Zupanov (1993): Dominantne vrijednosti hrvatskog drustva

8/18/2019 Zupanov (1993): Dominantne vrijednosti hrvatskog drustva

1/5

DOMINANTNE VRIJEDNOSTI

HRVATSKOG DRUŠTVA

Josip

Županov

U v o d n a objašnjenja

N aslov

ovog

teksta

nije

slučajan.

N jim e

želim na

glasiti suštinsku

ra z l iku

izmeđ u p o jm a dominan

tn e

vrijednosti

i

temeljne vrijednosti . Termin te

m e l jn e

vrijednosti nosi

u

sebi vrijednosni naboj,

tj . sadržava naše vrednovanje samih vrijednosti.

D e f in i r a t i temeljne vrijednosti znači postaviti

pitanje:

n a kojim bi se vrijednostima trebalo teme

ljiti

hrvatsko društvo.

To je pitanje

legit im no,

ali na

njega

treba

da

odgovore

filozofi i

teolozi. Sociolozi

t reba ju odgovoriti

n a

drugo pitanje: koje vrijedno

st i

faktički postoje

i

dominiraju

na

hrvatskoj druš

tvenoj

sceni. Dakle, sociolozi promatraju vrijedno

sti kao da su društvene

č in jenice ,

kao

fakt ic i te t .

Istraživanje vrijednosti

kao

činjenica spada

u do

m e n u sociološke struke i ja kao profesionalni so

ciolog

želim ostati u tom okviru. To ne znači da se

sociolog

n e

s m i je upuštati

u

ocjenjivanje postojećih

vrijednosti .

Ali nije zadatak sociologa da

ocjenjuje

koje su vrijednosti poželjne s nekog višeg, da ne

kaž e m

apsolutnog, stanovišta njegov je zadatak

m n o go skro m n i j i: o n

treba

da

ispita

da li su i koli

ko su postojeće vrijednosti funkcionalne sa stano

višta ekonomskog i socijalnog razvoja hrvatskog

društva, na što ću se i osvrnuti u zaključnom dijelu

ovog teksta.

Kao daljnje ograničenje, ovdje neću obuhvatiti ne

ke

univerzalne ljudske

i

kršćanske

vrijednosti koje

takođ er postoje kao fakticitet i mogu se empirijski

dokazat i .

Te ću vrijednosti u p o m a n jk a n ju boljeg

t e r m i n a

nazvati etičke vrijednosti

il i

duhovne

vrijednosti . Ograničit

ću se na

jednu drugu vrstu

vrijednosti koje bih opet u p om a n jka n ju adekvat

nijeg termina nazvao

partikularne

il i sekular

n e

vrijednosti. Etičke ili duhovne vrijednosti pre

puštam drugima koji

su za to

kom p e ten tn i ji .

Pr i j e

no što pristupim određ ivanju društvenih vri

jednosti u našem društvu, trebalo bi definirat i po

jam društvene vrijednosti (ili vrednote). Iz mnoštva

teorijskih definicija koje susrećemo u literaturi iz

dvojit ću i

grubo simplificirati poznatu

definiciju

američkog socijalnog antropologa C .

Kluc kho hn a

i

odrediti pojam

n a

ovaj način: društvena vrijednost

je

koncepcija poželjnog stanja

u

društvu, koja pru

ža

opća

m jer ila

za

ponašanje (dakle, postaje teme

ljem

društvenih normi) i služi za opravdavanje il i

osu đ i va n je

određ enog stanja

u

društvu.

Iz

toga

vi

d i m o

da društvena vrijednost ima dva aspekta: va

lorizacijski i ideološki aspekt.

Ostaju

nam još neka metodološka pitan ja. Kako

ćemo utvrditi što jest ili

nije društvena

vrijednost?

O vo pitanje možemo preform ulirati: u koj im se

oblic im a

manifestira vrijednost? Vrijednosti se po

javljuju u dva

oblika:

kao

eksplicitne

i

implicitne

vr i jednost i .

