Popis glavnih rimskih autora s djelima

POVJESNIČARI

Cezar Commentarii de bello Gallico

Commentarii de bello civili

Zapisi o galskom ratu

Zapisi o građ. ratu

Salustije Bellum Catilinae

(De coniuratione Catilinae)

Bellum Iugurthinum

Katilinina urota

Rat protiv Jugurte

Livije Ab urbe condita Od osnutka grada

Tacit Agricola

Germania

Historiae

Ab excessu divi Augusti

(Annales)

Agrikola

Germanija

Povijesti

Od smrti božanskog Augusta (Anali)

GOVORNICI

Ciceron –

politički i sudski govori

In Catilinam (I-IV)

In Verrem

Pro Archia poeta

Pro Milone

In M. Antonium orationes Philippicae (I-XIV)

Protiv Katiline

Protiv Vera

Za pjesnika Arhiju

Za Milona

14 filipika protiv Marka Antonija

o govorništvu De oratore

Brutus sive de claris oratoribus Romanis

O govorniku

Brut ili o slavnim rim. govornicima

filozofska djela De re publica

De legibus

De finibus bonorum et malorum

Tusculanae disputationes

De natura deorum

O državi

O zakonima

O krajnjem dobru i zlu

Tuskulske rasprave

O prirodi bogova

pisma Epistulae ad familiares

Ad Atticum

Ad Quintum fratrem

Ad Brutum

Pisma prijateljima

Pisma Atiku

Pisma bratu Kvintu

Pisma Brutu

PJESNICI – ELEGIČARI

Ovidije Amores Ljubavne elegije

Heroides

Ars amatoria Junakinje

Umijeće ljubavi

Metamorphoses

Fasti

Pretvorbe

Fasti

Tristia

Epistulae ex Ponto

Tužaljke

Pisma s Crnoga mora

PJESNICI - EPIČARI

Vergilije Bucolica

Georgica

Aeneis

Pastirske pjesme

Ratarske pjesme

Eneida

PJESNICI – LIRIČARI

Katul Carmina Pjesme

Horacije Sermones

Epodi

Carmina (Ode)

Carmen saeculare

Epistulae

Satire

Epode

Pjesme – Ode

Stoljetna pjesma

Pisma

KOMEDIOGRAFI

Plaut Aulularia

Captivi

Menaechmi

Miles gloriosus

Komedija o lončiću

Zarobljeni

Menehmi

Hvalisavi vojnik

Terencije Adelphoe Braća

PISCI EPIGRAMA

Marcijal Liber spectaculorum

Epigrammaton libri

Xenia

Apophoreta

Prizori iz amfiteatra

Epigrami

Natpisi za gostinske darove

Natpisi za darove što se odnose kući

M. Tullius Cicero (106.-43. pr. Kr.)

najveći rimski govornik

tri vrste govora: genus iudiciale, genus deliberativum, genus

demonstrativum

kao odvjetnik prvi puta nastupa na sudu 81. g. (Pro Quinctio) → početak

zlatnoga doba rimske književnosti

homo novus

Ciceron kao političar

sklon krivim procjenama: 80. g. obranom Seksta Roscija zamjerio se

diktatoru Suli, pa je morao na neko vrijeme napustiti Rim; u sukobu Cezara

i Pompeja priklonio se Pompeju, pa iako mu je Cezar oprostio, otada živi

povučeno u Rimu; nakon Cezarove smrti sklon je Oktavijanu i senatskoj

stranci, a protiv Marka Antonije govori 14 filipika, no kad su se Oktavijan i

Marko Antonije s Lepidom udružili u 2. triumvirat, Ciceron je proskribiran i

ubijen

vrhunac političke karijere doživio je kao konzul 63. g., kad je, pokazavši

hrabrost i odlučnost, otkrio Katilininu urotu, za što je i dobio naslov pater

patriae; tom je prilikom posluživši se diktatorskim ovlastima dao pogubiti

urotnike, zbog čega je kasnije morao u progonstvo

Ciceron kao govornik

jedan od najobrazovanijih ljudi svog vremena, bujne mašte, živa duha,

široka rječnika, izvrsnog pamćenja, duhovit, sposoban zanijeti slušaoca

uz to i pristale pojave, zvučna glasa i dostojanstvena držanja

uzor mu je bio Demosten, no bio je manje uvjerljiv od njega, a govor mu je

bio bujniji i kićeniji (Demosten je u dokazivanju jači, a Ciceron oblikom

elegantniji)

Ciceron kao filozof

Rimljani nisu inventivni mislioci, preuzimaju filozofiju od Grka, ali ipak ih

najviše zanima praktična etika (disciplina bene vivendi)

Ciceron je eklektik (od raznih filozofskih škola uzima ono što mu odgovara)

kao prvi rimski filozofski pisac zaslužan je za rimsku filozofsku

terminologiju

Ciceronovi govori

Pro Milone

njegov najbolji govor, temeljito prerađen za objavljivanje (kao i mnogi

njegovi danas sačuvani govori)

In Verrem

zastupa Sicilce u parnici protiv pljačkaškog namjesnika Vera → Ver

odlazi u progonstvo

In Catilinam

4 govora 63. g. („O tempora, o mores!“)

Pro Archia poeta

62. g. brani pjesnika Arhiju optužena da je lažno prisvojio rimsko

građansko pravo; pohvala književnosti uopće

In M. Antonium orationes Philippicae XIV

Spisi o govorništvu

De oratore

prikaz lika idealnog govornika (govor se mora temeljiti na dubokom

osobnom uvjerenju u istinitost onoga što govori)

Brutus sive de claris oratoribus

povijest antičkog govorništva do samog Cicerona

Orator ad M. Brutum

Filozofski spisi

De re publica

De legibus

De finibus bonorum et malorum

Tusculanae disputationes

De natura deorum

Pisma

Ad familiares (prijateljima, i obitelji)

Ad Atticum

Ad Quintum (bratu Kvintu)

Ad Brutum

TACIT - SINE IRA ET STUDIO

Najveći prozni pisac srebrnoga doba, koje je trajalo od 14 do 117 , bio je

KORNELIJE (GAJ) TACIT . Rodio se oko 55. g. po Kr. u uglednoj patricijskoj

obitelji, ne znamo točno gdje. U mladosti se bavio govorništvom i stekao je

veliku slavu kao odvjetnik u sudskim parnicama. G. 77. oženio je kćer

vojskovođe Agrikole te je gotovo cijeli život bio politički aktivan. Umro je oko

117. g., dakle početkom HADRIJANOVE vladavine.

Prvo njegovo djelo bilo je RAZGOVOR O GOVORNICIMA ( DIALOGUS

DE ORATORIBUS ), u kojem između ostaloga razlaže uzroke propadanja

govorništva, te zaključuje da pod principatom ne može biti govorništva pa se

valja baviti drugim naukama.

Zatim piše monografiju AGRICOLA , u kojem opisuje život i djelo

svoga tasta Julija Agrikole, slavnog vojskovođe i namjesnika Britanije.

Otprilike iste godine piše i geografsko-etnografsku monografiju GERMANIA ,

gdje se prikazuju život i običaji Germana, prvo općenito, a zatim po

plemenima. Cilj mu je bio da nasuprot iskvarenom životu suvremenoga Rima

istakne jednostavne ali zdrave običaje barbara. To je vrlo važan izvor za

povijest starih Germana.

