ZDENKO RADELIĆ : HRVATSKA U JUGOSLAVIJI 1945.-1991. (skraćeno)

1. UvodIstraživači povijesti komunističkih država suočavaju se s problemom jednostranih izvora, tj. s nedostajanjem izvora s druge strane, oporbe. Čitatelj će također primijetiti da nije detaljno obrađena hrvatska politička emigracija. Prisutna je bila i ostala stalna polemika između dviju suprotstavljenih strana, popularno podijeljenih na „ljevicu“ i „desnicu“. Jedna više proizlazi iz tradicije Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i borbe za samostalnu hrvatsku državu, a druga iz okrilja partizanskog pokreta, protufašizma, komunističke partije i Jugoslavije.

2. Stvaranje Jugoslavije i položaj Hrvatske (1918.-1941.)Među pristašama ujedinjenja od početka su se stvorile dvije glavne struje : jedna je zastupala centralističku, a druga federalističku koncepciju buduće zajedničke države. Srbija je imala dva interesa : da ojača kao država, dakle da poveća svoj teritorij, ali i da ujedini sve Srbe u jednoj državi. Razilaženja između Srba i nesrba bili su glavni razlog nestabilnosti Jugoslavije od početka zajedničke države, ali odnosi Srba i Hrvata imali su središnje značenje u Jugoslaviji. Jugoslaviju su razdirale četiri velike razlike : u vjeri, jeziku, državnim tradicijama i stupnju razvijenosti. Kraljevski dvor i vlada, suočivši se s prijetnjama njemačkog i talijanskog imperijalizma, svjesni opasnosti od unutrašnjih sukoba, pristali su na federalizaciju osnivanjem Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. U drugom svjetskom ratu Jugoslavija biva razrušena, nastaju Srbija, Nezavisna Država Hrvatska, Crna Gora te dolazi do njemačke i talijanske okupacije ovdašnjih krajeva.

3. Osvajanje vlasti (1941.-1945.)

3.1. Komunisti stvaraju partizanski pokretBorbu protiv razbijača Jugoslavije KPJ je pokrenula na temelju svojih revolucionarnih namjera, što je izvorni smisao KPJ. Kasniji razvoj pokazao je da su svi komunistički protivnici, kako oni stvarni, tako i oni potencijalni, osuđivani za izdaju, a ne kao klasni protivnici. Može se reći da je strah od komunističke revolucije mnoge gurnuo u naručje okupatoru i da je bio jači od straha gubitka nacionalnog identiteta. Glavna snaga KPJ bilo je militantno vodstvo, ali i deklariranje ravnopravne budućnosti zasnovane na rješenju nacionalnih pitanja. Predlagali su saveznu državu prema sovjetskom modelu, s izmjenama unutarnjih granica u odnosu na stanje iz 1939., ali i vanjskih granica Jugoslavije u odnosu na 1918. Od početka djelovanja oslanjali su se na SSSR i čekali pogodne uvjete za pokretanje revolucije. Božo Milanović je 1944. izjavio pak da je uvjeren da komunisti svojim akcijama namjerno izazivaju represalije Nijemaca. Moglo bi se reći da su Hrvati do rujna 1944. predstavljali većinu u partizanskoj vojsci, a od rujna 1944. Srbi su činili većinu u vojci partizana. Komunistima su u prilog išle i vanjske prilike (Tehranska konferencija 1943., napredovanje zapadnih saveznika i Crvene armije 1944. i 1945., te sve veća kriza njemačke i talijanske vojske s vremenom).

3.2. Hrvatska seljačka strankaOd početka rata, pogotovo onaj središnji dio stranke, držali su distancu prema NDH, a još više prema komunističkim partizanima. Moglo bi se reći da je HSS na kraju izvukao deblji kraj

uglavnom zbog politike čekanja. Manji dio stranke se kroz rat priključuje NOVJ-u, nešto veći je surađivao s NDH, a većina su držali distancu naspram obje strane. HSS-ovci koji su se pridružili partizanima tim su se činom odrekli vodstva HSS-a i Mačeka. HSS se uglavnom oslanjao na zapadne saveznike te je računao na njihovu eventualnu podršku. Različite ratne sudbine prvaka HSS-a i različite političke procjene utjecale su na nejedinstvenost i nekonzistentnost politike HSS-a. neke od najvažnijih ličnosti ratnoga i poslijeratnoga HSS-a su bili Vladko Maček, August Košutić i Ivan Šubašić. Šubašić je imao ugled kod zapadnih saveznika, no njegova uloga se pasivizirala nakon sporazuma s Titom 1944. HSS kasnije biva sve više teroriziran od strane komunista koji uvode diktaturu.

3.3. Stanje u Hrvatskoj neposredno nakon rataDolazi do propasti hrvatske države i obnove Jugoslavije. Vlast KPJ nameće diktaturu, proganjaju ljude koji nisu komunisti : intelektualce, svećenike, privatnike, seljake…Hrvatima je nametnuta veća odgovornost od ostalih jugoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu. Dolazi također do teritorijalnih promjena (u sastavu Jugoslavije Istra i Dalmacija opet, no Hrvatska gubi istočni Srijem, Boku kotorsku i Bosnu i Hercegovinu). Demografski poremećaji su bili golemi, pogotovo kad govorimo o hrvatskim vojnicima i civilima, nakon zločina jugoslavenskih partizana na Bleiburgu i Križnom putu. Goleme su bile i materijalne štete, gospodarstvo je pretrpilo velike gubitke i razaranja. Dolazi do velikog iseljavanja Hrvata , posebice u zapadnije dijelove Europe te u Sjevernu i Južnu Ameriku. Osim demografskih poremećaja kod južnoslavenskih naroda možemo ih zamijetiti i kod Nijemaca i Talijana, koji su se masovno iselili nakon kraja rata, bilo slobodne volje, bilo prisilno. Osnovani su brojni logori u Jugoslaviji, većina njih za Nijemce i Hrvate s poražene strane. Mnogi su tamo smrtno stradali, a oni koji su preživjeli bili su maltretirani ili na prisilnom radu.

3.4. Potpuna prevlast komunističke partije JugoslavijeKomunisti su bili svjesni straha stanovništva od uvođenja komunističkih mjera, ali i svojih slabosti zbog prevlasti neškolovanog kadra među komunistima. Od 1948., u vrijeme sukoba s IB-om, kad su jugoslavenski komunisti nastojali obraniti se pred napadima da su napustili komunističke ideje, svakodnevno pozivanje na socijalizam postaje sastavni element samoidentifikacije poretka. KP je imala potpunu prevlast u bitnim polugama vlasti i u partizanskom pokretu i u poslijeratnoj vlasti. Glavni predvodnik u borbi protiv političke oporbe bila je jugoslavenska obavještajna i sigurnosna služba OZNA. Svi njezini članovi su ujedno bili i članovi KPJ. Iz istih razloga Tito osniva i KNOJ. Komunistička vlast organizirala je masovne inscenirane sudske procese protiv svojih političkih protivnika s pomoću sudova za zaštitu nacionalne časti, te vojnih i civilnih sudova. Na njima optuženi praktički nisu imali pravo glasa, ili bi se ono što bi rekli u potpunosti zanemarilo. Sudovi nacionalne časti u Hrvatskoj su djelovali od 24.4. do 8.9. 1945., kad su njihove nadležnosti preuzeli okružni narodni sudovi. Velika većina optuženika su proglašeni krivima kao „izdajice“ ili „državni neprijatelji“. Vrlo važnu ulogu komunisti su pridavali promidžbi. Pokušavali su indoktrinirati sve ljude, od male djece do staraca, preko glorifikacije partizanskog pokreta te općenito jugoslavenske države.

3.5. Formalni kompromisi komunističke partije JugoslavijePotpuna prevlast KPJ za vrijeme rata bila je ugrožena pritiskom saveznika koji su komunistima nametnuli sporazum s kraljevskom vladom Ivana Šubašića. Razjedinjeni saveznici bili su potpuno upoznati sa stanjem u Jugoslaviji, ali nisu imali snage, pa no volje da KPJ upozore na preuzete obveze i obećanja o demokraciji. Potsdamska konferencija donijela je oporbi u Jugoslaviji samo razočaranje, jer je Churchill bio za veću demokraciju,

Staljin je branio Tita, a Truman ostao neutralan. Izbori za Ustavotvornu skupštinu trebali su biti presudni za budućnost demokracije i državno uređenje Jugoslavije. Međutim, pritisak vlasti naveo je oporbene stranke na bojkot izbora, pa tako i HSS. Vlast je na bojkot izbora od oporbenih stranaka odgovorila uvođenjem kutija bez lista, ili tzv. crnih kutija. Predizborna kampanja bila je potpuno u rukama KPj, koja je nadzirala sindikate, državna poduzeća, tisak i radio. Izborne komisije, prebrojavanje glasova i sastavljanje popisa birača bili su također u njenim rukama. Vojska i drugi predstavnici vlasti prijetili su onima koji se nisu htjeli odazvati pozivu na izbore. Prijetilo se oduzimanjem karti za namirnice, mirovine, stanove, pa čak i progonom i smrću. Nakon „demokratskih“ saveznih izbora komunistima je preostalo da se potvrde i na republičkim razinama. Tu su također provođene oštre represivne mjere prema onima koji nisu htjeli glasovati ili nisu glasovali za komuniste. Mogućnost gubitka biračkog prava, uvedena je u zakonodavstvo 1945., ostala je na snazi do 1951., kada je u krivičnom zakonodavstvu formulirano ograničavanje prava, a ne njegov gubitak. Također su komunisti znali „uštimavati“ glasove tako što bi smanjili postotak onih koji su glasovali za „crnu kutiju“.Međutim, čini se, da se nezadovoljstvo stanovništva uoči izbora 1950. moglo otvorenije pokazati nego 1945. U nekim selima zabilježeni su, osim trganja parola, uništavanje slavoluka i prekidanje telefonskih linija, napadi na komunističke aktiviste, čak i kolcima i sjekirama, u kotaru Bjelovar, Čazma, Donji Miholjac, Đurđevac, Klanjec, Koprivnica,Križevci, Vrbovec… Ipak su policajci nastavili i dalje represivne mjere prema neistomišljenicima, tako što bi ih ubijali, zatvarali ili prisiljavali na glasanje. Nažalost, pravo opredjeljenje stanovništva zbog komunističke represije i krivotvorenja rezultata nikada se neće moći izraziti u brojkama.

3.6. Hrvatska republikanska seljačka stranka i Ivan ŠubašićHRSS je komunistima trebao poslužiti kao dokaz da postoji višestranačje i demokracija. Takav prokomunistički HRSS je trebao kanalizirati pristaše HSS-a i njihove zahtjeve za obnovom stranke. Šubašić se našao između HRSS-a i HSS-a. mislio je da bi najbolje rješenje bilo ujedinjenje HSS-a i HRSS-a, ali i da Maček dade ostavku. Neuspjeh u pregovorima o ujedinjenju HSS-a i HRSS-a potaknuo je Šubašića na stranačku konferenciju u Zagrebu u hotelu Esplanade u rujnu 1945. Malo HSS-ovaca je bilo za Šubašićevu opciju suradnje s komunistima, a većina je zauzela oporbeni stav. Šubašić je prihvatio zaključak da mora otići u Pariz k Mačeku (otišao u emigraciju kako se ne bi susreo s komunistima) i upoznati ga s teškom situacijom i prenijeti njegove upute. Komunisti ipak ne dopuštaju Šubašiću da napusti zemlju, a ovaj je pak doživio moždani udar. Izostala je i intervencija SAD i VB koji su se bojali da će izazvati reakciju komunističkog režima. Tito je samo odbacivao njihove prigovore.

3.7. Hrvatska seljačka stranka : Narodni glas, Maček i KošutićMira Košutić i Marija Radić su pokrenule Narodni glas, stranačko glasilo preko kojeg su zahtijevali potpunu slobodu stranačkog djelovanja. To je bio jedini izvor informacija koji nije bio pod komunističkim nadzorom, a prvi i jedini broj tiskan je 20.10.1945. odbacili su tvrdnju da je pod vodstvom KPJ ostvaren Radićev program, a HRSS su prokazali da služi KPJ. Otvoreno su ustvrdili da je KPJ uvela diktaturu. Naglasili su također da nema osobnih sloboda, a da federalne jedinice, pa tako ni Hrvatska, nemaju nikakvih stvarnih nadležnosti. Problem je kod HSS-a predstavljalo prijaviti stranku ili ne. Košutić je ustvrdio da to ne treba učiniti. S druge strane, Šutej je bio suprotnog mišljenja, te se odlučilo da se o tome treba posavjetovati s Mačekom, koji je s HSS-om u domovini komunicirao tajnim kanalima. Maček odgovara da se HSS ne prijavljuje, te da ni u kojem slučaju ne surađuju s komunistima. Komunistička je vlast pak nadzirala sve kontakte HSS-a jer su s OZNOm surađivali ljudi u vrhu HSS-a i oni u blizini samog Mačeka.

3.8. Božidar Magovac i njegova koncepcija politike HSS-aMagovac je javno odbacio Mačeka, inzistirao je na autonomiji IO H(R)SS-a, te se priključio partizanskom pokretu. No, KPJ nije htjela prihvatiti ravnopravnu suradnju s HSS-om, pa je Magovac smijenjen sa svih dužnosti. Magovac kasnije, nezadovoljan politikom HSS-a, inzistira da se obnove pregovori s KPJ, i da se ovaj put, za razliku od izbora ua Ustavotvornu skupštinu FNRJ, iziđe na izbore za Ustavotvorni sabor NRH. Magovac je pak uhićen u kolovozu 1947., a njegovim je zatvaranjem završila svaka ozbiljnija oporbena djelatnost u zemlji. KPJ je nakon rata mnogim sudskim procesima i drugim oblicima represije u potpunosti uništila HSS u zemlji.

3.9. Katolička crkva i komunistiJosip Srebrenić u okružnici svećenicima Krčke biskupije 17.10.1944. već upozorava na partizane zbog njihove komunističke orijentacije, te zabranjuje katolicima da na bilo koji način potpomažu partizane, a suspendirat će one svećenike koji postupe suprotno. Katolička je crkva imala veliki ugled i utjecaj u narodu, kao vjerska institucija, ali i kao javna ustanova u području obrazovanja i milosrdnog rada. Komunisti su pak htjeli postati jedini autoritet u zemlji, a sve ostale autoritete uništiti. Optuživali su Katoličku crkvu za suradnju s NDH, odnosno s okupatorom i ustašama. Prema nekim podacima, partizani su usmrtili čak 355 svećenika Katoličke crkve za vrijeme i nakon rata. Osim ubijenih svećenika treba spomenuti i one koji su prošli sudske postupke. Tako je prema evidenciji Komisije za vjerske poslove NRH u Hrvatskoj od 1944. do 1951. osuđen ukupno 271 službenik različitih vjeroispovijesti, od čeka čak 239 katoličkih službenika. Jedan od najvažnijih događaja koji su utjecali na odnos Katoličke crkve i budućeg režima bila je Biskupska konferencija održana u Zagrebu 24.3.1945. Katolička crkva je stala u obranu prava hrvatskog naroda na svoju državu i otvoreno osudila brojna smaknuća svećenika od strane partizana. Prozivali su komuniste i zbog svih ostalih njihovih terora. Tito je težio tome da se Katolička crkva u Jugoslaviji odvoji od Rima, na što ovi nisu pristajali. Neuspjeli razgovori utjecali su na nastavak radikalne politike protiv Katoličke crkve, pa se sastala Biskupska konferencija u Zagrebu 17.-22.9.1945. 20.9.1945. su izdali Pastirsko pismo, u kojemu prigovaraju zbog ubojstva katoličkih svećenika, za neopravdane optužbe prema Katoličkoj crkvi, za gašenje katoličkih glasila, tiskara, sjemeništa, vjeronauka, privatnog vlasništva. Vlast je osobito oštra bila prema nadbiskupu Stepincu, koji je imao veliki ugled u narodu. Jugoslavenske vlasti također su optuživali Katoličku crkvu za suradnju s križarima, hrvatskom gerilom nakon rata, koja se i dalje borila protiv komunista. Stepinac je uhićen u rujnu 1946. sud ga je proglasio krivim za podržavanje ustaša i NDH, za podržavanje križarskog otpora nakon rata itd. Nakon suđenja prebačen je u zatvor u Lepoglavi, a tek 1951. je uvjetno pušten, a u stvari stavljen na kućni pritvor, u Krašić, gdje je rođen. Suprotno od crkve, vlasti su protureligijsku promidžbu u prosvjeti držale jednom od njezinih temeljnih sastavnica, što je jako smetalo biskupe. U školama je službeno ukinuta molitva, poskidani su i križevi, ukinute su zajedničke školske mise. Svećenici su također trebali dobiti dozvolu za podučavanje vjeronauka od vlasti, a te dozvole često ili nisu uopće došle ili se otezalo s njima. Katolički episkopat slao je prosvjedna pisma Titu 1952. zbog ograničavanja vjerskih sloboda. Vjeronauk je ukinut 1952., te ga nije bilo u školama sve do osamostaljenja Hrvatske. Vlast je također prijetila nastavnicima da će biti otpušteni budu li obavljali „svoje kršćanske dužnosti“.

3.10. Prekid odnosa sa Svetom stolicomNeposredni razlog zaoštrenog odnosa bila je okružnica kojom je papinski nuncij po savjetu Vatikana svećenicima i biskupima savjetovao da ne ulaze u režimu naklonjene organizacije. Zato je Jugoslavija 1.11.1952. poslala prosvjednu notu Svetoj Stolici. Sveta Stolica

odgovorila je 15.12.1952. vraćanjem neotvorene note. Konačno, Jugoslavija je zbog Trsta, staleških udruženja i, konačno, najave pape Pija XII. u studenom 1952. da će u idućem konzistoriju 1953. zagrebački nadbiskup Stepinac biti imenovan kardinalom, 17.12.1952. prekinula odnose s Vatikanom. Imenovanje kardinalom uslijedilo je 12.1.1953. Poseban oblik onemogućivanja bilo je isključenje Katoličke crkve iz javnosti. Katoličke bolnice, sirotišta, a i srednje škole, bile su zatvorene.mnoga sjemeništa su konfiscirana. Katolička crkva, kao i srpska pravoslavna crkva te Islamska vjerska zajednica, zalagala se za tradicionalne vrijednosti, u kojima su se prožimala vjerska i nacionalna obilježja. Upravo je KPJ te vrijednosti zanemarivala, potiskivala, a često i zabranjivala. Zato su mnogi Katoličku crkvu doživljavali kao pravog zaštitnika hrvatske nacije, a takvom je Katolička crkva i samu sebe doživljavala. 3.11. Srpska pravoslavna crkva i komunistiSa srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj nije bilo većih sukoba. „Lojalnost“ i „rodoljubivost“ pravoslavnog klera, nasuprot „nedoličnosti“ katoličkih vjerodostojnika, istaknuo je i sam Tito. Ponovnim ujedinjenjem Srba u jednoj državi, što je bio glavni motiv političkog djelovanja te Crkve, splasnuo je njezin politički angažman. Osim toga, mnogi pokazatelji govore o omasovljenju KPJ među hrvatskim Srbima, koji su sudjelovali u partizanima u mnogo većem postotku no što je bio njihov udio u broju stanovništva. Različit odnos KPJ prema Katoličkoj crkvi i Srpskoj pravoslavnoj crkvi zapravo je bila posljedica različitog odnosa tih dviju crkava prema komunističkim vlastima u Jugoslaviji. Međutim, jednakim žarom kojim su komunisti Hrvati napadali katoličke svećenike, komunisti Srbi su napadali pravoslavne svećenike. Srpska pravoslavna crkva je stvaranje komunističke Jugoslavije, a ne Jugoslavije kao proširene Srbije, doživjela kao gubitak države. Treba spomenuti da je puno više pravoslavnih no katoličkih svećenika ušlo u staleška udruženja, koja su bila osnivana od strane države, što je značilo da ih je puno više surađivalo s vlastima negoli je to primjer kod katoličkih svećenika.

