1.UVODNO PREDAVANJE

Prof.dr. Slavica Bašić: „Učenje glavom, srcem i rukom“ – fenomenologija i razvoj osjetilaUvodno predavanje, waldorfski seminar, 13.-15.lipnja 2008. godine

Radni materijal : FENOMENOLOGIJA I RAZVOJ OSJETILA

Program:“Učenje glavom, srcem i rukom“ – waldorfska pedagogija, 1.semestar

Autor: Prof.dr. Slavica Bašić,Filozofski fakultet u Zagrebu

Sadržaj:

Osjetilno iskustvo – temelji djelovanja (13.06.2008., 19.30 -21.00)

Različiti pristupi sistematiziranju osjetila

Osjetila za tjelesno samoopažanje (14.06.2008.,

Osjetilo za vitalitet i dodir

Osjetilo za kretanje i ravnotežu

Pedagoški aspekt: opažanje vlastitog tijela kao temelj uspješnog učenja

Osjetila za svijet1

(a) osjetila-čuvari/zaštitinici

Osjetilo za okus .- Osjetilo za miris .

OSJETILNO ISKUSTVO – TEMELJI DJELOVANJA

Osjetila kao veza sa sobom i sa svijetom

1? Prema Auerovoj* klasifikaciji osjetila, na koju se ovo izlaganje oslanja, u osjetila za (vanjski) svijet

spadaju i

(a) Komunikativna osjetila:

Područje vida: osjetilo vida, osjetilo oblika, osjetilo značenja i osjetilo stila

Područje sluha: osjetilo za sluh, o. za oblik, o. za značenje i o. za stil

Područje dodirivanja: osjetilo za dodir (kao osjetilo za opažanje vanjskog svijeta, drugi aspekt osjetila

za dodir). Ovim osjetilima bavit ćemo se u slijedećem semestru-

* W-M., Auer (2007), Sinnes-Welten, Muenchne:Koesel

1


Preko osjetila uspostavljamo kontakt s okolinom i dozvoljavamo svijetu da

„ulazi u nas“; osjetila su poveznica između unutra i vani, izmedju čovjeka i

svijeta.

Dijete je jedan veliki osjetilni organizam: osjetilima susreće stvari, dodiruje ih,

može ih vidjeti, čuti, mirisati, kušati, ali osjetilima dijete osjeća sebe, svoj položaj

u prostoru, kreće se, osjeća drugog čovjeka i osjeća sebe u odnosu na

drugoga. Bez osjetila sve to ne bi bilo moguće. Prvo što dijete radi je hvatanje i

stavljanje stvari u usta. Hvatanje je uvijek i jedno za-hvaćanje, jedno shvaćanje.

Bez neposrednog dodira i ophođenja sa stvarima dijete ne bi moglo stvoriti

unutarnje slike stvari, ne bi moglo oblikovati pojmove o stvarnosti. Dijete svoju

okolinu i stvari ne želi samo vidjeti, nego što je moguće svestranije i točnije

istražiti. Djeca svijet prisvojiti svim osjetilima, hoće na njega (sada i ovdje)

djelovati, u njemu se osjećati kao kod kuće i biti (samo)djelatna.

Kako bi procesi neposrednog «hvatanja» tj. neposrednog iskustva sa

svijetom bili mogući djeca trebaju okolinu koja ide u susret njihovoj potrebi za

aktivnošću i samostalnim djelovanjem; trebaju različite mogućnosti za

uključivanje i isprobavanje vlastitih osjetila; trebaju osjetilna iskustva svijeta,

mogućnost za čuđenje, traženje, sumnjanje, isprobavanje i doživljavanje.;

trebaju ispitivati i eksperimentirati; subjektivna iskustva su različita, a djeca ih (u

obitelji i u vrtiću) imaju mogućnost podijeliti i tako stjecati cjelovitiji uvid u

stvarnost. Što je okolina poticajnija za osjetilna iskustva, utoliko su djeca više

potaknuta na aktivnost.

Iskustva postaju spoznaje. Osjetilno iskustvo je svijest (o nečemu). Koliko

su osjetilna iskustva snažna i biografski važna znamo iz vlastitog sjećanja na

djetinjstvo.

Osjetila trebaju oblikovne snage, trebaju adekvatna iskustva.

Osjetila hoće biti korištena !

Poticaj za razmišljanje:

Što se danas dešava s osjetilima kod ljudi uopće?

Koje su posljedice dominacije vida i sluha?

Iako se pedagozi još od Komenskog, Pestalozzija, preko reformne

pedagogije sve do suvremenih projekata učenja svim osjetilima - zalažu za

2


učenje «glavom, srcem i rukom», u odgojnom i obrazovnom procesu nije se u

tom pravcu desila odlučujuća promjena.

Istina to nikada nije bilo toliko važno kao u naše vrijeme, u kojemu je gubljenje

neposrednih tjelesno-osjetilnih iskustava kod djece u porastu i u kojemu

bilježimo sve veći broj djece «s razvojnim problemima», što u konačnici ima vrlo

ozbiljne posljedice na moral i razvoj čovjeka uopće. Istina, i danas su osjetilna

iskustva (deklarativno) općepriznata kao osnovna spoznajna forma, ali iskustva

koja štete razvoju osjetila su sve više prisutna (pa čak i dominantna).

Gestaltpsiholog Arnheim2 tvrdi, da nam je već kao djeci oduzeta zornost.

Osjetilna iskustva su sve više i više zarobljena od funkcionaliteta i racionaliteta;

vlada kultura glave, koja se izvodi u svijetu riječi, i kao posljedicu ima da naša

osjetila pate od bolesti manjka djelovanja, dakle od posvemašnjeg

osiromašivanja osjetilnih iskustava. (vidi :Arnheim, 1979)

Dijete, koje je upućeno na susret sa svijetom i to svim osjetilima danas je

preplavljeno vizualnim i slušnim informacijama i poticajima različite kvalitete i u

tom području (ubrzane slike, visoki tonovi, stalna izloženost zvuku koji nema

direktne veze sa slikom, prekid slika itd, itd.). Ono je sve više ograničeno i

osiromašeno u zadovoljavanju potrebe za cjelovitim zahvaćanjem i shvaćanjem

cjeline, za tjelesno-osjetilnim prisvajanjem svijeta.