Za Trajanove vladavine napisao je Tacit svoja dva glavna povijesna djela,

prvo HISTORIAE , u kojem izlaže događaje od smrti Neronove do smrti

Domicijanove, dakle povijest GALBE , OTONA , VITELIJA , VESPAZIJANA,

TITA i Domicijana (d 14 knjiga sačuvane su knjige I-IV i polovica V.

knjige), a nakon toga piše ANNALES (AB EXCESSU DIVI AUGUSTI – ANALI – OD

SMRTI BOŽANSKOG AUGUSTA) , u kojemu opisuje događaje za vrijeme

julijevsko-klaudijevske dinastije, tj. od smrti cara AUGUSTA , za kojim

slijede TIBERIJE , KALIGULA , KLAUDIJE i NERON .

Historije i Anali zajedno čine 30 knjiga, ali iako su izdane posebno, ubrzo su

počele kružiti u zajedničkom izdanju, u kojem Anali (obrnuto vremenu

izdavanja) prethode Historijama, te čine neprekinutu priču o rimskoj povijesti

od AUGUSTOVE do DOMICIJANOVE smrti.

Pišući svoja povijesna djela Tacit se brižljivo služio različitim izvorima:

službenim ispravama, memoarima, suvremenim povijesnim djelima, a i

vlastitim iskustvom i usmenim obavijestima. Izvorima se služi

KRITIČKI , uspoređuje različita mišljenja i bira vjerojatnije. Nastoji pisati

objektivno, bez mržnje i naklonosti, SINE IRA ET STUDIO , ali malo se

koji stari pisac divi kreposti i negoduje protiv poroka kao on.

Tacit je postupno razvijao svoj stil, prvo se povodeći za ranijim govornicima i

povjesničarima, CICERONOM i SALUSTIJEM , a zatim izgrađujući vlastiti

stil, sažet, snažan i pun misli. U jeziku se kloni svega što je obično pa se često

služi PJESNIČKIM riječima i izrazima.

I kao umjetnik i kao mislilac Tacit stoji visoko iznad nivoa svoga vremena pa

ga smatramo najvećim rimskim povjesničarom.

Gaj Valerije Katul

Kada je živio i u koje razdoblje rimske književnosti pripada?

Rodio se u Veroni, stoga ga često nazivaju i Veronjaninom. Živio je od

otprilike 84. do 54. pr. Kr., te zato pripada u zlatno razdoblje rimske

književnosti (Ciceronovo doba).

Što je napisao?

Napisao je preko sto pjesama različite dužine i metra, koje jednim imenom

nazivamo Carmina, a među njima ima sitnih pjesama, od kojih su neke

pisane u elegijskom distihu (njih zovemo epigramima), a druge u različitim

metrima (polimetri), a ima i većih djela (pretežno u učenom stilu).

Tko je bila Lezbija i zašto je tako naziva?

Došavši kao mladić u dvadesetim godinama života u Rim upoznao je sestru

„negativca“ Klodija (kasnije ubijenog od Milona, sjetite se Ciceronove obrane

Milona za to ubojstvo), ženu lakog morala Klodiju, stariju od sebe deset

godina, u koju se zaljubio i kojoj je posvetio većinu svojih ljubavnih pjesama.

Zove je Lezbijom po pjesnikinji Sapfi s Lezba, pod čijim utjecajem i stvara

svoje pjesme.

Tko su neoterici i tko im je uzor?

Neoterici (poetae novi) su pjesnici koji stvaraju pod utjecajem aleksandrijske

poezije, tj. njeguju pretežno lirsku i malu epsku formu, obnavljaju elegiju,

unose u svoja djela učenost i mitološke sadržaje, a izraz im je virtuozan i

patetičan. Zbog njihove tadašnje avangardnosti i prekidanja s rimskom

pjesničkom tradicijom Ciceron ih pogrdno naziva „cantores Euphorionis“, po

aleksandrijskom pjesniku iz 3. st. pr. Kr.

Teme njegovih pjesama

Ljubav (pratimo cijeli razvoj ljubavnih osjećaja, od prve zaljubljenosti u

Lezbiju do prekida, pod utjecajem Sapfe i Anakreonta); mali dnevni

događaji, na koje reagira prirodno, jednostavno i otvoreno (smrt vrapca,

tuga na bratovu grobu, radost na povratku kući, itd.); lična poruga

(najčešće vrlo grube i proste pjesme upućene osobnim neprijateljima, pod

utjecajem Arhiloha), mitološki motivi s erotskim elementima u učenim

pjesmama (veća djela u aleksandrijskom stilu – prijevod Kalimahove elegije

„Berenikina kosa“ i epilij „Svadba Peleja i Tetide?, no u njima ima više

učenosti nego nadahnuća).

Kome Katul posvećuje zbirku svojih pjesama?

Korneliju Nepotu, povjesničaru, koji nam je poznat po životopisima poznatih

ljudi.

Koja je Katulova važnost u rimskoj poeziji i koje novine uvodi?

On je prvi predstavnik lične, subjektivne lirike u rimskoj poeziji. Njegova

elegija „Berenikina kosa“ najstarija je sačuvana rimska elegija, a „Svadba

Peleja i Tetide“ prvi epilij – obje forme Rimljani do njega nisu poznavali. Počeo

je i grčke metre uvoditi u rimsku književnost (npr. safička strofa).

Katul

Punim imenom Katul rodio se u Veroni, stoga ga

često nazivaju i . Živio je od 84. do 54. pr. Kr., te zato

pripada u razdoblje rimske književnosti.

Došavši kao mladić u dvadesetim godinama života u Rim upoznao je sestru

„negativca“ Klodija (kasnije ubijenog od Milona), ženu lakog morala ,

stariju od sebe deset godina, u koju se zaljubio i kojoj je posvetio većinu

svojih ljubavnih pjesama. Zove je po pjesnikinji s

, pod čijim utjecajem i stvara svoje pjesme.

Napisao je preko sto pjesama različite dužine i metra, koje jednim imenom

nazivamo , a među njima ima sitnih pjesama, ali i većih djela

(pretežno u učenom stilu). Sitne pjesme pisane su ili u elegijskom

(njih zovemo ), ili u različitim metrima ( .

Svoju zbirku pjesama Katul posvećuje povjesničaru ,

koji nam je poznat po životopisima poznatih ljudi.

Najčešće teme njegovih pjesama su: (pratimo cijeli razvoj ljubavnih

osjećaja, od prve zaljubljenosti u Lezbiju do prekida, pod utjecajem

); , na koje reagira

prirodno, jednostavno i otvoreno (smrt vrapca, tuga na bratovu grobu, radost

na povratku kući, itd.); (najčešće vrlo grube i proste

pjesme upućene osobnim neprijateljima, pod utjecajem ;

motivi s erotskim elementima u učenim pjesmama (veća

djela u aleksandrijskom stilu – prijevod Kalimahove elegije „Berenikina kosa“ i

epilij „Svadba „ no u njima ima više učenosti nego

nadahnuća).

Katul je bio pripadnik avangardne grupe pjesnika, a to su bili

( ). Oni stvaraju pod utjecajem

poezije, tj. njeguju pretežno lirsku i malu epsku formu, obnavljaju

elegiju, unose u svoja djela učenost i mitološke sadržaje, a izraz im je

virtuozan i patetičan. Zbog njihove tadašnje avangardnosti i prekidanja s

rimskom pjesničkom tradicijom ih naziva

, po aleksandrijskom pjesniku iz 3. st. pr. Kr.

Katul je najveći rimski , prvi predstavnik lične, subjektivne

lirike u rimskoj poeziji. Njegova elegija „

„ najstarija je sačuvana rimska elegija, a epilij „

„ prvi epilij u rimskoj književnosti – nijednu od te dvije

forme Rimljani do njega nisu poznavali. Počeo je i metre uvoditi

u rimsku književnost (npr. strofa).

