živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

111111122222222007od

2. d

o 24

. pro

sinca

200

7.

Naša tema:

Stari zavjet u liturgiji Crkve

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Vrijeme uočavanja tmine

naša tema: Stari zavjet u liturgiji Crkve

Nisam došao dokinuti, nego ispuniti...,Mladen Horvat

Starozavjetni tekstovi kao Riječ u lituriji Crkve, Ante Crnčević

Stari zavjet u dinamici liturgije došašća,Ivan Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: I. Šaško, A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Raguž, S. Slišković

Prva nedjelja došašća

Bezgrješno začeće bl. Djevice Marije

Druga nedjelja došašća

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

symbolon

’Koncerti’ u liturgijskome prostoru,Ivan Šaško

u duhu i istini

Glazbeni prilog za liturgiju došašća

trenutak

Zašto u došašću ne pjevamo himan »Slava«?

2

14

1

40

34

38

Dva Pisma iz jednoga Vrela

Po svojoj pisanoj riječi Bog sveudilj progovara svome narodu. Stoga Božji narod, hraneći se Svetim pismom, u svjetlu vjere postaje poučljiv Duhu Svetom te može životom i vladanjem pružiti svijetu Krista za svjedočanstvo.

Crkva naviješta jedno te isto Kristovo otajstvo kad god u liturgijskome slavlju proglašuje Stari i Novi zavjet. U Starom se naime zavjetu Novi skriva, a u Novome se Stari otkriva. A svemu je Pismu, kao i svakome liturgijskom slavlju, središte i punina Krist. Iz njegova izvora trebaju crpiti svi koji traže spasenje i život.

(Red misnih čitanja, Uvodne napomene, 5; 12)

Starozavjetna riječ, naviještena u liturgiji Crkve,vodi novi Božji narod u susret s utjelovljenom Riječju.

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječživo vrelo 200712

Vrijeme uočavanja tmine

ožanski naum spasenja prati ljudski rod od prvoga čovjekova grijeha. To vjerno Božje suputništvo, očitovano u povijesti izabranoga naroda kroz ra-zličite znakove Božje blizine, a na osobit način u snazi riječi koju je naro-du upućivao preko svojih izabranika i proroka, doseglo je vrhunac u Isusu Kristu. U njemu, u komu se nastanila »sva Punina« (Kol 1,19), nebeski nam je Otac darovao puninu milosti i zajedništva s njim. Apostol Pavao

izriče vjeru Crkve: »u Kristu nas Bog sebi izabra prije postanka svijeta; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe« (Ef 1,4-5). Taj neprekinuti slijed i po-stupni rast Objave, utemeljene u predvječnoj Božjoj ljubavi, moguće je pratiti kroz svete spise izabranoga Božjeg naroda. Prepoznajući u tim spisima jasan trag Bož-je objave i prisutnosti u svijetu, Crkva je prihvatila njihovu vrijednost i pridružila ih spisima koji sadržavaju riječi Kristova propovijedanja. Tako kršćansku Bibliju tvore dva »zavjeta«: Stari i Novi. Njihov temeljni odnos jest u njihovoj nerastav-ljivosti i međusobnoj upućenosti.

Kršćanska je liturgija dala važno mjesto navještaju Božje riječi Staroga zavjeta. Liturgijski navještaj starozavjetnih riječi »obećanja« i »proroštva« ima za cilj izve-sti novi Božji narod na put spasenja kako bi mogao prepoznati i otvorena srca pri-hvatiti Obećanoga. Ono što je »ispunjeno« u Kristu treba se još ispuniti u nama, u cjelokupnosti naše egzistencije. Božja riječ upućena narodu »koji je u tmini sje-dio« (Iz 8,23; Mt 4,16), pomaže nam raspoznati tamu koja zasjenjuje naš pogled vjere kako bismo mogli u punini prihvatiti Puninu, ponuđenu darom Kristove ljubavi. Upravo zbog ‘tame’ kroz koju još uvijek tragamo (Iv 3,19) starozavjetna će riječ za nas biti važna ne samo kao riječ mudrosti, nego i kao riječ proroštva. Po-trebni smo prorokā i proročkoga poziva jer nas Punina još nije ispunila.

Vrijeme došašća, iščekivanja – kojim započinjemo novu liturgijsku godinu, na tragu istoga spasenjskoga hoda – prikladno je vrijeme da iznova otkrijemo blago skriveno u Pismu Staroga zavjeta. Na samome početku došašća liturgija daje mje-sto proročkome pozivu: »Hajde uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Bo-ga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima...« (Iz 2,3).

Razmišljanja sabrana među koricama našega lista mogu biti poticajna za taj radosni hod Gospodinu u susret i za razumijevanje njegove riječi, upućene »naro-du koji je u tmini hodio«. Došašće nas izvodi iz tmine i vodi k Svjetlosti.

Potrebno je da došašće bude vrijeme uočavanja tmine. Blještavilo preuranje-noga slavljenja to nam ne dopušta. Štoviše, sjaj koji nas nasilno okružuje ne ra-svjetljuje tminu, nego sili čovjeka da je još dublje potisne. A tada je tmina najra-zornija. Ponegdje se sjaj preuranjenoga ali nedoživljenoga Božića preselio i u naše crkve, u obličju božićnih koncerata, čestitanja, druženja, prigodnih ‘božićnih akci-ja’ – još u srcu došašća! Vrijedno je, međutim, spoznati i priznati zbiljnost tame ka-ko bismo mogli prepoznati i prigrliti Svjetlo – kada On, Svjetlo istinsko, dođe.

Urednik

ožanski naum spasenja prati ljudski rod od prvoga čovjekova grijeha. To vjerno Božje suputništvo, očitovano u povijesti izabranoga naroda kroz ra-zličite znakove Božje blizine, a na osobit način u snazi riječi koju je naro-

izriče vjeru Crkve: »u Kristu nas Bog sebi

2

NAŠAtemaST

ARI Z

AVJE

T u litu

rgiji

Crk

veu

liturg

iji C

rkve

Često se čuje iz kršćaninovih usta da je lakše čitati, razumjeti i nasljedovati ono o čemu govori Isus u Novom zavjetu, nego li pružiti

ruku nekom od starozavjetnih pisaca i dati se po-nijeti njegovim mislima, jer nerijetko njegove mi-sli dovode modernog čitatelja do provalija nasilja, grubosti, ratova te se čini da Bog, kojega taj staro-zavjetni pisac opisuje, nimalo nije sličan Bogu Ocu Isusa Krista. Stari je zavjet, osobito Petoknji žje, pun zakona, naredaba i uredbi, zabrana i negativ-nih propisa, a Novi zavjet svojom zapovijeđu o lju-bavi kao da više osvaja srce modernog čovjeka.

»Nisam došao ukinuti, nego ispuniti…« (Mt 5,17)Mladen Horvat

Božjih riječi još i danas odzvanja svemirom. Ni-jedna izgovorena Božja riječ nije izgovorena uza-ludno, već se svaka ostvaruje, pa prorok s pravom govori u Iz 55,10-11: »Kao što daždi i sniježi s ne-ba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, ta-ko se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.« Novi zavjet jesu tako-đer izgovorene Božje riječi jer je u Novome zavje-tu Bog izgovorio svoju konačnu Riječ o sebi, svije-tu i čovjeku te njegova posljednja izgovorena riječ ne dokida ni jednu drugu vremenski prije izgovo-renu riječ. Mi ćemo stoga u ovom kratkom razmi-šljanju promatrati Novi zavjet u odnosu kontinui-teta sa Starim zavjetom. Tom odnosu kontinuiteta dat ćemo ime ispunjenje, posluživši se teologijom evanđeliste Mateja koji u Novome zavjetu proma-tra ispunjenje Staroga zavjeta.

»Došao sam ispuniti Zakon i Proroke…«Isus ovako tumači odnos između Staroga i Novo-ga zavjeta: »Ne mislite da sam došao ukinuti Za-kon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuni-ti.« (Mt 5,17). Matej rabi grčki glagol katalu,w, što znači razoriti, razrušiti, onesposobiti, ukinuti dje-lotvornost nečega. Isus želi reći da nije došao uki-nuti djelotvornost Zakona i Proroka, tj. ondašnje-ga Svetoga pisma, već ispuniti ono što su Zakon i Proroci nalagali.

Ovo ispuniti možemo shvatiti kao dopuniti, tj. nešto nije do kraja savršeno zapovjeđeno, pa Isus mora izreći svoju zadnju riječ kako bi dopunio sta-rozavjetno zakonodavstvo. Shvaćajući na taj način glagol plhro,w, u našoj interpretaciji dolazimo u su-kob s prvom polovicom retka Mt 5,17, jer Isus kao da želi nešto dopuniti što nije savršeno izrečeno u Zakonu i Prorocima. Osim toga značenje glago-la plhro,w nije dopunjavati, nego ispunjavati. Pri-kladnija je stoga druga interpretacija glagola 'ispu-niti': Isus nije došao usavršiti Zakon i Proroke nego primjerom svojega života, riječju i djelom ispuniti,

Neki stoga i misle da Stari zavjet treba čitati kao Knjigu posrtanja, koja svojom starošću pripada prošlosti, nasuprot novosti poruke Isusa Krista, za-bilježene u Novome zavjetu. Stari bi zavjet stoga bio idealna pozadina puna grubosti i nasilja na kojoj se jasnije ocrtava ljepota poruke ljubavi Isusa iz Na-zareta u Novome zavjetu. Neki drugi ne zauzima-ju tako negativno radikalan stav prema Starome za-vjetu, već govore da je funkcija Staroga zavjeta bila roditi cvijet novozavjetne poruke. Nakon što se no-vozavjetni cvijet rascvao, njegovom ljepotom i do-brotom valja prosuđivati događaje i riječi Staroga zavjeta, tj. sjeme iz kojega je cvijet izrastao. U tome se pristupu smatra valjanim u Starome zavjetu sa-mo ono što je u skladu s novozavjetnom porukom.

Jedno i drugo mišljenje kao da zaboravljaju da Prvi i Drugi dio kršćanske Biblije, njezin Sta-ri i Novi zavjet, opisuju povijest jedinstvenoga su-sreta Boga s čovjekom. Kada Bog izgovara svoje ri-ječi, koje u povijesti postaju konkretna djela, tada se njegove riječi ne mijenjaju, već ostaju stalne i čvrste: »Dovijeka, o Gospodine, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa.« (Ps 119,89). Prve riječi koje je Bog izgovorio kod stvaranja svijeta proizvele su dobar učinak (usp. Post 1,31) te odjek stvaralačkih

Isus naglašava da nije došao dokinuti djelotvornost Zakona i Proroka, nego ispuniti

ono što je Zakon nalagao, a proroci naviještali.

3

STARI ZAVJETu liturgiji Crkve

u liturgiji Crkve

živo vrelo 200712

tj. cjelovito izvršiti ono što Zakon i Proroci zapovi-jedaju ili predlažu. U toj drugoj interpretaciji tek-sta Mt 5,17 Isus ništa ne dokida niti mijenja što je napisano, već ispunjava. Isus se time pokazuje kao onaj koji savršeno ispunjava Zakon i Proroke.

Kada dalje slijedimo Isusa u Mt 5,21-48, Isus ipak nešto mijenja. Ono što Isus mijenja nije pi-sana riječ Zakona i Proroka, o kojoj je govor u Mt 5,17-19, već interpretacija koju toj pisanoj riječi da-ju pismoznanci i farizeji, o kojima govori Mt 5,20. U Mt 5,21-48 Isus daje novu interpretaciju pisanoj Božjoj riječi, koja se razlikuje od interpretacije, tj. pravednosti, pismoznanaca i farizeja. Isus stoga u šest kratkih primjera tumačenja pojedinih dijelo-va Zakona daje drukčiju interpretaciju Zakona od one koju Zakonu daju farizeji i pismoznanci, uve-deni u Isusov govor u Mt 5,20. Isus stoga svaki put započinje svoje tumačenje iznošenjem usmene in-terpretacije Zakona:

»Čuli ste da je rečeno…« (usp. Mt 5,21.27. 38.43); »Rečeno je također…« (usp. Mt 5,31); »Čuli ste još da je rečeno…« (usp. Mt 5,33). Toj usmenoj interpretaciji suprotstavlja svoju inter-pretaciju Zakona: »A ja vam kažem…« (usp. Mt 5, 22.28.32.34.39.44).

Isus ne želi ukinuti Zakon nego ga protumačiti. U ovom konkretnom primjeru Isus tumači Zakon svojim riječima, koje će kasnije u njegovom životu postati djela, te će obistiniti ono što je izrekao u Mt 5,17: »Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.«

Promatramo li pažljivo koje interpretacije Za-kona u Mt 5,21-48 Isus uvodi rečenicom: »Čuli ste da je rečeno…«, među njima nalazimo doslovne navode samoga Zakona. Uzmimo npr. tekst koji govori o osveti u Mt 5,38-42. Isus kaže: »Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub!« »Oko za oko, zub za zub« tekst je koji se nalazi u Izl 21,24; Lev 24,20; Pnz 19,21. Je li ovdje Isusova nakana dokinuti tekst Zakona? Kad bi to ‘Matejev’ Isus doista htio, tada bi Isusova rečenica bila uvedena ovim riječima: »Čuli ste da je napisano…« Zašto ipak Isus navodi tekst Zakona kako se on nalazi u Izl 21,24; Lev 24,20; Pnz 19,21? Premda Isus na-vodi rečenicu Zakona, on je ne navodi onako kako je izriču pismoznanci i farizeji, koji tom rečenicom Zakona opravdavaju osvetu općenito u međuljud-

skim odnosima. Isus svraća pozornost na kontekst Zakona u kojem ta rečenica dolazi uporabljena u Izl 21,24 i Lev 24,20. Taj je kontekst tučnjava.

U Izl 21,18-27 kontekst tučnjave veoma je ja-san. Izl 21,23 započinje tim kontekstom: »Bude li drugog zla, neka je kazna…«; sveti pisac misli: bude li drugoga zla kod udaranja. To se jasno vi-di iz ostalih redaka koji govore o udaranju: »Ako se ljudi posvade, pa jedan od njih udari drugoga kamenom ili šakom…« (Izl 21,18); »Ako tko uda-ri batinom svoga roba…« (Izl 21,20); »Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu…« (Izl 21,22); »Udari li tko svoga roba…« (Izl 21,26).

Isus u svojem tumačenju Zakona u Mt 5,38-42 nadoknađuje kontekst ‘udaranja’ koji nedosta-je: »pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi«. Na taj način Isus želi reći da interpreta-ciju farizeja i pismoznanaca »oko za oko, zub za zub« s obzirom na međuljudske odnose treba sta-viti u širi kontekst Izl 21,18-27, gdje nakana tek-sta nije definirati ‘gornju granicu’ ili ideal među-ljudskih odnosa, već ‘donju granicu’ tih odnosa, tj. zaštititi slaboga pred jačim. To je ujedno i cilj za-konodavstva Knjige Izlaska u kontekstu događa-ja izlaska iz Egipta, gdje su Egipćani prikazani kao jači, a Izraelci kao slabiji, čije pravo na slobodan život Gospodin štiti.

Pažljivo promatrajući primjere tučnjave u Izl 21,18-27, opisan nam je odnos između jačega i sla-bijega: napadač s kamenom ili šakom – napadnu-ti; gospodar – rob; ljudi – trudna žena. Zakono-

Utjelovljenjem Riječi ispunjene su riječi starozavjetnoga Pisma.

4

NAŠAtemaST

ARI Z

AVJE

T u litu

rgiji

Crk

veu

liturg

iji C

rkve

davstvo u Izl 21,18-27 želi zaštiti pravo slabijega u odnosu prema jačem, gdje ‘osvetna’ rečenica »oko za oko, zub za zub« treba biti glavna poluga meha-nizma zaštite, a ne univerzalni zakon nasilja, koji vrijedi u svakoj situaciji. Iako je netko jači, fizički ili na bilo koji drugi način, ipak postoji iznad nje-ga ‘sjekira’ zakona osvete, kojem je nakana zaštititi pravo slabijega, a ne prvotno nadoknaditi mu pre-trpljenu štetu, kako bi se moglo pomisliti iz kon-teksta Izl 21,18-27.

Isus također želi zaštititi život slaboga, pretpo-stavljajući ispravno značenje čitavog konteksta Izl 21,18-27, što zaključujemo prema načinu razvija-nja svojeg tumačenja, koje Isus započinje idejom ‘udaranja’ u Mt 5,39. Ipak, Isus svoju interpretaci-ju Izl 21,24 donosi u perspektivi slabijega, a ne ja-čega, kako je to činio Izl 21,18-27. Isus govori što slabiji treba činiti te u svojoj interpretaciji Zakona daje njegovu ‘gornju granicu’, motivirajući pona-šanje slaboga, kako ga on predlaže u Mt 5,39-42, savršenim ponašanjem Oca nebeskoga u Mt 5,48: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« Otac nebeski daje dobre darove (usp. Mt 5,45), makar zli i nepravednici to ne zaslužuju. Jednako tako ideal ponašanja slaboga ili njegova ‘gornja granica’ jest dati (usp. Mt 5,39-42), makar nasilnici to ne zaslužuju. U ovom primjeru Isus doista ne dokida niti jednu riječ zapisanu u Zako-nu, već svojom interpretacijom Zakona u Mt 5,39-42 ispunjava Zakon riječju, što će u trenucima vla-stite muke učiniti i djelom: njegovi će ga protivnici pljuskati (usp. Mt 26,67), a njegovu će gornju ha-ljinu podijeliti među sobom (usp. Mt 27,35), gdje Matej brižljivo koristi riječi već upotrijebljene u Mt 5,39-42.

Oprostiti bratu sedamdeset puta sedamSljedeći tekst koji govori o Isusovoj viziji ispunje-nja Zakona i Proroka u njegovom životu jest Mt 18,21-22: »Tada pristupi k njemu Petar i reče: ‘Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svo-mu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?’ Ka-že mu Isus: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.’« Tekst ne sadrži izričiti spomen Zakona ili Prorokā, ali ako pažljivije pro-matramo upotrijebljene riječi u grčkom

izvorniku Matejevog teksta, otkrit ćemo da Matej upućuje na Post 4 u grčkoj verziji. Post 4,1-16 go-vori o odnosu između Kajina i Abela, tj. o bratou-bojstvu, dok Post 4,17-24 govori o Kajinovom po-tomstvu. Unutar opisa Kajinovog potomstva sveti pisac poklanja dva retka opisu Lameka, koji poput svog praoca Kajina postaje ubojica.