Eksplicitne vrijednosti

su i z r i j e k o m

fo rm ul i ran e

i javno proglašene, dok su implicitne

vrijednosti konstrukti izvedeni ili, moglo bi se reći,

destilirani iz promatranja stvarnog ljudskog pona

šanja. Eksplicitne vrijednosti mogu premda ne

m o r a ju

bit i puke deklaracije p o k o ji m a se

l jud i

n e

ravnaju u svom ponašanju, dok su implicitne vri

jednosti uvijek

stvarne

vrijednosti, jer su i izvedene

iz

stvarnog ponašanja.

U daljnjem

tekstu stavit

ću

naglasak na implicitne vrijednosti, premda neću

sasvim zanemariti n i eksplicitne.

Tu je, n adalje, pitanje: kako iz guste šume društve

n ih

vrijednosti

izdvojiti

nekoliko

vrednota

koje su

d o m i n an t n e .

Tu moramo poći od saznanja da su

društvene vrijednosti centrirane na različite nivoe

društvenosti (levels of centeredness). Ima pet glav

n ih nivoa: ( 1 ) individualni nivo, (2) grupni nivo, ( 3)

nacionalni nivo, (4) societalni nivo i (5) općeljudski

i ekološki nivo.

Kako

bismo

izbjegli

terminološku zabunu, ovdje

moram objasniti

dva

srodna termina:

društveno i

societalno . Društveno je generički pojam za

objašnjenje objektivnih fenomena: on je na istoj in

terpre ta t ivnoj

razini

kao i

fizikalno , kemijsko ,

biološko , psihološko itd.

Sve

vrijednosti

bez

obzira

na

razinu usmjerenosti

su

društvene .

So

cietalno

je samo jedan nivo društvenog , to je ni

vo globalnog

društva.

Societalno je, dakle, uži

pojam

od društvenog . Prema tome,

societalne

vri

jednosti

su one

vrijednosti koje

su

centrirane

na

globalno društvo.

"Erasmus", br. 2, Zagreb, 1993, str. 2-6


2/5

U daljnjem izlaganju ograničit ću se na tri razine:

ind iv idua lnu , nacionalnu i societalnu.

Završio bih ova

uvodna objašenjenja problemom

izvora saznanja o društvenim vrijednostima. Ak o

v r i j e d n o s t i određ ujemo

k ao

društvene č in jen ice ,

o n d a moramo o n j im a govoriti n a tem el ju em pir i j

skih saznanja. Ja to d i j e l om i č i n i m premda u

ovom kratkom tekstu n e mogu precizno navesti

izvore . N o , u pomanjkanju empirijskih podataka

pribjegavam

i

hipotezama, oslanjajući

se na

teorij

sk u

literaturu

pa i na nesistematska

opažanja.

N a

ravno, time

se

izlažem prigovorima

da

neke vrijed

nosti koje sugeriram n e postoje u stvarnosti ili da

nisu dominantne. Dakako, ta j riziko moram pri

hvatiti.

Ali

jedan

argument, koji

bi se

mogao pote

gnut i , unaprijed odbacijem.

To je

argument nekon

zistencije:

tj . da sugerirane vrijednosti nisu konzis

t en tne i da jedna drugu isključuje. N a p r i m je r , da

ind iv idua ln i utilitar izam isključuje h e r o iza m , ili da

ind iv idua ln i utilitarizam isključu je radikalni egali

t a ri za m . M o j

p r o t u a rgu m e n t

glasi: vrijednosne ori

jentac i je

pojedinca n e čine konzistentan sistem. N a

p r i m je r , utilitarac (čak i profiter) može b i t i ratni

heroj ,

a u isto vrijeme može biti i radikalni egalita

rac. T o č n o

je da

pojedinac

na kognitivno vrijednos

n om

planu teži konzistentnosti,

ali ta se

konzi

stencija ne uspostavlja t eor ijsko logičkim

r ezoni ran jem , već pomoću mehanizama psihološke

^racionalizacije.

N o , t a problematika izlazi iz okvira

ovog rada.

Individualni nivo

Na nivou pojedinca dominantna je vrijednost

Indi

v i d u a l n i utilitarizam: stjecanje m ate r i ja ln ih

i

dru

gih

društvenih dobara, koristoljublje.

U

običnom

govoru

to se

označava riječju bogaćenje ,

a u

novi

je v r ijem e i

izrazom

profiterstvo .

