ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,Za tebe ne dat isti život svoj,Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvomeSa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi silaNe da mi gledat, da robuješ ti;Već sjeća me, da i u mojih žilaPrevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,Jer dosudeni još nij' došo čas —Al nij' daleko, domovino mila,Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,I ja ko sinak ustati ću tvoj,Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,A smrt će harat, čudit će se svijet;Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,A ti tad, majko, u slobodnom kriluPoginulom ćeš sinku dati grob.

ZBOGOM!

Odmiče žal - oh, oko mi se muti,Na dušu moju crna bol se svija -I težak dah joj, olovne kreljuti;Od te me misli krvav znoj probija.Odmiče kraj - a dalj će neumolnaZačas progutat uspomene mlade.Još dok te vidim, srca vapim bolna:Oj, zbogom, zbogom, mili rođen-grade.

Božanskoj volji prohtjelo se takoOtrgnut mene od domaćeg praga...Oh, na tu sudbu tko da ne bi plako,Kad plaču uz te srca toli draga.Odmiče kraj - ah, zadnjeg to je puta,Što moje oko rodnu zemlju vidi,I zadnji krat, što pogled tud mi luta;Pa zbogom, zbogom, vi očinske hridi!

Oj, zbogom sve - u tude poć mi kraje,Hrvatska moja - oh, gdje tebe nije,Gdje tuda zemlja mene ne poznaje,I tvoje sunce gdje me ne ogrije.Oh, poć mi tužnom, ostavit mi tebeU lancih jošte i u pandžah vraga,Pa ta me miso ponajvećma zebe...Al — zbogom, zbogom, majko moja draga!

Ostani tužna, ostaj okovana,Ti divna zemljo, amanetu mili,Znaj, u svijet šiljes sinka sirotana,Al njeg've volje nitko ne prisili,Pa moj li narod na krvnika plane,I mene eto sred krvava boja,Da vidim tvoje mučeničke rane;Al zasad - zbogom, mila majko moja!

Aj, zbogom i ti, božanstvena kćeri,Ti moga žića ponajsladi sanče,Oj, zbogom, zbogom i vi, slatke dveri,Gdje vijek svoj vije milo moje ranče.Gle, ja se dijelim - srce mi se cijepaKo oro sur da moje para grudi;Al ti - oj, zbogom, moja diko lijepa,Ostani mirno i sretna mi budi!

Rastavit mi se - a na času tomuI vas pozdravljam, prijatelji vjerni,Uz vas u žiću svomu mlađanomuProživih čas i sladak i čemerni...Kol planut mlade duše su nam znale,O domu kad smo slatke sanke snili,

Oblijetat kad nas slatke misli stale ...Al sada - zbogom, i sretni mi bili!

Odmiče žal - a oko mi se muti,Na dušu moju crna bol se svija -I težak dah joj, olovne kreljuti;Od te me misli krvav znoj probija.Odmiče kraj - a dalj će neumolnaZačas progutat uspomene mlade,Pa dok te vidim, srca vapim bolna:Oj, zbogom, dome, zbogom, slatki jade!

Rastavit mi se - rastat se ne moguOd tebe, milo moje tugovanje,I svaki uzdah za te hrli Bogu:Nek blaži tvoje davno robovanje...Polazim u svijet - tko zna, što me čeka,Oh, možda nikad već te vidit ne ću;Al zadnji krat još tvojega vidjekaZaklinjem nebo: nek ti dade sreću!

U tajnu maglu milo gorje tone,Na rodnu grudu koprena se svija;Oh, sve, oh, sve mi u nedogled klone,Oblačje to tek uzdah još probija.I zadnjim šaptom tebi jošte hrlim,To zadnji pozdrav jošte ti od mene,Daleko već si - ipak još te grlim -Oj, zbogom sve, oj, slatke uspomene!

JA PREGARAM

I

Zbilo se je - neka se,Bože, tvoja puni!Ti si htio - hvala tiI na takvoj kruni.Zbilo se je - zoveš me -Da ti reknem: Ne ću?Oj, ne - tuj sam - tješi mi,Ah, dušu trpeću.

Možda j' jecaj roda mogI do tebe pirno?Možda te je njegov jadI u srce dirno?Pa me tražiš - tvoji suOtajstveni puti,Ti me zoveš — tko da zna,Na što sve to sluti!

2

Pjevao sam njezin krasUz hrvatske jade;Pjevao sam mir i bolDuše moje mlade,Nado sam se, nado, ah,U sretnije dane,Da ću jednom ljubit jojKose ovjenčane.

Al mi reko vječni Bog:»Ti ju možeš ljubit -Al se kani, da ćeš juVjerenicom snubit!«I podah se — možda bašTužan Hrvat treba,Da uz božji lomim kruhI drugog mu hljeba!

3

Tko bi znao: što me sveU životu čeka.Al ja snašam - božja tekNek se vrši - neka.Vapio sam svaki danNa nebeska vrata:Da mi dade dobri BogŽivit za Hrvata!Vapio sam, da me onPo tom žiću vodi,Nek Hrvatu napor moj

Boljim plodom rodi.Pa kad on me naveoNa tu stazu svetu,Ja ću radit, HrvatskuDa izbavim spetu.

4

»Zbogom, zbogom« - to je sve,Pozdrav to ti vrući;Na oprostu šapćem gaKao umirući.Zbogom ostaj - al dok grobMene ne pokrije,Tebe, dušo milena,Tebe ljubit mi je!

Vidiš, krasna - narod tajU okovih strada,A žrtvovat želi seNjemu duša mlada!Pa sam reko: I uz križMač se može sjati,Kad zaori sveti klik:Bogom i Hrvati!

5

Da ne ljubim - nitko miBranit toga ne će -U ljubavi sve mi, sve,I slasti i sreće.Bez ljubavi pregršt smoPraha bez života;Ja ću ljubit, kud me godVječna sudba mota!

Ja ću ljubit - ljubit te,Al bez nade svake,Oj, možda će ljubav taPlašit pobožnjake!Al što marim - »ljub'te se«I sam Bog je reko,

Ja ću ljubit - od tebeDaleko, daleko...

6

Mislio sam: - možda ćuOgrlit te krasnu -I cjelivat očice,ljubit ruku časnu!I uz vreli cjelov tvojRodu sreću snovatPa se, dušo, s tobom vasSlobodi žrtvovat.

Al je htio narod mojŽrtvu mnogo veću,I ja moram - reko sam -Zavjet kršit ne ću!A sad šapćem: Zbogom, sveNade na rastanku!Al ne - dajte, da na vasMislim bar u sanku.

7

Vidim: narod treba mojNesputanih ljudi,Gdje da skovan patnikaNa slobodu budi?!Ne, ja ne ću, da me vragGladom na muk sili,Da skučenu šutit mi,Dokle roblje cvili...

Ne, ja hoću slobodeUz žrtvenik Boga -I vapijat vijek za spasNaroda mi moga.Ne, ja hoću slobodanBuditi Hrvata,Nek se prene, neka seStara mača hvata!

8

Što bi, dušo, kaži mi,Kad bi glad nas svlado,Jer poštenja djedovskogSramno ne prodadoh?Ja znam: ti bi mučala,Stalna ti je vjera: —Da za tužni narod svojPiješ tek čemera!

Al što bi nam nevinčad,Što bi, što bi ona?Kad bi tužna ronilaSuze miliona!Gore bi me mučiloTo neg jecaj s glada -Da ja ne znam: od mene,Što bi bilo tada!

9

Gledao sam: kako bihMogo radit višeZa taj tužni narod moj,Da mi ne uzdiše!Bog mi reko: »Slobode,Slobode ti treba,Ushtiješ li sirotiVratit koru hljeba!«

I sam vidim: u taj krajMladom meni brodit,Gdje ću roblje sapetoSvijestit i slobodit,Gdje ću šaptat radosnoBožjem na oltaru:»Vrati, silni Bože moj,Majci krunu staru!«

1O

Dignuti ću sveti križ,Trepet prokletnika,I s raspelom poći ćuČeti osvetnika.Oj, jos živi stari Bog,Još mu strijele služe,Da osveti sirote,Kad mu jade tuže!

A do križa oštri mačKobno li će sijat,Na krvav mu poći pir,Krvlju se opijat!Križem, mačem, plamenomStare vjere sveteSamo napnjed - dršću jurI paklene čete!

11

Kad bih prije, neg'li BogMeni reko sveti:»Sine roda mučenog,Križu se posveti...«Kad bih tada mislio,Da mi brane ljubit —Pa da navijek nadu svuMeni je izgubit...

Grozna bi se miso tadNa srce mi svela,A danaske... gled'te, toVedra snašam čela.Jer sad mlađan život vasŽrtvujem slobodi -Ta za prijegor majka meI zače i rodi!

12

Kada budem ]omioBožji hljebac zlati,

Tad će moje usniceSmjerno prošaptati:»Evo tebi žrtvujemTijelo sina tvoga -«Oj, sjeti se, Bože moj,I naroda moga!

I kad dignem svetu krv,Krvcu dragocjenu,I tada ću vapitiStvorcu svevišnjemu:Oj, usliši, Bože moj,Sirotana mene!Pa daj, da se kukav robNa osvetu prene!

13

Zbogom, dušo - zbogom sve,I vi slatke nade,Tužnom rodu žrtvovatSada se valjade!Zbogom, dušo - al tvoj likNek mi dovijek blista -ljubit ću te - tš, i BogTek je ljubav čista!

Ja pregaram - žrtva sam,Žrtva za Hrvata,Pa mi zbogom, zbogom, ah,Nado moja zlata.Odričem se - sreća teNeka mladu prati...A ja idem, kamo ćeBog i rod me zvati!

POZDRAV

Neprelomnim krilom sa dalekog kraja,Kud glinovit Tibar mutne valja vale ...Moja miso hrli, a do onog raja,

Gdje su mnoge suze uz znoj krvav pale.Tebi mlađan hrlim, tebi, vilo speta,Tebi, krasna majko po Judah prodana,Tebi, tužni rode - uspomeno sveta,I slavo i boli ranih mojih dana!

Nemila li sudba trgla me od tebe,Sa usana tvojih, s' zagrljaja tvoga ...Nek u tudoj zemlji srce moje zebeDo dna pijuć kalež roba ubogoga.Daleko mi jesi, al uzdasi zdvojni,Sto ih tužna šilješ ocu tvomu Bogu,Zgadaju mi srce kao nož ubojni...Pomogo bih tebi, ah, da samo mogu!

Pomogo bih tebi... al još nije hora,Još ispila nisi kaleža gorčine;Usud to ti dao — tako biti mora,Znojem da ti plaćat harač otkupnine!Oh! da znadeš: koli srce mi se cijepa,Kad ti vidim suzom sve vjekove pune!I u zdvojnoj boli, majko moja lijepa,Trn ti svaki ćutim mučeničke krune.

Želiš vidit sina l, pitat: kako mu je...?Gledaj! oh, tudinstvo nad njim se je svelo,Zapušten je '- samac — a rešetka tu je,Na studeno gvožde znojno tišće čelo ...!

Milo dahne lovor Italije bajne,Al do njenih čara meni, majko, nije -Trgaju mi mozgom misli crne, vajne ...Ne znam, da li živim, grob li jur me krije?

Al da sasma zdvojim, jer nam tek robovat...?Ne! ja kroz mrak vidim bolje tvoje doba,Divovi će tvoji lanac ti otkovat,Oni će te dignut, da si i sred groba.Dok mi oko tužno tek sadasnjost plače,Ja kroz suze vidam i Davida tvoga...Golijatske pandže, gdje te već ne tlače,Gdje slobodna slaviš osvetnoga Boga.

Pa mi budi zdravo, oj, daleki kraju,I ti, sinje more, oj, kolijevko moja!Zdravo, zdravo! slatki domovinski raju,I sve kćerke tvoje i sva djeca tvoja!Upri čvrstim mahom, ti sputani rode -Pošten uvijek, otkad svijet te je poznavo -Uz divove stupaj do slobode...Pod okriljem Boga zdrav mi budi, zdravo!

Rim, u siječnju I884.

KOB

Jur kasna jesen bila,A snuždio se kraj,I cvilio je vjetrićI žutio se gaj ...

Šaputo je lahorakKroz suhe ogranke:Nek vene zelen život,Al - ljubav ne gine!

I pirnula je zimaPa stresla listak žut;Al on - još šapnu: ljubim!I drhtnu zadnji put...

PJESNIKU MOĆ

U crni svijet bje pao kal - - -I smilile se neba moći,Da slome himbu, slome jal,Da budu bijednom od pomoći.

I poslo nekoć dobri BogDo ljudi znaćaj - al sred blataUgušio se borac mnogPod hrpom onog sjajnog zlata!

Tad rekla višeg neba moć:»Kad i to propa - što da ne će!Čuj, zemlja vapi na pomoć,A čim ću spasit te trpeće?«

I klonu Bože ... uzdah muSirinom neba buran leti,Al - kako Bože uzdahnu,On čudno novo biće speti.

»Oj, tko si - otkle dode ti?«Svemoguć pita njeg nebesnik —»Ti dahnu, Bože sileni,I mene rodi - ja sam pjesnik!«

Sav čudio se božji rajI gledao je novog brata,U očiju mu ljepši sjaj,Neg sunčanog je kruna zlata.

I proplakao dobri Bog,Pa grudi mu je plamne dirno,Posvetio je borca svogI šaptao mu mirno... mirno:

»Oj, siđi, sine, k zemlji tojI pjesmom svetom zvijeri kroti,Daj utri suzu, utri znoj,Pomozi bijedi i siroti!«

I sišo pjesnik u taj krajMed silnike med otimače — —I gledo Bog ga, gledo raj,Al božje oko ko da plače!

Kroz pako živ, kroz gnusnu smijes,Svud motalo se božje dijete - - -Al mahnit bio svjetski bijesPa ne htje slušat pjesme svete!

Obijo pjesnik svač'ji pragI tužio na svaka vrata!

Al pust mu svagdje osta trag,Jer milija je zveka zlata ...

I koljebi mu dopro hod,I gledo je, gdje bijeda diše,I putio je jadni rod — - -Al - taj ni svijesti nema više.

Na usta rob je meto prstI zborio mu: Šuti, šuti!Gle, lanac ovaj krut i čvrst,Pa bjež' - i mira nam ne muti!!

A pjesniku ko trobrid mačDa parao je lomne grudi - -I briznuo u gorak plačI plako: Ljudi, jao, ljudi!

Ko mahnit, bijesan, kao lud,Svud njega ljuti očaj goni - -I grme žice - zalud trud,Kad jače zvone milioni!

K pustinji tad ga nosi hod,Tuj studen kamen ludak grliI vapi — ali ljudski rodU propast poput strijele hrli.

»Ah, prosti, Bože, prosti svim!«Tuj velika mu duša vapi -Dok smijao se svijet nad njimI rugao se: kako tlapi - - -

I proplakao dobri Bog,I proplakao raju cijeli,On žalio je sina svog,I znoj ga osu gust i vreli - -

Tad usnu — divan snio sanI pozno, zašto pjesnik zdvaja,On trajao bi, ali hman,Kad pomoći mu ne bje s raja!

Tad prenula se mudra moć,Po vjećnom nešto snuje kretuI palom svijetu na pomoćOn posla jednu djevu svetu!

»Ja dijelim s tobom svoju vlast,Ajd u svijet, kćerko premilena!Povrati pravdi palu čast,Ti svemožna si — jer si žena!«

I sinu zora, svanu mir,Kad pjesnik vidje djevče s neba:Iz onog oka snage virOkrijepit će ga, kada treba — - -

I on se bori kao div,I on se rva poput lava,Al da nij' pao - mrtvac živ -Oj, tebi, djevo, za to hvala.

Ti ulijevaš mu život nov,Bez tebe davno diso ne bi,Pa je li pjesma blagoslov,To hvala samo: tebi - tebi!

AJDE, DUŠO

Ajde, dušo, da kreneš uz meneKo uz vjerna druga u životu,Ja ću tebi duše zaljubljenePričat divnu narav i krasotu.

Vodit ću te, kuda vile šeću,Gdje lovorje u krunu se splelo,Izbirat ću po najljepšem cvijeću,Čim bih vedro vjenčao ti ćelo.

A odatle, utješnice mila,Povest ću te trnovitim tragom

Tamo, gdje je proplakala vilaNad križevljem - pjesnikovim blagom!

Kazat ću ti, gdje mi majka snivaI jos koja nada polomljena,Tada ćemo, željo moja živa,I do groba poći osamljena...

Tuj ću slušat, što bi rekla meni,Groznu kad bih otkrio ti ranu:»Evo, dušo, onaj grob ledeniBudućnost mi guši zakopanu!«

Drhtao bih, jer bih dršćuć slušoBudit sreću od sna i ginuća; - - -Tvoj je glasak, andeoska dušo,Nad grobovi - pjesma uskrsnuća!

AH, VJEČNOST SE JE ZVAO ČAS

Ah, vječnost se je zvao čas,Kad postah sjena tvoja;Ah, vječnost će se zvati čas,Kad klone ljubav moja!

Zar ne sjećaš se, kako jeJoš vrila duša ova,Pre neg si sišla, andele,Na stazu od grobova.

Zar ne sjećaš se, kako tadDodijah nebu gori,Nek pusti mene u taj jad,Nek smrtnikom me stvori!

Govorah: »Daj, ah, Bože, daj,I meni smrtno tijelo,Na zemlju side sad moj raj,Blaženstvo moje cijelo.

Pa pusti mene u taj prah,Da smrtne trajem dane;

Svu vječnost dajem tek za dah,U kojem ljubav da'ne!«

I gledao me stvorac mojSve rosne tajeć zjene —I šapnu: »Zanos ne zna tvoj,Sto htio bi od mene.

Al nek ti prosto, kad ti mirBez ljubavi ne cvjeta,Te siđi dolje u taj virI budi - čedo svijeta!

Kad ljubav ti je jedin žar,Kad za nju vjecnost daješ,Ti uzmi gusle - božji dar,Nek po njih se poznaješ.

I gledati ćeš kao sjen,Gdje sve ti vene cvijeće;Sve tvoje bit će groba plijen,Tek ljubav samo ne će!«

Pa nikoh smrtnik - pustih sve,Da tebe samo gledam,Da tebi, mili andele,U pjesmi ispovijedam:

Ah, vječnost se je zvao ćas,Kad postah sjena tvoja;Ah, vječnost će se zvati ćas,Kad klone ljubav moja!

OBITELJSKOJ SREĆI

Rajske sanke i milotne čare,Zvijezdu sreće, što nad suncem sijeva,Vijenac nade, andeoske dare,Vedre glase milopojna pjeva -Sve to Bože u srce nam skri,

Kad je ljude milkom ogrijao,Kad je ljudem samo tebe dao,Prva srećo obiteljska ti!

Umu tajna, samo srcu znana,Svemogućstvom usred praha plodiŠ,Kad iz srca, vjerom ovjenčana,Zalog vjere na svijet ovaj rodiš!Pa cjelova kad je prvog rajRavan raju, što ga j' Bog obećo,Sto tek ti si, obiteljska srećo, Uz vjenčani onaj zagrljaj?Bog je samo čistoj duši dao,Da ju želja a za tobom grije;Jao onom, po sto puta jao,Tko ne mari svoj da krovak svije!Izmet svijeta, čovječanstva trov,Znam, u tebi ne želi si krune,On je mrtvac, koji život kune,Jer je leden jur po blagoslov!

Oni samo rugu na te smažu,Kojih nije plam tvoj nikad dirno;Prezreni su, pa prezirno kažu:Smrt ljubavi uzglavlje je pirno!

Nesretnici, - ljubav im je strast,Zvjerski raj im do dva traje trena,U njem vlada na pazaru žena,Gnusno tijelo, iscijenkana slast!

Ti da to si?! a što onda vrijediKucaj srca svetoj u tišini,Mlad kad sretnik svoje milće gledi,Gdje se skrbno uz ognjište brini?A cjelova što je skroman žar,Koji plane ko da zora svane,Kad iz oka usrećenog paneSamo suza, al najprvi dar!

Što je ono, kad za gluhog mrakaNjeg'vo čelo njene blaži grudi,

Pa on sniva usred sanka laka,Dok ga njezin cjelov ne probudi;Onda? onda on uskrsne mlad,S njenih usna dušu svoju nosi,Blagoslivlja čedo mileno si,A njen pogled prati ga na rad!§to je, što je sreća ona vedraUz djetence, janje umiljato,Kad se hvata za majčina njedraI mazi se, matermo zlato!Pa se smiješi sve ljubeći stvor,Još je dijete, još ne pozna jade,Jošte tepa, kako andel znade,Ne naućiv ljudski razgovor!

