Slikanje ikona

Tehnika ikonopisa bizantskog razdoblja, koja se u pučkoj umjetnosti u Rusiji očuvala do

početka 20. st., za razliku od enkaustičke tehnike (slikanja voskom), služi se bojama

pomiješanim sa žumanjkom kao vezivnim sredstvom (tempera). Uzima se drvo koje daje

čiste daske i koje ne napuknu kod sušenja, ne izlučuju smolu i kasnije se ne savijaju. Kod

svih grčih ikona (osima italo-kretskih i dalmatinskih), kao i kod starih ruskih, srednji dio

daske je udubljen, tako da vanjski rub predstavlja malo uzdignuti okvir oko slike.

Premazana tutkalom daska se polaže (grundira) slojem alabastra rastopljenog u žitkom

ljepilu. Na osušenu i izglađenu podlogu prenosi se crtež, katkada putem mehaničkog

"oprašivanja" kontura kroz rupice u slici koja se stavlja na dasku. Boje se rastapaju u octu

ili u vodi s malim dodatkom žumanjka. Osnova slike najprije se pokriva zlatom. Zatim se

debelim kistovima pokrivaju bojama različiti dijelovi slike; nakon toga "raskriva se"

pozadina kompozicije – palače, brda, drveće i drugi elementi pejzaža i arhitekture, a onda

se jednom tamnom bojom grundiraju likovi. Poslije toga se tankim kistom vrši

monohromno postupno "osvjetljavanje" tih površina istim bojama u nizu sve svjetlijih

nijansa, čime se gradi reljef figure, tijela i obraza. Završni moment u modeliranju lica čini

niz najsitnijih bijelih linija; one se na kraju mišića, nad obrvama, u očnim kutovima, na

nosu i nosnicama i na gornjoj usnici spajaju u bijele mrlje (rehatus), koje se zovu

"oživke". Osvjetljeni dijelovi slike često se još "probjeljuju" potezima rastopljenog zlata.

Pošto se izradi kosa i brada sitnim crticama i zavojcima, slikaju se natpisi zlatom ili

cinoberom. Konačno se ikona prekriva olifom – lakom koji daje površini sjaj i štiti sliku.

Mnoge su ikone prekrivene srebrnim ili mjedenim okovima, ponekad pozlaćenima.

Okovi su obično izvedeni tehnikom iskucavanja i ukrašeni gravirama. Pojava okova na

ikonama veoma je stara, a od 17. st. sve je češća. U Rusiji je njihova proizvodnja bila

masovna. Ob balkanskih ikona s ovakvim okovima najveći broj sačuvan je u Ohridu.

Nosioci slikanog sloja

Nosioci slikanog sloja su ono na cemu slikamo. U pravoslavnom ikonopisu srecemo

sledece nosioce:

Karton

Pogodili ste, karton se koristi za vezbanje. Mozete koristiti kupovni karton iz

slikarskih prodavnica, a mozete dohvatiti prvu kutiju na koju naidjete, rasporiti je

makazama i iskrojiti parce zeljene velicine koje cete preparirati podlogom za

ikonopis. Karton ce se savijati kada ga budete mazali preparaturom. Ovoj njegovoj

nezgodnoj osobini doskocicete pomocu lepljive trake i to tako sto cete karton zalepiti

za sto. Celom duzinom ivica kartona pruzite lepljivu traku i pricvrstite karton za sto.

Na ovaj karton nanesite dva, tri sloja preparature i sacekajte da se sve osusi. Kad

karton bude potpuno suv, odlepite ga od stola i slikajte po njemu.

Primer ikone na kartonu

Daska (prirodno drvo)

Tradicionalni nosilac koji se koristi jos od nastanka hriscanstva i ikonopisa svakako je

prirodno drvo. U zavisnosti od regiona, za ikonopis se koriste razlicite vrste drveta.

Najbolje je meko, listopadno drvo. Kod nas se najbolje pokazala lipa. Danas u prodaji

postoji velika ponuda gotovih dasaka za ikone, tako da ovde necete naci upustva o

tome kako da oterate veverice sa drveta, oborite ga, obradite i napravite svoju

dasku.

Daske koje se prodaju su zadovoljavajuceg kvaliteta i obrade i nisu mnogo skupe.

Jedna daska se sastoji od vise medjusobno slepljenih dascica. Pored toga sto su ove

dascice zalepljene jedna za drugu, one su sa straznje strane pricvrscene i sa dve

poprecne daske koje se nazivaju kusaci. Glavna uloga kusaka je da sprece krivljenje

daske. Sve sto je potrebno da znate o kusacima je to da oni ne smeju biti zalepljeni

za dasku niti bi smeli da ispadaju. Idealno je ako su kusaci cvrsto uglavljeni u svoje

zljebove. Nije problem i ako se mrdaju levo desno

- pri nanosenju preparature na drvo ce poceti da "radi" i, gle cuda, kusaci ce cvrsto

lezati u zljebovima.

Daske su najcesce pravougaonog oblika, mada ima i cetvrtastih kao i onih sa

zaobljenim gornjim delom. Ako je daska pravougaona najcesci odnos njene visine i

sirine je 1.33:1, u korist visine. Dakle, ako je nosilac ikone sirok 10 cm, njegova

visina ce biti 13,3cm. Taj odnos sirine i visine je idealan za ikone na kojima ce biti

predstavljen dopojasni lik jednog svetitelja.

Sa prednje strane daske najcesce se nalazi korito ili kovcezic. To je udubljenje od

nekih 2-5 mm dubine koje zauzima najveci deo daske. Oko korita nalazi se ram koji

ga uokviruje. Ram moze biti siri ili uzi, a postoje i mnoge ikone koje cu potpuno

ravne, dakle nemaju korito.

Pozadinu ikone naslikane na prirodnom drvetu je najbolje zastiti nekim zastitnim

sredstvom protiv crva. Gledajte da bude lepe boje, neke tamono crvenkaste, na

primer...

Ako planirate vasu ikonu da kacite na zid, onda joj na sredinu gornjeg kusaka

pricvrstite kukicu za kacenje slika.

Prednosti pravog drveta su cvrstoca i dugovecnost, a mane su krivljenje i nesvakidanje dobar ukus koji privlaci crvotocine.

Izgled daske od nazad - kusaci

Medijapan

Medijapan se prozivodi od opiljaka prirodnog drveta i lepka. Danas se sve vise koristi

u ikonopisu. Mozete ga nabaviti na mestima gde stolari kupuju sperpolocu,

medijapan i ostali materijal od kojeg prave to sto prave. Ako mozete da birate,

pazarite tamo gde "seku na meru". To ce vam mnogo olaksati zivot. Sto se cene tice

- pet puta je jeftiniji od prirodnog drveta. Za cenu jedne daske od lipe moze se kupiti

pet tabli medijapana istih dimenzija.

Na medijapanu nema kusaka, nema udubljenja sa prednje strane (korito).

Zadnju stranu medijapana mozete premazati cime god hocete jer crvi ne napadaju

medijapan, sto je ujedno i njegova velika prednost. Predlazem da je obojite cigla

crvenom akrilnom bojom za beton koja je vrlo lepa i mozete je naci u svakoj farbari.

Jos bolje ako imate neku lepu mat farbu koja nece dozvoliti vodi da prodre u

medijapan.