Horst Rumf3 opisao je odrastanje djece kao «tečaj posebne tjelesne askeze

«...dijete mora učiti, svoju osjetilnu rezonancu svijeta reducirati na određene

kanale i tamo ih kontrolirati» (Rumpf, 1981)

Promijenjeni svijet djetinjstva (iz obzora razvoja osjetila)

Sasvim je izvjesno da jedan od razloga za potrebu stvaranja poticajne

okoline za odrastanje i razvoj leži i u promijenjenoj stvarnosti djetinjstva

odnosno uvjeta u kojima djeca odrastaju:

Djeca danas rastu u svijetu koji je preplavljen medijima, koji mu posreduju

sliku svijeta iz druge ruke. Pasivno konzumiranje ima prednost pred aktivnim

činenjem, pred neposrednim kontaktom i djelovanjem u svijetu. Svijet slika, koji

2 Arnheim,R. (1979), Wir denken zu viel und sehen zu wenig. U Psychologie heute 6, 22-293 Rumpf, H. (1981), Die uebergangene Sinnlichkeit, Muenchen

3


se izražava brzim smjenjivanjem slika, jedva da dozvoljava vrijeme za preradu

informacije, za sjećanje i povezivanje;

Djeca rastu i u tehniziranom i motoriziranom svijetu, u kojemu postaje sve

teže i teže, stvarno zahvatiti i shvatiti povezanosti među stvarima i upoznavati

neku stvar ili proces do temelja (ostaje se na površini). Primjerice: vrata se

otvaraju, a da ih pri tomu uopće nismo niti dodirnuli; i zatvaraju se automaski

(iza otvaranja/zatvaranja stoji apersonalni automat koji omogućuje da vrata

funkcioniraju; vrata svedena na funkciju gube značajnu dimenziju značenja, a

ključ kojim upravlja ljudska ruka polako nestaje iz semantike vrata, iz slike

«onog iza», onog «na drugoj strani», «preko praga» s kojim je toliko toga u

čovjekovu životu povezano); Isto tako automati nam prave kavu, kakao; oni

nam broje novac, itd. Mi smo reducirani na pritisak jednog dugmeta, za koje je,

istina, nužno znati njegovu funkciju – a za tu funkciju važno je znati čitati (slova

ili ikonicu). Uzroci i posljedice se više ne mogu razlikovati, a mogućnosti su

utjecanja reducirane na pritisak dugmeta.

I kolač dolazi gotov! Dijete više nema priliku doživjeti polagano i dugo

mješanja jaja (dvadeset minuta u smjeru kazaljke na satu, npr.), pa polagano

dodavanje brašna, pa čekanje da nabuja, itd. Onda se čudimo što sve rade

ubrzano, čudimo se kad «od starta do cilja» preskaču sve postaje na kojima mi

mislimo da trebaju stati (ovaj aspekt posebno pogađa tzv. hiperaktivnu djecu).

Djeca žive u svijetu koji je neprijateljski prema tijelu (osim kao lijepom

eksponatu, a i kriteriji ljepote su unaprijed zadani i medijski posredovani).

Kretanje nije doživljeno kao djetetova životna radost, nego kao smetnja. Škola

je odavno postala mjesto discipliniranja tjelesnih potreba, učenje je povezano

neposredno sa sjedenjem, s tjelesnom nepokretnosti i koncentracijom; i u

vrtićima prevladava namještaj koji potiče sjedenje (stolovi i stolice), a prostor

gdje djeca sjede na podu, trče amo i tamo, prostor za kretanje, za

preoblikovanje vlastite okoline – to je oskudno.

Djeca žive u svijetu jednostranih osjetilnih iskustava, u kojima je dominantna

vizualna i slušna osjetilnost. S rastom konzumiranja medija već predškolska

djeca doživljavaju prejaku ponudu u okviru jednog osjetila , odnosno određenih

područja osjetila, koji sa njihovom iskustvenom preradom često ne idu u korak.

Puno vizualnih i slušnih poticaja, malo vremena za preradu! Dijete (kao ni

odrasli) nema vremena doživjeti gledano, jer se slike smjenjuju neovisno o

4


njegovoj reakciji na sliku, ne obraćaju se nikomu osobno i «baš ih briga» što

neko dijete suosjeća, što ga je strah, što bi se smijalo; one neumoljivo idu

svojom brzinom i dijete jedino može (i nažalost to i radi) stalno iznova

ponavljati isti DVD-film, istu kazetu i tako «ponavljati doživljaj».

Svakodnevno i na mnogo mjesta stoji: NE DIRAJ! ZABRANJENO DIRATI!

MOLIM NE DIRATI! Ovo su natpisi koji signaliziraju da dodirivanje i ticanje

spadaju u manje prihvaćena osjetilna iskustva i aktivnosti koje naše društvo

odobrava. Odrasli ne razumiju uvijek koliko je za dijete značajno upoznavanje i

razumijevanje svijeta putem hvatanja odnosno dodirivanja i pipanja stvari iz

okoline. Ali, unatoč svim zabranama djeca i dalje moraju i hoće stvari hvatati i

dirati (doticati, pipati), moraju sa stvarima „komunicirati“, imati ih u ruci,

«uhvatiti» da bi ih «shvatili», «umijeti» s njima da bi ih «raz-umjeli».

Ukratko, promijenjeni životni uvjeti sužavaju prostore iskustva današnje

djece. Nasuprot, očito velikom potencijalu poticanja – putem medija, tehničkih i

elektronskih igračaka – stoji reducirana aktivnost sa svim osjetilima, ona

neposredna aktivnost u kojoj dijete barata sa stvarima i preoblikuje ih, stvara,

istražuje. Posebno je uočljiv gubitak samodjelatnosti kod djece. I kod

kompjutorskih igara je moguća djelatnost, ali ona se ograničava na osnovnu

akciju: pomoću tastature, odnosno određenih tipki može se zahvatiti u

ponuđene slike i voditi akcija likova na ekranu. Kako je igra motivirana? Tako da

se ide na viši stupanj teškoće zadatka i uspjeh na višem stupnju omogućuje

penjanje na naredni stupanj – to je igra bez kraja koja u osnovi ima pobjednika i

pobijeđenog.