Što je sve to, negol mili čari,Zvijezda sreće, što nad suncem sijeva,Vijenac nade i andelski dari,Vedre pjesni slavuljevog pjeva?Sto je sve to - neg nebeski sni,Blago krilo, otkud briga bježi,Meko gnijezdo, gdje se golub nježi,A golub je ptica ljubavi!

Oh, gdje bih te, moj lovore, smogo,Da si Ijepši, trajniji i veći,Negol' kad bih i ja jednoč mogoU domaćoj sretnikovat sreći!Što bi meni srca udes ljut,Što li muke, pa i brige grde;Gdje je možno, da ti krušac tvrd je,Kad ga lomiš a uz ženin skut?!

Tuj ću i ja - božja li je volja -Svetu ljubav dušom štovat cijelom,A kad zovnu usred krvna polja,Krunom ću ju vjenčat neuvelom.Sto me briga, da se navijek sni,Kad te zrno na počinak svlada,Ja ću snivat - ta vrh čela mladaSjat ćeš, suzo obiteljska, ti!

VELE MENI...

Vele meni, da je otrov hudiCijelu dušu potopio tvoju;Al i mene otrovaše ljudi,Kad si otrov, otruj - otrov moju!

Vjetrić, kažu, kletva ti je vjere,Vjetrić hira u nestalnoj duši;Al jur davno znoj mi čelo pere,Nek je vjetra, da mi Ćelo susi!

Laž da crna uza te se svija,Srcem tvojim da se zmije vuku;Al ja, snijuć na tom leglu zmija,Ćutim, da sam na majčinih ruku!

Zaklinju me, dok je jošte doba,Krilo smrti da je krilo tvoje,Neka, dušo, ta na uskrs grobaPrva bit ćeš na poglede moje!

Vele meni, da si ruža kriva,Sto si pera lažnim stidom krasi;Lijepa rumen Ijepše nebo skriva,Rujna nisi, znaju - bijela da si!

Tvoje srce - smrzlo da je polje,Mekši log se usred trnja nade;Ti si kamen — zar to nije bolje,Negol' vosak, što se topi svagdje?

USKRSNA PJESMA NARODU

Sijeda majka uz vješala sjedi,Kako sjedi, u sina si gledi,Gdje joj miran na konopcu snivaKo da u snu anđel ga cjeliva.Gleda mi ga, suhe ruke lama,Gleda mi ga zapuštena, sama,Gleda mi ga, kako zdvojnost gleda:Zginula bi, al joj tuga ne da.Tuga ne da; srce mi ju goni,

Da mu suzu po obrazim sroniI obljubi ona lica hladna;Ta majka je, a još toli jadna;Al visoki stupi su krvnika,Jošte viša glava mučenika!Grlila bi, ali na tla klone,Po kamenju suze joj se rone,Nemoćne se pukotinom gube,Ne zna kamen, kako srca ljube!Ona plače - a tko da ju čuje?Ona moli - a tko da ju štuje,Kad su uz nju samo oni sjeli,Sto su sinku ljut konopac pleli?!Smiju joj se propalice puke,Smiju joj se, ona diže ruke;Da se krijepi, koju suzu gutnePa na sinka oči svada mutne.Usne su mu natekle i modre,Al se čini, ko da mi ju bodre,Nek se rva, košto osta jaka,Kad joj njega oteše junaka,

Da ga čudnim ponadare darom,Čudnim darom - odorinom starom,Puškom ljutom, željom neka pane,Da na pusto ognjište mu staneTuđa psina, kojoj nije dostiSrce puka, već traži i kosti!Gleda mi ga sijeda majka staraPa se s mrtvim sinom razgovaraŠapćuć nadom, a u nadi luda:Dig'nut ćeš se, a na danu suda!

*Seljak ore; čelo mu se znoji;Seljak ore, zlatne nade goji;Nada mi se u blagoslov neba,U svagdanji zalogajak hljeba.Seljak ore, a misli mu leteU budućnost, u blagdane svete,Gdje će biti radosti i milja,Lijepog milja, slasti izobilja.Vrijeme hrli poput tajne sjene,

Odahnuše prsi izmućene,A on gleda na blagoslov neba:Zlatno klasje - žetve, bogme, treba.Kol se žuri - - eto, Bogu hvala,Majka zemlja stostruko mu dala.Kaplja znoja suhim zlatom plati,Samo valja posijat ju znati!

Al, o jada! jutro bajno bilo,Komu bi se o grozoti snilo?Ide kletva od usta do usta,Da je došla gospostija pusta,Prate mi ju oružani ljudi,Jao, gdje se uz oružje sudi!Proplakaše oči u sirote;Čudo, te im i suza ne ote!

Ide družba vesela i sita,Lete kletve - tko da za nje pita!Ide družba pa se iduć nada,Časni križić dobit iza jada.Gdje si, Bože - ne ćeš krivdu smesti?Gdje si, Bože? - al se grče pesti,Grozna suza krvne oči perePa se kune kletvom zdvojne vjere:Platit će se krvnikovi sudi!Tko će platit - goloruki ljudi?Tko će platit — zapuštene žene?Slabe djeve, prsi zagladene?Tko će platit - mala možda djeca?Ta da plate - — ?! ali duša jeca,Kako jeca, odjekuje svuda:Platit će se, a na danu suda!

*2arko lice uz povijest nam blijedi,Krvne slike suzno oko gledi:Prošlost mu se maglom čini sivom,A u magli pred maštom mu živomCrtaju se sretni naši dani,Kad smo bili — svijeta velikani!Sluša srce, sluša pjesmu slavlja,Hrvat krunu čistoj krvi stavlja;

Ali, jao, kroz te glase sveteI mreža se svetoj kruni plete

Onom nadom zlosretnoga jada,Da ćes plakat, gdje si pjevo sada!I doskora rugaju se vali,Na kojih smo svoje ruke daliU ogrljaj - to je bilo dosta -Ogrljaj nam ljutom zmijom posta!

Lete dani i vjekovi dugi,Manji srećom, a veći na tugi,Gledaj, danas ostadosmo sjena,Puka sjena, na valovih pjena,Gdje nam sumi sve tiše I tiše:Da smo bili i da nismo više!

Ali slušaj - - - crkva roda mogaSlavi, jao, pokop prava svoga;Crnim velom obviše joj zide,Na tom velu mučila se vide,Kojimi su izmućili davno,Domovino, tvoje ime slavno.Nema tuda željeznoga ćavla,Al ti lanac na ruke se stavlja;Nema trna, da ti ćelo para,Ali gdje je tvoja kruna stara?!A kad staro koplje te ne mori,Novi nož se - u opsjeni stvori!

Ali slušaj - sred tišine oveDrhtnu drhtaj s usne andelove.On ga zaću - glas je blagovijesti,On ga začu ~ on ga i navijesti,Uz svu viku farizejske hajkeČuli su ga i oci i majke!

I ja začuh, vjesniče Hrvata,Gdje pucaju našem grobu vrata;Ali vidjeh, tko uskrsnut hoće,Kroz grob mora crne proći zloće!Ja ću proći - jer se zakleh na to,

Ja ću proći - oj, ja živim za to!Zginuti ću željan bolje sreće,Duša moja ipak zdvojit ne će.Na križ muka hrvatskoga pukaDesnica mi klela se je ruka:Spasit ću te žarom srca vruća,Pomoć ću ti do tvog uskrsnuća,Spasit ću te, oh, ta za tim ginem,Spasit tebe - vjera mi je sva;Spasit ću te, kada s križa skinemIsukrsta, da propnem - đavola!

NEVINČADI

Kad vam gledam mile oci oneI nedužnost, što se u njih taji,Misli moje ublažene roneVašom dušom, raj gdje joste sjaji.Nema u njoj zlobe niti trovi,U andela andeosko sve je;Uzdah djece - sami blagoslovi,A nad suzom ćišćeg blaga gdje je?

To čeoce - kao nebo glatko,Kud gromovlje zaparalo nije,Smijeh ćistoće - ah, toli se slatkoTek jedamput u životu smijelTo je smiješak, kojim ljiljan ćistiPrvo sunce prviput pozdravlja,To je smiješak, u kom raj se istiUspomenom u životu javlja!

Slatki govor - tako vir šaputa,Kad ga sunce oslobodi speta,A on teče ne poznajuć puta,Ne poznajuć trna niti cvijeta;Teče, teče - aj, kroz krši ljute,Kuda li je jadan proteknuo!Val da znade do uvira pute,Na izvoru još bi presahnuo!

Mila duša, a tjelešce malo,Al milota do nebesa gori;

Nježnost stvorit Bogu se sanjalo,Pa on malo nevinašce stvori!Boji ga se zloba jošte svaka,Veselo je, pa i bilo sjetno;Na kriocu anđelića lakaPlače, plače, pa ipak je - sretno!

Ah, blaženi pogledi vam oniI nedužnost, što se u njih taji!Miso moja ublažena roniVašom dušom, raj gdje jošte sjaji.Žudio bih do smrti cjelovatTebe, milo nedužnosti zlato;Oh, da mogu srećom te darovat,Darovo bih, ma zginuo zato!

Ipak, ipak, nevinčadi zlata,Jedan darak ja ti dati mogu,Malen darak ploda obilata,Malen darak - najmiliji Bogu!On nas diže do nebeskog žara,On nas smrtne besmrtnima čini,Tamnom žiću svijetlu svrhu stvara;To je ljubav svetoj domovini!

Ljubite ju - ja vam tajit ne ću,Da ta ljubav plačem može rodit;Žrtvujte joj ponajljepšu sreću,Al ta žrtva bolje će vam plodit!Nije blago svijesti poštenjakaMalen novčić, da se steče lako,Kruna to je, pa i za prosjaka,Stiče mi ju samo, tko je - plako!

Ljubite ju čista srca vjerom,Ljubite ju žarom duše cijelim,Ljubite ju jadom i čemerom,Ljubite ju onim znojem vrelim!Ljubite ju - ah, ta ljubav vrijedi,Da se srećom cijelog žića miti;Ta gle, uz nju kao starci sijediMirom duše djeca ćete biti!

KAJINU

Prolomi se, ti moj Balkane crni,Zatvori oči, pravdo povijesti?Do takve Ijage, što i pako skvrni,Tek vijek se j' mogo vinut »prosvjetni«!Pa da - dok ljuto ljuta rana peče,Tek on će držat ruke skrštene,I tup i gluh, dok krvca vapeć teče ...O, Kajine, ti grdni Kajine!

Oj, Kajine, što kano zvijere krvi žednoNa bratsku kost si zube okrvavi,Uz paklen rik, što prvi ti se javiNa pleme bratsko, tužno, bijedno,Baš kada jadno jaram skiriu s vrata,Kad tegnu plamno, a do sunca zlata,I puno snage, puno nade,I puno volje, puno žara,Ti tad ko tigar na tu žrtvu padeI zgriješi, kako nema pametara;Jer - ti si jedin, al vjekovit ne,Oj, Kajine, ti crni Kajine!

Oj, Kajine, koj' krvnim evo prizna činom,Da nisi drugim neg nemani slijepom,Koj' prijestol dižeš i nad razvalinom,Da po njoj šibaš krvavijem repom;Oj, Kajine, zar ne sjećaš se ništa,Da taj je narod za te krv prolijevo,Prot' nekrstu da njegov mač je sijevo,I za te hladna pušto je ognjišta?

Zar danas tebi to je šala sve,Oj, Kajine, ti crni Kajine!

Prizirni samo - kud ti cijev se peri,To brat je tebi - njemu drsće ruka!Ti ne znaš, kako srce mu treperi,Ti ne znaš pakla njegovijeh muka,Kad na te smrtna mora ravnat zrna,Jer ti se drznu oltar mu razorit.Oj, Kajine! na tebi sva je skrvna,

Što brat na brata smrću mora zborit.Aj, gledaj ga, i zadnju braneć gruduOn drsće - - strepi - kamen mu na duši,I blag ko janje na krvnom ti suduU gorkih suzah on se junak gušiI ravna drhtav sverazornu cijev,Još šapće: Brate, pusti me na - svojem!Al ti ko davo i davoljim brojemNa njega strmiš lakomi si gnjevI - što te briga da se braća gube — -Ded - haraj, puško - Slovjeni se ljube!

I pade noć na gluhi ovaj svijet,Oj, da je mogla na svu povijest pasti!Tu krvav leži krvne braće splet,Tuj žrtva čista, tamo demon strasti,I mrtvi brat na brata zube ceri,I mrtvi brat na brata gvožde peri,A boštvo pravde, oka zatvorena,Zgražavajuć se odvraća si glavuI sluša, sluša - vražji pir i slavu,I gleda, gleda - čuda nevidena:

Po razboju se oledila krvca,Po razboju se mrka tama širi,Brat ljubi brata, strv to ljubi strv,I ljuti gnjev se na grobovim miri;Pa planu svijetlo, cijeli tabor planu:Oj, radujmo se, pobjeda je naša!I pjana rulja za puške se maša!I - pjeva pjesmu pobjednomu danu!Što mari hrpa, kog je danas sjekla,Nek teče vino, kud je krvca tekla!Da živi kralj! - uz grom i kanonadu,Oj, pirujmo na osvojenom gradu!Da živi kralj! - i silni ovaj divUspriječio se kano lave živI gleda polje, krvcu onu gleda,I blijedi — - dršće - - u svoj hoda šator,Al svuda grijeh i ubojnički zator;Aj, grijeh, aj, grijeh, koj' okajat se ne da!- Nek pjeva vojska! - pjeva, kralju, ona,Al uz nju pjeva propast miliona!

Ta slušaj, slušaj, ti ju amo smami,Ti oskvrnu ju - da se ona srami.Ne, kralju, ne; tko zgriješi, nek i plati!I kralj se može ubojicom zvati!

- Nek pjeva vojska! - pjeva, kralju, onaI ljute sebi povezuje raneI odmara se nevoljna i bona,Na nove žrtve režit će, dok svane.Al sada slušaj, kad te sanak pusti,Gdje žice dira umorna joj ruka,I gdje se toči niz tvog puka usti,

Oj, grozna pjesma - Brankovića Vuka!A kako krstiš, kralju, polje to?Oj, Kajine, ja velim: Kosovo!

Da, Kosovo! Kad skineš s puka ćastI plemstvo duse, ponos onaj svet,Tad satro si mu napredak i vlastI sveo si ga, gdje je njemu mrijet!Oj, ćut ćeš, kralju, ruglo EuropeI fini smiješak tvojih diplomata,I zaborav će past na tvoje stope,A pauk oplest kraljevska ti vrata,Al grijeh će gonit krivca preko groba,I zloćin bratski grmit će: rugoba!

NA GROBU PREPORODITELJAOtari suze, oj, otari suze,Ne valja plakat, što postasmo ljudi!Taj svaki grob ti mrenu s oka uzeI stari ponos probudi u grudih.Otari suze - nije plaču mjesto,Zahvalnost gdje je i od suze jača;Ti, prosjak davni, sad svoj imaš prijesto;Oj, misli rađe i kani se plača!Ta što si bio, moj narode bijedni,Dok tamni trulež nad tobom se vlo,Dok zmaj mračnjaštva zubi krvožednihKo za milost te progutati htio,Dok snivao si sanju grozničavuO beznađu i padu u rasulo,

Tek uzdisanjem spominjuć si slavu,Al ne bje srca, da bi jecaj čulo?!Da, rijeke znoja i krvi potokeProlijevao si, da ti šutnjom plate;A kad si pao pod boli duboke,Tad mudro su zaboravili na te!I zginuo bi, da te grobi oviNe ištrgoše iz tmine sužanjstva,Te ti se danas svijesti svoje doviKo junak usred borbe čovječanstva!I da su tebe oni spasit znali,Za koje si se krvlju ovjenčao,I ja bih danas u zanosnoj hvaliNa uzvrat toplom suzom proplakao,

Al ne bje nikog, da te bijedna spasi,Do ove male tek pepela šake;Žar zahvalnosti suzu moju gasi,Pa radujem se, što ih rodi takelNe, ni smrt ne bje njih poharat jaka.Kad na nje gledam, sve se meni ćini,Da ovdje sniju cela poštenjaka,Da sniju ljudi radom izmoreni —A jedan pogled na žuljevnu ruku,Oj, nikada se zaboravit ne će,Dok gledaš mi ju u štujućem muku,I srce ćutis blažit si trpeće.Pa poslušaj ih, što ti kažu oni,Ne pustom rijeći, već privredom rada;Oj, slusaj mi ih, tamne slutnje goni,Kog trpnja rodi, rada ga da vlada!Sadašnjost snašaj, ma i gorka bila,Jer pravi ćovjek za budućnost gradi;A tko je plako, taj tek smaže sila,Da slatki smijeh ga naglo ne oborilA istina je, da narodi slavePo naporu se samo do nje penju;Budućoj slavi silni prijestol prave,Pa temelji mu pod težinom stenjulOj, nije napor, da te znojem gusi,Već da te tiho blagom rosom budi;Otari suze, vjedu si posusi,Ne valja plakat, sto postasmo ljudi!

Senj, rujna I885.

POZDRAV IZ SAMOSTANA

Na sjever ploviš, moj oblačku sivi,Ko golub bijeli kriliš mi se ti;Ponesi sobom i moj pozdrav živi,Oj, budi meni anđel ljubavi!Sirinom polja i dubinom moraPreplovit ćeš mi u daleki kraj,I kad mi drhtneš povrh drage dvora,Trenutak bar si tuj počinka daj!Tuj vidjeti ćeš jedno lišce bijelo,

Kroz prozor gdje na južnu gleda stran',Snatreće oko i sanjarsko čelo,Dršćuće grudi, tajne čežnje stan!Oj, spazit će te njene oči drageI pitat će te, što sve vidje ti,Da l' začu kad za južne noći blageS oaze kakve cjelov ljubavi?

Oj, tad joj reci, da ih dosti začuSa pustare i sjene pitome,Da vidje ljubav u smijehu i plačuI Eden slatki i dženetske sne!Uzdahnut tad će anđel moj duboko:Kol krasan li je južne noći sjaj!Da pričaš, molit sanjarsko će oko,A ti joj pričaj ovu priču, daj!

Prikaži mi joj samostanske stijeneI ćelijicu - srcu okov krut,Pred božjim sinom pomućene zjene,Gdje koče se u molitvenik žut!

I suzu - duši hranu svakidanju -I uzdisaja neizbrojan broj,Gdje lete do nje, gdje se mole za nju,Kroz tvrde zide, kad se viju njoj!

Oj, ganut će ju tvoja priča gorka,Zaboravit će južne noći slast;

Uminut će ti milce sa prozorka,Na uzglavlje će djevojačko past...U dusi će si bolnu vidat sliku,Od tuge ne će rijeć ti moći reć -I dok ti šapne: pozdrav mućeniku,Oj, ti daleko plovit ćeš mi već!

KO DAŠAK

Ko dašak svet i čist,Kad mladi miri cvijet,Ko sjajnog sunca blist,Sto vedri ovaj svijet,

Ko andeoski san,Ko draga svetinja,Tvoj milo sjaji dan,Oj, dobo djetinja!

Životvor ti je plam,Milolik ti je sjaj;Ah, gledam te i - znam,Gdje j' izgubljeni raj!

EJ, NA KRIŽ, NA KRIŽ...

Ej, na križ, na križ s pjesmom o slobodi,Te gromne žice kaljajte rugobom,Dovikujte, da moj ju zanos rodiTek zato, da bi trovat mogla zlobom,

Vi silni ljudi, kad vas pjesma preneUz grozni vapaj iz sna blaženika,Kad gladni zub vam - kao u hijene -Razdrobit segne - ljuta buntovnikal

Al čista pjesma pobjedna se vije,I silni na gnjev smiješi vam se rade,Dok jedno želi i dok slatko snije,Da ni raj ne bi snivat mogo slade!

Slobode pjesma pjevajući moli,Za narod bdije ma i mutnim okom,Pod križem pada, da olakša boli,Tek zato živi - Bog joj je svjedokom!

I što ju briga, da će šiba gnjevaNa leda past joj ionako jadna,Ta prorok joj je sretan, kada pjeva:Ja sit sam, jer mi braća nisu gladna!

Pa nek vam dakle svaka šala prosta,Pošteno pero slabu jaći ruku;Prokun'te pjesmu - pjesniku je dosta,Da pjesmom svojom tare suze pukul

DANAK BIO

Danak bio, koban danak bio,Kad je moja izdahnula mati;Sedmo ljeto na taj danak, dušo,Sveta ljubav naša srca zbrati.