Marcijal

Smrću cara AUGUSTA završava zlatni i počinje SREBRNI vijek rimske

književnosti, koji završava smrću cara TRAJANA , 117 . g. po Kr. U to se

doba književnost više širi po provincijama, odakle potječu mnogi istaknuti

pisci ovoga doba. Dolazi i do propadanja jezika. Prijašnji elegantan stil

obrazovanih ljudi, tzv. URBANITAS SERMONIS , kvari se, pa jezik postaje

italski. To je tzv. SREBRNA LATINŠTINA . U prozu prodiru pjesničke riječi, a

stil postaje nadut, pun praznog patosa. Neki se pisci (Kvintilijan, Plinije Mlađi)

nastoje tome oprijeti vraćanjem na jezik i stil Ciceronov.

U ovo doba vrhunac svoga razvoja dostigla je mala pjesnička vrsta - EPIGRAM

, što ga je u Ciceronovu vijeku njegovao osobito KATUL . Ta vrsta

dobiva sada konačan oblik sitne pjesme od nekoliko stihova koja sadržava

duhovitu poantu.

Majstor rimskog EPIGRAMA , MARKO VALERIJE Marcijal, rodio se

40. g. po Kr. u Hispaniji. Stekavši u zavičaju gramatičko-retoričko obrazovanje

došao je u Rim za vrijeme cara NERONA , kao mlad čovjek bez

sredstava u potrazi za srećom. U Rimu je našao dobrih veza u krugu uglednih

Hispanaca, a tu je i proveo sljedećih trideset godina živeći parazitskim

životom klijenta bogatih patrona. Ta je put bio pun poniženja i razočaranja.

Obilazeći pragove patrona i laskajući carevima, stekao je nešto imovine, ali

ipak premalo za njegove želje i potrebe. Potkraj života vratio se u Hispaniju

gdje je i umro oko god. 102.

Marcijal svoje epigrame izdaje u pojedinačnim knjigama, obično u razmacima

od po godinu dana ili više, a često priređuje i nova, dotjerana izdanja. Jedna

od zbirki naziva se LIBER SPECTACULORUM, a izdana je 80. g. prilikom posvete

KOLOSEUMA . Poznata je i zbirka XENIA (natpisi za gostinske darove),

te APOPHORETA (natpisi za darove što se nose kući). No većina njegovih

epigrama izdana je samo pod nazivom EPIGRAMMATA .

Marcijalove zbirke sadržavaju preko 1500 epigrama različitog sadržaja, oblika

i tona. Glavni mu je predmet ČOVJEK , a najviše ima podrugljivih pjesama.

No, za razliku od KATULOVE poruge, njegova nije lično usmjerena, nego više

prema tipovima ljudi, karakterima, svojstvima pa i duševnim i tjelesnim

manama. Pa ipak Marcijalova poruga nema onog šireg društvenog značenja

što ga imaju djela rimskih satiričara. Njegova kritika ne pogađa društvene

odnose. Sam je pjesnik znao preko svake mjere laskati carevima i moćnicima.

Ali po duhovitosti i naravnosti slika, po lakoći jezika i stila, postao je Marcijal

najveći predstavnik rimskog epigrama.

OVIDIJE

PUBLIJE Ovidije NAZON rodio se u SULMONU u bogatoj viteškoj obitelji god.

43. pr. Kr. Iako je njegov otac želio da postane advokat pa ga je poslao na

studij RETORIKE , on je od mladosti naginjao pjesništvu kojemu se

posvetio s velikim i brzim uspjehom. Već kao dvadesetogodišnjak počeo je

posjećivati pjesnički krug MESALE KORVINA , u kojemu se upoznao s TIBULOM,

velikim elegičarom. Za kratko vrijeme svojim je ljubavnim elegijama postao

najpopularniji i najbriljantniji pjesnik svoga vremena u mondenom rimskom

društvu u kojem je znao postati pjesnički tumač. Iz ove faze njegova

stvaralaštva, tj. faze LJUBAVNIH ELEGIJA , potječu 3 knjige ljubavnih elegija pod

imenom AM O RES , u kojima pjesnik pjeva KORINI , izmišljenoj ženskoj

osobi, i u kojima prikazuje povijest nastanka jedne ljubavi od prvih obećanja

vjernosti do patnji uzrokovanih ljubomorom, psihologiju ljubavnog odnosa, ali

u kojima, za razliku od svojih prethodnika elegičara, GALA , TIBULA i

PROPERCIJA , odbacuje pojam apsolutne vjernosti i izriče pohvalu slobodi i

pluralitetu ljubavnog biranja.

Svojim sljedećim djelom, u kojem u formi PISAMA poznati ženski likovi iz

MITOVA pišu pisma svojim ljubavnicima ili muževima koji su ih ostavili ili

odbacili (Penelopa, Fedra, Didona, Dejanira, Arijadna, Medeja, Helena...). To

se djelo zove HEROIDES ( JUNAKINJE ) .

Treće djelo iz ove faze je ARS AMATORIA (LJUBAVNO UMIJEĆE ) u tri knjige. U

prve dvije knjige pjesnik daje upute muškarcima kako PRONAĆI , OSVOJITI i

ZADRŽATI djevojke ili žene, a u trećoj knjizi slične upute daje i ženama.

Zadnja dva djela iz ove faze su MEDICAMINA FACIEI , u kojem pruža upute

ženama kako očuvati ljepotu i zavodljivost te usporiti starenje, te

REMEDIA AMORIS ( LJUBAVNI LIJEKOVI ) , u kojemu daje savjete onima koje

je ljubav unesrećila.

Slijedi MITOLOŠKO-ETIOLOŠKA faza njegova stvaralaštva. Naime, oko 3. g. po Kr.

umire Mesala Korvin, a Ovidije tada prelazi na ozbiljnije teme i posvećuje se

pisanju METAMORFOZA , velikog spjeva u 15 knjiga, u kojemu

obrađuje grčke i rimske mitove u kojima se javlja neka preobrazba (npr.

mitovi o Deukalionu i Piri, Dedalu i Ikaru, Piramu i Tizbi, itd.). Taj je

enciklopedijski rudnik mitova postigao golemu popularnost i jako se proširio u

srednjem vijeku.

Drugo djelo iz ove faze je pjesnički kalendar FASTI , u kojem pjesnik u 12

knjiga želi opisati svetkovine i obrede svakog pojedinog mjeseca, ali je uspio

dovršiti samo prvih šest.

Naime, 8. g. po Kr. zatekla ga je carska naredba o progonstvu na CRNO

MORE, u gradić Tome. Zapravo ne znamo zašto je bio prognan, a on sam kaže

da su krivi CARMEN et ERROR , u čemu prepoznajemo možda optužbu za

nemoral koji je iskazao svojim djelom Ars amatoria, a možda i upletenost u

neki od skandala koji su se vezali uz razvratnu Augustovu unuku Juliju. To je

progonstvo jako teško prihvatio, nesposoban prilagoditi se hladnome sjeveru,

te neprekidno žaleći za Rimom. Iz te faze njegova stvaralaštva potječu

EPISTULAE EX PONTO (PISMA S CRNOGA MORA ), u kojima oplakuje svoj usud i

žali se da je živ zakopan, kao i u drugom djelu TRISTIA (TUŽALJKE). Osobito je

poznata 10. tužaljka 4. knjige u kojoj pjesnik pjeva svoj životopis, i u kojemu

se naziva tenerorum lusor amorum (PJESNIK NJEŽNIH LJUBAVNIH PJESAMA ). Nakon

Augustove smrti 14 g. po Kr. ponadao se da će njegov nasljednik TIBERIJE

možda promijeniti odluku o progonstvu, ali to se nije dogodilo. Umro je

u progonstvu, 17. ili 18. g. po Kr.