Svijet igre se preselio iz ulice, iz dvorišta u stan koje su posljedice?

Posljedice siromašne «osjetilne hrane»

* Broj djece s etiketom nemiran, nepažljiv, hiperaktivan... sve je veći

* Preplavljenost informacijama, poticajima – s jedne strane, a s druge strane

djeca nemaju vremena za preradu tih informacija i time uključivanja tih poticaja

u svoje iskustvo na kojemu mogu temeljiti prerade narednih iskustava;

* Mnogi se odgojitelji žale na tzv. ponedjeljak-sindrom: nakon jednog vikenda

potpuno nepreradjeni doživljaji (dugo gledanje televizije, dugo putovanje autom,

5


ali i opterećenja u obitelji) trebaju najprije jedan ventil kako bi se oslobodilo

«zagušeno» i omogućilo kretanje.

Ukratko, većini djece danas nedostaje uravnoteženo stimuliranje i razvoj svih

osjetilnih područja.

Oni žive u svijetu koji je bogat poticajima kako onima koja su primjerena djeci

tako i brojnim, djeci neprimjerenim. Tako djeca nemaju ni vremena ni

mogućnosti prerade, nemaju vremena uzeti ono što njih osnažuje a odbaciti

suvišno.

Na drugoj strani oni rastu u očigledno osiromašenom svijetu u pogledu voljnog

(tjelesno-aktivnog) odnosa prema svijetu, gdje im je već unaprijed oduzeto niz

aktivnosti (gotovi proizvodi) i time onemogućeno vlastito oblikovanje i

djelovanje.

Sve to ukazuje na značajnost poticajnih iskustava za zdravi razvoj.

Različiti pristupi sistematiziranju osjetila

Koliko čovjek ima osjetila ? O kojim se osjetilima radi? O tomu ne postoji suglasnost.

Razlog tomu su različita kriteriji promatranja osjetila.

Ako se broje samo osjetila, čiji organi su dostupni pogledu onda se ograničavamo na

klasična osjetila : za vid, za sluh, miris, okus i dodir.

Ali to je samo jedna mogućnost.

Razlikuju li se osjetila prema biološkom procesu koji omogućuje opažanje, onda

imamo samo četiri različite vrste osjetila: mehaničke, električne, kemijske i toplotna.

Sasvim drugačiji, je pristup4, koji ne polazi od anatomski oblikovanih organa za

percepciju nego od oblikovnih snaga, od onih snaga koje su dovele do oblikovanja

pojedinih organa. Taj pristup polazi od pitanja: Koji su to iskustveni svjetovi o kojima

se možemo informirati, koje možemo upoznati putem osjetilnih organa?

Pretpostavimo da smo živjeli u jednom svijetu koji nije drugačiji od ovoga na koji smo

navikli tj. svijet sa bojama, mirisima, ukusima, različitim temperaturama, kretanjima,

4 Schaefer, E.G.(2005), Bildung beginnt mit der Geburt, Weinheim und Basel: Beltz Verlag i kod Stern, M.D (1990), Diary of a Baby» New York:Basic Books

6


mekano-tvrdo, itd. – s jednim jedinim izuzetkom – živjeli smo u svijetu bez zvuka-bez

tona. Možemo si postaviti pitanje: bi li imali organ za sluh? Odgovor nije teško dati.

Samorazumljivo da bi taj organ izostao. Jednostavno jer organ nije korišten. Nema

funkciju, nije bilo nužno da se razvije. Ovaj način objašnjavanja Goethe (a i Steiner

oslanjajući se na G.) reagirao vrlo oštro. U ovom slučaju ispravno bi bilo postaviti

slijedeće pitanje: koje su oblikovne snage ovdje djelatne, koje su snage

obrazovale takav jedan oblik kao što je uho?

Dakle pitanje ne glasi: zašto i za koga jedan organ? Nego pitanje glasi: ODAKLE

POTJEČE ORGAN, koje su skrivene oblikovne snage ovo ili ono (osjetilo) formirale,

kojim snagama treba osjetilo za sluh (uho). Iz toga će odgovor na problem ne-

postojanja organa za sluh u jednom bezvučnom svijetu biti na slijedeći način

formuliran: nije organ izgubljen zato što uši nisu korištene – nego organ za sluh nije

razvijen zato što nisu postojale one stvaralačke snage koje djeluju/stoje iza

tona/zvuka, koje oblikuju organ za sluh. Isto se može reći za sve osjetilne organe.

U apsolutnoj tami ne bi se mogle izgraditi oči, jer predhodno nisu postojale snage

koje iza izraženog svijetla utječu oblikovno.

Tu činjenicu je Goethe Izrazio slijedećim riječima.

«Oči mogu svoje postojanje zahvaliti svjetlu. …

Da oko nije bilo sunčano, nikada ne bi bilo kadro ugledati sunce.»

Dodajmo k tomu još Steinerove riječi:

« Mi ne bi imali oko (oči) da svjetlo nije iz sasvim neodređenih organa u davnoj

prošlosti oblikovalo organ koji smo nazvali OKO. U svjetlu trebamo tražiti onu

skrivenu bit koja je bila u stanju stvoriti oko».

Kako smo razvili naše fizičke organe?

Tako, da su izvanjske snage radile na njima, snage sunca, snage zvuka. Tako je

nastalo oko, uho itd.

