View
51
Download
3
Category
Preview:
Citation preview
VISOKA POSLOVNA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA ČAČAK
SEMINARSKI RAD
Predmet: PREDUZETNIŠTVO
DRUŠTVENO-POLITIČKI FAKTORI
Mentor: Student:Prof. Broj indeksa
Čačak, oktobar, 2008.godina.
Sadržaj
UVOD 2
1. OPŠTE O DRUŠTVENO-POLITIČKIM FAKTORIMA 4
2. DRUŠTVENO POLITIČKI FAKTORI KOMPANIJA 6
3. UTICAJ TEHNOLOŠKOG RAZVOJA NA PRIVREDNI I DRUŠTVENI RAZVOJ 8
4. STRATEGIJSKI ZNAČAJ TEHNOLOGIJE 11
5. DRUŠTVENO-POLITIČKI ASPEKT TEHNOLOŠKE EVOLUCIJE 13
6. ZAKLJUČAK 15
7. LITERATURA 17
8. PREGLED SLIKA, TABELA I ŠEMA 18
1
DRUŠTVENO-POLITIČKI FAKTORI
Rezime: Društvena dinamika proizilazi iz shvatanja pokretačkih snaga razvoja
ljudskog društva, kao sastavnog dela shvatanja društva uopšte. Te snage su sadržane u
razvoju proizvodnje, odnosno u razvoju njenih materijalnih snaga, koje dovode do nužne,
odgovarajuće promene u proizvodnim odnosima, a i jedni i drugi zajedno dovode do daljih
promena u svim ostalim oblastima društvene stvarnosti, odnosno u oblastima društvene
nadgradnje.
Brojni su faktori koji utiču na razvoj inventivne delatnosti. Oni se različito mogu
sistematizovati. Politika je usmeravanje društva putem donošenja i izvršavanja odluka koje
važe za društvo kao celinu. Ona se sastoji iz tri elementa: politička ideologija, političke
organizacije i politička delatnost.
Cilj ovog seminarskog rada je da objasni sam društveno-političkih fakora, njihovu
ulogu i značaj koju imaju u okviru inventivne delatnosti.
Ključne reči: sociologija, društvo, politika, društveno-politički faktori
UVOD
Preduzetništvo je organizaciona veština vlasnika kapitala koji započinju ili nastavljaju
svoj samostalni posao. U uslovima tranzicije, preduzetništvo je jedna od razvojnih šansi.
Ishodište preduzetništva je privatna svojina, a njegov pojavni oblik su inovacije različite vrste.
Preduzetništvo se ovde tretira kao faktor proizvodnje, jer se njime inoviraju svi elementi
procesa:rad, sredstva za rad i predmeti rada. I ne samo to. Preduzetništvo predstavlja inovaciju
organizacione strukture i svih njenih funkcija. Otuda se privredni subjekti takvih karakteristika
i definišu kao inovativne organizacije.
Aktivnosti preduzeća u organizovanju procesa proizvodnje u osnovi se svode na
ekonomisanje elementima toga procesa. Upravljačka i rukovodilačka funkcija nastoje da
optimalno iskombinuju resurse proizvodnje i ostvare cilj poslovanja preduzeća. Prihvativši
staru ekonomsku tvrdnju da je zemlja opšti predmet rada, Aktivnosti preduzeća u
2
organizovanju procesa proizvodnje u osnovi se svode na ekonomisanje elementima toga
procesa. Upravljačka i rukovodilačka funkcija nastoje da optimalno iskombinuju resurse
proizvodnje i ostvare cilj poslovanja preduzeća. Prihvativši staru ekonomsku tvrdnju da je
zemlja opšti predmet rada, ekonomske teorije, elemente procesa proizvodnje tretiraju
tripartitno: rad, sredstva za rad i predmeti rada, odnosno dvopartitno: rad i kapital, i sa toga
aspekta analiziraju ponaosob njihovu ulogu u procesu proizvodnje robne vrednosti. One su
svoje ekonomske modele zasnovale na objektivističkim uslovima, ne baveći se dominantno
drugim značajnim faktorima procesa proizvodnje: vremenom kao neobnovljivim faktorom,
prostorom kao definisanim i datim ambijentom i organizacionim veštinama u kombinovanju
svih elemenata.