Ostale prednosti medijapana: ne krivi se (zato ni nema kusake), pogodan je za

velike formate jer je "iz jednog komada", a ne iz vise slepljenih dascica. Problem sa

medijapanom je taj sto moze da upije vodu iz okoline, nabubri i raspadne se. Jos

nisam video ovakvo parce medijapana, sem nekih komada koji su duze vreme bili na

otvorenom. Ako se ikona slikana na medijapanu drzi u normalnim, kucnim uslovima

ne bi trebalo da bude problema.

U slucaju nepazljivog postupanja sa medijapanom moze doci do krunjenja njegovih

coskova. Zbog toga ne bi bilo lose coskove premazati nekim lepkom i tako ih ojacati.

Sve u svemu, posle prirodnog drveta, medijapan je najbolji nosilac ikone. Ponasajte se ljudski prema njemu i on ce vam to uzvratiti na najbolji moguci nacin.

Tabla medijapana

Sperploca

Sperpoloca se pravi od vise medjusobno slepljenih furnira. To jest, uzme se daska i

od nje se iseku tanki komadi po sirini. Kao kada sir secete na tanke komade. Onda

se ti furniri zalepe jedan za drugi i tako se dobije tabla sperploce. Sperploca se moze

naci u raznim debljinama. Iako deluje cvrsto, sperploca ima jednu manu kada je

ikonopis u pitanju - moguce je da dodje do razlepljivanja furnira nakon nanosenja podloge za slikanje.

Dogodi se da izmedju dva sloja furnira ne bude dovoljno lepka i kada se gornji sloj

nakvasi u toku pravljenja podloge, on krene da "radi", bubri, pomera se i odlepi se

na onom mestu gde nije bilo dovoljno lepka. Rezultat tog odlepljivanja bice grba,

ispupcenje na vasoj podlozi.

Platno

Ikone na platnu se slikaju akrilnim bojama. Mozemo slikati na:

1. Blind ramovima koji se u prodavnicama nalaze vec pripremljeni, raznih su

dimenzija i nisu skupi. To su klasicna platna za slikanje koja su pricvrscena na drveni ram.

2. Platnu koje ce po zavrsetku slikanja biti nalepljeno na zid i tako postati

svojevrsna "freska". Za izaradu ovakvih ikona - freski potreban nam je veliki drveni

ram na koji cemo zategnuti platno. Posle zatezanja na platno nanosimo akrilnu

podlogu u dva sloja. Slikanje bi trebalo izvesti u tanjim slojevima da bi se oslikano

platno moglo urolati (zbog transporta) bez ostecenja slikanog sloja. Sem na zid,

ovako oslikane ikone se mogu lepiti i na medijapan i sl.

Ikona na platnu spremna za lepljenje na zid

Priprema podloge

Sudeci po vasim brojnim pitanjima vezanim za ovu temu, pravljenje podloge (levkas,

djeso, grund) zadaje vam dosta problema. Lako moze biti da su ti problemi proizasli

iz velikog broja receptura koje mozemo naci i koji zbunjuju pocetnika. Cesto su te recepture potpuno medjusobno suprotne, sto izaziva dodatne zabune.

Ovde cu pokusati da izlozim nacin na koji ja pripremam podlogu za slikanje ikone. Ako u tekstu bude nekih nejasnih delova, slobodno otvorite novu temu na forumu.

Jasno je da se slikanje ne moze izvoditi direktno na drvenoj podlozi, jer je nemoguce

tako uglacati dasku da se njena zrnasta tekstura ne odrazi na slikani sloj. Zbog toga,

ali i zbog nekih drugis stvari, pribegava se nanosenju podloge koja se sastoji od

tutkala i nekog punioca. Uloga podloge je da obezbedi: glatkocu, cvrstinu, povrsinu

koja se moze lepo polzatiti, obezbedjuje jednaku upojnost po celoj povrsini i garantuje dugovecnost naslikanog sloja.

Impregnacija

Da bi podloga bila cvrsta i kvalitetna dasku na koju cemo je nanositi prethodno

moramo zasititi tutkalom. To cemo postici pomocu gusceg rastvora tutkala (7 - 10%)

kojeg cemo u 2 - 3 sloja naneti na dasku. Potrebno je uvek sacekati da se prethodni

sloj osusi, pa zatim naneti sledeci sloj. To moze da potraje od pola sa ta na vise,

zavisi od temperature, vlaznosti vazduha i sl. Uglavnom, susenje se ne sme

ubrzavati na bilo koji nacin (fen i sl.). U slucaju da radite na medijapanu imregnaciju mozete obaviti u jednom sloju.

Kada se tutkalo na dasci osusi mozete na nju nalepiti platno ili gazu. To mozete

uciniti, ali i ne morate. Licno, platno lepim na dasku samo kada radim vece formate.

Ako nemate dovoljno iskustva sa pravljenjem podloga za ikone, a nalepili ste platno

ili gazu, moze se dogoditi da vam podloga ne bude ravna, nego da poprimi strukturu

gaze (povrsina ce vam biti sva od sitnih kvadrata). Ako ipak zelite da nalepite platno,

uradite to ovako: gazu isecite par centimetara duzu i siru nego sto je vasa daska.

Zatim je potopite u toplo tutkalo. Kada se dobro natopi, rasirite je po impregniranoj

dasci. Pazite da je dobro utapkate na dasku, da neki delovi ne ostanu ne zalepljeni.

Narocitu paznju obratite na uglove oko koritanceta daske. AKo gaza uporno nece

lepo da "legne" u uglove isecite je ziletom na tim mestima i zatim je prstima

pritisnite uz dasku. Kada se sve osusi, visak gaze odsecite i nanesite podlogu na sve to.

Podloga

Napravite 7-10% rastvor tutkala (100 gr. tutkala na 1 litar vode je 10% rastvor). To

cete uraditi tako sto cete u neku serpicu sipati hladnu vodu i u nju dodati granule

tutkala. Sve to ostavite dok tutkalo ne nabubri. To obicno traje neka dva sata. Posle

toga tutkalo lagano zagrevajte u duplom loncu (kuvanje na pari) do temperature od 40, 50°C i mesajte sve dok se granule tutkala potpuno ne rastvore.

Kada su se granule tutkala potpuno rastvorile, otopini polako dodajemo punilac

(bolonjska kreda, npr) i sve to mesamo sve dok grudvice potpuno ne nestanu. Odnos

otopine tutkala i punioca treba da bude 1:2 do 2.5 u korist otopine.

tutkalo (otopina) 2 do 2.5 delova

kreda 1 deo

Namerno koristim rec "otopina" (a ne tutkalo) da ne bi doslo do zabune. Otopina je

tutkalo rastopljeno u vodi. Nekada mi ovo nije bilo jasno pa sam u podlogu dodavao

jako malo krede, jer je pisalo da ga treba dodati u duplo manjoj masi nego tutkala

(nije pisalo otopine). Nisam znao da se pod tim "tutkalo" podrazumevalo tutkalo +

voda. Radio sam to ovako: uzeo bih 7 gr tutkala i potopio ga u 100 gr vode. U to bih

dodao samo 3.5 gr krede jer je 3.5 gr pola od 7 gr. To je bilo jako pogresno, trebalo je dodati 50 i nesto grama krede, jer je masa otopine (tutkalo+voda) preko 100 gr.