Iako je Kajin ubojica svoga brata, ipak Gospo-din stavlja na Kajina znak kojim sedam puta šti-ti njegov život, jer tko bi ubio Kajina, upao bi u zakon sedmerostruke osvete (epta. evkdikou,mena paralu,sei usp. Post 4,15). Gospodin je na taj na-

čin sedam puta zaštitio život ubojice koji je ubio svjesno i slobodno, bez ikakvih pritisaka ili

prisila. Lamek je također ubo-jica, ali on ubi-ja u obrani vla-stitog života: »Žene Lame-kove, čujte mi besjedu: Čovje-ka sam ubio jer me ranio i dije-te jer me udari-lo.« (usp. Post

4,23). Ni Lamekov život Gospodin ne ostavlja nezaštićenim, već ga štiti sedamdeset puta se-dam (usp. Post 4,24). Zanimljiva je grčka kon-strukcija Post 4,24 o[ti e`pta,kij evkdedi,khtai evk Kain evk de. Lamec e`bdomhkonta,kij e`pta,: »Ako je Kajin bio osvećen sedmerostruko, Lamek će biti sedamdeset puta sedam.«

Kada, dakle, Petar pita Isusa u Mt 18,21: »Koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?«, svoje pita-nje »Do sedam puta?« (e[wj epta,kij) formulira riječima Septuaginte (Post 4,24). Petar zapra-vo želi reći: »Moram li poštivati dragocjenost života, pa i onog čovjeka koji me povrijedi, onom zaštitom kojom je Gospodin život zašti-tio u Kajinovom slu čaju?« Isus mu odgovara: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedam-deset puta sedam.« (Mt 18,22). Koristeći tako-đer riječi Septuaginte Post 4,24 »do sedam-deset puta sedam« (e[wj e`bdomhkonta,kij e`pta,)

Inicijal uz početak Knjige mudrosti, Biblia sollemnis, Riznica zagrebačke katedrale, XV. st.

5

STARI ZAVJETu liturgiji Crkve

u liturgiji Crkve

živo vrelo 200712

Isus mu zapravo želi reći: »Ne samo da moraš poštivati dragocjenost života, pa i onog čovje-ka koji te povrijedio, onom zaštitom kojom je Gospodin zaštitio život u Kajinovom slučaju, tj. sedmerostrukom zaštitom, već tu dragocjenost života moraš poštivati onom zaštitom kojom je Gospodin zaštitio život u Lamekovom slučaju, tj. sedamdeset puta sedmerostrukom zaštitom. Evanđelist Matej očito želi pokazati da Isus svo-jom naukom, koja se ovdje očituje u odgovoru Petru, želi ispuniti ono o čemu govori Zakon u Post 4,15.24. I ovaj put, kao i u primjeru Mt 5,39-42, Isus Zakonu ne postavlja ‘donju gra-nicu’, koja bi se odnosila na nasilnika o koje-mu je riječ u Post 4,15.24, već mnogo više poka-zuje ‘gornju granicu’ Zakona, koja se odnosi na slabijega, u konkretnom slučaju na Petra u Mt 18,21, o kojega se njegov brat ‘nasilnik’ ogrješu-je. Isus mu kaže: »Petre, iako je tvoj brat nasil-nik time što se ogrješuje o tebe, ne samo da mu je život zaštićen sedamdeset puta sedam, nego i ti trebaš biti spreman oprostiti svome bratu se-damdeset puta sedam i na taj način prekinuti lanac osvete. Isus doista i u ovome slučaju ‘is-punjava’ Zakon, jer smisao ili cilj Post 4,15.24 jest zaštita života.

Između ‘čuvanja’ zapovijedii dijeljenja dobara siromasimaZadnji tekst u kojem se Isus pokazuje kao onaj ko-ji ‘ispunjava’, a ne dokida Zakon jest Mt 19,16-22. Bogati mladić dolazi k Isus i pita što je potrebno činiti da ima život vječni. Isus mu odgovara: »Ču-vaj zapovijedi!«. Mladić se interesira za popis za-povijedi, a Isus mu daje redoslijed zapovijedi, koji ide od negativnih zapovijedi (Ne ubij! Ne čini pre-ljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno!), prema po-zitivnim zapovijedima (Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!). Svoj je odgo-vor Isus sagradio koristeći sljedeće tekstove Sta-roga zavjeta: za negativne zapovijedi Izl 20,13-16; Pnz 5,17-20; za pozitivne zapovijedi Izl 20,12; Pnz 5,16; Lev 19,18. Zanimljivo je da Isus preokreće redoslijed zapovijedi dekaloga, raspoređujući ne-gativne zapovijedi na početku, te šireći perspekti-vu ljubavi prema bližnjemu zapravo govori da nije

dovoljno nešto ne učiniti, nego je mnogo više po-trebno nešto pozitivno učiniti za bližnjega: od lju-bavi prema roditeljima Isus ide prema ljubavi ko-ja uključuje svakog čovjeka. Kad mladić kaže da je sve to očuvao, pitajući što mu još nedostaje, Isus mirno prihvaća izazov te kaže: »Hoćeš li biti savr-šen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima.«

Dakle, zaključak teksta je da savršenstvo No-voga zavjeta zahtijeva više nego što Zakon propi-suje, tj. Isus u svojoj izjavi o ‘savršenstvu’, koje se očituje u dijeljenju svojega bogatstva siromasima, dodaje nešto što nedostaje zapovijedima Zakona, koje je sam prije citirao u Mt 19,18-19. Ovakav se zaključak nameće samo nepažljivom oku, jer već od početka razgovora između Isusa i mladića po-stoji nerazumijevanje s obzirom na izvršavanje zapovijedi. Isus govori u Mt 19,17 o ‘čuvanju’ za-povijedi upotrebljavajući glagol thre,w, što znači »čuvati tako da se ispuni, ostvari«, a mladić u Mt 19,20 odgovara Isusu da je zapovijedi očuvao, ko-risteći glagol fula,ssw, što znači »stražariti« ili »bi-ti stražar«. Isus misli da se zapovijedi Zakona ima-ju tako čuvati da se ispuni njihov smisao ili razlog zašto su dane, a mladić shvaća da je dovoljno ni-ti jednu zapovijed ne prekršiti, nad svakom zapo-vijeđu biti stražar, da bi se ispunio smisao zašto su zapovijedi izdane.

Sljedeći Isusovu interpretaciju čuvanja zapo-vijedi, tj. njihovog ispunjavanja, potpuno je razu-mljiv daljnji tijek misli u Mt 19,20-22, gdje Isus zapravo provjerava mladića kako čuva zapovijedi. Da je mladić čuvao zapovijedi na Isusov način, ne samo stražareći nad njima, već nastojeći ih ispu-niti, možda i ne bi imao veliki imetak, jer bi ga već davno bio počeo dijeliti sa siromasima, ispunjava-jući zapovijedi Zakona. Isus, dakle, u drugom di-jelu teksta (Mt 19,20-22) ne dokida niti usavrša-va Zakon s njegovim zapovijedima, već tumači na koji se način imaju čuvati, tj. ispunjavati zapovije-di. Zapovijedi prema bližnjima ispunjavaju se tako da postajemo spremni dio našega bogatstva ula-gati u njihove živote, što je Isus i primjerom poka-zao (usp. Fil 2,6-11).

Da bismo razumjeli o čemu Isus govori, potre-bni su nam Zakon i Proroci, jer ih Isus nije doki-nuo, već ih svojim riječima i djelima ispunio.

6

NAŠAtemaST

ARI Z

AVJE

T u litu

rgiji

Crk

veu

liturg

iji C

rkve

Naviještajući Božju riječ u liturgijskim slav-ljima, Crkva poseže za starozavjetnim i novozavjetnim tekstovima smještajući i

jedne i druge u shemu kristološkoga čitanja i in-terpretiranja. Prepoznajući u navještaju Božje ri-ječi posebni oblik Kristova uprisutnjenja u litur-giji Crkve (SC 7) poslijesaborska je obnova veliku važnost dala navještaju Božje Riječi pa nam no-vi Red misnih čitanja nudi znatno širi opseg sve-topisamskih tekstova. Radi usporedbe korisno je naznačiti da je u predsaborskome Redu misnih čitanja Stari zavjet bio zastupljen samo s 1% svo-jih tekstova, dok se u obnovljenoj misi taj udio pe-nje na 14%; novozavjetna je poruka bila zastuplje-na sa 17%, a nakon Sabora sa čak 71% ukupnosti tekstova (ne računavši dijelove koji se pojavljuju u drugim liturgijskim slavljima). Liturgija je vjer-

iskustvo Staroga zavjeta; ono, naprotiv, otvara vra-ta Riječi, njezinu razumijevanju i ‘utjelovljenju’ u zajednicu koja sluša.

Put od riječî i pisama do RiječiHelenska kultura, u čijemu se okružju širilo kr-šćanstvo, Božju je riječ u izvjesnoj mjeri ‘zatvori-la’ u pismo. Sām grčki pojam biblia svojim znače-njem (knjižice, sveščići) priziva na zapisanu riječ. Pri tom je izgubljeno iz vida da je starozavjetni na-rod, predan sinagogalnom slušanju žive riječi, uz pojam Tora (Zakon) rado rabio i pojam Miqra, što znači čitanje, štoviše čitanje naglas u okuplje-noj zajednici. Kao da se i tim pojmom htjelo ista-knuti da se Božja riječ u narodu čuva vjerom za-jednice, a ne tragom crnila na pergameni. Samo prepoznajući dinamiku žive Božje riječi prorok je mogao uskliknuti: »Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću i naviješta spasenje« (Iz 52,7). Poklik vje-re ne izranja iz divljenja zapisanoj riječi, nego iz iskustva naviještene, glasom oživljene riječi. Isti kulturalni kontekst nadahnuo je i vjernike islama da po proroku objavljenu riječ nazovu Kur’an, što znači recitiranje. Naglasak se stavlja na dinami-ku, na govor, a ne na zapisanu riječ.

Premda je zapadna kultura logos/verbum ‘za-tvorila’ u scriptum (pismo) i premda danas svaki navještaj Božje riječi polazi od zapisane i preda-jom vjerno čuvane Božje riječi, valja nam se, vje-rom u utjelovljenu i živu Riječ, uživjeti u navje-štaj, u zbiljnost govora, kako bismo bili zahvaćeni iskustvom Božjega događanja po riječi kroz koju on sām progovara svojoj Crkvi. Starozavjetni tek-stovi, naviješteni u liturgiji Crkve, uvode nas u is-punjenje riječi. Pismo Staroga zavjeta uvodi nas u Riječ, otvara nam vrata njezina događanja u litur-giji Crkve. Starozavjetni se tekstovi stoga u krš-ćanskoj liturgiji redovito ne naviještaju ‘samostal-no’, bez svoga ‘razrješenja’ u evanđelju.

Starozavjetni tekstovi kao Riječ u liturgiji CrkveTeološke naznake za liturgijsku hermeneutiku

Ante Crnčević

nicima otvorila »riznicu Božje riječi« pa su nakon stoljećā zapostavljenosti, mnogi svetopisamski tekstovi ponovno liturgijski vrjednovani.

Novim pristupom spisima Prvoga saveza otvo-reno je pitanje kako na ispravan način interpretira-ti mjesto i značenje starozavjetnih tekstova u krš-ćanskoj liturgiji koja očituje kristovsku novost i koja je izrasla iz uminuća staroga (usp. 2Kor 5,17). Riječ, koja je pripravljala starozavjetni narod na dolazak Riječi, u kontekstu kršćanske liturgije bi-va čitana i razumijevana iz konteksta ispunjenja. Mistagoška i pedagoška snaga starozavjetne riječi vodi nas k slušanju Riječi. Već je Maksim Ispovje-dalac (VII. st.) pitao: »Kako možeš poznavati Ri-ječ ako ne poznaješ riječi?« Liturgija, kao mjesto uprisutnjenja i aktualizacije Riječi, milosno je mje-sto razumijevanja starozavjetne riječi. Naviješta-nje starozavjetne riječi nije povratak u prošlost, u

Liturgija riječi, kroz dinamiku navještajastarozavjetnih i novozavjetnih čitanja, pruža iskustvo otajstvenoga hoda od riječi k Riječi.

7

STARI ZAVJETu liturgiji Crkve

u liturgiji Crkve

živo vrelo 200712

Krist – knjiga i tumač objavePromišljajući o odnosu starozavjetnih riječi i Utje-lovljene Riječi crkveni su oci isticali da su u Kristu verba multa (mnoge riječi) starozavjetnih pisaca ujedinjene u Verbum unum – jednu i jedinstvenu Božju Riječ koja sažimlje i rasvjetljuje čitavu Bož-ju objavu (Verbum abbreviatum). Na tragu otač-ke predaje i ranosrednjovjekovne egzegeze Henri de Lubac piše da je Bog u više navrata i na razli-čite načine »dijelio ljudima, list po list, napisanu knjigu u kojoj je njegova jedincata Riječ nekoć bi-la skrivena u mnogim riječima« te je utjelovljena Božja Riječ postala Liber maximus, najuzvišenija knjiga Božje objave: ljudsko tijelo, u koje se zao-djenuo Božji Sin, postalo je ‘pergamenom’ na ko-joj je ispisana punina božanske objave.

Vrijedno je prisjetiti se da se antička Crkva snažno suprotstavila Marcionovu (†144.) hereti-čkome učenju prema kojemu Isus iz Nazareta ne bi bio objavitelj Boga o komu su govorili staroza-vjetni proroci te da, stoga, starozavjetni spisi ne bi imali nikakve vrijednosti za kršćansku zajedni-cu. Za Crkvu, naprotiv, Stari zavjet nije tek ‘prvi dio’ spasenjske poruke koja je rasla kroz povijest izabranoga naroda nego, štoviše, temeljni kodeks bez kojega ne bi bilo moguće razumjeti Isusovu

poruku. Zato je već i apostol Pavao, glede staro-zavjetnih spisa, pisao rimskim kršćanima: »Uisti-nu, što je nekoć napisano, nama je za pouku na-pisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu.« (Rim 15,4). Riječ koju su starozavjetni oci zborili izabranome Božjem narodu postale su ba-štinom novoga naroda Božjega. Riječi proroštva, ispunjene u Kristu, daju sigurnost kršćanskoj na-di. Bog je onaj koji ostaje vjeran svojim riječima.

Augustinski mislilac Hugo (†1141.), koji je svo-jim imenom proslavio samostan sv. Viktora koje-mu je pripadao, ne dvoji se reći da »svekoliko bo-žansko pismo tvori jednu jedincatu knjigu (unus liber), a ta jedincata knjiga jest Krist, jer svekoliko Pismo o Kristu govori (loquitur) i u Kristu se ispu-nja (impletur)« (De arca Noe morali, 2,8). Isti je, naime, Duh nadahnitelj pisama i Staroga i Novoga saveza, Duh koji je »govorio ocima po prorocima« – kako ispovijedamo u Vjerovanju. Kroza sve rije-či Pisma – i jednoga i drugoga Zavjeta – Bog govori samo jednu Riječ. Jedinstvo Riječi govori nam o je-dinstvu Pisma. Novi se zavjet stoga, tragom iste Ri-ječi – odvijeka skrivene, po prorocima objavljene i u Isusu utjelovljene – čita u svjetlu Staroga zavjeta. Predaja je takvu uzajamnost i neodvojivost Pisama sročila u izreku: »Novum in Vetere latet, Vetus in

Duh Božji nadahnitelj je je obaju pisama – Staroga i Novoga zavjeta. (M. Chagall)

8

NAŠAtemaST

ARI Z

AVJE

T u litu

rgiji

Crk

veu

liturg

iji C

rkve

novo patet«, Novi se zavjet u Starome skriva, a Sta-ri se u Novome otkriva (sv. Augustin).

Tumačeći apostolima i učenicima riječi staro-zavjetnoga Pisma, Krist je egzegeta ‘par excellen-ce’. On je vjerodostojni tumač riječi jer je sām utje-lovljenje »predvječne Riječi« koja je prije svega, prije ikakvoga »biti«. No, Krist je i egzegeza ‘par excellence’ jer se u njemu razotkriva smisao i is-punjenje Pisama. Pokazuje to prizor iz nazaretske sinagoge: ušavši u sinagogu i pročitavši odlomak »Duh Gospodnji na meni je…« iz svitka proroka Izaije, Isus prozbori: »Danas se ispunilo ovo pi-smo« (Lk 4,21). On sām jest tumačenje i ispunje-nje naviještene riječi. Vrhunac njegove novosti i poslanja nije u tumačenju nego u ispunjenju riječi. »Ponovno čitanje« starozavjetnih pisama u svje-tlu ispunjenja Kristova poslanja daruje novo razu-mijevanje i novu spoznaju Božje objave. Priznaju to i dvojica učenika kojima na putu u Emaus Uskr-sli tumači »sve što u svim Pismima ima o njemu, počevši od Mojsija i svih proroka« (Lk 24,27). Isu-sovo »otkrivanje Pisama« rađa u učenicima novo gledanje: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«

U kršćanskome kristološkom čitanju i inter-pretiranju spisa Staroga zavjeta, napominje Pa-pinska biblijska komisija u dokumentu »Židovski narod i njegova sveta pisma u kršćanskoj Bibliji«, riječ je uvijek o retrospektivnom shvaćanju čije polazište nije u starozavjetnim tekstovima, nego u događajima Novoga zavjeta koji daju ključ teo-loške interpretacije starozavjetnih riječi (br. 21).S toga gledišta postaje jasno da kršćansko teolo-ško čitanje ne ide za tim da se posvuda u Starome zavjetu pronađu izravni spomeni i predznaci ( tipoi ) Isusa i kršćanskih istina, nego mu je cilj pratiti rast objave koja se dovršava u Kristu.