Horacije

KVINT Horacije FLAK (65. do 8. pr. Kr.) glavni je predstavnik rimske

poezije u AUGUSTOVO doba. Budući da je republika u Rimu postojala još

samo po imenu, a vlast se koncentrirala u rukama jednoga čovjeka,

princepsa, to je vrijeme onemogućavalo slobodni razvoj GOVORNIŠTVA i

HISTORIOGRAFIJE , ali je zato bilo pogodno za POEZIJU , koja nije tako

usko povezana s političkim životom.

Horacije je rođen 65. pr. Kr, bio je debeljuškast, niska rasta, bujne crne

kose, koja mu je rano osijedila. Budući da je bio vesele ćudi i dosjetljiv, bio je

svugdje rado priman gost. Nije bio dobra zdravlja. Mučila ga je loša probava i

upala vjeđa. Do smrti je ostao neženja. Majku nikad ne spominje, po čemu se

zaključuje da je rano umrla. Otac mu je bio oslobođeni rob (LIBERTINUS), no

Horacije bez ikakva sustezanja navodi svoje nisko podrijetlo i spominje s

ponosom oca kao svog glavnog učitelja u pitanjima praktičnog morala.

Završivši u Rimu gramatičko i retoričko obrazovanje, odlazi na daljnje studije

u ATENU , koja je još uvijek bila glavno središte za studij FILOZOFIJE . No

njegovo školovanje prekinuli su krupni politički događaji. Godine 44 . urotnici

BRUT i KASIJE ubili su CEZARA , uvjereni da će time moći spasiti

REPUBLIKU . Brut dolazi u Atenu, gdje se mnogo mladih rimskih

studenata, među kojima i Horacije, oduševljava za republikanske ideje.

Horacije stupa u Brutovu vojsku, no nakon teškog poraza republikanaca

napušta je, prihvaća amnestiju i dolazi natrag u Rim, kako sam kaže pennis

recisis (PODREZANIH KRILA ), još i zbog toga što je pri podjeli zemlje veteranima

izgubio svoje imanje. Pjesnik VERGILIJE , njegov prisni prijatelj još iz prijašnjih

dana, uvodi ga u MECENATOV književni krug. Ubrzo počinje prisno prijateljstvo

između njih dvojice, a Horacije je ubrzo riješio svoje egzistencijalne probleme,

kad mu je Mecenat poklonio imanje s vilom u sabinskom kraju, na kojem je

sve češće i duže boravio. Horaciju se često predbacuje što se od oduševljena

republikanca promijenio u veličatelja Augustovih pobjeda u ratu i njegovih

unutarnjih reformi. To je činjenica, no možemo ga opravdati time da je to

veličanje Augusta bilo iskreno izražavanje vlastitoga uvjerenja a ne obično

laskanje, drugim riječima, da je pjesnik iskreno promijenio svoje političko

uvjerenje kad je vidio da je Augustov principat dokrajčio unutarnje

krvoproliće. U jednoj lirskoj pjesmi izriče svoju duboku privrženost Mecenatu

te nagoviješta da ga neće nadživjeti. Tako se nekako i dogodilo: umro je 8.

pr. Kr. u 57. godini života, nekoliko tjedana poslije Mecenata. Pokopan je uz

njega na Eskvilinu.

U prvom periodu svoga rada Horacije je pisao dvije knjige SATIRA ,

koje sam naziva SERMONES (RAZGOVORI ) . U njima se ugledao u oca rimske

satire, LUCILIJA, no zamjera mu neuglađen stil, a i napušta Lucilijevu oštrinu,

zamjenjujući je humorom i vedrinom. Glavna mu je deviza: RIDENDO DICERE

VERUM, tj. KROZ SMIJEH REĆI ISTINU . Nekako istovremeno piše i

EPODE , ili kako ih on sam naziva jambi, dobile su ime prema svom

metričkom obliku, naime gotovo u svima nakon duljeg stiha slijedi kraći, a

takva se metrička shema prema grčkome naziva epodos. To je bila zbirka od

17 satiričkih pjesama, u kojima mu je uzor bio ARHILOH , tvorac

podrugljive i satiričke jampske poezije kod Grka. U njima prevladava oštri ton

lične poruge i napada na pojedine osobe, a najpoznatije su one u kojima

pjesnik izražava ogorčenje zbog građanskih borbi u Rimu.

Nakon epoda i satira prihvaća se teškog zadatka da prema

GRČKIM uzorima, odnosno pjesnicima ALKEJOM , PINDAROM i

ANAKREONTOM, kao i pjesnikinji SAPFI , Rimljanima dade lirsku poeziju

visokoga dometa. Četiri knjige svojih pjesama naziva Horacije CARMINA ,

no sačuvao nam se i kasniji naziv ODE . Iako su mu uzori grčki, ipak je svojim

pjesmama znao dati rimsko ruho, tj. povodi se za njima u metrici i općem

stilskom tonu, dok u izboru građe i obradi ide svojim putem. Prvih šest oda

treće knjige nazivaju se RIMSKE ODE , u kojima pjesnik nastupa kao

propagator Augustovih reformi na području vjere i morala. Horacijeva je lirika

REFLEKSIVNA poezija, u kojoj misao prevladava nad osjećajem, a prožete

su idejama EPIKUREJSKE filozofije, tj. mirnog uživanja u sitnim životnim

radostima. Među brojnim grčkim strofama kojima se poslužio najčešće

nailazimo na ASKLEPIJADSKU i ALKEJSKU strofu.

Među ode pripada i CARMEN SAECULARE , svečana rodoljubna pjesma

sastavljena 17. pr. Kr., kad je bila stoljetna proslava ludi saeculares.

U njegova djela ubrajamo još i EPISTULAE , dvije knjige pjesničkih

PISAMA , u kojima se raspravlja o filozofskim, književnim i moralnim

temama. Najpoznatije je pismo AD PISONES (PIZONIMA) (II, 3), poznato pod

kasnijim imenom ARS POETICA , o književnim temama.

Vergilije

1. od oko 70. pr. Kr. do 19. pr. Kr. – zlatno doba/Augustov vijek; pripadnik

Mecenatova književnoga kruga

2. Bucolica (ili Eclogae), 10 pastirskih pjesama po uzoru na grčkog pjesnika

Teokrita, Georgica (4 ratarske pjesme – ratarstvo, voćarstvo, stočarstvo i

pčelarstvo), Eneida

3. Junački ep u 12 knjiga, koji je Vergilije počeo pisati po želji Augustovoj, da

se proslavi rimski narod i pleme Julijevaca, opisuje kako se Eneja nakon

propasti Troje spasio te kako je nakon duga lutanja osnovao novi narod na

tlu Italije. Goni ga Junonina srdžba zbog prezrene ljepote (Paris je jabuku

dodijelio Afroditi kao najljepšoj, a osim toga Trojanac Ganimed zauzeo je

mjesto olimpskoga vinotoče umjesto Junonine kćeri Hebe; isto tako Junona

je bila svjesna da će rod koji Eneja bude osnovao jednoga dana uništiti

Kartagu, njen najdraži grad).

4. Eneida se obično uspoređuje s Odisejom (prvih šest knjiga) i s Ilijadom

(drugih šest knjiga). Homerov se utjecaj vidi u obradi pojedinih epizoda

(oluja, junakovo pripovijedanje, igre na grobu, silazak u podzemlje, opis

štita, itd.), pa čak i u pojedinim izrazima i riječima. No po umjetničkoj

obradi Eneida se bitno razlikuje od Homerovih epova – u njoj je jasno

izražena tendencija da se proslavi rimski rod i pleme Julijevaca, prožeta je

rodoljubljem, nacionalnim ponosom i vjerom u svjetsku misiju Rima, tj.

prožeta je idejama suvremenoga života, čega u Homera nema. I glavni

junak Eneja (pius Aeneas) razlikuje se od homerskih junaka – on se

pokorava sudbini koja mu je odredila slavnu budućnost, pa ne može

pokazati samostalnost i energiju.