Međutim, novo vreme neumitno traži nova rešenja i odgovore na stara ekonomska
pitanja: šta, kako i za koga proizvoditi? Šta više, nova ekonomija definiše nove ekonomske
paradigme: ekonomiku ponude, ekonomiju znanja, digitalizaciju, virtuelizaciju,
molekularizaciju, konvergenciju, neposrednost, inovativnost, globalizaciju i iverzibilnost
ekonomskih događaja. Nove ekonomske kategorije zahtevaju i redefinisanje nekih osnovnih
ekonomskih postulata, ali i fluidno pomeranje "tačke gledišta" za svaki novi ekonomski
odgovor. Sasvim je očigledno da se takva fluidnost može postići isključivo preduzetništvom,
tim četvrtim, odnosno trećim faktorom procesa proizvodnje, tom specifičnom organizacionom
veštinom kombinovanja uspeha, rizika i neizvesnosti, s jedne, i borbenosti, motivisanosti i
znanja, s druge strane.
Brojni su faktori koji utiču na razvoj inventivne delatnosti. Oni se različito mogu
sistematizovati. Najznačajnija podela bi bila na interne i eksterne. odnsno na objektivne i
subjektivne. S obzirom na karakter tih faktora oni se mogu grupisati kao: društveno - politički,
pravni, ekonomski. sociološki, psihološki, naučno-istraživački i informaciono-
dokumentacioni.
U ovom seminarskom radu biće objašnjeni društveno-politički faktori kao najznačajniji
faktori u okviru razvoja inventivne delatnosti
3
1. OPŠTE O DRUŠTVENO-POLITIČKIM FAKTORIMA
Pojavni oblik preduzetništva su inovacije. Po društvenoj dimenziji one se definišu kao
društvene, društveno-tehničke i čisto tehničke inovacije. Po stepenu inovativnosti (promena)
dele se na radikalne, revolucionarne, evolutivne, trivijalne i periferne. Sve su sa svoga aspekta
značajne, jer predstavljaju novine u procesu, proizvodu ili proizvodnom rešenju. I kod
definisanja pojma inovacije postoje određene teškoće. Često nije jasno da li neku novinu
smatrati inovacijom zbog malog ili beznačajnog stepena promene koju je izazvala. Nekada,
pak, pod inovacijama se podrazumeva invencija, nekada sama imaginacija, a često i otkriće,
što je, mora se priznati, sasvim različito od inovacija.
Invencija je jedinstvena ideja, koja je samo ideja i do čije je komercijalizacije vrlo dug
put. Mnoge ideje nikada neće odmaknuti od dosetljivosti svoga autora, jer su prerane,
prekasne ili neshvaćene. Ako, pak ideja nađe svoj komercijalni put i izazove novinu u procesu,
proizvodu ili rešenju, i ostvari značajnije ekonomske rezultate, onda je reč o inovaciji.
Imaginacija čak nije ni ideja, već samo promišljanje, svojevrstan proces duhovnog
stvaralaštva. Imaginacija je proces stvaranja umetničkih dela, koja svakako uvećavaju
društveno bogatstvo jedne nacije, ali direktno ne doprinose njenom ekonomskom razvoju.
Otkriće je proces pronalaženja nečega što odavno postoji. Kolumbo nije izmislio
Ameriku, već je samo učinio to veliko istorijsko otkriće. Inovacija nije otkriće, nikada nigde
nije postojala u tom obliku, ona je originalni akt pojedinca.
Na osnovu svega izloženog, može se pod inovacijom podrazumevati ,,novost koja se
umeće u postojeće stanje. Po karakteru i opsegu ta se novost može ispoljiti kao zamjena i kao
obnova (dopuna). U svakom slučaju radi se o promjeni dotadašnjeg i uvođenju novog, čime
budućnost prekriva postojeću stvarnost1.
Inovacije su, dakle: izumi, tehnička unapređenja i unapređenja organizacije i rada.
Nema preduzetništva bez inovacija. U iverzibilnim društvenim kretanjima često se
inovacije i preduzetništvo međusobno izjednačavaju. To je svakako moguće, pod uslovom da
je nosilac, finansijer i realizator inovacija vlasnik kapitala, koji svojm imovinom snosi rizik za
donete poslovne odluke.
1 Ožanić, M. (1989): Inventivno stvaralaštvo - bez pravog zamaha, "Poslovna politika", Beograd, strana 21.
4
Odgovor na to pitanje šta prouzrokuje pojavu ili oseku inovacija duboko je skriven u
društvenim kretanjima. P. Drucker sve uzroke pojave inovacija svrstava u sedam grupa2:
- neočekivani: uspeh, promašaj i spoljni događaj,
- nepodudarnost između sadašnje i normativne stvarnosti,
- potreba uzrokovana nekim procesom,
- promene: u strukturi privrede ili tržišta,
- demografska kretanja,
- promene: u opažanjima, raspoloženjima i značenjima i
- nova: naučna i nenaučna saznanja.