Bogaćenje

kao

vrijednosna orijentacija postojalo

je i u

vrijeme

sa

moupravnog socijalizma, ali je tada ta vrijednost

bila prigušivana, dakle, implicitna: uz tu riječ uvi

jek se

dodavao atribut neopravdano ,

pa se

uvijek

govorilo

o

neopravdanom bogaćenju . Sada

je to

postala eksplicitna vrijednost: stjecanje dobiti,

prof i ta , proglašava se društveno poželjnim i legiti

m n i m .

K ao

eksplicitna vrijednost priznaje

se

boga

ćenje u okviru zakona i poslovnog morala. Bogaće

nje

po svaku cijenu se

društveno

osuđ uje i stigma

t izira

kao profiterstvo .

Nacionalni nivo

Na nacionalnom nivou dominantna je vrijednost

h e r o iz a m , junaštvo, samoprijegor, izgaranje, žrtvo

vanje u

obrani domovine. Vera

St.

Er l i ch , utem el ji

telj

moderne socijalne antropologije u H rvatskoj,

nazvala

je tu

vrednotu herojski kodeks .

Ona tu

vrijednost vezuje

za

masiv Dinarida. Međ utim,

do

movinski rat je pokazao da je herojski kodeks jed

nako nazočan i u našim ravničarskim i primor

skim krajevima kao i u masivu Dinarida. U mirno

dopsko

vrijeme

taj je

kodeks

latentan (ili

se,

nakon

rata, transformira

u

autoritarnost),

ali se u

kri

z n i m

vremenima opet aktivira.

Na taj kodeks se

moramo osloniti n e samo u ratu već i u prvim

godinam a mirnodopske obnove budući

da

puritan

sk a etika i m arl jivi metodički r ad nije d io naše tra

dici je .

Na

societalnom

nivou

postoje

bar tri

dominantne

vr i jednost i : radikalni egalitarizam, solidarnost i

autoritarnost.

Societalni

nivo

radikalni

egalitarizam

D efinic i ja . Egalitarizam

se

odnosi

na

distributivni

proces u društvu,

koj i

obuhvaća dvije stvari: ( 1 )

d i s t r i b u c i j a

društvenih položaja i ( 2 ) alokacija

društvenih nagrada . Kada se egalitarizam odnosi

n a distribuciju položaja (to je jednakost šansi), mo

ž e m o

ga

nazivati jednostavno egalitarizam; kada

se

pak odnosi na alokaciju nagrada, tada sugeriram

naziv rad ikalni egalitarizam. G lavna

je

ideja radi

k a ln o g egalitarizma

da

nitko

ne

smije dobiti

više

od

onoga koji

ima

najmanje. Popularni naziv

te

vri

jednosti

je

uravnilovka (izraz koji

je

navodno

iz

m isl io

Staljin).

K. M arx ga

ironično naziva komu

n i za m

siromašnih . Postoje dvije dimenzije radi

kalnog egalitarizma:

( 1 )

teorija jednakih želudaca

i

(2)

intelektualna uravnilovka (termin

je

izmislio

prof. Lajoš Toth). T a j pojam bit će objašnjen u

daljnjem

tekstu.

K o r i j e n i

i

porijeklo.

B .

Moore locirao

je

korijene

ove

vrijednosti

u

agrarnom društvu

( u

povremenoj

preraspodjeli zajedničkog agrarnog zemljišta u se

oskoj zajednici ) .

To su njez ini

historijski korijeni.

Društveno ekonomski korijeni su u socijalistič

kom

kolektivizmu: uravnilovka je bila prisutna u

svim socijalističkim društvima. Socio psihološki

kor i j en i nalaze se u stanju apsolutne deprivacije

kada pojedinac nikakvom svojom akcijom pomoću

k o m p e t i ti vn o g

ekonomskog mehanizma ne može

popraviti svoj položaj niti izaći iz bijede. Kao pri

m j e r možemo uzeti čamac n a oceanu p u n brodolo

maca s vrlo ograničenim zalihama hrane i vode.

Kakva je

drugačija raspodjela

na tom

čamcu mogu

ća osim svima jednako, da svi prežive? U situaciji

depr ivaci je

i preživljavanja, radikalni egalitarizam

je

jedina vrijednost koja

je

funkcionalna

i

koja

om ogućuje l ju d i m a da sačuvaju ljudsko dostojan

stvo. Budući daje Hrvatska danas

u

situaciji apso

l u t n e deprivacije, korijeni radikalnog egalitarizma

su veoma jaki.