3.12. Protukomunistička gerilaKomunističkim vlastima je, osim političkih stranaka i crkvi, glavobolje zadavao i oružani otpor, napose križara. Križari su se borili protiv komunističke Jugoslavije, a za obnovu NDH.Protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna država Hrvatska motivirali su ih na nastavak borbe. Orijentacija vodstva NDH u emigraciji i križara nakon propasti NDH i poraza ustaškog saveznika Trećeg Reicha, postala je prozapadna. Postojale su veze s obavještajnim službama SAD-a i VB. CIA je još 1948. predlagala da se s pomoću gerile sruši Tito. Djelovali su u više od 200 nepovezanih skupina. Zadnje akcije križara zabilježene su 1952., kad je i osnovana zadnja skupina. Može se reći da je izostankom rata demokratskog Zapada i komunističkog Istoka, gerilski pokret, ne dočekavši pomoć u koju su dugo vjerovali, uništen odlučnim i bezobzirnim udarcima komunističke vlasti. U spomen-knjizi jugoslavenskih službi sigurnosti navodi se da je u razdoblju otprilike 1945.-1952. poginulo čak 1.874 pripadnika službi sigurnosti, a od 1945. do 1947. da je poginulo 1.104 pripadnika KNOJ-a. križarima su znali pomagat ponekad svećenici i narod, posebice u Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Lici, Podravini i drugim krajevima Hrvatske. Komunistička vlast se s njima drastično obračunala. Najčešće je organizirala potjere, zasjede i racije po selima .Osim prijetnji rodbini križara i fizičkih maltretiranja, poduzimale su i drastične metode preseljavanja njihovih obitelji, a poznato je da su postojala i dva logora za njihove obitelji. Iako je križarima religija bila bitna kategorija, nisu bili vjerski pokret. Pozivanjem na vjeru naglašavali su svoju borbu protiv „bezbožnih“ komunista. Vjera je kod njih imala važnu ulogu nacionalne identifikacije jer su inzistirali na tezi da je partizanski pokret zapravo srpski i komunistički pokret usmjeren protiv Hrvata i Hrvatske.

4. Oblikovanje komunističke Hrvatske i Jugoslavije (1945.-1954.)

4.1. Granice narodne republike HrvatskeIzmeđu SAD i VB te Jugoslavije 9.6.1945. u Beogradu je postignut dogovor o privremenoj podjeli graničnog područja Jugoslavije i Italije na dvije okupacijske zone. Zona A s gradovima Trst i Pula bila je pod savezničkom vojnom upravom, a zona B pod jugoslavenskom vojnom upravom, čije je središte bilo u Opatiji do listopada 1948. razgraničenje je provedeno po tzv. Morganovoj liniji, nazvanoj po britanskom generalu. 1947. Pariškim ugovorom o podijeli Istre i Slobodnom teritoriju Trsta (STT), Jugoslavija je dobila zonu B i Pulu s okolicom, kao dio zone A. SAD i VB su nakon nekog vremena htjele zonu A prepustiti Italiji, što je zasmetalo Jugoslaviju, a Vatikan su optužili pak da podržava Italiju u njenim imperijalističkim interesima. Katolička crkva u Hrvatskoj je pak smatrala da je upravo ona najzaslužnija što je Istra još uvijek Hrvatska. Pritom je veliku ulogu odigrao hrvatski biskup Božo Milanović. Definitivno razgraničenje provedeno je tek Osimskim sporazumima. Jedina hrvatska međudržavna granica koja je ostala jednaka nakon 1945. kao što je bila prije 1941. bila je ona s Mađarskom, osim na području Baranje. Što se tiče općenito granica u Jugoslaviji između republika, prevladala je Titova misao da „granice federalnih država u federativnoj Jugoslaviji nisu granice razdvajanja, nego granice spajanja“, odnosno da sela i gradovi unutar jedne federalne jedinice pripadaju čitavoj Jugoslaviji. Na raspravi u Predsjedništvu AVNOJ-a 24.2.1945. Hrvatska je definirana „u granicama bivše Savske banovine sa 13 srezova bivše Primorske banovine i Dubrovačkim srezom iz bivše Zetske banovine“. Granice Hrvatske sa Slovenijom bile su ili stare granice otprije ili su pak određene po etničkom načelu. Najproblematičnije je bilo razgraničenje Hrvatske sa Srbijom u Srijemu. Do 1918. i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske cijeli Srijem je bio u rukama Hrvatske, da bi nakon 1945. Hrvatska izgubila istočni Srijem. Hrvatska granica s Bosnom i Hercegovinom ima najvećim dijelom povijesni temelj, a osnovica joj je granica Vojne Krajine, Mletačke Dalmacije i Dubrovačke Republike s Otomanskim Carstvom. Mnoge republike su imale razne prijedloge o mijenjanju granica, pri čemu su hrvatski prijedlozi većinom odbijani. Također treba napomenuti da je Hrvatska izgubila Boku kotorsku, u korist Crne Gore, te je izgubila čitavu Bosnu i Hercegovinu.

4.2. Kulturna revolucija : progoni i zabraneNa Zapadu su bili dobro informirani da se politički protivnici partizana uklanjaju, imanja konfisciraju bez zakonskog temelja, crkva proganja, industrija monopolizira i podržavljuje. KPJ je negirala višestranačje, građanske slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, kao i tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne tradicije. Anketna komisija Zemaljske komisije za ratne zločine istraživala je „zločin u kulturi“ i progonila sve koji su javno djelovali za NDH. Među ostalima, kažnjavani su Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Tin Ujević i Branimir Weisner Livadić. Ukinut je Obzor, jedna od najpoznatijih i najutjecajnijih dnevnih novina u Hrvatskoj. Činjenica da nije ukinuta i beogradska Politika mogla je utjecati na osjećaj među Hrvatima, iako su i u Sloveniji ukinuti njihovi tradicionalni dnevnici, da im se nameće veća odgovornost od ostalih jugoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu, ali i da se potiskuju hrvatske kulturne tradicije. Postojale su komisije koje su kontrolirali komunisti, a kojima je zadatak bio pregledati materijal koji se namjerava tiskati. Osim izravnih zabrana KOJ se koristila i zabranama privatne izdavačke djelatnosti, nacionalizacijom privatnih tiskara, knjižara i čitaonica te uskraćivanjem papira. Iz skladišta Narodne tiskara, najveće katoličke tiskare, vlast je bez naknade odnijela nekoliko kamiona papira. Osim zabrana, najvažniju ulogu u širenju komunističkih ideja imala je promidžba.

Mediji su imali zadaću mobilizacije javnosti za potporu vlasti. Njima je komunistička vlast oblikovala novu javnost. Mnogi primjeri dokazuju da se model socijalističkog realizma nije do kraja poštovao, primjerice Miroslav Krleža, Ranko Marinović, Petar Šegedin, Vesna Parun…Cjelokupna duhovna sfera bila je utemeljena na nametanju marksističke ideologije i veličanju politike novog režima. Sve je bilo podređeno partiji i njezinim interesima. Veliku ulogu su igrali i filmovi, na kojima su se do kraja morali ocrnjivati prijašnji i tadašnji politički protivnici (Nijemci, ustaše, Talijani, domobrani…) a partizanska vojska se dizala do nebesa. Skojevci su pak redovito tukli i zlostavljali na razne načine one koje su označili da su proustaški i klerikalno orijentirani. Obrazovanje je također bilo pod komunističkim nadzorom. Tako su 2.10.1945. zabranjene privatne škole, a prema učiteljima se postupalo u ovisnosti o njihovom opredjeljenju za vrijeme rata, pa su nepodobne premještali.

4.3. Potiranje i prevrednovanje tradicijeNajveći sukob između vlasti i tradicije izbio je u odnosu prema religiji, njezinim vrijednostima i običajima na njoj temeljenim. Važno je istaknuti i ulogu industrijalizacije u općoj sekularizaciji društva. Ona je u cijelom svijetu, pa tako i u komunističkim zemljama, proizvela ateizaciju društva. Ateizacija se provodila najizravnije preko ubojstava svećenika, neobnavljanjem crkava srušenih ili oštećenih u ratu, sužavanjem vjeronauka i njegovim ukidanjem u školama, ali i izravnim negiranjem religioznih učenja u školama. Komunistička vlast je htjela suziti religiju u javnosti isključivo na njezine prostorije, ali i tada nadzirajući svećenike i vjernike. Takvo sužavanje i svođenje religije na privatnu sferu predviđalo je i ukidanje vjerskih praznika kao državnih praznika. I preko mnogih zakona se moglo vidjeti utjecaj komunističkih vlasti, primjerice Zakon o braku iz travnja 1945., kojim je uveden obvezatan građanski brak, a crkvena vjenčanja svedena su na privatnost. Osim toga, i ulicama gradova vlasti su brzo počele mijenjati imena prema najzaslužnijim revolucionarima ili pak prema partizanskim jedinicama. Primjer toga je promjena imena Kazališni trg u Zagrebu u Trg maršala Tita. Još veća akcija promjena imena vezana je za ona naselja koja su u svome imenu nosila pridjev sveti, na način da je pridjev sveti izbačen iz imena. Uskoro je oslovljavanje s drugarica i druže, uobičajeno u svijetu socijaldemokratskih i komunističkih stranaka, stranaka koje su preuzele ulogu predstavnika radničke klase, postajao obvezatni dio rituala u službenoj komunikaciji prema svim predstavnicima vlasti, obvezatan i za nekomuniste, napose prema onima u uniformi, poput policajaca i časnika.

4.4. Socijalna revolucija Stupovi nove Jugoslavije su bili partija, vojska i tajna policija. Nakon osvajanja vlasti oni su trebali biti jamac za provođenje revolucionarnih mjera u društvenom sustavu, napose u razvlašćivanju većih privatnih vlasnika, najviše u agraru, industriji, financijama, trgovini i prometu. Za razliku od drugih komunističkih zemalja gdje se komunizam uvodio sporo i ne tako drastično, u Jugoslaviji je ostvarivanje komunističkih ideja bilo žestoko. Imovina se oduzimala na „manipulatorski način“, pod izgovorom da se oduzima vlasnicima zbog njihove suradnje s okupatorom. Zapljene su u odnosu na kasniju nacionalizaciju imale nekoliko prednosti : vlasti nisu morale plaćati nadoknadu za oduzeto, kao za nacionalizirano, a istodobno su vlasnike diskreditirali i onemogućili u političkom djelovanju. Vlasti su donijele razne nove zakone i odluke, poput : Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, Zakon o oduzimanju ratne dobiti stečene za vrijeme neprijateljske okupacije, Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije, Zakon o kursevima za povlačenje okupacijskih novčanica i o regulisanju obaveza na području Hrvatske i drugi. Državnom imovinom upravljala je Državna uprava narodnih dobara (DUND), sa 12 odsjeka, a po federalnim jedinicama zemaljske uprave narodnih dobara (ZUND)s područnim tijelima u okruzima, kotarevima i gradovima. U Hrvatskoj je konfiskacijom eksproprirano manje od 50

% poduzeća, ali po značenju, zapravo po „vrijednosti i produkciji“ više od 75 %. Zakonom o nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzeća 5.12.1946. obuhvaćena su sva privatna privredna poduzeća općedržavne i republičke važnosti : sve grane industrije i rudarstva, građevinarstvo i projektiranje, bankarstvo i osiguranje, toplice, trgovine na veliko i sav promet. Nakon nacionalizacije 1946., provedena je i nacionalizacija malih poduzeća 1948., da bi se Sovjetima dokazala komunistička dosljednost. Konfiskacije, nacionalizacija i sekvestracija zaoštrile su odnose zapadnih zemalja, iz kojih su državljani imali poduzeća u Jugoslaviji, s novom vlašću. Svim mjerama socijalne revolucije postiglo se nekoliko ciljeva : jačanje državne vlasti, slabljenje privatnog sektora, oslobađanje od stranog kapitala, djelomično obeštećenje od ratnih razaranja i uvođenje gospodarske centralizacije. Prema nekim autorima, u socijalizmu, pa tako i u Jugoslaviji, bilo je sve državno, ali je država bila privatna u vlasništvu pojedinaca ili skupine ljudi koji nisu ni pod čijim nadzorom i nikome ne odgovaraju.

4.5. Agrarna revolucija i politikaZakoni na temelju kojih je provedena agrarna reforma jesu Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz kolovoza 1945. i Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske iz studenog 1945., s kasnijim brojnim izmjenama. Temeljili su se na načelu da zemlja pripada onima koji je obrađuju. Ako se promatraju oduzeti posjedi prema broju i površini posjeda, zemlja je najviše uzeta Nijemcima, dioničarskim društvima i drugim privatnim osobama, veleposjedima, crkvama, vlasnicima posjeda konfisciranih na temelju presuda sudova, onima koji su odustali od kolonizacije, i na kraju, vlasnicima neseljačkih posjeda iznad 3 ha. Među većim razvlaštenim vlasnicima zemlje bile su i crkve. Svim crkvama u Hrvatskoj oduzeto je oko 73.119 jutara zemljišta, a najviše Katoličkoj crkvi. Kriteriji po kojima su osobe uključivane u kolonizaciju bili su : sudjelovanje u partizanima, prenapučenost i siromaštvo. Agrarna reforma i kolonizacija unutar Hrvatske obuhvatile su koloniste i agrarne interesente. Agrarni interesenti dobili su zemlju u svome kraju, dakle nisu sudjelovali u preseljavanju u druge krajeve Hrvatske. osim mjesnim agrarnim korisnicima i kolonistima, najviše je zemlje raspodijeljeno seljačkim radnim zadrugama, saveznim republičkim poljoprivrednim dobrima, kotarskim i gradskim te mjesnim narodnim odborima. Koncepcija KPJ, koja je podrazumijevala državno vlasništvo i plansku proizvodnju, ubrzo je dovela do napuštanja načela da zemlja pripada onima koji je obrađuju, i umjesto toga, do uvođenja kolektivizacije seljačkih posjeda.uvođenjem zadruga, to jest kolektivizacijom i centralizacijom komunisti su željeli ubrzati racionalizaciju proizvodnje i mehanizirati poljoprivredu. Seljaci su dali snažan otpor kolektivizaciji i obvezatnom otkupu, skrivajući ljetinu i stoku, a izbile su i oružane pobune. Od 1951. do 1954. iz KPJ je isključeno 112.858 seljaka. Odbijanje ulaska u zadrugu značilo je suočiti se s osudom da je narodni neprijatelj i izdajica onaj koji je to odbio. Zadruge nisu postale mjesto učinkovitosti i produktivnosti. Štoviše, nekim zadrugama vlada je čak morala darovati žito. Seljaci su se pažljivije odnosili prema svome bivšem vlasništvu, pa su više radili na svojim okućnicama i zemlji koju su sami unijeli, nego na zajedničkoj zemlji. 1953. vlada je objavila dekret o reorganizaciji seljačkih zadruga, te je raspad zadruga započeo odmah. Prisilni otkup, kao što je spomenuto, bio je sredstvo pritiska i razvlašćivanja seljaka, ali i pokušaj da država dođe što jeftinije do hrane. Vladimir Bakarić je u vrijeme kad je tek počela kampanja, u prosincu 1949., na sjednici CK KPJ naveo podatak da je samo u Slavoniji ubijeno pedesetak seljaka prilikom prisilnog otkupa. Zapravo od 1949. od vlasti se udaljavaju seljaci, pa i mnogi nekadašnji najgorljiviji komunistički pristaše.

4.6. Slučaj Žigić, Brkić, Opačić

Najveća afera u hrvatskom komunističkom vodstvu nakon slučaja Andrije Hebranga, bio je slučaj skupine ministara hrvatske vlade srpske nacionalnosti u kojoj su bili Rade Žigić, Duško Brkić i Stanko Opačić Ćanica. CK KPH uz nazočnost Kardelja i Rankovića. Kritizirale su se njihove tvrdnje da su srpski ustanički krajevi u Hrvatskoj zapostavljeni i da su u neravnopravnom položaju, što ugrožava nacionalni identitet Srba. CK KPH odbacio je njihove navode i ocijenio da se skupina uključila u borbu protiv KPJ. Neprihvaćanje žestokog protusovjetizma i približavanje Zapadu te sentimentalnost prema slavenstvu od strane Žigića i Brkića, bilo je plodno tlo za proširenje optužbi na njihov račun. Rasprava je pokazala da su unaprijed osuđeni i da je svaka kritika dočekana kao napuštanje politike KPJ. Sva trojica bila su smijenjena sa svih dužnosti, a Žigić i Brkić su zatvoreni na Golom otoku, nenaseljenom otoku u Velebitskom kanalu nedaleko od Senja i otoka Raba. Njihova mjesta u partijskim i državnim tijelima popunili su Nikola Sekulić, Milutin Batić, Božo Rkman i Đuro Kladarin, također svi srpske nacionalnosti. Čitav slučaj je bio povezan s nezadovoljstvom seljaka s agrarnom politikom, a ono je napose kulminiralo 1950. seljačkom bunom na Kordunu, Banovini i Cazinskoj krajini. Među srpskim ustanicima proširila se teza da su Srbi najviše stradali u ratu, a da, unatoč zaslugama za pobjedu, u miru opet najviše stradaju.

4.7. Seljačke buneKolektivizacija individualnih posjeda i prisilni otkup naišli su a žestok otpor seljaka, ali isto tako i na žestok protuudar komunista. Bezbroj je primjera mučenja, zatvaranja i ubojstava od predstavnika vlasti. Kratkotrajan je bio otpor protiv komunističkih mjera na selu, koji je katkad prijetio seljačkim bunama, napose na Kordunu i Banovini, sa zabilježenim natruhama srpskog nacionalizma. Uništen je odmah u početku učinkovitim mjerama vlasti, a na smanjenje nezadovoljstva utjecalo je i brzo napuštanje najradikalnijih komunističkih mjera na selu. Najveća seljačka buna bila je Cazinska buna u svibnju 1950., koja se djelomično odvijala i u Hrvatskoj, tj. na području okolice Slunja. Središte je bilo u Cazinskoj krajini. Vlast je optužila pobunjenike da su namjeravali rušiti komunističku vlast i obnoviti monarhiju te kapitalističko društveno uređenje. Na hrvatskoj je strani Mile Devrnja okupljao ljude u travnju 1950., a priključili su se mještani iz Bogovolje, Furjana, Kruškovače i raznih drugih okolnih sela u slunjskom području. Neke od većih akcija u pobuni su bile zauzeće policijske postaje u Tršcu, te provale u nekoliko seoskih zadruga.

4.8. „Banija, Kordun i Lika sručili su se u grad…“Socijalizam se u pravilu idealizirao, a vrlo oštro kritizirao kapitalizam i zemlje s višestranačkim sustavima. Drukčiju su sliku, osim političke emigracije, posredovali samo oni koji su otpali od KPJ. Osim promidžbenim manipulacijama vlasti su se služile i izravnim lažima. Bilo je već spominjano da su prikazivani lažni rezultati izbora. Stvarna slika bila je mnogo gora. U Dalmaciji, Kordunu i Lici je vladala glad. Veliku pomoć u opskrbljivanju stanovništva su pružili SSSR (1944. 50.000 tona žita), i SAD (120.000 tona robe u vrijednosti 10.3 mil. dolara). UNRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration) je ukupno dala pomoći vrijedne 415 milijuna dolara. U Hrvatskoj je do zime 1945./1946. osposobljeno 30.000 kuća, 10.000 gospodarskih zgrada, popravljeno je ili izgrađeno 1.310 škola, ali je stanje i dalje bilo iznimno teško. Stanje je dodatno otežavala briga za 32. 363 ratne siročadi, koliko ih je u Hrvatskoj popisano 1946. Neuhranjenost je bila toliko masovna, da je u jednoj godini 30.000 od 160.000 omladinaca pri novačenju proglašeno nesposobnima za vojsku zbog neuhranjenosti. Također je u manjim sredinama postojao i nedovoljan broj liječnika, posebice u razdoblju do 1952. Sustavom vezanih cijena u otkupu seljak je morao prodavati po cijenama nižim od slobodno formiranih, a za uzvrat je mogao nabaviti industrijske proizvode po nižim jedinstvenim cijenama. U uvjetima strogog nadzora i nestašica bili su razgranati ilegalna preprodaja, tj. šverc i crna burza. Pojačani fizički napori

na poslu u uvjetima nestašice, kao i očite povlastice za političke vođe, rezultirali su korupcijom. Unatoč velikim naporima, gospodarska izolacija i revolucionarne promjene, ali i velike suše, utjecale su na dalji pad standarda. U neposrednom razdoblju nakon rata sustav je povlastica, vjerojatno, bolnije djelovao na prosječnog građanina, nego kasnije, kad porastom standarda većini stanovništva temeljna egzistencija više nije bila ugrožena. Poseban problem bili su stanovi. Gradovi, a osobito Zagreb, bili su pretrpani izbjeglicama i dužnosnicima nove vlasti. Da bi se što prije i što učinkovitije riješio stambeni problem, javnim je proglasima zahtjevano od izbjeglica da se vrate u mjesto prebivališta koje su imali prije 10.4.1941. Prema S.Lasiću, „Banija, Kordun i Lika sručili su se u grad iz kojeg je nestalo mnogo stanovnika, što poginulo, što pobijeno, što pobjeglo, što otišlo na razne strane, velikim dijelom u Zagreb“. Bogatiji sloj stanovništva, ako već nisu emigrirali, nastavili su živjeti uključivanjem u državni sektor ili iznajmljivanjem stanova, rasprodajom vlasništva i unajmljivanjem prostora. Velik problem je predstavljao i golem broj državnih službenika. Početkom 1951. u Hrvatskoj je bilo 135.184 službenika, od toga u upravnom aparatu vlasti 29.486, u ustanovama na proračunu 40.500, i u administraciji poduzeća 65.198 osoba. Zakonska rješenja o socijalnom i mirovinskom osiguranju bila su veliki korak u odnosu na prošli sustav, ali često su išla dalje, nego što su materijalne mogućnosti dopuštale. Stvarno stanje nije se moglo izmijeniti preko noći unatoč povećanim zakonskim pravima.