I kad začuh, da me ljubiš žarko,Miso mi se k onom trenu ote,Kad rekoše uz mrtvu nam majku:»Plač'te, djeco - ostaste sirote!«

Pa kad, dušo, drhtnuše nam srcaNa tom slatkom zagrljaja vrutku,Kazah tebi, premilena dušo,Čeg se sjetih u tome trenutku.

Sjeta ti se licem zatalasaKo da tihi lahor dahnuo jeLakom maglom po jezercu glatkom -I ti pade na te prsi moje.

I ti pade na te prsi moje,Ćutio sam, gdje ti kipe grudi;Gorkom slutnjom plakala si, dušo,Gorkom slutnjom: što l' nam kob ta sudi?

Tad ti digoh čelo zabrinuto,Zagledah se u te oči tvoje;Pa ti šapnuh: Ne plači mi, zlato,Već me slušaj, milo čedo moje!

Danak bio, koban danak bio,Kad je moja izdahnula mati;Sedmo ljeto istog dana, duso,Eto ljubav naša srca zbrati!

Pa mi se je nebo smilovalo,Što mi ote, to mi danas daje;Onaj danak - zamrači mi dušu,Ovaj danak - na nju suncem sjaje!

Ne boj mi se, što za takva danaSvetim milkom srce planulo je;Ta gle, danas drugu dobih majku,A u tebi, milo čedo moje!

USPOMENE

1

Mnogi sretnik spava, zlatne sanke snije,Moja miso živi, moje oko bdije;Drijemalo je dosta i bdit mu se mari,Pa mi gleda hladno, kano sudac stari,One prve boli, one prve jade,One prošle sanje, ideale mlade,Koje hvatah poput nevinašca hitra,Kada hvata zraku, što na stijeni titra!

Prošli su - oj, davno zapadoše s vida,Košto i sve, što se na oblacih zida,A što od njih osta, to je uzdah tajni,Kad se sjetim prošlih spomena im rajnih.Danas sam ko ptica, koja steče krila,Pa mi u svijet hrli iz gnjezdanca mila,Boji se poletit, gnijezdo toli grije,Ipak mahne ... prhne ... pa se vije - vije -

Vij se i ti, vij se, mlada dušo smjela,Pođi puna žara usred svijeta bijela,Tuj ćeš naći ljudi i krvnika ljutih,Naprijed samo, naprijed, znani su ti puti!Ljubav ti je ciljem, ljubav te i vodi,Ona će ti kazat, zašto li se rodi!Vij se i ti, košto sur se oro vije,Koj visoko leti, al duboko zrije!

2

I ti mi se javljaš, misli moja stara,Davna ti se slika pred okom mi stvara,Blagi tvoj spomenak opet li je svano;Poznam te, ej, poznam, ti djetinjstvo rano!Divno li si bilo, bez briga i truda,Sretan bijah s tobom, sretan bijah svuda;A sad ljubim tebe kano suho cvijeće,Što mi negda cvalo, al već cvjetat ne će!

Sjećam te se joste, dobo moja mila,Čvrsto si se, ćvrsto, oko mene svila;Ej, al i bje divna, lijerom ovjencana,U tihom si kutu cvala iz tihana.Snila si uz cjelov na majčinih grudihZnajuć, cjelov bit će, što te iz sna budi,Gledala si zimu - ej, pa nek se vije,Dok se toli slatko uz majčicu snije!

I to prođe, prođe poput sanje tvoje -Al što plačes sada, mlado oko moje?Voljko bje ti onda med četiri zida,Nigdje slike jada blizu tvoga vida;Danas? zima huji, moja peć se žari,Al ja nemam mira, plakat mi se mari.Vani zima huji i - lopate zveće,Radnik pute čisti, da si krušac teče!

3

I ti mi se javljaš, zlato moje malo,Što si prvim milkom mene ogrijalo,

Nekako se tužis, muče mi te jadi,Gorko li je, gorko varat se u nadi!Ti si cvijetom cvala, a ja, dijete pravo,I sjenu sam onda tvoju obožavo.Danas? danas, dušo, svijet ti vije mene,Minula je ljubav, al ne uspomene!

Minula je ljubav - možda će se zbiti,Da će sijeda kosa jednoć nas pokriti;Onda, dušo, onda sretnem li te gdjegdje,Tko zna, da l mi suza ne će smočit vjeđe'Pružit ću ti ruku, stisnut ćeš ju meni,Svratit ćemo misli staroj uspomeni,Gledat ću ti oči, gdje već sjaja nema,Šapnut: Bože, kol je drukčija posvema!

A ti? ti ćeš motrit nabrano mi čelo,Nekoć toli glatko, nekoć toli bijelo -I bit će nam teško, šapnut ćemo zbogomPa ćemo se razić uzdrhtalom nogom,Klecat ćemo, ej, ta starost bit će kriva,Tko će mislit, da nas spomen srva živa,Cutit ćemo suzu, gdje će kanut vruća -Da l rad slaba oka, ili rad ganuća?!

4

Mnogi sretnik spava, zlatne sanke snije,Moja miso živi, moje oko bdije;Drijemalo je dosta i bdit mu se mari,Pa mi gleda hladno kano sudac stari!Minuše ga sanje, a ja sam ih plako,Danas? danas šapćem: Bolje, da je tako!Vedrije se sunce iza kiše stere,Bistrije je oko, kad ga suza pere!

Zbogom, sanje moje, vrelo plača moga,Trebalo je toga, trebalo je toga!Da ste mene vašim ovjenčale cvijetom,Ja se ne bih rvo nit prelamo svijetom!A ovako hvala, vjećna vama hvala,Stoput mi je vjeđa suzom zadrhtala,

Al i stoput spoznah, riječ što vrijedi stara,Da nas patnja diže, da nas patnja stvara!

Mnogi jošte spava, zlatne sanke snije,Moja miso živi, moje oko bdije;Drijemalo je dosta i bdit mu se mari,Pa mi gleda hladno kano sudac stari!Vidi, gdje se trga sa istočne straneSiva magla ona, gdje će dan da svane -Bjež'te, magle sive, ispred zore nove;Zbogom i ti, mašto, na rad razbor zove!

U KATAKOMBAH

Oj, vječni grade, pobjedniče Rime,Daleko oku, al ne srcu momu; -Gle, u krv svoju piso sam ti ime,Ja gledam tebe i na svojem domuTe motrim tebe, grade moj, i o'dje,Ko nekad tužan s Pincija zelena,I mislim, kol'ko uzdisaja prođe,Što pustih tebe srca satrvena!

Oj, vječni grade, sjećaš li se i tiBar onog jutra ispod tvoga neba,Kad mrtav za svijet u crkvenoj svitiTumarah tobom - sit i presit hljeba,Al gladan sreće, mira i počinka,Ne moguć stišat bure svoje krvi - -Ej, sjećaš li se hrvatskoga sinka,Kad krenu rakam mučenika prvih?

Bijaše jutro, vedro kano okoJunaka tvojih pod nebom slobode,A ja se spuštah duboko, duboko —I pustih, nek me crne misli vode.Koracah tamom kroz svodovlje crno,Po hodnicih od davna pametara,Ko divljak kakav burno sam ti srno,Oj, Rime moj, oj, misli moja stara!

U jednoj ruci drhtala mi svijeća,A tužno nekud ko budućnost bijedna,Dok desnica mi slaba i trpećaPrislanja se k stijeni zida ledna.Ah, kuda dalje - ? klecala mi noga.Bjeh samac tuj, a Hrvatska daleko!Da molim? Jao, vrijedao bih Boga,I ja bih kleo, kleo, da bih kleko!

Tad čuj - - ! ko glas da Erebom se gubi,Ko ptica tajna sve mi bliže lijeta,Ah, spoznah ga, to glas je, kad se ljubi,Tim šaptom šapće samo ljubav sveta.I digoh svijeću. Na zavoju stazeUz drhtav plam ja dragih dvoje zgledah;Gle, kol su sretni, milo li se paze -I - zbrisah suzu ladnu ko od leda!

Je l vidje kada golupče mi bijeloPod starom strehom uz goluba blaga?Ah, i to dvoje tako ti se splelo,Ko s tihom srećom ona miso draga.I vodahu se u tom svetom muku,Ne znajuć jada ni razornih bura,Pa postadoše, rućicom o ruku,Tol svježi ponad istrula kostura.

Pritajih se - - i gledo sam ih tako,Gdje zure u te kosti isušene,Sto davno nekad zdrobise se lakoZa vjersku miso na pijesku arene.I gledah, koli kostur taj mi gleđuTol mirno, ko da smrti se ne boje,Ta ljubav sveta sušila im vjeđu;A ja? Ja bijah bez utjehe svoje!

I skočih, planuh: Zar da samac lutam,Bez svete misli, što me jačit može,Da suze ronim i da čemer gutam,Je l tražiš to, ti svevideći Bože?!Oj, daj mi ono, o čem mi se snilo,Oj, daj mi svijet moj, da me lavom stvori;

Što kruži mene, to je mrtvo, gnjilo,Života daj, il mrtva tuj me sori!

Poletih na zrak - prazan, pun očaja,Pobjesnit mišljah do izbice svoje;Sve sretno živi, samo duh moj zdvaja,Što j' drugim sveto, meni prokleto je!I srnuh, plakah: Vi nebesa gluha,Ded, dajte znak mi, u čem mi je sreća;Oj, tako vama svetog moga ruhaI suze ove iz oka trpeća!

Tad gle, gdje padoh kano brza strijelaPred zide tvoje, o moj grade davni,I spazih, ploča gdje ih kiti bijela,A na njoj slovo, ko spomenik slavni.Tuj čitah pismo: »Martiri di Roma«.Slobode spomen slavno im se žari,I šapnuh: Znam se, nisam već siroma,Tuj vidim cilj svoj, o, moj Rime stari!

UZ DIPLOMU

Tiha moja sobice malena,Prosto li si meni okićena;Prazne su mi bijele stijene tvoje,Oj, sirotno utočište moje!Nevolja mi po tebi se siri,U samoću sunašce ti gviri,Ne bi l ti se tuga razigrala,Tiha moja sobićice mala.

Uzdisaji i čemerni jadi,Nemogući moji sanci mladi,Burne misli, ah, toliko lijepe,Slike, što ti mlađan pogled slijepe,Želje, da si svemir u grud vineš,A sam katkad gladuješ i gineš,Dok te tješi topla suza koja - -Sve to znadeš, mala crkvo moja!

Vidile su proste tvoje stijene,Moje oći vlažne, pomućene,Slušale su šapat sa usana,

Kucaj srca milkom uzigrana,Kada nakon borba i nemiraShvatih sreću: šaren list papira;Na papiru skrbni kruh se piše -Dosta, dosta - ni ne trebam više!

Dosta, dosta; što bih vise trebo?Skromno sam si posanjao nebo:Vjerne ruke oko meka vrata,San proživit a do svojeg zlata -I sve, što te toli milo dira,Sve to čitah s onoga papira!Danas razbor drugačije sudi -Lijepi sanci, kol bijaste ludi!

Tiha moja sobice malena,Gorka srca stoput zamržena,Doć će možda obilniji dani,A uza nje i - jadi nezvani,Što će grmit: nude se spokori,Vrag ne spava, radi se o kori!A s papira, koj' me nekoć smiri,Paragraf će da o postu piri!

Gdje ćeš onda otimat se meni,Crkvo moja, miru poželjeni?Drugo srce plakat će u tebi,Gdje ja plakah, al sad plako ne bih,Već bih sretan smijo se i pjevo,Raj svoj vio, slobodan carevo,Kad bi prošlost natrag mi se dala,Tiha moja sobičice mala!

U SPOMENNIKE SPUŽEVIĆA MARTINOVOGJUNAČKOG SINA OCA JUNAKA

prikazuju munjegova hrvatska braća u MostaruNa mlađima svijet ostaje

Tebi, cvijete naše krvi mlade,Divni sine oca poštenjaka,

Koga nami samo nebo dadeZa glavara, vodu i junaka,

Da skinemo nevolje i jadeS Hercegovca, starog kremenjaka,Tebi evo pjesma puna nadeSložnim letom krila diže jaka.

Budi samo svojem ocu slika,Kršni junak u kamenu ovom,Ocu dika, svojem rodu dika!

Pak će Hrvat gromovitim slovomNa Neretvi barjak dobitnikaUzdignuti božjim blagoslovom!

USKOČKA ELEGIJA

Kamene moj mili, kršne moje gore,I ti, pusta drago, vedre bure leglo,I ti, grade mali, i ti, sinje more,Sto se ovo na vas razornoga sleglo?Da je ovdje plijenu preostalo iŠta,Plač bi bio, što sad čudom mi se kaže,Al gdje sve je pusto, gdje već nema ništa,Što još od nas hoće, što još od nas traže?

Svuda bijeda gola, siromaštvo svuda,Svuda kamen suhi, kamen od vjekova;Samo gdjegdje mala ističe se gruda,Sačuvana znojem, znojem pradjedova.Sjekla ju je briga oštrim noktom glada,Da joj bijednu djecu prehraniti smaže;Svuda carstvo skrbi, svuda carstvo glada:Pa što jošte hoće, što li od nas traže?

Eno, pusto more kotlinom se ljulja,Koji brodić mali žalobno ga kiti;Zagladena bijeda obalom se šulja,Skoro nema čime nit golote skriti.Očajna i zdvojna propast svoju grli

Pa pijanstvom gadnim ubija si jade,Sretna, što bez svijesti kroz te šibe hrli;Pa što traže jošte, da ta bijeda dade?

Eno gola brda, tek kućerak maliNarijetko se po njem posijani niže -Po njem ono žarko, južno sunce pali,Na nj se ona bura nesmiljeno diže.

Nek bi i to bilo - al kad uz to ljudiŽeti hoće ondje, gdje im sijat treba,Ne cudim se onda, da ta bijeda žudiBar na ćasak otet gromovlje sa neba!

Nema ovdje blaga, nema ovdje zlata,Tek janjesce koje u tor ti je sjelo,Mala pilad gladom nuji se o vrata,I - to ti je ono bogatastvo cijelo,Gdje, kad ferman dode, zdusno da se divis,Obori se harac na ljude trpeće - -Čemu onda živiš, ćemu onda živiš,Neg da budeš vragom, kad andela ne će!

Što li dakle traže - zar ognjište tvoje?Prodano je ono, a za novčić koji!Možda djecu tvoju -? Nek se samo goje,Da im jaca ruka za drugog se znoji!Aj, da tu je plijenu preostalo ista,Plač bi bio, što sad čudom mi se kaže;Al gdje sve je pusto, gdje već nema ništa,Što li jošte hoće, sto još od nas traže?

Mudri li su, mudri - lišili te hljeba,Oteše ti najpre koricu sa usti;Ali joste, bijedo, ponos tvoj im treba,Njega jošte ne daš, ma da sve im pusti.Nije čudo, što će mudra ljudska zlobaNa tvoj ponos upet, ma da jur te ubi.Prodani je ponos vlastit napis groba,On se zadnji daje, al se i sve - gubi!

U SLAVU IVANA GUNDULIĆA

»Ah, da je proklet, tko ciječ virena svojega reži brata;jer nesreca tvoja izviresamo iz toga kalna blata!«I. F. GUNDULIĆ (l. MAŽURANIĆ)

Bijaše davno - ima Ijeta trista -Na žalo naše kad se genij spusti,Uz drhtaj oka kad mu suza čistaNa tepajuće spustila se ustiPa sakrila se u srce djetenca,Ah, draga samo košto dijete što je,Uz rajske što je raslo perivojePod milmirisom časnog lovor-vijenca.

Bijaše davno - ima trista ljeta -Kad duh Hrvatstva uz to žalo padeI ote dijete od običnog svijeta,A u ruke mu glasne gusle dade.I reče: Budi grom med spavajuće!Oj, budi iskra u zamrzla uda!Hrvatstvo cijelo, složno odasvuda,Na svojoj pjesmi složi milujuće!

I teknu pjev - ej, vrelo to bje živo,Kroz vjekove što uvijek slatko hladi,A brat se s bratom uz njega cjelivoU bratskoj vjeri i u bratskoj nadi.A misli one toli veličajneKo živo sjeme grijahu u krvi;A on - starinom naš velikan prvi -Iz duše si ih rasijavo bajne.

Bijaše davno, kad jednoga danaAndelak ćisti na žal nam se spustiI usred milog vilinskoga stanaPjevaču tisnu cjelov svet na usti,I - dahnu pjesnik! a od onog trenaMed zvijezde dušu andeo mu stavi,Gdje zasja zvijezda u vječitoj slavi;A ime znaš joj, to je »uspomena«!

Od davnog toga časka i trenutkaU zvijezdi pjesnik vjekuje i živi;Oko nje eno zlatna savijutka,Gdje dici svojoj u kolu se divi!A zvijezda plamti, a zvijezda se sjaji,I bliješti nama, iz kojih se vinuU onu sjajnu, tajstvenu vedrinu,Kud viju nam se teški uzdisaji!

Al danas, kad nam eto kresnu jačeTa sveta zvijezda uspomene svete,Al danas, kad nam slavom oko plačeI misli naše kolijevci mu lete,Oj, danas bratske pružimo si desne,Zakunimo se kletvom do nebesa,Da složni ljudi protiv starog bijesaNe damo svoje pravde povijesne!

Zakunimo se rodu i slobodi,Zakunimo se kano jedna krvca!I vjeru dajmo majci, što nas rodiI jedne što nas ponije ispod srca!Pa sklopit će se crnog pakla ralje,I pravda ona, koja svijet redi,Zagrmit ne će: Zvijezdo, ti pobijedi,Kad nisu vrijedni, da im svijetlis dalje!

U Lijevnu u Bosni 1887.

AH. HITRA KO SRNKA...

Ah, hitra ko srnka, a lijepa ko raj,Golubica nježi se mala,Vedrina nebeska joj oćica sjaj,A smijeh joj šuštanje vala.

Pa skokne, pa stane, sve sipajuć čar,Leptirće to maleno, lako -Oj, stani mi časkom, časkom bar,Da gledeć te - ostanem tako.

SLUŠAVO SAM

Slušavo sam: Ako te miluje Bog,Prikratit će jade tvog vijeka;Ponajljepšeg poslat će andela svog,Da spaziš ga negdje s daleka.

Na vjeđe će sanak ti panuti blag,Jenjavat će jadi i muke,I andeo bijeli uz cjelov će dragNad tobom sklopiti ruke.

A meni je grozno, ti stvorče moj,Otkada sam nesretnik snivo,Ponajljepši da me je anđeo tvojTol toplo, tol toplo cjelivo!

KOL ČAROBNO DRIJEMA

Kol čarobno drijema zeleni lug,Kol sveto il ponoć ta šuti - - -Oj, kuda li - pito me veseli drug -Po mraku kuda ti puti?

Ne znade on moga skroviŠta čar,Ne znade moj kutić nebesni,Ne znade on onaj u žilama žar,Kad mozak i sniva i ne sni.

Ne znade s čeg bježim ko prognani grijeh,Ko guje da srce mi stisle -A za mnom se čuje i ruglo i smijeh; - -Bog znao, o meni što misle.

Dok tamo u miru moj uzdisaj čistPod zvjezdice samotan spješi -A meni se čini, ko nebo na listDa ona tad na me se smiješi.

DA L' LJUBIMDa l ljubim? Ta gledaj, kotura se tudTaj pehar svjetske milošte!

Iskapih ga do dna - otrovo mi grud,Na usnam, gle, ostalo jošte.

Da l ljubim? Ne, ja sam ljubio već,Na šarnom sam oblaku drijemo.Ah, šuti! Kol lako mi suzama teć,Kad gledam te mrtvo ... nijemo ...

ALAJ MI SE ČINIŠ VEDRA

Alaj' mi se činiš vedra,Alaj mi se činiš laka,Moja dušo - tvoja njedraSatkana su od oblaka;Pod oblakom raj se krije,U raju se suze suše ...Bar kadikad tako plaćaOčajane nebo duše!

Alaj mi se činiš vedra,Kano oblak u svanuće,A ta laka tvoja njedraRaj mi kriju - srce vruće .A pred nebom zatvorenimU suzi se pjesme guše ...Ta i tako katkad plaćaOčajane nebo duše.

NA KAVKAZ...Na Kavkaz do oblaka,Na žrtvu okovanu,Grmeći nekoć orla poslo Div;Nek vječnu dere ranuU utrobu junaka,Što vijekom mrije kroz vjekove živ

S olimpske zar što vatreUgarak ljudstvu dade,Božanskom iskrom zapalivši krv,Pa čovjek drsko stade,Da lažni kumir satre,U prahu krila oćutio crv?!

Al Titan oka vedraNa Diva sve se smiješi:- Ej, silniče, u orla tup ti kljun!A žrtva - ta ga tješi,Da razgaljenih njedraSlobode pjesan pjeva sreće pun.