Glavne su odlike Eneide uzvišeni ton, sažetost i izbrušenost stila,

elegancija i glatkoća jezika, kao i fino crtanje osjećaja (ljubavi,

prijateljstva), čime je još u starini stekla veliku popularnost.

5. II. pjevanje : Na dvoru kraljice Didone Eneja pripovijeda kako su Grci na

prijevaru zauzeli Troju i kako se on sam spasio bijegom s ocem i sinom.

IV. pjevanje: Didona se zaljubi u Eneju, ali kad on otiđe, ona se, nakon

uzaludnih pokušaja da ga zadrži, ubije na lomači.

VI. pjevanje: Eneja u pratnji proročice Sibile silazi u podzemni svijet da se

1. Kada je živio i u koje razdoblje rimske književnosti pripada?

2. Što je Vergilije napisao?

3. O čemu se u Eneidi radi? Zašto se Junona cijelo vrijeme ljuti na Eneju?

4. Usporedite Ilijadu i Odiseju s Eneidom!

5. Sadržaj II., IV. i VI. pjevanja.

sastane s ocem. Tu mu otac pokazuje duše njegovih budućih potomaka i

proriče veličinu Rima.

Ciceron

Rodio se 106. u Arpinu, a umro je 43. g. (bio je proskribiran, ubili su ga Antonijevi vojnici, a glava mu je izložena na forumu iznad govornice).

S bratom Kvintom rano je došao u Rim da stekne obrazovanje, a od mladosti je pokazivao volju za govorništvom. Prvi je put kao odvjetnik nastupio 81. g., a 80. g. branio je Seksta Roscija, optužena zbog ocoubojstva. To je njegov prvi zapaženiji nastup gdje je pokazao veliku govorničku sposobnost i odvažnost, budući da je obrana bila uperena protiv moćnoga Sulina oslobođenika (zbog toga se ta godina uzima kao početak zlatnoga doba rimske književnosti, odnosno Ciceronova doba – 80-30. pr. Kr.).

75. g. bio je kvestor na Siciliji, gdje se istaknuo poštenjem i nesebičnošću, a nakon nekoliko godina Sicilijanci su mu povjerili parnicu protiv zloglasnog Vera koji je kao namjesnik tri godine pljačkao Siciliju. Ver otiđe u progonstvo, a Ciceron postigne veliki uspjeh.

69. godine bio je kurulski edil i kao homo novus ušao je u redove plemstva.63. godine postigao je konzulat i otkrio Katilininu urotu, i dao pogubiti njegove drugove. Zbog toga mu je senat dodijelio počasni naslov pater patriae.58. g. pučki tribun cezarovac Klodije optužio ga je pred narodnom skupštinom da je bez suda dao pogubiti vođe Katilinine urote (tada je zakon zabranjivao da se rimski građanin pogubi bez suda). Ciceron otiđe u progonstvo, a vrati se godinu i pol kasnije.

Kad je 49. g. planuo građanski rat između Cezara i Pompeja, dugo se kolebao, ali je onda stao na stranu Pompeja. Poslije bitke kod Farsala Cezar mu je oprostio, ali se morao povući iz javnoga života. Uglavnom je boravio na selu.Osobito ga je teško pogodila smrt ljubljene kćerkice Tulije. Jedina mu je utjeha bila književni rad – u to je doba napisao najveći dio svojih retoričkih i filozofskih spisa.

44. g. Cezar je ubijen, a razvila se borba između njegova nasljednika Antonija i senata. Ciceron je pristao uz senat i Antonija napao oštrim govorima, filipikama (14), te je Antonije proglašen državnim neprijateljem, a zapovjedništvom u ratu za obranu republike povjereno Oktavijanu. No on se uskoro izmirio s Antonijem i sklopljen je drugi triumvirat (43. – Antonije,

1. Kada se i gdje rodio, kada i kako je umro?2. Osnovni podaci iz biografije vezani za političko djelovanje

(Katilinina urota, težnja za starom republikom, opredjeljenje za Oktavijana, a protiv Antonija).

3. Što je pisao? (politički govori, filoz. i retor. djela; adresati pisama)

4. Ciceronovo mjesto u epistolografiji.5. Ocijenite Cicerona kao govornika, političara i filozofa!

Oktavijan, Lepid). Ciceron je bio proskribiran i prepušten Antoniju, čiji su ga vojnici i ubili.

I – govori: Pro Sexto Roscio Amerino (80. g.); In Verrem (70. g.); 4 govora In Catilinam (63. g.); Pro Archia poeta (62. g.); Pro Milone (52. g.) – Ciceron je tu bio vrlo uplašen vojnicima, te je govorio vrlo kratko i neobično slabo. Milon je bio osuđen na progonstvo, a govor koji danas čitamo Ciceron je napisao kasnije – to je njegov najbolji govor; In Marcum Antonium orationes Philippicae (44-43. g.)

II – retorički spisi: De oratore (55. g.); Brutus (46. g.) – izlaže povijest rimskoga govorništva

III – filozofski spisi: De re publica (54-51. g.) – o obliku vlade; De legibus (54-51. g.) – o pravu i magistratima; De finibus bonorum et malorum (45. g.); Tusculanae disputationes (44. g.) – neke postavke stoičke etike; De natura deorum (44. g.); Cato Maior de senectute (44. g.); Laelius de amicitia (44. g.); De officiis (44. g.)

IV – pisma: preko 400 pisama u četiri zbirke (Ad familiares, Ad Atticum, Ad Quintum fratrem, Ad Brutum).

Ocjena Cicerona kao govornika, političara i filozofa

Bio je rođeni govornik (imao je živ duh, bujnu maštu, izvrsno pamćenje, neiscrpnu duhovitost i rijetku sposobnost da oduševljava slušaoce; osim toga imao je zvučan glas i dostojanstveno držanje). On nije samo najveći rimski govornik nego i najveći antički pisac. Njegove su zasluge na području jezika i stila neprocjenjive. On je tvorac zlatne latinštine. Još za života bio je uzor poznata stila. U srednjem vijeku bio je jedan od rijetkih pisaca koji nisu pali u zaborav. Smatran je klasikom pa se uvijek čitao u školama.

Kao političar manje je uspješan. Odlikuje se poštenjem nesebičnošću,

dobrotom i čovječnošću. No u političkom životu često se koleba, ali je znao

biti i odlučan (Katilina, Antonije). Nekoliko je puta odabrao krivu stranu

(Pompeja, Oktavijana).

Rimljani kao praktični ljudi nisu imali pravoga smila za filozofiju, koju su upoznali putem Grka, i to u vrijeme kad u Grčkoj nije više bilo velikih mislilaca. U početku se Ciceron filozofijom bavio samo kao pripravom za odvjetničko zvanje, a tek se za Cezarove diktature, kad se morao povući iz javnoga života, počeo dublje baviti filozofijom. Ciceron je prvi rimski

filozofski pisac, ali nije ni dubok ni originalan mislilac. U filozofiji, kao i u životu, pokazuje se neodlučan – on je eklektik, ne pristaje niti uz jedan sistem, nego iz svakoga odabire ono što mu se sviđa. Glavna mu je zasluga što je stvorio latinsku filozofsku terminologiju i uopće filozofski jezik.