Evo kako bi to trebalo da izgleda u praksi:

0.5 l vode

35-40 gr tutkala

260 gr bolonjske krede

Ovako pripremljenu smesu nenaseite cetkom u tankom sloju po prednjoj strani

daske. Kada se prvi sloj osusi, nanesite sledeci sloj. Vrlo je bitno da su slojevi koje

nanosite tanki i da se prethodni sloj prosusio dobro. To ne znaci da prethodni sloj

mora potpuno da se osusi, vec treba da bude vlazan na dodir prsta, ali ne sme da se

sija vec mora da ima mat izgled. Pricekajte nekih sat vremena izmedju dva sloja.

Ako je potrebno, sacekajte i duze. Vazno je znati da debljim slojevima necete ubrzati

proces pravljenja podloge vec ce te ceo proces znatno produziti, a sto je najgore

podloga vam nece uspeti. Ispucace i bice puna rupica. Takva podloga ne moze da se

kripi i popravlja. Ogulite je skroz (kvasenje podloge olaksava njeno skidanje) i uradite sve ispocetka. Sa vise strpljenja ovaj put.

Inace, nestrpljive osobe ce imati mnogo problema sa svim fazama izrade ikone ako

ne uspeju da savladaju svoju zelju da sve zavrse na brzaka. Svaki pokusaj

ubrzavanja procesa prilikom rada na ikoni rezultira potpunim fijaskom - podloga

puca, pozlata propada, boja se ljusti. Pre nego sto krenete putem ikonopisa, naoruzajte se strpljenjem.

Postoje mnoge "urbane legende" u vezi broja slojeva podloge kojima je potrebno

premazati ikonu. Magicni brojevi su cesto 7 slojeva, 12 slojeva itd. Bas kao u

bajkama o zmajevima i sl ("iza sedam mora..."). Moram vam reci da ne postoji

pravilo o broju slojeva i nemojte slusati onoga ko vam soli pamet raznim

mistifikacijama. Jedino pravilo kojim se treba voditi jeste dobijanje kvalitetne

podloge za slikanje. Dobra podloga je ona koja posle smirglanja izgleda glatko, belo,

cvrsto, nema nepravilnosti (pukotine) i dovoljno je debela (0.7mm - 3mm, npr).

Bitno je dobijete podlogu tih karakteristika, a nije vazno iz koliko slojeva cete to

postici. Meni licno potrebno je od 8 do 15 slojeva. Uglavnom, za pravljenje podloge

bice vam potreban ceo jedan dan koji cete provesti kraj sporeta podgrevajuci tutkalo

pre svakog nanosenja novog sloja.

Kada zavrsite premazivanje daske, ostavite je do sutra da se potpuno osusi.

Nabavite nekoliko finih smirgli (najsitniju, malo krupniju od nje, i jos krupniju) i prvo

najkrupnijom ismirglajte podlogu, zatim onom srednjom smirglom i na kraju

najfinijom. Ako ovo sve radite napolju (zbog prasine) gledajte da budete u hladu.

Bela boja podloge veoma jako reflektuje svetlost i mozete imati problema sa ocima

ako je budete smirglali na suncu i pri tom sve vreme gledate u nju. Ovo ne pise ni u jednoj knjizi, u pitanju je licno iskustvo...

Suvom, mekom cetkom odprasite vasu dasku i to bi trebalo da je to...

Napomena: pre impregnacije i nanosenja podloge bocne strane ivice mozete

prelepiti zuckastom, papirnom lepljivom trakom (koriste je moleri, na primer). Posle

zavrsetka rada na pripremi skinite ovu lepljivu traku i bocne stranice vase ikone ce ostati lepe i ciste.

Crtez

Crteze je mozda i najvazniji element jedne ikone i od njega u mnogome zavisi finalni

ishod. Bez dobrog crteza nema lepe ikone, dok sa druge strane, dobar crtez mozete

okaciti na zid i samo sa njim postici pun efekat. Ako ne u teoloskom, onda sigurno u

umetnickom smislu. Samostalna izrada crteza za ikonu zahteva vrlo dobro likovno

znanje, poznavanje teologije ikone, a pre svega mnogo kreativnosti, talenta i crtalackog iskustva.

Buduci da se ovde nalaze upustva za pocetnike, za sada nece biti reci o samostalnoj

izradi crteza, vec cu samo napisati kako da prenesete vec postojeci crtez na dasku.

Posto ste pripremili vasu dasku, najlakse ce biti da odstampate crno belu sliku one

ikone koju zelite da slikate i to u velicini vase daske. Odstampanu sliku obradite na

sledeci nacin: parcetom vate utrljajte neki pigment (crni ili crveni, na primer) na

poledjini papira i na taj nacin dobicete sopstveni "indigo papir". Namestite papir na

dasku i po ivicama ga pricvrstite zutom, papirnom lepljivom trakom. To je potrebno

uraditi da vam se crtez ne bi pomerao u toku njegovog prenosenja na dasku. Sada

olovkom, hemijskom ili obicnom, jedostavno precrtajte glavne linije ikone. Cinite to

pritiskom srednje jacine. Posto ste zavrsili precrtavanje uklonite papir i pogledajte koji rezultat ste dobili.

Graviranje

Ako ste zadovoljni onim sto ste precrtali na dasku, pristupite graviranju: nekim

zasiljenim predmetom blago urezite precrtane linije u podlogu. Ovo je potrebno

uciniti jer cemo u toku slikanja bojama potpuno prekrivati linije crteza te ce nam one

postati nevidljive, ukoliko ih ne ugraviramo. Graviranje izvedite nekim zatupljenim

silom ili sl. Pazite da gravura ne bude preduboka (nemojte orati po podlozi) niti

suvise plitka. Neka bude dovoljno duboka da vam pokaze gde su linije crteza i dovoljno plitka da se nakon oslikavanja ikone gravura ni ne primeti (ako je moguce).

Par napomena

Za precrtavanje crteza NEMOJTE koristiti kancelarijski indigo papir! Ako to ucinite,

plava indigo boja ce posle nekog vremena (ubrzo) probiti na provrsinu i postace

vidljiva. Ikona ce vam izgledati kao da je neko crtao plavom hemijskom olovkom po njoj. U ovo sam se licno uverio, tako da nema potrebe da eksperimentisete.

Neki ikonopisci ne graviraju crtez ikone, nego linije posle kopiranja iscrtaju nekom

tamnom bojom. Prilikom slikanja boju nanose u tankim slojevima, te im iscrtane

linije ostaju vidljive. Licno, navikao sam na graviranje i preporucujem ga, a vi primenite metodu koja vam se ucini zgodnijom.

Pozlata

Zlato u obliku vrlo tanke folije koristi se za ukrasavanje slika i drugih predmeta

mnogo vekova pre nastanka hriscanske ikonografije. Na ikonama zlato predstavlja

svetlost.

Par reci o zlatnim listicima i drugim materijalima koje koristimo prilikom

pozlacivanja

Zlato za pozlatu ikona izradjuje se od 6 - 24 karatnog zlata. U prodaji se najcesce

mogu naci 22k, 23k, 24k listici. LIstici se izradjuju tako sto se komad zlata stavi

izmedju specijalnih komada koze po kojima se dugo udara sve dok se zlato jako ne

istanji. Nekada se to radilo rucno, pa se iz jednog dukata (teskog oko 3.5 gr)

dobijalo do 150 listica. Danas, uz pomoc masina, iz iste kolicine zlata dobija se preko 1000 listica!