Već smo naveli kako je naša okolina višestruko rasčlanjena i šalje nam neograničeni

broj osjetilnih utisaka. Može li se ova na zbunjujući način «kaotična» okolina

rasčlaniti i objediniti u grupe? Na temelju takvog načina promatranja izdvojena su tri

područja iskustva, koja se mogu promatrati kao «okolina», za koju trebamo osjetilne

organe.5

5 vidi u Schaefer, E.G.(2005), Bildung beginnt mit der Geburt, Weinheim und Basel: Beltz Verlag i kod Stern, M.D (1990), Diary of a Baby» New York:Basic Books

7


1. Prvo, nesporno najveće polje iskustva jeste vanjska priroda: mineralni, biljni i

životinjski svijet (oči, uši, njuh, okus)

Produbljenijim promatranjem otkrivamo još dva područja iskustva, dva svijeta - koja

trebaju adekvatna osjetila

2. Jedan svijet je naše vlastito tijelo (tjelesnost) pod kojim mislimo na one

procese koji se dešavaju u našem tijelu. Osjetilo za granicu tijela, kao i za opažanje

temperature i vlažnosti. Oni su dopunjeni osjetima unutrašnjeg stanja organizma, koji

se opet diferenciraju na osjetilo za kretanje i ravnotežu, napetost tijela i tjelesne

ritmove kao i osjećanje ugode odnosno neugode, stanja vitaliteta unutarnjih organa.

Naša tjelesnost nam je otvorena kao okolina koju možemo objektivno promatrati.

Takvo jedno osjetilo je primjerice osjetilo za ravnotežu, kojim možemo opažati

odnos našeg tijela prema podlozi odnosno sili teže.

3. Treće područje iskustva leži za nas u drugom čovjeku, ukoliko on nije čista

priroda (anatomski pristup), nego je i duševno-duhovno biće.Ovo «duševno-

duhovno» je čovjeku pripadajuće, ono je njegovo temeljno obilježje (ono što ga čini

čovjekom). Za nas je naša okolina i drugi čovjek. Emocionalna opažanja bi trebalo

shvatiti kao opažanja odnosa, empatiju, osjetilo za Individualitet (za JA)-drugoga

čovjeka. 6

Dakle, naš se cjelokupni svijet - s obzirom na opažanje - rasčlanjuje na:

1. vlastitu tjelesnost

2. vanjsku prirodu

3. svijet odnosa (interpersonalni odnos, individualitet drugoga)

U razmatranju osjetila polazimo od područja stvarnosti odnosno iskustvenih polja, jer

za čovjekov razvoj je odlučujuća različitost osjetilnih iskustava, a ne različitost

osjetilnih organa ili osjetilnih receptora,

To stajalište nije novo. Charles Sherrington (1857 -1952) je u svojim istraživanjima

osjetila naveo opažanje vlastitog tijela kao osjetilno područje (1906) i nazvao ga

propriocepcija. Maurice Merlau-Ponty (1908-1961) taj pristup konzenkventno je

razvio u svojoj knjizi Fenomenologija opažanja (Sarajevo, 1978.), u kojoj je istraživao

i opisao osjetila koja se odnose na vlastito tijelo i na vanjski svijet . Ovo izlaganje se

6 u ovo područje spada sve ono što danas pokriva moderni izraz «emocionalna inteligencija»

8


oslanja na sistematizaciju koju je ponudio Schafer, E.G. (2005) i Auer , W.-M.

(2007)7, a na koja se pozivaju najnoviji radovi iz ovog područja njemačkog, engleskog

i švedskog govornog područja.

Prema Aueru osjetila je moguće svrstati prema poljima iskustva na slijedeći način:

(1) Osjetila za opažanje vlastitog tijela:

osjetilo za dodir, osjetilo za vitalitet, osjetilo za kretanje i osjetilo za ravnotežu

(2) Osjetila za svijet:

(a) Komunikativna osjetila:

Područje vida: osjetilo vida, osjetilo oblika, osjetilo značenja i osjetilo stila

Područje sluha: osjetilo za sluh, o. za oblik, o. za značenje i o. za stil

Područje dodirivanja: osjetilo za dodir, o. za oblik, o. za značenje i o. za stil

(b) osjetila-čuvari/zaštitinici

Osjetilo za okus.- Osjetilo za miris .- Osjetilo za toplinu

Ako imamo čovjekovo tročlanstvo pred očima, onda se o čovjekovim osjetilima

može reći slijedeće:

Kao prvu, imamo jednu grupu osjetila koja stoje u uskoj povezanosti s razmjenom

materije – udovima i sa tim povezanom voljom. I u tim osjetilima nalazimo jaku voljnu

djelatnost i stoga se ona mogu označiti i kao voljna osjetila.-

Što znači kad kažemo: dijete je do 7. godine voljno biće, biće volje?

Drugu skupinu u kojoj dolazi do izražaja srednji ili ritmički čovjek i ti organi

istovremeno daju osnovu za snage čuvstvovanja. Radi se o srednjim osjetilima ili o

osjetilima za čuvstvovanje. ( to je razdoblje drugog sedmoljeća )

Treća skupina stoji u svezi s „gornjim čovjekom“, pretpostavka su za predodžbene

aktivnosti i stoga ih Steiner naziva» spoznajna osjetila» ili osjetila za spoznavanje.

Još prije nekoliko decenija je izlaganje o 12 osjetila bilo javnosti potpuno strano. Ali i

u području o osjetilima na znanstvenim osnovama se desio pažnje vrijedan pomak -

otkrivena su neka nova osjetila, ali još uvijek to otkriće ne korespondira sa

Steinerovim učenjemo 12 osjetila. Kao potvrdu pomaka u tom pravcu vrijedno je

navesti mišljenje poznatog švicarskog biologa Adolfa Portmanna. On piše da su

prošla ona vremena kad se sedmo čulo smije držati «prekobrojnim», jer danas nam

se nude istraživanja najmanje tri puta većeg broja osjetila umjesto ostajanja na

dobrih, starih pet osjetila.

7 Schaefer, E.G.(2005), Bildung beginnt mit der Geburt, Weinheim und Basel: Beltz Verlag Auer , W.-M. (2007), Sinne-Welten, Muenchen:Koesel

9


2. tema

2. POVEZANOST OPAŽANJA I DJELOVANJA

Ova povezanost počinje od samog rođenja.Sisanje, dohvatanje predmeta rukom, -

dijete otkriva mogućnost kako može utjecati na vlastito iskustvo.

2.1. Pod osjetilnim opažanjem se razumije proces opažanja tj. primanja informacija

iz tjelesnih i okolinskih stimulansa (vanjsko i unutrašnje opažanje) i provođenje,

koordiniranje i prerada tih stimulansa u mozgu. U tom procesu sudjeluju individualna

iskustva, događaji i subjektivna vrednovanja.