Livije

1. 59. pr. Kr. (Patavij – današnja Padova) do 17. po Kr. – zlatno doba rimske knjiž. (Augustovo doba)

2. Ab urbe condita – Od osnutka grada – 142 knjige podijeljene u dekade (skupine po 10 knjiga), a danas je sačuvano 35 knjiga; opisuje povijest Rima od dolaska Eneje u Italiju do smrti Augustova pastorka Druza, 9. g. pr. Kr.)

3. Izraz «ab urbe condita» upotrebljavao se za označavanje godina, tj. 753. g. bila je početna godina računanja vremena.

4. Livija možemo usporediti s Herodotom, po živom i zanimljivom pripovijedanju, po mitološkim pričama i svakojakim čudima i znamenjima koja unosi u svoje djelo, po nekritičkom odnosu prema izvorima...

5. Sa znanstvenog stajališta Livijevo djelo nije na visini, on ne istražuje nego pripovijeda događaje. Izvorima se služi nekritično i slučajno, a po dubini shvaćanja zaostaje znatno za drugim rimskim povjesničarima. Ali ipak nastoji biti točan i istinit, pa nikada svjesno ne iskrivljuje povijesne činjenice. Velik je rodoljub i ljubitelj starine, što mu često smeta da događaje sagleda u pravome svjetlu. U svoje je djelo upleo mnoge govore, koji se odlikuju velikom umjetničkom dotjeranošću, pa uz Ciceronove govore pripadaju najboljim uzorima rimskoga govorništva.

6. Laudator temporis acti

7. Patavinitas – to je naziv po Livijevu rodnome gradu - tragovi provincijalizama u Livijevu jeziku.

1. Kada je živio i u koje razdoblje rimske književnosti

pripada?

2. Koje je njegovo glavno djelo i kako je podijeljeno?

3. Kada su Rimljani upotrebljavali izraz ab urbe

condita?

4. S kojim bismo grčkim povjesničarom mogli

usporediti Livija i zašto?

5. Ocijenite Livija kao povjesničara!

6. Koji je naziv Livije dobio radi velike ljubavi prema

starim rimskim tradicijama?

Salustije

1. 86. – 35. g. pr. Kr. – zlatno doba rimske književnosti, Ciceronov vijek. Rodio se u imućnoj obitelji, u mladosti je živio razuzdano, bavio se i politikom, bio je veliki pristaša Cezara. Bio je prokonzul u Africi (46. g.) odakle se vratio s golemim bogatstvom, te je živio u raskoši sagradivši znamenite vrtove (horti Sallustiani) na Kvirinalu, u kojima su kasnije boravili carevi.

2. De coniuratione Catilinae ili Bellum Catilinae – opisuje Katilininu urotu (63. g.). Ima kraći filozofski uvod, a zatim prelazi na predmet, i tu nastoji biti objektivan i nepristran, ali mu to ne polazi uvijek za rukom. Kao Cezarov pristaša znatno umanjuje Ciceronove zasluge u razotkrivanju te urote, a pokazuje otvorene simpatije prema Cezaru.Bellum Iugurthinum – opisuje rat protiv numidskog kralja Jugurte (111.-105.). I ovo djelo počinje filozofskim uvodom, a zatim prelazi na predmet. Glavni mu je cilj da pokaže pokvarenost i podmitljivost rimskoga plemstva i da tako opravda demokratsku stranku i njezine vođe. Ali i tu nastoji biti što pravedniji i objektivniji.Historiae – najsavršenije njegovo djelo, ali nažalost, sačuvani su samo fragmenti. U njemu je opisao događaje od Suline smrti do Pompejeva rata protiv Mitridata (78.-67.).

3. v. povijest

4. Ugledao se na Tukidida tražeći događajima uzroke, ali ni po nepristranosti ni po dubini misli nije ga dostigao. Ipak, danas se smatra jednim od najvećih rimskih povjesničara (Tacit ga naziva: rerum Romanarum florentissimus auctor). Piše političku povijest, osuđujući aristokraciju, a opravdavajući demokratsku stranku. Rado idealizira rimsku prošlost i osuđuje moralnu pokvarenost svoga vremena, što je u suprotnosti s njegovim raskošnim načinom života.

5. «O potkupljiva li grada koji će skoro propasti, samo ako mu se pronađe kupac.» Salustije je te riječi stavio u usta Jugurti, numidskome kralju, koji je upravo nevjerojatno spretno potkupljivao sve utjecajne ljude u Rimu i tako postizao svoje ciljeve.

6. Stil mu je sažet i kratak (Sallustiana brevitas), koristi glavne rečenice, načešće povezane asindetski, često koristi historijske infinitive; koristi kratke fraze, isto tako asindetski povezane. Jezik mu je pun arhaizama.

1. Kada je živio i u koje razdoblje rimske književnosti

pripada?

2. Što je napisao?(povijesni kontekst njegovih djela)

3. Salustijevo mjesto u rimskoj historiografiji.4. Objasnite rečenicu: «O urbem venalem et mature

perituram, si emptorem invenerit!»5. Salustijev stil.

Cezar

1. Rodio se 102/100. pr. Kr., a ubijen je na ožujske Ide (15. 3.) 44. g. pr. Kr.

2. 68. g. započinje svoj cursus honorum kao kvestor u Hispaniji.63. postaje pontifex maximus – budući da se suprotstavlja prijedlogu da se Katilinini urotnici pogube, pada na njega sumnja da je možda podupirao Katilinu (Salustije i piše kasnije svoje djelo Bellum Catilinae da opere Cezara od te ljage); 62. postaje pretor.61. dobiva na upravu Hispaniju kao pretorsku provinciju.60. se vraća, i budući da nailazi na otpor senata prema svojoj kandidaturi za konzula, ulazi u privatno savezništvo ( 1. triumvirat ) s dva najmoćnija političara onoga vremena (Pompejem Velikim, velikim vojskovođom, i Markom Licinijem Krasom, koji je posjedovao golemo bogatstvo).59. kao rezultat tog savezništvo izabran je za konzula (kao konzul donio je mnoge uredbe koje su išle u prilog plebsa i provincija – proveo je podjelu državne zemlje koja je bila predmet socijalnih nemira i sukoba još od vremena braće Grakho, dao je potvrditi sve Pompejeve uredbe na istoku, uveo je stroge kazne za magistrate koji su neosnovano iznuđivanjem bogatili u provincijama).59. g. povjerena mu je uprava pokrajina Galije i Ilirika na 5 godina, što je kasnije produljeno još na 5 godina, čime započinje desetogodišnji prokonzulat u Galiji tijekom kojega je pokorio čitavu Galiju i uvježbao sebi odane legije kojima je kasnije pobijedio Pompeja u građanskom ratu i postao samovladar u državi.55. g. pogiba Kras, a 54. g. umire Cezarova kći Julija, udana za Pompeja, te dolazi do remećenja ravnoteže između dvaju najmoćnijih rimskih političara. Pompej se priključuje senatskoj stranci, starim Cezarovim protivnicima49. senat se usprotivio Cezarovoj kandidaturi za konzula, ako prije toga ne raspusti vojsku i ne vrati se u Rim kao privatnik – Cezar pristaje, ako i Pompej raspusti vojsku u Hispaniji. 1. 1. 49. Cezar je proglašen državnim neprijateljem.49. Cezar prelazi Rubikon, granicu Galije i Italije, i prekrši propis da se ne smije s vojskom u Italiju (Alea iacta est.). To je početak građanskog rata. Brzo maršira, a Pompej bježi u Grčku.