I pjesniku je tako,Otkako vatra planuU ono srce, koje grli svijet.Nek dere orle ranu —Ah, patit se je lako,Kad krvca teče za amanet svet!

I zgazili ti sreću,Ti - čedo svete Muze -Ti dižeš čelo svete vatre pun, -

Ta pjesme - tvoje suze,Ta rosa žednom cvijeću,Ej, jače su neg surog orla kljun!

SLAVA STARCU MILOVANU

Vrh djedovske slave praha,Vrhu suza i uzdaha,Vrhu jada, vrhu tuge,Godine se vile duge;A pravedne želje čiste,A povijesti svete listeRaznosili vjetri hudi,Derala ih braća ljudi,I narod nam, lik prosjaka,Na udaru od oblaka,Od oblaka i od groma,Drijemao je slijep siroma.Zatvorenog ispod nebaČekao je duši hljeba,Slatkog zvuka, što se zoveGlas sa gusle pjesnikove.

Ah, stoput nam mrijeti biloPo sudbini jadna roba,Al ti, pjesme naše vilo,Trgla si nas s ruba groba;Grijala si naše grudi,Istinu nam rekla svetu,Da smo i mi na tom svijetuNe kukavelj, nego ljudi!

Ko sa slijepog kada vidaSretna ruka mrenu skida,Pa progledaš, što bi dao,Kad si ruku cjelovao,

Što ti svijesti opet vratiMoć očinje blagodati!A što više, kad ti duhuTko rastjera maglu gluhu,Kad ti u grud ponos staviI kada te gorda metneU redove u stoljetne,Gdje prosvjeta slavlje slaviI gdje si ti, rode mio,Od iskona junak bio,A da jadnik nisi znao,Sto si bio, kud si pao!A pjesnici — tvoji divi -U povijesti tvojih jadaUčili te, da još živiTvoja slava, tvoja nada,Krijepili te divnom slikom,Uzorima od starine,Jačali te divnim likom,Djedovima od davnine,Pričali ti prošle dobaJunačke ti zgode vijesti,Trgali te s ruba groba,Vodili te novoj svijesti;Pa, gle, danas - mrak se tjera,U budućnost jaka vjeraTebe bodri, tebe diže,Zvijezdama te penje bliže,Tvoj se ponos vedro budi,

Muške ti se šire grudi,A moj seljak, radnik bijedni,Svetog rada borac vrijedni,U dnu srca sveto krije,Poput svete čuva sanjeLik duhova velikijehKano sveto vjerovanje!Otimlje si sa usanaI krajcaru skrbnu nosiSlavi svoga velikana,Suzama mu kamen rosi,Nek se vidi, nek se čuje,Da on svoje mrtve štuje!

- Oj, a Tebi u dno grobaPrah sve ove suze griju,Nove misli, novo dobaPreko Tebe krila viju,Ali ljubav, uvijek čista,Uvijek žarka, uvijek ista,Pepelu se klanja TvomuI vječni Ti.vijenac plete,Da ovjenča kosti svetePjesniku si velikomu.

Ali što Te ponajvećeKiti vijencem prave sreće,To je svijest nam ova vedra,Sto Ti rodu grije njedra,I Ti plave sa vedrine,Sa zvjezdanog divnog čara,Raduješ se sa visineZanosu mu čistog žara.Ta sve gine i sve trune,I grobovi i svi lici,

Samo grudi, svijesti pune,Najveći su spomenici.Ah, pre dugih dvjesta ljeta,Kad Ti klonu ruka sveta,Pratila Te družba mala,Voštenica zadrhtala,

I u skromni grobni stanakNače snivat vječni sanak.

A gle danas: sa krajevaSviju Ti se slava pjeva,Cijeli narod vjenča, evo,Koj' je cijelom rodu pjevo!Svijesna oka grob Ti gledi,Zna mu ponos, što vrijediHumak, u kom srce snivaNeumrla pjesme diva!A svijest ova dar je prviSred današnje Tvoje krune.Ah, ljubavlju Tvoje krviNaroda se žile pune,Pa će Tebi, moj pjesniče,Mirisati stih u cvijetu,Dok se zadnji jošte mičeBijednik Hrvat u tom svijetu!

PROLJEĆU I LJUBAVlZASPALA SI...

Zaspala si, pa mi spavas,Bog bi znao, što sanjavaš;Al da slutiš samo malo,Kako mi je srcem stalo,Snivala bi cijele noćiO cjelovu u samoći,O leptiru, kako lijetaOko jednog malog cvijeta,O slavuju uvrh graneSred šumice uspavane,O uzdahu, što se gubi,I o srcu, kako ljubi.

Zaspala si, pa mi spavaš,Bog bi znao, što sanjavaš;Al ako ti srce sniva,Da imade duša živaPa za tobom tako gineS puste želje i miline,I kad slatko noć ti prode,A još sladi danak dode,

Tad se sjeti i posvetiJedan časak u pametiOnom srcu, kom su snoviPrevareni, jadikovi.

POPIO SAM.

POPIO sam mnogu čašuVinca rumena,Grlio sam mnogu djevuPasa tanana!

I velik sam grešnik bioZa te godine;Mnogu nojcu potratioSve uz tambure!

Moja baka u kutićuMota krunicu;»More — reće - ne valja ti,Misli na dušu!«

- Slatka bako! - ja se mazimSto ćeš od mene!Onako je upisanoNa list sudbine!

Al je baka moja bilaGlava učena;Nosi bilja, da me liječiOd zla pogleda.

Privija mi oko glaveTanke povoje - -Jest - al meni sve u glaviZuje tambure!

Ja u plesu i u vinuLudovanke kuj - - -Bakica mi pod ledinu;Bog je pomiluj!

Sve subota po subota,Došo crni dan;Vidjeh do dva crna okaI ja - začaran!

Ne će mi se više pitiKaplje rumene,Ne će mi se slušat višeSitne tambure.

Gledaju me stare ženeTužna, žalosna,Pa mi vele, da se patimOd zla pogleda.

A ja mislim sada na te,Bako milena,Daleki ti grobak rosimSvojim suzama.

Sjedim nijemo u kutićuKo ti nekada;Potrgo sam, bako, žiceSvojim guslama.

Oteo sam srcu nadu,Vjeru grudima;Bako moja, gorka li jeTakva sudbina.

Skrštene su tvoje ruke,Grob te ne vraća - -Bako moja, nema biljaOd zla pogleda!

SUNCE PLANU

SUNCE planu, Vesna granu,Pupovi se bude;Bog je poslo zoru ranu,Da veseli ljude.

O, kako je život mioI sunce i cvijeće;Sav bih svijet zagrlioOd tolike sreće!

Samo nešto ko od ledaJoš mi tlači grudi,Pa mi ni sad srcu ne da,Da se slatko budi.

Ej, sunašce, grani na meSa vedre modrine,Da mi nade budu grane,Što proljeće čine!

Sve se mavi i rumeniI bliješti i svijeti;Sunce moje, što će meniProljeće donijeti?!

LISTAJ, GORO...

Listaj, goro, nek se grudi šire,Koje vole cvijeće i leptire,Haj, leptire i slavulja malaI nebesa, što su srce dala,A uz srce do dva oka blaga,Ime im je: dva kamena draga!Slatko lice, melem srca moga;Listaj, goro, proljeća ti tvoga! .

Listaj, goro, i tako ti cvijeta,Nek se draga u zelenom šeta!Može biti, moj jablane viti,Pa pod tobom da ću sanak sniti;O cjelovu i o zagrljajuI o onom tajnom uzdisaju,Dok se draga ne nasmije milo:A što sanjaš, kad je tako bilo!

Listaj, goro, i raširi grane,Bogzna kakve dočekat ću dane?Može biti, moj zeleni liste,

Da ćeš kriti moje suze čiste,Ciste suze, jadovite boli,Sto mi draga drugo drago voli;A ja tebi jadati ću jade,Da joj sreće ne otrujem mlade!

EJ, KAKO LI DA JE VOLIM...?

Ej, kako li da je volim,Bogme ne znam sam,Da joj pjevam, da je molim,Da joj srce dam?!

Da joj kupim đerdan zlata,A šta će joj taj?!Kad joj ne bi divna vrataNakitio raj!

Da joj vjenčam lijepu kosu,Ne znam naći dar,Neg da kupim s lišća rosuI sa neba čar!

Ej, kako li da je volim,Bogme ne znam sam,Da joj pjevam, da je molim,Da joj srce dam!

Ta šta bi joj zlatna krunaI rosa i cvijetI nebesa, zvijezda puna,I vilinji svijet!

Usred njena srca mladaZačaran je raj;Spava sreća, spava nadaI života sjaj.

A u moje jadne grudiBog je ušo živ,Gdje on sudi, sve se budi:I crvak i div!

Kad bi samo htjela k meni,Da mu vidi sjaj,Da ovako zagrljeniProbudimo raj.

Da poćuti život mioUsred srca svog,Kad bi tamo tio, tioMali ušo bog.

Ej, čime li da je molim,Bogme ne znam sam?!Evo, kad je srcem volim,Da joj srce dam!

U srcu je poželjeniOnaj mali bog -Dođi, dušo, amo k meni,Eto srca mog!

U SLAVU OTVORENJA IZLOŽBE

Pjevni mi, vilo, vedriju pjesmu,Gledaj, i sunce vedrije sja;Vedrija traka s neba mu bljesnu,Pravedno nebo radost nam zna!Žuljeve naše, krvavu muku,Evo je dobri primio Bog;Dostojnu žrtvu ljudskijeh ruku,Najčišću suzu naroda mog!

Veselo, rode, - radine desneU kolo hvatat neka je slast;Poje ti vile, napretka svijesne,Vjenčaju djelo, zdrave ti čast.Seljače skromni, radniče vrli,Primi im vijenac, primi im dar;S tobom se slava naroda grli,Od tebe iskra, od tebe žar!

Ne zna ti nitko brige ni truda;

Tko ti je briso krvavi znoj,Kad si o tvrdom krušcu gdjekudaNapretku kamen prtio svoj?!Danas je tvoja niknula zgrada,Muški si teški dostigo put;Desnicu amo pruži mi sada,Mol'mo se Bogu, Bog će nas čut:

Bože, što poznaš, kakva je žaraRadnička suza, radnička grud,Podaj, o podaj, čuda nek stvaraHrvatskoj majci hrvatski trud.Desnicom da si krčimo pute,Srećici znojem sijemo sad;Lako za druge nevolje ljute,Samo nam, Bože, pomiluj rad!

ZVIJEZDAMA I ZVIJEZDI

I

O, nebesne vedre oči,Što gledate tako na meKo na jednu ludu dragu,Što vam bunca iz osame!Vi nebesne vedre oči,I meni vam slatko godi,Da i moja zvijezda negdjeMedu vama kolo vodi.

II

Ta imade svašta tamo,A svemir je knjiga čuda;O, imade medu vamaUgasnula mnoga gruda.Recite mi: moja zvijezdaII je mrtva il je živa,I zašto se ona takoIspred moga oka skriva?!

III

Il se ona - srećo jadna -Među vama vije tajno,Gdje je zviježde kobnog Jarca?To bi bilo veličajno!Zvijezdo moja, zvijezdo moja,Kud ti ode tvoja cesta,O, zar nisi naći moglaNa nebesih ljepšeg mjesta?!

IV

Zvijezdo moja, srećo moja,Ti si kano i tvoj gazda,I mi ćemo tako biti,Čini mi se, sad i vazda;Al i ja sam zemsko čedoI puste sam često volje;Al ti tamo u azuruVladat bi se mogla bolje!

V

Haj, al neka - putuj samo,Kud te volja dragomice;Ja ću svoje staze naćiI bez takve uljenice.A da pravo baš ti rečem,I u tom sam svoje ćudi,Po zvijezdama, zvijezdo moja,Ne mjere se ljudske grudi!

VI

I ti podi svojom stazom,Dok smo jošte živi sada;Smrt kad kucne, onda vele,Da i zvijezda s neba pada.I slave ti! kada padneš,Oh, za zadnju ljubav pravu,Padni samo dalje mene,A zaboga ne na -- glavu!

UTJEHA

Što gledaš? Gledam, kako voda teče,Gdje talas šušti kroz šikarje gusto -I mislim, kako sve je prošlo pusto,Ah, sve, što nekad bilo je daleče!

Što misliš? Mislim: čemu da me peče,Što mnogi sanak morao je proći?Kad vrijeme ruši, i po me će doći - —I gledam samo, kako voda teče.

Pa uvijek, kad me tajni jad presiječe,Što gine vijek moj, što se snovi gase,E, glednem samo pjenu i talaseI mislim: kako sve to redom teče!

MLADOSTI

O, ZELENI majska bujna,Roso rana vedra sjaja;O, mladosti - zoro rujna,A ljepša si od tog maja.Pupoljci te puni rese,Kud se tvoja grana širi,A ako ih što potrese,Tek su ptice i leptiri!

O, zeleni majska bujna,Ti mladosti zoro rana,U rosici s neba rujnaLica su ti okupana.Božja traka trepteć lakoNajrađe ti kosu zlati,Al i nitko ne zna tako,Ko ti, nebo pogledati!

Nebo skriva azur jasni,Kroza nj cvijeće suncu diše,Ko taj azur bestalasni,Tako i tvoj žar miriše ...

Srce - gnijezdo za slavuje,Nad njim trepte golubovi;Pjesma tu je, ljubav tu je,Misli - sanci leptirovi!

Čistu krunu lijer nosi,A rosa je po njoj pala;Tako tvoja suza rosiSve oltare ideala.

Kud ti žarki zanos leti,Dahne tamjan blagoslova,Prosipa se pelud sveti,A sa krila serafova.

Ah, kako ti okom plivaDuša vedra i nevina,Igrajuć se tu se skrivaSmijeh i sreća i istina.Tvoj se govor s pjesmom ljubi,I čuju se rajske pticeI slavuji i golubiI te drage lastavice!

O, mladosti - zoro rujna,O, najljepši danče maja,O, života grano bujna,Uspomeno ljudskog raja,Zari tromo krilo svijeta,Tjeraj naprijed sporu stopu;Budi listak vječnog cvijetaLjudskoj arci - u potopu!

Ti si svijetu srce živo,Što mu krvcu žićem tjera,Ti si spomen, da je bivoI da bit će nad i vjera!O, diži nas u visinu,Odakle smo nisko pali, -U slobodu i vedrinu,Gdje su tvoji ideali!

I LANE SU RUŽE CVALE..I lane su ruže cvale,Pjevale su male ptice,I lane su cvrkutaleOko mene lastavice...

Drhtalo je na mom cvijećuMjesečevo srebro blijedoSlušajući, kad sam noćiTajnu sreću pripovijedo ...

Pa i opet ruže cvatuI pjevaju ptice male,Opet su mi oko krovaDrage laste zaigrale.

I opet se mjesec skitaNa razgovor, a kroz grane,I igra se mojim cvijećemSvejednako ko i lane - —

Ali vidi jednu suzu,Na osami kako sije,Trak mu dršće ko da veli:Tebe nije bilo prije!

Al da suza zborit može,Još bi tuge bilo više:Što to vene mnogo cvijeće,Srca jošte ponajviše!

I što nema u mom cvijećuJedne ruže milovane,I što ima suza tamo,Gdje je ruža bila lane!

U SLAVU PEDESETGODISNJICE LEONA XIII.Proslov govoren na spomen-svečanosti u Senju 19. veljače 1893.

Nad vječnim Rimom ponad VatikanaTrepere sveta krila Kerubova -

S nebesa pada neuvela granaOd besmrtnoga stabla lovorova,A širom zemlje, ovog suznog doia,Iz divljih šuma, bajnih vilinstana,I preko mora od pola do polaSve klik se ori: Slava i Hosana!

Da - kralj je ovo - kralj to slavu slaviU duhu, što nas carstvu spasa nosi!A sijedi vlas mu sa nebesa plavihVjekovit Stvorac blagoslovom rosi.I bliješti alem na sjajnoj tijariKo čistim nebom kada zvijezda sije -I gore vječni Hristovi oltariKo sunce ono, što sirote grije!

Ne — vječni grade - nij' to slava pustaU tirjanske ti veličine tvorbi,Trijumf to nije Caesara Augusta,Da okov kuje i nrbi et orbi.To Petar onaj, ribar onaj prosti,Iz Galileje prešao je mora,A svijet se smije tvojoj vječitostiI prsi bije kamenjem sa Fora!

To dusi tvoga roblja izmučenaRaspelo tvrdo na Golgoti grle,I jadne žrtve cirka i arenaNa Petrov trg sa krvnom palmom hrle -Ah, i to roblje prosvjetnog nam vijeka,Što laž ga zani o krivoj slobodiKroz tamu hrli zbliza i zdalekaI traži ruku, što k Istini vodi.

Ne, nije ovo slava samrtnika -O, vjero sveta, tvoj je lovor ovo;To pobjeda je boga-dobitnikaKroz blagovijesno slovo andelovo!U burnom moru, gdje na oštre brideSumorit talas u bijesu se kreće,On podigo je svojoj crkvi zideI vrata pakla uzdrmat je ne će!

A ti, oj dive, što sa čvrstom pestiTuj gordo čuvaš tu golgotsku goru,Ti usno božjeg i duha i svijesti,Sto talas blažiš oluji u moru,O ti, nad kojim danas trepti granaSa besmrtnoga lovorova panja,Ti, Hristov borče s praga Vatikana,Pred kojim svijet se u zahvalu klanja,

O, traj i vjekuj, širi i raznosiTo sjeme spasa, svetu hranu vjere,Kud mnoga usna jošte hljeba prosi,Kud mnoga još se otrovnica vere,I desnicom nas svetom blagosloviI u srcu nam svoj raspali plamen,Da uzbudemo borci IsusoviU slavu Boga, sreću ljudi - Amen!

UČITELJSKOJ OMLADINI

U skrovitu sitno zrno buji,Dok se cvjetno jednoć ne razgrana,Dok sa njega sićani slavujiPropjevaju u prozorje dana - -U skrovitu sjeme niče malo,Što će negda gordim dubom biti;Sa nebesa na zemlju je palo,K nebu će se ponosito viti!O, to zrnce, o, to sjeme maloIz svog krila prosula je vila,Da budemo u prosvjeti ljudi,Po budućnost i jamstvo i sila!

I kada je sa nebesa sašla,Kad je nama kucnula na vrata,Bez biserja i kamenja draga,Bez vijenca od suhoga zlata,Kad je blage raširila ruke,Na glave ih postavila nama,Kad je stala da nam čelo ljubiKano sunce cvijeće po gorama:Sa nebesa onda onih goreProročanstvo zemljom zatalasa:

»O, budite u prosvjeti ljudi,Krilo svijeta i glasnici spasa!«

I tad nas je uzela za ruke,Povela nas širom svijeta cijelaU gospodske dvore mramorove,Na ognjišta pusta, nevesela;Vodila nas, gdje nam narod drijema,Gdje ozebo svijetlo sunca čeka,Gdje ga teška pritiskuje tamaPod obzorjem prosvjetnoga vijeka -A na usne i mile i blageIzvi joj se sveto proročanstvo:»Evo vama Bog u ruke dajeOvu djecu, ovo čovječanstvo!«

Kojom vatrom vaše griju grudi,Domovinska grijati će gruda,Kakva miso vaše srce budi,I narod će krilit se onuda.A narodi odlika su božja,Ogledalo njegova su duha,I ja vaše posvećujem rukeNa pružanje preporodna kruha,A plata vam za tu službu svetuBit će vijenac, sto vjekovit cvjeta:Slast u miru, koju srca ćuteVršeć dužnost po napredak svijeta!

*Evo, braćo, kad je Bog s nebesaSvoju iskru darovao svijetu,U čovječjem kad je srcu digoNepolomnu zastavu si svetu,Od nas slabe borce čovječanstvaObećo je učiniti dive,U grud nam je zatvorio svetoOno vrelo spasa vode žive.

U grud nama žarku zublju stavi,Da tjeramo iz naroda tamu,Da u željna prosipamo srcaDivno znanje i istinu samu.

Reko nam je: Naroda vam evo,Vi vjesnici budite mu sreće;Vihor svijeta kršne grane kida,Vedrih misli rastjerati ne će.A gdje misli, vedre misli vode,A gdje ljubav nesebična grije,Tu su, braćo, pohranjeni ključiZatvorenih vrata nebesnije'!A zadaća divna je i sveta,Da te ključe ljudstvu izručimoI da sreće otvorimo vrataTebi - lijepa naša domovino!

