OKOLNOSTI PROBOJA PRAVAŠKE IDEOLOGIJE U HRVATSKU KNJIŽEVNOST

(6. DIO):

ANTUN GUSTAV MATOŠ

Zvonimir Lucić

Antun Gustav Matoš, rođen 1873. u Tovarniku, nesumnjivo je bio najveće ime hrvatske moderne. Okušao se u gotovo svim književnim rodovima, svojim znatiželjnim i otvorenim duhom i visokim kriterijima u literarnoj kritici pokušao je izvesti hrvatsku književnost iz provincijalne letargičnosti te u tome donekle uspio. Od spisatelja je posebno cijenio Mériméea, Baudelairea, Maupassanta i Poea. Autor je brojnih pjesama, novela (zbirke „Iverje“, „Novo iverje“ i „Umorne priče“), putopisa („Naši ljudi i krajevi“), te brojnih eseja i feljtona, često s ideološkim i polemičkim nabojem. Njegov životni put – od gimnazijskog obrazovanja u Zagrebu (o kojemu se pregršt zanimljivih i pikantnih podataka može pronaći u knjizi Ljube Wiesnera „Studija o A.G. Matošu), neuspješnog studija veterine u Beču, dezertiranja iz vojske i bijega u Srbiju, preko boravka u raznim europskim gradovima (najdulje u Parizu, gdje je prijateljevao s piscem i karikaturistom Andréom Rouveyreom) i potom opet u Beogradu, do konačnog povratka u Zagreb i smrti u ožujku 1914. – bio je obilježen brojnim konfliktima sa suvremenicima, raskinutim prijateljstvima, povremenim upadanjima u estetske i svjetonazorske kontradikcije, te umjetničkim usponima i padovima, ali konstantno je ostalo Matoševo domoljublje, i to izraženo ponajprije simpatiziranjem pravaške ideje. Smatrao se pravim starčevićancem (iako je kritizirao ono što je smatrao nedorečenim i skučenim u dotičnom ideološkom sklopu) i uvažavao je temeljne postave izvornog Starčevićevog nauka. Boravak u Srbiji ga je zapravo pokrenuo u smjeru nepovjerenja prema srpskoj nacionalnoj politici, a ne približio suosjećanju sa srpskim stremljenjima, premda se nije uvijek tako činilo. Posebno je naglašavao liberalnu komponentu pravaškog nauka. Sveprisutan na kulturnoj sceni, čest politički i književni komentator u raznim tiskovinama, djelovao je umnogome kao oponent dvjema suprotstavljenim strujama u javnom životu: Crkvi, točnije klerikalnom Hrvatskom katoličkom pokretu, zastupanom kroz, primjerice, list „Hrvatstvo“, koji je saveznike u propovijedanju radikalne i antiliberalne varijante hrvatskog nacionalizma našao u frankovcima; s druge strane, oponirao je ultraliberalnoj naprednjačkoj ideologiji, važnom elementu Hrvatsko­srpske koalicije, antikatoličkom i jugoslavenskom svjetonazorskom sklopu, hipokritski spremnom i na ustupke Monarhiji, čiji je glavni predstavnik bio Ivan Lorković. Među tadašnjim poznatim književnicima koji su suportirali spomenutu ideologiju nezaobilazan je Vladimir Vidrič, briljantan pjesnik i još jedan u nizu hrvatskih pisaca koji je završio svoj životni put u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču. Dakle, Gustl je za klerikalce bio opasan i subverzivan, gotovo antikrist, a za „naprednjake“ nazadni dvolični religijski bigot i reakcionarni ograničeni nacionalist. Već je to znak hrabrog i slobodnog mišljenja. Znak – veličine. I umijeća sintetiziranja svega što je bilo produktivno i konstruktivno u pravaškoj misli.