1. Kada se rodio (otprilike) i kada je umro (točno)?2. Osnovni podaci iz njegove biografije vezani uz povijest Rima

(kako je tekao njegov cursus honorum, što je prvi triumvirat, kojom je pokrajinom upravljao i kako, okolnosti oko početka i tijeka građanskog rata, veza s Kleopatrom, njegov položaj u Rimu nekoliko godina pred smrt, okolnosti smrti, prilike u Rimu neposredno nakon njegove smrti, početak principata).

3. Koja je dva najvažnija djela napisao?4. Koje su Cezarove tri najpoznatije izreke i uz koje se događaje

vežu?5. Ocijenite Cezara kao povjesničara!

48. g. vraća se u Rim, preuzima konzulat, a onda putuje za Pompejem u Epir, gdje mu se pridružuje Marko Antonije s glavninom njegove vojske.48. g. u bitki kod Farsala u Tesaliji potukao je do nogu nadmoćnu Pompejevu vojsku.Pompej bježi u Egipat, a Cezar za njim, no Pompej biva ubijen prevarom, a Cezar upozna Kleopatru i pomogne joj da dođe na prijestolje, za koje se borila sa svojim bratom Ptolemejom XIII. Kleopatra mu je bila ljubavnica i rodila mu je sina.Zatim odlazi u Aziju gdje je najvećom brzinom pobijedio kralja Farnaka kod Zele (Veni, vidi, vici.)46. g. proslavlja u Rimu četverostruki trijumf, za galske, aleksandrijske, pontske i afričke pobjede (u povorci je bio i vođa galskog ustanka Vercingetoriks).Vraća se u Rim kao stvarni samovladar, obavljao je dužnost konzula, pontifexa maximusa, prokonzula (da zadrži vlast na provincijama), te pučkog tribuna (da bude nepovrediv), a proglašen je i diktatorom, prvo na deset godina, a zatim doživotno.15. 3. 44. g. (na ožujske Ide) ubijen je od strane grupe urotnika pod vodstvom Bruta i Kasije, koji su to učinili iz straha da ne zavlada monarhija, ali i iz privatnih razloga (Etiam tu, mi fili Brute?).43. g. nakon Cezarove smrti sklopljen je 2. triumvirat, odobren od strane senata radi uspostavljanja reda u državi. Činili su ga Oktavijan, Marko Antonije i Marko Emilije Lepid, svi pristaše Cezara. Oni su pobijedili republikance, proskripcijama uklonili protivnike u Rimu, a zatim raspodijelili vlast, tako da je Oktavijan dobio vlast na Zapadu s Ilirikom, Antonije nad Istokom, a Lepid nad Afrikom.No odnosi među triumvirima su se pogoršavali. Prvo je Oktavijan Lepidu oduzeo sve časti i provinciju Afriku, a na Marka Antonija je krenuo s mornaricom.31. g. bitka kod Akcija, u kojoj Marko Antonije i Kleopatra gube, označava konačni pad republike, a početak carstva. Oktavijan postaje monarh.

3. Commentarii de bello Gallico – u 7 knjiga opisuje događaje u Galiji od 58. do 52. g. Cezarov legat Aulo Hircije dodao je poslije i 8. knjigu da poveže kraj Cezarova prokonzulata u Galiji s početkom građanskoga rata.Commentarii de bello civili – u tri knjige izlaže glavna ratna zbivanja iz 49. i 48. g., tj. građanski rat do smrti Pompeja i početka Aleksandrijskog rata.

4. Alea iacta est – početak građanskog rataVeni, vidi, vici – pobjeda nad Farnakom kod ZeleEtiam tu, mi fili Brute – u trenutku ubojstva

5. Cezar nije bio samo velik čovjek od akcije, nego i odličan pisac, povjesničar koji je neponovljivim načinom opisao vlastita djela. Iako je želio budućim povjesničarima pružiti građu, svojom je majstorskom obradom obeshrabrio bilo koga drugoga da se prihvati prerađivanja te

građe. Piše u 3. licu, želi biti objektivan (premda same događaje opisuje točno, ipak štošta prešućuje ili prikazuje na svoj način).

6. Cezarovi su komentari među najboljim djelima rimske proze. Sastavljeni su jasno i jednostavno, a pripovijedanje je uvijek život i zanimljivo, bez suvišnih pojedinosti. Cezarov je stil sažet, jednostavan i lak, ali elegantan, a jezik čist i bez nakita. Uz Cicerona Cezar je najbolji klasik rimske proze.

Cezar

Punim imenom Cezar rodio se u Rimu oko 100. g. pr. Kr.,

u staroj plemićkoj obitelji, ali je već od mladosti pristajao uz pučku stranku,

čime je razljutio tada svemoćnog diktatora . Da izmakne

njegovoj osveti morao je otići na istok, gdje su ga zarobili . God.

68. počinje svoju političku karijeru, tzv. ,

kao kvestor u Hispaniji, 65. je bio kurulski edil, a 63. izabran je, iako uz jaku

opoziciju, za pontifexa maximusa, što je u političkom pogledu bila vrlo

prestižna funkcija. God. 62. bio je pretor, a sljedeće godine dobio je na

upravu Hispaniju kao pretorsku provinciju. Vrativši se 60. g. iz Hispanije

naišao je na veliku opoziciju svojoj kandidaturi za konzula, te je sklopio

, tajni i privatni sporazum s dvojicom tada najmoćnijih

političara svoga vremena – s , velikim vojskovođom, te

, najbogatijim političarem. Kao rezultat tog sporazuma odmah sljedeće

godine bio je izabran za , a nakon isteka te godine na upravu

su mu povjerene pokrajine i , i to prvo na pet

godina, a zatim još na pet. Time je započeo desetogodišnji prokonzulat,

tijekom kojega je pokorio Galiju i uvježbao si odane legije kojima je kasnije u

građanskom ratu pobijedio Pompeja te postao stvarnim samovladarom u

državi. Za vrijeme namjesništva u Galiji najveći ustanak koji je morao svladati

bio je sveopći galski ustanak pod vodstvom legendarnog ,

a završna se bitka odvila kod tvrđave , gdje se Gal utaborio,

Cezar ga opkolio, a gotovo sva galska plemena došla su u Galu u pomoć, tako

da se Cezar našao opkoljen s gotovo 250 000 ljudi. Ipak je uspio pobijediti, a

Vercingetoriks je zarobljen i odveden u Rim.

No ubrzo su se poremetili dobri odnosi između dva najmoćnija političara.

Naime, poginuo je Kras, a Cezarova kći udana za Pompeja također umire.

Pompej prelazi k senatskoj stranci i postaje njen vođa, te se svi zajedno

usprotivljuju Cezarovoj kandidaturi za konzula u odsustvu (

) , pa ga čak i proglašavaju državnim neprijateljem (

). 10. siječnja 49. prelazi Cezar s vojskom rječicu ,

s riječima , te počinje time građanski rat protiv

i senatske stranke. Konačna bitka bila je u Grčkoj, kod

Farsala, gdje je Cezarova malobrojnija vojska potukla Pompejevu.

Nakon poraza Pompej bježi u , gdje biva na prijevaru ubijen.

Cezar se po dolasku u Egipat upleo u dinastičke sukobe, a svojom je vojskom

Kleopatri donio pobjedu nad njenim bratom Ptolemejom XIII. Iz Egipta morao

je požuriti u Aziju gdje je s najvećom brzinom pobijedio pontskoga kralja

Farnaka kod Zele, te poslao kratak izvještaj u Rim – .

46. g. još se jednom morao suočiti sa savezom pompejevaca, koji su se ovaj

put udružili s afričkim kraljem Jubom, ali i njih je pobijedio u bici kod Tapsa.

Iste se godine vratio u Rim te proslavio četverostruki ,

za , , i

pobjede.