O, da, tebi, majko majka naših,Tvomu, majko, onom čelu sjajnom,Tvojoj sreći i napretku tvomu,Imenu ti vazda veličajnom!Tvoje krilo nek nad nama trepti,Tvoje sunce nek pred nama gori,Tvoja nek nas ogrijava miso,Naš da napor tvoju sreću dvori!Nek je teška strma ova staza,Gdje tek trnja i kamenja ima,Razrovana teškim vjekovima — -Naprijed samo - sjeme niče malo,Sto će nekad gordim dubom biti;Sa nebesa na zemlju je palo,K nebu će se opet silno viti!

- A kad dođu jednoć časi gorkiKroz težinu tog' života pusta,Kada mnogi pod bremenom svojimI suzicu proguta na usta,Pogledajte na očice male,Iz klupica kako bistro sjaje,I kroz melem nevinosti čisteAndeoske pijte odisaje.I sreća će u oku vam sinut,Prožeć će vas tajna vatra sveta:Slast nebesna, koju srca ćuteVršeć dužnost po napredak svijeta!I klonulo dići će se krilo,

Rodu ćete voda biti živa,Sveti zalog daleke mu slave,Koju vila pjesnikinja sniva.A kad vila smiješkom milenijemVijenac skine s lovorove grane,Kada ljude - neznane i znane -Vječna pravda darivati stane,Ah, sve prvo cvijeće neuvelo -O zaslugam vijenci procvjetali —Vaše skrbno okitit će čelo,Učitelji nejakih i malih!

PROLJETNA ŽELJAProljetna kišica sipi, svježijem parama miri,Tamo na grani se ziba rosa ko suzica jasna;Pupolj se otvara mali, listiće mekane širiKano kad trepavke svilne otvara čedo iza sna.

Slatko i slušam i gledim, blaga kad kišica pada,Kako iz pupoljka prvi stidno izviruje cvijetak;Negdje daleko se prenu zakleta kraljevna mlada,Moje joj s nenada lice tanani dirnu haljetak.

Gdje si mi sada, o srećo? vjekuj mi ovdje, ne bježi!Djetinjom ogledam slašću cvijetak u zlaćanoj kosi;Lakomo, omamno srčem miomir slatki i svježi,S prsiju što ti ga vjetrić odskora procvalih nosi.

Ne, ja ne umijem ljubit bez slijepe, silene strasti;Što li je srce bez čuvstva, pomamna čuvstva i luda?!Dođi kroz ovu svježinu, slijep ću pred tebe pasti,Ljubi, o ljubi i ljubi, priroda šapuće svuda.

Šta će ti ljudi i laži! Tu će, gle, lipa da cvjeta;Vazduhom šušte leptiri, šarna ti kazuju krila. —Prirodo — sebična majko — tvoje sve živo se sreta,Tebi da pomladi lice krvcom iz svojijeh žila.

Neka! Al samo dok bukti vatra i slatka i divlja,Dokle još osjećam proljet, kako mi miluje lica,Dok mi još zanosi dušu grančica zelena, življa,Dokle razumijem pjesmu leptira, lišća i ptica -

Dotle, o kraljice moja, dodi i sjedni uza me;S neba omamljuje miris, prvi se pupoljak budi,On će nas peludom posut mladahne, srećne i same,Ja ću ti ljubnuti oči i - pasti na drhtave grudi.

DOLAZAK HRVATA

Knjigu piše care Heraklije,Od Bizanta slavni gospodaru,Pa doziva slugu Hvilibuda:»Hvilibude, moje dijete-drago,Evo mi je muka dodijalaOd prokletog avarskoga kanaI njegove vojske silovite;Već posjedaj konja lastavicuPa mi hajde u daleke straneDo hrvatskog ponosnoga banaI njegova junačkog koljena!«Knjigu prima dijete Hvilibude,Ljubi cara u desnicu rukuPa obode konja lastavicu,Pravo zdravo pod Karpate dode.Kad je bio kroz goru zelenu,Uhvati ga sanak iznenada,Zaspa dijete glavom bez uzglavljaI kroz sanak ovo progovara:»Mili Bože, na svemu ti hvala!I dosad sam gore prelazio,Bila me je rosa iz oblaka,Al ne vako gusta i krvava.«Jošte dijete u riječi bijaše,Al pokliče iz gorice vila:»Ne budali, dijete Hvilibude,Vjerna slugo cara od Bizanta!Što je goru tama pritisnula,To su duše hrvatskih junaka,Što su nekad Tatru prelazili,Tamo dolje pogubili glavePa dolaze na ognjište staro

Da u braće osvetnika traže.Što je gorom rosa popadala,Čudna rosa gusta i krvava,To su suze jadne siročadi,Sto iz^ njih preostade pusta.I još će je preostajat više,Jer je takva sudba za junaka.Već obodi konja lastavicu,Sadi, dijete, niz zelene klance!I kad budeš u to polje ravno,Ugledat ćeš kulu plemenitu,A na kuli zlaćenu jabuku.Ono su ti banovine dvori.«Kad to čulo dijete Hvilibude,On obode konja lastavicu,Pravo side niz zelene klance.Kad je bio u to polje ravno,Usred polja od mramora kula,A na kuli zlaćena jabuka;Nek se znadu banovine dvori!Kad je bio kuli na pogledu,Preda nj mlade izlazile sluge,Pod njim dobra konja prihvatiše.Ode dijete uz bijelu kulu,Pravo ude banu gospodinu.Al kod bana još sedam banovaOd hrvatskog roda i plemena.Poklon čine banu najvećemu,Što upravlja nad tri župe silne,A nad njima Hrvatica vila

Zlaćana je raširila krila,Junačke im sluša razgovore.Lijepo ga je bane dočekao:»Dobro došo, neznana delijo!Od koga si grada i plemena?«Progovara dijete Hvilibude:»Bolje tebe, bane, nalazio!Pozdrav tebi od mog gospodara,Heraklija od Bizanta grada!«Pa se maša u prsi junačke,Pred bana je knjigu iznosio.Čita knjigu bane gospodine.

A kad bane knjigu proučio,On se skače na noge lagane,Po britkoj se sablji udario.Ciči sablja kano guja ljuta.Banu posu plamen iz očiju,Pa ovako junak progovara:»Djeco moja, glave od Hrvata!Evo glasi iz Bizanta gradaOd silnoga cara Heraklija,Da je njemu muka dodijalaOd onoga avarskoga kanaI njegove vojske silovite.Ali od zla još i gore ima,Jer je krvnik kagan od Avara;Sve nam braću u roblje odvodi,A ne brani žene ni djevojke.Još se kune krvopija ljuta.Da će Srijem ognjem popaliti,Hladni Dunav krvlju prelijati,Napuniti lešinama Savu,

A Dobritu, slovjenskoga kneza,Izvesti će drumu na raskršće,Kud prolazi svijet i krajina,Rasjeć će ga na pole četiri,Objesiti na sohe* četiri;Tko prolazi nek se tomu čudi,Gdje je kagan posjekao kneza!Već na noge, moja djeco draga!Od sramote gore muke nema.Poletite dvoru bijelomu,Uzdignite sedam banovina,Sve po njima malo i veliko,Neka ondje ništa ne ostane,Pa da kuka kano kukavica!Ići ćemo na hladno DunavoI na Savu i na brzu DravuI u onu Dalmaciju slavnu,Sto su nama braća predobila,I gdje kagan braću našu davi!«Kad to čule glave od Hrvata,Prolazili sedam banovina,Podignuli malo i veliko,

Da za njima niko ne ostane,Da ne kuka kano kukavica.Konja vode banu najvećemu.Uzjahao bane gospodinePa poteže mača bojovnoga.Sinu gvožđe kano sunce žarko.Ban obode konja vatrenoga,A za njime mladi vitezoviI banovi od sedam krajina,Sve na čelu svojih banovina.Ispelo ,se sunce od istoka,Vrh Karpata bane izjahao.Oko njega kita i junaciI sileni narod od Hrvata.Gleda bane gori niz uvalePa prolijeva suze od očiju.U sedlu se zlatnom podigao.Skine bane kalpak-perjanicuPa se moli nebu slovjenskomu:»Oj, Svarože, bože od vedrine,Sto svjetlilom čarnu zemlju ljubiš,I Perune, silni gromovniče,Koji gromom, što je krivo biješ,Otvori nam pute niz planineŽarkom munjom - ključem zlaćanijemDo ognjišta braće naše drage,Da svetimo, što je za osvete!«Kada bane riječ izustio,Dobroga je konja razjahao,Zapalio vatru na planini,Gdje je teklo vrelo vode žive.Sve junaci od roda HrvataVijencima čelo okitiše,A bane je žita zagrabioPa ga sipa u taj oganj živi.Suho žito put nebesa pršti,A bane ga rujnim vinom jari,Nek se množi neživo i živo.Istom bane žrtvu žrtvovao,Al s nebesa silazile vile,Lakokrile kano lastavice,A na grani od tanka oblaka,S njima duše braće umorene,

Umorene, a neosvećene.A najljepša medu najljepšimaSilnom banu mača sakovala,Da ga nosi i da se ponosi,Kada svane i ograne vrijeme,Da se stara krvca ponaplati!A kad bane maća pripasao,Začuše se glasi od nebesa:»Srećno pošo, glavo od Hrvata,I preveo sedam banovinaNa obale Save i Dunava,Nagle Drave, Drine, vode hladne,I sinjega mora Jadranskoga!A slava ti uzmanjkati ne će,Niti tebi ni koljenu tvomu,Kroz sve uske klance jadikovce,Kuda će ti pute zatvorati,Al ih jadni zatvoriti ne će,Dokle bude cigloga HrvataI posljednje kosti Hrvatkinje,Sto se prosu za slobodu zlatnuI za prava, što su najsvetijaNa ognjištu, svetom branilištu.«Jošte vila u riječi bijaše,Al zagrmi Perun gromoviti;Zlatnom munjom pute kazivao,Kud će bane narod provoditi.Trže bane maca sakovana,Sakovana na sunašcu žarkom,Pa se kune nebu slovjenskomu,Da će prije izgubiti glavuNeg junačku miso u njedrima,I obode konja vatrenoga.Za njim bani od sedam krajinaOd tri krila barjak razaviše,Pojuriše u to polje ravnoKano svijetle preko neba zvijezde.Preletješe hladano DunavoI srebrnu talasavu Savu,Zauzeše sela i gradove,Na grobovim svoje braće dragePomirnice žrtve sagorješe.Uteče im kagan od Avara,

Al mu bane mirovati ne da.Od vrane su brži sokolovi,Potjeraše silovnoga kana,Pjevajući gore prelazili,Silne gore, Dinarsku planinu,Nek ih sluša na timoru orle.A sa Klisa pod nogu im svanuSve pučina hrvatskoga mora,Solin bijeli, drugi Carigrade,Sto ga ljuti Rimljan pritisnuo,I kamo se kagan utekao.Ban opasa grada naokolo,Bije njega strijelam i praćamaI kamenjem razbija mu vrata.I tu banu vile pomogoše,Jer su vile krilo u junaka.Ban otvori tvrde bedemove,Kroz oganj se po Solinu šetaI sve traži kana avarskoga.Al je kanu loša sreća bila:Obori se kula mramorova,U kojoj je saklonio glavu,I zasu ga vatra i kamenje,Da ban o njeg sablju ne pogani.Tako mrije, tko krvnički žije,Ubija ga, u što se je nado.Kad je bane Solin zauzeo,On raseli narod niz kotare:Pod Bar meće Crvenu Hrvatsku,Na sjever je Hrvatska Bijela,Dokle seže ono sinje more,Od istoka Drina, voda hladna.Ban razvio barjak trobojnicu,Nek se vije, dokle Hrvat žijeU lijepoj svojoj domovini!

* soha, ein gabelformiges Holz. Vuk, rj.

Pnmjedba pjesnikovaPripomenuti mi valja, da ime »Hvilibud« dolazi u povijesti, tek štoje onaj historićki Hvilibud bio neki vojevoda oko g. 531., kojega je carJustinijan postavio na obranu Dunava protiv nasrtaja Avara, Huna iSlovjena. Ja sam se poslužio licencijom te poćinio mali grijeh

promijenivši vojevodu Justinijanova u poslanika cara Heraklija, ali se nadam,da će mi časna sjena tog Hvilibuda ovu silu oprostiti.Što se u pjesmi spominje, da se ban hrvatski sprema preko Karpatada osveti grobove svoje braće, koja su se negda prije iz stare domovineodbila, to se ništa ne kosi s poviješću, pošto se znade, da se seobaHrvata počela mnogo ranije cara Heraklija, gotovo u polovini VI. vijeka. Usto mi je ideja osvete ~ vrlo svojstvena narodnim pjesmama -mnogo bolji pjesnižki motiv seobi, nego da bi Hrvati prosto na zapovijed cara Heraklija ostavili svoju starinu.

ZADNJA ZDRAVICA HANIBALOVA

O, slatko li šumiš iz silne daljine,Moj srebrni talase mali,Ah, tamo zdaleka, sa ropske pučine,Gdje moje domaje su žali...O, blago mi piriš, moj tijani vjetre,Što mlade si draško mi kose, -Al danas - ah, danas su pukle i sijede,I tuđu samilost prose!

Al bozi su rekli! - Što srce se kida,Tu brige vodili nijesu;Vrh pale domaje, vrh spaljenog zida,Staračke kosti se tresu!O, godine lomne, o, kletvo nebesa,O, desnice slaba i suha,O, ponosni grade i otadžbo draga,O, obalo pusta i gluha!

Tek dajte da drijemam! Tu vidim te eno,Moj veliki, junački oče!Na vječitu mržnju, ti besmrtna sjeno,Gle, drhtavi prsti se koče.Ta jošte se dimi naš novi žrtvenik,Gdje vjeru sam stavio domu,Ko slabašno čedo Kartazi mi dragojI velikom naumu tvomu!

Narasla mi krila - a ljubav ih podaSpram jadne i rođene grude;Šta Alpi?! kad više se penje sloboda,I samrtnik svemožan bude!

I vječita ona brda od leda,O, kako su prhka i mala!I ponori silni, o, kako su plitkiZa mrtvoga Hanibala!

Tek dajte da drijemam! O, kako su mileTe ravni, kud Pad mi pliva,Kud jurnuše čete ko lavice čile,I tresla se lavu griva.O, mač mi ovamo; sa TrazimeneKrvava slava me žari;O, mač mi ovamo; kroz godine lomneLav opet će čuti se stari!

I naprijed! Ah, tu su mi osvetne Kane,Tu rimske se kosti bijele,Tu zapadni žali i istoćne straneSlobodi se zlatnoj vesele!Veseli se, oće, čuj zavjeru svetu,Snova ću opet je reći:Na garištu Rima će nanovo krvcaU slavu domaje poteći!

Tek mača ovamo! — A šta mi to nosiš,Ti milena otadžbo draga?!Aj, praštam ti, majko, kad hljeba sad prosišKo i ja svrh tuđega praga.Iz lovornog lista ti iscijedi, majko,Tek otrovnu kapljicu malu -I lovor si dala dušmanu svomu,A otrov - Hanibalu!

Al bozi su rekli! - Već Rimljanin vreba,I smrt mu je staračka spora. - -Tek jošte da glednem put rodnoga nebaI mojega nekada mora;Još samo da reknem ti zdravicu zadnjuUz suzu u pijesak vrući,Da šapnem uz otrov, što nekad mi poda:Ah, ljubim te umirući!

I zbogom, o, majko! Moj humak će prostiZakopati pusta tudina,

A vjetrovi ljuti razasut će kostiTvog zadnjega patnika-sina. - -Svejedno je, majko, kad s razvalam tvojimVeć odavno vjetrovi tresu. -I zbogom! Kad tebe su raznijeli davno,Nek i meni prašak raznesu!

BESMRTNOJ SJENI DRA. FRANJE RAČKOGA

Sađi mirno međ eterne sjeni,Gdje su duhu ispokojni dvori,Gdje u tajnoj bezdnoj vaseljeniLuć istine u svemiru goriProžižući prostore bez mede,Kroz koje se svjetovlje kolutaNa uzici nevidime pređeTajnog cilja i neznanog puta.

Al šta kažem - ti pragovi tajniJoš za živa znani su ti bili,Nije prvom, što se genij sjajniTvoga duha ovim carstvom krili.Pod nebesa genij plovi smjelo,I dok živo još mu srce tuce,Ta genij je posudeno tijelo,Što ga katkad vječitost navuće!

I dok smrt te zavijek ne povedeU to carstvo istine i sunca,Viđali smo, gledali smo tebe,Gdje nas zoves gore sa vrhunca.Sa visina, gdje Istina diše,Svakom činu gdje i vrijednost zna se,Odraz svijetla gdje svu prošlost piše Na vječite eterne talase ...

Ah, zvijezde su knjige vjekotrajne,Vječni rovaš po narod i ljude,I s njihove one ploće sjajneUsta Pravde čovječanstvu sude!Ti se vinu ko i soko siviI pročita ovu knjigu tajnu

I pokliče: Moj narode, živi,Imaš prošlost, imaš veličajnu!

Još ti žive djela od davnineU svemiru vedrom uklesana,Zlatna kruna majke domovine,Okružena palmovim granama,Više suza, neg se zvijezda broji,I krvava trobojnica pusta -A pred time nijema Pravda stojiKanda sad će otvoriti usta!

Rekao si - i sad ne ćeš saćiNikad više s otajnih visina;Otišo si neumrloj braći,Besmrtniče medu besmrtnima -Pozdravljaš nam oce i djedove,Slavu našu, što nas s neba gleda,Sto im duše nad Hrvatskom ploveKo dah majke nad kolijevkom čeda.

Tu i tvoja sada zvijezda gori,I vječite trake joj se viju - -Gore oči, moj narode, gori,Ta nad tobom tvoje zvijezde siju.Naprijed tako za zvijezdama tima,Upri korak, kud ti zvijezda hiti,A dok zvijezda nad oblačjem ima,I kroz maglu dost' će vidno biti!

U SLAVU PEDESETGODISNJICE MISNIKOVANJAOCA-PJESNIKA FRA GRGE MARTIĆA

Kad je krvca prolila se gustaDo koljena konju i konjiku,A kido se rodu-mučenikuMnogi uzdah na svezana usta ...

Za tog boja Kainova pustaTi se diže krvnom na vidiku;U gromovnom vijeku-bojovnikuSa guslama med leševe usta.

Rasplelo se krvavo pletivo,Zardala puška pradjedova,Nešto sunca dršće vrh bregova ...

A ja, oče, ja cjelujem živoDesnu, koja vilin prevjes baciPreko straha, što čine junaci!

EFETA I. pjevanjeKad su raskopani temelji, šta će činiti pravednik?Ps. David. XI., 3.

Rekoh: čuvat ću se na putovima svojim, da ne zgri-ješim jezikom svojim; zauzdat ću usta svoia, dokje bezbožnik preda mnom.Bijah nijem i glasa ne pustih; mučah i o dobru. Alise tuga moja podiže.Zapali se srce moje u meni, u mislima mojim raz-gorje se oganj; progovorih jezikom svojim.Ps. David. XXXIX., I., 2., 3.

LAKO struji, tajno šuškaPo bijelim Kedron žalim,U vodi mu ogleda seStari, divni JerusalimI masline sijeda lišćaKo staračka kosa bijela,Gdje je nekad Petar zaspoBivši nešto slaba tijela.

O, moj grade u Judeji,Na premiloj strani svijeta!Tek da nemaš Farizeja,Kritičara i poeta.O, moj grade, kud je DavidPovlačio harfu staru,I oprao Pilat rukeU zlaćanom lavoaru!

Gdje je nekad JeremijaNaricao ispred hrama,

Prije neg će doći TitoS legijama i s bakljama.Rim je taki uvijek bioI u davnoj već davnini,Vazda su se u njem našliBarbari i Barberini.

Divne zgrade, žive bašče,Okitile mjesto sveto,Te baš nije lako naćiU Salemu njegov Ghetto.Vrh Morije hram se dizoPoput kakve kule stare;Tu je Hristos izbatinoFarizeje, kajišare.

Stojna kulo vrh Morije!Ploče Deset zapovijedi,A slabo li danas namaJošte koja od vas vrijedi...Cuvale se nekad tamo,A oko njih puni miljaPlesali su kršni momciI djevice Izrailja.

Čuvao ih car Salamun,Pjesnik Pjesme nad pjesmama,Prije Pjesme on je pisoOvo pismo na Hirama:

- Pošalji mi kedrovineSa Libana i alata,Pošalji mi usto jošteMnogo ljudi od zanata.

Gradio bih hram velebni,Graditeljstvu na visini,Al ne mogu skupit dostaPo čitavoj Palestini.Slabo ima, brate, ljudiU čitavom mom reviru;Judeja mi često misliTek na lonce u Misiru!