4.9. „Nema odmora dok traje obnova“Unatoč svemu na raspolaganju nije bilo dovoljno slobodnih radnika, a još manje dobrovoljaca. Mnogi su bili pod oružjem. Strah od intervencija Zapada zbog Istre i Trsta natjerao je vlasti na oprez pa je vojska brojala oko 1.000.000 ljudi, što je bilo veliko opterećenje za stanovništvo. Zato je vlast prisilno mobilizirala radnike. Prisilni rad regulirao se i pravnim propisima, pa je kazneno zakonodavstvo sve do 1951. poznavalo prisilni rad. Bit sustava kazni s prisilnim radom nije bila kazna sama po sebi, pa čak ni politički preodgoj, nego izravna gospodarska korist, osiguranje dovoljno besplatne radne snage za obnovu zemlje i izgradnju kapitalnih objekata, izravno povezano s borbom za izvršenje petogodišnjeg plana. Sve to nije pomoglo da se planovi „aktivizacije radne snage“ ispunjavaju. Od 1945. postaje nepoželjno ono što je do rata bio glavni smisao sindikata : protiviti se da se provodi gospodarski zamah preko leđa radnika. Sindikat je bio dužan boriti se za povećanje proizvodnje, organizirati udarničko natjecanje, raditi na povećanju radne discipline i normi, suzbijati zahtjeve za povećanjem plaća, a svako suprotno djelovanje njegovo vodstvo najoštrije je osuđivalo, pozivajući se na interese naroda, radnika i države. Sindikat je postao paradržavna organizacija ulogu koje je uobličavala KPJ. Uz pomoć sindikata odbačena je nekadašnja borba radnika za smanjenje radnog vremena i intenziteta rada. Iako je vlast formalno upozoravala da se za povećanje proizvodnje pronalaze druge metode, radno se vrijeme često produžavalo, a zahtjeva za veće plaće gotovo i nije bilo. Materijalne nadoknade zamjenjivane su sustavom moralnog nagrađivanja socijalističkim simbolima poput zastavica, ordenja, zvanjima udarnika i titula „heroj rada“. Udarnici su nerijetko izazivali mržnju među ostalim radnicima. Zanemarivanje zaštitne uloge sindikata i usmjerenje na povećanje produktivnosti rada nije bio samo izraz volje njegova organizatora KPJ, nego i nužan izlaz iz teškog stanja u uvjetima razrušenosti i opće zaostalosti zemlje. Međutim, dva su tradicionalna zahtjeva sindikata zadovoljena : sigurnost radnog mjesta i socijalna sigurnost kroz sustav zdravstvene i mirovinske brige. Proizvodnja 1945. u Jugoslaviji nije, zbog razaranja, postigla ni polovicu prijeratne proizvodnje. Prvi petogodišnji plan imao je zamišljenu stopu od 16 %, a ostvareno je 5,5 %. Dvojbena gospodarska politika, vojni izdaci i elementarne nepogode, najviše suše, razlozi su za to da je plan produžen do kraja 1952., dakle za godinu dana. Obilježja razvoja bila su ubrzana industrijalizacija, razvijanje energetskih izvora, prometa i napose obrane. To se postiglo politikom visokih cijena, napose proizvoda za široku potrošnju.

Proces industrijalizacije rezultirao je brzim razvojem, stvaranjem radničke klase i golemog birokratskog aparata. Račun za takav megalomanski i autarkični projekt platio je uglavnom seljak prisilnom prodajom svojih proizvoda po vrlo niskim cijenama.

4.10. Gospodarski položaj Hrvatske i JugoslavijeJugoslavija je do 1948. imala visoku stopu rasta, na što je utjecala i pomoć zapadnih zemalja te SSSR-a. primanja pomoći su često ovisila i o političkim odnosima, pa se od 1948., nakon zahlađenja odnosa sa SSSR-om, vanjska trgovina prebacila prema zapadnim kapitalističkim zemljama. Prema nekim podacima Jugoslavija je od 1945. do sredine 1950-ih od Zapada primila 1079 milijuna dolara u ime pomoći. Nakon Staljinove smrti pomoć se smanjila. Jugoslavija je opet poboljšala odnose sa SSSR-om, što je pozitivno utjecalo i na gospodarstvo.

4.11. Komunistički kadarKPJ i KPH je bila strogo centralizirana stranka u kojoj su viša tijela u svojim rukama držala sve bitne poluge odlučivanja, pa i izbore članova nižih tijela. KPJ je bila konspirativna organizacija i nakon rata. Javnost nije znala gdje postoje organizacije, tko su članovi, tko vođe. I sam je Tito, kako je već navedeno, izbjegavao odgovoriti na pitanje je li on vođa, iako je to bilo sasvim očito. Na vrhu je uvijek bio isti krug ljudi, koji su se kretali u horizontalnim smjerovima, a tek zbog nagrade ili kazne kretali su se vertikalno. Uvidom u privatni život, KPJ je htjela utjecati na moralnost svojih članova i imati nadzor nad njima. Najveći problemi u „ličnom životu“ članova KPJ 1946. bilo je alkoholizam, loš odnos prema obitelji, rastave braka, „neprimjeran odnos“ prema religiji i običajima. Što se tiče prakticiranja vjere, primjerice, na području kotara Cres-Lošinj 40-ih je čak 50 % KPH išlo u crkvu. Tek je kasnije razdoblje donijelo strogo kažnjavanje zbog iskazivanja ili prakticiranja vjere. Od 1955. do 1958. iz SKJ je zbog religioznosti isključeno 7 048 članova, godišnje oko 2 400 ili 8.4 %. Najveći broj isključenih bio je u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

4.12. Hrvatska : ime i teritorijalno-upravna podjelaHrvatska se u početku zvala Federalna Država Hrvatska (FDH), mada nema dokaza da je službeno uveden taj naziv, već se ona tako spontano počela nazivati. U veljači 1946. donesen je Zakon o imenu Narodne Republike Hrvatske (NRH), kako je već nazvana u Ustavu FNRJ. Narodna Republika Hrvatska mijenja ime prema modelu za FNRJ, koja saveznim ustavom od 7.4.1963. mijenja ime u SFRJ. NRH usvajanjem novog republičkog ustava 9.4.1963. mijenja ime u Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). KPH je u početnom razdoblju nakon rata je sastavila četiri oblasna komiteta Dalmacija, Istra, Slavonija i Zagreb, i 6 samostalnih okružnih komiteta Banije, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, Karlovca, Like i Pokuplja. Istra je imala poseban tretman, pa je zbog te regije savezna vlada osnovala savezno-republičko ministarstvo za novooslobođene krajeve. Od 1947. temeljne jedinice bile su kotarevi, njih 81, koji su obuhvaćali više mjesnih narodnih odbora. 1949. se smanjuje broj mjesnih odbora i povećan je broj gradova. 1952. oblasti su ukinute, a Hrvatska je podijeljena na 88 kotareva, 7 gradova i 60 gradskih općina. 1955. je uvedeno pak 299 općina u 27 kotara. 1962. izrazito je smanjen broj kotara i općina, uvedeno je 9 kotareva : Bjelovar, Karlovac, Osijek, Pula, Sisak, Rijeka, Split, Varaždin i Grad Zagreb te 111 općina. 1967. ukinuti su kotarevi, a na nižoj razini su uvedene mjesne zajednice.

4.13. Federalni sustav i centralizamOsim načelnih opredjeljenja, koja su rezultirala odlukama AVNOJ-a o konstituiranju savezne države u studenome 1943., za nastajanje federacije presudno je postojanje zemaljskih predstavništva i regionalnih vojnih vodstava. Jedna od bitnih poluga suverenosti svake države jest vojska. Hrvatski partizani, kao i partizani ostalih budućih federalnih jedinica, imali su

svoje glavne stožere, imenovane glavni štabovi. Danom preimenovanja NOV i POJ u Jugoslavensku armiju (JA) 1.3.1945. i ukidanja glavnih stožera federalnih jedinica, ukinute su federalne vojske, što je bio bitan element državnosti. S obzirom na jednopartijsku diktaturu centralizirane KPJ federacija je bila zapravo pseudofederacija. Štoviše, centralizacija je dostigla razinu koja je nadmašila centralističku Jugoslaviju šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Federativna jugoslavenska država uspostavljena je kao federacija republika, a ne kao federacija naroda, jer se smatralo, na temelju lenjinsko-staljinskog rješenja nacionalnog pitanja, da se suverenost nacije ostvaruje suverenošću nacionalne države. Ipak, nacije nisu svedene na republike, nego uključuju sve pripadnike nacije i izvan matičnih republika. No, istodobno republike su nacionalne države. Iako su republike bile definirane kao suverene domovine suverenih nacija, s idejom republičkog suvereniteta kosi se članak 9. saveznog ustava, koji je predviđao da izvjesna prava pripadaju samo FNRJ, kao i članak 11., koji je zahtijevao da republički ustavi budu u skladu s ustavom FNRJ. Kulturni pluralizam je bio potiskivan, a poticano je opće izjednačavanje u kulturnoj sferi. Napose se nastojalo što više izjednačiti hrvatsko-srpsko jezično područje. Nije postojala trodioba vlasti, a Tito je držao sve najvažnije funkcije, poput glavnog zapovjednika vojske, predsjednika države, generalnog sekretara KPJ i drugih.

4.14. Međunacionalni odnosiKPJ je koristila uglavnom dva načina ostvarivanja sve prisutnijeg slogana „bratstva i jedinstva“ : strogo kažnjavanje svih nacionalističkih ispada i potpuna zabrana javnog spominjanja i rješavanja međunacionalnih sporova. Uljepšavanje stvarnog stanja trebalo je pripomoći da se približi željenoj slici stanje proizišlo iz nedavno završenog rata, a još uvijek opterećeno progonom političke oporbe i svećenika te odmazdom nad ratnim protivnikom, što je imalo i izravne posljedice na mnijenje da se progoni hrvatstvo. Takav restriktivni pristup u suzbijanju međunacionalnih sporova urodio je i potiskivanjem gotovo svih javnih iskazivanja nacionalne pripadnosti, osim u statističke svrhe, što je dugoročno urodilo jakim frustracijama. One su bile najjače upravo na područjima s miješanim nacionalnim stanovništvom, napose Hrvata i Srba, gdje se takva politika najrestriktivnije i provodila. Jugoslavija je nakon 1945., iako federativna i republikanska, ponovno bila izraz volje male političke skupine, koja je vojnom silom izgradila državu na osnovi vlastite koncepcije, koja je mnoge isključila iz sfere odlučivanja. Nije bila prava federacija, nego unitarna država pod vladavinom centralizirane KPJ, u kojoj su članovi bili podređeni striktnoj disciplini partijskog „demokratskog centralizma“. Prevelika zastupljenost Srba iz Hrvatske i BIH u vojnim i političkim tijelima izazvala je, čini se, zabrinutost tek u kasnijim desetljećima. Kasnih 50-ih se taj nesrazmjer suprotan deklarativnim opredjeljenjima održavao, napose na račun Hrvata i Muslimana, što je izazivalo sve veće nezadovoljstvo među njima, pa i među komunistima te bivšim partizanima. Primjerice, među BIH pripadnicima UDBe 31.12.1949. bilo je čak 72,13 % Srba, 16,7 % Muslimana te zanemarivih 6,75 % Hrvata. Slična nacionalna struktura bila je i u KP BIH gdje je bilo 2/3 Srba. Međunacionalne i međurepubličke odnose u počecima FNRJ djelomično osvjetljava i sudbina vodećeg hrvatskog komunista Andrije Hebranga, zaštitnika posebnih interesa Hrvatske u središnjim jugoslavenskim tijelima. Njegov pad 1948. izraz je slabljenja federalističkih i umjerenijih snaga u KPJ. Primjer dopuštanja vjeronauka u školama i osnivanja Telegrafske agencije Hrvatske (TAH) dokaz su samostalnije politike Hebranga i Hrvatske, od one koju je mogao prihvatiti vrh KPJ. U Beogradu se Hebrang razilazio s dogmaticima i centralistima na mnogobrojnim pitanjima, kao što su nepovoljna zamjena kune, uvođenje institucije radničkih povjerenika, granice s Vojvodinom i pretjerani progon u Hrvatskoj te ubrzana industrijalizacija. Zbog svog „separatizma“ optuživan je najprije za suradnju s ustašama odnosno općenito s NDH, a kasnije, zbog straga Tita da će ga Staljin srušiti uz Hebrangovu pomoć, za staljinizam i podršku Informbirou naspram KPJ. Ubijen je u

zatvoru 1949. ili 1950., ali obznanjeno je da je počinio samoubojstvo. Odnos Hrvata i Srba u Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji, bio je jedan od kamena temeljaca zajedništva, ali i opasan izvor razilaženja i sukoba. Ideja o zbližavanju pripadnika svih naroda na temelju komunističkih vrijednosti koje su dobivale prvorazredan tretman umjesto nacionalnih, omogućilo je KPJ da napusti pragmatična rješenja iz rata i da ukine nacionalne institucije. Gašenjem nacionalnih institucija oni Srbi koji su bili skloni tradiciji, jednako kao i mnogi Hrvati, dovedeni su pred izbor : ili inzistirati na svojim nacionalnim i vjerskim tradicijama ili preuzimanjem nove partizanske i komunističke „tradicije“ sačuvati mnogo veću mogućnost društvene pokretljivosti. Opasnost od napada SSSR-a nakon 1948. utjecala je na stabilizaciju međunacionalnih odnosa. Iako je svaka nacija zadržala široka prava, pojačano se naglašavalo jugoslavenstvo.

5. Samostalan put (1948.-1966.)

5.1. InformbiroTijekom rata i u početnom razdoblju nakon rata KPJ je uvelike surađivala i imala dobre odnose s ostalim komunističkim partijama u Europi, posebice s onima na istoku, predvođenima SSSR-om. Na stranačkoj razini u formalnom smislu zbližavanje KPJ s ostalim europskim komunističkim strankama doseglo je vrhunac utemeljenjem Informativnog biroa komunističkih partija (Informbiro) ili Komunističkog informacionog biroa (Kominform) u rujnu 1947. SSSR je pak u ratu i nakon njega nastojao izbjegnuti zaoštravanje odnosa sa Zapadom, što je Jugoslavija zanemarivala pa je nastojala svim snagama proširiti granice na račun Austrije i Italije, dobiti Trst i Korušku te se miješati u unutarnje odnose u Grčkoj. Staljin, naviknut na to da se sve komunističke partije potpuno podvrgavaju volji SSSR-a, žestoko je reagirao na iskaze neovisnosti KPJ. Revolucionarnost i nestrpljivost KPJ na čelu s Titom kosila se s planovima postupnije sovjetizacije nekih istočnoeuropskih zemalja. To su bili glavni razlozi zbog kojih se sovjetsko vodstvo odlučilo izbaciti Jugoslaviju iz Informbiroa. Tito je stanje pripravnosti, proglašeno 1948., ukinuo 1955., u srpnju te godine je umirovio oko 15.000 časnika. KPJ je povela beskompromisni i radikalni obračun sa svima koji su iskazali najmanje razumijevanje za optužbe od SSSR-a. brojnost protivnika i visok državni i partijski položaj mnogih od njih, naveli su Tita i njegove najuže suradnike na osnivanje posebnih koncentracijskih logora (primjerice logori Goli otok i Sv. Grgur nasuprot obalnog grada Senja osnovani su 1949.) U ta dva logora bilo je ukupno smješteno 16.312 ljudi. Iako je bilo kažnjenika i osuđenika koji nisu bili članovi KPJ, ipak podaci o kretanju partijskog članstva u razdoblju nakon 1948., govore o velikim promjenama i napetostima. Bilo je oko 60.000 isključenih članova KPJ koji su bili povezani s optužbama zbog informbiroa 1948.-1952., a uz njih je među isključenima bilo i mnogo seljaka koji su se protivili radikalnim mjerama na selu. Informbiroovci su u Hrvatskoj, osim na Golom otoku i Sv.Grguru, bili zatvarani u posebnim logorima naslijeđenima od bivših režima : Sisak, Jasenovac, Lonjsko polje, Lepoglava, Stara Gradiška, Ugljan, Vis i Korčula. Iako je stabilnost u Jugoslaviji postignuta suprotno metodama u višestranačkoj demokraciji, raskid sa Staljinom pokazao se Zapadu mnogo važnijim od zanovijetanja oko metoda i inzistiranja na demokraciji. Najvažnije je bilo održati stabilnu Jugoslaviju kao branu sovjetskom utjecaju, te je zato Jugoslaviji stizala pomoć sa Zapada.

5.2. Između istoka i zapadaJugoslavija je, naspram 1930-ih kada je bila izrazito protusovjetska i protukomunistička, postala nakon rata zemlja predvodnica komunizma na jugoistoku Europe. Kao što se zna, Jugoslavenske vlasti su imale takve metode vladanja da se po toj dimenziji nikako nisu mogle

uspoređivati sa Zapadom. No, problemi oko Informbiroa 1948. počeli su ukazivati da se Jugoslavija, barem djelomično počinje odvajati i od Istoka, te je u periodu tog sukoba primala pomoć od Zapada, koju je i prije primala. 1945.-1948. je pak primala pomoć i od SSSR-a. pojam nesvrstanost prvi se puta čuo 1950., u povodu rata u Koreji, kada su u UN Jugoslavija i Indija ostale suzdržane i nisu se svrstale ni u jedan blok. Tito je, uz Nehrua i Nasera, bio jedna od glavnih ličnosti nesvrstanog pokreta, koji je pak utemeljen još prije, 1955., na konferenciji u Bandungu. Iako je jugoslavenska službena politika bila politika jednakih distanca prema oba bloka, mnogi potezi vlasti (koje smo prethodno već navodili) otkrivali su da je komunistička vlast ipak procjenjivala da se pravi neprijatelj nalazi na Zapadu.