Egalitarni sindrom. Vrednota

radikalnog

egalita

r iz m a

je centralna osovina oko koje je grupiran či

tav niz kolektivnih stavova. Tu kako

bije

psiholo

zi

nazvali bateriju kolektivnih stavova nazvao sam


3/5

egalitarni

sindrom .

On se

sastoji

od

ovih kompo

nenata:

( 1 ) Perspektiva ograničenog dobra.

T u ideju

uveo

je

u l i t a ra tu ru američki socijalni antropolog

G . M .

F c

ster. To je jedna percepcija reda stvari u l judskom

društvu prema kojoj je količina svih stvari koje za

čovjeka i m a ju pozitivnu vrijednost (dakle,

ne

samo

e k o n o m sk i h

dobara

već i

društvenog statusa

i

ugleda, zdravlja,

ljubavi,

prijateljstva

i

si.) ograni

čena

i n e

m o že

se

l judskim naporima povećati

ve ć

se m o ž e samo preraspodijeliti. Raspodjela ograni

čenog

dobra

je

tipa

zerosum game :

ono što A do

bija,

to B

gubi. Ili, kako

to naš

narod kaže:

a ko

jed

n o m e

ne

o m r k n e,

drugome ne osvane. Pravedna je

raspodjela samo

ona

koja daje svakome jednako.

Kori j en i te slike svijeta leže u agrarnoj ekonom iji .

G lavni

je ekonomski

resurs

zem lja, a ona se ne mo

že

povećati; tehnologija je

stagnantna

i n e mijenja

se

stoljećima;

u

takvoj situaciji povećanje ljudskog

napora ne daje nikakav rezultat. Ta je koncepcija

prenesena u industrijsko društvo što se stvara u

nerazv ijen im zem ljam a te su je prihvatile čak i ne

ke društvene elite

(F bster

navodi p r im je r Meksika).

( 2)

N o rm a egalitarne

raspodjele plaća. Ta

norma

vladala je u razdoblju samoupravnog socijalizma u

ex Jugoslaviji. Postojao

je

neki

neform aln i

društve

n i

plafon koji osobni dohoci

(da

upotrijebim

taj

e ufe mizam) nisu smjeli prekoračiti plafonirane su

bile čak i individualne aspiracije prema osobnom

dohotku. Norma je otprilike

glasila

ovako: Ti ne

smiješ dobiti previše bez obzira na tvoju produktiv

nost i druge okolnosti ne smiješ ni željeti

previše.

Inače

će te

pogoditi društvene sankcije . Postojanje

takve norme empirijski smo dokazali u drugoj

polovici 1960 ih

godina D. Tadić,

tada

moja asi

stentica, i ja u jednoj studiji koja je zatim i objavlje

na. Danas ta norma vjerojatno pripada prošlosti.

( 3) Redistributivna etika. U distributivnom procesu

d j e l u j u dvije etike: (1) akvizitivna etika i (2)

redistributivna etika. Akvizitivna etika je etika stje

canja ekonomskih dobara

etika profita, štednje

i

a k u m u l a c ije . Susrećemo je u literaturi pod nazi

vom

protestantska etika (M . Weber) i puritanska

etika .

M o ra ln a je

dužnost čovjeka

da

stječe

a ne da

dijeli, stjecanje

a n e

redistribucija

daje čovjeku

sta

tus u

društvu.

N a su p r o t tome, redistributivna etika kaže da je

m o r a ln a

dužnost čovjeka

da ono što ima po dijeli s

o n i m a

koj i

n e m a ju . D ijel jen jem il i čak

uništava

njem

(rasipanjem) vlastite imovine čovjek stječe

status u

društvu.

Kao

p r im je r m o že m o uzeti insti

tuc i ju

potlatch

kod sjeveroameričkog plemena

Kwakiutl.

O n a j tko javno

spali

dio svoje imovine

dobija veći

status

u društvu. N ije to nikakav etno

loški kuriozum: rastrošne

svadbe,

proslave, lije

pljenje hiljadarki na čelo ciganke u noćnom lokalu,

paljenje

cigarete krupnom novčanicom u krčmi i

mn o gi

slični

običaji

naš su pandan potlatcha.