Odgovara tirski kralju,Haram - Hiram - Hiram - HaramNemoj korit Izrailja,Ne ćeš izić popularan.A što nemaš momentanoDosta novca, to te žalim,Prem, napokon, nije lošeTe ti ljepšaš Jerusalim.

A koliko se u TiruVaša lijepa knjiga prati,Mora grozan moral da jeMed tamošnjim literati,A u prvom, brate, redu,Stihovi se kore tvoji,Gdje ti pjevaš: Pijte, pijtc,Opijte se, mili moji!

I u takvom slaviš stanjuGolubice neke bijele,Te ja sumnjam, da uopćeMnogo trošiš na modele ...Jer drukčije ne bi bomeSa plastikom onom pjevo;Star sam, brate, al kad čitam,Prolaze me srsi evo!

Krepost, brajko, — bez zamjere:Tendencije puna licaI izrazi običajni,Da ne bude dvoumica,Pa će tvoja ući knjigaU palaču i pod šator -A sad: Zdravo! Hiram - Haram,Bazileus - Imperator.

Post scriptum:Ne zamjeri; što napisah,Zbog javnog je to morala,Da ne kažu, kralj je tirskiBez višijeh ideala.

Međutim ću incognitoDoći k tebi ovih dana,Da proživim koje vrijeme,Košto pjevaš u pjesmama!

Kad prouči car SalamunTirska slova zmijovita,Smrsio je: Gle moralaU feničkih tih Semita! -Dalje o tom pričat ne ćuNi za svoju glavu živu;Troškovnik se o tom čuvaPreotajnom u arkivu.

Poslao mu onda HiramDivnih stvari bajne cijene,Medu njima silne zdjele,Dosta nalik na basene.A u dnu je svake zdjeleBila rupa ovelika,Puštala se tuda vodaS opranijeh svećenika.

Pošto svrši hram Salamun,Čast učini kako trebaI unese tamo pločeMojsijeve sa Horeba.Plesali su ugojeniSvećenici oko hrama,Odjeveni tek u tankimPlatnenijem mrežicama.

Nekako je za to čulaI carica od SabahaI već nije spavat moglaOd znaličja i uzdaha -Te za svoju krunu divnuNiti mari niti haje,Već se diže, da pogledaTako slavne obićaje.

I ponese SalamunuZlata dvaest talenata,Još dragulja pune vrećeU biserje okovata.I pomasti neke divneDonijela je sobom ona,Kutijicu malu, nježnu ...Ovo tek za Salamona.

Pošto vidje sve divoteOd Sabaha krasna žena,Povrati se zdravo kućiZadovoljna, primirena.Dugo se je nakon togaSav Izrailj spominjao,Da Salamun nikad višeNije tako mirisao ...

Eto, kakav život bješeNa kedronskim nekad žalim,Dok kultura zapadnjačkaNe otrova Jerusalim,Gdje se dižu tajni gajiZa uzdaha skrovitogaI velebni Sion divniI učena sinagoga.

Gdje po živim ulicamaPusto teče med i mlijeko,Gdje pjesnici u p6 noćiCvile: Saro i Rebeko!Uz cimbale i uz harfeStoput deru veraz stariBogoduhi, samonikli,Produktivni liričari!

Ponajpače divno bješe,Dok je tamo cvala zlatnaljubavnička lijepa knjiga,Sladogorka, desperatna.A ljuto su božje strijeleMeđ pjesnike udarale;

Mile su im bajne drageBaš bezbrojno umirale!

Izlazile silne zbirke,Tugaljivi epitafi,Pravile sc splohom pjesmePo stalnijeh paragrafi' -Epiteta, zvučnih rimaZaliha se nabra stalna;Kovala se od tog pjesmaTeško vajna i pečalna.

Nije bilo dosta slovaZa »vaj«-ova i »ah«-ova,Obolio slagač mnogiOd gluposti i stihova,

A mnogi je prorok JonaGledo kobna ćuda ovaI uzdiso: Smiluj nam se,Ne ubij nas, o Jehova!

Uzdiso je samo tijo,Plašivo se još ogledo,Da ga ne bi tkogod čuoPa drugima pripovijedo,Jer da se je čulo kako,Gdje pjesmice kudi zlate,Pojeli bi bili Jonu,Da ga nikad ne povrate.

Sušio se prorok JonaOd zle slutnje i od kobi;Smilova se Jahveh njemu -Ta inako - propao bi.Klin se - reče - klinom bije,Pa mu nasla djevče vito,I siromah, divni Jona,Zaljubi se strahovito!

Te sad i on pjevat poče,Kraće, dulje - kako kada,I ispjeva cijelu zbirku

Pod imenom »Suzopada«.U naslovu morala jeI plastika biti živa;Svi pjesnici kovali suTakva nova supstantiva.

Pošto nije imo novca,Obećat je moro prije,Da će pjevat čisto duhomNakladničke štamparije.To će reći: zbog pazaraI novinske strašne vikePjevat nekud idealno,Ne dirajuć u - prilike!

Ispjevo je sve otakoDeset knjiga i još toga,Al ne ganu seraf čistiNjenog srca kamenoga.Pače mu je ona rekla -Na očajne uzdisaje:Vi se slabo obzireteNa konkretne odnošaje!

I odluči pjesnik Jona,Da ukine život silom;A vajna mu pošla ljubaNešto tetki u Babilon ...Kad to začu pjesnik tužni,Lavsku grivu je uzvino,Zagrmio strašnim glasom:Tvoj sam čitav, domovino!

Kunem ti se grobnim mrakom,I tako ga ja ne diso!Kunem ti se desnom rukom,I stihova već ne piso!I tako mi muke ove,Sto mi gnjavi srce meko,Slažem li ti, domovino - - -- - (Tu je nešto ružna reko!)

Pošto se je tako kleoNa uranku negdje jadan,Postao je drugi ćovjek,Politički goropadan.Nitko nije nikad dozno,Kako se je kleo Jona,I kako se katkad bivaPatriotom vrh Siona!

On je jadnik davno umro,Prodoše mu burno dnevi;U sprovodu bili su muSvi sinovi Levijevi.I kaki je obred bio,Tako su ga ukopali;Rekli trista nadgrobnica,Bezbroj svijeća iskapali...

Glas je ovaj svuda dopro,Čula ga je negdje tako»Ah, i ona, ah, i ona«,Zbog koje je Jona plako.I ništa je ne potreseNeumolna vijest ova;Ta takva je crna sudbaPjesnikova, prorokova!

Ipak kažu, da je rekla:No ponešto i ja žalim;Ljepušast je bio Jona,A zavodljiv Jerusalim.Da je imo svjetskog duhaI praktične više volje,On bi bio svoju svrhuPolučio nikad bolje!

*Snivaj mirno, divni Jona,Gdje te crna samrt svali;Eto, kako ružno zborePutifarski ideali!Lebdi kano seraf ČistiVrh Siona i Kedrona

I ne žali, te ne znadeš,Što su slasti Babilona!

Iz II. pjeva satire

Gospode! vodi me u pravdi svojoj; radi neprijateljamojih poravni preda mnom put svoj.Ps. David. V.. 8.Quid rides? de te mutato nomine fabula narratur.

O, JA vidim, o, ja vidim,Da mi više spasa nije;Odasvud se na me dižuOrtodoksni Jahudije!

A ja nisam nikad jeoNiti sova niti baja,Nego življah strogo, strogoSpram propisa sa Sinaja.

Kad god vidjeh, da je paoGdje magarac moga brata,Dizo sam ga skroz humanoSa smetišta i sa blata.A za hvalu često me jeOčepio nogom za to,I-ačući: što mi branišMoje pravo, moje blato!

Jahveh silni, o, AdonajObilazi kućni oko - U Jahveha veliko jeI svevidno žarko oko.O, ne daj me, smiluj mi se,Da me mine ta gorčina;Zar jedini ja da kukamU koljenu Benjamina?

Pomiluj me, o Jehova,Po milosti u obilju;Zar ja samo proklet da samU cijelom Izrailju?

Zar jedini ja da budemKano onaj jarac stari,Sto odnese grijehe svijetaAzazelu u pustari?!

Radije ću i ja za njimUdariti tako pravce,Hraniti se divljim medom,Jesti bube i skakavce,Na obalam Mrtvog moraU pijesku spavat slanu,S kojekakvim gubavcimaBrati spužve po Jordanu.

Ah, tako je! vidim jadan;Turaju me kano Joba;Kad je čovjek ortodoksan,Tako mu je sve do groba?I na koncu još će graknut,Da sam pogan, da sam shizma;Na Golgoti visjeti ćeDrski pjesnik Judaizma!

Uzglavlje je meni čvrstoMojsijeva knjiga peta,I ja pušem, da raspušemNeku pljevu povrh Ghetta,Što nam grize zdrave očiIz hambara pljesnivijehI oblači zlatno sunceVrh Siona i Morije.Slatko slušam, kako brujiSkladna harfa Davidova,Bujna kano grozd sa Kipra,Vinograda Engadova.Strastven pijem pjesmu žarku,Onu Pjesmu nad pjesmama,A ne volim slušat svrakaI žabića po barama!

Jozua će povest jednomSva plemena rastrgana,

A u zemlju, srećnu zemljuOd Galada sve do Dana,U krajeve Nephtalima,Jevremove, Manasjine,I Jerika i SigoraI Judine djedovine.

Reći će mu silni Jahveh:Eto, uzmi zemlju ovu;Abramu se na nju zaklehI Izaku i Jakovu.Po njoj teče med i mlijeko,A oblaci manu tresu,Dva brkata jedva moguJedan grozdić da ponesu!

... Ni Mojsija, ni Jozue!A mrka je Nabab-gora,A Jahveh je nešto ljutitKo jabuka sikomora.A proroci, a pjesnid,Bez krvi su u žilama;Bog bi znao, za ćim cvileBabilonskim na vodama!

Odabrani narod divniSve trabunja ovu, onu,I što jede i što pije,Slabo da je po kanonu.Teško zgriješi Jerusalim,Jad Siona nema mjere,Gazda mu je Misir, Asir;Patres nostri peccavere!

U tvom hramu na Moriji,O Sionska divna kćeri,Otvoriše širom vrataSlatkoj laži i nevjeri.Oskvrnuše kovčeg vječni,Procjenkaše ploče svete,A gdje li je Isus Hristos,Da ih jurne i oplete?!

Ja ću poći u pustinju,Ko Krstitelj sveti Ivan,Skakavce ću tamo jesti,^eludac mi dosta divan,Skoditi mi ništa ne će -I ne marim, da se hvalim,Al progutah gorih stvariGledajući Jerusalim!

Tu ću ostat trista ljetaBaveći se sobom silno:O misiji, o zadatku,O reformam - skroz suptilno.

Mjeriti ću rabijatno,Koliko je još dalekoDo predivne zemlje one,Kojom teće med i mlijeko.

I kad prode trista ljeta,Kad izidem kost i koža -Od suhijeh od bubicaSalo ti se ne umnoža -,Pogledat ću brižna licaSa visoke Nabab-gore:Da l još spava kći Sionska,A uz ono Mrtvo more.

Ako spava, pokrit ću jeS onim cvijećem s Libanona,I plakat ću gorko, gorkoNad kraljicom od Siona,Gdje mi tako vječno usnu,Baš uzalud, što se rodi,Gdje izdahnu kano djevaI nikad se ne oplodi!

A ako je majkom nađem,Sve oko nje čeda zdrava,Na srcu joj zdravi sinakKao nada poigrava,

ljubit ću joj skut i krilo,Klicat ću joj sve od milja:Zdravo, kćeri od Siona,Zdravo, nado Izrailja!

Na Golgotu star ću poćiMed bršive stare glaveI reći ću: UstaniteU dan sreće, u dan slave!Probudi se kći Sionska,Najljepša je žena svijeta,Rodila je muško čedoSred neznanog Nazareta!

Divan ćemo ples povestiJa i stare kosti ove.Uz pozaune i timpaneProbit ćemo sve grobove,U kojima kroz vjekoveDugačkim su sankom spali,Ah, svi oni, što su za njuNa Golgoti krvcu dali.

Saći ćemo sa Golgote,Na slobodnu skočit nogu -Ponajprije srušit ćemoSilnom bukom sinagogu!Nek je nema, neka nijeFarizeja nikad više,Sa Morije neka samoSilni Jahveh toplo diše!

Povest ćemo kćer Sionsku,Nek i ona pode s namaTamo, gdje se crna širiKrvna njiva Hakeldama.Reći ćemo: Evo, ovdjeIzdajnik se Juda pruža,Ne rađaj ga - zato pazi,Kad ustrebaš opet muža!

Onda ću joj ljubnut skuteI reći ću: O, Jehova,Sad me pusti s mirom poćiUsred krila Abramova.Umoran sam, drijema mi se -Nije šala - trista ljeta -A vidješe oći mojeNa Sionu i spas svijeta!

I pasti ću mrtav, leden,Lupiti ću kano klada,Ostati će pokraj meneKći Sionska lijepa, mlada,I reći će djeci svojoj:Ovamo vas, moja čeda,Donesite šarna cvijećaI pospite svoga djeda!

Ležati ću kostur stariU cvijeću sa Libana.Pjevati će unućići:Slava, Slava i Hosana!A spavat će stari djedoUsred srećnog, novog svijetaNije šala - dost' je hodo,Više nego trista ljeta!!

GOLGOTA

Vijek je strašan, mrk i težakKao crna savjest kleta;Na Golgoti patnik visiIz prezrenog Nazareta?I izdiše na svom gnijezduPogođeni golub bijeli,I izdiše zadnjim dahomUmirući: Eli! Eli!

Pod Golgotom sve se bljeskaOd mermera i od zlata,Redaju se divne zgradeRaznih Kajfi i Pilata.Pjeva narod odabrani,Iz Engada vatru pije;

Presahle su, regbi, davnoGorke suze Jeremije!

Jehovu su pobrisaliSa slobodnog nekad stijega;Vikali su pred Pilatom:Propni njega! propni njega!On izdiše na svom gnijezdu,Pogođeni golub bijeli,I izdiše zadnjim dahomUmirući: Eli! Eli!

O, Gospode, dovodim TiPred patničko Tvoje drvo,O, sve one, o, sve one,Što ih teški udes srvo:Prevarene, zavedene,I bez nade i bez vjere,I molim se za nje Tebi:Miserere, miserere!

O, Gospode, tvrdo li jeTeško drvo, na kom jesi;O, Gospode, moli za nas,Kada budeš na nebesi'.Zapadoše ideali,Kud se naša noga vere,Pokaži nam pravo sunce;Miserere, miserere!

Došao je zloduh crniPa prokleto sjeme sije;O, Gospode, idol sjediNa prijestolju sred MorijeI govori lažne rijećiProtiv svete pravde Tvoje;O, Gpspode, smiluj nam se,Kad u carstvo dodeš svoje!

Da na zemlji, ko na nebu,Jedna volja bude tako;O, poštedi Jerusalim,Nad kojim si nekad plako

I proročku riječ slao,Da ga s lažna puta vrne,Molio se za njeg s krstaVrh Golgote viseć crne.

O, Gospode, vazda jošteNa pragu mu sjedi Juda,I još vazda za njim lutaZavedena duša luda.A on mudro iza kutaLukave im mreže stere;O, Gospode, daj nam svijetla:Miserere, miserere!

Nekada si, blaga dušo,Sve malene sebi zvao,I nebesno Ti si carstvoJadnicima obećao.Sad Ti pjesma one vodi,Sve za koje dušom dišem;Golgota je kamen tvrdi,Kud stihove svoje pišem!

I gledajuć kaplju rujnu,Što iz Tvojeg srca kaplje,O, Gospode, oprost čujem,Sto ga Tvoja usna šapće.I osjećam, što Ti zboriOd očiju suza vruća,Da ne može nikad bitiBez Golgote uskrsnuća!

Ah, neka nas kao zvijezdeTvoje svete suze vodeTamo, gdje se divno sjajiCarstvo duha i slobode,Gdje još ne bje oskvrnutoBojnom krvi cvjetno polje,I kud hoda anđel miraMed ljudima dobre volje!

TKO UMIJE, NJEMU DVIJE

Uz sliku Kl. Cmčića:Sa pazara u Posavini

Ele, reče neko - i pravo je reko -Da je žena dobra, i Bog bi je steko!Ovako je nekad, češuć se po glavi,Uzdisao Jovo pri srebrnoj Savi.Rodile mu šljive i, Bože pomozi,Sjutra bi ih rada da u Brčko vozi.A Brčko je mjesto, da mu nema para,Nema takva mjesta u trista kotara.Kad prispiju šljive, pa se narod sleti,Ostati je teško pri zdravoj pameti.Para paru leže i opasnost prijeti:Punan će budelar u krpe raznijeti.Al je u čas dobar neka sreća htjela,Te u Brčkom ima predivnih hotelaI kavana slavnih, gdje šargija dira,Pa se tako kesa malo ventilira.Ako koga goni za svijetom želja,Ćuprije mu eno nove iz temelja.I za paru malu, a na noge dvije,Možeš tako doći čak do Slavonije! -Tek je belaj htio, te je za ta čudaGazdarica Staka čula od nekuda.Ni pet, ni šest, nego, kakove su žene:»Jovo - reče - spremi mjesta i za mene!«Uzdiso je Jovo, češo se po glaviI napajo konje pri srebrnoj Savi.Sjutradan je Jovo na tri konja trćkoVozeć svoju Staku na pazar u Brčko.Da ne bude Staka u kolima sama,Sjela je uza nju komšinica Stana:Na svu sreću, sto je juce kiša pala,Te su kola ljuto u glib zapadala.Sutile su žene, sve što sjede blizu,Da na takvom putu jezik ne pregrizu.Sjedio je Jovo mirno na svom mjestuSlaveć plahu kišu, što pokvari cestu.Tek kad prijeđe maltu, što u Brčko vodi,

Uzdahnuo nesto kano - o slobodi!*

Istom Jovo s robom u caršiju zađe,Nabrzo se šljivi musterija nađe.Lako će se naći kujundžija zlatu,Al kuda sa Stakom o Jovinom vratu.Fin se gradi Jovo, vodi je na pivo,I Staka i Stana povukose živo.I prepunu kesu na gospodsku driješi,Sve se pjeni pivo, sve se Jovo smiješi.Porućuje jela izbrana i fina,Još na koncu bocu posebnoga vina.Te povede onda i Staku i StanuNa probavnu šetnju u tursku kavanu.

*U kavani turskoj ćudan sok se vari,Crni se ko pako, kao ljubav žari.Donose ga Jovi i Staki i Stani,Razlio se miris po cijeloj kavani.Al se ženske glave sve za oči taru,A Jovo se smiješi i griska cigaru.U sto slika život naoko se šara,Tu ti starac aga svoga sinka kara.»A-a - misli Jovo - svi smo žice take,Ja bih gori bio, da mi nema Stake!«A hamal se neki neprestano brine,Da l će platit kavu trgovac sa Drine.A Staka i Stana, kraj sve ove buke,Pospano su nekud objesile ruke.I kad vidje Jovo, što se bakam zgodi,Do hotela prvog svoju Staku vodi.A Staka ko janje umiljato slijedi,Sada istom vidi, što muškarac vrijedi!Smješkao se Jovo, motri dobre voljeKao Napoleon svoje bojno polje.Vratio se kući u osvitak dana,Spavale su jošte i Staka i Stana.Vele, da je onda Jovo mudro reko:S pametnom metodom dode se daleko!

*I od toga dana eno, svakog ljetaPo Brčkome Jovo sa Stakom se šeta,I redovno Staka poput topa spava,

U neznanju divnom Jovi nasjedava.Zadovoljan Jovo, zadovoljna Staka,A to i jest glavno u svakojeg braka!

PJESMA SV. FRANJI

Ispred lica SvevišnjegaKlanjamo se Tebi danas,Sveta glavo od Serafa,Sveti Franjo, moli za nas!Zgriješili smo Bogu mnogoOd slaboće i od zlosti,Sveti Franjo, moli za nas,Da nam Isus grijehe prosti!

Kad su vrata crnog paklaProgutati ljude htjela,Ti si, Oče, molio seBogu Ocu kraj propela.Crni grijeh iz dubinaOpet ljuto reži na nas,Daj nam budi u pomoći,Sveti Franjo, moli za nas!

Ah, za rane one svete,Sto Ti dao Isus dragi,ljubavi zbog Tvoje žarke,Zaštitniče, Oće blagi!Od nje sveta Tvoja dušaKano sunce blistala se,Pomoli se za nas Bogu,Da se duše naše spase!

Da na zemlji ko na nebuCarstvo bude Oca Boga,A u carstvu mir i ljubavSvete želje srca Tvoga.I da milost IsusovaS duhom svetim sađe na nas,Krvavih zbog svojih rana,Sveti Franjo, moli za nas!