Liturgija riječi – hod vjerenovoga Božjeg narodaLiturgijski kontekst u koji je smješten određeni odlomak Staroga zavjeta naznačuje put na koje-mu valja tražiti teološki smisao toga teksta i nje-gova suodnosa s Kristovom riječju naviještenom u evanđelju. Liturgija dakle ne nudi niti zahtije-va toliko egzegezu teksta koliko samu liturgijsku

hermeneutiku koja će, u kontekstu određenoga razdoblja liturgijske godine ili određenoga blag-dana, nuditi riječ kao oblik uzbiljenja otajstva ko-je Crkva slavi. Starozavjetno čitanje, kao riječ koja je pratila rast Objave u izabranome narodu, smje-šteno je na početak liturgije riječi. Stoga ono vo-di k Riječi, uprisutnjenoj u navještaju Evanđelja. Struktura misnih čitanja slijedi dakle postupnu mistagogiju vjere. Zanemarivanjem liturgijske mi stagogije riječi i zapostavljanjem međuovisno-sti Staroga i Novoga zavjeta razbija se otajstvena logika Objave i raskida put vjere. Liturgija, kao dinamička zbilja otajstvenoga, ostvaruje se uvijek kroz iskustvo puta, poniranja, otkrivanja. Kao što liturgijske geste hoda i procesijā prate hod Crk-ve koja hrli u susret Kristu, tako je i liturgija rije-či osmišljena za iskustvo hoda, poniranja i istin-skoga susreta. Susreta nema bez hoda k susretu. Starozavjetno čitanje u liturgiji prima zadaću ho-da novoga Božjega naroda. Misna su čitanja, kroz dinamiku starozavjetnoga proroštva, psalamsko-ga otpjeva i novozavjetnoga navještaja svojevrsne »geste riječi« (gesta verbi). Otkrivaju nam dina-miku Božje riječi u zajednici koja slavi.

Nerijetko se u liturgiji ne daje potrebna va-žnost starozavjetnome čitanju, što je osobito vi-dljivo u homiliji koja je katkad usredotočena samo na riječ evanđelja i na njezin suvremeni kontekst. No, Isusova se riječ ne može ispravno razumjeti ako ju se sluša i interpretira samo iz naše per-spektive i iz konteksta koji nas uvjetuje, nego pri-je svega iz Božje spasenjske perspektive. Njegova se riječ nudi bezuvjetno, u zgodno i u nezgodno vrijeme (usp. 2Tim 4,2), pozivajući nas na obra-ćenje koje nerijetko iziskuje promjenu perspekti-ve i konteksta koji nas uvjetuje.

Zapostavljanje starozavjetnoga čitanja u ho-miliji katkad se pokušava opravdati razmišlja-njem da je starozavjetna riječ »tvrd govor« za uho današnjega čovjeka. Možda se pri tom ipak ne razmišlja dovoljno da upravo riječ evanđelja, bez potrebne mistagogije koju nudi starozavjetna riječ, postaje »tvrd govor«, istrgnut iz konteksta vjere i Božje objave.

Zanimljivo je primijetiti da tu mistagošku vri-jednost Pisma Staroga zavjeta na evidentan na-

9

STARI ZAVJETu liturgiji Crkve

u liturgiji Crkve

živo vrelo 200712

čin pokazuje i raspored starozavjetnih tekstova kroz ritam liturgijske godine. Teološka logika ko-ja na kraj liturgijskoga navještaja Božje riječi smje-šta evanđeoski tekst kao tekst nosiv značenjem i smislom, prema kojemu vodi misao starozavjetno-ga čitanja, potvrđuje se jednom znakovitom iznim-kom. Prva dva tjedna došašća, početka liturgijske godine, smještaju nas na početak Objave. Zato u svagdanima od ponedjeljka prvoga tjedna do srije-de drugoga tjedna došašća tekst koji nosi temeljno značenje i poruku liturgijskoga slavlja nije evanđe-lje nego prvo čitanje, uzeto iz Knjige proroka Izai-je. Evanđeoski odlomci koje donosi lekcionar za te dane odabrani su prema Izaijinoj proročkoj riječi. Izaija, kojega kršćanska predaja naziva »evanđeli-stom Staroga zavjeta«, pomaže nam živjeti došašće kao vrijeme radosnoga iščekivanje Mesije, nazva-nog Onaj-koji-dolazi. Izaijin ‘liturgijski’ navještaj započinje pozivom narodu da »uziđe na Goru Gos-podnju, u Dom Boga Jakovljeva« (Iz 2,3; ponedje-ljak prvoga tjedna došašća), a u dane koji slijede nastavlja se kroz proroštvo o »mladici koja izbija iz panja« (11,1), o »novoj gozbi« (25,6), o »procvaloj pustinji« (35,1), o Kralju »koji dolazi«…

Jedna druga ‘iznimka’, vlastita vazmenome vremenu, još je govorljivija svojom porukom. Li-

turgija riječi u vazmenome bdjenju – koje nas preko starozavjetnih čitanja o postanku i prvo-me grijehu, preko čitanja o oslobođenju i izlasku naroda iz ropstva, vodi kroz povijest objave Bož-jega nauma spasenja – završava se evanđeoskim navještajem Kristova uskrsnuća, koje je zbilja ko-načnosti i punine Božje objave. Vazmeno bdjenje oslikava sveukupni put čovjeka, od prvoga grijeha do novosti u Kristu. Slavljenje te novosti kroz vaz-menu pedesetnicu ne daje mjesta ničemu »sta-rom«, pa se kroz vazmeno vrijeme u liturgiji ne naviještaju starozavjetna čitanja.

Upravo ta odsutnost starozavjetnih čitanja u vazmenome vremenu otkriva smisao i značenje tekstova Staroga zavjeta u životu Crkve. Nismo još dosegli puninu Kristove Pashe, još smo u ho-du, u izlasku. Stoga starozavjetne riječi obećanja i proro štva mogu biti u našemu hodu kroz vrijeme put koji vodi do Novosti koja dolazi.

U slavljima koja u liturgiji riječi nude staro-zavjetne tekstove, osim kod spomenutih iznimki vlastitih početku liturgijske godine, lako je primi-jetiti da su čitanja iz Staroga zavjeta odabrana u vezi s pojedinim evanđeoskim perikopama. Svje-tlo u kojemu se ima razumijevati odnos između starozavjetnoga čitanja i perikope evanđelja na-značeno je u pomno sročenim podnaslovima ko-ji u lekcionaru stoje prije svakoga čitanja. Oni su putokaz; ne služe za navještaj nego za razumije-vanje i jasnije interpretiranje naviještene riječi u svjetlu Kristove novosti. Ti podnaslovi mogu biti od pomoći i čitaču i homileti.

Kao što se očekuje da predsjedatelj slavlja u homiletskome+ ‘razlamanju’ naviještene riječi iznese blago iz starozavjetnoga čitanja i evanđeo-skoga odlomka, isto je tako potrebno da i sām či-tač u pripravi za vršenje liturgijske službe pomno i s razumijevanjem pronikne ne samo u tekst koji će navijestiti, nego i u sami evanđeoski tekst. Bez razumijevanja nutarnjega odnosa čitanja s evan-đeljem, čitač neće umjeti biti služitelj riječi koja vodi k Riječi, a zajednica će biti osiromašena za novo iskustvo puta. Liturgija riječi, usuđujem se reći, trebala bi pružati iskustvo dvojice apostola kojima je »gorjelo srce« dok im je Nepoznati na-viještao i tumačio Pisma.

Utjelovljena Riječ spoznaje se i otkriva kroz riječi Pisma.

10

NAŠAtemaST

ARI Z

AVJE

T u litu

rgiji

Crk

veu

liturg

iji C

rkve

Stari zavjet u dinamici liturgije došašćas posebnim osvrtom na zazive »O antifonâ«

Ivan šaško

Kristov dolazak označuje završetak vreme-nā, a u njegovu navještaju se govori o ispu-njenju vremena i o blizini Božjega kraljev-

stva (usp. Mk 1,15). Isusove su riječi usklađene sa starozavjetnim mesijanskim proroštvima, gdje je dolazak Mesije podudaran s posljednjim razdo-bljem svijeta i s Posljednjim sudom. Apostoli i pr-va kršćanska zajednica istom se sviješću vežu uz ta proroštva, jer u Kristu raspetome i uskrsnulome gledaju Obećanoga i Gospodina.

U razmišljanju o odnosu Staroga i Novoga za-vjeta posrijedi je kvalitativni koncept ispunjeno-ga vremena. Izrael je ignorirao koncept vremena koje je apsolutno i linearno, i nije čak bio u sta-

nju razlučivati samostalnost pojedinih događaja. Drugim riječima, nije znao zamisliti vrijeme bez određenoga događaja, vrijeme ‘bez ičega u sebi’. Poznavao je samo vrijeme puno događaja. Na se-mantičkome stupnju ova posebnost se susreće u nedostatku prikladnoga izraza kojim bi se izrazio naš zapadnjački koncept vremena.

Punina vremenaU novozavjetnim spisima čest je spomen punine vremena, ispunjenja. No, što je ono? Ostvareno je ulaženje Boga u stvorenost, ostvareno je božansko utjelovljenje. Od tada je vrijeme na svome vrhun-cu. Poput posude s vodom koja se prelijeva, vri-jeme se prelijeva u vječnost. Za kršćane je svaki mesijanizam prošlost: Krist je došao te na stano-vit način živimo vrijeme koje više ne teče; stolje-ćima živimo sadašnjost ispunjenoga čina koji nije završio. »Krist jučer, danas i uvijeke« (Heb 13,8). Kršćanin od vremena nema više što očekivati, a vječni je život započeo; uliven je u naša srca; po-vijest je dovršena. Ne postoji budućnost, jer kršća-nin ne gleda pred sobom nešto (nekoga) što (ko-ga) ne poznaje. To što u ušima onih koji ne vjeruju u Krista može djelovati čudno, kao kršćani tuma-čimo u svjetlu poimanja povijesti koja je otajstvom Krista postala jedincat i posvemašnji događaj ko-ji ispunja vremena i od svih vremena čini tek je-dan dan – danas.

Više se naša nada ne nalazi u vremenu, nego na kraju vremena i izvan vremena, izuzeta iz vre-mena. Bog je ostao s nama, ali mi još uvijek nismo u savršenstvu s njime. Iako ne pripadamo više ‘svi-jetu’, vremenu, i premda ne očekujemo ništa od vremena, živimo u tim odrednicama. On ne. Pri-sutan je među nama, ali ovaj svijet nad njim nema nikakva gospodstva. Kad dođe kraj ovomu svijetu, pojavit će nam se; kad vrijeme prispije svome kra-ju, vidjet ćemo ga.

Prorok Izaija kroz liturgiju došašća naviještaOnoga koji dolazi. (Michelangelo, 1509., Sikstinska kapela)

11

STARI ZAVJETu liturgiji Crkve

u liturgiji Crkve

živo vrelo 200712

Nakon Utjelovljenja ne postoji kršćanski me-sijanizam, jer niti jedno drugo ime nije dano lju-dima za spasenje, osim Krista. Pa ipak, postoji kršćanska eshatologija: kraj, odnosno početak svih stvari, iščekivanje i sigurna nada. Kršćansko je iščekivanje manje obilježeno čekanjem grješni-ka koji zaziva spasenje i drhti pred sudom, a puno više željnim čekanjem prepunim želje za ljubavlju onoga koga već poznaje. Cijeli je život Crkve i vjer-nika čežnja i nada koja kao zalog ima Božji Duh, nada sigurnija od svih naših nada (»U nadi smo spašeni« Rim 8,24), a ujedno i najveća muka, do mjere koja je izrečena slikom: »umirem, jer ne umirem«. Ili riječima iz spisa Didahé: »Neka do-đe milost i neka prođe ovaj svijet.« (X, 6).

Elementi za teologiju došašćaIz analize liturgijskih tekstova postaje jasno da vri-jeme došašća ima svoju bogatu teologiju koja seže duboko u Stari zavjet. Ponajprije, došašće poka-zuje povijesnu dimenziju spasenja. Biblija ne za-nemaruje spoznaju Boga po stvorenim stvarima (usp. Ps 19), ali to nije ni prvi ni glavni oblik susre-ta s božanskim. Biblijski Bog je Bog događaja, po-vijesti, obećanja i saveza.

Nadalje, to je vrijeme s eshatološkom dimen-zijom. Bog objave očituje se u cijeloj Bibliji, od Izlaska do Otkrivenja, tj. kao onaj koji je uvijek prisutan da bi spasio. Jahve je eshatološko ime koje ima svoje očitovanje u Kristu. Došašće po-ma že da iz statičkoga i individualističkoga viđe nja ‘posljednjih stvari’ (smrt, sud, raj, pakao) prije-đemo u eshatološku dinamičnost koja u povije-sti promatra mjesto ostvarivanja Božjih obeća nja te povijest protegnutu prema ispunjenju u Danu Gospodnjem.

Došašće, objavljujući istinske, duboke i otaj-stvene dimenzije Božjega dolaska ima snažno mi-sionarsko obilježje. Vrijeme Crkve jest trenutak ostvarivanja toga jedincatoga dolaska i njegova pou-nutarnjenja sve do Kristova proslavljenoga očitova-nja. To je prostor izgradnje Kristova tijela po jednoj vjeri i jedincatoj spoznaji Sina. Crkva, kao sveopći sakrament spasenja, ne živi za sebe, nego za svijet.

Naglasci iz Izaijina proroštva predstavljaju Boga osloboditelja. Bog naviještan u došašću is-

punja doline, snižava bregove, daje da procvjeta pustinja, spaja u zajedništvo lava i janje, prekiva oružje u srpove. Bog koji dolazi u srca siromašnih i duhom raspoloživih je istodobno i Bog koji pa-zi na potlačene i siromahe. U tome leži i nada koja ne traži oslonac u uvijek razočaravajućim moćima ovoga svijeta. Slavljenje došašća je nezamjenjiva pedagogija za razumijevanje otajstva spasenja.

Cijeli je život Crkve i vjernika čežnja i nada koja kao zalog ima Božji Duh, a ujedno i najveća

muka, do mjere koja je izrečena slikom: »umirem, jer ne umirem«. Ili riječima iz spisa Didahé:

»Neka dođe milost i neka prođe ovaj svijet.«

Bogatstvo »O antifonā«U rimskoj liturgiji uvijek je naglašavan temeljni značaj naravi došašća koji se ne nalazi u pokor-ničkoj dimenziji povratka Gospodinova radi osu-de, nego u radosnome spomenu i slavlju Utjelov-ljenja, te – samo polazeći od toga – u pobožnome i radosnom čekanju drugoga dolaska (paruzije). Starozavjetna čitanja u trima ciklusima vremena došašća preuzeta su iz Knjige proroka Izaije. Ona opisuju mesijansko kraljevstvo mira u kojemu će Mesija okupiti sve narode (ciklus A), zazivaju nje-gov dolazak (ciklus B) i obećavaju mesijansku Da-vidovu mladicu (ciklus C).

U tome su vremenu posebno zanimljive O antifone koje su jedinstven ures i obogaćenje u predbožićnoj liturgiji kao antifone za evanđeo-ski hvalospjev Veliča u Liturgiji časova od 17. do 23. prosinca. Gledajući kojim se naslovima zazi-va Gospodin, shvaćamo da je na temelju tih za-ziva moguće izgraditi ‘starozavjetnu kristologiju’, ocrtati mesijanska očekivanja koja su u Kristu is-punjena: U tim se pjesničkim izričajima vidi više-slojni emfatički zaziv koji počinje s usklikom »O«, a u sebi sadrži tipičan zov došašća: Dođi! Antifo-ne zazivaju čistu nazočnost, pojavljivanje, prisut-nost Zazivanoga, poput djeteta koje zaziva majku, jer je (spasonosno) dovoljna samo njezina tjelesna prisutnost. Uz svaki je zaziv toga zadnjega tjedna došašća moguće iščitavati cijelu povijest spasenja pod posebnim vidikom.

12

NAŠAtemaST

ARI Z

AVJE

T u litu

rgiji

Crk

veu

liturg

iji C

rkve

Pojedini zazivi i njihov sadržaj1. Niz započinje zazivom uosobljene Mudrosti ko-ja je više od zbirke životnih pravila i prirodnih za-kona, oslanjajući se na starozavjetnu književnost (usp. Job 28; Izr 8; Sir 24; Mudr 6-8). Mudrost je umjetnica (artifex); prvo što izlazi iz usta Stvori-teljevih. Ova antifona poučava put umnosti i dale-kovidnosti (»prudens dicitur quasi porro videns« – tako sv. Toma Akvinski navodi sv. Izidora). U središtu se nalazi širina pogleda i otvorenost du-ha za stvoreni red. U prakršćanstvu je postojala sofia-kristologija, ali ju treba uvijek promatrati u ‘ludosti križa’. Ovdje se u zazivu nalazi suprot-nost ljudskoj mudrosti te se moli da Predpostoje-ća mudrost iziđe čovjeku ususret i da se nastani na zemlji, pretačući starozavjetni govor (usp. Sir 24,6-8) u kristološku perspektivu. 2. Vrijeme prije Krista nije samo izraelsko promi-šljanje o Stvaranju i stvorenosti, nego povijest u ci-jelosti. Pradogađaj te povijesti nalazi se u izlasku iz egipatskoga ropstva (usp. Izl 20), o kojemu go-vori druga O antifona. Zazvan je Bog koji je obja-vio svoje ime: Jahve – Adonaj (Gospodin), koji se objavio u gorućemu grmu, dao Zakon na Sinaju, sklopio Savez. U bogoslužnome obliku postojala je rekapitulacija toga temeljnoga događaja osloba-đanja iz ropstva na koje se nadovezuje kršćanstvo prije Božića i prepoznaje zahvat ne samo u obred-nome posadašnjenju, nego u konačnoj povijesnoj Bogoobjavi u Kristu.3. Osim utemeljujućega događaja, Izlaska, kršćan-stvo priziva cijelu starozavjetnu povijest spasenja. Tako u trećemu zazivu Korijena (Panja) Jišajeva povlači za sobom bogatstvo Knjige proroka Izai-je (usp. Iz 11, 1.10; Iz 52, 15). Tekstovi koji – po-vijesno gledano – nisu usko povezani, poetski se spajaju. Proroštvo o Pomazaniku koji donosi kra-ljevstvo pravde i mira i o Sluzi Gospodnjemu ima zajednički nazivnik u narodu. Jišajev korijen upu-ćuje na novoga Davida, pomazanoga kralja, i na novi početak, pri čemu signum populorum nadi-lazi političku označnicu. 4. U sličnome kontekstu se nalazi i četvrta anti-fona koja sadrži zaziv s imenom Ključ Davidov i žezlo doma Izraelova. I ovdje je u središtu staro-zavjetni tekst (Iz 22,22) koji ističe investituru, uvo-

đenje u službu novoga upravitelja dvora, umjesto korumpiranoga. I slika ključeva i slika žezla ima svoje dublje prethodništvo (usp. Post 49,10). Ključ je u Knjizi Otkrivenja dio znakovlja Sina Čovječ-jega na prijestolju. To je povijesno značilo dava-nje nove snage slaboj zajednici, a nadpovijesno je to vlast nad smrću i carstvom mrtvih. Na to se la-ko veže evanđeoska riječ o onima što sjede u sjeni smrtnoj (usp. Lk 1,79). No, Krist ne samo da ima te ključeve, nego je on sam Ključ. Tako je iz kultu-ralne metamorfoze ključa proizišlo novo kristološ-ko ime za onoga koji otvara Život.