Matoš se protivio rastućoj ksenofobiji i usponu militarističkog nacionalizma u zapadnim društvima. Smatrao je da novi imperijalizam – koji je zapravo i bio glavni uzrok Prvog svjetskog rata, koji je izbio samo četiri mjeseca nakon njegove smrti ­ predstavlja koaliciju agresivnih vojničkih diktatura s kapitalističkim industrijalcima, pogubnu za široke slojeve (proletarijat i liberalno građanstvo), kao i za male narode, pa tako i za Hrvate. Matoša se može nazvati iskrenim liberalom; bio je pobornik demokracije, slobode mišljenja, individualizma, tolerancije i otvorenosti nacionalnih kultura. Naravno, jedno vrlo intrigantno pitanje ostaje otvorenim. Kako bi Matoš, da je još malo poživio, doživio i komentirao tragičnu klaonicu Velikog rata? Kako bi persona koja je imala ambivalentan stav prema Srbiji, srpskom društvu i srpskoj državi (dobro upoznavši tamošnje prilike i figure poput Jovana Skerlića, od kojega se razlikovao u pristupu književnoj kritici – i zamjerivši se negativnom kritikom „Hajduka Stanka“ jednom Janku Veselinoviću ­ u jednu se ruku divio slobodarskom duhu, junačkoj tradiciji, duhu i humoru Srba, te uskoj, ali probitačnoj i obrazovanoj beogradskoj eliti, dok je istovremeno prezirao mentalitet koji je doveo do atentata na Aleksandra Obrenovića, kao i određena negiranja hrvatskog imena i povijesnog prava), ali koja je bila i uvjereno i konzistentno kritična prema politici Beča i Pešte, reagirala na atentat u Sarajevu? Vrlo je teško odgovoriti na to pitanje, pa bih ostao suzdržan, usprkos ogromnoj količini pročitanih Matoševih pisanih materijala iz kojih bi možda netko preuzetniji (ili neodgovorniji?) mogao/htio izvući definitivni zaključak. Naš je velikan spominjao „jednojezičnu književnost Hrvata i Srba“ i nerijetko pokušavao naći oslonac u onim srpskim snagama za koje je mislio da mogu biti kooperativne s hrvatskim stremljenjima. Bivajući zapravo dosljedan, s druge se strane zgražao nad brutalnim zločinima koje je činila neprincipijelna antibugarska koalicija (posebno se osvrnuvši na grčke i srpske snage) tijekom Drugog balkanskog rata 1913. Ovo su samo dvije informacije koje na prvi pogled ne moraju stajati jedna uz drugu. Međutim, mišljenja sam da nije tako. Riječ je, naravno, o kompleksnom konglomeratu političkih, umjetničkih, etičkih i psiholoških faktora, naizgled lako odvojivih, ali u praksi zapravo veoma isprepletenih i uzajamnih, koji bi hipotetski na vrlo zamršen i potencijalno nepredvidljiv način djelovali na Matoševo određivanje i (ne)biranje strana u Velikom ratu.

Naravno, mogli bismo se olako pozvati na Carla Schmitta i teško moći zamisliti Matoša u situaciji drugačijoj od one u kojoj bi, kao lojalan građanin Monarhije i svjestan zoon politikon, uvidio da egzistirati u sferi političkoga nužno znači pristati na mogućnost postojanja neprijatelja (u političkom, a tako nužno i u kontekstu rata, produžetka politike drugim sredstvima, ali i uz nastavak primjene postojećih sredstava, jer rat kao sjena uvijek lebdi nad politikom; bez permanentne mogućnosti ratnog sukoba, koji bi bio smisao imanentno političkog?), njegovog egzaktnog identificiranja i izbjegavanja upadanja u zamku iracionalne osobne mržnje prema istom tom neprijatelju. Tada bi ti potencijalni neprijatelji bili Kraljevina Srbija i njezini službeni saveznici. Matoš bi se tada morao okrenuti i protiv Francuske, „Domovine svojeg duha“, ali ne protiv biti koju ona predstavlja, ne protiv njezinog naroda i kulture; jer upravo se u izbjegavanju širenja opće mržnje i u 20. stoljeću toliko tragično prisutne sklonosti totalnoj dehumanizaciji neprijatelja ( sa svrhom lakšeg opravdanja potrebe njegovog uništenja i zatiranja; riječ je o pojavi koja je permanentno nazočna i u našem stoljeću u tzv. „ratu protiv terorizma“, konceptu koji krije toliko kontroverzi i nedoumica da zaslužuju poseban esej) i krije misaona srž koju je kontroverzni njemački autor iznio u svojem izuzetno relevantnom eseju „Pojam političkog“, prvi put objavljenom 1927. Što su kasnije činili Schmittovi ideološki istomišljenici, nažalost, dobro je poznato. Ali imajući u vidu realnu dinamiku međunarodnih odnosa i postupke drugih velikih sila, groteskno bi bilo pomisliti da se pravnika iz Plettenberga može smatrati krucijalno odgovornim… Dakle, teško je pomisliti da se na ovako postavljeno pitanje može jednostavno i jednoznačno odgovoriti bez uzimanja u obzir spomenutih čimbenika koji potencijalno mogu imati