Proces osjetilnog opažanja obuhvaća: (1) objektivni dio – primanje i preradu

jednog podražaja preko osjetilnog organa i receptora, njegova provođenja do mozga

i (2) subjektivni dio – preradu osjetilnih dojmova u osjete i individualno različito

vrednovanje (interpretiranje) opaženog.

Prvi dio označen je kao «objektivna fiziologija osjetila», a drugi dio kao

«subjektivna fiziologija osjetila». Objektivna fiziologija osjetila nudi opise i

objašnjenja o građi i načinu funkcioniranja osjetilnih organa odnosno sustava

organa. Subjektivna fiziologija osjetila bavi se više subjektivnim doživljavanjem ljudi.

Prije nego što objasnimo pojedina osjetila i njihovo značenje i načine rada kao i

primjere djetetu primjerenog poticanja osjetilnog opažanja treba predstaviti najprije

temeljna shvaćanja o procesu opažanja. Ovdje spada funkcija CNS (centralnog

nervnog sistema) u kojemu se sva opažanja prerađuju. Pored razumijevanja

funkcioniranja CNS potrebno je poznavati i neke značajne opće principe u pogledu

razvoja i procesa osjetilnog opažanja.

10


2.2. Proces opažanja

Iz predhodnog je vidljivo da je najvažniji zadatak mozga da podražaje koji struje ka

čovjeku sortira, kanalizira, usporedi sa predhodnim informacijama i ponudi podražaju

primjerene reakcije. Kako protiče sam proces opažanja i o kojim je utjecajima ovisan

opisat ćemo u ovom dijelu.

2.2.1. Osnovni pojmovi osjetilnog opažanja

Osjetilni organ prima senzorni podražaj i ta informacija i obavijest provode se dalje u

mozak. Pri tom osjetilni organ prenosi dojmove koji mogu biti različitog intenziteta, a

koji su u kvaliteti vrlo slični. Jedna grupa sličnih osjetilnih dojmova, koji se prenose

putem određenih organa naziva se modalitet. U modalitet spadaju slušanje, vid,

dodir,okus, miris, itd.. Pojedini osjetilni modaliteti prenose dojmove koji čovjeku

dolaze izvana, a druga grupa posreduje vlastito tjelesno stanje (tu spada npr.

opažanje napetosti mišića, opažanje (međusobnog) položaja nogu i ruku, (vlastitog

kretanja, itd. Unutar svakog ovog modaliteta mogu se napraviti dalja razlikovanja u

odnosu na osjetilni dojam. To pogađa kvalitet i kvantitet opažanja. Vidu se npr. mogu

pripisati kvalitete «jasnog viđenja» ili «razlikovanja boje», okusu kvalitet sladak,

gorak, slan, kiseo itd.

Receptori

Stanice osjetilnog organa koje primaju podražaje nazivaju se receptori. Oni su

posebno osjetljivi na sasvim određeni podražaj i leže u tijelu na mjestima koja su

postavljena za njihove specifične podražaje. Receptori (osjetila) za okus nalaze se

npr. na jeziku, receptori osjetila za dodir na koži, rukama, usnama, receptori za miris

u nosu, itd. itd.

Nervno provođenje izmedju osjetilnog organa i mozga naziva se dovodni ili uzlazni

put (aferentni živci). U toku njihova daljeg prevođenja impulsi se na različite načine

preusmjeravaju, prespajaju. Iz velikog broja pojedinih poticaja izdvojeni će biti samo

najvažniji (ono važno), a nevažni će biti potisnuti. Stomulansi koji dolaze u određene

dijelove mozga – tu se obrađuju i eferentnim živcima odvode u organe koji izvode

radnju ( (koji reagiraju).

11


Pojmom «osjetilni dojam» DUDEL označava nejjednostavnije jedinice, elemente

osjetilnih iskustava. Takav jedan dojam bi bio npr. viđena boja «crveno» ili «okus»

slatko. Takve osjetilne dojmove je vrlo teško izolirati i zato se suma osjetilnih

dojmova označava kao OSJET.

Ovako shvaćenom osjetu pripada individualno uređivanje, nastaje jedno značenje,

uzimanje u obzir iskustava i povezivanje sa već postojećim znanjem. Taj proces u

cjelosti – to je proces opažanja (percepcija).

Mi ne govorimo o jednom okruglom, crvenom predmetu koji ima jednu peteljku i

slatkog je okusa nego govoirmo o jednoj trešnji, percipiramo trešnju.

U američkoj stručnoj literaturi razlikuje se između pojmova «sensation» (podražaj) i

«perception» (prerada, opažanje); time je omogućeno preciznije razlikovanje

fizikalnog procesa i subjektivnog davanja značenja.

PUT OD PODRAŽAJA DO REAKCJE

Primjer:

Na stolu stoji vrela jabuka, koja miriše (vrlo intenzivno). Vi je gledate, mirišete njezin

miris, možete osjetiti čak i njezinu toplinu. Miris cimeta podsjeća vas (možda) na

Božić, na stoljnjaku gdje stoji jabuka poredane su čaše koje su vama potpuno

nezanimljive. Vi osjećate želju da probate jedan komad jabuke i uzimate žlicu,

odlažete je na stranu čekajući da se jabuka ohladi.

Ovaj svakodnevni događaj, da se jedan podražaj većinom preko različitih osjetilnih

organa opaža (oči, miris, temperatura) i da pri tome slijedi selekcija podražaja (nije

važan cijeli stol, nego samo jabuka). Impulsi koji su došli do mozga se

sortiraju/sređuju (miriše dobro, sigurno je ukusna), pojedini se osjetilni dojmovi

međusobno povezuju (jabuka+ orah+ cimet+šećer+ vruća = pečena jabuka), zatim

se uspoređuju sa prijašnjim iskustvima (jede se obično za Božić, zimi.). U nama je

pobuđena želja da probamo jabuku (nalog od mozga da uzmemo jednu žlicu), ali

impuls biva prekinut na temelju informacije «još je prevruće» (osvrt na ranija

isksutva).

