Zločin i kazna lektira

8/13/2019 Zločin i kazna lektira

http://slidepdf.com/reader/full/zlocin-i-kazna-lektira 1/7

Zločin i kazna

ŽIVOTOPIS:Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći predstavnik ruskogrealizma. Presudnu je ulogu u njegovu životu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom

kružoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdjeje proveo deset godina. Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupaonapredne društvene poglede (roman ''Bijedni ljudi'', 1846.), nakon povratka s robije (koju je opisaou ''Zapisima iz mrtvog doma'', 1861.) ne samo da napušta, već i osuđuje revolucionarnu djelatnost(roman ''Demoni'', 1871.-1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom,traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo.Glavna su mu djela romani: ''Poniženii uvrijeđeni'', ''Zločin i kazna'', ''Idiot'' te ''Braća Karamazovi'', posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje jeostalo nedovršeno. KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: roman

MJESTO RADNJE: RusijaVRIJEME RADNJE: 19. st.

''... siromaštvo nije sramota, to je istina.''

''Trebalo bi da svaki čovjek može nekamo otići.''

''Na sve se privikava podlac.''

''Laž je mila stvar, jer vodi istini.''

''Tko dva zeca vitla, nijednoga ne stiže.''

''Laganje je jedina čovječja privilegija koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš doprijeti do istine! Zato i

jesam čovjek jer lažem.''

''U koga ima savjesti, neka i pati ako prizna da je pogriješio. To mu i jest kazna...'' ''Najlukavijega čovjeka treba da zbuniš baš najpriprostijom stvari.''

Rodion Raskoljnjikov On je mlad,inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći.Povučen jeu sebe.Ima razvijenu intelektualnu svijest.Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvarau pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve,pa i na zločin kao što je ubojstvo.Svoju unutrašnju borbupotkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života.Raskoljnjikov je,dakle,pobunjenikprotiv društva,ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisumotivirani samo njegovim shvaćanjem etike,već i bijedom što ga okružuje,socijalnim zlom koje navodi

čovjeka na zločin, Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom dapostoje tvz.neobični,odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine njega na krajusatire savjest,on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo.On je cijelovrijeme razapet između pobune i smirenja,ljubavi i mržnje,on terorizira,razmišlja i ispovijeda se.U njemuse stalno bore dva karaktera,pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaocastalno tjeraju na razmišljanje.Već u samom njegovom imenu,Raskoljnikov,vidimo da je on čovjek u raskoluizmeđu svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.Citat koji potvrđuje Raskoljnjikovu unutrašnju borbu:



“Za Raskoljnjikova nastadoše neobični dani:kao da je odjednom pala pred njim magla i zatočila ga ubezizlaznu,tešku samoću.Sjećajući se toga vremena kasnije,nakon dugog razmaka,nagađao je da mu segdjekada mračila svijest i da je tako potrajalo,uz neke prekide,sve do konačne katastrofe.......Miješao je naprimjer jedan događaj s drugim,a drugi opet smatrao posljedicim kakvog događaja koji je postojao samo unjegovoj mašti.Gdjekada ga je zaokupljalo bolesno i mučno uzbuđenje,pa se dapače prevračalo i u paničnistrah.Ali se se sjećao također da je bivalo časova,sati,pa možda i dana punih apatije,koja ga je zaokupljalakao protivnost pređašnjem strahu,-apatije,nalične na ono bolesno,ravnodušno stanje u gdjekojih ljudi nasamrti.Uopće za tih posljednjih dana kao da je i sam nastojao da izbjegne jasnom i potpunom poimanjusvoga stanja; neke vazdanje činjenice,koje iziskuju da budu odmah objašnjene,tištale su ga osobito; joškako bi se volio osloboditi i umaći nekim brigama,koje kad bi zaboravio u svom položaju,zaprijetila bi mupotpuna,neminovna propast.”Citat u kojem je vidljiv Raskoljnjikov unutarnji monolog:“Tog braka neće biti dok ja živim,i neka gospodin Lužin ide do đavola!-Jer je očevidna stvar-mrmljao je u sebi, smješkajući se i slaveći unaprijed svoje odluke-Nemama,ne,Dunja,nećete vi mene prevariti...I još se ispričavaju što nisu pitale za savjet,nego su bez meneriješile stvar!Koješta!Misle one da sada više ne mogu raskinuti;da vidimo,može li se ili ne može!Divna li miizgovora:”Takav je,veli,poslen čovjek PetarPetrovič,takav poslen čovjek da se ni ženiti ne može drugačije