To znaci da su listici jako tanki i osetljivi, te je potrebno biti strpljiv i pazljiv prilikom

pozlacivanja ikone. U pocetku to ide teze, ali ubrzo cete ovladati ovom vestinom i

vase pozlate ce biti vrlo pristojne, a kasnije sve bolje i bolje.

Pozlatarski listici se nalaze u specijalnim sveskama. Svaka sveska sadrzi 25 zlatnih listica, a svaki listic je velik 8x8 cm.

Slobodni i trasfer listici

U prodaji je moguce naci slobodne listice i transfer listice. Za upotrebu su mnogo

laksi tranfer listici jer su oni pricvsceni na komad belog papira koji je nesto veci od

samog listica. Taj papir daje listicu cvrstinu i njime je mnogo lakse rukovati. Slobodni

listici su, kao sto im ime kaze, slobodni, to jest, nisu pricvrsceni ni na sta. Izmedju

listova svescice nalaze se listici zlata ispod kojih je potrebno pazljivo podvuci

specijalni pozlatarski noz i pomocu njega preneti listic na pozlatarsko jastuce (daska

oblozena jelenskom kozom ispod koje je tanak sloj vate). Na jastucetu se zlato isece

nozem, pa se ispod komada dobijenih secenjem opet podvlaci noz i pomocu njega se

zlato spusta na mesto koje pozlacujemo. Preporucujem upotrebu transfer listica, jer su mnogo laksi za upotrebu, a efekat je isti.

Lepokovi za zlato - Mikstioni

Da bi zlato ostalo na ikoni moramo na nju prethodno naneti lepak za pozlatu. Taj

lepak se naziva mikstion i postoje dva tipa mikstiona: uljani i vodeni. Glavna razlika

medju njima je u vremenu koje je potrebno da protekne od nanosenja mikstiona do

pocetka pozlate. Kod uljanih mikstiona to vreme je znatno duze i krece se u rasponu

od 3 do 12 casova. Prilikom kupovine mikstiona obratite paznju na taj detalj; na

pakovanju mora da pise da li je mikstion "trosatni", "sestosatni", itd. To znaci

sledece: imate sestosatni mikstion, na primer - posto ste ga naneli na ikonu, morate

da cekate najmanje 6 sati pre pocetka pozlate. Pored te nezgodne osobine, uljani

mikstioni su nestabilniji od vodenih i zato vam preporucujem vodeni mikstion. Na

ovaj lepak zlato mozete lepiti vec posle petnaestak minuta. Vodeni mikstion je

mlecno bela tecnost koja se moze razblazivati vodom.

Mikstion mozete kupiti OVDE

Shelak (prvo slovo Sh, kao Sabac)

Selak je smola koju izlucuje insekt Laccifer lacca po granama drveca. Ta smola se

skuplja, obradjuje i preciscava. Selak se kupuje u obliku ljuspica koje je potrebno

potopiti u cist alkohol i sacekati da se ljuspice rastovre. Potrebno je napraviti 5%

rastvor. Dakle, u 100 gr alkohola ubacite 5 gr selaka. Kada se ljuspice otope, rastvor

koristite za izolaciju povrsine koju cete pozlacivati. Cemu sluzi selak? Najprostije

receno - ako bi smo na podlogu ikone naneli samo mikstion, podloga bi ga upila i

zlato ne bi imalo za sta da se zalepi. Zato pre mikstiona nanosimo selak koji ce

zasititi podlogu i kada preko selaka nanesemo mikstion, on nece biti upijen nego ce ostati na podlozi i zadrzace svoju lepljivost.

Proces pozlate

Pre pozlate potrebno je na pripremljenu dasku naneti crtez. Selak cemo naneti na

povrsinu koju pozlacujemo, do samih granica crteza. Dakle, celu povrsinu koju cemo

pozlacivati premazemo selakom. Posle selakiranja sacekajte bar 12 casova pre

nanosenja mikstiona i samog zlata.

Kada je najzad i taj vremenski rok prosao pristupamo nanosenju vodenog mikstiona.

To ucinite na sledeci nacin: Vodeni mikstion razredite sa manjom kolicinom vode.

Takav mikstion nanesite cetkicom u finom, tankom sloju preko selaka. Potrebno je

da sloj bude sto tanji, ali da zadrzi lepljiva svojstva. Nanosite mikstion do granica

crteza. Pokusajte da u tome budete sto precizniji. Posle 20, 30 minuta blago pipnite

povrsinu na koju ste naneli mikstion. Trebalo bi da bude blago lepljiva. Upamtite da

je zlato jako tanko i da je njemu dovoljno da neka povrsina bude i najmanje lepljiva

da bi prionulo za nju. Neko bez iskustva moze da pomisli da mikstion nije dovoljno

lepljiv na pojedinim mestima pa da zbog toga nanese jos jedan sloj mikstiona. Time

cete svakako poboljsati lepljivost povrsine, ali cete sa vise slojeva mikstiona dobiti

grbavu povrsinu, te ce vam i pozlata biti grbava. Upravo iz tog razloga i

razredjujemo mikstion - da bi ga sto lakse razmazali po povrsini daske, bez stvaranja neravnina i sl.

Posto smo naneli mikstion i malo smo sacekali posle toga, krecemo da radimo sa

zlatnim listicima. Ako na nekom delu ikone imamo vecu povrsinu na kojoj ce biti

zlato, na nju mozemo pazljivo spustiti ceo listic zlata i polako ga utapkati vatom

odogo - po papiru na kojem je listic bio pricvrscen (tranfer zlato). Vecina delova

ikone koju treba pozlatiti bice manja od celog listica. Zbog toga uzimamo ostre i

duge makaze u ruke i zlatni listic krojimo u trake potrebne sirine. Pokusajte da iz sto

manje poteza iskrojite listic. Tako dobijene trake hvatamo za komade papira koji vire

sa strane, pazljivo ih postavljamo na zeljeno mesto i utapkavamo vatom. Kada

redjate listic do listica na mikstion, potrudite se da vam se listici preklapaju za

milimetar. Ovo morate uciniti ako ne zelite da izmedju dva listica ostane rupa i vidljiv spoj.

Nakon pokrivanja zlatom svih delova ikone predvidjenih za pozlatu, mozete jos malo

vatom utapkati zlato. Ostavite dasku do sutradan kada cete otkloniti viskove zlata koji su nastali preklapanjem listica. To cete uciniti vatom i laganim potezima.

Otklanjanjem viskova zlata proces pozlate je zavrsen. Sada mozete pristupiti slikanju

vase ikone i pri tome se trudite da ne dodirujete pzlacenu povrsinu, jer ce svaki dodir

zamascenih prstiju ostaviti ruzan trag na zlatu. Da bi ste ovo izbegli mozete naneti

lak za ikonu na pozlatu. Kada zavrsite ikonu i kada se ona dobro prosusi tim istim lakom prelakirajte celu ikonu.

Lak za ikone mozete kupiti OVDE

Jos par reci...

- Lako se moze dogoditi da vam se pozlata na nekim mestima pocepa i na tom

mestu ce se videti bela podloga. Zbog toga povrsinu koji cete pozlacivati mozete

tonirati crvenom bojom (engleska crvena). Uzmite malo pigmenta i "na suvo" ga

utrljate po povrsini koju cete pozlacivati. Utrljajte pigment dobro u povrsinu i visak

pigmenta ocetkajte, oduvajte, skinite bridom dlana. Na ovaj nacin cete dobiti

crvenkastu povrsinu na kojoj ce pozlata izgledati lepse i toplije. Ako dodje do

ostecenja pozlate, umesto bele podloge videce se engleska crvena, sto je mnogo

lepse u svakom slucaju.