NOVOJ U OSVIT

Nijema vida, opet brojku višeLjudstvu vrijeme na rovaše meće;Novo kolo nesreće i srećeSlijepa sudba kako komu pise.

Sa talasa, što se vjećit nišeI što nikad razbiti se ne će,Neznan, novi galeb polijeće,A pučinom svježe jutro diše ...

Stara igra na varavoj pjeni,U kojoj se nada ogledava,Ispod koje dar Pandorin spava!

Sursum corda! u nestalnoj mijeniJa osjećam, da je uslov miraTek u Tebi - Stožeru svemira!

NAPRIJED BRAĆO!

Što će reći silna buka, što odmnijeva sa svih stranaKao vijor pustim dolom, udarajuć o drveće,Il ko mora mukla pjesma, štono od sna nojcu budi?Narod to je, naprijed kreće.

Otkuda je, kamo ide? Gdje mu dom je, kog je roda?I med paklom i med nebom ima l' za njeg igdje prava?Je l ga novcem kupit moći kao pustog, sinjeg roba?Ali tiho, on se, eno, on se veće približava.Čuj, gdje ori grom zdaleka!Eno sunca! Grud mu tješiPonosnijeh nada jekaI on smjelo k cilju spješi.

Da izbjegne bijesu, jadu, on tek pravo svoje traži,Stog na zemlji milen'a je njemu svaki kut domaja;Ajde, ljudi, vrijeme još je, popravite, što ste krivi -Jer on ne će da očaja.

Njeg'va ruka podiže vam dvorove i kuće krasne,Da beskućnik sam ostane, a bez kore bijela kruha,On vam meki ležaj stere, on vam čuva dom od bijede,A da za njeg milostiva vaša srca budu gluha?Gle, već ori grom zdaleka!Eno sunca! Grud mu tješiPonosnijeh nada jeka —I on smjelo k cilju spješi.

Vjekove je bijednik nijemi podnosio krivdu slijepo,Za njega se nije znalo, snivao je kao dijete;Ali sad se i on diže, vika mu je vijor silni —Naprijed hrle njeg've cete.

Naprijed hrle, naprijed lete, jasno zbore svemu svijetu:Evo svanu n'ama hora, našem žiću pramaljeće,Borci mi smo čovječanstva; sa pnrodom majsko sunceI nas sad iz zaboravi, iz mrtvila našeg kreće.Sad nam glas je groma jeka,Luči pravde tek nas vode, -Tko je uz nas, nek ne ćeka:Naprijed, braćo, do slobode!

HRVATSKOMU NARODUo otkrivanju spomenika velikanuNikoli Tommaseuu rođenom mu Šibeniku

Ti, rode moj,Barbarom kog su zvali i još ti tako veleZa hvalu onu pustu, za kaplje tvoje vreleOd suza i od znoja i žrtvovane krvi,Kad pravda tebi hljebac sa svojeg stola mrvi!Ti, rode moj!Da, trut si uvijek bio -- a radne tvoje pčele,Gle, kažu, tko je viđo iz tvojeg uljanika?Il zipku igdje malu za umna izbranika,Sto tvoj je radnik teso, da tvoje vile bijeleNad njome se vesele?!

Ti, rode moj! ti cvijtte, sa kojeg vjetar truniPlemenit pelud dragi i tude bašče puni,Ko prosjak svijetom hodaš i niko ne zna za te,

A mnoga zvijezda sjajna sa tvojeg pravo nebaNad tuđom kućom svijeti i tud je ponos gleda,Tek mračno nebo osta za Hrvate -Pa mračno nebo zavi- Morlacchi e Schiavi!

Ti, rode moj!Po tvojoj lijepoj zemlji ne teče Tibar drevni,Ni carska voda Spreva, ni Temza, Nijagara,Ni tvoja vila može da kupa se u Seini -Pa otkud bajni ćin da čara,Te cijelo čovjecanstvo na koljena da paneI da ti rekne: Hvala!Za ono, što mu ruka tvog genija je dala?!

O, rode moj!Ti slavenska si krvca i svak se rado cijepi,Neistrošenim sokom da svoje žile krijepi;I Roman tu i German u svoju slavu pišeImena, što im mlijeko na slavske grudi diše,I mnogi genij ne bi ni zasinuo krasno,Da slavsku majku nije sasno!

Tek digni glavu!Ti jesi ko i sunce, što troši samo sebeI cijeli svijet grije, sirota da ne zebe,Ti svoje ruho skidaš i drugomu ga daješ,Kraj tude nužde, rode, ti svoje ne poznaješ -I vjeruješ, da za to u božji raj ćeš ući -A blaženi su vjerujući!

Ne prosi, nego - daji,Ne uzimaj, već - pruži,I gorda oka svijetom zaokruži,Ko zvijezda svojim svijetlom sjaji!A kada skroman kreneš po svojem skrbnom raduŠirinom zemnog šaraKo radnik il ko mornar, sa brigom sred njedara,Te vidiš onda negdje u ponosnome graduSpomenik kakav divni, a ime tvome srodno,I čelo vidis bistro, ko tvoje sto je rodno,Ti reci: Gle, i to je sin - barbara!

Pak uzmi štap sa leda, o kojem torbu nosišI svoju muku prtiš, kroz svijet kad se kosiš,I nasmij se i kaži:U našim šumam raste još mnoga daska gipkaI mnoga će se od nje još napraviti zipkaI mnogo će se čedo u zipku ovu leći,Al one prve noći,Nad čedo kad će malo tri tajne sestre doći,Kraj kolijevke ću stati,I kad smo već Hrvati,Hrvatsku će kob mu reći!

NJEGOVOMU VELIČANSTVU CARU I KRALJU FRANJI JOSIPU I.prigodom previšnjeg rođendana u odjek vjernih srdacaBosne i HercegovineViribus unitis!

Vedra kruno!Pogružen leži zloduh, skršena crna krilaMrtva padoše zemlji. Genij silni i sjajniMaslinu nosi mira, slavenska gdje je vilaProsula najviš suza, najvis uzdaha vajnih,Kuda je tuda šaka i ruka KainovaKrvave rila brazde, a jedna velika mati,Zalobna crna ruha, bez svojih sokolova,Patila teške jade, kako ih majka pati.Biserni talas Save dugo je krvav tekoOd šumne Neretve vode daleko - predaleko.

Vedra kruno!Sta li će blaga vila iz crnih onih danaNa oltar ćovjecanstva mirovnu stavit žrtvu?!Sablju li od mejdana, perna li buzdovana,II noć od ćetir vijeka i jednu povijest mrtvu?!Tesko je, Bosno moja i zemljo Hercegova,Jadala tvoja vila - srušeni tvoji miri -Kada su slusala glase krvnih kraj biljegovaZanosna braća moja u guslam i u liri,Čađio kad je barut miris ti lipm-cvijeta,Kukala kukavica rajskijem krajem svijeta!

Vedra kruno!Dugo je genij svijetla vezanih ruku i noguKraljevskih kraj grobova vukao teški čelik,Molitvu tihu šapto velikom jednom Bogu,Paštao grijeh otaca — strahotni taj spomenikNa grobu živijeh ljudi! Dugo je, kruno vedra,Besmrtnih mrtvih četa, bojovna povrh dima,Ronila gorke suze, žedna da poji njedra,Melem da rosom hladi žigove ranjenima ...... Mrko se mršti nebo krvava vrh vidika -I mnoga kaplja krvi nije krv - mučenika!

Vedra kruno!Ipak i bljesnu i grmnu! Grobovi pradjedovaDrhtnuše preporodom! Gube se magle sive;Na timor zelenih gora žarka su planula slova:Bog je prostio mrtvim, zato je spasao žive!Genije onaj svijetli slobodnih eto udaUstaje gorda kroka, zlatnu da prede žicu.Žuta je prekide zavist i mržnja nekada luda,Iznova on ju suče; nastavlja povjesnicu.

Vedra kruno!Zlatni su plodovi mira. Divno li cvjeta granaTebi uz prijesto slavni, oče i gospodaru!Više se sušit ne će; u osvit vedrijih danaSvježija sve će cvjetat na svojem korijenu staru.Svetim pod deblom ovim pružaju braća ruke,Hvataju kolo staro momci naši i mome;Sretan i velik svijet, što ga gojile muke,Ugađa divnu pjesmu: Svoj je došao svome!Geniju svete pravde, narode koji kreće,U oku bliješti suza od milja i od sreće.

Vedra kruno!Evo, tu suzu dižem! U njoj se povijest taji,Krvava povijest strasna, kojoj si melem bio.Evo, tu suzu dižem! U njoj se zora sjaji,Maslina mira blaga, ogleda golub bio.Silnom u skeptru Tvome alem je dragi ovo,S kojega svijetlo bajno širnim se krajem hita,Pri kojem cedo nase, to pile sokolovo,Umnicu-knjigu ući, bolju budućnost čita,

A srca Tebi hrle, ljubi se ruka harno,Dok povijest ljudskog roda gleda Te blagodarno!

JOSIPU JURJU STROSSMAYERUPrigodom posjeta u Bosnu-ponosnudne 7. septembra I896.

Ti, koji ideš kano svijetla zrakaPred stoljećima; čiji glas se ČujeKo odjek vijeka, gdje će da se štujeU bratskom srcu ista krv jednaka,

Ti, koji skidaš oblačinu mraka,A genij-um Ti bajnu sanku snuje,Da razvedri se - što još jadikujePod sjenom jednoć lovorna barjaka,

De pogleđ: je li ovih sa planinaNa pređi rujnoj i srebrnoj negdjeU vila jesu l veselije vjeđe -

To pozdrav Ti je s dola i s visina,Što majka Slava rukom Ti ga maše,Dok velik stupaš kroz gudure naše!

NA SHLEDANOU

Češkim gostima 26. aprila 1897.

Ko da zraka drhtnu bajnaIz slavenskog svijetlog raja,Bratskom pjesmom ko da vilaZlatnom žicom srca spajaOd Vltave sve do moraPenjući se šarnom dugom ~Tako ču se rijec njina,Kršni rode, tvojim lugom!

Glas ti ovaj nije došoS tuđeg praga, s tudeg grada,Sa kubeta vječnog Rima,Il Vizanta, Carigrada;

To je riječ tvoga grla,Cvjetni miris s tvojih grana:Ovo zbori junak Žiška,Kap je krvi Husa Jana!

Donijeli su tebi zalogIz temelja Velehrada:Svetu pricu Svatopluka,Pometnutu od vajkada!Uz žarki se cjelov vidje,Krv da ova voda nije -Vile naše zapjevaše:»Hej, Slovane! ... jeste žije!«

I prošli su divne kraje,Herceg-Bosno, na toj grudi,Jadno polje grijeha naših,Dok smo bili krvni ljudi!Vidjeli su, kako jedvaVeć kajemo grijeh otaca,Pak slavensko kako sunce,Gle, i na nas zraku baca!

I pod zrakom bolje srećeDrhtnu ruka, a u ruci:Slutnja pjesme, što će nekadZapjevat je praunuci...Vrh jajačkog starog gradaDigla se je vila živa,Zlatnoj Prahi pozdrav žarkiPosestrima domahiva!

... Grlite se, sestre dvijeNa Vltavi i na Savi;U cjelovu ovom bratskomKrasna zora nek se plavi -I širine slavske silneNeka bratska veže ruka,I iskrsne opet onaSveta priča Svatopluka.

ELI

...I uprav duh moj složit krila htjedcNad tamburu i javorovo drvo;Već gasnule su zadnje zvijezde blijcde,- A sunca sama u pjevanje prvo!I teško, tmurno, sve bje zagorčeno;Ah, kletva to je, u kog nema vjere,Pod čelom kada i u srcu nijemoZivota liste gladna skepsa dere.

...I uprav htjedoh bezdan biti prazan,U kojem sunce utrnu se jedno;Životić jedan necjen, šalabazan,Sto bit il ne bit isto mu svejedno.Med žive mrce uprav htjedoh ranoKadikad moleć: Baklju amo dajte!Imade negdje Lazar neki amo,Posvijetite mu, - živa ne kopajte!

Al srcem samo ledna piiso grede:U carstvu sanja da si dovjekovo ...!...I uprav duh moj složit krila htjedeNad tamburu i drvo javorovo,Kad Ti si došla bez riječi, najednom,Bijela, skladna, u taj pusti oko;Nad onim crnim stanula si bezdnomI digla baklju ... visoko ... visoko!

Ja Tebi, koja svijetlo donije ovoNe zborim ništa. Riječ ko pjena šumi.Nek šuti stih moj! Plako il klikovo,Gdje reć ćeš ono, što tek Bog razumi?!... Ja vidim samo, gdje Ti u bjeliniPred boštva moja nove mećeš svijeće;Sav svemir pjeva: Slava u visini!- Na usne moje »očenaš« polijeće.

UZ PROSLAVUHRVATSKE VEČERI U PRAGU I8. IV. I898.U spomen 5O-godišnjice proglasenja hrvatskoga jezikajavnim i drzavmm

Tibar i Dunav i Tisa eno su dizali pjeneSumom da potope grudu, Sava kud šapuće Tvoja;Slavenskih umjesto vila tudinke hladne SirenePjevat Ti htjese, Hrvatsko moja!

Ko da i ne bio romon, što Ti je lebdio s ustiNaličan harfi i gromu - mislima svadbena halja -Silan sto ječo mu odjek, klas gdje slavski se gustiZlatni ko talas beskrajan valja ...?!

Ko da to ne bila riječ, što je u krvavo dobaDjeci Ti sladila dane tvrdom o vojničkom hljebu,S tude kad ginuse puške, što ih je - vjerne do groba -Uzdahom zadnjim nosila k nebu!

Lipin je cvijet sa čela Tvojem paladiju slištenLatinski Jupiter dugo svojijem skrivao vijencem, ,Hugina nosio Wuotan, Turula turao IštenBoreć se s Tvojim soko-miljencem!Gdje bi, o pastirska frulo? Kuda li, gusle o svete,§to su zanijemile strune, gudalo kuda li živo?!Pobjedni ne bje li jezik, kojim su vitlali četeKraljević Marko, Senjanin Ivo?!

Naroda boštvo mi Tvoga zar je robovalo Divu,Silno i usred Walhalle, silno vrh turanskih gora;Gdje li je idol, što njemu glavu će prignuti živu,Grom gdje li je gromči - njegova zbora?!

... Glasna o pastirska frulo, gusle nam i terzijane,Hvala što sladiste blago pastirsku večeru suhu;Tamo je hrvatski čovo Čuvao noći i daneMajčinu riječ o soli i kruhu!

Ona se krunila tamo; pošla je ispod krovićaKraljevskim, velikim hodom; sjela krepka u prijesto,Mahom su idoli pali božijeg ispred joj bića;Naroda srce - rodno joj mjesto!

Lovor je njezin vjekovit; u srce puka se dube,Krvca ga njegova grije. Palača bajna joj sijeva.Oltar je zavjetni u njoj, gordo je njezino kube,Vrh njega vila lebdi i pjeva:

- Čuj me, o rode, i počuj: Vila sam jezika Tvoga;Riječ što uskrsnu Tvoja - bila je Providi volja:Stara da ne zamre pjesma: Pobjedni u ime BogaKrunidben psalam s Duvanjskog polja!

SPAVAJUĆI AMOR

Ko jabuka mu glavica,A usne med i voće, -I ljubneš li ga prviput,Do groba ti se hoće!

Kad osladiš si muški brk,Namiguje ti lako,Po kosi gladi djevojkuI šapće: Tako! Tako!

A zaplaču li godine,Što plać im slatka mana,On umah šapće: Brajane,Ta još imade dana!

I ukratko - pa bilo kad,On do dva srca nade;Pa sto ih dulje tražio,To smješka im se slade.

I kad ih sveže uzicom,Tad namignut će na nje,Med krilo će im legnuti -Šarene sanjat sanje.

I dok se oni miluju,On čudne vidi šale,Pa u snu ljulja kolijevku,Svu punu djece male!

SVEČANI PROLOGPRVE POZORIŠNE VEČERI U SARAJEVU 2.I.I899.U kamenit krš povuko se starac-guslar (g.. Dimitrijević), zabrinutipjevač krvavih dogadaja svoga naroda. Kud god je išo, svuda pustoš i

očaj, nema starcu odmjene - mlada unuka - da mu, ko Preradov djed,turi u ruke drvo javorovo. Puškom i handžarom hoće, eto, da se raskopaljuto zavadeno pleme njegove krvi, četir vijeka plača i leleka sjedošemu u kosti ko ona ljuta memla od kamena, tek što mu ne rastoče srce,kako se dušmanski krvc. Ni otkuda svijetla; ni tračka nade nema daosvijetli bolje dane, eno je gotov da umre bez utjehe. Ne će mu se višeda priča krv i samu krv, što se puši rodnijem dolinama draga mu zavičaja, radije će da lupi zlogukim drvom o krš, pa nek i sam izdane nagrobovima svoje braće. Nu u isti mah trza se; strašna je pjevačevakletva, i nije pjevač u svijetu da proklinje, već da se moli, da ne klone:

... Ti si moje upravio pute,Da ja srljam drvljem i kamenjemI da slušam, kako žila kucaRodu momu, kud gođe ga bilo:Da mu primam nevolje i mukeNa staračke, na drhtave ruke,Da pritištem gusle javoroveNa prosjačke one krpe mojeI da u nje sve prenosim jade,Što ih srce pjevačevo znade,A sjem čega drugo ni - ne 'made!Pa oprosti, Bože milostivi,Dug je vijek od iskona amo,Kuka pradjed, a i unuk kuka ...»Koje čudo, te uzdršće ruka,Pa se grči, što bi milovala?!Ti ne slušaj grešna usta ova,Već pomiluj, za kajanje što je:Sva ta brda i doline moje.Pusti svetu zraku sa nebesa1 razvedri ove magle guste,Nek ugledam cvijeće po baštama,Laka kola po livadam ravnim,Brata s bratom hodajuć o ruci,Zagrljene, kud mi pogled siže.Onda... onda ... o, kako ću blagoNa taj studen počinuti kamen,Otkud vidim sirom nadaleko,I raširit željne oči svoje,Nek se rajske slike nagledaju,Izatkane pjesmom radosnicom,Potkićene cvijetom neuvelim,

Pa nek onda zavijek zaklope se, ,Gdje vidješe, što ne vidjeh evo:Da uzalud guslar mje pjevo!

I dok se je tako zamislio u bolju nadu, izlazi Vila prosvjete (gđamarkiza Ružička Strozzi) s palmom mira u ruci i kaže mu, da ju jepotresla gorka pjevačeva tuga i beznadni mu očaj. Ona je pokupila svenjegove suze i uzgojila je na njima zelenu granu mira, da njome ovjenča gulsle javorove i da mu pokaže bolje doba, prije mego ovaj svijet zamijeni.

Teško j' bilo posrtati mučnoObilazeć torbom o ramenu,Spominjući, što je izgubljeno,Danak gine, al i nojca mine,Novo sunce pomladuje staro,I suha se pomladuje trava,A cvijeće, povenulo lane,Za vijence procvjetava nove.Blago samo, ruka li se nade,Te je vjesta oplesti ga vješto,Da ne bude zalud procvjetalo!

Već podigni gusle na usnice,Cjeluj ovo drvo neumrlo,Vrh planine, kud se orli viju,Nek iz dola unučad ga zriju,Vjekovima pronosilo kud seI kroz bure, kroz grom i oluje,A ostalo drvo nepolomno,Sa pradjeda unuku na ruke,Uzdišući, dokle ne izmoli,Da podignem čarobnu šibiku,Obasinem oči u pjevačaVrh planine kroz maglene tmine,Da ugleda sunce sa visine,Za kojim je dugo bugario!

I ona ga zanese u viziju. Sa podnožja kršne planine dopire izncnadado starčeva uha pjev i veseli žagor mladijeh pastira i pastirica. 1 u tomzačaranom snu privida se starcu guslaru, da na golo stijenje izilazimlado pastirče. Ono čita lagano i nesigurno, nu razumljivo, evandeoskeriječi iz Osmana:

Ah, da je proklet, ko cjeć vireNa svojega rezi brata,

Jer nesreća tvoja izvireSamo iz toga kalna blata.

/ ropstvo će tvoje iz tminaNa gospodski dan iziti,Kad paklenijeh dno dnbmaBratinska se mrzos hiti!

I guslar se trgne. Dugo je obilazio širokim krajevima svoga naroda,nu nije još nikada čuo ovakijeh riječi. A sada, eto, čita mu ih nekopastirče iz lijepe neke knjige; sami Bog znade - gdje li je ispjevana! Tonije više ona krvava pjesma strašnoga epskoga doba njegove braće:

Zaglušena plačem i jaukom,Ljutim gvoždem, dimom puščanijem.