U kratkom razdoblju bez ratnih operacija, od 46. do 44., Cezar se posvetio

preuređenju državnog ustroja. Naime, u rimskoj republici, ustanovljenoj

g., vladaju , a gotovo svi magistrati (državni

službenici) biraju se na razdoblje od . Diktatura je

magistratura, a diktatori se biraju samo u slučaju velike

opasnosti za državu, i to najviše na razdoblje od . Ipak, 46. g.

Cezar je bio imenovan diktatorom na 10 godina, a zatim doživotno, čime je

ukinuta stara republika. Kao samovladar Cezar je unio niz promjena u državu

– povećao je broj senatora sa 600 na 900, umanjio je pravne razlike među

kategorijama građana, olakšao terete dužnicima, a da nije ukinuo dugove,

podijelio je rimsko građansko pravo većem broju ljudi, oslobodio je dio robova

da poveća potražnju za radnom snagom, osnovao niz kolonija izvan Italije da

smanji prirast proleterskog stanovništva... Jedna od njegovih poznatijih mjera

bila je i uvođenje julijanskog kalendara (po njemu godina traje

, a zbog razlike prema sunčevoj godini od ,

papa Grgur XIII uveo je 1582. ).

Ipak, budući da pristaše republike nisu tako lako mogli pristati na doživotnog

diktatora, a djelomično i zbog privatnih razloga, Cezar je ubijen na ožujske

Ide, . Uz taj događaj vežemo i njegovu poznatu izreku

.

Ali Cezar nije bio samo velik političar i državnik, on je bio i odličan pisac,

povjesničar koji je posve originalnim i neponovljivim načinom opisao vlastita

djela. Za vrijeme namjesništva u Galiji piše

( ), u 7 knjiga, a za vrijeme

građanskog rata 3 knjige (

). Njegov legat kasnije je dodao

8. knjigu Galskog rata da poveže događaje s kraja namjesništva s početkom

građanskog rata. Cezar je svojim djelima htio budućim povjesničarima pružiti

izvornu građu, ali je svojim majstorskim jednostavnim stilom obeshrabrio

buduće povjesničare. Piše u licu, želeći postići , ali

mnogo stvari tumači na svoj način opravdavajući svoja djela. Cezarovi su

komentari među najboljim djelima rimske proze. Sastavljeni su jasno i

jednostavno, a pripovijedanje je uvijek živo i zanimljivo, bez suvišnih

pojedinosti. Cezarov je stil sažet, jednostavan i lak, ali elegantan, a jezik čist i

bez nakita. Uz Cicerona Cezar je najbolji klasik rimske proze.

Drugo ili arhajsko razdoblje (od 240. do 80. pr. Kr.)

U 2. st. pr. Kr. Rimljani su došli u neposredan dodir s Grcima. Iako se

Grčka, izgubivši političku slobodu, nalazila u to vrijeme u rasulu, ipak je

njezina kultura bila znatno viša nego rimska. U doba punskih ratova grčki

utjecaj naglo jača. Rimska se kultura helenizira. Opozicija konzervativaca s

Katonom na čelu bila je nemoćna da suzbija prodiranje grčkoga duha u Rim:

Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti

Latio.

(Osvojena je Grčka osvojila svoga pobjednika i unijela umjetnost u

sirovi Lacij.)

Helenizacija je najjače zahvatila književnost. U dodiru s remek-djelima

grčke književnosti razvija se u Rimu viši umjetnički ukus, pa se javljaju prvi

rimski pisci koji i sami počinju stvarati djela od veće književne vrijednosti.

Razvija se i latinski jezik. Nastajanjem začetnika rimske književnosti

utvrđuje se gramatika i pravopis. Stvara se književni jezik.

Od pjesničkih vrsta najbolje cvatu drama i ep, a stvara se i originalna

rimska vrsta – satira.

U dodiru s Grcima osjetili su i Rimljani potrebu za kazalištem. Grčka

drama počinje potiskivati domaće dramske improvizacije. U Rimu su se

dramske predstave priređivale samo prigodom svečanih igara, ili pak o

privatnim svečanostima, npr. kod sprovoda uglednih ljudi. Isprva se glumilo

na privremeno podignutoj pozornici, a od 145. pr. Kr. gradila bi se po grčkom

uzoru drvena zgrada, koja se nakon predstave rušila. Prvo kameno kazalište

u Rimu sagradit će tek Pompej god. 55. pr. Kr.

U Rimu se osobito njegovala grčka komedija, ali ne po uzoru na „staru“

atičku komediju Aristofanovu, već na „novu“ komediju kojoj je glavni

predstavnik bio Menandar. To je uglavnom komedija iz života. Razlikovale su

se dvije vrste: fabula palliata (pallium – grčka kabanica) s predmetom iz

grčkog života, te fabula togata s rimskim sadržajem. Rimski su se komičari,

prerađujući grčke drame, služili često postupkom kontaminacije, tj.

povezivali su u istom komadu prizore i motive iz dviju ili više grčkih drama.

Osim komedije obrađivala se u ono doba i tragedija, i to većinom s

grčkim, a kadšto i s rimskim predmetom (fabula praetexta), tako nazvana

po togi s grimiznim porubom – toga praetexta.

Tit Makcije Plaut (250.-184. pr. Kr.) prvi je rimski pisac od kojega su nam se

sačuvala čitava djela. Rodom je bio iz Sarsine u Umbriji, ali je rano došao u

Rim. Bio je siromah niskoga roda. U rimskoj je književnosti stekao ugledno

mjesto svojim komedijama. Sve su njegove komedije palijate. Od velikog

broja komedija sačuvana je samo dvadeset i jedna. Najvažnije su: Aulularia

(Komedija o ćupu) gdje se prikazuje škrti starac koji je našao ćup zlata pa

nema mira ni danju ni noću. (Taj je predmet obradio kod nas Marin Držić u

„Skupu“, a u svjetskoj književnosti Molière u „Škrcu“). U komediji Captivi

prikazan je otac koji nalazi dvojicu sinova od kojih mu je jedan bio otet, a

drugi zarobljen u boju. Menaechmi se osnivaju na sličnosti dvojice blizanaca

koje ljudi neprestano uzimaju jednoga za drugog. (Taj je predmet obradio i

Shakespeare u „Komediji zabluda“). U komadu Miles gloriosus hvalisavi i

surovi vojnik razmeće se svojim izmišljenim junaštvima. U komedijama je

Plaut prerađivao grčke originale, ali je s njima postupao vrlo slobodno.

Plaut je najveći rimski komediograf. Njegove komedije, pune svježega

humora, uživale su trajan uspjeh na rimskoj pozornici. S pravom se kaže u

njegovu nadgrobnom natpisu:

Postquam est mortem aptus Plautus, Comoedia luget.

Nakon što je Plaut umro, Komedija tuguje.

Plautova je komedija mnogo utjecala na europsku komediju.

Drugi veliki komediograf ovoga doba bio je Publije Terencije Afer (195.-

159.), rodom iz Kartage. U Rim je bio doveden kao rob, ali je poslije bio

oslobođen. Družio se sa Scipionom Mlađim i Lelijem. Napisao je prema grčkim

originalima 6 komedija, koje su se sve sačuvale. Velik je uspjeh postigao

komedijom Eunuchus. Njegov komad Phormio nadahnuo je Molièrea na

„Scapinove vragolije“. Najbolji mu je komad Adelphoe, gdje se prikazuje

opreka između dvojice braće koji se različito odgajaju.

Terencije stoji bliže svojim grčkim uzorima nego Plaut. Njegove su komedije

ozbiljnije od Plautovih. Više su ga cijenili poslije smrti nego za života.