Navedeni uzroci svakom preduzetniku moraju da postave suštinsko pitanje - Šta se
dešava? Iz toga pitanja, proizilazi drugo - Šta preuzeti?, a onda i treće - Da li je to neko već
preduzeo? Novo je samo novo u okviru sredine u kojoj se posmatra, pa su iskustva drugih
preko potrebna.
Intuicija, iskustvo, znanje i realnost najbolje su komponente u realizaciji
preduzetničkih ideja. Jedno bez dugog ne stvara šanse, ne rešava probleme, ne uočava
opasnosti i ne sagledava domet preduzetih poslovnih odluka.
Društveno-politički faktori su najznačajniji faktori u okviru razvoja inventivne
delatnosti. U društveno-političke faktore spadaju sledeći faktori:
1. Neodređenost pojma pravične naknade za sve vidove stvaralaštva i racionalnijeg rada u
svim fazama inovacionih procesa sa društveno-političkog stanovišta;
2. Nepovoljna klima za stvaralački rad zbog neodređenog političkog stava u pogledu
podele rizika izmedu preduzeća i društvene zajednice;
3. Privatne prodaje domaćih pronalazaka stranim organizacijama i pojedincima zbog
teškoća njihovog plasiranja u zemlji;
4. Politika društvene zajednice prema uvozu i zaštiti inostranih tehnologija u Srbiji;
5. Politička borba protiv svih uočenih negativnih pojava u pojedinim fazama inovacionih
procesa;
6. Usklađivanje naučno-istraživačke, odnosno inventivne delatnosti sa potrebama domaće
privrede;
7. Nedovoljni transfer srpskih tehnologija u druge zemlje, a pre svega, u zemlje u
2 Drucker, P. F. (1991): Inovacije i preduzetništvo, "Privredni pregled", Beograd, strana 62.
5
razvoju.
Ovo su samo trenutno najaktuelniji faktori. To znači da se sa njima iscrpljuje lista ove
grupe faktora. Uz lošu politiku nekontrolisanog i neselektivnog uvoza strane, odnosno izvoza
domaće tehnologije, stoji i činjenica da inventivna delatnost nije dovoljno afirmisana na nivou
društva. To je destimulisalo njen razvoj. Neki slučajevi kada su novatori i racionalizatori
morali sudskim putem da ostvaruju svoja prava, delovali su kao antipropaganda. Konačno, to
je dovelo do toga da su pojedinci privatno prodavali svoja rešenja stranim partnerima, koja
smo, kao društvo, posle otkupljivali za ogromna devizna sredstva.
2. DRUŠTVENO POLITIČKI FAKTORI KOMPANIJA
Kompanije su uvek imale ugovor sa društvom. Zavisile su od društva i društvo je
zavisilo od njih. Kompanije ugovaraju svoje poslovanje sa potrošačima, zaposlenima,
akcionarima, medijima, akademicima, zajednicom u kojoj posluju, neprofitnim sektorom.
Ovim ugovorom se obavezuju na minimum standarda koji moraju da ispoštuju. Danas,
kompanije svoje interese u poslovanju moraju da nalaze u pitanjima kao što su briga za
životnu sredinu i etičko poslovanje. Pitanja kao što su briga o životnoj sredini, zagađenje, loš
tretman radnika i slično se naglašavaju u sredstvima slobodnog javnog informisanja i mogu da
nanesu veliku štetu kompaniji ukoliko ona posluje ispod standarda koji su regulisani od strane
državnih organa.
Standardi postaju sve viši, a zakoni koji se postavljaju su iznad same države, što je
slučaj sa Evropskom unijom. Investitori su počeli da društveno odgovorno poslovanje
kompanije shvataju vrlo ozbiljno i u svom investicionom odlučivanju rukovode se
standardima etičkog poslovanja. Pojedini potrošači takođe vode mnogo računa da li će ili neće
kupiti proizvode ili usluge od određene firme u zavisnosti od toga kako ona posluje
ekonomski, da li je prijatelj životne sredine i kako se ophodi prema svojim zaposlenima.
Veoma je važno da se društveno odgovorno poslovanje (CSR) odvoji od filantropije,
donacija i dobročinstava. Iako u osnovi CSR i jeste osnivanje različitih fondacija, podrška
lokalnoj zajednici, volontiranje i jačanje imidža kompanije kroz prizmu direktnog uključivanja
u razvoj zajednice, CSR je i mnogo više od toga. Društveno odgovorno poslovanje uzima u
6
obzir sve interesne grupe, društveno-politički ciljevi postaju i strateški ciljevi kompanije, a ti
ciljevi pri donošenju poslovnih odluka uticaće na budućnost kompletnog internog i eksternog
okruženja kompanije.