5.3. SamoupravljanjeSamoupravljanje je bilo jedna od prepoznatljivijih posebnosti jugoslavenskog socijalizma. KPJ je morao objasniti agresivnost SSSR-a i teorijski objasniti zašto jedna komunistička zemlja napada drugu. Uzroci su pronađeni u birokratskim deformacijama u SSSR-u. logičan zaključak jugoslavenskih komunista bio je da treba smanjit moć države. Rješenje se pronašlo u samoupravljanju. Drugi motiv inzistiranja na novim ideološkim rješenjima bila je gospodarska kriza izazvana ekonomskom blokadom država članica Informbiroa. U stvari se radilo o tome da je Tito i njegovo uže vodstvo trebalo potez koji će ga razlikovati od SSSR-a. unatoč promidžbenim nastupima vladajući položaj države u upravljanju poduzećima i cjelokupnim društvom ostao je u početku netaknut. Samoupravljanje nije bilo inspirirano društvenim otporom državno-partijskoj dominaciji, nego ga je upravo KPJ zakonski dozirala prema svojoj potrebi. Ustavni zakon iz 1953. institucionalizirao je samoupravljanje. Njegovim temeljnim načelima određeno je da su sredstva za proizvodnju u društvenom vlasništvu, a da proizvođači sami upravljaju u gospodarstvu, kao i radni narod na lokalnim razinama. Poduzeće od državnog tijela 1950. postaje poludržavno, ali dobiva samo proizvodnu funkciju, ne i komercijalnu, investicijsku i kadrovsku.

5.4. Nadzirano ublažavanje stegeNeki od znakova ublažavanja bili su amnestija za političke zatvorenike 1953., ukidanje povlastica za UDBu, vojsku i partijski aparat, kao i napuštanje kolektivizacije na selu. Zemlja se 1953. otvorila prema inozemstvu i u većem broju su izdavane putovnice. Unatoč ublažavanju prilika, u Austriji i Italiji u 50-ima je zabilježeno oko 2.000 prebjega mjesečno iz Jugoslavije. U općem ozračju popuštanja strogog nadzora KPJ (od 1953. SKJ) među vodećim komunistima prednjačio je Milovan Đilas, koji je napao povlastice i pohlepu partijske i državne birokracije. Mnogi su se osjećali pogođenima, te je Tito sazvao plenum CK KPJ te je Đilas smijenjen. Đilas je učinio veliki zaokret od predvodnika najžešćih komunističkih mjera do najupornijeg zagovornika reformi unutar KPJ. Nakon njegove smjene ljude je obuzela psihoza straha, sevilnosti i općeg nepovjerenja. Događaji oko Đilasa i „đilasovaca“ u Hrvatskoj pokazuju da pojam liberalizacija treba shvatiti uvjetno. Dakako i zabrana filma Ciguli-miguli i isključenje Katoličkog bogoslovnog fakulteta iz Sveučilišta u Zagrebu 1952. potvrda su da se liberalizacija u komunističkom svijetu ne može doslovno shvatiti. Uza sve riječi o liberalizaciji, Tito je u svojim rukama koncentrirao vlast, barem u formalnom smislu, kao nitko drugi u komunističkim zemljama. Bio je generalni sekretar SKJ, predsjednik države i maršal. Zabrana slobode javnih medija svakako dovoljno govori o dometu promjena. U pojedinim godinama u Jugoslaviji je zabranjena prodaja više od stotinu stranih novina.

5.5. Druga nacionalizacija

Nakon prve nacionalizacije, jedina preostala privatna imovina, koja je imala znatniju vrijednost, osim zemlje i šuma, bili su stanovi, poslovni prostori i građevinsko zemljište. 12 godina nakon prve nacionalizacije, druga je izvedena Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koji je stupio na snagu u prosincu 1958. Cilj je bio „likvidirati kapitalističke društvene odnose, a time i sve oblike iskorištavanja čovjeka po čovjeku“. Nacionalizirane su sve najamne stambene zgrade u građanskom vlasništvu s više od 2 stana ili 3 mala stana, kao i višak od 2 stana u vlasništvu jednog građanina.

5.6. Crkva i državaVlast je pravnu regulativu u odnosu prema vjerskim zajednicama provela tek 1953. Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica u FNRJ. Taj je zakon donesen u vrijeme sukoba oko svećeničkih udruženja (osnivanih od strane države, a ne crkve) i nakon što su prekinuti odnosi Jugoslavije i Svete Stolice. Zato je bio uglavnom nepovoljan za Katoličku crkvu. Država je i dalje odvajala značajne svote novaca za osnivanja ili pomoć pri osnivanju svećeničkih udruženja. Unatoč smanjenju progona svećenika održano je nekoliko većih suđenja i izrečeno nekoliko zabrana. Osuđivani su zbog „ustaške promidžbe, zloupotrebe vjerske nastave“ i slično, te su zatvarana sjemeništa i vjerske škole. Tek 1958. su hrvatski i slovenski biskupi prvi put nakon Drugog svjetskog rata smjeli posjetiti papu. Uporno Stepinčevo ustrajanje da ne surađuje s vlašću izazivalo je nervozne geste. Komisija za vjerska pitanja NR Hrvatske 1958. je konstatirala da religioznost ima dubok korijen u narodu, što se iskazuje prigodom slavljenja crkvenih blagdana i obreda, poput prve pričesti i krizme. Po tome se vidi da je Katolička crkva imala ogromnu podršku u hrvatskom narodu, koju komunistička vlast nije uspjela nikada slomiti. Sve daljim odmakom od rata i poslijeratnih progona Katolička crkva sve više se vraćala na nekadašnje stanje. No, novi udarac crkvi je predstavljala druga nacionalizacija, kojom su 1958. praktički svim crkvama oduzimani objekti davani u najam, pri čemu je u Hrvatskoj najviše izgubila Katolička crkva. U povodu smrti kardinala Stepinca 10.2.1960., vlast je dopustila da ga se pokopa prema željama Katoličke crkve sa svim počastima, što je i učinjeno 13.2.1960. Stepinca je na položaju zagrebačkog nadbiskupa naslijedio Franjo Šeper. Međutim, postojali su razni pritisci od strane vlasti, micali su se hrvatski grbovi i zastave s groba. 23.9.1960. Predsjedništvo Biskupskih konferencija poslalo je pismo s raznim pitanjima i prigovorima vlasti, kao što su žalbe na vršenje pritiska od strane nastavnika na učenike da ne budu prisutni vjerskim obredima, zatim činjenica da nastavnici moraju ići kriomice u crkvu i na sakramente, te žalba na slaba vjerska prava vojnika. Država je napuštala djelomično svoj rigidni pristup izdavanjem putovnica svećenicima, dozvolama za gradnju novih crkvi i za popravak starih. Na smirivanje stanja utjecao je i Drugi vatikanski koncil, koji je najavio otvaranje dijaloga s ateistima, odnosno ateističkim društvima. Ublažavanje nepomirljivog odnosa prema svim crkvama, napose prema Katoličkoj crkvi, rezultiralo je i otvaranjem većih mogućnosti za njihovu izdavačku djelatnost. Najpoznatije glasilo Katoličke crkve od 1960-ih u Jugoslaviji bio je Glas koncila. Potpuni diplomatski odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice uspostavljeni su 1970., a Tito je u ožujku 1971. posjetio Vatikan.

5.7. Svakome se dopušta „Da vidi kako Marx djeluje u praksi“Smanjenje broja primljenih i isključenih članova u SKJ pokazuju da se 60-ih godina stranka ne samo stabilizirala, nego to da su se smanjili veliki potresi u društvu. Također je s vremenom Jugoslavija počela sve više otvarati granice, te se razvijao turizam, kojem je kratko naštetila protukomunistička pobuna u Mađarskoj 1956. osim sve većeg ulaska stranih gostiju u Jugoslaviju i Hrvatsku, i mogućnost legalnog odlaska domaćeg stanovništva u inozemstvo bila je sve veća. Ipak, u Istri su domaći gosti prevladavali s oko 90 %. Ublaženi su i progoni neistomišljenika te nadzor građana. Broj zaposlenih u Jugoslaviji je također rastao, primjerice

od 1959. do 1964. rastao je po stopi oko 6 % godišnje. Turisti i gastarbajteri su također donosili veliku zaradu. Sudeći prema investicijama, ne može se poreći htijenje vlasti, ali gradnja nije tekla prema potrebama. Stanje se nije bitno popravilo ni u kasnijim godinama. Na svakodnevni život utjecao je i razvoj prometa, koji je imao i negativnu stranu (npr. u Zagrebu broj prometnih nezgoda 1955. je bio 535, a 1965. čak 3.170). jedan od glavnih pokazatelja napretka i kulture jest pismenost stanovništva. Problem nepismenosti vlasti su jako dugo rješavale, a rezultati iz 40-ih nisu tekli prema optimističkim najavama. Međutim, pismenost se s vremenom povećavala, a presudnu ulogu imao je školski sustav. Veliku ulogu u širenju opće kulture, zabave, ali i komunističke ideologije, imali su radio i televizija. Ipak, i dalje je najveći utjecaj imao tisak. Vlasti su ipak morali više zabrinjavati podaci da je poljoprivredna proizvodnja još sredinom 1950-ih bila ispod razine u Kraljevini Jugoslaviji, a to se povećalo tek sredinom 60-ih. Naposljetku, komunisti nisu uspjeli smanjiti socijalne razlike ni među različitim slojevima stanovništva, to jest ostvariti neka temeljna učenja svoje klasne politike. U vrijeme kad se naglašavala dostupnost školovanja, kao jedan od mnogih pozitivnih rezultata socijalističkog društvenog uređenja, podatak da jedan student dolazi na 24 službeničke obitelji, a čak na 130 radničkih obitelji, morao je djelovati porazno. Očito je materijalni položaj obitelji imao osobito važnu ulogu, pa je nizak standard ugrožavao načelo jednake dostupnosti školovanja za sve.

5.8. „Mi smo Titovi-Tito je naš“Kult ličnosti Tita, generalnog sekretara i predsjednika države, do 60-ih godina već se potpuno izgradio, a javno ga se slavilo i obožavalo prema modelu prisutnom gotovo u svim komunističkim zemljama. Titova „mudrost i dobrota“ bile su danomice slavljene, a gotovo u svakom gradu glavna je ulica ili trg nosila njegovo ime. Njegov rođendan je postao državni praznik Dan mladosti.

6. Razilaženja u SKJ i državi (1954.-1971.)

6.1. Problemi u gospodarstvu : reforme 1961. i 1965. Nakon kraćih štrajkova u pedesetima i početkom šezdesetih, na temelju optimističkih vizija samoupravljanja i visokih stopa rasta u ožujku 1961. pokrenuta je gospodarska reforma s idejom o većoj samostalnosti poduzeća. Središnja vlast je i dalje u svojim rukama imala najvažnije gospodarske poluge, napose nadzor nad oblikovanjem cijena, investicijskim fondovima i trgovinom s inozemstvom. Najvažnija je promjena bila u tome što su poduzećima priznata veća prava u raspodjeli dohotka. Međutim, u isto vrijeme pala je proizvodnja, uglavnom zbog pomanjkanja sirovina, jer su inozemni krediti uglavnom bili iskorišteni, prevelike opterećenosti zbog velikih investicija, velikog deficita zbog uvoza, a malog izvoza, općenito zbog veće potrošnje od proizvodnje. U proljeće 1961. došlo je do većeg otpuštanja radnika prvi put nakon rata i prvi put u socijalizmu. Reforma je zaustavljena potkraj 1961. Vlast je ponovo čvrsto nadzirala investicije, plaće i trgovinu. Pod udar je posebno došao privatni sektor, mnogi obrtnici zatvorili su radnje. Od 1963. do 1965. pripremana je gospodarska i društvena reforma, pa je, primjerice, 1963. samoupravljanje uvedeno u zdravstvo i školstvo. Cilje je reforme bio da se decentralizacijom omogući veća uloga poduzeća, općina i republika. U srpnju 1965. pokrenuta je nova reforma s tridesetak zakona i novim petogodišnjim planom od 1966. Bio je to najozbiljniji pokušaj korjenite reforme jugoslavenskog gospodarstva. Temeljni cilj je bio poštivanje ekonomskih kategorija i jače uključivanje u svjetsku ekonomiju. Proizvodnja potrošačkih dobara, veća učinkovitost i razvoj turizma doveli su do znatnog porasta standarda, te je rastao prihod po stanovniku. U SKJ je postojala struja koja se zalagala za liberalizaciju i decetralizaciju, te ona za još jaču

centralizaciju. No, s vremenom, velike gospodarske razlike između republika i njihov neravnomjeran razvoj ponovno su potakle nacionalne konflikte. Osobna potrošnja u Hrvatskoj, a posebice u Sloveniji, bila je manja od njihova nacionalnog dohotka, dakle više su proizvele nego potrošile, dok je u drugim republikama bilo obratno. Također je s vremenom rasla i nezaposlenost, te je sve više ljudi počelo odlaziti u Zapadnu Europu, posebice Njemačku. Neki su komunisti stanje nakon reforme doživljavali kao izdaju revolucije. Zato su već 1971. reformna načela napuštena, a idućih 15 godina prestali su svi napori za uvođenje tržišnoga gospodarstva. Naposljetku, podaci kazuju da je Jugoslavija bila jedna od najsiromašnijih europskih zemalja, a glede izvoza najzatvorenija zemlja.

6.2. Nacionalno pitanje, centralizam i decentralizacijaPreuzimanjem vlasti u novoj Jugoslaviji javno iskazivanje nacionalne pripadnosti bilo je iz javnosti gotovo potpuno potisnuto. Uz to, federalizam je postao samo državna forma, a KP je zavela novi politički unitarizam s komunizmom kao novom jugoslavenskom integracijskom ideologijom. Ipak, izjave vodećih komunista, kao i zakonska rješenja često su bili proturječni, pa ih se moglo različito tumačiti. Jedno od proturječnih rješenja svakako je statistička odrednica Jugoslaven. Uvedena je 1953. odrednica Jugoslaven neopredijeljen, a 1961. je uvedena kategorija Jugoslaven, što su uglavnom prihvatili mnogi muslimani, ili pak djeca iz mješovitih brakova. Može se reći da su i pobornici unitarizma shvaćali jugoslavenstvo kao najpoželjniju nacionalnu kategoriju. Na sedmom kongresu SKJ u travnju 1958. u Ljubljani kao glavna načela su se spominjala jednakost, pravo na samoodređenje i federalizam. No, u stvarnosti su često izbijale napetosti, sukobi i pobune, posebice u slovenskom i hrvatskom narodu, no to je uvijek bilo zataškavano, ili bi se o tome eventualno doznalo tek par godina kasnije. Komunisti su promijenili s vremenom načelni pristup, pa su od 60-ih počele jačati republike. Prema nekim autorima, federalističke snage prevladale su tek na osmom kongresu SKJ 1964. Kako u gospodarstvu, tako su i u politici unutar SKJ postajale podjele na liberalnije krugove, koji su bili za veće samoupravljanje, decentralizaciju i demokratizaciju, te na konzervativnije krugove, koji su za jaču središnju vlast, protiv ikakvog kapitalizma, te za jaču integraciju ne samo na gospodarskom i političkom, već i na kulturnom polju. Jezik je bio najizrazitiji simbol nacije, pa su pitanja jezika države i republika, a napose na hrvatskom i srpskom jezičnom području, uvijek bila mnogo više od lingvističkih. Snažan pokušaj većeg približavanja naroda hrvatskog i srpskog govora bio je i dogovor hrvatskih i srpskih jezikoslovaca u Novom Sadu iz 1954. Novosadski dogovor spominje jedinstveni jezik s dvije ravnopravne varijante – hrvatskosrpskom i srpskohrvatskom. Osim u kulturi i oko jezika, nacionalno pitanje otvaralo se često i u raspravama oko gospodarskih odnosa. Kao što je već spominjano, u Sloveniju i Hrvatsku se dosta manje ulagalo nego u Srbiju i Crnu Goru, te su Slovenija i Hrvatska više proizvodile nego trošile, za razliku od ostalih republika gdje je situacija bila obratna. Podaci iz 60-ih godina o stanju u nekim sredinama bili su upozoravajući. Tako je u Slunju, koji je imao 70 % Hrvata, u općinskom uredu radilo čak 70 % Srba, i to uglavnom bez kvalifikacija. U Okučanima je na općinskom uredu bio natpis samo na ćirilici. Međutim, i među Srbima je bila proširena teza o zapostavljenosti, napose Srba partizana, a da Hrvati imaju „vodeće položaje“.

6.3. Nacionalna struktura najviših državnih i partijskih tijelaStatistički podaci, koji su bili vrlo upozoravajući na nekim lokalnim razinama, u strukturi viših saveznih tijela, barem za pripadnike većine jugoslavenskih nacija, bili su gotovo uravnoteženi. Iako su najviša tijela pokazivala uravnoteženost, podaci o nacionalnoj strukturi članstva SKH i SKJ,te u tijelima savezne administracije, pokazuju da njihov nacionalni sastav nije bio u skladu sa strukturom stanovništva. Srbi su prevladavali u mnogim tijelima savezne uprave, ali i u državnim službama u Hrvatskoj, a još više u BIH, Vojvodini i na Kosovu.

Napose su Srbi iz Hrvatske i BiH bili prezastupljeni u novom državnom i partijskom aparatu, od lokalne do savezne razine. Primjerice, u BiH, Srbi su činili čak 87,13 % časnika u MUP BiH, naspram 2,75 % Hrvata i 9,92 % muslimana. Neko vrijeme je postojala i takva politika da su se muslimani u BiH morali izjašnjavati ili Srbima ili Hrvatima, pa je tako 1948. među bosanskim muslimanima bilo 778.000 neopredijeljenih, 72.000 su se izjasnili kao Srbi, a 25.000 kao Hrvati. Kasnije se njihova situacija mijenja, kad se od 1971. prvi puta u popisu pojavljuje „Musliman, u nacionalnom smislu“. Nakon samo trinaest godina, Jugoslavija i Hrvatska su dobile nova službena imena. Prihvaćanjem novog ustava iz 1963. FNRJ postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), a NR Hrvatska postaje Socijalistička Republika Hrvatska (SRH).

6.4. Sukob s Aleksandrom RankovićemS Rankovićem su računali oni koji se nisu slagali s privrednom reformom i većom samostalnošću republika te demokratizacijom. Tito je stao na stranu reformatora, dakle E.Kardelja. Čini se da su se sukobi intenzivirali kad je Ranković, koji je bio poosobljenje centralista, na trećem plenumu CK SKJ 1966. oštro napao reformu i tvrdio da ona favorizira razvijene republike. Tito je poprilično zakukuljeno kritizirao Rankovića. Tito je odlučio stvoriti aferu, rekavši državnom vrhu da se „Udba izdigla iznad SKJ“ te da su udbaši prisluškivali čak najviše partijske dužnosnike, uključujući Tita. Tito je u sukobu, među ostalima, imao podršku I.Krajačića Steve i I.Gošnjaka. Ranković je s vremenom postao i simbol zaštite srpstva u Srbiji i velikosrpstva u Hrvatskoj, tako da se pad Aleksandra Rankovića doživljavao u hrvatskom komunističkom vodstvu kao nacionalna pobjeda nad srpskim hegemonizmom. Kasnije je Tito abolirao Rankovića (1966.), ali je smijenjeno oko pola djelatnika Udbe Srbije.

6.5. Reforme u Savezu komunista JugoslavijeSmjena Rankovića dala je snažan poticaj reformistima, među kojima mnogi sve jasnije zastupaju nacionalne i republičke interese. Mnogi stari kadrovi također bivaju smijenjeni, što se vidi po činjenici da je 1969. čak oko 90 % delegata birano prvi put. Od 1969. primarnu lojalnost kadrovi u vladama i poduzećima imaju prema svojim republičkim organizacijama. Spominjanje deetatizacije i samoupravljanja pripadalo je u obvezatni komunistički ritual. Zabranjeno je istodobno profesionalno obavljanje partijske i državne dužnosti. Veću samostalnost republički sindikati dobili su u sklopu reforme federacije. Na kongresu 1968. svaki je republički sindikat dobio pravo da donosi svoj vlastiti statut. Ustavna odredba da se predsjednik bira svake 4 godine i da ne može biti biran više od 2 puta nije se odnosila na Tita.