nego na diližansi ili čak u vlaku”Ne,Dunječka,sve to ja vidim i znam o čemu ti namjeravaš mnogo govoriti samnom...”No zašto je Raskoljnjikov ubio staru lihvarku?Očigledno da bi svoju porodicu spasio bijede,poštedio svojusestru koja je da bi mu pomogla u školovanju bila spremna da se uda za jednog bogatog,surovog čovjeka.Alion je izvršio ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije običan čovjek koji poštuje moralne zakone koje su drugistvorili,već sposoban da sam stvori vlastiti zakon ida snosi ogroman teret odgovornosti,da svojem životuopovrgna grižnju savjesti i da podmuklim sredstvima(ubojstvom)postigne dobar cilj bez imalo predrasudaprema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.Počinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna odomiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalističkih ideja može uništiti moralne vrijednosti mladihi napraviti ubojicu čak i od sasvim dobrog mladića koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u

zločin.Progonstvo u Sibir za Raskoljnjikova znači novi život,a utjehu i mir nalazi u Sonji i u evanđelju.“Pod uzglavljem mu je ležalo evanđelje.Uzme ga makinalno.Njena je to knjiga,ona ista iz koje mu je čitalao uskrsnuću Lazarevu.Na početku robije mislio je da će ga Sonja mučiti religijom,da će mu sve govoriti oevanđelju i narivavati mu knjige.Ali na preveliko čudo njegovo nije ni jedanput progovorila o tom,nije mu nijedanput ponudila evanđelje.On ga je sam zaiskao od nje kratko vrijeme prije svoje bolesti i ona mu je šutećidonijela knjigu.Dosad je nije ni rasklapao.Nije je rasklopio ni sada,ali jedna mu misao sine glavom:”Zar mogunjena uvjerenja sad ne biti i mojim uvjerenjima?Njena čuvstva,njene težnje bar...”I Sonja je cio taj dan bilauzrujana,a na noć opet oboljela.Ali tako je sretna bila,tako neočekivano sretna da se gotovo uplašila svojesreće.Sedam godina,samo sedam godina!Na početku svoje sreće tih se sedam godina čini njima pogdjekadakao da je to sedam dana.I ne zna on da mu se novi život ne poklanja,nego da ga mora skupo platiti,mora gaplatiti velikim budućom podvigom...”

Sonja Marmeladova

Ona je prostitutka čista srca.Vrši zločin na sebi da bi prehranila mačehinu djecu i pijanog oca.Mirna je,pati usebi,čita Bibliju(evanđelje) i vjeruje u Boga.Voli Raskoljnjikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.



“Sjede jedno do drugoga,tužni i utučeni,kao da su nakon bure izbačeni sami samcati na pustuobalu.Raskoljnjikov gleda Sonju i osjeća kolika je njena ljubav prema njemu,i začudo mu odjednom budeteško i bolno što ima nekoga da ga ovako ljubi.Jest,čudno je i užasno bilo to čuvstvo!Idući k Sonji osjećao jeda mu je u njoj sva njegova nada i sve spasenje;mislio je da će stresti sa sebe bar jedan dio svojih muka,asada,gdje se cijelo srce njeno obratilo k njemu,osjetio je i spoznao da je kudikamo nesretniji nego što je bioprije.”Nasuprot razumnom i buntovnom Raskoljnjikovu Sonja je smirena i osjećajna.Njen je karakter apologijaljubavi i patnje u ime drugih ljudi.Njena je ljubav spram Raskoljnjikova toliko velika da mu želi pomoći unjegovoj patnji,želi da on podijeli teret i patnju s njom;zato ga i slijedi u Sibir.“....Ta zajedno ćemo patiti,zajedno ćemo i križ nositi! -Daj!-reče Raskoljnjikov.Nije htio da je ogorči.Ali odmah trgne opet ruku koju je bio pružio za križem. -Neću sada Sonja.Bolje će biti kasnije-dometne da je umiri. -Jest,jest,bolje,bolje-prihvati Sonja zanosno. -Kad počne tvoja patnja,onda ćeš ga objesiti.Doći ćeš k meni,ja ću ti ga objesiti,pomolit ćemo se i krenutćemo.”Iz svojeg prvotnog nesretnog i jadnog života na kraju doživljava sreću s Raskoljnjikovim.