reverzibilan utjecaj jedni na druge. Usudit ću se primijetiti da se na Matoša može primijeniti tzv. koncept nedovršivosti koji je Mihail Bahtin svojedobno razvio na primjeru djela velikog Dostojevskog. Svaku se osobu mora promatrati u kontekstu povijesnog perioda i mjesta u kojemu je egzistirala ili egzistira, priznati joj potencijal i trajno skriveni dio duše. Shvatiti da je podložna legitimnom duševnom, moralnom i intelektualnom razvoju; permanentnim promjenama. Nikoga se ne može u potpunosti shvatiti, upoznati ili označiti. Da je Matoš, također samo jedan od likova u velikoj knjizi života, poživio do, primjerice, 1918., možda bi izmijenio veliku većinu umjetničkih i ideoloških nazora u odnosu na, primjerice, stanje iz 1908. A promjene su mu se, nota bene, uistinu i događale. Mi, naravno, pogotovo s ovakvim povijesnim odmakom, ne možemo nikada u potpunosti usvojiti i bez pogreške interpretirati sve motive i pozadinske okolnosti koje su ga nosile kroz životno, spisateljsko i ideološko putovanje. Uzgred budi rečeno, ostaje žal zbog činjenice da nikada nije smogao vremena za kreiranje kakve romaneskne forme, jer bi se tada – sudeći po, primjerice, živopisnoj galeriji likova iz neponovljive novele „Nekad bilo ­ sad se spominjalo“, a i po njegovoj otvorenosti raznim ideološkim perspektivama (unatoč dosljednom i kontinuiranom plivanju u razlivenim rukavcima pravaške rijeke) – lako mogli poigravati s primjenom još jednog literarnog koncepta kojega je semiotičar Bahtin razvijao na primjeru Dostojevskog; „polifonije“ kao pojave u kojoj se likovima daje vlastiti „glasovi“ sukobljenih svjetonazora, tj. pušta ih se da izražavaju različite, često međusobno suprotstavljene životne, političke, umjetničke i druge nazore, dok autorova (ideološka itd.) perspektiva ostaje pritajena među mnogima te tako nije povlaštena. Te perspektive otvaraju pregršt mogućih opcija i nikada uistinu finalizirano iščitavanje književnog djela, a posebice destruiraju mogućnost jasne, decidirane, koherentne i samouvjerene književne kritike koja ne bi – analizirajući neko djelo – ujedno stalno propitivala i raščlanjivala i samu sebe. Stupa se u nedovršiv dijalog s „glasovima“…Međutim, previše digresija i intrigantnih pretpostavki ne bi nas daleko odvelo…

U svakom slučaju, pravaštvo je u Matoševoj interpretaciji dobilo višu, novu kvalitetu, i to kao kulturološki, etički i politički fenomen. Ideologija nikada nije potpuno progutala njegove umjetničke intencije, iako je napisao mnoge pjesme u kojima izražava rezignaciju nad zlom hrvatskom sudbinom i uskoćom pogleda i karaktera svojih lokalnih suvremenika, poput „1909.“ („Jer Hrvatsku mi moju objesiše…“), „Stare pjesme“ ili uznemirujuće „More“, te satiričke poetske uratke poput „Revije“, a neke pjesme posvetio je ličnostima poput Harambašića ili Mile Starčevića. Potencijali pravaškog radikalizma kod njega su transformirani u originalan i osebujan stil koji je oduška našao u polemičkim tekstovima, inspiriranima Starčevićem. Da, tu je vidljivo da je Matoš Starčevićev učenik, da je polemičnost važno obilježje njegovih tekstova, ali kao nov, moderan patriot, toliko različit od ideološke nepopustljivosti Kovačića ili Harambašića, Matoš je svojim ogromnim utjecajem mogao postati „prijenosnik“ elemenata pravaškog diskursa u opuse pisaca koji su bili više ili manje svjetonazorski i ideološki udaljeni od njega, poput Krleže ili Tina Ujevića. Naredni je citat ulomak iz genijalne komparacije dviju centralnih ličnosti hrvatske politike druge polovice 19. stoljeća, koji dokazuje da Matoš nije govorio i pisao o Strossmayeru jezikom mržnje kao njegovi pravaški prethodnici, već ga je uvažavao, smatrao višedimenzionalnom ličnošću, razumijevao njegove postupke: ''Popunjavahu se, ali ne kao Schiller i Goethe, već kao suprotni karakteri i ekstremi koji se dodiruju. Starčević je bedemska planina, zatvorena, puna vuka i ličkoga hajduka. Strossmayer je blaga i bogata slavonska ravnica. Stari ima znanje solidnije, Strossmayer opsežnije. Prvi je ekskluzivan, drugi tolerantan. Prvi je učitelj energije i mržnje (egzistencija žuči je opravdana), drugi je profesor ljubavi i poezije. Stari je stoik i velik prijatelj Muhamedov. Biskup je fini kršćanski epikurejac, nježan kao sv. Ivan, najdraži Spasiteljev učenik. (…) Demokrat i aristokrat. Starozavjetni moral u demagoškom civilu i galilejska tolerancija u katoličkoj uniformi. Dva pretendenta kao Rousseau i

Voltaire. Tolstoj i Turgenjev. Dva tipa našeg narodnog karaktera i naše cerebralnosti, i odsele se ne može roditi inteligentan Hrvat bez sličnosti s njima.''