Takav jedan lanac opažanja, sjećanja, povratnih informacija i reakcija pokazuje da

se kod procesa opažanja radi o jednom kružnom procesu, kod kojeg svaki podražaj

biva prerađen uz pomoć već ranije pohranjenih informacija, ali istovremeno opet

donosi nove spoznaje, nova isksutva. Tako postoji razmjenjivanje informacija,

12


povezivanje povratnih informacija koji se djelomično međusobno preklapaju ili

nadopunjuju.

Proces opažanja se može opisati na slijedeći način:

1. primanje podražaja kroz odgovarajući osjetilni organ (preko receptora); već pri

tom je napravljen subjektivni izbor;

2. provođenje podražaja do mozga preko dovodnih puteva (aferentnih) u njima

odgovarajuće senzorne centre kore velikog mozga:

3. spremanje podražaja u mozgu;

4. usporedba novih podražaja sa dosada pohranjenim. Izbor i vrednovanje

informacija iz osjetilnih organa;

5. koordinacija pojedinih podražaja različitih senzornih centara u mozgu;

6. prerada podražaja i uredjivanje u postojeće iskustvo;

7. reakcija, odgovor na podražaj (motoričke aktivnosti, promjena ponašanja, itd.):

odvodni živčani putevi vode impulse i naloge mozga do organa koji ih provodi

(npr. mišiće );.

8. reakcije na podražaje (motoričke radnje itd.) uzrokuju dalja opažanja: tako

impuls, «pečenu jabuku pojesti» vodi nas do osjeta okusa (ali tek kada smo

jabuku stavili u usta), opažanja temperature, slatkoće, itd., itd.

9. Proces opažanja, nikada nije potpuno zaključen nego ga moramo shvatiti kao

(jedan) u sebi samom uvijek obnavljajući proces, u kojemu subjekt (onaj koji

opaža) stoji u središtu.

ŠTO UTJEČE NA OPAŽANJE

Na proces opažanja utječu brojni faktori. Tako informacije koje su pohranjene u

mozgu utječu na izbor i vrednovanje informacija iz osjetilnih organa. Dobra odn.

loša iskustva suodređuju, što i kako će nešto biti opaženo. Ako miris pečene jabuke

kod nekoga izazove slinu u ustima, drugome će možda biti odbojna, jer je jednom

imao trovanje stomaka od pečenih jabuka, ili pretrpao je stomak pa je imao mučninu

i sl.

Proces opažanja je ovisan i o pažnji i o onomu što se opaža. Svatko zna iz

osobnog iskustva, da postoje stanja i periodi nespremnosti i periodi spremnosti za

13


opažanje. Ponekad se lako isključimo ako smo umorni ili ako smo presiti (poticaja).

Nakon kupovine i dugog gledanja na police i stvari može se desiti da uopće više ne

vidimo izlog; izgubimo kriterij procjene što je dobro i sl.

Konačno važnu ulogu igraju i interesi i trenutačno emocionalno stanje

promatrača.

Tako istu situaciju svaki promatrać drugačije vidi; primjer kako se jednu stvar može

različito vidjeti ( opis situacije prometnog udesa – svaki od prisutnih je situaciju

drugačije vidio; opis jedne slike, predmeta itd.)

Dakle, jedna te ista stvar, događaj, svatko od nas opaža drugačije, iako su

podražaji isti.

Za praksu poticanja opažanja kod djece ovo osjećajima primjereno praćenje

opažanja znači, da treba dati prednost što zanimljivije zadatke, koji imaju za

posljedicu visoku emocionalnu spremnost za sudjelovanje

Poticaj za igru, npr. ne treba ležati u poticanju osjetilne djelatnosti kao takve, nego u

igrovnoj situaciji; radost i zabava su bitni utjecajni čimbenici za osjetilno opažanje.

RAZVOJ OPAŽANJA

Ljudska osjetila su od prvog dana sposobna za funkciju, ali njihov zajednički rad

razvija se tek u tijeku prvih tjedana i mjeseci bebina života. Njihov razvoj je ovisan

o dnevnoj uporabi osjetilnih organa. Svaka radnja djeteta vodi do iskustva, koje

poboljšava diferenciranost njegove sposobnosti opažanja. Samo na prvi pogled

sasvim jednostavna radnja kao što je hvatanje jednog predmeta treba uključivanje i

koordinaciju više osjetila.

Ako beba hoće dohvatiti jednu igračku koja je izvan kolijevke, slijedeća osjetilna

opažanja biti će uključena: ono mora igračku očima fiksirati, zatim treba igračku

odvojiti od pozadine (tepih, zavjesa, jastuk i sl.) Duboki senzibilitet (informacije, koje

dolaze iz mišića i udova) daju joj povratnu informaciju o tome u kojem smjeru treba

pokrenuti ruke kako bi dohvatila igračku. Preko osjetila za dodir beba saznaje da je

igračku dodirnula i osjeća je u ruci/rukama. Zvuk npr. zvečke (ili neki drugi koji

igračka na dodir prizvodi) beba opaža preko osjetila za sluh, putem obnovljenih

doticanja uvjerava se, da je uhvaćeni predmet stvaran i da uzrokuje šum. Da bi bliže

14


upoznala igračku, privlači je sebi i stavlja je u usta. I ovdje pomaže duboki

senzibilitet (ili kinestetičko opažanje).

Ustima, tom najosjetljivijem organu za dodir, beba upoznaje površinu i oblik igračke.

Ovaj primjer jasno pokazuje, kako je jedna motorička aktivnost usko povezana sa

procesom opažanja.

Povezano opažanje i kretanje služe djetetu za to, da se poveže sa svojim

svijetom i da na njega djeluje.

Istovremeno poticaji okoline utječu na razvoj opažanja i kretanja.

Razvoj osjetila počinje već u majčinoj utrobi.

Osjetilo, koje se izgradjuj prvo - je osjetilo za dodir. Ali, takođe i osjetilo za ravnotežu

i sluh funkcioniraju već u prvim mjesecima trudnoće. Vid se razvija poslednji, tako da

su kod rođenja zaključno sva osjetila «radno sposobna» (o razvoju pojedinih

sustava detaljnije kasnije)

Detaljnije o razvoju osjetila vidi u knjizi A.J. Ayres «Dijete i senzorna integracija»,

poglavlje «Promatranje razvoja senzorne integracije» ( str. 27– 46) gdje su prikazani

glavni koraci od rođenja do kraja sedme godine.