Tu mu Vila prosvjete tumači: e je ta blaga rijeć dolepršala iz sun-čana carstva, prosvjeti je izišla sa krila, sa praga onih nckih kuća, štoim ime »Škola«, pak se šeta obzorjem ko zvijezda i svjetla pute, da nczaluta čovjek - božja slika - kroz pomrčine, i nutka ga da pogledadolje niz poljanu, gdje:... vile slaze gusli i tamburi,Iskru nose da zagriju srca,Umjetnosti kamen do kamena,Da na polju u drač zaraštenuOpet zdravo ponese se klasje,Kakono je od starine bilo - — —

Sa dna pozornice žari se. Spolja Suje se pjesma, kojom se izmjenjujudva zbora. I u času, kad zamiru zadnji stihoviVilin će blagi i bijeli likDoli obasjat i vis!uhvati se u dolini narodno kolo; laki zvuci tamburica odjekuju sve jačei jače, mlado pastirče domahuje u dolinu veseloj braći rukom u pozdrav.Vila prosvjete, držeći vjernom rukom svoga druga, koji se začudenopodiže i gleda neviden prizor pred očima, pozdravlja prosvjetni pre-porodni dan:Što ga časni likovi otacaVedri zdrave na osvitu dragu,Željkovanu na mnogom netragu,Kad vilinskih ne bi poljubaca,pozdravlja preporodni dan, u komc će

... unuk iskru ponijetiU svom srcu na koljena pozna,Da je nosi i da se ponosi:Kako misli - kako čovjek misli,Kako ljubi - kako čovjek ljubi,Kako tvori - košto Bog mu zbori,Svojim čelom da ko sunce gori!Kolo sve glasnije ozvanja. Na pozornicu dolazi zbor pastira, pastiricai drugog svijeta u šarnoj narodnoj nošnji pjevajući pozdravnu pjesmu.koja svršava refrenom:Zvijezda nam budi bezmjernu dnu,Korak nam sigurno vodi,Najljepši cjelov najljepšem snu:Veliko krilo slobodi!Starac guslar i sam pozdravlja mlado kolo, zagrljeno u bratskoj ljubavi, i hoće da predade gusle na ruke svojoj posestrimi. On je, eto,najzad vidio svoju odmjenu, on ne će više da pjeva dobre konje i junake pak hoće da opočine nakon teška obilaženja. Nu vila ne primagusala iz njegove staračke desnice, on ih je i dosada pošteno nosio,Deka im i nadalje ostane vjernim čuvarom. A neka ih nosi i zato, daispriča još unučadi svojoj, e je dočekao čas, kad su zašutjeli teški topovi, pak se sada može u miru da zapjeva druga pjesma - pjesma bra-tinske ljubavi.Uto se u pozadini otvori zastor i osvane tamo krasan kraj, sred njegaorijentalni grad, protkan zapadnjačkim građevinama. Sprijeda u perivoju vidi se poprsje Njegovog Veličanstva, a vila ga pozdravlja koonoga, pod čijom se jc desnicom slegao pusčani dim, zavladalo dobamima nastojanja i braća se s braćom na okupu našla. Ona prekrilistarca guslara palmom mira, a uto vila narodne sloge i jedinstva vjenčavladarev lik lovorom. Uz pobjednički marš prelazi glazba lagano uhimnu: Bože živi, čuvaj Bože! i zastor se polagano spusti.

NAKON BOLESTI

... Ne tuži, bako-bakice,Ah, kako mi je lako;Ne boli vise u srcu,I sve je prošlo tako!

- Umiri mi se, sinak moj,I pokrij se i šuti;Na, još ti svaka udi riječ,Ko vosak si mi žuti!

... O, nije, bako-bakice,Tek srce kad ne peče;Gle, oko moje mirno jeKo podjesensko veće!

- O, čedo moje, što li toSve ćudne mrsiš stvari,I kašlješ?! - Sveta djevice,Sve lice ti se žari!

... Pa to je dobro, bakice,I gode takvi srsi;Ta iz srca mi prešla b6I sjela čas u prsi!

- Moj dobri, slatki Isuse,Ta ognjica te trese!... O, nije, bako; spomen je,Što katkad nas zanese!

Pa vid' de sutra slova dvaNa mladom dolje hrastu:Duboko smo ih rezali,Da nikad ne zarastu!

I ako malo ne venuTe narezane grane,O, onda, bako-bakice,Baš ništ' se ne boj za me!

BORBA TRITONA

U vrtlogu krvi i pjeneTritona se kvačila dva;Baš na oči ledne sirene,Gle, zadnji im izlijeće dah.

A ona ih gleda i gledaKo tvrdi i bešćutni kam;Na usnice šapće od leda:»Ah, šta ću vam, šta ću vam?!«

A oni se bore i boreI već su izgubili svijest,Dok najzad je proždrlo moreSvu tužnu im pripovijest...

U lednome srcu sireneKo časom se prevrnu sve;Sred beskrajne, bezdane pjeneBaš naglavce nestade nje!

Tek zgodio slučaj se prijeki,Kad čudna se pripovijest ču,— Nju donio pjesnik je nekiSa šetnje po morskome dnu. -

Da tamo sred algi i muljaI aveti morskijeh - ah!Sirena se očajna šuljaI kune si vječiti dah.

On čuo je nesrećnu nimfu,Gdje lednu si proklinje ćud,Ah, ribiju krv si i limfuI bez strasti srce i grud ...

PRIVID

(Motiv iz franjevačke crkve u Jajcu)

Polumračno, tajno, sveto,A na krilu od pahulja,Sve se njiše, lako ljulja,Na siv tamjan razapeto ...Trepti, šuška i šapuće,A pod grlo nešto plije, -Ah, kroz suze vidim dvije,Sad će dahnut srce vruće!

... Gle, evo je! Carski, slavno,Ide vila moga soja:

- Draga moja, ljubo moja,Što mi nisi došla davno? -»Ne mogoh ti, dragi, prije;Na kamenu, na daleku,Tražah tvoju suzu neku,Iz proljeća mladosti je!«

- Poznajem ju, žarka vjero;Iz dalekih li je dana,Kad pjesničkog mališanaUčila si držat pero.Kad u cvjetnoj vijeka dobiVeć je slušo topa riku,I kad prvom na vidikuUsjećene glave skobi!

A trebo je da se voziNa labudu, a nad njimeDa golubi hlada čine,Po obalam plešu bozi! -»... Šuti, dragi, časom šuti:Da ti nikad suza ne bi,Šutila bi groblja tebi,A ovako - pjevaju ti!«

I podmota krila lakaI izginu u čas sa mnomU podzemlju vlažnom, tamnom,Ko mrtvačka da je raka.Tu na trunu usred grobaBez lubanje kostur sjedi,Pokraj njega s reda obaNi tko zbori nit besjedi!

Bezglave se njišu plećiKao sablast amo tamo,Polagano, polagano,Ne čujući, ne videći.Još iz zemlje oko njegaKo iste ga riječi plaše:Zadnji bješe krvi vaše,Oplač'te ga, oplač'te ga!

Ali k trupu ona stanu,Što mi pjesmom srce opi,I reče mi: »De oškropiSvojom suzom smrtnu ranu!

Nek se čuje slava horna,Zašto kamu na dalekuTražah tvoju suzu neku, -Ah, evo je životvorna!«

I kostur se diže nama',Plašt se carski niza nj vije,A puno mu lice sijeKo nekada, u pjesmamaNiz livade kad je rosneRazigravo dobra doraUz pozdrave s zelen-goraLijepe svoje Herceg-Bosne.

Odjašismo ko vitezi,Sve uza nas kralji, bani...Odjašismo k onoj strani,Gdje trobojni, gordi stijeziMahaše nam sa visina,A od mora i dubravaOrila se pirna slava:»Lijepa naša domovina!«

I sred slavnog onda piraJoš osjetih cjelov vjerni,Ko od boštva - neizmjerni,— Pak sve zginu dno svemira.A kroz šaru prividenja,Iz nejasne iz dalečiSumile su samo riječi:»Zbogom, dragi, do - videnja!«

HIMNA HRVATSKOJ TROBOJI

prigodom zavjetne časti barjaka

HRVATSKOG PJEVAČKOG DRUŠTVA »TREBEVIĆA«dne 3. lipnja I9OO.

O, zdrav nam, stiježe tisućljetni,Što pravedni Te čuva Bog!Tri neven-lista raj je cvjetniVrh Čista spleo polja Tvog,I u tri svete blistaš boje,Tri krila slavi našoj vijek,Kud guslar Tvoju pjesan pojeI tambure nam drhti zvek.

O, zdrav nam, stiježe, sa KarpataŠto hrvatski Te preni djed,Kad junak-div je igro ataNa sedmer bajnih župa red,Pa s velebitskog Svetog BrdaNad trojak Ti se viješ kraj;Sve braću, desna ruka tvrda,U jedan pašeš zagrljaj!

O, zdrav nam, stiježe, prvi svuda,Kud junačka nas zvala kob,Gdje krv nam pila tuda gruda,Al bar pod Tvojom sjenom grob!Ah, otac kad je izdisavo,Tvoj zadnji bje mu cjelov vruć,A čedu svom Te sin predavoI gino za Te - pjevajuć!

O, zdrav do zadnjeg našeg časaVrh nepolomna koplja svog,Kud Tvoj se Hrvat pjesmom glasa,Il tih mu uzdah ćuje Bog.Vjekovit nam se, mlad, vijori,Kud hrvatska Te diže pest;Nad složnom braćom sjaj i goriKo tvrdi štit, ko - bolja vijest!

HRVATSKOM MECENI

Što to grmi, što to ječi?Kakva bura vale goni?

Što taj biser-potok te?e?Tko od jada suze roni?Glas Slavenstva grmi, ječi;Slavena se ziblju vali,A potok su mile suze -Rod taj silni Boga hvali:Boga hvali, dični Oče!,Celik-zdravlje što Ti dade,Um velebni, žarko srce,Da svom rodu blažiš jade!Dobri Oče, sjajna zvijezdo,Hrvatskoga roda nado,Kom odavno svom ljubavljuŽivot svoj si dao rado.Sa svih strana vasioneDivna hvala k Tebi hrli,A hrvatski rod, kličući,Ovako Te ljubi, grli:- Svemogući! Čuvaj OcaHrvatskome milom domu!Da u plamu sjajne zvijezdeDovine se cilju svomu!Mnogo ljeta, višnji Bože,Hrvatsku nam čuvaj diku;Mnogo ljeta, višnji Bože,Čuvaj zvijezdu na vidiku!

5. II. I822.-5.II. I9O2.

U golom kutu skromne ćelijiceStarina časna djećjim sankom snije,Nad sijedom glavom sa junačke žiceTrak mjesečine na njega se smije.

Iz posmijeha se sjen za sjenom vije,Sve idu, idu na san četimiceIz žuke kore drijeva besmrtnijeh,Gdje sakrio je uzdah i suzice.

Tek blag mu osmijeh preko usti letnuI čuje ko da brujnula su zvona,Kud u grud pjesmu unučadi metnu,

- O, sudbu strašnu, kletu, bogovetnu,Ko krvnu žrtvu priče od iskona,U temelj kuli za budućnost sretnu.

SLOM CAMPANILA

I

Ej, Regino, utri suze,Uskočka te pjesan zdravi:Div-plemiću kaplja pade,Umro ti je Campanile!

I meni se srce stisnu,Kad pomislih, kako kriknuAnđeo mu izdišućiPred vratima Svetog Marka!

Popucaše glasna zvona,I sad leže ispod kršlja;Requiem si otpjevašeZvona slave mletačke ti!

Gorda tvoja nekad zvona,Što olujnim, divljim šumomMutila su pokoj slatkiDomovinskoj obali mi.

Slatkoj fruli u uvali,Gdje su naši janjci pasli, -Ej, Regino, a ja plačemNad dušmanom djeda moga!

U me bulji tvoj gondolir:»Haj, Morlače, što ti stalo,Te se sruši CampanileI Loggetta Sansovina?!

Pa ako će i San MarcoSurvati se u lagune,I Palazzo s njim dukale,Orologio i Rialto,

Bez palente sjedit ćemoVrh zasuta Canalazza,Suze brisat zastavamaSa Kandije i sa Cipra!

Kad te vozah po kanalim,Platio si po tarifi;Za uskočke suze nikadNe davasmo ni centezim!«

... Čuj, Regino, kako psujeGorda krvca tvojih dužda,Kako pljucka sa grandezzomPod nebesa Italije.

Nu rekoh mu: »Prijatelju,Oko krune ovog tornjaTalijanska noć je cvala,Kada klečah pred Reginom.

Pjevala mi ona pjesmu,Ne duždevu himnu više,Drugu pjesmu - krvca mojaNa usni joj opila se.«

Pogledo me lisac stariI kapicu podigo je:- Razumijem, reče, sadaDopuštam vam da plačete!

II

Ej, Regino, ako stojišZaprašena krečem starimUz opeke CampanilaUzdišući, kukajući,

Žustre bake, brzojeze,U bokovim ljuljaju se;Lomatajuć prste suhe,Casom plaču, časkom ruže.

Ej, Regino, zaklinjem teSlavom negda Bucintora,Pusti ove puste crijepe;Ajdmo lunjat ulicama.

U gondolu sjesti ćemoPod baldahin, udovice,Zlatan, srebrn i biserni,Što je davno utonuo.

Iz kaljavih dna lagunaMi ćemo ga izvaditi,Razapet ga, ej, Regino,Ko u doba Dandulovo.

Sjedi amo - val nas ljulja,A dugačkom, toplom trakom,Gledaj, sunce pozlaćujeGordi simbol nad Piazzom.

Slatka glazba s trga ječiSvetom himnom Garibalda;Ja dukate žute sipamNa kukuruz za golube.

A ti ideš, kosto negdaŠto je isla dogaresa;Šuškas haljom kao lovor,Hitra kćerko Italije.

Mašeš rukom barsunastomI romoniš: Sugradani,Sa barbarskih tamo žalaStiže amo gusar ovi.

Pod prozor mi sinoć stadeSa sićanom tamburicom,Pjevaše mi serenatuKo jek zvona preko mora.

Kad bi noći o ponoći,Čudnu rijec zviždnu neku;

U taj časak zinule suI tamnice i grobovi.

Iz dubina, vrh kojih seKao duga spasa vijeStrašni »Ponte dei sospiri«,Aveti su izlazile.

Na trulijem lubanjamaNahero im kape stale,Dalmatinske i istarske,Krijuć u po šuplje oči.

I uskočke galijiceUz »šćavonsku« stase »rivu«;O krvavim bakljama imBljeskali su jatagani.

Sama zvona zazvonišeNad salonom Venecije,Gdje palače gorde stojeKao časni namještaj mu.

Odatle su tiho pošliBazilici svetog Marka,I - začudo - pred gusarimGradski patron pokloni se!

Na koljena tu su pali,A na to je baka nekaKazvezala vreću staru,Donesenu iz tamnica.

Sve kost na kost nizala jePolomljenu i krvavu,Dok ne složi zor-junakaPod zastavom Svetog Durđa!

I otpoče crna misa,A orgulje brujale suNa jeziku slavenskome,Kao da srno usred Moskve!

Kod »Libera« ustao jeIz ćivota sveti Maiko,Pružio im suzu jednu,Primili su nijemo suzu.

Primili su nijemo suzu,A orgulje brujale suNa jeziku slavenskome,A u crkvi svetog Marka!

U nesvijest sam nato pala,Utroba mi prevrnu seOd pogleda krvavijehI od suza svetog Marka.

A kada se opet prenuh,Ovaj stranac stajao jeVrh ledena ćela moga.Vruć mu cjelov gorio je.

Sa Piazze jećala jeSveta himna Garibalda,I ja vidjeh, kako suzaNa srce mi njeg'va kanu.

Nešto lupnu - u ćas oviSve tamnice srusile se;Gusar me je zagrlio,Šaptao mi tajnu neku.

Kad je zori u prozorjeZaječala marangona,2

Ljuto smrsih: Što se drečiOvo zvono zardalo!

III

Ej, Regino, ta se pnčaLjupcem plaća usred srca!A sto mrtvi ustali su,Red je, valjda, da ustaju!

Red je, valjda, da se treseI da pada, što je trulo,Ne od bubnja Garibalda,Već od rde na okovim.

U dubini muljna moraZakopani temelj grizu;Mriju vijeci - mriju sveci,Samo suza ne suši se.

I ona će isprat jednomTaštu mrenu sa očiju,I ljudi će reći: Bože,Alaj grešni molili smo!

Al, Regino, na trobojciKrv ti vidjeh poštrapanu,Rasplakah se nad njom, draga;Ja ne mogu krvi gledat.

Ja ne mogu krvi gledat,I noga mi kraj nje kleca,Pokrivam je s obje ruke,Sapćem: Spavaj, teška kapljo!

A ti si me pogledala;U taj časak u tvom okuSinu nešto, s čeg poludih,Zaljubih se, o Regino!

Zaljubih se u čas oni,Kad u tebi, Italijo,Cjelivo sam trag krvaviŽrtvenih ti jaganjaca.

Divnu djecu pjesnika tiI pjesnike - djecu patnje -Pred San Marcom, na PincijuU crvenim košuljama.

A glazba je udarala -Ej, Regino - s Campanila,

ljubio sam jecaj zadnjiUmirućih za slobodu,

Što se tvojim zrakom kriliKo vječita glazba tvoja,Ko najljepša slika, što jeU grudu ti upila se.

Kad dječinskim očima samGledo stroga Mojsiju ti,Što ga stvori BuonarrotiMnogo ljepšeg od Adama.

A on mi je iz svog srcaJednu zraku izvadio:Uzmi - reće - strijelu ovu,Podi svijetom, divlja dušo!

Utapaj se čas u suze,Čas u suze, čas u smijeh;Jer je, sinko, pjesma sjemeZa masline u Kanaan.

IV

Ej, Regino, utri suze;Gle, na kršlju CampanilaDuždevi se s robljem ljube,Piju čašu pobratimsku.

I novi se tornji dižuSa slavenskih širnih ravni,Novom tvomu CampaniluCjelov mira evo šalju.

Divna himna svijetom ječi,I u bratskom zagrljajuPoigrat će kolo lako,Pjevat grlom mjedenijem.

Tresti će se sve piazze - - -Tko to pjeva? - pitati će.

... Aj, ta stari CampanileS mladićima slavenskijem!

Legao je kao DavidMed djevice, da se mladi,Pa sad igra tisućljetnikKo da šesnaest godina mu!

A nekaki Uskok ludiU tamburu kraj njeg kuca,I svakaki još »šćavuni«Oko njega podcikuju.

Nose križe od galera,Sve kosturi po njim vise,Al rukama suhim mašuKao pjani od veselja.

I pjevaju pjesan nekuNa jeziku slavenskome,Kao da smo - prosti, Bože -Usred Senja ili Moskve!

Nad njim prše golubovi,Na ramena padaju imI ljube ih baš u usta,Pjesmu mira gugučući.

Ej, Regino, utri suze,Sad se spušta Bucintoro:Romanska će s njega vilaPozdraviti istok sunca,

Sa kojeg će zraka pasti,Da pomladi mahovinu,§to se drevna uhvatilaLatinskijem po mirima.

1 Regina del mar, Kraljica mora2 Marangona, najveće zvono u zvoniku Sv. Marka. Pozdravljalo bidan na sat prije sunca.

SUNCOKRET

Rodilo se sunce,Rodio se svijet;Iza sna se prenuŽuti suncokret.

Hvalio je noćiZa slađani san;Velikim li listomPozdravljao dan.

A sanak mu reče:»Zasladih ti noć —I kad veče pane,Opeta ću doć.«

Ko rosa se vinuPod plavetni svod,Kud je sunce išlo,Brodio mu hod.

A na zemlji doljeŽuti suncokretSlavio je zraku,Što mu grije cvijet.

Širio se takoOd radosti vas,U jutro, o podne,U zapadni čas.

I kad klonu sunceI zgasnu se dan,Opet mu je došoU pohode san.

U velika percaPrimio ga cvijet,Pričao mu svašta,Što bje lijep svijet.

A sanak mu reče:»Spavaj - sad je mrak;Po meni je plivoSa sunašca trak!

I sjutra će opetTvoj pozlatit list,Kad medu vas stanemKo biserak ćist.

Il kad sunce gori,Il kad mjesec sja,Što ti milo šapće,To sam samo — ja!

Noć ti rosom sladim,Žarkom trakom dan,Tvoj prijatelj, cvijete,San, o san, o san!«