Redistributivna etika ne mora poprimiti takve ek

stravagantne oblike, ali ona ima svoje institucije.

U m alim

agrarnim zajednicama to je razmjena da

rova. O tome je klasični francuski sociolog

Marcel

Mauss napisao posebnu

raspravu.

U velikim naci

onalnim zajednicama glavna je redistributivna in

stitucija država. Sjetimo se socijalističke države,

neekonomskih cijena, subvencija

i

zajedničke po

trošnje;

sjetimo

se

latin oameričkih država gdje

cijene često nisu pokrivale troškove proizvodnje

uostalom,

u nas je to još i danas slučaj s cijenom

električne energije; sjetimo se, konačno, države

blagostanja

na

Zapadu

sjetimo

se

Švedske

i

nje

zinih visokih poreza i socijalnih bene ficija. O kari

tativnim

ustanovama neću govoriti, premda su i to

redistributivne institucije u suvremenom društvu.

U društvima gdje

je

na.snazi egalitarizam šansi

su

srećemo obje etike, u zemljama radikalnog

egalita

\

rizma postoji samo jedna: redistributivna etika.

( 4)

Antipoduzetnički stav

a priori negativan stav

prema poduzetništvu kao obliku ekonomskog

po:

našanja. Naslijeđ en je iz našeg tradicionalnog, z a i

drugarskog

društva

i

ideološki učvršćen

za

vrijeme

samoupravnog socijalizma. U samoupravnom

soci

jalizmu

bilo je čak zazorno upotrijebiti termine po

duzetništvo i poduzetnik. Umjesto toga upotreblja

vao

se vrijednosno neutralni termin poslovnost .

( 5)

Opsesija

o

privatniku (izraz koji

je

izmislio

je

dan

beogradski novinar)

negativan stav prema

privatnom privređ ivanju, koji je prevladavao u sa

moupravnom

socijalizmu. K orijen je

isti

kao i kod

antipoduzetničkog

stava.

( 6)

Intelektualna uravnilovka : vjerovanje

da su

ljudske

sposobnosti kod svih l judi jednake, jer svi

zdravi l judi mogu krampati . To je filozofija

upro

sječivanja.

Prosjeci su

bili

om iljena statistička ka

tegorija

u socijalizmu.

( 7) An t ip ro fe sio n a l izam . Važnu komponentu

egalt

tarnog sindroma

č in i

antiprofesionalizam. T o

je

ne

gativan stav prema stručnom znanju , prema

profe

sionalnim normama, prema profesionalnoj grupi (

prema p rofesionalnoj

organizaciji.

T aj

stav

p odc jen ju j e stručno z n a n j e i metodu, l

suprotstavlja

im

zdravorazumsko

znanje

i

rasu

đ ivan je ,

a

stručnim kriterijima suprotstavlja

poli

tičke i ideološke kriterije ( politička

podobnost

klasni instinkt , nacionalni osjećaj ).

N a profesionalca se

vrši pritisak

da u svojoj struč

noj aktivnosti

odstupi od

normi profesije

u

prvon

redu

od

stručne metodologije

i

profesionalne etike


4/5

Ant ip rofes ional izam poriče autonomiju i identitet

profesionalne grupe: on nastoji deprofesionalizira

ti

stare

etablirane profesije

kao što su, na

p r i m je r ,

pravo

i

m e d i c in a ,

i

spriječiti profesionalizaciju

n o

vih zanimanja kao što su, primjerice, menedžment

(def ini ranje

upravljanja poduzećem kao društveno

političke

f u n k c i je

pol i t i ca l management) i novi

narstvo (definiranje novinara

kao

društveno

političkog radnika ).

I

na kraju, an tiprofesionalizam se negativno odnosi

prema profesionalnim organizacijama.

O n

kritizira

cehovštinu i nastoji pretvoriti profesionalnu o r

ganizaciju u transmisiju državno po l it ičkog centra.

U prvim godinama poslije drugog svjetskog

rata

antiprofesionalizam

je bio

eksplicitna vrijednost

u

društvu. Međ utim, industrijalizacija izbacuje na

eksplicitni plan znanje i stručnost kao nove vrijed

nosti,

ali n a

implicitnom nivou

i

dalje dom inira

an

t ip rofesional izam . Praktična politika se i dalje za

sniva na antiprofesionalizmu, uz verbalne pohvale

znanju

i stručnosti.