6.6. 1968. : prosvjed protiv komunističke vlasti u ime komunizmaU Zagrebu je 1964. utemeljen teorijski časopis Praxis, o kojem su postojala podijeljena mišljenja, te čiji su djelatnici bili povezani s marksistima na Zapadu (npr. Jurgen Habermas, Herbert Marcuse, Erich Fromm…), te su, među ostalim, dovodili u pitanje monopol partije u tumačenju marksizma. Praxis i njegovi pristaše podršku za svoje ideje crpili su na temelju kritike velikih socijalnih razlika i nezaposlenosti. Zanimljivo je da je na zahtjeve o slobodi kritičke riječi SKJ suprotstavio tezu da bi se takva sloboda mogla pretvoriti u međunacionalni rat, tvrdeći da još uvijek prijete „ustaše“ i „četnici“. Time su komunisti upozoravali na ograničene domete jugoslavenske države i svoje vlasti. S druge strane, studentski prosvjedi za socijalnu pravdu, slobodu, protiv kapitalizma, imeprijalizma i liberalizma, zapravo protiv građanskog društva uopće pokrenuti su početkom lipnja 1968. u Beogradu. Prosvjednih zborova je bilo i u Zagrebu (Studentski centar i Filozofski fakultet najviše). Pobuna je u vodstvu SKJ izazvala različite interpretacije, od podsjećanja na njihovu revolucionarnu mladost, do poticanja njihova osjećaja da su ugrožene stečevine revolucije, pa sve do porasta

ljevičarske ortodoksije koja je u ime socijalne jednakosti sprječavala prijelaz na tržišno gospodarstvo. Učinkovitiji od sudskih zabrana bili su neformalni pritisci, kao odbijanje sindikata tiskara da tiska Praxis, koji prestaje izlaziti 1974./1975.

6.7. Katolička crkva i država – normalizacija odnosaVažan korak u normalizaciji odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice bio je Protokol o razgovoru potpisan u lipnju 1966., nakon čega je izvedena razmjena „poluslužbenih“ predstavnika, a razmjena pravih diplomatskih predstavnika, izaslanika s povlasticama i imunitetom, obavljena je uspostavom potpunih diplomatskih odnosa 1970. korak naprijed bio je i Titov posjet papi Pavlu VI. u ožujku 1971. Dolazi do sve većeg otvaranja javnog prostora vjernicima, što se osjeti i na ulicama, a čak je i Jugoton počeo sve više proizvoditi ploče s božićnim pjesmama. Ipak je vlast Katoličku crkvu i dalje držala „najvećim ideološkim protivnikom“, što se vidi po tome što je vlast radila i dalje na suzbijanju njenog utjecaja.

7. Hrvatsko proljeće (1967.-1971.)

7.1. Otvara se pitanje položaja Hrvatske u JugoslavijiHrvatska je bila republika s jakim protucentralističkim tendencijama. U Hrvatskoj se demokracija prije svega razumijevala kao proširenje autonomnih prava hrvatskoga naroda i jačanje socijalizma, a ne kao borba za liberalno-demokratske ideje. U povjerljivim razgovorima među Hrvatima često su se spominjale teze da su Srbi zauzeli sve važnije položaje, a da se Hrvati diskriminiraju zbog NDH diskriminiraju. Najviše se govorilo da su Hrvati zapostavljeni u sudstvu, policiji i vojsci. Još su dvije teze prevladavale : da režim želi uništiti hrvatsku posebnost, njegovu kulturu, napose jezik, i da je Hrvatska gospodarski izrabljena. Mnogi su procjenjivali da se izrabljivanje provodi putem investicijskih fondova kojima upravlja vlada u Beogradu, gdje prevladavaju Srbi, a da se fondovi najviše pune iz hrvatskih izvora. Među članstvom Matice hrvatske i studentima rašireno je uvjerenje da je svaka Jugoslavija tamnica Hrvata, a da su hrvatski komunisti izvršili nacionalnu izdaju. Za razliku od protukomunista i hrvatskih separatista, koji su priželjkivali kraj Jugoslavije i socijalizma, komunističkim reformistima i jugoslavenskim federalistima cilj nije bio stvoriti samostalnu hrvatsku državu, nego reformirati komunističku Jugoslaviju na tragu dosljednog federalizma i s više autonomnih sloboda. Dakle, zajednički je bio samo protivnik, a ciljevi su bili različiti.

7.2. Ustavnopravna pitanjaZa razliku od prijašnjih ustava, ustavni amandmani prihvaćeni u Saveznoj skupštini 30.6.1971., uveli su načelo da se suverena prava ostvaruju u republikama, odnosno u pokrajinama, a u federaciji samo ona koja se ustavom izričito i uz suglasnost svih konstitutivnih federalnih elemenata utvrde. Federacija je postala ono oko čega se republike suglase. Uvedeni su konfederalni elementi, konsenzus s pravom veta i paritet. Neki su pak naglašavali, poput Zvonimira Baletića, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pitanje nedjeljivosti suvereniteta hrvatskog naroda u Hrvatskoj, dakle pravo na samoodređenje i stvaranje vlastite države po kojemu nitko drugi nema to pravo. Hrvatski tjednik je također naglašavao nedjeljivost hrvatskog suvereniteta. U govoru na velikom mitingu u Zagrebu 7.5.1971. na uzvik mase „Živjela nezavisna država Hrvatska“, Savka Dabčević-Kučar odgovorila je : „Da, nezavisna država Hrvatska, ali samo u socijalističkoj, demokratskoj, ravnopravnoj i federativnoj Jugoslaviji !“nasuprot tezama u raspravi o ustavnim amandmanima 1971. da je suverenitet hrvatskog naroda nedjeljiv, zbog čega ne treba posebno

spominjati Srbe, u Prosvjeti, srpskoj kulturnoj organizaciji, zahtijevali su posebnu srpsku autonomnu oblast.

7.3. Nacionalna ravnopravnostUmjesto potiskivanja nacionalnih osjećaja u Hrvatskoj se počelo tolerirati njihovo javno očitovanje, a takva je politika 1971. naglo eskalirala. Pitanje nacionalne ravnopravnosti bilo je u Hrvatskoj postavljeno kao jedna od najvažnijih tema. Ocjenjivalo se da se ograničava hrvatska kulturna samobitnost. O tome su pisali intelektualci poput Dubravka Jelčića, Franje Tuđmana i Ivana Babića. Prema nekim uvjerenjima jugoslavenstvo je bilo samo paravan velikosrpstvu. Spominjali su se podaci da Srbi, nesrazmjerno svojem broju u stanovništvu, zauzimaju mnogo više mjesta u Savezu komunista i državnim strukturama, napose policiji i vojski. Na pokušaje da se uravnoteži nacionalna struktura policije, mnogi Srbi odgovorili su optužbama da se provodi prebrojavanje, koje vodi prema ugrožavanju i izbacivanju s posla. U tome je veliku ulogu odigrao srbijanski tisak. Dostupni podaci potvrđuju nesrazmjernu nacionalnu strukturu najvažnijih državnih tijela, napose strukture tijela represije, tj. policije i vojske, diplomacije i informativne djelatnosti, gdje su uvelike dominirali Srbi. Prema nekim autorima u Hrvatskoj je u Udbi bilo samo 20 %, a u policiji oko 30 % Hrvata, a Srba je prema tim procjenama bilo od 76 % do gotovo 80 %. Osim u Hrvatskoj, i u saveznim institucijama uočeni su problemi s nacionalnom i republičkom strukturom, gdje su također dominirali Srbi. Dostupni podaci o strukturi časnika potvrđuju najnepovoljniju strukturu za Hrvate. Prema nekim autorima, potkraj 60-ih i početkom 70-ih Srbi i Crnogorci, koji su imali udio od 42 % u stanovništvu, imali su više od 67 % generala i časnika, 70 % sastava Udbe i 80 % dužnosnika u saveznim institucijama. Nacionalni sastav aktivnih časnika pokazuje pad postotka Hrvata i Slovenaca, a veliki porast Srba i Crnogoraca. Među vrlo važnim djelatnostima sa stajališta nacionalne ravnopravnosti u jednostranačkom i federalnom sustavu bila je informativna djelatnost. Posebnu ulogu u tome imala je jugoslavenska državna agencija Tanjug, u kojoj su također prevladavali Srbi i Crnogorci (74,53 %), dok su Hrvati imali samo 14 %. BiH također predstavlja važno područje za Hrvate, u kojima su također bili zapostavljeni. Primjerice, 1971. u SK BIH bilo je samo 11 % Hrvata, 28 % Muslimana i 53 % Srba. Moguće da je to bilo zato što se Hrvati, prema Radeliću, nisu toliko poistovjetili s državom kao ostala dva naroda. Zanimljiva je bila i struktura sumnjivih i režimu neprijateljskih osoba, potkraj 1980-ih Hrvati su predvodili sa 73,19 %, slijedili su Muslimani sa 16,83 %, dok je Srba bilo najmanje sa 15,62 %. Nema razloga vjerovati da su ti podaci bili bitno drukčiji početkom 1970-ih.

7.4. Jezik i identitetNovosadski dogovor iz 1954. bio je vrhunac nastojanja jugoslavenskih komunista u potiskivanju mnogih iskaza tradicionalne nacionalne kulture i učvršćivanju jugoslavenske države prožete novom i zajedničkom komunističkom ideologijom. Ustav iz 1963. u članku 42. nalaže da su jezici i pisma ravnopravni, a da pripadnici naroda Jugoslavije imaju i pravo nastave na svom jeziku na području druge republike. Iznimka je predviđena jedino u JNA, pa je navedeno da se „iznimno“ u JNA zapovijedanje, obuka i administracija vode na „srpskohrvatskom jeziku“. Jedna od manifestacija unitarizacije bilo je pisanje Historije KPJ u kojoj nije sudjelovao nitko iz Hrvatske, te je tiskana na svim jezicima osim na hrvatskom. Važan događaj predstavljala je i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, čiji su potpisnici (među ostalima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i drugi) utvrdili da je hrvatski jezik u sklopu oživljavanja etatizma, unitarizma i hegemonizma, doveden u neravnopravan položaj jer se putem upravnog aparata, sredstava javne i masovne komunikacije provodi nametanje srpske varijante kao državnog jezika. Uslijedili su žestoki napadi, pogotovo od nekih članova SKH (Miloš Žanko, Antun Biber…) te općenito iz vrha KPJ. Iz CK SKH smijenjen je Većeslav Holjevac, a Franjo

Tuđman smijenjen je s mjesta ravnatelja IHRPH i izbačen iz Saveza komunista. Miroslav Krleža „ispušten“ je iz CK SKH , bez ikakve rasprave. Kao žarišta nacionalizma označene su Matica hrvatska i Matica iseljenika, skupina u Savezu književnika predvođena Petrom Šegedinom i IHRPH. Iako su inicijatori Deklaracije partijski kažnjeni, reakcija saveznih vlasti pokazala je da su neki njihovi stavovi prihvaćeni. Tako je SIV u prosincu 1967. odlučio da se sve savezne uredbe objavljuju na jezicima svih naroda. S obzirom na nezadovoljstvo u Hrvatskoj, rad na zajedničkom rječniku Matice hrvatske i Matice srpske bio je prekinut u studenom 1970., a kao odjek zahtijevanja da se hrvatski jezik što više oslobodi pritiska srpske varijante, 1971. tiskan je Hrvatski pravopis (autori Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš).od ostalih javnih zahtjeva u vezi s imenom u 1971. treba spomenuti zahtjev studenata da se u JNA rabi i hrvatski jezik. Osim jezika, prepoznatljivi čimbenici stvaranja i potvrđivanja nacionalne pripadnosti pojedinaca naciji bili su i povijesti tradicija. Samo su se usputno obilježavali ili čak prešućivali oni događaji koji su u prijašnjim razdobljima bili simboli nacionalnog ponosa i hrvatske državnosti (Zrinsko-frankopanska urota, Hrvatski sabor iz 1848., ban Jelačić, odluka Hrvatskog sabora iz 1918. o osamostaljenju od A-U…). s druge strane, ljudi poput Matije Gupca i Matije Ivanića trebali su biti dokazom stoljetnih borbi protiv gospodujućih klasa za jednakost, pravdu i slobodu. Veliku raspravu uzrokovao je i broj žrtava u Jasenovcu, koji su komunističke vlasti preuveličali do čak 700.000, a u stvari je iznosio oko 85.000. i Franjo Tuđman je upozorio na preuveličavanje tih brojki, na što je dobio oštru kritiku od strane vlasti. Ponekad se čak i pjevanje hrvatske himne „Lijepe naše“ smatralo (ultra)nacionalističkim ispadom, što je apsurd.

7.5. Gospodarski uzrociGospodarski uzroci hrvatskog proljeća bili su samo jedni od mnogih uzroka, pored nacionalnih, kulturnih, jezičnih itd. bit gospodarskog sukoba izražena je parolom „za čiste račune“, kako je to u Hrvatskoj naglašavano. Hrvatsko vodstvo se suprotstavilo prelijevanju sredstava iz razvijenijih republika u nerazvijene. Jedini fond iz kojeg je Hrvatska više dobivala, nego je davala, po tvrdnji tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća SR Hrvatske Dragutina Haramije, bio je fond za boračka pitanja, ali i tu se zalagala za decentralizaciju. Pristaše reformne struje u SKH, boreći se protiv prelijevanja hrvatske akumulacije, borili su se za veću samostalnost republika. Ogorčenost u bogatijim republikama(Slovenija i Hrvatska) izazivala je obveza da se određen postotak zarađenih deviza mora deponirati u Narodnu banku Jugoslavije (NBJ) u Beogradu. Ocjenjivali su da time svoje devize, kao i drugu zaradu, moraju žrtvovati da bi se pomoglo nerazvijenima i, kako su to voljeli reći u sjeverozapadnim republikama, manje radišnim republikama. Na takve optužbe iz Srbije su odgovarali tezom da je njihova republika bila žrtva politike nakon 1948., kada se zbog sigurnosnih razloga nije investiralo u Srbiju. Godina 1971. bila je vrhunac sukoba. Jugoslavensko je vostvo bilo rastrgano između onih koji su se zalagali za to da sredstva ostaju u republici gdje su stvorena, a drugi su naglašavali važnost međusobne solidarnosti i pomoći dok se nerazvijeni ne razviju, a sve zbog općih državnih interesa. Marko Veselica, sveučilišni profesor u Zagrebu zaključio je da je Srbija imala dva puta veći udio u novim investicijama, nego u formiranju narodnog dohotka, a Hrvatska u istoj usporedbi tri puta manji udio. Š.Đodan s vremenske je distancije tumačio da je Hrvatska 1918.-1988. imala najnižu stopu investicija, najveću stopu emigracije, pa zato i najnižu stopu nataliteta. I Franjo Tuđman, umirovljeni general i smijenjeni ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, naglašavao je da je devizni režim bio način izrabljivanja hrvatskoga gospodarstva. Od drugih primjera štetnih odluka za Hrvatsku najčešće su spominjali preseljenje autoindustrije i slabo ulaganje u jadranske luke, što je sve rezultiralo slabim intenzitetom zapošljavanja u Hrvatskoj.

7.6. Migracija prema inozemstvu

Urbaniziranost Hrvatske bila je usporediva s jugoslavenskim prosjekom, za razliku od emigracije stanovništva Hrvatske u inozemstvo, koja je bila neusporedivo najviša u Jugoslaviji. U prvom razdoblju nakon rata iseljavanje je obilježeno izravnim ratnim događajima i političkim uzrocima (Bleiburg, Križni putovi, represija jugoslavenskih komunista), a nakon smirivanja stanja gospodarska emigracija preuzela je primat. 1968. BiH, Slovenija i Hrvatska su činile 49 % stanovništva Jugoslavije, a čak 87 % emigracije. 1973. čak je 6 % stanovništva Hrvatske bilo na „privremenom radu“ u inozemstvu. Neki od uzroka emigracija su bili vjerojatno i zapostavljanje Slovenije i Hrvatske, kada je o investiranju riječ (naime, financijska snaga je bila uglavnom u Srbiji i Crnoj Gori pa se zato više i investiralo u nerazvijena područja, po Š.Đodanu). pozitivne strane otvorenosti granica su bile liberalizacija putovanja i otvorenost prema svijetu, a napose veći priljev deviza u zemlju. Negativne strane bile su depopulacija i razbijanje obitelji, te nacionalno otuđenje djece rođene u inozemstvu. Uzroci iseljavanja nalazili su se u nepovoljnom položaju hrvatske nacije, osiromašenju Hrvatske i prisvajanju njezinih rezultata od strane drugih republika.

7.7. Sukob starih i mladihPotkraj 60-ih i početkom 70-ih sukob u SKJ imao je i obilježja sukoba starih i mladih komunista. U saveznom vrhu reformne snage su bili Miko Tripalo, Mirjana Krstinić i Jakov Sirotković. U Hrvatskoj su to bili Savka Dabčević-Kučar, Pero Pirker, Dragutin Haramija, Ivan Šibl i drugi. Predstavnici suprotne struje bili su Jure Bilić, Milka Planinc, Jelica Radojčević, Dušan Dragosavac i drugi. Uskoro su Dabčević-Kučar i Tripalo postali više nacionalni, nego partijski prvaci. U borbi protiv njih su se našli unitarističko-hegemonistički krugovi. Britanski su diplomati konstatirali da je široka podrška stanovništva dijelu hrvatskog rukovodstva izazvala snažnu ljubomoru „staromodnih komunističkih tvrdolinijaša“. Osim toga, procijenjeno je da je promjenom vodstva mlak hrvatski nacionalizam postao izrazito jak i ekstreman. Stari kadar uplašio se za socijalizam. Tripalo i Dabčević-Kučar u Hrvatskoj, kao i mlađi kadrovi u drugim republikama, svojom su svježinom, odlučnošću i popularnošću slabili Titov monopol i činili ga slabim pred protivnicima reformi. Upravo zbog toga svega se Tito odlučio smijeniti vodstvo hrvatskih komunista, te je s pomoću starih kadrova izveo reforme uz pojačanu ulogu SKJ.

8. Nova politika : između nacije i klase (1971.-1980.)

8.1. „Dramatičan trenutak Hrvatske“Reakcija na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bila je dokaz velike političke podijeljenosti Hrvatske, ali i Jugoslavije, pošto su postojali krugovi koji su podržavali Deklaraciju te općenito Hrvatsko proljeće, a s druge strane postojali su unitaristički i srpski nacionalistički krugovi koji su se protivili svemu tome. Postojala su tri središta hrvatskog nacionalnog pokreta : dio CK SKH, Matica hrvatska i studentsko vodstvo. Hrvatsko partijsko i republičko vodstvo, suprotno dotadašnjim nepisanim pravilima, pokretalo je neka pitanja mimo centralnog vodstva, pa je 1968. uputilo oštru kritiku SIV-u zbog popuštanja u vezi s velikim investicijama, što je ugrožavalo gospodarske interese Hrvatske. savezna tijela i gotovo sve republike oštro su reagirali. Od CK SKH ogradio se i V.Bakarić. Kardelj, Todorović i Špiljak su napali hrvatsko vodstvo, a još jedan od poznatijih ljudi koji su napali hrvatsko vodstvo bio je Miloš Žanko. U kasnu jesen 1970. i hrvatski studentski pokret dobio je svoje jasnije obrise. Za prvog prorektora u prosincu 1970. Skupština Sveučilišta odabrala je Ivana Zvonimira Čička (koji je slovio kao deklarirani klerikalac i hrvatski nacionalist), pobijedio je Damira Grubišu, kandidata SKJ. U travnju 1970. smijenjeno je vodstvo Saveza studenata Zagreba odanog SKH-u i izabrano novo na čelu s Draženom

Budišom. Za predsjednika Saveza studenata Hrvatske je odabran Ante Paradžik. Istodobno na čelo Saveza omladine Hrvatske došao je Ivan Vrkić. Zaredali su se masovni studentski mitinzi s osnovnom idejom o nacionalnoj ravnopravnosti i što većoj hrvatskoj autonomnosti. Najaktivniji sudionici masovnih skupova i autori mnogih članaka bili su Marko Veselica i Šime Đodan, a uz njih su se također isticali ekonomisti Vladimir Veselica i Hrvoje Šošić. U borbi za hrvatski jezik, za veće poštivanje njegove posebnosti isticao se književnik Petar Šegedin. Prema tvrdnjama Dabčević-Kučar, Tito je otvoreno zahtijevao da se izvrše uhićenja nekih najistaknutijih oporbenih prvaka, ali ona je to odbijala. Služba državne sigurnosti je iskoristila svoje agente kako bi lažno optuživala hrvatsko vodstvo da ima veze s ustaškom, odnosno protujugoslavenskom emigracijom. Česte i radikalne promjene odnosa Tita prema hrvatskom vodstvu govore o tome da se vođa Jugoslavije i jugoslavenskih komunista dugo kolebao i tražio pravo rješenje za izlazak iz krize i zadovoljavajuću reformu Jugoslavije. U travnju 1971. Tito je pred Kardeljem, Bakarićem i Tripalom prijetio vojskom i smjenjivanjima republičkih vodstva i uhićenjima najekstremnijih nacionalista u svakoj republici. Na sjednici SKJ na Brijunima je posebno jak pritisak bio izvršen na vodstva Hrvatske i Srbije, pri čemu je prednjačio Kardelj, a taj sastanak je, po Tripalovom uvjerenju, bio prekretnica u odvajanju Bakarića od hrvatskog vodstva. Na sastanku s hrvatskim vodstvom u srpnju 1971. Tito je ponovno prijetio vojskom, spominjući divljanje ustaša i šovinizam. U međuvremenu se sve više stvaralo ozračje osamostaljivanja Hrvatske, a mnogi u studentskom vodstvu, prema kasnijem Budišinom svjedočenju, vjerovali su u to kao u samo po sebi razumijevajuću činjenicu. Tito je pak bio za promjene, ali ih je htio izvršit uz najuže vodstvo SKJ, bez vodstva najutjecajnijih republika. Dolazi i do štrajkova, a unatoč tome što je vodstvo CK SKH molilo studente da prekinu štrajk da bi mogli Titu pokazati da vladaju stanjem, štrajk je izbio 22.11.1971. Podržalo ga je i Predsjedništvo Matice hrvatske u sastavu Šime Đodan, Ljudevit Jonke, Franjo Tuđman, Petar Šegedin i Vlatko Pavletić. Studenti su zahtijevali preispitivanje raspodjele inozemnog priljeva u Jugoslaviju, što je i bio zahtjev vodstva SKH. Ante Paradžik, predsjednik Saveza studenata Hrvatske, zahtijevao je uvođenje hrvatskog jezika za Hrvate u JNA, služenje vojnog roka u republici te premještanje glavnog štaba Jugoslavenske ratne mornarice iz Beograda u Split.