JEZIK I STILRoman o zločinu Rodiona Raskoljnjikova,studenta koji je izgradio cijelu teoriju da bi ubio staru lihvaricu,azatim je bio natjeran imperativom svojih psihičkih doživljaja i vještim djelovanjem sudskog istražitelja da toubistvo prizna i podnese tešku kaznu,bez sumnje je najcjelovitiji roman Fjodora MihajlovičaDostojevskog,roman s najskladnijom strukturom i ravnotežom pojedinih njegovih elemenata,najvećomdinamikom i najpotpunijom sadržajnošću.To je njegov prvi problematsko-filozofski roman izgrađen naosnovi kriminalne fabule,koji ujedno razvija psihološko oblikovanje karaktera sve do prodiranja upsihopatološke pojave,a ujedno sadržava u sebi i značajne elemente socijalno-analitičkog postupka koji jetoliko značajan za europski,a posebno za ruski realizam.U ovom djelu kao da se ukrštava,a ujedno i račva

problematika ne samo ruskog,nego i europskog romana XIX.st.,a nagovještaju se i mnogi postupcisuvremenog romana.”Detektivska” tj. kriminalna fabula poslužila je Dostojevskom da s pomoću stvorenenapetosti privuče i zadrži čitaoca,ali ne samo na golom zbivanju,već i na problematici kojom je pisac htio daga zarazi.Kriminalna fabula ne služi tu,dakle,kao u suvremenom kriminalnom romanu,da odvuče čitaoca odtemeljne problematike društva i čovjeka u njemu,već naprotiv da mu naturi mnoge probleme uključujućiovamo i filozofske,pa čak da mu naturi i njihova rješenja u smislu piščevih religioznih ideala.Međutim fabulanije funkcionalna samo u tom najužem smislu.Upravo ona daje romanu i ono unutrašnje jedinstvo zbivanja ikaraktera,upravo ona koncentrira čitaočevu pažnju na određeni čin.(Raskoljnjikov zločin)i vrlo kratko“trajanje romana”(samo devet dana),a ujedno daje unutrašnju dinamiku i snagu koja privlači čitaoca premavrlo širokoj problematici.Čitaoc je ovom koncetracijom fabule prisiljen da ulazi najprije u unutrašnjuRaskoljnjikovljevu borbu pred ubojstvo u njezinim raznolikim psihološkim,moralno-etičkim i intelektualnimaspektima,zatim u Raskoljnjikovljevu borbu sa svojom savješću poslije ubojstva i dvoboj s istražiteljemPetrovičem,a na kraju i u Raskoljnjikovljev unutrašnji svijet kad on pod Sonjinim izravnim utjecajem primakonačno svoju kaznu,a ujedno doživljava preporod u smislu piščevih ideoloških ideja.Uprvo ta fabulaomogućila je Dostojevskom da uz Raskoljnjikova naniže i cijeli niz socijalno i ideološki značajnihkaraktera,koji uza svoj strogo funkcionalni smještaj,znače,svaki za sebe,posebni društveni i ideološkiproblem.Porodica Marmeladovih i njihova bijeda su,na primjer, jedan od najjačih argumenata za izvršenjezločina no na takvim se karakteristikama Dostojevski nigdje dulje ne zadržava,njihovi su portreti samo skicekoje nekada ostaju u trajnom sjećanju čitaočevu zahvaljujući elementima groteske koju pisac često



upotrebljuje,ali svaki od njih u romanu ipak živi sa svojim problemima-i sa svojim ideološkim stavom. UZločinu i kazni Dostojevski je podređujući opisnost dinamičnosti fabule,stvorio u prvom redu atmosferukrčmi, petrogradskih potkrovlja,uličnih prizora i policijskih kancelarija,služeći se vrlo često gotovorembrantovskim postupkom kontrastiranja svjetla i mraka,opisivanja tamnih uličica kojih tama dolazi jošviše do izražaja kad je djelomično osvjetlimo difuznim svjetlom plinskih svjetiljki.( opis Raskoljnjikovesobe:“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenimtapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i svemu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne starestolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima biloprašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučenacicom, a sad sva u krpama, koja služi Raskoljnjikovu kao postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bidošao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom podglavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i čisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispredsofe je stajao mali stol.”) Upravo je po svom naglašenom urbanizmu,koji se također ispoljio i udinamici,uzastopnom i kontrastnom redanju prizora,ovog romana,Dostojevski vjesnik novih putova velikogdijela ruske i europske proze. Stalnoj unutrašnjoj borbi i sukobu sa”psihološkim obručem”oko njega-Raskoljnjikova-odgovara i stilski postupak unutrašnjeg monologa(citat:prije naveden),kao i česti dijalozi