Po l it i čko ins t ituc ionalne promjene 90ih godina n i

su uklonile antiprofesionalizam. Politička

podob

nost

ostala

je i dalje neizrečeni ali djelatni kriterij

odabira kadrova, a o žalosnoj deprofes ional izaci j i

novinara u državnim medijima da i ne govorimo.

( 8)

Antiintelektualizam.

Svaki

egalitarizam

čak i

onaj koji zastupa

jednakost

šansi, sadržava antiin

t e lek tua lnu notu.

Na to je još

davno upozorio ame

r i č k i

sociolog

R . K . M e r to n , govoreći o ant i inte lek

t u a l iz m u u Americi. To se odnosi naročito na radi

k a l n i egalitarizam. Taj se a n t i i n t e l e k t u a l i za m po

sebno

izražava

u deprecijaciji intelektualnog i glo

r i f ikac i j i fizičkog rada. Deprecijacija se osobito

izražava

u mizernoj cijeni

autorskog arka

kao

prirodne jedinice intelektualnog

rada.

Takođ er

je

očita

u

negativnom

stavu

prema inventivnom radu,

u tendenciji da se za izume i tehničke racionaliza

cije

n e plati ništa ili da se plati mizerno malo. T aj

je

stav

išao

čak do

šikaniranja inovatora

i

njihova

t jeranja iz poduzeća. Dakako, deprecijacija intelek

tualnog rada logički vodi polit ičko j desubjek

tivizaciji

intelektualaca.

Z anim l jivo je upitati se, gdje su korijeni točnije,

historijski korijeni antiintelektualizma.

Prof .

P . N o

vosel

nalazi ih u proizvodnji u agrarnom društvu.

U tom društvu proizvodnja se odvija

tako

da se uvi

je k ponavljaju postojeće naslijeđ ene sheme. U t om

vječnom ponavljanju novim idejama nema mjesta

one ne znače

ništa.

Societalni nivo

solidarnost

Solidarnost

je

zapravo

grupna vrijednost (grupni

nivo) i nalazimo je u svakoj ljudskoj grupi. U litera

turi iz pedesetih godina ona se naziva grupna ko

hezivnost, a danas uglavnom

solidarnost.

I u na

šem društvu ona je bila

grupni

fenomen: bila je ve

zana u z obitelj (pogotovu kućnu zadrugu sjetimo

se zadrugarskog slogana

svi

za

jednoga, jedan

za

sve ), za rodbinu,

selo

i lokalnu zajednicu, a u no

vije

vrijeme i za radni kolektiv. N a primjer, kad je

nekome bila potrebna transfuzija, vodio

je u

bolni

cu svoje srodnike

i

članove kolektiva

ni je

se mo

gao

osloniti

na

anonimne davaoce.

Kao

grupni fenomen

solidarnost

je

mehaničkog

tipa prema poznatoj tipologiji E . D urkheima,

koj i

razl ikuje mehaničku solidarnost i

organsku

so

lidarnost . Mehanička solidarnost temelji se na za

jedničkom socijalnim identitetu i kulturi primarne

ljudske

zajednice, a

organska solidarnost

na

osjećaju

međ uzavisnosti u okviru

društvene

podje

le

rada.

Mehanička

solidarnost

je

centrirana

na

grupu,

a

organska solidarnost

na

globalno društvo

(societalni

nivo).

Za vrijeme domovinskog rata solidarnost s pro

gnanicima i izbjeglicama širi se s grupne na socie

t a lnu razinu on a postaje societalni fenomen. Ali

ona i dalje ostaje mehanička

solidarnost,

n e tran

s form i ra

se u

organsku

solidarnost. Stoga se

može

su m n j at i da solidarnost, kakvu zapažamo danas,

nije

societalna vrijednost već da je tu uključen je

dan

drugi vrijednosni kod: herojski kodeks (nacio

nalni nivo). Ali tek će

poslijeratni

period omogućiti

da

se

točnije

ustanovi

karakter te

vrijednosti.

Ja

sam je ovdje tentativno

uvrstio

u

societalne

vrijed

nosti.