Povezivanje (integriranje) osjetilnih modaliteta

Postoje različita shvaćanja o tome, od kada počinje koordinacija više osjetilnih

modaliteta. J. Piaget (1975) zastupa stav, da za bebu postoji isto toliko svjetova

koliko ima osjetilnih kanala. On polazi, dakle, od odvojenog slušnog, vidnog,

dodirnog, mirisnog, itd iskustva. Svijet bebe, koja još ne može uhvatiti ono što vidi

za Piageta ne postoji kao jedan jedinstveni svijet sa konkretnim predmetima, nego

se satoji od interesantnih osjetilnih dojmova, koji su rezultat njihove odvojene

djelatnosti.Tek u tijeku medjusobnog konfrontiranja sa okolinom pojedine aktivnosti i

opažanja će postati (medjusobno) koordinirani. Tako se stvaraju nove kognitivne

strukture, koje obrazuju osnove duhovnog razvoja djeteta. Piaget ovaj način

savladavanja problema u prve dvije godine života naziva „senzomotorička

15


inteligencija“. Ona se bazira isključivo na radnjama i opažanju stvari u ophođenju s

njima, ali ne na predodžbi i mišljenju.

Vrijeme između kretanja i stjecanja govora Piaget smatra odlučujućim za dalji razvoj

«budući njima malo dijete , pomoću opažanja i kretanja praktično osvaja okolinu»

(Piaget 1978, 158 ) Na primjeru razvoja hvatanja Piaget pokazuje kako se specifična

shema aktivnosti (izvođenja radnje) diferencira i koordinira te vodi do kompleksne

strukture.

Ukratko, prema Piagetovom shvaćanju (na njega se oslanja većina suvremenih

pedagogija) razvoj opažanja se sastoji u zgradnji uvijek kompleksnijih,

fleksibilnijih struktura.

Oslanjajući se na Piageta, Affolter (1975) je opisao hijerarhijski strukturni model za

razvoj opažanja. Prema Alffoteru razvojni se proces odvija u tri stupnja:

Modalni stupanj (intramodalni stupanj)

Modalno učenje znači učenje u jednom osjetilnom području. Ono je obilježeno

postepenim kvalitativnim i kvantitativnim promjenama i nastojanjima. Primjer: dijete

čuje jedan šum npr. jedno zvonce ili jedan glas i reagira na to okretanjem glave. S

vremenom ono upoznaje sve više različitih zvukova i počinje postepeno razlikovati i

slične zvučeće šumove (poznate – nepoznate glasove).

Intermodalni stupanj

Na tom stupnju dolazi do integracije pojedinih osjetilnih područja. Primjer:

dijete uči da su stvari čujne, da su vidljive i mogu se dodirivati. Ono čuje npr. zvono,

okreće se njemu i hvata ga.

Serialni stupanj

Sa napredujućom radnom sposobnosti djetetu polazi za rukom povezati radnje. Ono

može međusobno povezati podražaje koji slijede jedan iza drugoga. Informacije se

povezuju u smislenu cjelinu. Različiti tijekovi radnji i podražaji koji dolaze jedan za

drugim mogu prostorno i vremenski biti integrirano (cjelovito) opaženi. Dijete je to

spremilo u pamćenje i može u svako vrijeme pozvati.

Serialno opažanje je pretpostavka za govor i razumijevanje govora.

16


Drugo, ovome sasvim suprotno je shvaćanje po kojemu je dijete već prilikom

rođenja «kompetentno», odnosno, da su različita opažanja (sa različitim osjetilima)

od samog rođenja u medjusobnom odnosu, povezana su a ne izolirana kako

pretpostavlja i pokušava dokazati Piaget.

Osjetilna opažanja različitih modaliteta (vid, sluh, okus, dodir) mejudosbno

koordiniraju. Na taj način dijete opaža svijet i objekte iz njegove okoline kao

cjelinu a ne kao neke separirane osjete (Dornes 1996, 43).

Integralni model opažanja funkcionira već od rođenja. Dojenčad koja vide jedan

predmet, istovremeno ga i osjećaju. Posebno se to dešava sa onim što je dijete

vidjelo i čulo. Naprimjer, u jednom istraživanju jednom govorniku majčinskog, toplog

lica «podmetnut» je jedan grubi glas. Beba od dva tjedna je time bila iritirana. Očito

se radi o tome da viđeno i ono što čuje (ne)uklapaju se jedno sa drugim.

Prema Piagetu i na njemu oslonjenom Affolterovoj teoriji djeca opažaju najprije

izolirano osjete dodira, vida i sluha i tek postepeno uspostavljaju među njima vezu.

Otuda razvojni proces teče od dijela prema cjelini, izolirana opažanja bivaju korak

po korak, sve do stvaranja jedne cjeline objedinjavana.

Predodžbe integralne (isprepletene–modalne) sposobnosti opažanja polazi od

drugog shvaćanja: izvorno se opaža cjelina, a ta cjelovita opažanja bivaju u

tijeku razvoja diferencirana i tek onda se mogu izolirano opažati.

To ima sasvim drugačije pedagoške posljedice.

PEDAGOŠKI ZAHTJEV– učenje svim osjetilima

Posljedice spoznaje o fenomenologiji pojedinog osjetila i o načinu razvijanja i

integriranja osjetila u cjeloviti osjetilni organizam za pedagošku praksu su

mnogostruke: od svijesti o važnosti cjelovitog osjetilnog razvoja, preko

upoznavanja senzibilnih razdoblja za razvoj pojedinih osjetila do otkrivanja

pedagoško-zdravstvenih načela organizacije prostora i vremena u dječjem vrtiću i

reflektiranja o ulozi odgojitelja kao najznačajnijeg aktera u poticanju razvoja

osjetila.