Poslovni lideri bi i konsultanata trebalo da budu uključeni u društveno-politička
pitanja, koja oni neretko izbegavaju, jer ne samo da na taj način pomažu zajednici, već ujedno
imaju i strateškog interesa u okviru svoje poslovne politike3. Društvene i političke sile strateški
menjaju poslovno i industrijsko okruženje, a time mogu da nanesu poteškoće u poslovanju,
kao i da pokvare reputaciju kompanija koje su bile nesvesne određenih uticaja i promena iz
okruženja. Ako kompanije prate te promene, moći će da kreiraju šanse na tržištu i da utiču na
stvaranje njima pozitivne poslovne sredine naglašavajući određene socijalne potrebe i
stvarajući nove želje kod potrošača.
Na ovaj način gledano, podrška u ostvarivanju društvenih ciljeva i podsticaj razvoju
zajednice od strane kompanija jedan su od načina efektnog lobiranja. Lobiranje, javno priznata
operativna strategija, na ovaj način se temelji i priznaje kao osnov za napredak i kompanije i
zajednice u kojoj ta kompanija deluje. Zato su danas na ovaj način kompanije izazvane i
podstaknute da pronađu način da inkorporiraju svest o društveno-političkim pitanjima u
vrednostima same kompanije i to tako da sistematski postave društvene ciljeve kao deo
strateškog odlučivanja kompanije. Postavljajući ovo kao tezu analitičari iz McKinsey su
zaključili da kompanije ne treba da gledaju na društveno-političke promene kao na limitirajuće
faktore, već kao na nove poslovne šanse.
Istraživanja koja je radio McKinsey pokazuju da se od generalnih direktora i
predsednika upravnih odbora očekuje lično angažovanje u kreiranju društveno-političkog
imidža kompanije u javnosti. Bez direktnog uključivanja generalnog direktora ova strateška
pitanja neće biti ugravirana i prihvaćena kao vrednosti određene kompanije. Kultura
poslovanja i vrednosti kompanije reflektuju sam rad i poslovanje pojedinih odeljenja kao deo
celine. Odeljenja kao što su PR, marketing, pravna pitanja i regulative povezuju se čvrsto tim
vrednostima, i to samo u slučaju kada je generalni direktor direktno uključen u donošenje
odluka društveno-političke prirode. I interna i eksterna javnost će pozitivno reagovati na takve
odluke. Naravno, lični angažman lidera kompanije pored toga što predstavlja vrednosti
3 po mišljenju stručnjaka firme McKinsey & Co. stručnjaka, preuzeto sa Internet stranice www.economist line.com
7
kompanije, može biti i iz ličnih razloga i ubeđenja. Ipak, dobro razumevanje javnih pitanja, i
podrška raznoraznih interesnih grupa podržaće strateške ciljeve kompanije.
3. UTICAJ TEHNOLOŠKOG RAZVOJA NA PRIVREDNI I
DRUŠTVENI RAZVOJ
Prirodno je svojstvo »homo sapiensa« i »homo luden«–sa da razvija sredstva za
olakšavanje svog života. Pri ovome čovek je koristio svoju inteligenciju i kreativnost. Zahtev
za stalnim inovacijama je najdublja ljudska osobina. Tehnika je jedan izraz ove inovacije, ali
ona ima vrednost samo zavisno od toga u koju svrhu je čovek koristi. Čovek samo određuje
»dobro i loše« u vezi njenog uvođenja (»for better or for worse«), kako je opisano u
najranijem saopštenju Club of Rome.
Tehnički pronalasci – kao točak, železnica ili mnogo ostalog – omogućili su prekid sa
starim vremenima, izgradili su novim snagama i civilizacijama jedan put kojim se manjaju
socijalne strukture i omogućuje istraživanje sveta. Oni su postali baza na kojoj su razvijeni
oblici ljudskog zajedničkog života, oni su pretpostavka za bogatu i razvijenu kulturu.
Tehnološka revolucija ide dalje, postala je motor, i ljudi su je rado uzeli – ako i
nesvesno – kao bazu za stanje zdravlja i kao prihvatljivosti života. Pre svega ljudi su se
oslobodili straha. Oni ne misle o tome, da svaki napredak ima svoju cenu.
Psihološki je potpuno razumljivo da čovek počinje sa zadovoljavanjem važnih
materijalnih potreba - kao jelo, stanovanje i odevanje. Maslow je ovo prikazao jasno na
primeru jedne piramide: najpre je potrebno zadovoljiti bazne potrebe, a zatim više vrednosti
kao društvena sredina, obrazovanje, kultura i »samoostvarenje« (samopotvrđivanje). Tehnički
napredak a sa njim i ekonomski zamah, bili su ključ da se može poslovati sa višim
vrednostima.