kojima obiluje ovaj roman.Zamišljen isključivo kao monolog ubojice u prvom licu(Ich-Form)ovaj je romanizrastao u djelo u kojem pripovjedač pripovjeda o Raskoljnjikovljevoj sudbini,gotovo ga ne ispuštajući iz vidai vrlo često prepuštajući ga da bude bilo to u unutrašnjim monolozima nasamo s čitaocem,bilo da izriče svojamišljenja i polemizira sa svojim protivnicima ili suglašava sa srodnicima.Uz sve navedeno roman obilujemudrim mislima i porukama koje su pretežno Raskoljnjikove,te izrečene u njegovim razmišljanjima.(npr.”Štogod je korisno čovječanstvu,to je i plemenito.Ja razumijem samo jednu riječ:korisno! Vlast zadobiva samoonaj koji se usudi da se sagne i da ju uzme.Radi se samo o jednom:treba se samo usuditi! Ne radi se ovremenu nego o vama samom. Budite sunce i svi će vas ugledati. Sunce treba prije svaga da bude sunce. Samoako si plemenit,sve drugo možeš steći talentom,znanjem razboritošću genijalnošću.-Šešir-što npr.znači šešir?Šešir je tričarija,ja ću ga kupiti kod Zimmermanna;ali što se pod šeširom čuva i šeširom pokriva,to ja ne mogu

kupiti!”)Također se u djelu mogu naći umjetničke pjesničke slike(npr.”Ljuta guja povrijeđenog samoljubljasvu noć mu je pila srce”.-koja je ujedno i metafora“I cio taj rajski dan mojeg života i cijelo to veče ja sam i sam proveo u poletnim sanjarijama...”)I za kraj:Romani Dostojevskog i pored sve svoje “filozofičnosti” nisu filozofija;oni su književnost kojato iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkojknjiževnosti.On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja činisvojom središnjom temom.Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bezDostojevskog;tko nije pročitao njegove romane,teško da može shvatiti ono”o čemu se radi”u suvremenojprozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.

Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješću – mnogo razmišlja osvijetu i sebi, ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zločin je zločin spredumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskojličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodnohumanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe,kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja gasvojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranilaobitelj) vodi prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovosmirenje u evanđelju – razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.



Rodion Raskoljnikov: On je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spremanim je pomoći. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredaku Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo.Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života.Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim imoralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike već i bijedom što gaokružuje, socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljenje i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra činezločine, njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznajeubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijedase. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijalogekoji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je ončovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.

Aljona Ivanovna: Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica. “To je bila sićušna, suhonjava starababa od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava iprosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu,bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio

krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnimpogledom, jer i u njenim očima opet bljesnu ona pređašnja nepovjerljivost.”Lizaveta Ivanovna: Plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna. “To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tihadjevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noćje radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljenostajala pred tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala…”Marmeladov: Čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao, veoma voli i cijenisvoju obitelj. “To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne građe, s prosijedom kosomi velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, izkojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato;

u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje – ako hoćete, osjećao se i smisao i razum, ali uisto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalimdugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se udaljavaod uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan načinovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, čekinja. U njegovim manirima se stvarnonaziralo nešto činovnički dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi,objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv stol.”Katarina Ivanovna: Žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i sa time se nikako nemože pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmučena i iscrpljena, a tuberkuloza ju je načela, voli jakosvoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konačno nalazi svoj mir.“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenomlicu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojojmaloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale, a njen pogled je bio oštar i ukočen. Tosušičavo i uzbuđeno lice stvaralo je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilona njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ona stvarno nije bila zaMarmeladova…”Dimitrije Prokofjič-Razumihin: Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveučilištu,voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od sebe.



“To je bio neobično veseo, društven i u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su sedubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prilično bistar, iakoponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine – visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad jepravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem oborio visokogredara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljeneispade, ali je mogao da ih uopće i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesinisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je nakrovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen.Bio je neobično siromašan i potpuno sam se uzdržavao zarađujući novac raznim poslovima. Jednu čitavuzimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sadabio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svojeprilike kako bi mogao nastaviti studije.”Petar Petrovič Lužin: Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i podmukao.Sonja Marmeladova: Ona je prostitutka čista srca. Puna je suosjećanja iako se i ona nalazi u vrlo teškimprilikama. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čita Bibliju ivjeruje u Boga. Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.“Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, smrti i očaja. I ona je bila u

krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilimakoja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade uhodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila;zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim ismiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele, isuncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom bojeplamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i odužasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, saprekrasnim plavim očima.”

Avdotja Romanovna (Dunja): Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snažnog karaktera, vrijedna i poštena,

voli majku i brata, požrtvovna. “Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobično stasita, jaka isamouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu,ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznostnjenih pokreta. U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak,neobično dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem.Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada– jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, poredostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako jesamo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!”Pulherija Aleksandrovna: Prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suočitisa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini izlaz. “Mada je Pulherija Aleksandrovna imala većčetrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote, a uz to je izgledala dalekomlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka,pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak niu starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju,obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunječkinog lica,samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. PulherijaAleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesnegranice: u mnogo čemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo



Documents

Zločin i kazna lektira