1

Mišljenja sam da bi podrobnija analiza ideologije u mnogim Matoševim novelama, člancima, kritikama i pjesmama bila suviše zahtjevna zadaća za ovaj kratak format. Ukratko, bila bi pretenciozna bez pokrića. Naravno, uvijek se mogu spomenuti ekscentrična „Jesenska idila“, političke opservacije u „Našim ljudima i krajevima“, kraće satirične pjesme itd. Međutim, u nastavku ću se ograničiti na kraći prikaz ulomaka iz tri njegova izabrana politička eseja. U „Hrvatskoj misli“ Matoš tvrdi da je patriotizam najrealniji oblik altruizma. Živeći za narod, živi se za drugoga, pa tako i za čovječanstvo, a upućeni smo ponajprije na one koji su nam bliski po podrijetlu, zemlji, jeziku i prošlosti. ''Prema tome je etika patriotizma jedini moralni oblik, izmirujući kontraste altruizma i egoizma, jedini temelj gdje cjelokupna narodna pojedinačna djelovanja dobijaju istu kolektivnu svrhu, pa kao tijelo što je sastavljeno od mnogobrojnih autonomnih ćelija, tako i narod, ako ne trune i živi naravnim, slobodnim životom svijesti, postaje moralnom jedinicom, individuom, osobom – kakoMichelet zove Francusku.'' U hrvatskom slučaju, misao patriotizma je moralna misao jer ropstvo nije prirodno stanje; pravedno

2

je i etično da Hrvatska izbori slobodu. Moraliziranje nije dovoljno (tu Matoš tvrdi da je Starčević trebao uvažiti činjenicu da se masa teško može dovinuti do moralne visine odabranih pojedinaca, to jest teško može prihvatiti sokratovsko ili puritansko pozivanje samo na etiku), ali, naravno, ostaje činjenica da je Starčevićevo ukazivanje na relevantnost poštenja u vođenju politike još uvijek od neizmjerne važnosti. Nada se da Hrvatsku neće slomiti antidemokratska i korumpirana mađarska vlast; ohrabruje ga nepokolebljivost drugih „malih naroda“ (Čeha, Iraca, Finaca i dr.) pred pritiscima tiranija.

U eseju „Ljudi i ljudi“ Matoš ukazuje na to da moderni život ubija načelo individualnosti u čovjeku. Ljudi se vulgariziraju i uniformiraju, ali to ne pridonosi izdizanju masa, već ponižavanju (istinskih) elita. Suvremeno, po Matošu iskrivljeno shvaćanje demokracije, u kojemu je moguća prevlast sile, gluposti i demagogije nad slobodom i inteligencijom, mora ustupiti mjesto obnovi demokracije kao prave aristokracije duha, vladavine najsposobnijih. Svi ljudi nisu jednaki, ali kriteriji nejednakosti pogrešno su postavljeni. Umjesto vladavine najboljih, umno superiornih pojedinaca koji mogu pripadati i nižim klasama, lažna – jer „aristoi“ znači najbolji – aristokracija promovira istinsku priliku za uspjeh samo nasljedno ili imovinski privilegiranima. Hereditarnost nije pravi aristokratski princip. Francuska i Engleska su prosperitetne zemlje zbog individualističkog duha koji pruža najviše šanse za čovjekov slobodni razvitak, a ne zbog urođenih osobina naroda koji u njima žive. Zato Matoš glorificira demokratski princip i raduje se njegovoj pobjedi u državama širom Europe. Genijalnim su pojedincima, istina, apsolutistički vladari znali priznati aristokraciju duha, npr. Luj XIVMoliéreu, ali samo će se u istinski demokratskom sustavu razviti zbiljski duh individualizma, napretka i kulture.