Pri ovom »uspinjanju« ne bi se smelo zaboraviti da se tehnologija i njen razvoj
pravilno odnose. Samo manje se postavlja njen odnos sa duhovnom sferom. U jednom opštem
sistemu vrednosti ona nije raščlanjena, ona ostaje takoreći jedna nepromenljiva »vrednost«.
Ona nema vrednost sama po sebi. To je jedno »sredstvo« za postizanje odgovarajućih ciljeva
koji su orjentisani samo prema vrednosnim predstavama ljudskog društva.
8
Početkom 60-tih godina otpočeo je jedan ambivelentni stav (držanje) tehnike u odnosu
na razvijanje; tehnika je bila podeljena na dobru i lošu4:
- tehnički napredak je bio dobar tamo gde je svakodnevni život postao (učinjen) prijatniji –
kod automobila, motorcikala, interkontinentalnih letova avionom, domaćinstva (budžet),
stereo uređaja i televizora – jedna lista prijatnosti koja se dalje može nastaviti.
- loš je tehnički napredak tamo gde čovek ne može ili neće uočiti prednosti za sebe – kod el.
centrale i rafinerije, u industriji za preradu sirovina u polufabrikate itd.
Tu dolazi i to da neki od tehnoloških razvoja nisu više shvaćeni od mnogih ljudi – a
ovo posebno važi za nove bazne tehnologije. Iz ovoga može nastati jedan mehanizam otpora
prema tehničkom znanju jer tu količinu informacija koja se javi dodatno svake godine mogu
jedva i eksperti savladati. Neznanje laika će porasti sa većom brzinom koja odgovara opštem
tehnološkom znanju ljudskog društva. Posledice ovoga su nelagodnost i strah. Čovek, doduše,
očekuje od tehnike kao i pre da osigura »udobnosti« modernog života, ali joj čovek više ne
veruje. Pored toga, često je teže dobiti saznanja o kretanjima u prirodnim naukama – tehnici,
od interpretacija iz društvenih nauka ili ideologija; kako ove sadrže mnogo neodgovarajućih
uprošćenja i stoga su često jednostrana, ipak za laike izgledaju daleko razumljivija. O
mišljenju se može uzgred reći da ono ne zahteva potvrde koje čovek mora imati – za koje
čovek mora znati.
Budućnost ljudskog društva se može osigurati ako se uspe koordinirati zaštita sredine,
privrede, politike i tehnološkog razvoja u okviru jednog velikog, svetskog programa. Ovaj
težak zadatak može se ispuniti samo ako se zapadno industrijsko društvo da ubediti da su
iskorišćenje naučnog know-how i stalno traženje novih tehnoloških rešenja bezuslovne
pretpostavke. Ipak, ovde treba da budemo optimistični. Prema sadašnjem pregledu u
uzdržanosti zakona prirode ostvarljiv je razvoj novih ljudski orjentisanih tehnologija sa
sigurnom verovatnoćom. Atomska energija, mikroelektronika, bela tehnika, toplotne pumpe i
toplotni sistemi na daljinu, recikliranje i supstitucija sirovina – navodimo samo neke primere
su jedan arsenal mogućnosti pomoću kojih se može voditi tehnička civilizacija i buduće
generacije biti za to odgovorne. Oprezno koristeći i prilagođavati se uslovima, donose ove
mogućnosti i poboljšanje života ljudi u nerazvijenim zemaljama.
4 Milićević, V. (1989): Preduzetništvo kao faktor poslovne efikasnosti savremenog preduzeća, "Poslovna politika", Beograd, strana 39
9
Brzi tehnološki napredak i povećana kompleksnost tehničkih sistema uslovljavaju
jedan stalni proces individualnog i kolektivnog usavršavanja (učenja). Oni uslovljavaju
fleksibilnost, snagu i spremnost za prilagođavanje i volju da bi se neophodne izmene uočile
brzo i aktivno na njih reagovaalo i njih dovesti u saglasnost sa sopstvenim željama i
predstavama. Samo ako se probudi tehnički dalji razvoj odgovorom na pitanje »za šta
spremnost akceptiranja, ostaje još pitanje sposobnosti akceptiranja.
Brzi tehnički razvoj i izmene u poslednjih deset godina nadmašio je sposobnost ljudi
za prilagođavanje i njihove organizacije: Uprkos svih i delimično zbog ovih reformi teško je
zadržati sistem obrazovanja jer je na duži rok stabilnost ograničena. Iskustva starijih, koja su
mladim generacijama oduvek mogla ranije dati određenu sigurnost, danas su često bezvredna.