8.2. Jesen hrvatskog proljećaTito je sazvao sastanak s hrvatskim političkim vodstvom u Karađođevu krajem 11.mj. 1971., a od 19 sudionika iz Hrvatske, 8 je bilo na strani Tita, a čak 11 na strani hrvatskog vodstva. Tito je smijenio Dabčević-Kučar i P.Pirkera, dok je Tripalo sam dao ostavku. Zbog odluka Tita studenti su planirali prosvjede podrške Tripalu i Kučar. No, Zagreb je već bio prepun policijskih patrola, a i vojska je bila spremna za intervenciju. Nad gradom su kružili helikopteri, a studentski domovi su stavljeni pod nadzor policije da bi se spriječio bilo kakav oblik prosvjeda. Sve to ukazuje na to kolika je represija vladala od strane jugokomunističkog vodstva i na to da su pod svaku cijenu htjeli spriječiti još jedno protestiranje protiv vlasti. Na plakatima su se isticali natpisi „Dolje Karađorđevo“, „“Dolje izdajnik Tito“, „Tito je svemu kriv „Još Hrvatska ni propala“ i slično. Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša i Goran Dodig su uhićeni u noći 11. na 12. prosinca, dok se Ante Paradžik naknadno sam prijavio. I 14. 12. su na Trgu ponovno izbili neredi s oko 5.000 sudionika. Mnogi su zatvarani, proganjani, kažnjavani i prekršajno i kazneno prijavljeni. Postupanje s uhićenim studentima, prema izvješćima britanskog veleposlanstva, bilo je „više nego loše“. Uslijedili su progoni, zatvaranja i kažnjavanja svih ljudi, grupa i institucija koji su na bilo koji način podržavali Hrvatsko proljeće. Do siječnja 1972. smijenjeno je ili dalo ostavke oko 400 pristaša vodstva SKH. Smjene su zahvatile utjecajna imena iz političkih, vojnih, diplomatskih i novinarskih krugova Hrvatske. Isključeni su, marginalizirani ili osuđeni na zatvorske kazne mnogi koji su objavljivali u glasilima Matice hrvatske ili drugim glasilima ili su se, pak, isticali u

studentskom pokretu (Bruno Bušić, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Franjo Tuđman, Petar Šegedin, Hrvoje Šošić, Marko Veselica, Vladimir Veselica…) Najviši postotak krivičnih djela u prvoj polovici 1972. u Jugoslaviji je otpadao na Hrvatsku, čak 69 %. Prema Tripalu, svi politički procesu u Hrvatskoj nakon 1971. temeljili su se na progonu ljudi koji su javno iskazivali svoje ideje, a ne zato što bi kršili zakone ili ugrožavali vlast. Među isključenima iz SKH bilo je 35 prvoboraca, oko 10 generala (među isključenim generalima iz JNA bio je npr. i Janko Bobetko), aktivnih i umirovljenih.

8.3. Nekoliko zaključaka o hrvatskom proljećuU doba hladnog rata i podjele između Varšavskog pakta i NATO-a, nijednoj od velesila nije odgovarao sukob u Jugoslaviji, te je zato Tito imao podršku i kod jednih i drugih u gušenju Hrvatskog proljeća. Jugoslavija se pritom, po nekima, javljala kao „tampon-zona“ između dva ideološka bloka. Komunističko vodstvo Jugoslavije je sjednicu u Karađorđevu 1971. opravdavalo željom za suzbijanjem nacionalizma, smanjenjem dezintegracijskih procesa i učvršćivanjem državnog jedinstva. Novo hrvatsko vodstvo, pojednostavljeno gledano, kao i sva vodstva koja su računala na Jugoslaviju, legitimiralo se borbom protiv „hrvatskog nacionalizma“. U svakom slučaju, postojale su tri institucije oko kojih se stvaralo Hrvatsko proljeće : dio CK SKH i njegovi pristaše, Matica hrvatska i sveučilištarci. Matica hrvatska, a jedino je ona bila jedinstvena, i sveučilištarci često su bili suprotstavljeni SKH. Zato je teško reći da je to bio pokret u pravom smislu te riječi : da postoji jedan interes, bez obzira na različita uvjerenja. U Matici hrvatskoj i među studentima je bila mnogo izraženija i istaknutija želja za potpuno samostalnom Hrvatskom, dok SKH nije dovodio u pitanje Jugoslaviju, već su samo htjeli reforme. Mnogi su u Hrvatskoj događaje u 1971. doživjeli kao izgubljeni rat za slobodu i državu. Kod mnogih je nasilan kraj Hrvatskog proljeća izazvao osjećaj nacionalnog poniženja, a u mnogih koji su njegovali ideju zajedništva s drugim jugoslavenskim narodima ta je godina označila kraj njihova jugoslavenstva.

8.4. Svakodnevni životČeste su zabrane novina i glasila u kojima se mogla prepoznati kritika vlasti i sustava, mišljenja o podređenosti ili iskorištavanosti neke republike ili naroda. Tako je u ožujku 1972. na godinu dana zatvora osuđen Mate Marčinko zbog pjesme Hrvatska molitva, a dr. Jerolim Šetka, urednik Vjesnika sv. Nikole Tavelića u kojem je pjesma objavljena, na godinu dana i uvjetno na dvije i to zbog krivičnog djela neprijateljske propagande. Po Zakonu o sprečavanju zloupotrebe tiska i drugih oblika informiranja iz travnja 1973., građani i institucije mogli su dati inicijativu za izricanje privremene zabrane, pa se za oduzimanje zabranjene publikacije više nije morala čekati sudska odluka, nego je ovlašteno tijelo MUP-a moralo odmah postupati po nalogu javnog tužiteljstva. Težilo se i omasovljenju članstva Saveza komunista, pa je primanje u SK bilo pogotovo izraženo za služenja vojnog roka u JNA. Iz javnosti su potpuno potisnuti politički i nacionalni sukobi, a u prvi plan su došli korupcija i gospodarski kriminal. Deklarativna politika samoupravljanja nije bila usklađena sa stvarnim stanjem. U polju obrazovanja, otvorena su nova sveučilišta u Rijeci, Splitu i Osijeku. U promet je 1972. puštena autocesta od Zagreba do Karlovca. Godine 1965. Zakon o imenu dao je roditeljima punu slobodu u izboru imena, tako da se 70-ih godina bilježi nalet modernih imena.

8.5. Ustav 1974. i (kon)federacijaReforma federacije naviještena je još 1964. na Osmom kongresu SKJ, a povjerena je Edvardu Kardelju. Posao je započet prvim amandmanom na Ustav, 1967. kada je obnovljeno Vijeće naroda, koje je 1969. izjednačeno s Društveno-političkim vijećem Savezne skupštine. Trećim je amandmanom federaciji oduzeto pravo ulaganja u investicije. Iduće su godine autonomne pokrajine (Vojvodina i Kosovo) postale konstitutivni element federalizma. Po odluci

Predsjedništva SKJ iz travnja 1970., federacija mora imati jedinstven polit. i gosp. sustav, tržište, obranu i međunarodne odnose, te sredstva za Fond za nerazvijene republike i pokrajinu Kosovo. Odluke se donose usuglašavanjem republika i pokrajina, pa se može reći da je njima time priznato pravo na suverenitet. Reformom je Jugoslavija od savezne države trebala postati savez država, tj. izvorni suverenitet pripada republikama, a one jedan njegov dio dobrovoljno prenose na federaciju. Serijom amandmana koje je Skupština SFRJ usvojila 30. lipnja 1971. određeno je da su savezna tijela sastavljena po sustavu pariteta, a uvedeno je i kolektivno predsjedništvo SFRJ. Uvođenje načela jednoglasnosti i jednake zastupljenosti savezna je moć ograničena. Decentralizaciju nije pratila demokratizacija, nego je uloga partijske birokracije ojačana, ali se i SKJ decentralizirao, tako da su 1969. i njegova tijela sastavljena po paritetnoj osnovi. Savezna skupština ima dva vijeća – Vijeće republika i pokrajina (12 delegata iz svake republike i 8 iz dviju pokrajina koje biraju skupštine republika i pokrajina; odlučuje o pitanjima za koja treba suglasnost republika) te Savezno vijeće (po 30 delegata samoupravnih organizacija iz republika i po 20 iz pokrajina, biraju ih općinske skupštine; odlučuju o pitanjima u isključivoj nadležnosti federacije). Članova Predsjedništva SFRJ je 9 (8 + Tito) umjesto ranijih 23. Novim je Ustavom jasnije definirano pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Granice su zaštićene i republičkim i saveznim Ustavom, tako što je za njihove promjene bio potreban pristanak dotičnih republika. Ustav je 21. veljače 1974. proglasio predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ Mika Špiljak. Tom prilikom Tito je proglašen doživotnim predsjednikom. Po Zakonu o udruženom radu iz 1976., autora Edvarda Kardelja, Osnovne organizacije udruženog rada (OOUR-i) i mjesne zajednice temelj su političkog i proizvodnog sustava. Odatle radnici i građani biraju delegate za više razine, u Vijeća udruženog rada. Radnici su preko radničkih savjeta trebali donositi odluke (o raspodjeli dohotka i izdvajanju za društvene potrebe), a poslovodne strukture postati samo izvršni organi. Takav sustav je prilikom svoje razrade izazvao poplavu pravnih propisa i bujanje birokratskog aparata. Upravljačke su strukture gubile odgovornost i stručnost, a najvažnije je odluke i dalje donosila Partija. Sustav rotacije u političkim strukturama u praksi je bio horizontalan (stalno su se izmjenjivali isti ljudi), ali je ipak izazvao gubitak autoriteta, slab radni angažman i bezinicijativnost vodstva. Zakonom o narodnoj obrani iz 1969. na razini republika su uvedene teritorijalne obrane što se držalo izrazom njihove suverenosti

8.6. Srbi u Hrvatskoj, njihove nacionalne institucije i srpska pravoslavna crkvaSrbi su imali većinu u 15 od 115 općina, ali ih je u općinama u kojima nisu bili većina živjelo čak tri četvrtine od ukupnog broja. U Ustavu iz 1974. stajalo je da je „SR Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive.“ Hrvatska dakle nije bila njihova nacionalna država Srba (to je bila samo Hrvatima), ali je naglašena posebnost Srba u odnosu na druge narode i narodnosti koji su još živjeli u Hrvatskoj. Pokušaje dijela hrvatskog vodstva oko Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala da se zauzmu za usklađivanje nacionalne strukture u upravnim i sigurnosnim organima gdje su Srbi bili prezastupljeni, mnogi od njih dočekali su s negodovanjem. Srpsko kulturno-prosvjetno društvo Prosvjeta bavilo se uglavnom kulturnim radom, ali je od 1969. do 1971. u njegovom radu nastala kratka ekspanzija na političkim pretpostavkama. Prosvjeta je raspuštena 1980., prije svega zbog simetrije zbog zabrane Matice hrvatske. Utjecaj Srpske pravoslavne crkve među stanovništvom značajno je opao, što se ogledalo u nezainteresiranosti ili čak i otporu gradnji i obnovi crkava koje je pružalo srpsko stanovništvo u ustaničkim krajevima. Odnosi SPC-a i Katoličke Crkve su, bez obzira na povremene susrete njihovih visokih predstavnika, i dalje bili obilježeni nepovjerenjem.

9. Raspad SKJ i Jugoslavije (1980.-1990.)

9.1. Gospodarska i politička krizaSlabosti uvođenja sustava „udruženog rada“ – razbija se jedinstvenost poduzeća na manje poslovno-financijske dijelove, gomilanje administrativnih troškova, neproduktivna radna snaga. Samoupravnim dogovaranjem prigušen je tržišni mehanizam. Ipak, novi je sustav doprinio slabljenju uloge savezne države i jačanju republika i nacionalnih ekonomija. Trgovina među republikama se smanjila, a narasla je unutar republika. J. B. Tito umro je 4. svibnja 1980., a njegov prvi suradnik Kardelj godinu dana ranije. Ubrzo se pokazalo da ranije provedene reforme nisu uspješne. Osim toga, srpska se elita žalila na ograničen suverenitet Srbije. Jugoslavija je 70-ih godina, u doba svjetske naftne krize dobila jeftinu naftu od Libije, prekomjerno se zaduživala na zapadu, te koristila tržište SEV-a (ekonomska organizacija zemalja istočnog bloka) gdje je bila lišena zapadne konkurencije. To je izazvalo neracionalne i neisplative investicije. Porastom cijene kapitala na svjetskom tržištu za druge naftne krize krajem 70-ih godina, pokrivenost uvoza izvozom pala je na 48,5%, vanjski dug je porastao na 21 mlrd $ (u deset se godina udvateseterostručio), a inflacija je bila 46%. Pao je i uvoz pa je došlo do nestašice robe široke potrošnje. Od 1979. do 1984. standard stanovništva pao je za 34%, a računalo se da je 27% radnih mjesta neproduktivno. Hrvatska i Slovenija izlaz su vidjele u tržišnim zakonima, slobodnom oblikovanju cijena i ekonomskim, a ne političkim odlukama. Nerazvijenije republike zalagale su se solidarnost i preraspodjelu (Fond za nerazvijene), iako se takva pomoć trošila u neproduktivne investicije, a razlika u razvijenosti se nije smanjivala. Pad standarda amortizirao se štednjom u devizama, krijumčarenjem, preprodajom, krađom opreme po poduzećima, sivom ekonomijom, radom u inozemstvu, masovnim bolovanjima. Zbog galopirajuće inflacije i velikog vanjskog duga zemlja je bila na rubu bankrota. Komisija pod vodstvom Sergeja Kraighera objavila je 1983. Polazne osnove Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije, u kojem je napokon priznato da postoji gospodarska kriza, pozvano na uvažavanje tržišta i odlučujuću ulogu radnika, ali se krizu političkog sustava nije htjelo priznati. Pokušavalo se odgovoriti reprogramiranjem dugova, podjelom bonova stanovništvu da bi se u općoj nestašici uvela pravedna potrošnja. Dinar je postao bezvrijedan. Mjere koje su poduzimali predsjednici Saveznog izvršnog vijeća, Milka Planinc i Branko Mikulić izazivale su optužbe srpske politike da se ide na ruku razvijenijim republikama. Dolaskom Ante Markovića 1988. pristupilo se određivanju vlasnika društvene imovine, uvođenju tržišta kapitala i rada umjesto dogovorne ekonomije, a odredbe Ustava i Zakona o udruženom radu su napuštene u dijelovima koji su se ticali funkcioniranja ekonomije. Dinar je stabiliziran, počela je privatizacija, a inflacija i dugovi su smanjeni. Umjetna zaposlenost i niska produktivnost i dalje su prevladavali.

9.2. Neki pokazatelji razvoja JugoslavijeStupanj urbanizacije popeo se na 50%, provedena je elektrifikacija i riješena opskrba vodom u gotovo svim općinskim centrima, a zaposlenost se ubrzano povećavala. U odnosu na druge europske zemlje (bilo one sa kapitalističkim, bilo sa državno-socijalističkim sustavom) Jugoslavija je 80-ih godina zadržala položaj po stupnju ekonomskog razvoja sličan onome iz 50-ih, jer koliko god da se sama razvijala, jednako ili uspješnije od nje razvijale su se i druge zemlje. Nejednakost stambenog fonda nije prevladana – mnogi su u iščekivanju da im se isplate izdvajanja u stambeni fond bili upućeni na podstanarstvo ili divlju izgradnju, dok su pripadnici viših slojeva po političkom ključu lakše dolazili do stanova. Suprotno socijalističkim idealima, vladajući su se slojevi samoreproducirali: što je viša bila škola ili fakultet, to je postotak učenika i studenata iz nižih slojeva u njima bio niži. I distribucija dohotka između najviših i najnižih slojeva bila je veća nego u mnogim europskim kapitalističkim zemljama. Uzroci štrajkova najčešće su bili zahtjevi za većom plaćom, a da bi se dojam o socijalnim sukobima umanjio, u javnosti je korišten izraz „obustava rada“.

9.3. Gospodarski pokazatelji odnosa među republikamaPripadnici oporbenih snaga u Hrvatskoj, potisnuti iz javnog života i politička emigracija smatrali su da nijedno od pitanja postavljenih 1971. nije riješeno, nego da se i dalje izvlačilo sredstva iz Hrvatske, a na rukovodeće pozicije dovodio sve veći broj Srba. Razvijenije republike, Hrvatska i Slovenija, te SAP Vojvodina smatrale su da su eksploatirane zbog prekomjernog davanja, a nerazvijeni (Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija) žalili su se da su eksploatirani preko djelovanja tržišta. Po nekim tumačenjima nerazvijenijim republikama štetilo je što su jer je u njima bio zastupljeniji poljoprivredni i sirovinski sektor. Dok su proizvodi u tim sektorima, jer su im cijene bile nadzirane, ostajali jeftini, razvijenije su republike svoje tehnološki zahtjevnije proizvode neometano prodavale na slobodnom tržištu i tako ostvarivale veći dohodak. S druge strane, razvijene su republike isticale da na njih, zbog proporcionalnog oporezivanja društvenog proizvoda prema načelu porezne snage, pada najveći teret financiranja federalne birokracije i vojske. Prigovarale su i zbog netransparentnog trošenja gotovog novca koji se odlijevao za razvoj nerazvijenih (sredastva Fonda činila su 1,5% jugoslavenskog društvenog proizvoda). Po nekim pokazateljima, među republikama su bile mnogo veće razlike u proizvodnji nego u potrošnji, što je također ukazivalo na nepravednu raspodjelu sredstava u korist slabije razvijenih. Iako je Hrvatska u Jugoslaviji imala sporiji rast od nerazvijenijih republika, ipak se nije smanjila razlika u nerazvijenosti, čemu su neki razlog vidjeli u brzom demografskom usponu nerazvijenih i niskom natalitetu razvijenijih republika. U Hrvatskoj su bile najniže stope investicija i zapošljavanja, te najveća stopa emigracije radnika na rad u inozemstvo, tako da je od 1961. do 1971. iz Hrvatske prema Zapadu iselilo 300.000 osoba.

