kotarisati. Cetrdesetcetvrte

49

javise da je umro u Srednjem,od spleta crijeva. Sedamnaest godina mu bilo. Tako ti je to baco moj. Cetrdesetseste zavrsih cetvrti razred. Govorila uciteljica da me treba slati u gimnaziju,ali otac rece da sam potrebniji na njivi. Romanijski krajevi postadose zapostavljeni,vjerovatno zbog velikog broja cetnika sa tih prostora. Ove fukare nam obezbjedise ono najnuznije,napravise osmogodisnju skolu i tad sve stade. Kazem ti,u Kraljevini su moji krajevi zivjeli. Suma se izvlacila i prodavala,organizovale se igranke...ma nema sta se nije desavalo. '',rece Momir,kog su svi u vojci poznavali kao ''Rus''.

'' Ja ti to Rus gledam malo drugacije. Ne razmisljam previse o tome. Ne interesuje me ko je na vlasti,bitno mi je samo da nema rata. Moja kafanica im nece smetati,a meni ce biti dovoljna za preziviti. Medjutim,zao mi je naroda koji poginu ni kriv ni duzan. '',Ahmet izgovori emotivno.

'' Imas ti pravo,ali sam ja malo osjetljiviji po pitanju toga. Ne mogu,bolan,oni na vlasti biti,a krivi za smrt milion ljudi. Bravar da ti bude na celu drzave!? '',impulsivno nastavi Momir,pazeci da ga ne cuje neko drugi.

Ahmet se zamisli i rece: '' A i mi o svacemu pricamo. Nikad te nisam pito odakle ti taj oziljak? ''

'' A to me grana opalila,zamal oko nisam izgubio. Ma sta sam imo,sedam-osam godina. ''

Konverzacije bi zavrsavale tako sto bi Ahmet rekao da je dosta price i da im je bolje da odmore malo. Vrijeme je prolazilo,raznorazne obuke i casovi su bili iza njega. Stekao je i jednu losu naviku u vojci - propusio se. Momir ga je nagovarao da prestane,ali je on odbijao. Uzivao je u svakom dimu koji je uzimao. Plata od 250 dinara,koju su imali vojnici,bijese dovoljna,ako nista,za duvan i povremeni odlazak u kantinu. Prodjose zima i proljece,a na ljeto Ahmeta oficiri odvedose u komandni vod artiljerije. Ahmetu ni na kraj pameti nije padalo da ce ga sudbina tamo odvesti. Zamisljao se kao sofer i to je bio njegov cilj,ali komandant Senad Dzafic mu rece da to ne dolazi u obzir. Posadu je cinilo jedanaest osoba. Postavili su ga za izvidjaca. Od opreme je imao dvogled i artiljerijski durbin. Stajao bi iza zaklona i javljao koliko je odstupanje. Odusevljavao ga je kapetan Stegovac koji bi tri granate slao na identicno mjesto,pokazujuci vojnicima kako treba da izgleda savrsen hitac.

Petrinje je bilo ustasko gnjezdo,u kom su pocetkom pedesetih stanovale samo udovice i

50

djeca. Nisu podnosili vojnike. Upucivali bi im zle poglede kojima su prokljinali i njih i Titovinu. Grozdja je bilo na sve strane,a samim tim i vina. Vojnici bi se ponekad vracali pijani u kasarnu. Vremenom Ahmet shvati da je imao mnogo srece i da je u komandnom vodu uveliko ljepse. Slali bi ga cesto u granap,i ako bi ostala koja para,govorili su da uzme i sebi nesto. U sustini,imao je sasvim korektan odnos sa nadleznima. Bez obzira sto je stalno bio zauzet,razmisljao je i dalje o pocijepanom dijelicu pisma i rijecima ispisanim na njemu.

U sebi je bezbroj puta ponavljao : ''Krv tvoja treba da ti bude sve. Pronadji brata svog. ''

51