Podnošenje izveštaja u medijima i poplava informacijama doprinose da se važne zavisnosti
mogu pravilno raspoznati.
Mogu se dati još mnogi primeri koji upućuju na ambivalentnu i napetu karakteristiku
kretanja tehnike u kojoj se formula »for better or for worse« redukuje na primitivnu formulu:
struja iz utičnice. Da, jer je udobna, čista i jeftina! Gradi elektranu (rudnik, termoelektranu).
Ne, jer zagađuje okolinu, opasna je uništava poljoprivredu i skupa je.
Nasuprot latentnoj nelagodnosti o daljem tehnološkom razvoju, koja je u našem
društvu porasla iz različitih razloga, dogodila se "treća industrijska revolucija",
mikroelektronika, u jednom neverovatno brzom procesu daljeg evolucionarnog razvoja. A u
ova treća industrijska revolucija se može "obraditi" od strane postojećih društvenih struktura,
kao prva i druga, bez velikih izmena.
Naše "totalno informirano" društvo je postalo vrlo svesno izreke "for better or for
worse" i iz nje izvlači – nažalost ne uvek vrlo razumljive – diskusije pro and contra tehničkog
razvoja. Vreme je, dakle, da se zahtev za obrazovanjem ispuni jer strah od izmena dolazi iz
neznanja i time iz straha da ne porastu novi zahtevi. Ovaj nalog pogađa politiku, obrazovanje,
društvene nauke i ekonomiju – ali pre svega "tehničku inteligenciju". Sasvim konkretno mora
se početi sa preobrazovanjem u osnovnim školama. Opšte znanje koje se tamo daje mora
značajnije da daje znanje tehničkih, ali i vezu tehnika-društvo nego ranije.
Sigurno će i u budućnosi – u još većoj meri nego ranije – biti potrebni specijalisti u
tehničkim, ekonomskim i organizacionim oblastima, ali moramo uočiti međuzavisnosti, da je
danas svaka kvalifikovana aktivnost integrirana u ukupni društveni "sistem". Samo tako mogu
10
mladi ljudi učiti da aktivnosti i znanje ne služe samo tome da se zadovoljavaju sopstveni
zahtevi, već donose dug svakog prema zajednici. Inženjeri mogu ovde mnogo učiniti, oni
mogu i moraju dati pomoć u okviru njihovih mogućnosti i znanja.
4. STRATEGIJSKI ZNAČAJ TEHNOLOGIJE
U poslednjih 10 godina jasno se uočava trend povećavanja izdvajanja za nove
tehnologije. Kod preduzeća gde dominira visoka tehnologija (high technology companies) ovo
izdvajanje je oko 5% od prodaje, a za ona preduzeće koja započinju izlazak na tržište, to je
znatno više. Zbog toga je tehnologija, kao faktor kompetitivnosti, prisutna u svim
preduzećima.
Proces generisanja tehnologije započinje sa tehnološkim inovacijama, na čijem pak
početku su invencije ili otkrića. Invencija je ono što pre toga nije postojalo, a da bi to bilo
potrebno je puno kreativnog i ciljno usmerenog rada, počev od rada naučnika iz baznih i
primenjenih nauka. Na taj način kumulirano znanje se sistematizuje, proverava kroz
eksperimente. Osnovni kriterijum uspešnosti invencije je više tehnički nego komercijalni.
Kroz patente, dobijene postupkom zaštite intelektualne svojine pronalazača, omogućava se
njegova zaštita i u finansijskom smislu.5
Tehnologija je sadržana u ljudima, materijalima, misaonim i fizikalnim procesima,
radionici, opremi, alatima. Ključni element tehnologije je uvek zasnovan na znanju, pa se kod
mnogih autora menedžment tehnologijama izjednačava sa menadžmentom znanjem.Druga
faza (označena kao rezultat na slici 1) je proces dobijanja tehnoloških procesa inovacija. U
nekim slučajevima inovacije su bazirane na tehnologijama (npr. elektronsko ubrizgavanje
goriva), a u drugim slučajevima su podržane novim tehnologijama (npr. prodaja preko
Interneta).
Slika 1 Povezanost glavnih koncepata koji se odnose na tehnološke inovacije
5 To je prva faza u procesu dobijanja tehnoloških inovacija. Tehnologija se odnosi na teorijska i praktična znanja, veštine i veštačke tvorevine koji se koriste za razvoj proizvoda i usluga, kao i njihovu proizvodnju i isporuku.
11
Izvor: www. technologies.com
Kriterijumi uspešnosti tehnoloških inovacija su više komercijalni nego tehnički, tj.
uspešnija je ona inovacija čijim uvođenjem (a to znači investiranjem) se ostvaruje bolji
ekonomski efekat (npr. profit, stopa povraćaja itd.).