Zazivi adventskih O antifonā – O, Mudrosti; O, Adonaju; O, Korijene; O, Ključu Davidov;

O, Istoče; O, Kralju naroda; O, Emanuele – uoso-bljuju starozavjetna iščekivanja u lik Obećanoga

te tako ocrtavaju starozavjetnu kristologiju.

5. Prijelaz od 4. na 5. antifonu obilježen je Lukinim tekstom o »svjetlu s visine«. Zaziva se sjaj »vječ-noga svjetla«: O, Istoče. Žuđena sloboda je zora dana koja razgoni tamu. Ime na koje se odnosi u Starome zavjetu (usp. Jer 23,5; Zah 3,8) mesijan-sko vrelo, mladica, u prijevodu Septuaginte prela-zi u područje svjetlosnoga. U Mudr 7,26 je candor lucis aeterne, a taj odsjaj postaje sunce pravde. U kasnoj antici baš taj naslov postaje zanimljiv u okviru solarnih kultova (‘nepobjedivo sunce’), na koje se nadovezuje i kršćanska interpretacija po-ganskih blagdana, što dovodi do razvoja slavlja Kristova rođenja na Zapadu. Prosvjetljenje, milo-sno sunce, kao kristološka odrednica nadovezuje se ponovno na mesijansku nit Staroga zavjeta. Sol iustitiae, zazivano 21. prosinca u Večernjoj može nositi bogatstvo naboja s političko-teološkom po-zadinom vremena u kojemu nastaje.6. Ista pozadina se vidi i u šestome antifonalnome zazivu – O, Kralju naroda. Antifona povezuje na-vod iz Knjige proroka Jeremije (10, 7) i djelić iz Ha-gajeve knjige (2,8). Kralj o kojemu se govori nije strani vladar, nego je čežnja naroda (desideratus). Ikonografski se to u vrijeme ‘carske Crkve’ očito-valo u posebnome zanimanju za trojicu mudraca (kraljeva) koji kao predstavnici naroda donose da-rove pred novorođenoga kralja. Kontekst gradnje

13

STARI ZAVJETu liturgiji Crkve

u liturgiji Crkve

živo vrelo 200712

LITURGIJSKIkalendar

PROSINAC 2 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 3 P Sv. Franjo Ksaverski, spomendan Iz 4,2-6; Ps 122; Mt 8,5-11 4 U Svagdan; ili: Sv. Ivan Damaščanski Iz 11,1-10; Ps 72; Lk 10,21-24 5 S Svagdan: Iz 25,6-10a; Ps 23; Mt 15,29-37 6 Č Svagdan; ili: Sv. Nikola, biskup Iz 26,1-6; Ps 118; Mt 7,21.24-27 7 P Sv. Ambrozije, biskup i crk. nauč., spomendan Iz 29,17-24; Ps 27; Mt 9,27-31 8 S BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJ. MARIJE, svetkovina 9 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 10 P Svagdan: Iz 35,1-10; Ps 85,9-14; Lk 5,17-26 11 U Svagdan; ili: Sv. Damaz I., papa Iz 40,1-11; Ps 96; Mt 18,12-14 12 S Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Guadalupska Iz 40,25-31; Ps 103; Mt 11,28-30 13 Č Sv. Lucija, djevica i mučenica, spomendan Iz 41,13-20; Ps 145; Mt 11,11-15 14 P Sv. Ivan od Križa, prezb. i crk. nauč., spomendan Iz 48,17-19; Ps 1; Mt 11,16-19 15 S Liturgija kvatri Prigodna čitanja, str. 179-189; Lk 17,11-19 16 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 17 P Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72; Mt 1,1-17 18 U Svagdan: Jer 23,5-8; Ps 72; Mt 1,18-24 19 S Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71; Lk 1,5-25 20 Č Svagdan: Iz 7,10-14; Ps 24; Lk 1,26-38 21 P Svagdan: Pj 2,8-14 (Sof 3,14-18a); Ps 33; Lk 1,39-45 22 S Svagdan: 1Sam 1,24-28; Otpj. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-55 23 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 24 P Svagdan: 2Sam 7,1-5.8b-11.16; Ps 89; Lk 1,67-79

Hrama u Hagaja donosi sliku ugaonoga, zaglavno-ga kamena (lapis angularis). Baš ta slika igra važ-nu ulogu u Novome zavjetu, a posebice u Ef 2,20, gdje je Krist viđen kao jamac opstojanja građevine. Kralj koji ne raspršuje, nego poziva u zajedništvo, od dvoga čini jedno; dokida razdor između Židova i pogana, budući da je on sam po svojoj žrtvi stvorio novoga čovjeka u jedinstvu (usp. Ef 2,14-22). Po-vijesno-spasenjski razdor čovječanstva u Kristovu dolasku postaje novim jedinstvom.7. Zadnji je zaziv (Emanuel) snažno obilježen dva-ma mjestima Izaijina proroštva: navodom u koje-mu se spominje ime Bog s nama (7,14) i Iz 33,22, gdje se govori o Jeruzalemu kao gradu mira i pra-vednosti i gdje je Gospodin judex, legifer, rex, sal-vator – sudac, zakonodavac, kralj i spasitelj. Vi-đenje Jeruzalema koji je spašen od pustošenja podloga je na kojoj mi, koji još nismo u sigurnosti posjedovanja spasenja, zazivamo da nas otkupi.

Adventus triplexŠteta što su te antifone u liturgiji i duhovnosti do-šašća premalo iskorištene. Smještene u Časoslov (koji nije ni izdaleka dovoljno prisutan u pastora-lu), ostaju nezapažene, a od njih bi zajednice mo-gle imati nemjerljive koristi, jer su savršen pro-gram za katehezu i za slavljenje došašća.

Mesijanska imena u antifonama su izvadak iz Staroga zavjeta, ali ga nadilaze, jer je dana uni-verzalistička perspektiva. Sva su imena koncentri-rana na jednu osobu, na Onoga koji je došao i na Onoga kojega se zaziva kao dolazećeg (što otkri-va složenost poimanja vremena). Odnos Staroga zavjeta i došašća u tim je antifonama zgusnut do te mjere da lako vidimo sedmoliku poveznicu od Stvaranja, Izlaska, preko stvaranja novoga na-roda, gospodstva nad životom, prosvjetljenja, do jedinstva i dokidanja razdora te do trajne Božje prisutnosti. To je lûk koji povezuje Knjige Postan-ka i Otkrivenja.

Mesijanski dolazak bio je promatran kao ka-tastrofalni završetak staroga i uspostavljanje no-voga svijeta. Kršćanstvo je zadržalo imena, ali je u posebnosti poimanja vremena reinterpretacijom promijenilo naglaske. To je vidljivo i u formuli tro-strukoga dolaska (adventus triplex: ad homines,

in homines, contra homines; k ljudima, u ljude, protiv ljudi). Prvi je Rođenje, a treći konačni do-lazak na kraju vremena. Ali specifično kršćanski je drugi dolazak koji kaže da nitko drukčiji od Onoga koji je već došao neće doći. Taj adventus in homi-nes je već ostvaren i ponovno se ostvaruje u spo-men-činu, gdje se spaja pojedinačan dolazak Boga k pojedincu i liturgijski danas kao prostor prosla-ve ostvarene vječnosti.

14

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 2,1-5

Gospodin sabire sve narode u vječni mir kraljevstva Božjega

Čitanje Knjige proroka IzaijeViđenje Izaije, sina Amosova,o Judeji i Jeruzalemu:Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi,nagrnut će mnoga plemena i reći: »Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja.«On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju.Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 122,1-2.4-9

Otpjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!«Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja.

Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: »Mir tebi! «Radi Doma Gospodina, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 339 K tebi, Gospodine ili: 362 Padaj s nebaOtpjevni ps.: 839 U dom ćemo GospodnjiPrinosna: 362 Padaj s neba (4. kitica)Pričesna: 201 O svjetlo duša, IsuseZavršetak: 372 O Marijo, ti sjajna zornice

Prva nedjelja došašća 2. prosinca 2007.

PRVA

NED

JELJ

A doša

šća

doša

šća

Ulazna pjesmaPs 25,1-3

K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju,u tebe se uzdam, Bože moj:ne daj da se postidim,da se ne vesele nada mnom dušmani!Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće:

Zborna molitva

Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te,da mu idemo ususret pravednim životomte nas, kad dođe, postavi sebi s desnei uvede u kraljevstvo nebesko.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote. U ovoj službi pretvaraš ih u sakramenat svoga Sina: daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja, po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 85,13

Gospodin će dati srećui zemlja naša urod svoj.

Popričesna molitva

Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nasu prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti nebeska dobra, po Kristu Gospodinu našemu.

15

živo vrelo 200712PRVA N

EDJELJAdošašća

došašća

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Božjom nam je riječju naviješten Kristov slavni dolazak. Da bi naš hod kroz život bio usmjeren k tome milosnom susretu, iskrenom se molitvom utecimo nebeskome Ocu proseći dar budnosti i nade. Molimo zajedno:

Učvrsti nas u nadi, Gospodine.1. Za tvoju Crkvu: da vjerodostojnošću svoga

življenja bude svima znak tvoje blizinei mjesto ostvarenja tvoga Kraljevstva, molimo te.

2. Za pastire Crkve, sve biskupe i svećenike:da u snazi Duha Svetoga uvijek umiju raspo-znavati put spasenja te svojim služenjem unose u svijet svjetlo evanđelja, molimo te.

3. Za ljude koji su zarobljeni brigom za ovaj svi-jet: pomozi im otkriti bogatstvo vječnosti koju si svima darežljivo pripravio, molimo te.

4. Za naše obitelji: nadahni ih da ovo milosno vrijeme tvoga dolaska žive u zajedništvu molitve i u budnosti pred svakim darom tvoje milosti, molimo te.

5. Za nas što danas započinjemo vrijeme pripra-ve za tvoj Dolazak: nek vrijeme tvoga Dolaska bude i vrijeme našega puta k tebi, molimo te.

Gospodine Bože, začetniče i dovršitelju svakoga dobra. Hod vjere što ga danas započinjemo prati bogatstvom svoje milosti da nevolje i iskušenja života ne ugase u nama nadu u vječno zajedništvo s tobom, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Drugo čitanjeRim 13,11-14a

Blizu je spasenje naše.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Shvaćate ovaj čas: Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo.Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru,nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo,ne pogodujte požudama.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaPs 85,8

Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svojei daj nam svoje spasenje.

EvanđeljeMt 24,37-44

Bdijte da budete pripravni!

Čitanje svetoga evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti,drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti. Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne misliteSin Čovječji dolazi.Riječ Gospodnja.

»Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin dolazi!« (Prorok Jona; M. I. Rupnik, 1983.)

16

OTAJSTVO i zbiljaPR

VA N

EDJE

LJA do

šašć

ado

šašć

a

Govor korišten u ovome evanđeoskom od-lomku može biti suženo tumačen u svjetlu prijetnji o završetku svijeta i o Božjoj kazni

ili pak sveden na poziv kako treba uvijek biti spre-man, jer smrt dolazi iznenada i može nas naći ne-pripravne. Takva tumačenja nastaju iz nedostatno-ga razumijevanja apokaliptičkoga književnog roda, često rabljenoga u Isusovo vrijeme, ali jednako ta-ko i stranoga našemu suvremenom mentalitetu.

I ovdje vrijedi načelo da je evanđelje po svojoj naravi radosna vijest i navještaj nade. Tko god se njime služi da bi utjerivao strah i stvarao tjeskobu, koristi se njime na neispravan način; udaljuje se od značenja teksta.

Istina, tonovi su u ovome evanđelju prijeteći: ka-tastrofe, razaranja, smrtne opasnosti. Temeljni je razlog takvome govoru upozorenje da se ne propu-sti spasenje koje Gospodin nudi. Nemar, nedostatak pozornosti prema znakovima vremena, duhovna ne-osjetljivost vode prema katastrofi (doslovno: okreta-nju prema dolje; strovaljivanju), prema nečemu što niječe uzdignutost i uspravljenost, odnosno u dra-matično triježnjenje od opijenosti prolaznošću.

Oči za otajstvo, ruke za običnost,srce za vječnostKontekst u kojemu se govori u zbunjujućim slika-ma jest divljenje Isusovih učenika pred čudesnom hramskom građevinom; divljenje koje Isus s njima ne dijeli, nego govori o rušenju Hrama, o Jeruzale-mu koji ne prihvaća obraćenje (usp. Mt 24,2). Zbu-njeni, učenici pitaju kada će se to dogoditi. Umjesto da utaži njihovu znatiželju, Isus odgovara uvodeći u pouku koja vrijedi za bilo koje vrijeme: nužno je biti budan. Da bi to pobliže objasnio, navodi tri pri-mjera. U prvome ističe da će se oni koji budu ima-

Iznenađenje kao kršćanska redovitost

li otvorene oči i bili spremni prihvatiti Kristovu po-ruku, spasiti i postati začetnicima novoga naroda.

Drugi je primjer iz svakidašnjih poslova. Zašto od dvije osobe koje rade isti posao Bog jednu uzi-ma, a drugu ne? Sve nema jednaku vrijednost; nije sve prihvatljivo, bez obzira na privid. Bog nije spre-man djelovati po pravilu »sve ili ništa«. On odabi-re, razlikuje, vrjednuje, ispituje... I to ne u nekim posebnim poslovima, već u onim svakodnevnim. Tim su ljudima još žuljevi na rukama bili topli i tim se ženama još vidjela bjelina brašna na znojnome licu. Baš u trenutcima u kojima se žive najnormal-nije i prividno najbanalnije situacije jedni se pona-šaju kao mudri ljudi, dok drugi postavljaju i grade preduvjete za samorazornost. I dok su poslovi ko-jima se bave naizgled jednaki, način odnosa prema njima posve je drukčiji. Jedni se dopuštaju uzeti, voditi Božjim svjetlom i spašavaju se, dok su drugi zauzeti brigama i bivaju ostavljeni u svojim poslo-vima, ne ulazeći u novu zbilju Božjega kraljevstva.

Treći je primjer još jasniji: kradljivac ne oba-vješćuje gospodara o svome dolasku i zbog toga po-stoji trajna opasnost da čovjeku budu oduzeta do-bra i sve što smatra bogatstvom. Iznenađujuć je Bog, no, je li usporediv s kradljivcem koji koristi nepripravljenost da bi nekoga pohodio? Ta slika u sebi krije ideju prijetnje, više negoli spasenja, ali je slika učinkovita.

Budnost i spremnost:življena slutnja poznatogaNa kraju se Isus vraća nîti vodilji, a to je upozorenje da je moguće izgubiti osjećaj za milosni trenutak i propustiti ga. Dolaženje Boga u naše živote teško je prepoznati jer se ne suobličuje ‘ljudskoj mudrosti’. Biti kršćanski budan znači biti kršćanski mudar. To

Budnost, očiju uprtih u Otajstvo koje se objavljuje… (Đ. Seder, Krist, 2003., detalj)

17

živo vrelo 200712

Vrijeme je bitna kategorija svakog ‘usvjetnoga’, pa i ljudskoga postojanja. Isto-ga trenutka kad začećem započinje naš život, ono počinje neumoljivo teći i istjecati. To je samo jedan, istina, najprisutniji i među nama smrtnicima najče-šći pogled na vrijeme. Na svu sreću postoji i drukčiji pogled, onaj koji u vreme-nu vidi i doživljava medij koji nas nosi sretnoj završnici.

Sveti Pavao je poklonik ovoga drugog pogleda na vrijeme. Doživljava ga kao prigodu ostvarenja. To prigodno vrijeme, kairos, mijenja i naš pogled na vrijeme kao mjeru prolaznosti. Prigodno vrijeme, »ovaj čas« omogućava nam i u prolaznom vremenu prepoznati blizinu spasenja.

Spasenje nam nadolazi ususret. Ne možemo ga sami pribaviti. Prima se kao dar budnomu življenju. Spasenje je Božja ponuda koja nas u vremenu odvaja od djelā tame i otvara nas punini suobličenosti s Kristom. Suradnja s Božjom ponudom transformira svako naše vrijeme u vrijeme spasenja. (M. Vidović)

PRVA NED

JELJAdošašćadošašća

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Dar vremena uz: Rim 13,11-14

nije umaranje grčevitošću hvatanja trenutka, nego odmaranje u sigurnosti Božje prisutnosti. Vježba-nje u budnosti je vježbanje u unošenju Boga u sva-ki životni trenutak i življenje istine da za Boga u sve-mu što živimo ima mjesta. Zato i dolazi. Ako ga ne prepoznajemo u trenutcima križa, može nam se do-goditi da ga zbog oholosti ne trebamo u trenutcima radosti. A baš su to časovi koje ni ne slutimo.

Čekamo Krista budućnosti iz iskustva koje no-simo s Kristom koji je već došao k nama, ali otvo-reni iznenađenju. I zato današnje evanđelje na početku nove crkvene liturgijske godine govori o završetku. Isus nas upozorava da kršćansko išče-kivanje ima dvije odlike: budnost i spremnost. Go-vori o posljednjim stvarima. Isus donosi novo vri-jeme u kojemu je on početak i završetak, no ipak nam ostavlja prostor iščekivanja i upozorava nas da budemo spremni i budni – ali ne želi dokinuti nepredvidivost. Iščekivati ne znači znati sve una-prijed, a bdjeti ne znači dokinuti iznenađenje.

Suvremena kultura neraščišćenoga odnosa prema vremenu krade čovjeku iznenađenje i po-trebu za budnošću. Slika neosmišljenoga (prera-noga) kićenja ulica preslikava se u naše nutarnje stanje u kojemu se odjednom dokine težnja pre-ma vrhuncu (koji možda nije niti poznat). I zato se lako dogodi da započeti put postane slijepom uli-com, jer je sve već poznato, unaprijed pripremlje-no, pod imperativom uobičajenoga. Isus svojim dolaskom iznenađuje, a mi kao da se trudimo uči-niti sve da iznenađenja ne bude.