9.4. Demografsko-kulturološki pokazatelji odnosa među republikamaGodine 1981. Hrvatska je republika s najnižim demografskim porastom. Uzroci toga leže u iseljavanju, urbanizaciji, težnji lagodnijem životu i sl. Udio Jugoslavena u Hrvatskoj te je godine iznosio 8,2%, a njihov porast izražen je u etnički mješovitim sredinama i obiteljima i urbanim krajevima. Godine 1991. udio Jugoslavena pao je na 2,2%. Jugoslaviju je slabila slaba etnička kohezija, raspršenost Srba i nešto manje Hrvata, nagli rast Albanaca i nedostatan rast Hrvata. U udjelu svoga stanovništva u SKJ prednjačila je Crna Gora, a zatim Srbija, dok je Slovenija bila na začelju, a odmah zatim i Hrvatska. Unutar JNA Srbi i Crnogorci zauzimali su dvije trećine kadra. I u Bosni i Hercegovini Srbi su u državnoj službi bili prezastupljeni u odnosu na Hrvate i Muslimane (koji se u popisima stanovništva kao etnička grupa vode od 1961., a kao poseban narod počeli su se tretirati od 17. sjednice CK SKBIH 1968. godine). Religioznost je od dolaska komunista na vlast jače opadala među pravoslavcima, a manje među katolicima i muslimanima – u Srbiji je prema anketi iz 1985. bilo 11% vjernika, a u Hrvatskoj 33%. Stopa nepismenosti se smanjivala, ali su razlike među republikama postojale – u Hrvatskoj je 1981. bilo 5,6% nepismenih, a na Kosovu ili u BiH tri puta više.

9.5. Socijalno-kulturno stanjeOd 1948. do 1984. u Hrvatskoj je udio poljoprivrednog stanovništva pao sa 66,3% na 15,2%, a industrijska proizvodnja se brzo razvijala, tako da je Hrvatska od slabo razvijene agrarne zemlje postala srednje razvijena industrijska zemlja. Hrvatska je bila neujednačeno razvijena. Isticali su se Zagreb, Rijeka, Split i Sisak. U gradovima je bila izražena razlika u kvaliteti stanovanja, a stanogradnja je dosegnula vrh 1974. kada je izgrađeno preko 34.000 stanova. U području školstva, zdravstva i zapošljavanja nositelji važnijih položaja u društvu koristili su povlastice. Religiozna su uvjerenja i dalje u najvećoj mjeri zadržavana unutar crkve ili obitelji, ali se na kioscima i u knjižarama mogao nabaviti vjerski tisak, knjige ili čestitke.

9.6. Demografske promjeneStanovništvo Hrvatske u Jugoslaviji je 1948. činilo 23,9%, a 1981. – 20,5%. Ukupno povećanje proja stanovništva Hrvatske u tom periodu bilo je 21,7%. Od 4.784.265 stanovnika koliko je u Hrvatskoj popisano 1991. treba oduzeti 285.000 onih koji su živjeli u inozemstvu (među kojima je bilo 92% Hrvata). Postotak Hrvata u Jugoslaviji je sa 24% iz 1948. pao na 19,8% u 1981. godini zbog niže stope priraštaja, emigracije i deklariranja Jugoslavenima. U Hrvatskoj je bilo 75% Hrvata, 11,5% Srba, 8,2% Jugoslavena, a još su bili zastupljeni Slovenci i Muslimani sa oko pola postotka, te od manjina Mađari i Talijani. Ruralna područja sa srpskom većinom postala su depopulacijska – jedan ih se dio iselio u Srbiju, a to je djelomično nadoknađeno doseljavanjem Srba iz Bosne i Hercegovine u veće gradove u Hrvatskoj što je povezano s njihovim razmještajem u državnim službama, ali i s gospodarskom razvijenošću tih dijelova Hrvatske. Bez obzira na te trendove, Srbi su i dalje bili prisutniji u nerazvijenijim područjima republike.

9.7. Centralisti i ustavorušitelji na djeluPremda su Ustav iz 1974. zbog Titovog autoriteta svi prihvatili, rezerve su iskazane u Srbiji, ali i Crnoj Gori i BiH. Nakon Titove smrti, a posebno nakon izbijanja prosvjeda albanskih studenata na Kosovu 1981. u Srbiji je pokrenuta kampanja protiv Ustava. Prigovaralo se da je Srbija razbijena, da je načelo narodnog suvereniteta (naroda kao svih građana) zamijenjeno suverenitetom republika i da je nepostojanjem jednakog i direktnog izbornog prava ukinut jugoslavenski narod kao politička kategorija. Nasuprot tome, načela federalizma branili su predstavnici Slovenije i Hrvatske. Vodstvo Srbije je zahtijevalo ograničenje autonomije pokrajina, s ciljem da Srbija postane „cjelovita država“. Jedno od sredstava za ostvarenje svojih ciljeva, srbijansko je vodstvo, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, vidjelo u reafirmaciji demokratskog centralizma i većinskog glasovanja u SKJ. U Srbiji je 80-ih godina napravljen demokratski iskorak prema slobodnom izražavanju različitih mišljenja, što je iskorišteno za sustavne napade na ustavna rješenja te za otvaranje povijesnih tema i traženje krivca za stanje u Jugoslaviji. Govorilo se da je razbijena jedinstvena država, da je došlo do transfera industrije iz Srbije u BiH da bi se oslabila Srbija, da su dalmatinski Hrvati i Crnogorci zapravo Srbi, da je cijeli Titov sustav i baština protu srpski i td. i tsl. Milorad Ekmečić u Istoriji Jugoslavije odbacio je poistovjećivanje srpstva i pravoslavlja i iznio tezu da je narodnost zasnovana na jeziku, tj. štokavskom narječju. Vasilije Krestić nastojao je dokazati genocidnu prirodu Hrvata. Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, objavljen 1986. bio je prvi nacionalni program nastao izvan SK. Srpski su znanstvenici korijen problema vidjeli u prvenstvu nacionalnog nad klasnim interesom, konstatirali su da je Srbija nakon rata diskriminirana na gospodarskom i političkom planu jer da su hrvatski i slovenski komunisti ostvarili političku dominaciju, odvojili Vojvodinu i Kosovo od Srbije te razbili srpsku kulturu po republičkim granicama. Povrh svega, prema Memorandumu, Srbi u Hrvatskoj izuzev period NDH, nikad nisu bili tako ugroženi. Sve u svemu, htjelo se uspostaviti jedinstvenu Srbiju koja bi upravljala Jugoslavijom, ili, ako to ne bi bilo moguće, povezati i izdvojiti područja na kojima žive Srbi. Slobodan Milošević prihvatio je taj program i 1987. preuzeo vodstvo u Srbiji postavši predsjednik CK SKS. Izgradio je koaliciju srpskih političkih snaga, i masovnim mitinzima promijenio vodstva Crne Gore, Vojvodine i Kosova kako bi postigao prisilno usvajanje ustavnih promjena i uz pomoć JNA neutralizirao utjecaj preostalih republika.

9.8. Liberalizacija i otpori u Hrvatskoj

Sredinom 70-ih u Jugoslaviji 4.000 polit. zatvorenika. Veliku ulogu u javnom prokazivanju navodno protusocijalist. ili protujugosl. djelovanja imao je SUBNOR, organizacija partizanskih veterana. U novi Krivični zakon 1975. unesena je odredba o neprijateljskoj promidžbi i kontrarevolucionarnoj djelatnosti (čl. 133.), a prava i slobode iz Ustava, ograničene su člankom 203. koji je određivao da se ta prava ne smiju zlorabiti protiv socijalističkog samoupravljanja. Dok se u Srbiji historiografija počela baviti dotad potiskivanim temama, u Hrvatskoj je nad njom pojačan partijski nadzor. U svibnju 1984. pod vodstvom Sipe Šuvara, tada člana Predsjedništva CK SKH organizirano je partijsko savjetovanje koje je rezultiralo Bijelom knjigom u kojoj su objavljene oštre kritike na račun svih oblika stvaralaštva nastalih u prethodne dvije godine, koji su bili ocijenjeni protukomunističkima. U novinarstvu su pod paskom partije, zbog uloge u demokratizaciji i većoj informiranosti, bili tjednici Danas i Start u Hrvatskoj, slovenska Mladina i srbijanski NIN, Duga i Intervju. Vlast je budno pazila na djelovanje oporbe, posebno one inspirirane nacionalnim pitanjem, pa je, primjerice simbol šestinskog kišobrana i šeširića zbog povezivanja s HSS-om i nacionalizmom protjeran iz javnosti, a pazilo se i da na smotrama folklora ne bude previše trobojnica. Još krajem 80-ih na zatvor su osuđivani oni koji su pjevali rodoljubne pjesme. Ipak, po nekim autorima, zalaganjem istaknutog hrvatskog komunista Vladimira Bakarića, htjelo se uspostaviti ravnotežu između sprječavanja nacionalizma i ponovnog vraćanja unitarizma. Jezična pitanja – u praksi je svaka republika i dalje promicala svoju varijantu književnog jezika, a u Hrvatskoj je sve češće nazivan hrvatskim (tako je stajalo i u Ustavu SRH), a ne više srpskohrvatskim kako je ostao običaj u drugim republikama srpskog i hrvatskog govornog područja. Ipak, od sredine 80-ih partijske su strukture htjele naglasiti da se u Jugoslaviji radi o jednom jeziku, pa su intenzivirale borbu protiv „jezičnog nacionalizma“ koji je, prema njima, nastojao da se varijante nametnu kao „posebni nacionalni i republički jezici“. Mimo aktivnosti CK SKH i dalje su jačali napori hrvatskih jezikoslovaca da se sačuva posebnost i neovisnost hrvatskog jezika od zajedničkih normi sa srpskim jezikom. Vjerska su pitanja bila u nadležnosti pojedinih republika. Glas koncila pretvorio se u glavno glasilo obrane protiv napada komunističkog tiska, a i katolički su svećenici u društvenom angažmanu triju najvećih vjerskih zajednica prednjačili u kritičkom odnosu prema državi. Crkva je nastojala biti čuvarom i promotorom hrvatske nacionalne svijesti, bila je nezadovoljna metodama i sadržajima školskog programa koji je djecu podvrgavao ateizaciji i indoktrinaciji, i ukazivala je na to da su vjernici tretirani kao građani drugog reda. Premda su neki predstavnici vlasti u Sloveniji katolicima čestitali Božić još 1986., u Hrvatskoj je TV Zagreb to učinila tek o Božiću 1989. Nakon Titove smrti, vlast je pojačano demonstrirala moć i odlučnost da ne dopusti nikakve promjene, pa je 1980. broj političkih zatvorenika u odnosu na prethodnu godinu porastao za 83%, a 94% ih je bilo optuženo za verbalni delikt.

9.9. Partijsko-državne strukture i nacijeOsim političke represije stabilnosti Jugoslavije trebala je pridonijeti i veća uloga SK. Tako se osnivaju marksistički centri, u škole se uvodi predmet Osnove marksizma, a na fakultete Teorija i praksa samoupravljanja. Izgradio se sustav komiteta Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ), uvedena je tzv. moralnopolitička podobnost koja se najčešće poistovjećivala sa članstvom u SK. Radilo se na povećanju udjela članova SK među radnicima i studentima. Bilo je i izbacivanja, i to najčešće zbog pasivnosti i neplaćanja članarine. Udio članstva u SKH među stanovništvom porastao je sa 4,8% iz 1973. na 8,9% u 1977. godini. Ipak, udio članstva SKH u ukupnom članstvu SKJ tih je godina bio u opadanju, a samo je među Albancima i Slovencima zainteresiranost za članstvo bila manja. U tijelima SK i JNA, pazilo se da se na višim organima zadovolji nacionalna struktura i deklarirana politika nacionalne ravnopravnosti, ali na nižim i srednjim strukturama svih političkih i

državnih tijela u Hrvatskoj, očita je bila prezastupljenost Srba. I u policiji, Službi državne sigurnosti i saveznim tijelima Srbi, Crnogorci i Jugoslaveni također su bili natproporcionalno zastupljeni, ali su zato Hrvati bili najbrojniji u udjelu političkih zatvorenika, da bi 80-ih primat, zbog događaja na Kosovu preuzeli Albanci. Tijekom 1981. Vlado Gotovac, Marko Veselica i Franjo Tuđman osuđeni su zbog intervjua stranim medijima u kojima su iznosili svoja viđenja stanja u Jugoslaviji. Nakon Titove smrti, posebno se pazilo na zaštitu njegova lika i djela jer se pozivanjem na njegov autoritet htjelo zaštititi komunistički sustav.

9.10. Prema raspaduNakon Titove smrti Jugoslavija je bila u napetom stanju, ali su partijski vođe dugo negirali krizu. Prve su se rasprave počele voditi na Dvanaestom kongresu SKJ 1982., ali nije bilo nikakvih konkretnih pomaka. Dominirale su partijske rasprave oko liberalizacije, te autonomije ili centralizacije. Neki autori su, prema podjeli na četiri frakcije, u Srbiji prepoznali liberalne centraliste, u BiH konzervativne centraliste, u Sloveniji i Vojvodini liberalne decentraliste, a u Hrvatskoj, Makedoniji i Kosovu konzervativne decentraliste. Takva dvostruka polarizacija onemogućivala je bilo kakvu širu koaliciju i otežala donošenje odluka tamo gdje se tražio konsenzus, tj. u Skupštini i Predsjedništvu SFRJ. Temeljna su pitanja bila: Jugoslavija kao savez samostalnih država ili unificirana država; parlamentarno višestranačje ili vlast SK; uvođenje tržišne ekonomije ili čuvanje samoupravnog socijalizma. Zalaganje Srbije za „modernu federaciju“ koja bi stavljala ravnopravnost pojedinca-građanina ispred njegova nacionalnog identiteta i prava na teritorijalno-političko organiziranje, bilo je u funkciji nametanja prevlasti većinske nacije, tj. Srba. Na prijedloge SK Srbije iz 1984. SK Slovenije je iduće godine reagirao upozorenjem da je neprihvatljivo da se pod izlikom izlaska iz gospodarske krize promoviraju centralističko-unitarističke ideje. Na Trinaestom kongresu SKJ u lipnju 1986. uvođenjem nekih odredbi u statut pokušalo se oslabiti republičke SK, a bile su vidljive i tendencije nastojanja jačanja saveznog centra u pitanjima ekonomije. Od kraja 60-ih utjecaj JNA je naglo porastao. Godine 1969. njezina je organizacija SK postala deveti član SKJ i time formalno dobila ulogu devete partijske jedinice. Vojni vrh je tolerirao nacionalizam srpskih umirovljenih generala, a hrvatski je nacionalizam bio ocjenjivan kao separatistički. Vojni vrh, okupljen oko Branko Mamula, dok je on bio savezni sekretar za narodnu obranu (do 1988.) bio je opredijeljen za Jugoslaviju i protiv srpske hegemonije jer je obrana integriteta države bila njihov glavni motiv, pa su razmišljali i o tome da od JNA učine i politički čimbenik. Srbija je 28. ožujka 1989. amandmanima na svoj ustav, mimo onog saveznog, ukinula autonomiju Kosova i Vojvodine.

9.11. Hrvatska postaje suverena i samostalnaSKJ se raspao na Četrnaestom kongresu, održanom od 20. do 22. siječnja 1990. u Beogradu., nakon što su kongres napustile slovenska i hrvatska delegacija. Višestranački izbori su tijekom te godine održani redom: u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Jedino su u potonje dvije republike komunisti zadržali vlast. U Hrvatskoj su se još početkom 1989. počele organizirati oporbene skupine – Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, HSLS (prva registrirana politička stranka), HDZ. Krajem 1989. na svom Jedanaestom kongresu, SKH je izrazio spremnost da organizira slobodne izbore, u veljači 1990. proglašeni su novi izborni zakoni, a u travnju su u dva kruga održani izbori na kojima je uvjerljivo pobijedio HDZ, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, na drugom mjestu je bio SKH-SDP predvođen Ivicom Račanom, a zatim Koalicija narodnog sporazuma predvođena Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom. Višestranački je Sabor konstituiran 30. svibnja 1990. Nekoliko dana prije toga, kad je već bio poznat izborni pobjednik, JNA je oduzela oružje Teritorijalnoj obrani. 25. srpnja uklonjeni su socijalistički simboli i nazivi, tako da je petokraka na zastavi zamijenjena hrvatskim povijesnim grbom, a iz naziva Republike

Hrvatske uklonjen pridjevak „socijalistička“. Sabor je novi Ustav RH usvojio 22. prosinca 1990. U njemu je izmijenjena sporna formulacija kojom su Srbi bili izdvojeni od ostalih manjina. Srbi su u mjestu Srb 25. srpnja 1990. prihvatili Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. Već 17. kolovoza 1990. balvanima su blokirali sve ceste prema Kninu, Benkovcu i Gračacu. Uskoro su uz podršku Srbije i JNA pristupili formiranju srpskih autonomnih oblasti u krajevima gdje su imali znatan udio u stanovništvu. Hrvatska i Slovenija jasno su obznanile da Jugoslaviju prihvaćaju samo kao konfederaciju. Srbija je to odbila jer je tvrdila da je suverenost republika moguća samo ako se promijene republičke granice tako da područja gdje žive srpske manjine ostanu unutar jugoslavenske i srpske države. Referendum o samostalnosti Hrvatske održan je 19. svibnja 1991. Na njega je izašlo 83% birača, a za samostalnost je glasalo 93% od tog broja. Na temelju rezultata referenduma, 25. lipnja 1991. Sabor RH donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, a istodobno posebnom poveljom zajamčio svim nacionalnostima ljudska i građanska prava. U međuvremenu se vodstvo JNA potpuno srbiziralo, pa je JNA stavljena u funkciju obrane srpskih interesa. Na sastanku s predstavnicima Europske zajednice na Brijunima 7. srpnja odlučeno je da se ustavne odluke Hrvatske i Slovenije odgode za tri mjeseca. Odluka je obnovljena 8. listopada 1991. prihvaćanjem Odluke o raskidanju državnopravnih sveza Hrvatske sa SFRJ. Hrvatska je međunarodno priznata 15. siječnja 1992., a 22. svibnja 1992. primljena je u UN. Raniji događaji na međunarodnom planu (pad Berlinskog zida, reunifikacija Njemačke, raspad SSSR-a) imali su ulogu u promjeni stava svjetskih sila o očuvanju Jugoslavije i priznanju neovisnosti bivših jugoslavenskih republika, jer je ona tada izgubila ulogu tampon zone na rubnim područjima dvaju vojnih i političkih blokova. Sumarno, elementi koji su utjecali na raspad Jugoslavije bili su: nestanak diktature SK; nacionalno-federalistički sastav i težnja Hrvatske i Slovenije za samostalnošću; jačanje velikosrpskih snaga; urušavanje svjetskog komunističkog sustava i pogoršanje gospodarskog stanja.

10. ZaključakU stvaranju Jugoslavije bili su presudni: ujedinjavanje pred imperijalističkim težnjama susjeda, napose Italije; interes Srbije za proširenjem svog područja i utjecaja; velika jezična i kulturna bliskost. Srbi su bili za politički jedinstvenu državu s jakom centralnom vlašću, gdje su svi Srbi trebali biti na okupu kao najbrojnija i najutjecajnija nacija. Hrvatska i Slovenija htjele su u Jugoslaviji sačuvati dosegnute nacionalne slobode i identitet. Do dolaska na vlast komunisti nisu spominjali klasnu borbu i diktaturu proleterijata, nego samo borbu protiv fašizma i za mir, te obnovu društva na načelima pravednosti, dakle sve ono za što su mogli dobiti široku podršku. Preuzimanjem vlasti komunisti rade na eliminaciji tržišta kao posrednika između proizvođača i potrošača, a nacionalizirano gospodarstvo potpuno je podređeno državi. Kolektivno su kaznili Nijemce, obračunali su se sa svojim političkim protivnicima. Organizirali su Narodnu frontu u koju su uključili dijelove građanskih stranaka, u pravilu prikrivene članove KP, dok su stranke koje su osporavale vodeću ulogu KP uništene. Narodna fronta pobjeđivala je na izborima u potpuno nedemokratskim uvjetima. Poticalo se idolopoklonstvo prema vođi „naroda i partije“, a religiju se potiskivalo iz javnog života radi ostvarivanja ideološkog monopola i potiskivanja vjerskih i nacionalnih razloga u ime stabilnosti države. KPJ je u početku djelovao prikriveno, a potpuno se otvorio tek nakon 1948. od kada naglašava svoje predvodničko mjesto u društvu. Komunisti nisu uspjeli ostvariti društvo socijalne pravde i jednakosti a nisu riješili ni nacionalna pitanja. Ipak, izuzev 1971., nije bilo znatnijih previranja koja bi ugrozila režim. Razlozi toga mogu se tražiti u jačoj represiji prvih poratnih godina, skorom odvajanju od istočnog bloka na čelu sa SSSR-

om, uvođenju radničkog upravljanja, slobode kretanja i izgradnje osjećaja posebnosti stvorenog na temelju specifičnog mjesta u svijetu zbog samoupravljanja i nesvrstanosti.