Inovacije su rezultat procesa inoviranja, koji se definiše kao kombinacija aktivnosti
koje vode do novih, tržišno prihvatljivih proizvoda i usluga i/ili novih sistema proizvodnje i
isporuke. U literaturi se razlikuju6:
inkrementalne inovacije koje se odnose na adaptaciju, fino poboljšanje i poboljšanje
karakteristika proizvoda i usluga i/ili sistema proizvodnje i isporuke (npr. ubrzane
inovacije mikroprocesora i PC-a);
radikalne inovacije sa potpuno novim konceptom proizvoda i usluga i/ili sistema
proizvodnje i isporuke (npr. vozilo na struju ili vodonik) i
arhitekturalne inovacije koje se odnose na rekonfiguraciju sistema i njegovih
komponenti (npr. sve veća ugradnja računarske tehnologije u mobilne telefone).6 Tomaš, R. (1993): Strah od preduzetništva, "Ekonomika", Beograd
12
Tehnološko preduzetništvo je osnovni pokretač procesa tehnoloških inovacija. Ono
obuhvata aktivnosti rekombinovanja svih raspoloživih resursa da bi se ostvarila inovacija, a to
znači ne samo tehničke, već i komercijalne resurse. Pri tome je potreban i administrativan
napor.Tehnološko preduzetništvo može se odnositi na pojedinca (individualni preduzetnik) ili
više učesnika u organizaciji (korporativno preduzetništvo).
Prema sl. 1, zapaža se razlika između aktivnosti i rezultata. Invencije, otkrića i
tehnologije su rezultat promišljanja i eksperimentisanja, kao i primene baznih i primenjenih
nauka (R&D), što čini prvu grupu aktivnosti. Tehnološke inovacije (sa druge strane) su
rezultat aktivnosti saznanja. Tehnološko preduzetništvo uključuje obe grupe aktivnosti i njihov
menedžment, uključujući administriranje projektima.
5. DRUŠTVENO-POLITIČKI ASPEKT TEHNOLOŠKE
EVOLUCIJE
Osnova za uvažavanje netehničkih determinanti tehnološkog napretka leži u prirodi
tehnologije. Za razliku od nauke tehnologija se razvija da reši problem u određenom
kontekstu. To zahteva angažovanje stručnjaka iz različitih disciplina, često i pod patronatom
organizacija i društva. Pri tome treba odvojeno razmatrati:
1. društveno - političku dinamiku i tehnološki ciklus,
2. društveno - političku dinamiku i složenost sistema,
3. društveno - političku dinamiku i centralizam podsistema i
4. integraciju tehnologije u društvene tokove i
5. perspective sistema
Društveno - politički dinamika utiče na svaku od faza tehnološkog ciklusa. Posebno je
važna u prvim fazama (varijacije i vrenje), a nešto manje u narednim fazama.
Ako se analizira društveno - politička dinamika i složenost sistema, mogu se izdvojiti
baze kao na sledećoj slici.
Slika 2 Tehnologija kao društvena kategorija
13
Izvor: www. technologies.com
Društveno - politička dinamika je maksimalna kod otvorenih sistema, zbog ere vrenja
ili uticaja tehnoloških diskontinuiteta na ključne ili povezane podsisteme.
Slika 3 Put ka sociologiji tehnologije
Izvor: www. technologies.com
Društveno - politička dinamika je minimalna za podsisteme na periferiji za sve tipove
proizvoda i to u eri inkrementalnih promena. Tada su dominantni tehnički pokretači promena.
14
6. ZAKLJUČAK
Inovativna organizacija obrnuto je proporcionalna ekonomiji obima: što veća
kompanija, procentualno manje inovativnih rešenja. Ta realna činjenica dugo nije shvaćena u
velikm privrednim subjektima, koji svojom moćnom ekonomskom snagom, ogromnim
kapitalom i brojem zaposlenih, nadomešćuju nedostatak invencije i inovacije svojih
zaposlenih. Otrgnuta kapital svojina od kapital funkcije odvojila je sudbinsku vezanost
vlasnika kapitala za nova rešenja.
U malim i srednjim preduzećima stvaraju se nove ideje i traže brza i efikasna
ekonomska rešenja. Traženje šansi i rešavanje rizika pripada malim i srednjim preduzećima,
koja su i po definiciji fleksibilnija i prilagodljivija od moćnih privrednih sistema.
Preduzetništvo kao organizaciona veština ovde je oblik prilagođavanja.