Predvidivost i srećaZapočinjemo Došašće običnim poslovima, a opet ispunjeni budnošću da ne propustimo činiti do-bro, da ne zaboravimo na što smo pozvani. Osim običnosti, Bog nas želi zaposlene, djelatne, a nipo-što prepuštene čekanju u dokolici. Došašće je po-lazak prepun iščekivanja. Kršćanski Bog je uvi-jek nepredvidivi Bog, Bog kojega čovjek ne može zamisliti i domisliti te tako i iščekivanje posta-je otvorenošću i nadom, prihvaćenjem nepredvi-divoga, očekivanjem neočekivanoga. To je izne-nadilo i ondašnje židovske vjernike jer su čekali Mesiju prema predodžbama koje su sami stvori-li. Kristov je dolazak prije svega zahtjev i ozbiljna utjeha puna nade za sve koji se trude oko dobra, a nipošto romantična igra osjećajima.

Živimo u vremenu u kojemu čovjek postaje ne-sposobnim za iznenađenje dobrotom, ali time po-kazuje kako ujedno gubi i nešto od svoje ljudskosti, jer se zatvara u svoju predvidivost. Krist je donio u svijet novo vrijeme – vrijeme Kraljevstva, vječno-sti, vrijeme koje možemo nazvati nadom. Osobito se mlade danas želi zatvoriti u sadašnjost u kojoj se ne može pronaći ništa što bi bilo sasvim drukčije. Nudi im se sirova sadašnjost (‘prezentizam’) koja se konzumira u tzv. brzoj sreći, najčešće putem lo-gike droge, a ona nije tek neka kemijska tvar, nego način življenja vremena, ljubavi, strahova, uspje-ha… u svim društvenim prilikama. Došašće nas uči ne biti pripremljeni da nas ništa ne iznenadi, već biti spremni i radosni – zbog iznenađenja.

Ivan Šaško

Čežnja je početak svega. Ona je za život toliko važna da nam je na početku do -statna »čežnja za čežnjom«. Vjera ne gasi čežnju, nego je produbljuje. (W. L.)

18

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePost 3,9-15.20

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospo-din, Bog: »Gdje si? « – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti? Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Jahve, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 98,1-4

Otpjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu jer učini djela čudesna!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanjeEf 1,3-6.11-12

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima,

Bezgrješno začeće bl. Djevice Marije 8. prosinca 2007.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 568 Radujem se u Gospodinu ili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpjevni ps.: 572 Pjevajte Gospodinu Prinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 160 Veliča Završetak: 769 Svi u glas (2. kitica)

BEZ

GJR

EŠN

Oza

čeće

BD

Mza

čeće

BD

MBE

ZG

JREŠ

NOza

čeće

BD

MBE

ZG

JREŠ

NO

Ulazna pjesmaIz 61,10

Radujem se u Gospodinu, radujem,duša moja kliče u Bogu mojemu,jer me odjenu haljinom spasenja,zaogrnu me plaštem pravednostikao nevjestu, urešenu nakitom.

Zborna molitva

Bože, ti si po zaslugama smrti svoga Sinaunaprijed oslobodio od svake ljage grijehazačeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu. Po njezinu zagovoru daj namda čista srca dođemo k tebi. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, milostivo primi spasonosni prinoso svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage:po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma

Slavno se o tebi zbori, Marijo:iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Popričesna molitva

Gospodine, Bože naš!Primljena otajstva neka iscijele u namarane onoga grijeha od kojega si jedinstvenounaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije. Po Kristu Gospodinu našemu.

19

živo vrelo 200712BEZ

GJREŠN

Ozačeće BDM

začeće BDM

BEZG

JREŠNOzačeće BD

MBEZ

GJREŠN

O

19

u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posin-stvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome.U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaLk 1,28

Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodins tobom! Blagoslovljena ti među ženama!

EvanđeljeLk 1,26-38

Čitanje svetoga evanđelja po LukiU ono vrijeme posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i onau starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, svemogući Bog očuvao je Djevicu Mariju od svakoga grijeha i u njoj pripravio dostojan stan svome Sinu. I nas je predodredio za posinstvo da budemo sveti i neporočni pred njim. Molimo ga da u nama obnovi milost svoga odabranja i učvrsti nas u vjernosti: 1. Za Crkvu Božju: da poput Marije bude podložna

vodstvu tvoga Duha te svim ljudima donese blagovijest spasenja, molimo te.

2. Za sve one kojima si povjerio vodstvo svoga svetog naroda: da ostanu vjerni suradnici tvoje milosti te svojim služenjem pomažu da svi kršćani rastu u vjeri i međusobnoj ljubavi, molimo te.

3. Za nas ovdje sabrane: daj nam priznati istinu naše grješnosti i ohrabri nas da u istinskome obraćenju otvorimo vrata Spasitelju koji dolazi, molimo te.

4. Rasvjetljuj nam put svojim svjetlom da kroz ovo milosno vrijeme došašća vjerno čuvamo dostojanstvo novoga stvorenja te budemo dostojni dara vječnosti, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: ne gledaj na njihove grijehe nego nad njima pokaži moć svoje ljubavi te ih sve pridruži svojim izabranima i svetima, molimo te.

Milosrdni Bože, u bezgrješnoj Djevici Mariji dao si nam divan primjer vjere. Obasjaj nas svojom milo-šću da vjerno živimo novo dostojanstvo koje si nam u krštenju udijelio. Po Kristu.

»Duh Sveti sići će na te…«(Psaltir iz Würzburga, oko 1240.)

20

OTAJSTVO i zbiljaBE

ZG

JREŠ

NOza

čeće

BD

Mza

čeće

BD

MBE

ZG

JREŠ

NOza

čeće

BD

MBE

ZG

JREŠ

NO

Gdje si? Ovako Jahve zove čovjeka. Zove ga pitanjem. Zove ga i traži. Traži ga jer je iz-gubljen i jer se boji. Zove ga jer se skrio. Ja-

hvino pitanje ne otkriva Jahvino neznanje. Jahve, naravno, zna gdje je čovjek. Otkriva čovjekovo sta-nje. Čovjek ne zna gdje je. Nadasve ne zna kakav je njegov odnos s Bogom nakon prekršaja Božje za-povijedi. Zna jedino da se boji i zato se skriva. Ne zna da se ne može sakriti pred Jahvom i ne zna da će do njega i u skrivenosti doprijeti Jahvin zov. Ja-hve ga zove kako bi svojim pitanjem u njemu po-krenuo priznanje prekršaja koje ga u sadašnjoj si-tuaciji jedino može spasiti. Zove ga da mu pruži prigodu da sebi pojasni svoje mjesto pred Bogom.

ČovjekPo prvi put čovjek, međutim, ne može stajati pred Jahvom. Ne može podnijeti Jahvin pogled. Opaža-mo kako je strah nakon prekršaja toliko jak da čo-vjeku onemogućuje priznaje koje bi mu sada jedi-no moglo pomoći. Čovjek u Jahvinom pitanju nije čuo poziv, nego prigovor. Zato se u svom odgovoru opravdava. Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih. Strah kojega čovjek priznaje djeluje u njemu tako da u svemu ostaje na pola puta. Dijelom priznaje svoje skrivanje, a dije-lom ga opravdava. Dijelom bi htio susresti se s Ja-hvom, a dijelom bježi od njega. Bog ga poziva na otvoreno, a on od straha bježi u skrovište.

Čovjek je i do sada bio gol, ali mu to nije smeta-lo da se susretne s Jahvom. Sada se mora skrivati. Tko ti kaza da si gol? – pita Jahve. Time je rečeno da neizdrživost pogleda Drugoga na vlastitu goloti-nju dolazi iz svijesti. Rečeno je i to da se svijest bu-di preko drugoga. Potreban je drugi da opazim svo-ju nagost i potrebna je svijest koja se budi jezikom. Jahve zna da se čovjek skriva zato jer je prekršio zapovijed. Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti? Ovo je tvrdnja i pitanje istovreme-no. No, čovjek će izbjeći odgovor. U sjećanju mu je zabrana vezana uz kaznu smrti. Priznanje kršenja zabrane izravno bi se pretvorilo u smrtnu osudu. Čovjek se ne usudi nijekati, ali se ne usudi ni pri-znati. U tom će stanju posegnuti za drukčijom stra-

Sila grijeha i Bezgjrešna

tegijom ophođenja s vlastitim zlom. Umjesto pri-znanja i jasnoće, izbjegavanje i višesmislenost. Zlo nije počelo od mene. Čovjek kaže da on nije prvi počeo. Uveden je u prekršaj. Štoviše, uvela ga je že-na koju mu je Jahve dao. Kao da kaže da u njego-vom prekršaju ima najmanje njegove, a puno više Jahvine i ženine odgovornosti.

Tom suptilnom strategijom čovjek preokreće odnose. Ne treba se on opravdati pred Bogom. Bog se treba opravdati pred njim. Ovdje se pokazuje ka-ko je u odnosu prema zlu pod pritiskom straha mo-guće ili prebacivati odgovornost na druge ili izgo-vorima tražiti načina kako izmaknuti odgovornosti. Kad otpočne prebacivanje, onda ono nema kraja. Svatko će svoju krivnju prebacivati na drugoga. Na taj će način svi sudjelovati u razaranju zajedni-štva. Zajedništvo je razoreno tamo gdje je uvijek za sve kriv drugi. Bijeg pred krivnjom i odgovornošću okameni na koncu krivnju. Strah od kazne sprječa-va priznanje čina za koji prijeti kazna.

ŽenaU svom obraćanju ženi naoko se čini da Jahve čo-vjeku daje za pravo. No, Jahve zajedničko izbje-gavanje priznanja krivnje želi zaustaviti tako da svakoga posebno poziva na odgovornost. No, pri-znanje svoje odgovornosti za prekršaj čini se ne-mogućim pod težinom straha od smrti.

Bog nije dopustio da grijeh zatvori vrata njegovu milosrđu.

Hunt

erov

psa

ltir, o

ko 11

70.

21

živo vrelo 200712

Suradnici smo ostvarenja Božjega nauma spasenja, izabrani smo za njegovo pro-vođenje bogatstvom njegove milosti. Odbaciti taj Božji spasiteljski naum, misliti i ponašati se kao da su naši naumi bolji od njegova, znači isključiti se iz razumijevanja stvarnosti, dovesti u pitanje njezinu smislenost, graditi nešto što nikada neće moći biti dovršeno. Suradnju s Božjim naumom u potpunosti je ostvarila Bezgrješna, vjerničkom poslušnošću. Bez vjere svi naši napori oko odčitavnja Božjeg plana, točnije, oko ostvarenja nas samih, bit će uzaludni. M. Vidović

BEZG

JREŠNOzačeće BD

Mzačeće BD

MBEZ

GJREŠN

Ozačeće BDM

BEZG

JREŠNO

Žena će stoga posegnuti za istom obranom ko-jom se poslužio i čovjek. Ona se njoj čak čini i uspješ-nom strategijom. Dočim je čovjek prebacio krivnju na ženu i dočim se naslutilo da bi u konačnici sam Jahve bio odgovoran, Jahve se svojim pitanjima okrenuo prema njoj. To je dodatni razlog zbog ko-jega žena ne želi na sebi zadržati težinu odgovorno-sti. Prebacuje je na zmiju. U suglasju je s čovjekom u načinu ophođenja sa svojim prekršajem. No, za razliku od čovjeka, ona ne spominje Jahvinu odgo-vornost. Zato izravno govori o sebi kao žrtvi prijeva-re. U njezinu se odgovoru sluti kako grijeh nije sa-mo prekršaj zabrane, nego upad u klopku sile. Sile grijeha. Početak grijeha kao da je bez početka. Pre-bacuje se uvijek dalje. Sada na zmiju.

ZmijaOdakle zmija koja navodi na grijeh? Tekst ne da-je odgovor na pitanje izvora zla. Nema ni jedno-ga motiva zbog kojega zmija zavodi na prekršaj. Umjesto odgovora na pitanje o podrijetlu zla ovaj tekst opisuje što se događa s čovjekom koji krši Jahvinu zabranu. Priča o prvom grijehu rastere-ćuje čovjeka i ženu od tereta apsolutnoga početka zla, od tereta uvođenja zla u dobro stvorenje. Zlo postoji, ali nije počelo s čovjekom. On je potpao pod njegovu zavodljivost, ali ga nije stvorio. Poče-tak se zla gubi u ponorima stvaranja.

Prokletstvo koje Jahve izriče nad zmijom pove-zano je i s najavom neprijateljstva ne samo izme-đu žene i zmije nego i između roda žene i roda zmi-je. Prokletstvo i neprijateljstvo razbija savez zmije i čovjeka protiv Jahve. Jahve sprječava stvaranje sa-veza zla i tako štiti čovjeka od opasnosti da bude to-liko povučen u zlo pa da se s njime poistovjeti. To je svjetlo nade u sceni ispunjenoj strahom.

Novi čovjekCrkva je u ovom tekstu vidjela i najavu nove žene i njezina roda koji će konačno izići na kraj sa zlom i koji će stvoriti novi savez između Boga i čovjeka. Potražimo li kako je Isus, Marijin sin, ophodio sa zlom, opazit ćemo najprije da ga on sam nikada nije činio. Prošao je zemljom čineći dobro. Preko njega zlo nije prešlo ni na koga drugoga. No, on sam je bio pogođen zlom. Poznaje ga iz patnje. Iz nepravde. No, ni jedno zlo koje ga je pogodilo nije prebacio na nekoga drugoga. Bio je nevina žrtva. Na križu je bio gol. Izložen pogledima sviju. Nije se mogao skriti. Niti je to htio. Bio je potpuno vid-ljiv. Otvoren, raširenih ruku, bez krivnje, ubijen lažnim optužbama svijeta koji sa sebe skida svo-ju krivnju. Tako se na njemu pokazala sila zla. Ra-zotkrivena je njezina strategija preimenovanja zla i prebacivanja krivnje na uvijek nove žrtve.

Nova ženaMarija je začeta bez grijeha. Tako vjeruje Crkva. Od početka je izdvojena iz mreže grijeha u kojoj se lju-di rađaju. Izuzeta je da bi preko nje mogao otpoče-ti drukčiji odnos ljudi s Bogom. Novi savez. Preko nje zlo nije nikada ušlo u svijet. Sama nikada nije bila zarobljena silom grijeha. Nikoga nije optuživa-la za patnje koje je podnijela. Za mač boli. On joj je, doduše, probio srce, ali je i pokazao naume srdaca ljudi. Njihov je strah od krivnje toliko velik da radi-je optuže druge nego da sebe vide u mreži sile grije-ha. To ide toliko daleko da im se čini da je bolje da umre i jedini nevini, nego da se susretnu sa sami-ma sobom i svojim sudjelovanjem u zlu.

Marija je slika Crkve. Njezina je uloga da u svije tu zarobljenom mrežom zla čuva otvorenim put u no vi savez koji je njezin Sin zapečatio krvlju na križu.

Ante Vučković

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Bog nas predodredi za sebe… uz: Ef 1,3-6.11-12

22

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 11,1-10

Po pravdi će sudit siromasima.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Go spodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će suditi ubogima i sud prav izricati bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mla-dunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pusto-šiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vo-dom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 72,1-2.7-8.12-13.17

Otpjev: U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka!Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta.

On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.

Druga nedjelja došašća 9. prosinca 2007.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 339 Puče sionski ili: Gospodine, daj dođi (gl. prilog, str. 38)Otpjevni ps.: 345 U danima njegovimPrinosna: 353 Čuj, jasni glas odjekujePričesna: 363 Sine BožjiZavršetak: 373 O rumena zoro jasna

DRU

GA

NED

JELJ

A doša

šća

doša

šća

DRU

GA

NED

JELJ

A doša

šća

DRU

GA

NED

JELJ

A

Ulazna pjesmaUsp. Iz 30,19.30

Puče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnimna radost vašega srca.

Zborna molitva

Svemogući i milosrdni Bože,dok hitimo u susret tvome Sinudaj da nas zemaljske brige ne smetu;nebeska mudrost tvoje riječinek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine.Koji s tobom.

Darovna molitva

Gospodine, nek nas ponizne molitvei skromni prinosi pomire s tobom:ne možemo se pouzdati u svoje zasluge,priteci nam u pomoć svojom milošću.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaBar 5,5; 4,36

Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko;vidi radost što ti dolazi od Boga tvoga!

Popričesna molitva

Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom.Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti,zemaljskim se dobrima pravilno služiti,a za nebeskima težiti.Po Kristu Gospodinu našemu.

23

živo vrelo 200712D

RUG

A NED

JELJAdošašćadošašća

DRU

GA N

EDJELJAdošašća

DRU

GA N

EDJELJA

Molitva vjernika

Braćo i sestre, po riječi koja nam je naviještena Bog nam pruža okrjepu za naš hod u vjeri. Molimo ga da radošću i smislom vječnosti ispuni naše dane i naša djela. Stoga ga zajedno zamolimo:

Vodi nas, Gospodine, putem spasenja. 1. Za tvoju Crkvu, koju si pozvao da živi životom

svetosti: ukloni s njezina lica svaku nedostojnost koja je zaprjeka ljudima da te prepoznajui prihvate, molimo te.

2. Za sve kojima si povjerio službu naviještanja tvoje riječi: obdari ih snagom Duha da njihov život bude živa riječ tvoga spasenja, molimo te.

3. Za sve one koji lutaju tražeći istinu života: nadahni ih da se odvaže krenuti putem evanđelja, molimo te.

4. Za nas danas ovdje sabrane: obdari nas snagom istinskoga obraćenja da umijemo u svome životu nadvladati sve što priječi Kristov dolazak k nama, molimo te.

5. Molimo te i za dar istinske vjere: pomozi nam da vjeru ne zatvaramo u običaje nego da je živimo u potpunome predanju tebi, molimo te.

Svemogući Bože, mi s vjerom i nadom iščekujemo konačni Kristov dolazak. Usmjeri, molimo te, naše korake na put spasenja i pomozi nam da, iščekujući Kristov slavni dolazak, postajemo sve sličniji njemu, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Drugo čitanjeRim 15,4-9

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: »Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.«Riječ Gospodnja.

EvanđeljeMt 3,1-12

Čitanje svetoga evanđelja po MatejuU one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovi-jedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uisti-nu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mno-ge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na kršte-nje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podi-ći djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje,ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene.Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vaskrstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vija-ča, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svo-ju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«Riječ Gospodnja.