Za potrebe ovog seminara ostat ću u okvirima značajnosti tzv. voljnih osjetila -

temeljnih osjetila za cjelokupni čovjekov razvoj. Iz poznavanja fenomenologije

17


osjetila za vitalitet mogu se izvesti načela organizacije vremena (načelo

strukturiranja i ritmičnosti), a iz poznavanja osjetila za dodir i kinestetičkih osjetila

načela organizacije prostora u kojemu borave djeca (red i pouzdanost,

zdravi/ekološki materijali, ritmičnost prostora, boje). Prostor i vrijeme su

neodvojive kategorije, kao što je i funkcioniranje četiri osjetila za tjelesno

samoopažanje moguće odvojiti samo u mislima.

OPAŽANJE VLASTITOG TIJELA – TEMELJ USPJEŠNOG UČENJA

Već je postalo samorazumljivim da se temelji zdravog razvoja osobnosti

postavljaju u djetinjstvu i to u prvih 6. ili 7. godina, a stabilnost ovisi o kvaliteti

temelja.Temelj koji je postavljen u prvih sedam godina ima i svoj naziv: osjetila za

opažanje vlastitog tijela, tj. osjetila za tjelesno samoopažanje.

Ako je dijete razvilo zdravi osjećaj svoga tijela, ako se u svome tijelu osjeća kao

kod kuće i zadovoljno je – onda ono ima stabilan temelj za život (Vidi Merleau-

Ponty, 1984, Struktura ponašanja)

Iz kojeg materijala je izgrađen temelj razvoja osobnosti?

Iz temeljnih iskustava 4 tjelesna osjetila: iz svega onoga što je dijete preko tih

osjetila naučilo. To su slijedeća (temeljna) iskustva:

1. Temeljno iskustvo taktilnog osjetila

- upoznavanje granica vlastitog tijela, vlastite granice

- identitet, individualitet

- samostalnost

- povjerenje, sigurnost

- susret, socijalna sposobnost

- blizina i distanca

2. Temeljno iskustvo osjetila za vitalitet

- zadovoljstvo u vlastitom tijelu

- mogućnosti i granice

- ispravna mjera (iskustvo sredine)

18


- sposobnost za uspjeh; iskustvo „ja to mogu“

- samopoštovanje, povjerenje u vlastite snage

3. Temeljna iskustva osjetila za pokret

- sposobnost djelovanja

- timska sposobnost, moći uključiti se u proces

- empatija

- sposobnost oblikovanja

- osjećaj samopoštovanja

- samostalnost

4. Temeljna iskustva osjetila za ravnotežu

- mir u sebi (stanje „biti u sebi“)

- moći se uključiti

- doraslost situaciji (uključujući i nove, nepredvidive i teške situacije)

- postojanost, otpornost

- vladanje sobom

- sigurnost u sebe

- suverenitet

Iz opisa temeljnih iskustava osjetila za opažanje vlastitog tijela razvidno je da su to

istovremeno i temeljne kompetencije i obilježja osobnosti kao: samostalnost,

postojanost ili fleksibilnost (mogućnost adaptacije). Sve dimenzije stabilne,

kompetentne osobnosti postavljen je u prvih 6./7. godina kroz iskustvo osjetila za

tjelesno samoopažanje. Pri tom je nesporno, da razvoj kompetencija u doba

odraslosti ovisi o tomu koristimo li sposobnosti stečene u prvih sedam godina ili ne.

Ali bez tog temelja malo toga bi se moglo razviti.

19


Važno:

u razvoju jedne temeljne kompetencije uvijek sudjeluje više osjetila.

Primjeri:

U razvoju pozornosti sudjeluju:

– osjetilo dodira: granica, razlikovanje unutra-vani, identitet

- osjetilo za vitalitet: osjećati se u svome tijelu zadovoljno, „biti kod kuće“

- osjetilo za ravnotežu: biti u sebi miran

U razvoju samostalnosti sudjeluju:

-osjetilo dodira: moći se odvojiti, postaviti granicu

- osjetilo vitaliteta: poznavati svoje granice; „ja mogu“ , iskustva uspjeha

- osjetilo za kretanje: sposobnost izražavanja i oblikovanja

- osjetilo za ravnotežu, moći odrediti vlastito stajalište

Kod svakog čovjeka ove komponente su izražene u različitom stupnju, tako da

samostalnost jednog čovjeka uspostavlja suverenost izražavanja, a kod drugoga

puno više sposobnost kreativnog rješavanja problema, snalaženje u novim

situacijama. Isto vrijedi i za pozornost.

Ako su pozornost i samostalnost nedostatni onda se točnijim promatranjem zapaža

koje su komponente posebno odgovorne za nedostatak i na temelju takvih

promatranja moguće je planirati pomoć ili terapiju (ukoliko je potrebna).

Sposobnosti za učenje (uspjeh i neuspjeh/teškoće) ovise o izgrađenosti temelja

Primjer: čitanje, pisanje i računanje i apstraktno mišljenje trebaju bazu stvorenu

preko osjetila za opažanje vlastitog tijela.

Povezanost između temeljnih osjetila, voljnih osjetila i uspjeha u učenju sve više se

potvrđuje i u istraživanjima mozga. Mozak je onakav – kako se i za što koristi!

Otuda veliko značenje kvalitete i raznolikosti aktivnosti te njihova kontinuiranog

ponavljanja.

Tjelesna osjetila su međusobno mnogostruko povezana. Dovoljno je pomisliti na

hvatanje predmeta rukom, ili uzimanja pribora za jelo: sva četiri voljna osjetila

20


sudjeluju, ali taj proces u pravilu i vidimo i čujemo zvuk koji nastaje. Voljna su

osjetila posebno povezana sa vidom i sluhom.

Pa je i pri preradi tjelesnih osjeta uključeno puno područja mozga.

Otuda, osjetila za tjelesno samoopažanje – iz te perspektive – imaju integrirajuću,

objedinjujuću funkciju.

slijedi:

Osjetilo za vitalitet

Osjetilo za dodir

Osjetilo za kretanje i ravnotežu

Iz grupa osjetila za tjelesno samoopažanje :

osjetila-čuvari/zaštitinici

Osjetilo za okus .- Osjetilo za miris .

21

Documents

1.UVODNO PREDAVANJE