Razvoj malih i srednjih preduzeća i privatizacija društvene svojine u našoj privredi dva
su neophodna uslova za reafirmaciju preduzetništva. U takvim uslovima između
preduzetništva i privatne inicijative često treba staviti znak jednakosti. Jedno bez drugog ne
postoji, oba se zasnivaju na privatnoj svojini i
Iako se ekonomija i određene grane privredne delatnosti razmatraju kao ključni
segmenti socijalnih sistema i odnosa, postoji pogresno mišljenje koje se rodilo iz određenih
ekonomiskih perspektiva, a koje je osnovano na stavu da ekonomija je samostalna sfera koja
se funkcionise na osnovu svojih sopstvenih zakonitosti i koja ima primarni karakter u
određivanju socijalnog života. Pri ovakvoj perspektivi pojedinci stupaju u kontakt sa ostalim
ljudima i grupišu se samo kako bi zadovoljili svoje egoistične potrebe. Takođe postoje
određene tendencije da se ekonomija smatra onim delom društvene stvarnosti na čije
oblikovanje u velikoj meri utiče politički faktori. Ipak, svako iz ovih viđena iznosi svojevrsnu
reducionisticku predstavu, gde su mnogi nastojali da iz prularizma faktora izvuku upravo onaj
koji bi se mogao predstaviti kao primarni i na osnovi koji bi se mogle uspostaviti određene
pravilnosti, pa, u krajnjoj liniji, i zakonitosti ekonomskog delovalja. Ekonomska sfera je jedna
do onih koja se neprestano menja, te prosto se nije mogla tumačiti bez socijalne osnovice.
Ekonomski pojmovi kao što su rad i novac, kako to ukazuje Adam Smit, su mnogo značajniji
za uvrđivanje kako samog pojedinca, tako i njegovog statusa. Dostizanje takvog nivoa ne
samo rezultat napora jednog čoveka, već je ostvarivanje moguće jedino u kontekstu socijalnog
15
delovanja. A samo socijalno delovanje nije moguće odvojiti od političkog delovanja. Na taj
način ekonomska delatnost se pojavljuje kao važno delo političkog života gde su
zadejstvovane raznovrsne norme, vrednosti, pravila, navike, moralne obaveze i svi ostali
delovi političke celine od kojih se sastoji život.
Političke nauke izučavaju politiku, upravljačku delatnost i organizaciju vlasti. Politika
je ono područje društva u kome se obavljaju upravljačke delatnosti i ona podrazumeva svako
usmeravanje društva pomoću države ili političke stranke kao specijalizovane društvene
organizacije.Rezultati istraživanja političkih nauka mogu koristiti soc. menadžmenta koja se
bavi pitanjima i problemima politike organizacija, političkom strukturom, hijerarhijom vlasti .
Na kraju ovog rada se izvodi zaključak da socijalni menadžment interesuje ukupno
društveno-političko okruženje menadžmenta što utiče na menadžment proces – tu je veza.
16
7. LITERATURA
1. Bajt, A. (1988): Samoupravni oblik društvene svojine, "Globus", Zagreb
2. Babić, V. (1995): Strategijsko odlučivanje, Institut za ekonomiku i finansije, Beograd
3. Drucker, P. F. (1991): Inovacije i preduzetništvo, "Privredni pregled", Beograd
4. Kotlica, S. (2000): E-konomija, "Ekonomika preduzetništva", Beograd
5. Milić, S. (1986): Organizacija inovacijske aktivnosti, "Poslovna politika", Beograd
6. Milićević, V. (1989): Preduzetništvo kao faktor poslovne efikasnosti savremenog
preduzeća, "Poslovna politika", Beograd
7. Momčilović, V. (2001): Liderstvo u maloj organizaciji, "Kvalitet", BeogradRkalović,
S. (2001): Kreativnost i inovacija, "Kvalitet", Beograd
8. Ožanić, M. (1989): Inventivno stvaralaštvo - bez pravog zamaha, "Poslovna politika",
Beograd
9. Parsons, Talkot et al.(1969); Teorije o društvu, Vuk Karađic, Beograd
10. Radosavljević, Ž. (1989): Preduzetništvo - uslov efikasnosti organizacije, "Poslovna
politika", Beograd
11. Tomaš, R. (1993): Strah od preduzetništva, "Ekonomika", Beograd
12. www. technologies.com (Preuzeto dana 20.10.2008. godine)
8. PREGLED SLIKA, TABELA I ŠEMA
17
1. Slika 1 Povezanost glavnih koncepata koji se odnose na tehnološke inovacije..12
strana
2. Slika 2 Tehnologija kao društvena kategorija ………………………………… 14
strana
3. Slika 3 Put ka sociologiji tehnologije ……………………………………….…...14
strana
18
Recommended