Satirički naslovljen „Ad zvecanummonachum“ argumentiran je odgovor na „furtimašenje“ klerikalaca i frankovaca. Matoša užasava pomisao na to da milinovska propaganda samog Antu Starčevića proglašava antiliberalom i „uzima ga u zakup“. Kombinacija šovinizma i vjerske isključivosti kobna je mješavina, pogubna za hrvatstvo. Ona udaljuje pripadnike drugih vjera od borbe za hrvatsku slobodu. Matoš postavlja liberalnu otvorenost, sklonost individualizmu i toleranciji protiv „furtimaškog“ ropstva misli, dogmatizma i zatiranja inteligencije i individualnog mišljenja. Biti protiv pisanja listova poput „Hrvatske straže“ ne znači a priori biti protureligijski nastrojen. Matoš navodi dug niz velikih ličnosti (Marko Aurelije, Huysmans, Tolstoj, Rousseau, Kant, Comte, Bergson, Verlaine i dr.) koje su

1 Matoš, A.G.: Sabrana djela, sv. IV, JAZU/Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1973., str. 25.-26. 2 Cipek, T., Vrandečić, J. (ur.): Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj, Disput, Zagreb, 2004., str. 231.

se, iako ih se uglavnom (djelomično ili u potpunosti) ne doživljava kao kršćanske autore, prema njegovu mišljenju više predstavljale i zastupale duh kršćanstva nego oni koji bi „furtimašima“ zasigurno više bili po volji. Ne birajući mete, očito želeći potpuno potisnuti liberalno pravaštvo – uz evidentnu skučenost vidika – „furtimaši“ moraju biti spremni na Matošev odgovor, njegov (možda i revoltiran) navod o „antivitalizmu“ kršćanstva: ''Staro je mišljenje da je kršćanstvo neprijatelj prave ljepote i energije, pa sam to mišljenje pokazao citatom iz Machiavellija, tajnika katoličke republike, a mogah navesti još sijaset drugih autoriteta od Montaignea do Renana, od Erazma pa do Diderota i Nietzschea.'' Matoš dalje navodi da laici i kler moraju ići ruku pod ruku u obrazovanju puka i

3

kulturnom djelovanju. Prevlast svećenstva u tim djelatnostima po njegovu mišljenju neće donijeti ništa pozitivno.

Nadodao bih kratak zaključak cjelokupnog temata. Pravaštvo je s vremenom doživljavalo razne metamorfoze, Starčevićeva izvorna misao pretvarala se i u ruglo, ali pravaška je ideologija u književnosti odigrala važniju ulogu od puke projekcije misli, želja, ideja i političke propagande u burnim vremenima Khuenove vladavine i razdoblja od 1903. do 1914. Ona je, naime, uvela u hrvatsku književnost nov stilski i retorički inventar. Matoševa polemičnost – na koju je utjecao Starčević – utjecala je na brojne naše velike književnike, od kojih mnogi nisu bili svjetonazorski bliski pravaštvu. Kumičićeva „Urota zrinsko­frankopanska“ dugo je ostala paradigma romantiziranog domoljubnog romana, a prije Kovačićeve „Smrti babe Čengićkinje“ nikada u povijesti domaće pisane riječi nije bilo tako ekstremne, razorne i oštre političke satire. I na opus velikog Gjalskog utjecalo je njegovo pravaško iskustvo, a duboko u 20. stoljeće pravaštvo je kao svoju misao vodilju uveo Milan Šufflay, ubijen 1931., kojega bismo mogli nazvati posljednjim literarnim pravašem s kredibilitetom. Šufflay je bio ugledni albanolog i autor našeg prvog SF romana („Na Pacifiku god. 2255.“). Pravaški književnici razlikovali su se međusobno po većoj ili manjoj razini koncilijantnosti prema političkim protivnicima, zatim po literarnom stilu i profilu publike kojemu su stremili, po korištenju različitih pravopisnih varijanti (Starčević je, primjerice, konzistentno koristio svoju specifičnu staroštokavsku ikavicu, a jedan Harambašić se, s druge strane, uglavnom dosljedno služio korijenskim pravopisom), po većoj (Kovačić) ili manjoj (Harambašić, humora uglavnom lišeni Kumičić) sklonosti satiri, po različitim životnim stazama… Ali zajedničko im je bilo gotovo nekritičko glorificiranje Ante Starčevića (od kojega se možda – argumentirano – najviše distancirao Matoš) kao neupitnog uzora i najvećeg sina hrvatskog naroda.

3 Ibid., str. 239.

IZVORI:

Bahtin, Mihail: Problemi poetike Dostojevskog; Nolit, Beograd, 1967.

Cipek, Tihomir, Vrandečić, Josip (ur.): Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj; Disput, Zagreb, 2004.

Matoš, Antun Gustav: Sabrana djela, sv. IV, V; JAZU/Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1973.