Glas viče u pustinji: »Pripravite put Gospodinu!«(A. del Castagno, 1442., crkva sv. Zaharije, Venecija)

24

OTAJSTVO i zbiljaD

RUG

A N

EDJE

LJA do

šašć

ado

šašć

aD

RUG

A N

EDJE

LJA do

šašć

aD

RUG

A N

EDJE

LJA

Čekamo. Čak i u društvu koje se hvali svojim teh-nološkim i komunikacijskim napretkom stalno če-kamo. Čekamo u redu pred bankovnim šalterom, čekamo u redu kod liječnika, u redu za ispovijed… Posvuda kud krenemo nailazimo na čekanje. Če-kanje je i sastavni dio naše nutarnje egzistencije. Čekamo dok narastemo, dok rana zacijeli, da nas prijatelji nazovu. Uvijek nešto ili nekoga čekamo.

Dati smisao čekanjuVažnosti čekanja bio je svjestan i nobelovac Sa-muel Beckett koji je pred više od pola stoljeća na-pisao antidramu U očekivanju Godota. U tome djelu dvojica glavnih likova, Vladimir i Estragon, provode svoj život čekajući mirno, ali i besciljno nekoga tko nikako ne dolazi. Njih dvojica čak ne-maju dokaza da Godot postoji i da stvarno treba doći. Ta dva lika zapravo utjelovljuju Beckettovo shvaćanje besmislenosti i besciljnosti ljudskog po-stojanja. Čak i kada uvodi likove koji imaju toč-no određene ciljeve u životu, Beckett ističe njiho-vu prazninu i osjećaj besmislenosti: »Ništa se ne događa, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je stra-šno.« Čekanje, pa i žurba, strka, sve to govori o uzaludnosti i izgubljenosti.

Čekanje i rast kroz vrijeme

Svojim opisom likova Beckett kao da je pogo-dio srž modernoga čovjeka. Nestrpljiv u čekanju, živeći pod sloganom ovdje i sada, čovjek ipak če-ka. Kažu da čovjek u čekanjima, samo onim »u re-dovima«, provede skoro tri godine svoga života. Da ne govorimo o drugim čekanjima.

I kršćani su dio ovakve stvarnosti. I mi čeka-mo. Koga? Je li naše čekanje besciljno, pasivno, besmisleno? Vičemo li i mi ili u sebi tiho govori-mo: »Ništa se ne događa, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je strašno.«

Liturgija današnje nedjelje kroz svetopisam-ska nam čitanja govori o logici kršćanskog čekanja. Prvo nam čitanje iz Knjige proroka Izaije ukazuje na činjenicu da se kroz vjerničko čekanje ispunja-mo spoznajom Gospodnjom koja će se njegovim dolaskom očitavati u punini. Naše čekanje traži da rastemo u toj spoznaji koja nije prvenstveno i is-ključivo intelektualne naravi, nego je plod isku-stvenog odnosa s Bogom. Iščekivanje nije pasiv-no. Ono je prožeto rastom u spoznaji, u iskustvu odnosa s Bogom. Ako toga nema, onda ne čekamo kako treba. Onda je i naše čekanje mučnina i pra-znina. Došašće nas poziva da rastemo u iskustve-noj spoznaji Boga.

Kristovim dolaskom svanut će novo nebo i nova zemlja. Po snazi Kristove otajstvene prisutno-sti dionici smo te novosti – već sada.(Westminsterska Apokalipsa, oko 1270., Bodleian Library, Oxford)

25

živo vrelo 200712D

RUG

A NED

JELJAdošašćadošašća

DRU

GA N

EDJELJAdošašća

DRU

GA N

EDJELJA

Čekanje – proročka dimenzija vjereU Poslanici Rimljanima Pavao je svjestan razlika koje obilježavaju mnoštvo rimskih kršćanskih za-jednica. U susretu s napetostima i mogućnošću prekida međusobnih odnosa poziva ih na slogu i međusobno prihvaćanje u različitosti koja se teme-lji na jedinstvu Kristove osobe i njegovog spasenja te na jedinstvu Pisma. U vremenu čekanja Pavlov poziv upućen rimskim zajednicama važan je i za nas. U vremenu različitosti, pluralizma, pa i među samim kršćanima, pozvani smo svoj pogled usmje-riti prema temelju jedinstva: Kristu i Pismu, Božjoj riječi. Tko svoje iščekivanje oblikuje na Kristu i na svjedočanstvu Pisma taj će naći i temelje suživota i međusobnog uvažavanja u trenutcima napetosti, razdora, ali i legitimne različitosti mišljenja. Doša-šće nas poziva da gradimo jedinstvo u različitosti na Kristu i Pismu, da se na tome temelju učimo ži-vjeti zajedno, zajedno prolaziti kroz nevolje poštu-jući različitost darova, poziva i usmjerenja.

Ivan Krstitelj u današnjem evanđelju poziva na obraćenje i promjenu života. Kršćansko je če-kanje ispunjeno željom za obraćenjem. Ono da-je smisao čekanju. Današnje nam evanđelje jasno pokazuje kako religiozna i kulturna baština ko-je smo dionici, pa i naše slavljenje Došašća i Bo-žića, ne mogu biti temelj spasenja ako svoj temelj nemaju u osobnom obraćenju misli i života spram Krista, darovatelja života i spasenja.

Pozivanje na to da je »Abraham naš otac«, poput farizeja koji dolaze pred Isusa, pozivanje na našu kršćansku i katoličku baštinu, na tisuć-ljetnu vjernost našega naroda Kristu i Crkvi, ne znače puno ako nisu ispunjeni osobnim obraće-njem. Kulturni ili politički katolicizam, zajedni čki običaji i tradicija imaju svoga smisla samo ako su utemeljeni na vjeri i slušanju poziva na promjenu odnosa s Bogom i čovjekom, na izgradnju dru-gačije zajednice. Zato je došašće poziv na produ-bljenje osobne vjere i predanja. Došašće je vri-jeme u kojem smo pozvani na ispravan način vrjednovati svoju tradiciju i običaje i ne dopu-stiti da postanu preprjeka osobnom obraćenju i istinskom traženju Krista i susretu s njim. Ivano-vo proročko djelovanje govori o proročkoj, a ne tradicijskoj dimenziji našega kršćanskog poziva i vjere. Nismo kršćani da bismo čuvali tradiciju, nego smo krš ćani da bi smo svjedočili za Krista i pozivali sebe i druge na obraćenje koje oblikuje živu tradiciju vjere.

Shvatimo li na taj način vrijeme došašća, ono će postati klica i slika drugačijeg života, života u kojem će iščekivanje Kristovog ponovnog dolaska biti prožeto ne besmislom i prazninom, kao kod Beckettovih likova, nego puninom radosti što nam je darovano zajedništvo s Onim koji prosvjetljuje svijet i pomiruje ga sa nebeskim Ocem.

Željko Tanjić

Često mislimo da je nada samo jednosmjerna stvarnost, usmjerenost pre-ma budućnosti od koje nešto očekujemo. To je samo donekle točno, ali i vr-lo opasno mišljenje. Njime se često brkaju nada i iluzija. Nadu se zamjenjuje utopijom i čežnjom nesigurnih.

Nada, međutim, ne označava samo usmjerenost prema budućnosti. Ona ima utemeljenje u obećanju duboko ukorijenjenu u prošlosti. Obećanje koje već nije proizvelo određene učinke, ostaje samo »ludom radovanje«.

Kršćanska nada, o kojoj govori Poslanica Rimljanima, duboko je usidrena u ono nekoć, u ono što je zapisano u Pismima. Ona se hrani iskustvom već ostvarenoga Božjega obećanja, nije nerealna i nezrela u smislu da preska-če poteškoće svakodnevnoga življenja. Nije ukorijenjena samo u ljudsku hu-manost, dobrotu i dostignuća, nego u Božju snagu i njegovu vjernost svojim obećanjima. M. Vidović

Nekoć nama za pouku napisano… uz: Rim 15,4-9

Prihvaćajući »Boga koji do lazi« vjernik spoznaje da vječnost u svakome trenutku dotiče vrijeme. A ipak, toliko puta do puštamo vremenu da u nama uguši životni dah vječnosti. (N. N.)

RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECI

26

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 35,1-6a.10

Bog sam hita da nas spasi.

Čitanje Knjige proroka IzaijeNek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta!Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima:»Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 146,6c-10

Otpjev: Dođi, Gospodine, da nas spasiš!Gospodin ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruh daje.Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne.Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanjeJak 5,7-10

Očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio!

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostolaStrpite se, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje,

Ulazna pjesmaFil 4,4-5

Radujte se u Gospodinu uvijek!Ponavljam: radujte se!Gospodin je blizu!

Zborna molitva

Bože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega.Molimo te da nam bude događaj spasenjate ga radosno proslavimo svečanom službom hvale.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, daj da ti neprestanoprikazujemo žrtvu svoga predanja:mi obnavljamo Kristovo otajstvoda tvoje spasenje u nama snažno djeluje,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmausp. Iz 35,4

Recite preplašenim srcima:»Budite jaki, ne bojte se!Evo Boga našega, dolazi da nas spasi!«

Popričesna molitva

Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti:po ovoj svetoj gozbi očisti nas od grijehai pripravi nam duh za buduće blagdane,po Kristu, Gospodinu našemu.

Treća nedjelja došašća 16. prosinca 2007.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 364 Klikujte sada zanosnoOtpjevni ps.: 346 Dođi, GospodinePrinosna: 364 Klikujte sada zanosno (2. kitica)Pričesna: 361 Raduj se neboZavršetak: Sav svijete pjevaj veselo

(gl. prilog, str. 39)

TREĆ

A N

EDJE

LJA do

šašć

ado

šašć

aTR

EĆA

NED

JELJ

A doša

šća

TREĆ

A N

EDJE

LJA

27

živo vrelo 200712

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bogu, nebeskome Ocu, koji nam daje radovati se spasenjskom dolasku njegova Sina, u vjeri i molitvi združeni uputimo svoje prošnje. 1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: vodi je mudrošću

svoga Duha da svojim življenjem bude vjerni preteča Kristova konačnog dolaska, molimo te.

2. Za sve one koji se zovu tvojim imenom: nadahni ih za djela ljubavi da umiju u svojoj sredini prepoznati sve koji su potrebni tvoje blizine i blizine čovjeka, molimo te.

3. Za one kojima su životne teškoće oduzele radost i mir: obraduj ih svojom milošću i pomozi im pronaći put do Krista, koji je izvor istinskoga mira i radosti, molimo te.

4. Za ovu okupljenu zajednicu tvojih vjernika:okrijepi nas snagom Duha da se zdušnije zauzimamo za put vjere te da Krista stavimou središte svoga življenja, molimo te.

5. Nek proročka riječ o Kristu koji dolaziodjekne danas u našim srcima i upravi nam život putem evanđelja, molimo te.

Svemogući Bože, po svojoj dobroti usliši nam molitve. Daj nam zdušno živjeti dar vjere i biti odvažnim svjedocima tvoje ljubavi prema svakom čovjeku. Po Kristu Gospodinu našemu.

strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni!Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIz 61,1

Duh Gospodnji na meni je,blagovjesnikom biti ubogima posla me.

EvanđeljeMt 11,2-11

Jesi li ti onaj koji ima doćiili drugoga da čekamo?

Čitanje svetoga evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.« Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati?Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena?Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenihod žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«Riječ Gospodnja.

TREĆA N

EDJELJAdošašća

došašćaTREĆ

A NED

JELJAdošašćaTREĆ

A NED

JELJA

»Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« (Andreas Felger, 1993., bolnička kapela, Heidenheim )

28

OTAJSTVO i zbiljaTR

EĆA

NED

JELJ

A doša

šća

doša

šća

TREĆ

A N

EDJE

LJA do

šašć

aTR

EĆA

NED

JELJ

A

Današnji evanđeoski odlomak iz Matejeva evanđelja progovara nam o sv. Ivanu Krs-titelju. Izabirući ovaj evanđeoski tekst za

liturgijsko čitanje u došašću, Crkva poručuje vjer-nicima da cijelo vrijeme došašća treba biti u zna-ku Ivana Krstitelja, odnosno da Ivan Krstitelj u svojoj osobi utjelovljuje i ostvaruje samu bit do-šašća.

Silovito kraljevstvo nebeskoi siloviti kršćaniO važnosti Ivana Krstitelja saznajemo od samoga Isusa Krista: »Zaista, kažem vam, između rođe-nih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.« Isus jasno daje do znanja da se s Ivanom ne može nitko usporediti, on je najveći između rođenih od žene. Za Isusa, Ivanova se neusporediva veličina krije u njegovoj ulozi glasnika. Isus tako navodi tekst proroka Malahije: »Evo, ja šaljem glasnika svo-ga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom« (Mal 3,1). Prema židovskoj tradiciji, dolasku Me-sije treba prethoditi pojavak Ilije (Sir 48,19), koji će kao Božji glasnik pripraviti put Mesiji. Isus sa-da poistovjećuje Ivana s Ilijom: »Zapravo ako ho-ćete, on je Ilija koji ima doći.« Dakle, Ivan je naj-veći među ljudima, jer je Mesijin glasnik. I to na poseban način glasnik, jer je i prije Ivana Krstite-lja bilo glasnika-proroka.

Za Krista, temeljna razlika između Ivana i ostalih glasnika sastoji se u sljedećem: »A od Iva-na Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.« Iz te rečenice slijedi da je Ivan neusporediv s drugim glasnicima u svo-joj silovitosti. No, njegova silovitost nije apstrak-tna ili silovitost za određene zemaljske stvarnosti, već silovitost koja je odgovor na jednu drugu si-lovitost, a to je silovitost kraljevstva nebeskoga: »Kraljevstvo nebesko silom se probija.« Kraljev-stvo nebesko nije nekakva mirna, uhodana, već silovita, snažna, probojna, oštra stvarnost: »Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača« (Heb 4,12). To znači da

O silovitom došašću

se kraljevstvo nebesko može dogoditi samo ondje gdje čovjek dopusti da ono napravi ‘nered’ u nje-govu životu – da poruši njegove idole, neistinite navike, egoistički skrojene ideje o Bogu i čovjeku. Onaj čovjek, koji dopusti takvo silovito djelova-nje, ne može biti mekušast, uzljuljana i nesigur-na trska, kako to veli Krist. Vjernik sām mora biti silovit, odlučan i hrabar da primi silovito kraljev-stvo Božje. Ivan se upravo u toj silovitoj otvore-nosti silovitom kraljevstvu nebeskom razlikuje od svih glasnika i proroka. Zato Crkva stavlja Iva-na Krstitelja za uzor slavljenja došašća.

Došašće nas treba probuditi iz našega meku-šastog stava spram Boga, u kojemu smo udomaći-li i ‘pripitomili’ Boga prema svojoj zamisli. Možda je jedan od razloga krize vjere u Boga u današnje-mu društvu i taj što su kršćani postali previše me-kušci: malo se na njima vidi da imaju posla sa si-lovitim Bogom, a više se čini da su zabavljeni s nekim drugim idejama. Previše su siloviti za ne-ke druge stvari, a malo za Boga.

Otvorite vrata Kristu koji dolazi!

29

živo vrelo 200712TREĆ

A NED

JELJAdošašćadošašća

TREĆA N

EDJELJAdošašća

TREĆA N

EDJELJA

Glas i RiječDrugi razlog zašto je Ivan Krstitelj najveći me-đu rođenima od žene jest njegova poniznost: »A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega.« Crkveni oci ovaj dodatak tumače kristo-loški. Najmanji u kraljevstvu jest sam Isus Krist. On je najmanji u svojoj poniznosti i u služenju čo-vjeku. Drugim riječima, Isus želi reći da je Ivan Krstitelj najveći upravo zbog svoje poniznosti. Kako smo već vidjeli, njegova se poniznost sastoji u silovitoj otvorenosti silovitom Bogu. No, njego-va silovitost nikada ne stavlja sebe u središte, već samoga Boga. To se očituje i u njegovu poniznom pitanju Isusu Kristu: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?«

Oslanjajući se na riječi »Ja sam glas koji viče u pustinji« (Iv 1,23), Aurelije Augustin Ivanovu poniznost i njegov odnos s Isusom Kristom uspoređuje s odnosom između rije-či i glasa. Ivan je glas, a Isus Krist riječ. Bez glasa riječ ostaje samo nutarnja, a time i mr-

tva, jer ne može doprijeti do drugoga. Stoga je potreban glas. On omogućuje riječi da dođe do drugoga. Tako i Ivan, poput glasa omogu-ćuje dolazak Riječi, Isusa Krista. I kao što se glas, nakon izgovorene riječi, ponovno povla-či i nestaje, tako se i Ivan Krstitelj »umanju-je« (Iv 3,30), ne stavlja sebe u središte, nego Isusa Krista. Ivan, u svojoj poniznosti, obje-dinjuje sve glasove izraelskoga naroda i cjelo-kupne povijesti čovječanstva koji ukazuju na Boga, na Isusa Krista: »Ergo omnium vocum persona Ioannes, Verbi persona Christus« – »Ivan je osoba svih glasova, a Krist osoba Ri-ječi« (sv. Augustin).

Na taj način Ivan Krstitelj predstavlja izazov i pitanje za kršćane: Koliko smo mi danas glas koji donosi Krista? Nije li možda naš glas tako bučan ili tako milozvučan da se od njega više ni ne čuje Riječ? Tako nas Ivan Krstitelj uči da je došašće vrijeme poniznoga ugođavanja naših glasova za navještaj Riječi, Isusa Krista.

Ivica Raguž

»Strpljen – spašen«, kaže naš narod. Premda riječ »strpljenje« dolazi od riječi »trpjeti«, strpljivost nipošto nije pasivnost i nedjelatnost. Premda se ona naj-prije i najviše očituje u čekanju, i to u onomu čekanju gdje ničim ne možemo požuriti dolazak očekivanoga, prava se strpljivost ne očituje u očekivanju, pri-mjerice, izlaska ili zalaska sunca, nego, kako kaže Jakov, u ratarevu iščekivanju dragocjenoga uroda zemlje. Ratar ne ostaje u kući i skrštenih ruku kad je oba-vio sjetvu. Svakodnevno odlazi na njivu, prati nicanje, rast i dozrijevanje posija-noga, priskače mu u pomoć okopavanjem, plijevljenjem i natapanjem, čini sve što je u njegovoj moći da urod bude obilan i ljudskim potrebama dragocjen. Pravi ratar zna da plod i njegovo dozrijevanje treba čekati, da ga se bez štete ne može požuriti, ali njegovo čekanje nije besposleno.