- Posle nanosenja mikstiona, ne zaboravite da operete cetkicu kojom ste naneli mikstion. U suprotnom, tesko cete je ostetiti.

Tehnika ikonopisa bizantskog razdoblja, koja se u pučkoj umjetnosti u Rusiji očuvala

do početka 20. st., za razliku od enkaustičke tehnike (slikanja voskom), sluţi se bojama pomiješanim sa ţumanjkom kao vezivnim sredstvom (tempera). Uzima se drvo koje daje čiste daske i koje ne napuknu kod sušenja, ne izlučuju smolu i kasnije se ne savijaju. Kod svih grčih ikona (osima italo-kretskih i dalmatinskih), kao i kod starih ruskih, srednji dio daske je udubljen, tako da vanjski rub predstavlja malo uzdignuti okvir oko slike. Premazana tutkalom daska se polaţe (grundira) slojem alabastra rastopljenog u ţitkom ljepilu. Na osušenu i izglaĎenu podlogu prenosi se crteţ, katkada putem mehaničkog "oprašivanja" kontura kroz rupice u slici koja se stavlja na dasku. Boje se rastapaju u octu ili u vodi s malim dodatkom ţumanjka. Osnova slike najprije se pokriva zlatom. Zatim se debelim kistovima pokrivaju bojama različiti dijelovi slike; nakon toga "raskriva se" pozadina kompozicije – palače, brda,

drveće i drugi elementi pejzaţa i arhitekture, a onda se jednom tamnom bojom grundiraju likovi. Poslije toga se tankim kistom vrši monohromno postupno "osvjetljavanje" tih površina istim bojama u nizu sve svjetlijih nijansa, čime se gradi reljef figure, tijela i obraza. Završni moment u modeliranju lica čini niz najsitnijih bijelih linija; one se na kraju mišića, nad obrvama, u očnim kutovima, na nosu i nosnicama i na gornjoj usnici spajaju u bijele mrlje (rehatus), koje se zovu "oţivke". Osvjetljeni dijelovi slike često se još "probjeljuju" potezima rastopljenog zlata. Pošto se izradi kosa i brada sitnim crticama i zavojcima, slikaju se natpisi zlatom ili cinoberom. Konačno se ikona prekriva olifom – lakom koji daje površini sjaj i štiti sliku. Mnoge su ikone prekrivene srebrnim ili mjedenim okovima, ponekad pozlaćenima. Okovi su obično izvedeni tehnikom iskucavanja i ukrašeni gravirama. Pojava okova na ikonama veoma je stara, a od 17. st. sve je češća. U Rusiji je njihova proizvodnja bila masovna. Ob balkanskih ikona s ovakvim okovima najveći broj sačuvan je u Ohridu.

Reprodukcija ikone

u boji Crno-bijeli crtež

Drvo

Prvo što nam je potrebno za izradu ikone je drvena daščica debljine oko 2 cm. Za početak

najbolje je uzeti daščicu manjih dimenzija npr.18x 25 cm. Ikonopisci najčešće rabe lipino drvo (Tilia europaea) zbog njegove mekoće i homogeničnosti. Lipa se obično koristila u središnjoj Rusiji kod velikih majstora koji su kod drveta traţili postojanost i dugotrajnost kako bi svete slike ostale sačuvane ne stotinama, već tisućama godina. Moţe se koristiti i topola, bukva, čempres ili hrast ali nisu preporučljivi zbog visoke cijene i neprikladne veličine. Srpski ikonopisci koriste i borovinu koja takoĎer moţe posluţiti ako je prethodno očistimo od smole i pronaĎemo komad koji nije čvorast. Ako je daska nešto izbočena najbolje je izabrati ovu stranu za slikanje.

Kovtcheg

Kod ikona starih majstora često nailazimo na izrezbarene okvire koji su, osim za odijeljivanje

sakralnog predmeta od profanog svijeta, sluţili pri odreĎivanju proporcije podloge za slikanje. Rubovi su oduvijek bili vaţan dio ikone. Podloga se obično urezuje 2-5 mm, u prošlosti čak i do 15 mm, drvenim dlijetom i batom ili električnim dlijetom. Umjesto ovog zahtjevnog i zamornog posla na daščicu se jednostavno moţe nalijepiti tanak okvir sastavljen od daščica debljine od oko 3 – 4 mm. Unutrašnjost mora biti glatka i jednakomjerna. Unutrašnji izdubljeni dio naziva se kod ruskih ikonopisaca kovtcheg. U Bibliji ovaj naziv označava Kovčeg Saveza, a poslije se

naziv upotrebljava za označavanje relikvijara. Time se u svezu stavlja štovanje relikvija i štovanje ikona. Okviri su rijetka pojava u bizantskoj tehnici i javljaju se tek kasnije kod ruskih ikona 17. i 18. stoljeća. Kovtcheg nam sluţi kao podloga preko koje moţemo staviti dasku na koju naslanjamo ruku prilikom slikanja. Kod izrade ikona koje premašuju 30 cm duţine potrebno je učvrstiti dasku pomoću dva potpornja na poleĎini ikone. Potporne daščice trebale bi biti oblika produljenog trapeza, a teţina im mora biti nešto veća od osnovne daske. Potpornji bi trebali spriječiti savijanje daske koje bi uslijedilo tijekom godina. Podlogu za slikanje moţemo kriţno poprečno urezati pomoću skalpela kako bi ljepilo bolje prianjalo za podlogu. Boja se ne nanosi izravno na drvo već na prethodno dobro pripremljenu površinu koja se sastoji od posebne mješavine ljepila i bijelog praha (Francuske krede) praha specifičnog naziva Gesso (tal.) ili Levkas (rus.) odnosno na izvornom grčkom Leukós što znači "bijelo". Ljepilo

Ikonopisci kao ljepilo koriste obično ono dobiveno od ţivotinjske koţe npr. zečje ili riblje ljepilo

koje se moţe naći u specijaliziranim trgovinama slikarskom opremom u obliku zrnaca ili pločica. Ljepilo dobiveno od ţivotinjske koţe, naročito zečje, smatra se najprikladnijim zbog svoje čistoće i kvalitete. Prije nanošenja platna (pavoloka) i levkasa dasku je potrebno premazati mješavinom ljepila. Za ovo koristimo kist širine 5 cm. Ljepilom premazujemo frontalnu površinu i rubove. Ljepilo nam sluţi za prekrivanje pruga na drvetu, lijepljenje platnene krpice i izradu gessa. Stari majstori sami su izraĎivali svoje ljepilo tako da su ručno ispirali koţe i kosti, zatim ih potapali u vapnenu vodu na 60 dana da bi ih ponovno isprali i osušili i napokon prokuhali i isparivali da bi dobili čistu smjesu. Priprema: Za dvije daščice veličine 18x 25 cm potrebno je 500 gr (zečjeg) ljepila kojeg

umiješamo u 1 litru vode i pričekamo da odstoji preko noći. Zatim ga lagano promiješamo u loncu i nastavimo miješati na vatri u dvostrukom loncu dok se ne pojave prvi mjehurići uz rubove i

smjesa ne postane potpuno glatka. Na kraju procijedite smjesu kroz tanku čarapu u plastičnu bocu. Ljepilo je sada spremno za uporabu. Širokim kistom preĎite preko prednjeg dijela i rubova pazeći da ljepilo ostane toplo. Ostavite da odstoji jednu noć. Ljepilo se ne smije prekuhati ili nedovoljno kuhati jer u prvom slučaju moţe uzrokovati pucanje, a u drugom izgubiti svoju jačinu. Ostatak ostavite u hladnjak i operite kist vrućom vodom. Ostavite kist da se suši jednu noć na nepropusnoj površini (keramički tanjurić, komad stakla) kako se ne bi zalijepio za površinu. Ljepilo se moţe pohraniti u hladnjaku na nekoliko tjedana.