Autoritarnost

Ovu vrijednost, čini se, nije potrebno definirati

svi znamo o čemu je riječ. To je dragovoljno podvr

gavanje pojedinca autoritetu,

strahopoštovanje

pred hijerarhijom. Ali n e bilo kojem autoritetu n e

n a primjer profesionalnom il i duhovnom autorite

tu već pat rijarhalnom aut oritetu (svejedno da li

o c u obitelji i l i ocu nacije). Njegovi korijeni su u

agrarnom

društvu

i tot alitarnim

sistemima.

N o ,

čini se da

postoje

i

drugi

izvori kao što je sam in

dustrijski rad, osobito na klasičnoj tehnologiji. Ta

k o S. M . Lipset u svojoj

knj iz i olitički čovjek

govo-

ri

o

autoritarnosti radničke klase .

Da li se ta vrednota

može empirijski mjeriti

i

do

kazati? T . Adorno i njegovi kolege koji su pred H i

tlerom pobjegli u Ameriku, konstruirali su poseb

n u

skalu za

m je ren je

autoritarne ličnosti to je po

znata

F skala. N i je

mi poznato da li je ta skala ika

da bila upotrijebljena u H rvatskoj. Ali bila je primi

jenjena

prije ovog rata u nekim beogradskim sred

njim školama.

Rezultati

su pokazali

fantastično

vi

soke

skorove

dobijene

na toj

skali

mnogo

veće

ne

go

u SAD. N a jednoj ženskoj školi dobijen

je

najveći

skor

dotada

zabilježen u stručnoj

literaturi

5.3O

na sedmočlanoj skali). Teško je rezultate tih istra


5/5

živanja

ekspandirati

na hrvatsku populaciju. Ali,

i m a ju ć i

n a u m u d a sm o i m i

proizašli

iz

sličnog

agrarnog društva, razumno

je

pretpostaviti

da bi

skorovi

i za

našu

populaciju bili

ekstremno visoki.

N ajvažn i j i

rezultat autoritarne vri jednosti je auto^

ritarna_politička

kultura koja čini jednu

od

glavnilT

prepreka razvoju moderne demokracije.

Autor i t a r

n a politička kultura prirodno se kristalizira u au

toritarne političke

inst i tuci je .

Zaključna

razmatranja

Kakav

je

danas

vrijednosni prtljag što smo ga na

sli jedil i iz tradicionalnog i socijalističkog društva

sa

stanovišta

njegove funkcionalnosti?

Individualni utilitarizam je š to b i rekli Englezi

mbced blessing .

Utilitarnost je vrijednosna pret

postavka

tržne ekonomije. Ali pretjerana, rekao

bih sirova, utilitarnost pogoduje

i

razvoju sive

pa

tamne ekonomije, i u tom je smislu ta vrijednost

disfunkcionalna. O erozivnom djelovanju na druš

tveno tkivo neću n i govoriti.

H erojski kodeks

je nesumnjivo

visoko

funkciona

la n

za

opstanak nacionalne zajednice

u

postojećem

o k r u ž e n j u ,

ali on

uvi j ek

tendira da se pretvori u

autoritarnost.

Nasuprot

tome, radikalni je egalitarizam veoma

disfunkcionalan ne samo za razvoj industrijalizma,

kako

sam

dokazivao

još

prije više

od 30

godina,

nego je disfunkcionalan za razvoj tržne

ek o n o m i je

uopće. Radikalni egalitarizam

je

velika prepreka

m odern izac i ji hrvatskog društva.

Solidarnost

je bez sumnje funkcionalna vrijednost,

koju treba dalje gajiti.

Autoritarnost

je

izvan

svake

sumnje disfunkcio

nalna za razvoj političke demokracije u društvu.

Na kraju, postavlja se pitanje: što učiniti? N ajjed

nos tavni je

b i

bilo kazati: valja

i

dalje

gajiti

f u n k

c iona lne vrijednosti

a

suzbijati

one

disfunkcional

ne (na primjer, nadomještati radikalni egalitarizam

egalitarizmom jednakih šansi ili autoritarnost de

mokratičnošću).

Ali vrijednosti su

f en o m en i

dugog

t ra janja : polako nastaju

ali i

vrlo polako nestaju.