Strpljivost u okruženju zla doista prerasta u trpljenje. Jakov na to misli kad spominje proroke. Trpljenje ih nije spriječilo u govorenju u ime Gospodnje. Štoviše, strpljivo trpljenje omogućavalo im je da jasnije na horizontu uoče Božji dolazak.

Strpljivo čekati znači uvijek paziti na ono što se događa pred našim očima, u tome uočavati prvo prosijavanje Božjega dolaska u slavi. Još bolje, strpljivo čekati znači paziti na ono što se događa u našim srcima, jer tu se najbolje ostvaruje Božji dolazak, tu se najbolje uočava njegova spasiteljska blizina.

M. Vidović

Strpljivost iščekivanja uz: Jak 5,7-10

Kristova prisutnost u svijetu uvijek je prisutnost »Onoga koji dolazi«. Kao Dolazeći, on nika-da nije u potpunosti spoznat, on ostaje uvijek Drugi, drukčiji od naših očekivanja i želja. Njegovo dolaženje preobražava naše iščekivanje. Iščekivanje prerasta u hod. Onoga koji dolazi nije moguće iskreno za-zvati i željeti bez spremnosti da mu sami idemo u susret. Mjesto susre ta možda nije ondje gdje ga čekamo. (A. C.)

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi

30

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 7,10-14

Evo, djevica će začeti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU one dane: Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.«Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.«Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate!Zato, sam će vam Gospodin dati znak:Evo, djevica će začeti će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 24,1-4b.5-6

Otpjev: Nek uniđe Gospodin: on je Kralj slave!Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Jahvinu, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanjeRim 1,1-7

Isus Krist, potomak Davidov, Sin Božji.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaPavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom

Četvrta nedjelja došašća 23. prosinca 2007.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 341 Rosite, nebesa, odozgor ili 365 Evo ide časOtpjevni ps.: 469 Nek uniđe Gospodin (antif. na mel. psalmodijskog tonusa)Prinosna: 370 Zlatnih krilaPričesna: 355 Riječ spasenjaZavršetak: 598 Zdravo, Djevice

Ulazna pjesmaIz 45,8

Rosite nebesa, odozgor,i oblaci, daždite Pravednika!Neka se rastvori zemljada procvjeta Spasiteljem!

Zborna molitva

Gospodine, po anđelovu smo navještenjuupoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina.Molimo te: ispuni nas svojom milošćui mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, svojim si Duhomu krilu blažene Djevice Marijesazdao čovještvo svoga Sina.Molimo te, tim istim Duhomposveti i darove na našem oltaru.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIz 7,14

Evo, Djevica će začeti i roditi sina,i nadjenut će mu ime Emanuel – S nama Bog!

Popričesna molitva

Svemogući Bože, u ovoj smo pričestiprimili jamstvo vječnog otkupljenja.Molimo te: s blizinom božićnih blagdananek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina.Po Kristu Gospodinu našemu.

ČET

VRTA

NED

JELJ

Ado

šašć

ado

šašć

a

31

živo vrelo 200712

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog nam šalje svoga Sina da bude zauvijek Emmanuel – S nama Bog. Molitvom se obratimo nebeskome Ocu da nas učini dostojnima Kristova spasenjskoga pohoda. 1. Za Crkvu u svijetu: da bude otvorena Kristu,

tvojoj živoj riječi, te svim ljudima bude blagovjesnica tvoga spasenja, molimo te.

2. Za sve ljude: da u tvome Sinu, kojeg nam šalješ, prepoznaju Spasitelja i Otkupitelja, molimo te.

3. Za sve koji trpe u tjelesnim i duhovnim bolima: da po našem svjedočanstvu vjere i po našim djelima ljubavi osjete tvoju blizinu, molimo te.

4. Za ovu zajednicu vjernika: oslobodi nas straha koji priječi životno predanje tebi i daj nam hrabrosti prihvatiti sve što nam pružaš,molimo te.

5. Ispuni naše živote i naše domove istinskom molitvom da bismo u ozračju tvoga Duha mogli iskusiti zbiljnost Kristova dolaska k nama, molimo te.

Svemogući Bože, u svojoj neizmjernoj ljubavi šalješ nam svoga Sina da nas izbavi iz tame grijeha i povede putem spasenja. Okrijepi nas svojom milošću da ga dočekamo otvorena srca te ga prihvatimo kao put svoga života. Koji živi.

Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našem, po kome primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane, među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista: svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 1,23

Evo, Djevica će začeti i roditi Sinai nadjenut će mu ime Emanuel! – – S nama Bog!

EvanđeljeMt 1,18-24

Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.

Čitanje svetoga evanđelja po MatejuRođenje Isusa Krista zbilo se ovako.Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov,ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel –– što znači: S nama Bog!«Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.Riječ Gospodnja.

ČETVRTA N

EDJELJAdošašća

došašća»Josipe, ne boj se uzeti k sebi Mariju…«

(Psaltir iz Würzburga, oko 1240.)

32

OTAJSTVO i zbiljaČ

ETVR

TA N

EDJE

LJAdo

šašć

ado

šašć

a

Blagdan Božića, pred kojim se nalazimo, ne-moguće je razumjeti bez poznavanja pret-hodnih odnosa Boga i čovjeka. Predslovlje

Četvrte euharistijske molitve objašnjava: »A kad je neposlušan (čovjek) izgubio Tvoje prijateljstvo, ni-si ga ostavio pod vlašću smrti, nego si svima mi-losrdno pritekao u pomoć da te tražeći nađu. Vi-še si puta ljudima i savez ponudio i poučavao ih po prorocima da iščekuju spasenje. I tako si, Oče sve-ti, ljubio svijet, da si nam u punini vremena poslao Spasitelja, Jedinorođenoga Sina svoga.« Razlog upada vječnosti u protok vremena i Božje interven-cije u prirodni tijek generacija tema je i današnjih čitanja. Dugu genealogiju Davidove kuće u kojoj su zastupljeni svi naraštaji vjernika, prema Matejevu evanđelju, prekida anđelovo javljanje Josipu da je dijete koje će se roditi drukčijega podrijetla. »Isto-bitan s Ocem htio je biti istobitan i s Majkom pa je zato sa sobom ujedinio našu narav, osim grijeha. A ni mi ne bismo mogli biti dionici pobjedničke slave

Istobitan s Ocem i Majkom da nije postignuta u našoj naravi«, piše sveti Leon Veliki. Osim smještanja utjelovljenja u točno odre-đeni prostor, u vrijeme i obitelj, evanđelje uči da Bog ne uništava staro i da ne kreće iz početka, ne-go prihvaća sav teret prošlosti, svu težinu grijeha i sve iskustvo razočaranja. Stoga su među Isusovim precima spomenuti i oni kojima se baš ne bi mo-gao ponositi. No, oni su najjasniji znak da Isus ne dolazi samo jednome narodu, nego svakoj osobi te da neće biti usmjeren samo na pravedne, nego da je poslan i grješnima.

Sin DavidovAnđelovo javljanje Josipu prema starozavjetnoj tradiciji upućuje na Božje djelovanje. Bog se više puta u Svetom pismu objavljuje u snu nekoj oso-bi kako bi joj povjerio određeno poslanje. Zahva-ljujući ovoj objavi Josip se ne plaši uvesti Mariju u svoju kuću, a time i u kuću svoga »oca Davida«. Na taj je način njezin sin postao »potomak Davidov po tijelu«, kako nam govori sveti Pavao u današnjem drugom čitanju. To je Josipova misija. Ona je jasno naznačena već u nazivu »sin Davidov«. Po njemu Isus postaje pripadnik Davidova plemena i bašti-nik obećanja danog velikome kralju. Po Josipu se Isus integrira u svoj narod, postaje dionikom nje-gove prošlosti i nositeljem njegove nade. Josip mu daje ime koje su i prije njega drugi nosili. Međutim, tek je ovo dijete ostvarenje onoga što ime obećava. On je onaj koji spašava svoj narod od grijeha.

Kako bi to ostvario Josip mora ispuniti i dru-gu zadaću koju mu Zakon propisuje, a to je odgoji-ti sina u vjeri. On ga obrezuje, prikazuje ga u Hra-mu, vodi na hodočašća u Jeruzalem, uči djela koja je Bog učinio svome narodu, prema zapovijedi da-noj Mojsiju: »Kada te upita sin tvoj, što znače te molitve i te žrtve, reci mu: Slušaj Izraele, Bog tvoj Bog je jedini…«

Rođen od djeviceMeđutim, Isusovim je začećem dovedeno u pita-nje i ranije poimanje same vjere. Osim prirodnog, nesigurnim postaje i Božji Zakon. Mariju trudnoća dovodi izvan Zakona i podliježe propisanoj kazni. Zaruke su bile javni čin pa je i prekid također mo-rao biti javan. Ne postoji ni jedan tekst Staroga za-

»Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel – S nama Bog.« (Erich Schickling)

33

živo vrelo 200712Č

ETVRTA NED

JELJAdošašćadošašća

vjeta koji može opravdati tajnost otpuštanja zaru-čnice. Josipov postupak ne opravdava naziv »muž pravedan«. Naprotiv, iznenađuje pravednost koja odbacuje propise Zakona, dok se u Svetom pismu pravednost nalazi u doslovnom vršenju svih pro-pisa. Isus već svojim začećem preobražava pojam pravednosti i Zakona, učeći da je Zakon radi čovje-ka, a ne čovjek radi Zakona.

Govoreći o djevici koja će roditi, Matej se pozi-va na riječ proroka Izaije, kojega nazivaju »staro-zavjetnim evanđelistom«, a vrlo je prisutan u ad-ventskom i božićnom vremenu. Evanđelist na taj način opravdava vjeru Crkve u djevičansko rođenje Isusa Krista, što je dodatno naglašeno naznakom da je začet »prije nego se sastadoše«. Pozivanje na proroka ujedno je i opis Isusova poslanja biti Ema-nuel, »s nama Bog« – Bog koji je s učenicima pro-lazio putovima Galileje i Judeje, koji je nakon us-krsnuća poslao učenike propovijedati obećavajući im »Ja sam s vama!« Kao što prorok u svoje vrije-me potiče Ahaza da se ne uzda u sebe, u druge ljude i politička rješenja, nego u Boga, ovo nam čitanje i danas poručuje da se treba pouzdati u dijete rođe-no od djevice, u kojemu je Bog postao jedno s čo-vjekom i spasio »narod svoj od grijeha njegovih«. To je radosna vijest za koju Pavao kaže da je »Bog unaprijed obećavaše«.

S nama BogNeiskustvo može biti dobra podloga za učenje, ali i dostatan argument za odbijanje preuzimanja odgo-vornosti. Prijeđeni životni put može pomoći u hodu prema budućnosti, ali može također teško optereći-vati. Mislimo da smo sve već proživjeli, znamo što iz pojedinih situacija možemo očekivati, vjerujemo da se ne trebamo mijenjati ili da je kasno za promjene, ne damo se više ničim iznenaditi, tim više što mno-ga životna iznenađenja nisu bila ugodna.

Mariji i Josipu neiskustvo, kao ni teret prošlosti, nisu uništili otvorenost za ono što ih nadilazi, skro-mnost priznati stvari koje ne dokučuju i vjeru da Bog nije napustio svoj narod, nego da je uvijek prisutan te izabire one koji se uzdaju u njega, a ne u svoju si-lu, mudrost, bogatstvo, poznanstva… Upravo tako su omogućili rođenje »sina Davidova« od djevice, koji je postao i ostao Emanuel, Bog s nama. Stoga smo i sami pozvani prihvatiti teret svoje prošlosti, nedo-statnost vlastitog iskustva, slabost svojih snaga…

Kao što se obratio Mariji, Bog se i danas obraća nama i želi se po nama rađati u ovom svijetu. Kao što je Josipa ohrabrio, tako i nama poručuje »Ne bojte se!« I po nama Bog hoće i može biti dio ovo-ga svijeta, njegovih zakonitosti i promjena te ga po nama mijenjati na bolje. I po nama može i hoće bi-ti Emanuel, Bog sa svakom osobom.

Slavko Slišković

Prihvatiti nešto pravo je umijeće. Prihvatiti drugoga još je veće umijeće. Prihva-titi drugoga znači dopustiti mu da postane dio našega života, a sebe učiniti ovisnim o njemu. Pavao je prihvatio Isusa Krista, postao je njegovim slugom, robom, navjestiteljem Radosne Božje vijesti.

Svaki pojedinac ima u životu poslanje, temeljni nalog da Božje spasenjsko djelovanje posreduje svijetu. Rijetko nam je posve jasno da smo poslani, da naše poslanje izvire iz prihvaćanja ovisnosti o utjelovljenoj Božjoj Riječi. Pona-šamo se kao da mi odabiremo kako, gdje i s kime ćemo živjeti. Ali Bog nas je – kao i Krista – poslao u svijet da širimo oko sebe radost doživljene spašenosti. Ako usvojimo to uvjerenje, svakim će nam danom biti jasnije i naše poslanje.

Privoditi ljude k poslušnosti vjere, omogućiti im da prihvate vjeru – to je na-še poslanje. Uspjeh poslanja zavisi o tome što nudimo. Ako smo pravo prihva-tili utjelovljenu Božju riječ, ako smo o njoj ovisni i ako je ona dio našega živo-ta, ne trebamo strahovati oko ponude. Nudit ćemo radost smislenosti, radost pozvanosti i Božjega miljeni štva. A radost se prihvaća bez velikoga umijeća. Ona jednostavno osvaja. M. Vidović

Prihvatiti Riječ – kao drugoga uz: Rim 1,1-7

Evanđelist bilježi da Josip bi-jaše »pravednik« te da Mariju htjede potajice napustiti. Josip se tom »pravednošću« protivi zakonu, jer je zakon predviđao kaznu. Josip se tako po dla že »novoj pravedno sti« u kojoj je zakon ustupio mjesto milosti. (T. C.)

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi

34

SYMbolon

U vremenu došašća, a osobito neposredno pred Božić, po našim župama (ali i u sve-tištima i katedralama) redovito ima pu-

no raznoraznih koncerata te snimanja glazbenih ostvarenja. Ponajprije je dobro podsjetiti se da se u došašću ne pjevaju božićne (osobito ne liturgij-ske) pjesme, bez obzira što se na društvenoj razini već puno ranije te pjesme čuju u najčudnijim okvi-rima. To vrijedi i za druga liturgijska vremena u Cr-kvi: glazbeni izražaj ne smije biti u suprotnosti s li-turgijskim ritmom i ozračjem tijekom godine! No, osim toga, posebnu pozornost treba usmjeriti na li-turgijski prostor i izvođenje pjesma i skladba izvan liturgijskoga slavlja u tome prostoru.

Dokument koji u Hrvatskoj nije oživljenPovod ovim razmišljanjima ponajprije je dvadese-ta obljetnica objavljivanja dokumenta De concenti-bus in ecclesiis – O koncertima u crkvama (5. stu-denoga 1987.) Svete kongregacije za bogoštovlje, prevedenog i na hrvatski, a koji kao da ne postoji u našemu kulturalnom ozračju, jer se u tim pitanji-ma ni crkveni službenici, ni ljudi zaduženi za kul-turu ne drže odrednica kojih su dužni držati se ako žele koristiti crkvene prostore. No, posebna briga o tome pripada (nad)biskupijama i njihovim tijelima zaduženima za crkvenu i liturgijsku glazbu. O ovoj je temi i o duhu Dokumenta sažeto i na pastoralno primjenjiv način u Živome vrelu (god. XXI, 2004. br. 12, str. 30-31) pisao A. Crnčević te je ovaj prilog zajedno s njegovim stanovita cjelina, ponavljajući neke naglaske.

Zbog nepoznavanja onoga što Crkva postavlja kao opravdane preduvjete i zbog generičkoga go-vora o kulturi, nisu rijetki slučajevi da se predla-žu djela (i način njihova izvođenja) koja sadržajem nisu prikladna za liturgijske prostore. Nije dostat-no da neko glazbeno djelo bude umjetničko (ne tko je i za to postavio vrijednosni sud), a da se isklju-čivo po toj nejasnoj odrednici može izvoditi u cr-kvenome prostoru. Dakle, osim na pitanje što, od-

govor mora biti zadovoljavajući i na pitanje kako. Naime, žalosno je vidjeti da je tzv. ‘visoka kultura’, zbog načina i pristupa, zbog odnosa prema i po-našanju u liturgijskome prostoru nerijetko nositelj liturgijske nekulture. Kriterij za izvođenje nekih glazbenih djela u liturgijskome prostoru ne može biti dopadljivost, starina, akustičnost liturgijskoga prostora ili neki drugi nepastoralni razlozi (ma ko-liko bili ‘umjetnički’), nego liturgijska narav i litur-gijska umjetnost!

Putovi produbljivanja radiostvarivanja smjernica DokumentaZa naše bi hrvatske prilike bio potreban širi doku-ment partikularne Crkve koji bi se bavio teološkim i antropološkim pristupima problematici glazbe u liturgijskome prostoru izvan liturgijskoga slavlja. On bi trebao obuhvatiti pitanje naravi glazbe u li-turgiji, zatim pitanje kršćanske glazbe kao mjesta navještaja vjere, odnosa liturgijske glazbe (iz proš-losti) i koncertnih dvorana te, konačno, pitanje ‘koncertiranja’ u crkvenome prostoru. Za sve to po-trebno je pobliže objasniti pojmove kao što su: ‘re-ligiozna’, ‘duhovna’, ‘crkvena’, ‘liturgijska’ glazba, zatim pozadinu odnosa izvođača i slušatelja; vo-kalne i instrumentalne glazbe; pjevanja uživo i sni-mljenih izvedbi… Razumljivo je da za sve to postoji društveno-kulturalni okvir naših hrvatskih prilika, ali baš se u njima moraju zrcaliti kriteriji za kon-kretnu praksu, uvažavajući opće norme.