Pavoloka

Naziv dolazi od ruske riječi pavoloka što znači prekriti ili prevući, što i objašnjava metodu

njezine uporabe; prekrivanje podloge platnom. U srednjovjekovnoj Rusiji kao pavoloka sluţili su komadići krpica. U 14. i 15. st. korišteno je laneno platno, kraje

m 18. st. i početkom 19. st. papir, a početkom 19. st. pamučno platno. Danas se često koristi medicinska gaza ili muslin, meĎutim najbolji izbor je svakako lanena gaza zbog njezine sposobnosti upijanja vode. Pri odabiru lana treba obratiti paţnju na praznine izmeĎu niti koje ne smiju biti veće od 0.5 mm.

Najjednostavniji i najpraktičniji izbor je tanka pamučna krpica (moţe posluţiti i stara plahta, jastučnica,majica). Pavoloka sluţi kao učvršćivač cijelog mehaničkog sklopa gessa i drveta i sprječava stvaranje pukotina unutar gessa prilikom eventualnih pomicanja drveta.

Kod starih ikona rijetko se moglo naći pavoloku. Levkas se nanosio izravno na drvo sve do kraja 14. st. i stoga kod starih ikona nailazimo na pukotine koje su s vremenom uzrokovale ljuštenje i opadanje levkasa.

Nanošenje platna: Izreţite komad platna nešto veći od veličine daščice i poloţite ga

ravnomjerno na dasku prethodno premazanu vrućim zečjim ljepilom (zakuhanim u dvostrukom loncu). Izravnajte površinu prstima kako bi istisnuli sve mjehuriće zraka. Ljepilo ne bi smjelo izbiti kroz platno. Prekriveno drvo ostavite preko noći da se osuši. U slučaju da su se stvorili mjehurići zraka ispod platna, napravite rez preko mjehurića, podignite platno i nanesite malo ljepila. Nakon sušenja prekrijte platno jednim slojem ljepila i ostavite preko noći da se suši. Naposljetku odreţite rubove platna koji strše i izravnajte ih brusnim papirom. Ako ţelite sačuvati izgled rubova drveta prekrijte ih ljepljivom trakom. Ikona je sada spremna za nanošenje levkasa.

Gesso

Bijela podloga sluţi da poveţe zajedno drvo i boju i stoga njezina izrada

zahtijeva mnogo truda i iskustva. Kvaliteta gessa odraţava se na konačnom izgledu ikone. U početku kao levkas se koristio alabastreni prah, a tek poslije gesso koji je nešto nestabiliniji i zna se pokazati neprikladan kod pozlate. Nanosi se u slojevima na daščicu pomiješan s ribljim ljepilom (ţelatina) koji se

moţe naći u drogerijama i art shopovima. Majstori ikonografi obično nanose do 12 slojeva gessa na svoje podloge. Početnici mogu započeti sa 4/5 slojeva. Priprema želatine: U posudu stavite 100 gr ţelatine, umiješajte oko 11 čaša (od 2 dl) vode i

ostavite da se smekša nekoliko sati. Odnos ţelatina/voda je slijedeći: za svakih 11/12 gr ţelatine (oko 4 pločice ribljeg ljepila), potrebno je 7 malih mjera vode (savršeno će nam posluţiti kao mjerica mala valjkasta fotografska kutijica) tj. nešto više od jedne čaše. Ţelatinu spravljamo jednako kao i ljepilo ali ţelatina se moţe koristiti samo prethodno ohlaĎena. Spremna je za uporabu tek kad postigne čvrstoću pudinga i prozirno ţuto-zlatnu boju. Ţelatina se, jednako kao i ljepilo, čuva u hladnjaku.

Priprema gessa za dvije daščice veličine 18x25 cm: Za prva dva sloja potrebno je:

350 gr gessa u prahu, 150 gr ţelatine (dio ţelatine spremljene u hladnjak) i 50 gr ljepila (dio prethodno pripremljenog i spremljenog u hladnjak).

Za ostale slojeve:

250 gr kvalitetnog gessa u prahu, 150 gr ţelatine i 50 gr ljepila

Prvi i drugi sloj:

Otopite u loncu ţelatinu i izlijte jedan dio u nešto veći lonac dodavajući postepeno gesso. Dobro umiješajte ţelatinu i gesso tako da smrvite eventualne grudice o rubove lonca i dobijete gustu kremu. Sada dodavajte pomalo ostatak gessa i ţelatine ponavljajući postupak sve dok ne iskoristite sav materijal. Naposljetku dodajte u smjesu 50 gr ljepila prethodno otopljenog u dvostrukom loncu.

Nanošenje gessa: prvi i drugi sloj Nanesite špatulom, a zatim širokim kistom otopinu gessa na frontalni dio daščice, a zatim malim kistom duţ rubova. Ako je otopina previše gusta dodajte malo ţelatine. Ostavite prvi sloj da se osuši oko pola sata i nanesite obilato drugi sloj čim osjetite da je prvi sloj suh pri dodiru. Ostatak otopine najbolje je odmah baciti, a kistove i posude oprati.

Nanošenje gessa: treći, četvrti i peti sloj Nakon desetak sati sušenja pripremite otopinu jednako kao i kod prva dva sloja osim što ćete sada uzeti 350 umjesto 250 gr gessa. Nanesite otopinu u razmaku od 2 sata izmeĎu svakog sloja. Iskusni ikonopisci nanose gesso špatulom jer je veća vjerovatnost stvaranja zračnih

mjehurića unutar slojeva prilikom nanošenja kistom. MeĎutim rad sa

špatulom zahtijeva dosta iskustva pa nije preporučljiv za početnike. Brušenje površine

Nakon jednog dana izgladite gesso brusnim papirom koristeći po redu slijedeće veličine

brusnog papira: 150, 180, 220, 320, 400 i na kraju 1000 ili 1200 kako bi postigli savršeno glatku površinu poput mramora. Ovo je zamoran ali neophodan posao kako bi mogli prijeći na slijedeću fazu - skiciranje crteţa. Nakon što ste uklonili posljednje ostatke praha sa površine provjerite pod jačim svjetlom da li ima ikakvih nesavršenosti na plohi.