D a

li onda čekati da neka disfunkcionalna vrijed

nost polako odumre pa tek onda m i jen ja ti ljudsko

ponašanje

ili

treba

m ijenjat i

ponašanje odmah

a

pustiti da vrijednost polako erodira i iščezne?

Ni je

li to opasno: ne vodi li m ijenjanje ponašanja nasu

prot vrijednostima

l jud i

diktaturi? Ta opasnost

nije

samo akademska.

No, ovdje moramo uvesti u razmatranje pojam

strukture. Vrijednosti ne determiniraju ponašanje

neposredno

već

preko određ enih struktura

u

koji

m a

su

otjelovljene

(ekonomske, socijalne, politič

ke,

kulturne

i

druge strukture).

L ju d i

mogu zadrža

ti

svoje vrijednosti ali će se

ponašati

prema

zaht jev im a strukture ako postoji diskrepancija iz

međ u vrijednosti i strukture. Kad popusti

pritisak

strukture, vrijednosti će ponovo

određ ivati

pona

šanje. Na

p r i m je r ,

mnogi su

naši

gastarbajteri došli

u

N je m a č k u

s vrijednosnim prtljagom radikalnog

egalitarizma, ali tamo su se uključili u sasvim dru

gačiju strukturu i postali uspješni industrijski rad

nici

i poduzetnici. Prema tome, strategija mora

bi

ti: mijenjati strukture. Na to me prije

četiri

decenije

upozor io jedan čikaški profesor, koj i je bio veoma

angažiran

na

projektima zajedničkog stanovanja

crnaca i bijelaca. Njegova je strateška ideja bila:

treba

ići na

zajedničko življenje

i

pustiti

da

rasne

predrasude

polako

same

odumru.

Treba,

dakle, staviti

naglasak na

stvaranje novih

struktura, ali u

njih

odmah ugrađ ivati nove vrijed

nosti. Tada neće biti

opasnosti

od novih diktatura.

LITERATURA

Baier,

K. i

Rescher,

N .,

Value

and the

Future

N ew

York,

T he

Free

Press, 1969.

D u r k h e i m , E., The Divison

of

Lahor in Society, New York, M c

M illan, 1933.

Erl ich,

V.

St., Ljudske vrednote

i

kontakti kultura , Sociologija

5 1965.

Foster, G.

M.,

Peasant Society and the

Image

of Limited

Good ,

American

Anthropologist

Vol. 67, N o. 2,1965.

Kl uckhohn , C.,MitrorforMan, New York, M cG ravv 1949. Takođ er

Value Orientation

in

the Theory

of

Action ,

T.

Parsons

i E. Sh ills,

ur . ,

T oward a General Theory

of

Action Cambgridge, Mass., 1954.

Kuzmanović, B., Problem

motivacionih osnova

samoupravljanja

(doktorska disertacija), Beograd, 1987.

Lenski,

G ., Power and Privilege, N ew York, McGraw, 1965.

Lipset, S. M.,

Politički

čovek, Beograd,

Rad , 1969.

Mauss,

M ., Essai

sur

le

don ,

Sociologie

et anthropologie

Pariš,

P.

U. E, 1966.

Merton, R. K.

Social Theory and

Social Stntcture

Glencoe, 111.,

The Free Press, 1957.

Moore, B.,

Social

Origins of

Dictatorship

and

Democracy

Har

m onds wor th ,

Penguin

Books,

1969.

Novosel,

P.,

Reforma, samoupravljanje

i

psihologija predin

dustrijskog mentaliteta ,

Naše teme 12,

1968.

Seashore, S. E.,

Group Cohesiveness in the

In dustrial

W ork Group

An n

Arbor,

M ich . ,

Institute

fo r

Social Research, 1954.

ladić, D. i Županov, J.,

Ekonomske

aspiracije i društvena norma

egalitarnosti , Sociologija

2

1969.

Weber,

M.,

Protestantska etika

i duh

kapitalizma

Sarajevo, Veselin

Masleša, 1968.

li tar izam

i

industr ija li zam ,

Sociologija l,

1970.

dikalni

egalitarizam kao društveni kod ,

Sociologija i

samoupravljanje,

Zagreb, Školska

knjiga,

1987.

Documents

Zupanov (1993): Dominantne vrijednosti hrvatskog drustva