DAVOR MARIJAN-HRVATSKO RATIŠTE 1990.-1995.

2.1. Zemljopisno okružjeIz unutarnje perspektive, Hrvatska je od svih republika bivše SFRJ imala najnepovoljniji vojno-geografski položaj („kifla“, „ptica“). Najugroženiji su bili Slavonija, Srijem i Baranja jer su bili granično područje sa Srbijom pa je napad u tom pravcu imao povoljne izglede za uspjeh zbog nacionalne izmiješanosti stanovništva, blizine jakih garnizona JNA i neometane logističke potpore. Najnepovoljnije uvjete za obranu imao je krajnji jug Hrvatske, koji nije imao nikakvu operativnu dubinu. U svakom slučaju, u teškoj situaciji su bili krajevi sa izmiješanim stanovništvom te oni koji su bili blizu granice sa Srbijom ili Crnom Gorom.

2.2. Sudionici

Hrvatske snage-travanj 1991. osnovan Zbor narodne garde (ZNG) (pod zapovijedanjem Ministarstva obrane), 4 brigade sa sjedištima u Zagrebu, Sisku, Osijeku i Splitu-28.5.1991. svečano postrojavanje ZNG na stadionu u Kranjčevićevoj-druga polovica rujna 1991. Osnovana Hrvatska vojska: ZNG i Domobranstvo-rujan 1991. osnovano Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice (HRM) (ratne luke Ploče, Šibenik i Pula)-tek 1992. Ustroj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) i protruzračne obrane (PO)-Hrvatske obrambene snage (HOS) – HSP

Jugoslavenska narodna armijaOružane snage SFRJ: JNA (federalna komponenta) i Teritorijalne obrane (republički karakter) – nadležno Predsjedništvo SFRJ1. vojna oblast – sjedište u Beogradu5. vojna oblast – uz Sloveniju nadležna za veći dio Hrvatske, sjedište Zagreb

Vojna sila pobunjenih SrbaPrva oružana formacija – milicijasiječanj 1991. osnovan Sekretarijat za unutarnje poslove (SZUP) sa sjedištem u Kninuprosinac 1991. proglašena Republika Srpska Krajina (RSK) – glavni štab u Kninu

2.3. Od demokratskih izbora do Sarajevskog primirjapobjeda HDZ-a u proljeće 1990.JNA razoružala TO SR Hrvatske17.8.1990. „Balvan revolucija“ u okolici Knina – pobuna hrvatskih Srba bila je uvod u rat20.1.1991. – tajni sporazum Hrvatske i Slovenije o pomoći

ožujak 1991. – sukob u Pakracu31.3.1991. – sukob na Plitvicama (Krvavi Uskrs), prva žrtva Josip Jovićsvibanj 1991. – sukob u Borovu Selu – ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika

27.6.1991. – početak kratkotrajnog sukoba u SlovenijiKrajem kolovoza 1991. – sukobi u Dalmaciji – JNA zauzela sela Kijevo, Vrlika, Jasenica, Kruševo – 11.9. zauzet Maslenički most (prometnica Zagreb - Split)11.9.1991. – Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić zahtjeva povlačenje postrojbi JNA u roku od 48 sati – ODBIJENO

Istočnoslavonsko bojišteBitka za Vukovar (25. kolovoza - 22. studenog 1991.), 18.11. pad Vukovara

Zapadnoslavonsko bojišteOperacija Orkan 91 (listopad 1991. – siječanj 1992.) – oslobođeno šire područje oko OkučanaOperacija Otkos 10 (31.10. – 3.11.1991.) – čišćenje Bilogore i bjelovarskog područja

Banovinsko-pokupsko bojištePodručje Banovine i Korduna

Pokupski pravac – rujan 1991. – minobacački napadi pobunjenih Srba na Lasinju i Pokuplje

Karlovačko-kordunsko bojišteTemeljna zadaća obrane bila je osvajanje vojarni i drugih objekata JNA u Karlovcu i sprječavanje njihove deblokade od snaga JNA na Kordunu

Ličko bojišteOsvajanje vojarni JNA u Perušiću i Gospiću

Sjevernodalmatinsko bojište18.11. JNA osvojila Škabrnju i Nadin

Južno bojište1.10.1991. JNA napala šire područje Dubrovnik, 4.10. Dubrovnik odsječen od Hrvatske, 15.10. zauzet Cavttat6.12.1991. – jak topnički napad na Dubrovnik – JNA izazvala svjetsko mnijenje i pokazala da ratuje za teritorij, a ne za proklamiranu deblokadu vojarni JNA, koje uostalom i nije bilo u Dubrovniku

7.10.1991. – raketiranje Banskih dvora – pokušaj atentata na Franju Tuđmana

2.4. Od Sarajevskog primirja do operacije Zima 942.1.1992. – Sarajevsko primirje – sporazum predstavnika RH i JNA o bezuvjetnom prekidu vatreBitka za Posavinu – 3.3.1992.-7.10.1992.

Operacija Gusar (Zima 93) – 22.1. – 27.1.1993.Oslobađanje šireg područja Zadra kako bi se omogućilo korištenje Jadranske magistrale i Masleničkog mosta

Na međunarodnom planu maslenička je operacija poslužila da se Hrvatska optuži da izaziva rat, što je do tada bilo uglavnom rezervirano za Srbiju i SrbeMedačka operacija (Džep 93) – 9.9.1993.Područje na kojem su srpske snage djelovale uglavnom je bilo Medak – Gosipić9.9. nakon topničke pripreme hrvatsko pješaštvo s oklopništvom brzo je probilo srpsku obrambenu crtu na svim pravcima napadaLički korpus SVK je od 11. do 14. rujna pokušavao vratiti protunapadima izgubljeno područje16. i 17.9.1993. povlačenje hrvatskih snaga, područje preuzeo kanadski bataljun UNPROFOR-aU operativnom smislu operacija je postigla uspjeh, ali je u političkom i promidžbenom smislu Republici Hrvatskoj nanijela štetu jer je od pojedinih utjecajnih krugova na međunarodnoj razini optužena za agresiju i kršenje primirja

2.5. Hrvatska i Bosna i Hercegovina

Hrvatska i rat u Bosni i HercegoviniKad je početkom travnja 1992. postalo jasno da je i u Bosni i Hercegovini počelo srpsko osvajanje, iz Hrvatske je počela vojna pomoć i Bošnjacima. Uz oružje i opremu, organizirano je i slanje ljudi. U nekoliko slučajeva ovakve akcije organizirali su neki od najistaknutijih članova Ministarstva obrane. Pomoć iz travnja 1992. nastavljena je i kasnije, i u kontinuitetu je trajala do napada bošnjačke Armije BiH na HVO u travnju 1993. Usprkos priznanju Bosne i Hercegovine od Hrvatske i početnim, korektnim, međusobnim odnosima do vojnog sporazuma nije došlo. Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i BiH u Zagrebu u srpnju 1992., koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, nije bio i vojni sporazum, pošto, po riječima Janka Bobetka, tako nisu htjeli Bošnjaci. Vojni sporazum potpisan je tek u ljeto 1995. u Splitu uoči operacije Oluja.

Angažman Hrvatske vojske u bošnjačko-hrvatskom sukobuO pravom angažmanu može se govoriti tek od srpnja 1993. kada je na mostarsku bojišnicu ušla bojna 5. gardijske brigade HV-a. pripadnici Hrvatske vojske u kolovozu se usmjeravaju na uskopaljsko-ramsku bojišnicu, gdje će se zadržati do svibnja 1994. Najbrojnija je bila 5. gardijska brigada, koja je na bojišnici duže vrijeme imala postrojbu jačine bojne. Iz profesionalnog sastava na drugome mjestu bila je 7. gardijska brigada sa snagama jačine satnije. Ostale profesionalne postrojbe i razne specijalne skupine, brojno su bile u rasponu od voda do ojačanog voda. Dobrovoljačke skupine iz pričuvnih postrojbi masovnije su bile zastupljene iz domobranskih pukovnija iz Slavonije, dok je iz nekoliko pričuvnih brigada HV-a bilo skupina jačine pješačkog voda. Intenzitet dolazaka bio je najveći u razdoblju kolovoz-studeni 1993. Pripadnici Hrvatske vojske u BiH se uglavnom vode kao dobrovoljci, za pričuvni sastav to nije dvojbeno, no za neke profesionalne snage upitno je da li su na bojište došli po zapovijedi ili po svojoj volji. Nikada nisu bili koncentrirani na jednom pravcu ili mjestu, već su dijeljeni na manje skupine u svrhu „krpanja“ prevelike crte obrane. Nakon Washingtonskog sporazuma iz ožujka 1994. bošnjačko-hrvatski sukob je završen. Postrojbe HV-a povukle su se do kraja travnja 1994. iz Herceg-Bosne.

2.6. Od operacije Zima 94 do operacije Južni potezSnage bosanskih i hrvatskih Srba zajednički su napadali Bihać, koji je bio vrlo važan i za obranu Hrvatske, jer je bio džep koji je onemogućivao potpuno povezivanje RSK (Republike

Srpske Krajine) i RS (Republike Srpske) i vezao znatan dio njihovih snaga za sebe. Prva operacija Zbornog područja Split na području Dinare i Livanjskog polja bila je Zima 94. Uspješno završena operacija (po snijegu i niskim temperaturama) zaprijetila je sigurnosti Kninske krajine s to tada sigurnog područja Republike Srpske, čije snage nisu mogle zaustaviti potpuno napredovanje hrvatskih snaga.

Operacija BljesakPosljednji plan za oslobođenje okupiranog područja zapadne Slavonije, Bljesak 1 izrađen je krajem 1994. U operaciji su sudjelovali dijelovi 1., 3. i 5. gardijske brigade, 1. hrvatski gardijski zdrug, 80. i 81. gardijska bojna, 121. i 125. domobranska pukovnija, 18. topničko-raketni divizijun i dijelovi 16. topničko-raketne brigade, a s druge strane je bio 18. korpus SVK. Operacija je počela u zoru 1. svibnja. Oslobođeno je cijelo okupirano područje zapadne Slavonije, a snage 18. korpusa SVK su razbijene i zarobljene ili natjerane na povlačenje u Bosnu. U drugoj fazi je zarobljeno ukupno 1.200 vojnika SVK, te velike količine naoružanja i vojne opreme. Operacija je završila 4. svibnja, a Hrvatska vojska je dopustila srpskim civilima koji su to željeli da prijeđu u BiH. U znak osvete srpska vojska je raketama gađala Zagreb, te je pritom poginulo 5, a ranjeno 203 osobe. Nakon operacije Bljesak i razbijanja 18. korpusa, pobunjeni Srbi poduzeli su niz mjera da srede stanje u Krajini, dolazi do masovne mobilizacije, ratno stanje na cjelokupnom području Krajine je proglašeno krajem srpnja 1995., a snaga SVK je narasla na oko 60.000 ljudi. U srpnju su učestale najave operacije HV-a radi spajanja s 5.korpusom A BiH, a kao mjeru opreza postrojbe SVK su blokirale snage UN-a te onemogućile odlazak u Hrvatsku, razoružali su ih i držali kao taoce. Operacijama Skok 1 i Skok 2 nastavljena su napredovanja hrvatskih snaga na području Dinare, te na pravcu Livno-Bosansko Grahovo. Političke pripreme za potpuno oslobađanje hrvatskog teritorija završene su u Splitu u kojem su 22.7. Tuđman i Izetbegović potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona. Uz nju je potpisan i dogovoren nastavak vojne suradnje. Sporazum je do kraja srpnja rezultirao operacijom Ljeto 95, čime je oslobođeno područje jugozapadne BiH. Nakon neuspjelih pregovora u Ženevi 3.kolovoza 1995., Hrvatska se odlučuje na reintegraciju ostalih okupiranih područja vojnim putem, operacijom Oluja.

Operacija OlujaHrvatske postrojbe dobile su zadaću osloboditi okupirano područje Republike Hrvatske na području Dalmacije, Like, Korduna i Banovine uz presudnu obranu na području Slavonije i južne Dalmacije. Postojale su i obrambene zadaće određenih zbornih područja. Primjerice, obrambena zadaća ZP Osijek zvala se Fenix, a Južnog bojišta Maestral. Zadaća Srpske vojske Krajine (SVK) bila je jednostavna, presudnom obranom obraniti teritorij koji je 1991. za njih privremeno okupirala JNA, a negdje čak i prijeći u napad i napraviti korekciju crta kako bi se dobilo na većoj stabilnosti Krajine. U zapadnim dijelovima Hrvatske pobunjeni Srbi su imali oko 40.000 ljudi. Prema procjenama u vojnoj sili odnos je bio 3:1 u korist HV-a. u teškome naoružanju (topništvo, oklopništvo) odnos je bio izjednačen ili u korist SVK. Takav odnos snaga pretpostavljao je zahtjevnu zadaću pred HV. Oluja je počela u 5 sati 4. kolovoza, kada je glavnina Hrvatske vojske ojačana specijalnim snagama policije pošla u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku. Nakon što je operacija počela, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Pripadnike srpske vojske pozvao je da predaju oružje, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima. Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod kuće i bez straha dočekaju hrvatsku vlast. U četiri dana operacije oslobođeno je 10.400 kvadratnih kilometara, tj. 18.4 % ukupne površine Hrvatske.

Sektor BanovinaOslobađanje Banovine bilo je posebno osjetljivo, zbog neposredne blizine bojišnice Siska i relativne Zagreba, te zbog toga što je trebalo spriječiti topničko-raketne udare po naseljenim mjestima. Dijelovi HV-a nenadano su zaustavljeni kod Petrinje, a nastalu krizu osobno je riješio Tuđman, kada je imenovao Petra Stipetića za glavnog zapovjednika na području Banovine, te su pod njegovo zapovjedništvo došle snage ZP Zagreb i Bjelovar. Njegovim dolaskom snage su prestrojene, dovedene nove snage te je razriješena kriza kod Petrinje. 6.8. oslobođeni su, među ostalim naseljima, Hrvatska Kostajnica i Petrinja. Sjeverno od Dvora organiziranog otpora srpskih snaga nije bilo. Predaja 21. kordunskog korpusa dogovorena je 8.8. i realizirana je u sljedeća dva dana. Do kraja 10.8.1995. postrojbe HV, u pojasu odgovornosti ZP Zagreb izbile su na državnu granicu Republike Hrvatske i na njoj organizirale obranu.

Sektor Kordun5.8. oslobođeni su Plaški, Primišlje i međurječje Korane i Mrežnice. Poslijepodne 6.8. 1.gardijska brigada spojila se sa snagama 5. korpusa A BiH u području sela Tržačka Raštela. Dan kasnije su oslobođeni Petrova gora, Slunj, Vojnić te ostala naselja na kordunskom području.

Sektor Lika6.8. ostvaren je spoj sa snagama A BiH kod Grabovca i Prijeboja, a, uz ostala naselja, oslobođeni su Korenica, Plitvička Jezera, Krbava. Oko 18 sati postrojbe ZP Gospić u suradnji sa specijalnim postrojbama policije oslobodile Donji Lapac i izbile na državnu granicu. Time ja zadaća ZP Gospić bila završena.

Sektor DalmacijaGlavni pravci napada su bili : Bosansko Grahovo-Knin, na kojima su napadale 4. i 7. gardijska brigada kao najjače snage zbornog područja; pravac Jasenice-Miškovci i Uniški doci-Unište-Kijevo. Već na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje sjevernodalmatinskog korpusa SVK. 5. kolovoza prijepodne postignut je najveći uspjeh operacije, 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade oslobodila Knin. Povijest Krajine u zapadnom dijelu Hrvatske bila je svršena. Sjevernodalmatinski korpus SVK bio je potpuno razbijen, a od većih mjesta oslobođeni su : Vrlika, Drniš i Benkovac. Crta selo Otrić-Strmica dostignuta je 7.8., a dan poslije na pravcima Otrić-Srb i Knin-Srb snage Hrvatske vojske izbile su na državnu granicu, čime je definitivno izvršena postavljena zadaća.

Djelovanje zrakoplovstvaTemeljna zadaća Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva bila je zrakoplovna potpora na glavnim pravcima napada; zrakoplovna paljbena potpora snaga KoV; izviđanje iz zračnog prostora; prevoženje zračnim putem – u cilju manevra snaga KoV, i u cilju evakuacije ranjenika. Obrambeni dio zadaće bila je zaštita prostora Zagreb-Karlovac-Sisak-Kutina. Zrakoplovstvo je prvi puta sudjelovalo s cjelokupnim ljudskim i materijalnim resursima, a bojno je djelovalo s cijelog teritorija Republike Hrvatske.Obavještajni radOluja je bila i kruna dugogodišnjeg djelovanja Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske. Ona je dugo godina mukotrpnim i kontinuiranim radom prikupljala podatke o protivniku. Prikupljeni podaci su redovito dostavljani na uvid i uporabu odgovarajućim razinama zapovijedanja.

Odlazak Srba i rad Vojne policije protiv nedoličnog ponašanjaNa večer 4.8. 1995. HV je elektroničkim izviđanjem presrela poruku da je prema zapovijedi Milana Martića započela „organizirana evakuacija žena, djece i staraca“. No, ne može se negirati da je u završnici operacije, a i poslije bilo ponašanja koja se trebaju pravno sankcionirati. U suradnji s Kriminalističkom policijom MUP-a RH Vojna policija izvršila je kriminalističku obradu za 321 kazneno djelo, a u kršenju vojničkog ponašanja i zakona sudjelovali su i pripadnici Armije BiH. Na to je još 7.8. Stožer UNCRO-a upozorio Glavni stožer Hrvatske vojske.

2.7. Završne operacijeNakon završetka borbi dio postrojbi je i dalje zadržan na oslobođenom teritoriju, dok je dio usmjeren na nove zadaće. Oluja nije značila kraj rata. Težište djelovanja HV-a je ponovno vraćeno na BiH. Nakon Ljeta 95 stanje je bilo povoljno za nesrpsku koaliciju. Hrvatske snage su uspjele prijeći u BiH kod Bosanskog Novog i Bosanske Dubice, no na ostalim područjima prijelaz nije uspio, pošto su se srpske snage konsolidirale nakon izgubljenih bitki i povlačenja iz Hrvatske (Like, Korduna, Banovine, Dalmacije). Od 8. do 15.9. je pak trajala operacija Maestral. Hrvatske snage su potpuno razbile 2. krajiški korpus VRS-a (Vojska Republike Srpske), oslobodile i zauzele područje od oko 2.500 kvadratnih kilometara uključujući tri grada : Drvar, Šipovo i Jajce, te dva važna prijevoja : Oštrelj i Milinište. U operaciji Južni potez (trajala 8.-11.10.), u kojoj je cilj bio okružiti i uništiti srpske snage u širem području Mrkonjić Grada, prijeći u obranu i biti u spremnosti za odbijanje protunapada s desne obale Vrbasa, Hrvatske snage su izbile na samo 23 km od Banje Luke, te je osvojeno područje od oko 800 četvornih kilometara, a snagama A BiH omogućeno je napredovanje prema dolini rijeke Sane. Zbog planova međunarodne zajednice dalje se nije išlo, pa je rat u BiH ostao nedovršeni rat.