Sredstva društvenoga i javnoga komuniciranja priviknula su nas na čitanje govora slika. Ţiveći u

»stoljeću slike«, ne bi bilo uputno to zaboraviti kada je posrijedi kršćansko slavlje. Tijekom povijesti lako se uočava poštivanje slika, ali i sumnjičavost, pa čak i strah koji je odbacivao korištenje slika u liturgiji. Najvaţniji prijelazi neprihvaćanja mogu se vidjeti u starozavjetnome zabranjivanju (Izl 20, 4-5), što je značilo odmak od okruţenja kulturama sklonim idolatriji, gdje je izvrnuta logika cilja i sredstva. Tom se zabranom htjela čuvati apsolutnost i transcendentnost koja pripada Bogu. Ikonoklazam 8. i 9. st. pokazao je svu oštrinu sukoba pobornika i protivnika korištenja svetih slika. Za kršćanski odnos prema slikama-ikonama od osobite je vaţnosti Drugi nicejski koncil (787) i Četvrti carigradski koncil (869) u kojemu se vidi paralelizam izmeĎu Svetoga pisma i ikona, gdje se jedno čita u ključu auditivnoga, a drugo u ključu vizualnoga. Ponekad je i pučki odnos prema slikama u srednjemu vijeku bio na granici ili preko nje, što je izazvalo reakciju protestantskih odbijanja slika. Na te je poteškoće odgovorio Tridentski sabor naglašavajući da su slike uvijek u suodnosu na izvornik, a nemaju u sebi apsolutnu vrijednost.

Crkva je pred auditivnom hebrejskom kulturom, u kojoj je riječ imala prvo mjesto, izabrala put grčke kulture i vizualni govor, s pokušajem sinteze hebrejskoga nasljeĎa. Utjelovljena sinteza jest Isus Krist, Boţja riječ i »vidljiva slika nevidljivoga Boga« (usp. Kol 1, 15; 2 Kor 4, 4). Inkarnacija je temelj uloge slike i tijela u vjerničkoj osjetljivosti. Takvim je stavom prihvaćena i umjetnost u kršćanstvu kao govor koji je prihvatljiv za bogosluţje.

Kao što je u glazbi riječ o liturgijskoj glazbi, tako se moţe reći za bilo koju umjetnost koja se uklapa u program liturgijskoga slavlja da je liturgijska umjetnost. Rečenim se ne kani umanjiti umjetnička sloboda, već je netko svoju slobodu primijenio i namijenio liturgijskomu činu. Tu osjetljivost danas više nemamo, zato što se rijetko koji umjetnik vidi kao sluţitelj, nerijetko naglašavajući, tomu nasuprot, svoju gotovo apsolutnu umjetničku slobodu. Zato je potrebno skrenuti pozornost na onaj oblik umjetnosti koji je uvijek u sluţbi liturgije, čime ne postaje manje vrijedan, već na osobni način uzvišen umjetnički rad. Posebno je zanimljivo da su vjernici iz zemalja Zapadne Europe - koji nisu često u dodiru s ikonama - fascinirani umjetnošću koja se nije

htjela ni ţeljela emancipirati na način na koji se to dogodilo na Zapadu. Ona je ostala prepoznatljivo crkvena i - slobodno kaţem - uzor za traţenje jednoga dijela izgubljene likovnosti u našoj liturgiji.

Grčka riječ eikon, od koje dolazi hrvatska usvojenica »ikona«, ne znači ništa drugo doli jednostavno »slika«. Riječ je o slikama koje su »napisane« za nas. To »pisanje slika« ţeli da ga se tako shvati i čita. Njima je na prvome mjestu uvoĎenje u otajstvo, poruka i navještaj. Baš zbog toga označuju veliku blizinu s Boţjom riječju.

Ikone su slikovni govor, te se stoga mogu usporediti sa slikovitim pjesničkim govorom, govorom koji se lakše shvaća i prihvaća od apstraktnih pojmova (kojima se ne oduzima njihova vrijednost i koji su zacijelo nuţni). Kao takav, govor ikona je izazovan i poziva na neposredni osobni susret s tim navještajem: jedan »ja« kojemu je upućena poruka, izazvan je na davanje odgovora. Mjerilo za ikonografa - slikopisca ostaje Boţja riječ. On se nalazi pred sličnim imperativom kakav pred sobom ima propovjednik. Riječ je nekomu pred-ložena kako bi je taj netko iz-ložio, te se od ikonografa očekuje »objektivnost« navještaja putem ikone. Ikona ţeli dosegnuti srţ kršćanske poruke, izraziti beskonačnu ljubav Boţju prema čovjeku, ljudsko uzvisivanje u procesu njegova »poboţanstvenjenja«. Ikona je svjedok duhovnoga i tjelesnoga preobraţenja, a s njime i čitavoga vidljivog svijeta. I ne samo to, ona pokušava otvoriti i »predočiti« povijest eshatološke perspektive. Estetički se pristup mora odvijati na dvije razine, te nije dostatan samo povijesno-umjetnički pristup, štoviše, on veoma lako sklizne u laţno prikazivanje unutarnje biti ikone.

I na kršćanskome su Zapadu slike u crkvenome ţivotu igrale veliku ulogu, ipak treba razlikovati ikonu od slike s religioznom temom. U tome sučeljavanju nailazimo na pitanje razumijevanja religijske, štoviše crkvene umjetnosti koja se na kršćanskome Istoku predstavlja na drugačiji način od onoga na Zapadu. Religijska umjetnost Zapada ima kao zadaću pomoći i sluţiti religiji u njezinim duhovnim i emocionalnim nagnućima (ako je uopće moguća takva poopćena i površna tvrdnja). Drugim riječima, ţeli se naglasiti kako na prvo mjesto provire estetski doţivljaj koji prerasta u religiozni doţivljaj i budi religiozne osjećaje ili ih pak učvršćuje.

Kod svakoga umjetničkog djela moguće je stvoriti jedan trokut: umjetnik - umjetničko djelo - promatrač. Umjetnik stvara djelo i posreduje promatraču osjećaj zahvaćenosti. Sve se odvija u zatvorenosti unutarnjega svijeta. Kada (i ako) osjećaj zahvaćenosti postaje religioznim iskustvom, tada ono samo prelazi u subjektivnu sposobnost jednoga ili drugoga promatrača koji to iskusuje.

U ikonografskoj su umjetnosti već od samoga početka takve postavke isključene. Zašto? Zato što religija (religiozno) i umjetnost nisu dvije stvari koje stoje jedna pored druge, pri čemu bi religiozno nudilo motiv, a umjetnost izvedbu toga motiva. U ikoni su te dvije dimenzije stopljene, jer se u stvaranju ikone i u promatranju radi o bogosluţnome činu. Osobita vrijednost ikona nalazi se u tome što ikone posadašnjuju otajstvo kršćanske vjere, te stoga posjeduju »sakramentalnu dimenziju«. Baš na primjeru gore spomenutoga trokuta, moţemo lako uvidjeti razliku izmeĎu nekoga umjetničkog djela kao umjetničkoga djela i ikone. Ikona sa svojim sakramentalnim obiljeţjem lomi trokut pa i samu njegovu »unutarnjost«. Ikona postaje neovisna o umjetniku i

promatraču, te pri tome nema za cilj »zahvaćanost«, već u trokut uvodi novu oznaku, element objave transcendentnoga. Umjetnik se gubi iza Predaje koja - kao jedina vjerodostojna - preuzima i dobiva riječ. Umjetničko djelo postaje izvorom prisutnosti, pred kojom se ne moţe ostati promatračem, već klanjateljem i moliteljem.

Bilo bi sasvim pogrešno misliti da ikone, zbog kanona prema

kojima su raĎene, ne polaţu vaţnost na ljepotu ili da je čak izbjegavaju. Nipošto! One nas baš ţele uvesti u dublje razumijevanje ljepote. U planu spasenja postoji ljepota Vječnoga. Svijet neprolaznoga i vječnoga ljudskomu razumijevanju ostaje zatvoren, ali se moţe doţivjeti. Ikona ima nakanu i svrhu učiniti nevidljivo vidljivim i skriveno izvesti na svjetlo, tako da sudionika umjetničkoga djela vidi kao dio djela unaprijed pozvanoga na sudioništvo. Ona dakle nije nikada neko religijsko prikazivanje, već slika, odraz (ono što lijepo izriče njemački pojam Abbild, koji bismo mogli doslovno prevesti kao »odslik«) koji je ispunjen otajstvenim.

Kod umjetničkoga je iz-laganja riječ o zahvaćanju, o protegu izmeĎu shematizirane simboličke umjetnosti i portretnoga obiljeţja. Promatrajući ikonu, ona, s jedne strane, ima karakter portretnosti i ta se crta nikada ne smije posvema izgubiti, jer se niti Krist nije izgubio u općenitosti ljudskosti, već je postao konkretnim čovjekom. Ikona ne smije na račun simboličkoga izričaja izgubiti onu usku vezu s pralikom, s Riječju koja je postala tijelom, čovjekom. U osobama koje se nalaze naslikane na ikonama prepoznajemo uvijek vlastitu ljudsku narav u njezinoj preobraţenoj formi. Ne treba dosegnuti portretnu istovjetnost, već se cilj nalazi u tome da se pribliţi s-ličnosti praliku.

Ikona se moţe prisličiti ljudskomu tijelu. Kao što čovjek u preobraţenome stanju ne gubi svoje tijelo, već pretvara svoje tjelesne i duhovne označnice i ograničenja, te po milosti postaje ţiva ikona Boţja; tako ikona izvana tumači to preobraţenje. Ikona nije prikazivanje boţanskoga, jer je ono nedohvatljivo, već upućuje na ljudsko sudjelovanje na boţanskome ţivotu koje se ostvarilo po Kristu; a baš nam je po njemu dopušteno poboţanstvenjenje. Ono što je dano ikoni u zadaću jest njezina povijesno-spasenjska odrednica: konkretnost povijesnoga lika ili dogaĎaja koja uprisutnjuje boţansku zbilju. Ikona izbjegava dva ekstrema: ona se ne poistovjećuje s ovim svijetom, ali se niti posvema ne odvaja (ne apstrahira) od svijeta, već trajno upućuje na preobrazbu materije i čovjeka. Takvo se viĎenje nalazi utemeljeno na produbljenome razumijevanju Isusa Krista. Po utjelovljenju su Bog i čovjek ponovno pomireni (odnos Adama i Novoga Adama). Po Utjelovljenju je ljudima omogućeno postati svetima. Ikona zapravo pokazuje ostvarenje svetosti.

Prema tome, ikona je ţivotni put i sredstvo, ona sama jest molitva. Sve to daje jasne naznake o tome kako slikar, pisac ikonâ (ikonograf) treba biti u pozadini, ustuknuti iza svoje zadaće kao umjetnika. Bitan je sadrţaj, a ne umjetnička slava. Slika nije njegova zamisao, već on predaje dalje ono što su prenijeli naraštaji vjernika prije njega. Tako se unosi »vrijeme bezvremenosti«, baš na onaj način na koji su to i djela spasenja. Bog svojim djelima djeluje na ljude svake generacije, te su i ikone bezvremenske. Slikar ikona odriče se jednoga dijela svoje kreativnosti kako bi postao molitelj i šutljivi sluga otajstava vjere.

Ikone su uvijek sluţile kao sredstvo poučavanja i kroz povijest su imale odgojnu zadaću. One su zapravo razrada i razvoj kršćanskih simbola. Simboli su uvijek u uskoj vezi sa Svetim pismom i u njihovu se središtu nalazi osoba i djelo Isusa Krista. Ikone podsjećaju na sadrţaj Pisma, tumače ga i »prikazuju«; uvode u otajstvo. Baš zbog toga ne čudi što ikone u sebi sadrţe jednu odrednicu pripovjedačkoga obiljeţja. Slikar ikona je dakle i učitelj vjere. Ikone sve do 4. stoljeća imaju gotovo isključivo tu zadaću i nakanu: tumačiti i poučavati. Moţda je to razlog zbog kojega Bazilije

Comment [DK1]:

Comment [DK2R1]:

Veliki usporeĎuje povjesničara i ikonografa: »Ono što riječ pripovjedača izaziva slušanjem, to šutnjom naslućivanoga predstavlja slika.«

Teologija ikone razmatra izričaj koji kaţe da je Bog nedohvatljiv, nikada potpuno shvatljiv, da se ne moţe opisati (usp. Iv 1, 18) i da je samo Isus taj koji ga objavljuje. Stoga i nema ikona koje bi neposredno htjele prikazati Trojstvo (osim u simboličkome obliku). Navještaj Objave koji se nalazi u osobi Isusa Krista uglavnom je navještaj beskrajne Boţje ljubavi prema čovjeku. Stoga Isus moţe biti predstavljen na slikama, jer je ţivio kao čovjek i jer je na se u potpunosti preuzeo ljudsku narav. Prikazivanje Isusa Krista naglašava da je »Riječ postala tijelom i prebivala meĎu nama«.

Ne samo Kristove, već i marijanske i svetačke ikone stoje u uskoj povezanosti s otajstvom vjere. Nije riječ o isticanju filozofijske istine, već o uspjelome ţivotu u Kristu, no, budući da se spasenje ljudi ne moţe odijeliti od liturgije, ikona je sraštena s liturgijom. Ikona ljude trajno upućuje na liturgijsko dogaĎanje Crkve, te tako sa sobom donosi komadić liturgije na ono mjesto na kojemu se nalazi. Liturgija i nije ništa drugo doli ţivljena vjera Boţjega naroda. Ikona u bogosluţnome prostoru ne sluţi na prvom mjestu (ili uopće ne) kao dekoracija. Liturgija i ikona čak i ţive i rastu iz istoga korijena i u sebi i jedna i druga »utjelovljuju vjeru«. Nakon rečenoga, neće čuditi izričaj da se liturgija moţe označiti kao ţiva ikona, slika i odsjaj nebeske slave koja je oblikovana ţivim ljudima. Nije, dakle, riječ o predstavljanju nečega, već o zahvaćanju nekoga. Mi smo uvučeni u vidljivo djelovanje Boţje.

Stoga i teologija kršćanskih istočnih teologa shvaća arhitekturu kao onu koja prikazuje crkvenu zgradu kao ikonu Crkve. Crkva nije zemaljska zgrada, već je po Kristovoj prisutnosti pomirenje neba i zemlje, sraštenost nebeskoga i zemaljskoga. Kao što je to ikona tako je i crkva tumačenje euharistijske molitve, te zajedno s liturgijom tvori jedinstvo.

Često se u povijesti (osobito u doba ikonoklazma) postavljalo pitanje je li štovanje ikona teološki ispravno i dopustivo. Ovdje se štovanje ne smije zamijeniti s adoratio (klanjanje) koje pripada samo Bogu. No, budući da je Bog Utjelovljenjem posvetio materiju, i ona je postala predmetom štovanja, ali samo kao dio utjelovljenskoga Boţjeg ostvarenja u povijesti. Tu se smješta i poznata rečenica Grgura Nazijanskoga: »Ono što Krist od ljudske naravi nije preuzeo, nije niti spašeno.« Sam je Bog napravio sliku u materiji kojom je stvorio čovjeka, te je najveći ljudski cilj za čovjeka Bogu postajati uvijek sličniji, sve više lik »posličiti« praliku.