Unutar tih kriterija za crkvene koncerte (ili bo-lje: glazbene molitve, odnosno glazbu u crkvenome prostoru, pri čemu ne smatram sretnom sintagmu koncerti u crkvama) Crkva daje važnost uvodu, odnosno olakšavanju slušateljima da s pomoću cr-kvene hermeneutike osjete mistagošku snagu glaz-be. Crkvene koncerte valja prožeti meditativnim i mistagoškim duhom, što već po sebi uključuje ja-san odnos prema naravi glazbe u crkvenim pro-storima. Ponekad će se u kontekst glazbe uklapati bogoslužni elementi (navještaj Svetoga pisma, mo-

'Koncerti’ u liturgijskome prostoruili: Kako kultura može biti nekulturna

Ivan Šaško

KON

CER

TIu l

iturg

ijskom

e pro

storu

u litu

rgijsk

ome p

rosto

ruu l

iturg

ijskom

e pro

storu

u litu

rgijsk

ome p

rosto

ru

35

živo vrelo 200712

litva, liturgijska simbolika i obredne sastojnice), dok će posebnu pozornost trebati posvetiti izbo-ru glazbenih ostvarenja, kako glede vremena litur-gijske godine, tako i glede ‘dramaturgije’ koja spa-ja glazbu, tekst, obred, prostor, što pretpostavlja timsku stručnost. Suradnja će u tome smislu uvi-jek tražiti zajedničke nazivnike glazbenih molita-va (teološke teme: Stvaranje, Utjelovljenje, Otku-pljenje…), pomagati slušateljima raznim uvodima, spajati glazbene s vizualnim sastojnicama, otkriva-ti smisao dinamike življenja otajstva. Stoga će se u pojedinim vremenima namjerno neke teme izbje-gavati, a druge naglašavati. Na taj način i glazba postaje pedagogijom kršćanskoga življenja, a da ju se ne pretvori u puki katehetski instrument.

Crkveni će koncerti posebnu pozornost po-svetiti popratnim materijalima (knjižicama, pro-gramima), spajajući povijesnu, teološku, jezičnu, glazbenu, biografsku, socijalnu… komponentu. Crkvenim koncertima nije cilj zarada. U tome se vidi da su ti koncerti specifični do te mjere da ih se i ne može zvati koncertima, nego glazbenim me-ditacijama, molitvom, umjetničkim izražajima vjere. Iz rečenoga je vidljiva i neprimjerenost i nedopustivost naplaćivanja ulaznica. Materijalni dobrotvorni vidik nije isključen, ali Crkva drži da je tržišni način prikupljanja sredstava stran ta-kvim događanjima, baš kao što je to slučaj kod liturgijskih slavlja, jer – ponavljam – ti koncerti imaju dimenziju molitve za koju Crkva nikada ne očekuje financijsku dobit.

Okvir za ponašanje glazbenikau liturgijskome prostoruImajući pred sobom sve te vidike, ipak nam se ov-dje valja usredotočiti na onaj segment koji je naj-češće sporan i aktualan: ponašanje u liturgijskome prostoru i odnos prema tome prostoru. Iako krš-ćanstvo relativizira klasičnu podjelu između sa-kralnoga i profanoga, ipak temeljno vrijedi da oso-bitost ozračja crkvenoga prostora stvara razliku

između onoga što je vani i unutrašnjosti prostora. U crkvenome bi se prostoru trebala moći doživje-ti razlika u odnosu prema buci i užurbanosti necr-kvenih, radnih prostora.

Praktični okviri za ‘koncerte u crkvama’ če-sto su ozbiljno suprotstavljeni naravi i ispravno-mu poi manju liturgijskoga prostora. Pored svih stvarnih razloga i argumenata glazbene struke, izvan svake dvojbe je činjenica da prednost gle-de toga imaju pastoralni i liturgijski zahtjevi. To nikoga ne bi trebalo čuditi, niti bi se itko trebao osjetiti napadnutim, pa čak niti onda kada o to-me razmišljaju vjernici koji nisu kršćani ili lju-di koji se ne izjašnjavaju kao religiozni. Mnoštvo nesporazuma i napetosti – uvjerenja sam – rađa se iz nepoznavanja odlika i semantike kršćansko-ga (katoličkoga) liturgijskoga prostora i neodgo-vornosti za njega, a time i za kulturu.

Time se odgovorne za crkvene koncerte, ali i glazbenike iz izvancrkvenoga ozračja, obvezuje da posebnost crkvenoga i liturgijskoga prostora po-sreduju na takav način da posjetitelji – vjernici i svi drugi – barem poštuju taj prostor. Iskustvo je poka-zalo da u tome smislu više pomažu tumačenja, nego zabrane (iako ponekad neizbježne). Riječ je o kultu-ri ophođenja u prostoru, a na svijetu nema kulture koja ne poznaje neki oblik i koncept obrednoga ili sakralnoga prostora. U zgradama političkoga i kul-turalnoga života (sabornici, sudnicama, muzejima, kazalištima…) poštuju se pravila razlikovanja pro-stora. Uostalom, i oni su dobili patinu ‘sakralnosti’ i nije rijetkost da ih se zove i ‘hramovima’. Dakle, ne bi trebalo biti čudno kada se u kulturalnim stvarima slično postupa i u liturgijskome prostoru, iako je on prema svim spomenutim prostorima specifičan.

Važnost oltara i svetohraništaU katoličkim crkvama u kojima se redovito slavi li-turgija, postoji istaknuto i označeno svetohranište. Svatko tko se nalazi u takvom prostoru obvezan je iskazivati najveće poštovanje prema euharistiji

KON

CERTIu liturgijskom

e prostoruu liturgijskom

e prostoruu liturgijskom

e prostoruu liturgijskom

e prostoru

36

SYMbolonSYMbolonbolonbolonSYMbolonbolon

(usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 898). Na to dužno poštovanje u domu katoličke zajednice ob-vezani su svi posjetitelji u mjeri poštovanja tuđih svetinja. Oni koji nisu vjernici moraju biti upoznati s istinom da je euharistijski Krist (vidljiv u simbo-lu oltara i prisutan u euharistijskome kruhu u sve-tohraništu) najveća dragocjenost. Iz toga se lako zaključuje da je oltar, kao simbol Krista (njegova stvarna prisutnost) u prostoru, za kršćane također neizmjerna dragocjenost, što ne ovisi o njegovoj umjetničkoj ili materijalnoj vrijednosti, nego o sa-kramentalnoj zbiljnosti.

No, nismo li svjedoci, pa i na najznačajnijim kulturalnim događanjima da se prema oltaru po-stupa kao prema najobičnijem predmetu u pro-storu. Nemoguće je istinskomu vjerniku prihvatiti ponašanje glazbenika koji iz prezbiterijskoga pro-stora sklone oltar ili ga maknu u stranu (kao da se npr. premješta glasovir, a i to se obično čini s više osjetljivosti), kako bi se u prezbiterij smjestili zbor i orkestar. Takav postupak je uistinu bez kršćan-skoga smisla, dakle – besmislen. Jednako tako nije prihvatljivo da svirači budu raspoređeni oko olta-ra, te da oltar izgleda kao neki stol na koji se po po-trebi mogu odložiti npr. notni zapisi ili instrumen-ti. I sve to – da ironija bude veća – izvodeći djela iz vremena renesanse, baroka, klasicizma i sl., kada se jako precizno znalo gdje je mjesto glazbenicima u liturgijskome prostoru.

Konkretne uputeTakvo ponašanje vapi za snažnijim naglašavanjem potrebnih i odgovarajućih koraka koje trebaju po-duzeti svi oni koji žele izvoditi glazbu u liturgijsko-me prostoru izvan liturgije (za liturgijska slavlja postupak je drukčiji i na stanovit način zahtjevniji, jer pjesme moraju biti liturgijske, što je unaprijed određeno crkvenim odobrenjem, vidljivim po odo-brenim pjesmaricama):1) Kod mjerodavnoga crkvenoga tijela (npr. Li-turgijskoga ureda ili Ureda za crkvenu glazbu) ili odgovornih u (nad)biskupijama zatražiti posebne smjernice i naputke (ako su objavljeni) glede glaz-be u crkvenim i liturgijskim prostorima dotične (nad)biskupije. Ako takvih posebnih smjernica ne-ma, vrijede općenite odredbe Crkve.

2) Pravovremeno dostaviti program (s koncepci-jom izvedbe, dramaturškim elementima – ako po-stoje, s imenima djela i glazbenika, s naznakom vremena događanja) koji se želi ostvariti. Odgovor-ni u biskupiji (a ako je neka biskupija svoje ovla-sti prenijela na druge institucije, onda će to učini-ti one) procijenit će odgovara li navedeni program naravi glazbe i glazbenomu izražaju koji dolikuje li-turgijskomu prostoru i izdati odobrenje, bez kojega je događaj nemoguće ostvariti.3) Pripremne radove, pokuse i crkvene koncerte u liturgijskome prostoru treba tako urediti da vjerni-ci tamo, gdje je to i inače uobičajeno, mogu neome-tano moliti tijekom dana, osobito u prostoru gdje se nalazi svetohranište. To ujedno upućuje na po-trebu redovitoga smještanja svetohraništa u crkvi na primjeren način i u za to osmišljen prostor.4) Gdje je to nužno, Presveto mora biti prenese-no (što pripada odgovornosti župnika ili rektora crk ve, a oni mogu – prema potrebi – za to zadužiti druge prikladne osobe) na dostojno mjesto (kape-lica za Presveto; kripta i sl.).5) U onim liturgijskim prostorima gdje Presveto ne može biti preneseno na drugo prikladno mje-sto treba sačuvati slobodan pogled na svetohrani-šte i kraj njega omogućiti kretanje i dostatan slobo-dan prostor. Ako Presveto ostaje u svetohraništu, o tome valja obavijestiti sve glazbenike, što za sobom povlači veću pozornost glede ponašanja pred sve-tohraništem i u crkvi.6) Prije koncerta treba predvidjeti vrijeme smiri-vanja i uranjanja u sabranost. Ponašanje u crkva-ma prije glazbenih molitava ili crkvenih koncera-ta različito je od ponašanja pred i u koncertnim dvoranama. Uvijek treba biti na pameti da se ra-di o molitvi.7) Pljeskanje u crkvi nije redovit oblik izražavanja odobravanja i ushita te ga treba izbjegavati, odno-sno minimalizirati. Teško ga je sasvim isključiti, ia-ko bi to bilo najprimjerenije. No, u crkvi ni na koji način nemaju mjesta ni zviždanje, ni povici, ni ika-kvo bučanje. Tamo gdje se očekuju takve reakcije posjetitelja (zbog velikoga broja djece, neupućenih ili zlonamjernika) ili je pak crkveni kontekst takav da je pljeskanje nedopušteno (Veliki tjedan, žalo-vanje…) potrebno je prije glazbene molitve upo-

KON

CER

TIu l

iturg

ijskom

e pro

storu

u litu

rgijsk

ome p

rosto

ruu l

iturg

ijskom

e pro

storu

u litu

rgijsk

ome p

rosto

ruSYMbolon

37

živo vrelo 200712

zoriti na obvezu doličnoga ponašanja koje trebaju osigurati i za to određene crkvene službe. I neveza-no s time, dobro je prije koncerta napraviti kratak uvod u kojemu postoje takve obavijesti ili ih treba istaknuti u pisanim materijalima.8) Unutar glazbene molitve ili crkvenoga koncerta po mogućnosti izbjegavati stanke. Ako su one ne-izbježne, treba pripaziti na sljedeće: a) posjetitelji se trebaju zadržavati u prikladnim prostorima (za-jednička dvorana, atrij i sl.), a ako tih nema, tre-ba ostati u prostoru crkve i čekati nastavak u tiši-ni; moguće je zadržavanje na otvorenome (crkveni trg, dvorište i dr.), ali nije dobro lomiti molitveno ozračje nekim ‘zabavnim’ ozračjem.9) Osigurati da se u crkvenome prostoru tijekom glazbenih pokusa i izvedaba ne konzumiraju jela i pića te da se – i to je nekima potrebno nažalost reći – ne dopusti pušenje. Razumljivo je da će se za glazbenike unutar pokusnih sati i eventualnih stanki ponuditi mogućnost osvježenja, ali opet na primjerenome mjestu, ne narušavajući molitveno ozračje i ne niječući narav liturgijskoga prostora.10) Glazbenici i tehničko osoblje trebaju biti do-lično odjeveni.

Mjesto za glazbenikei tehničko uređivanjeTijekom povijesti, glazbenici (pjevači i svirači) su u crkvama bili smještani na različita mjesta, zavisno o shvaćanju glazbe u liturgiji, odnosno liturgijske glazbe. Njezina (ne)vezanost uz obred otkrivala je i promjene u obrednome programu. Složene odno-se možemo pratiti osobito u onim povijesnim raz-dobljima u kojima se glazba odijelila od uske pove-zanosti s dinamikom obreda i počela živjeti gotovo kao paralelna zbilja (naročito razvijanjem polifo-nih oblika). Posebnu snagu u tome razvoju ima-ju zadnja četiri stoljeća te oni pomaci koji su vodili prema specifičnosti koncertne glazbe.

U crkvama je, povezujući smještaj glazbenika s teološkim razlozima koji više nisu nosivi u današ-njemu shvaćanju liturgije, ponegdje moguće naći mjesto za trube i fanfare odmah ispred ili iznad ol-tara na tzv. Lettner-u, pregradi koja je označavala i ostvarivala granicu između prostora za kler (litur-gijske službenike) i puk. U nekim se crkvama na-

laze za to podignute galerije bočno pokraj oltara ili na zapadnoj strani na koru, gdje se nalaze i orgulje. Razumljivo je da se u tim ‘podizanjima’ zborova i glazbenika željelo naznačiti snagu nebeske glazbe i liturgije u kojoj glazbenici nisu bili shvaćani kao dio puka, nego su imali svoju specifičnu i, u odre-đenoj mjeri nezavisnu ulogu.

U suvremenim crkvama u kojima više nije na glašena odijeljenost prezbiterija i mjesta za vjer nike, zbor i glazbenici pripadaju liturgijskoj zaje dnici s posebnom službom predvođenja i ola-kšavanja glazbenoga liturgijskog izražaja u kojemu je zajednica subjekt slavlja (Christus totus). No, to znači da se danas ne može izvući sveopće važeće pravilo na kojemu točno mjestu trebaju biti glazbe-nici, ali valja slijediti spomenutu teološku premisu subjektnosti zajednice u slavlju i jasne smjernice gdje glazbenici ne smiju biti smješteni. Za glazbe-nu molitvu i crkvene koncerte treba poštovati pra-vilo da se glazbeni izvođači nalaze na svojemu vla-stitom (liturgijskom) mjestu, a ne da ih se postavlja na mjesto koje slijedi logiku pozornice i koncertnih dvorana, narušavajući govor oltarnoga prostora.

Pri svim naznačenim pitanjima vrijedi: litur-gijska kakvoća crkvenoga prostora ima prednost pred pragmatičkim vidicima glazbenoga izraža-vanja. Za poštivanje tih odrednica ponegdje će trebati biti maštovit i pronaći rješenja unutar pri-hvatljivih kompromisa. Ipak, važno je reći da ima točaka od kojih Crkva ne može odstupiti.

KON

CERTIu liturgijskom

e prostoruu liturgijskom

e prostoruu liturgijskom

e prostoruu liturgijskom

e prostoru

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI pr

ilog

GLA

ZBE

NI

Gospodine, daj dođiNapjev: Cithara octochorda, III.

Harmonizirao: V. NovakRed. harm.: Ivo Andrić

Tekst: M. Dragutinac

2. Sve izrovane pute poravnit ćemo mi;i drač i trnje krčit, da možeš k nama doći ti.

3. I u taj dan će gore slatkoću rosit svud,s brežuljaka će teći mlijeko i med u našu grud.

4. Svi žedni tad će poći na tvoje izvore,i tražit će te revno, dok naći tebe može se.

5. A ti ćeš k nama doći i nećeš kasniti,sve tmine ćeš rasvijetlit i puku svom se javiti.

39

živo vrelo 200712

Sav svijete pjevaj veselo

GLAZ

BENIprilogprilogprilogprilog

GLAZ

BENIprilog

GLAZ

BENI

Napjev prema: Freut euch im HerrenTekst: M. Dragutinac

Harmonizirao: Ivo Andrić

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Himan ili pjesan »Slava Bogu na visini« (Gloria in excelsis Deo) jedna je od naj-starijih kršćanskih pjesama sačuvanih

do danas u kršćanskoj liturgiji (povijest joj prati-mo od IV. st.). Izvorno liturgijsko mjesto toga hi-mna nije, međutim, slavlje euharistije, nego ju-tarnja služba (laudes matutinae) liturgije časova (časoslova), kako je i danas u tradiciji kršćansko-ga Istoka. Početkom VI. stoljeća rimska liturgija daje himnu »Slava Bogu na visini« mjesto u papi-noj božićnoj misi, vjerojatno iz razloga tematske bliskosti početnih riječi himna s otajstvom utjelo-vljenja. Uskoro će se himan pjevati i u misama na spomendane mučenika, tj. na dane njihova rođe-nja za nebo (dies natalis), a s vremenom se nje-gova uporaba proširuje i na druga slavlja u litur-gijskoj godini. Prema danas važećim liturgijskim odredbama pjeva se ili govori »nedjeljom, osim u došašću i korizmi, na svetkovine i blagdane te u posebnim svečanijim zgodama« (OURM 53).

Razlozi koji su nadahnuli tradiciju da taj veli-ki doksološki himan ne bude pjevan kroz vrijeme korizme sasvim su jasni jer je korizma navlastito vrijeme pokore. Uzdržavanje od pjevanja toga hi-mna u doba došašća potpuno je drukčije naravi. Došašće je »vrijeme predanoga i radosnoga išče-kivanja« Gospodinova dolaska. Sigurnost nade u Kristov dolazak, slavljen u otajstvu utjelovljenja, ostavlja svu slavu Bogu koji silazi u ljudsku egzi-stenciju. Zato življenje kršćanske nade u intenziv-nosti došašća odgađa pjevanje himna »Slava« do samoga Susreta, slavljenoga u svetkovini Gospo-dinova rođenja. Razlog odricanja od toga himna kroz došašće jest, dakle, želja da on u božićnoj no-

ći jače odjekne. Nije riječ tek o »izostavljanju« himna kroz došašće. Smisao liturgijske odredbe smjera na buđenje vjernikove žudnje za Gospodi-nom koji dolazi u slavi.

Nameće nam se pitanja: u kojoj mjeri živimo žudnju došašća i u kojoj se mjeri ona ispunja u slavljenju Božića? Nedopustivo je da želja za kli-canjem Gospodinu, intenzivirana odricanjem od himna »Slava« kroz došašće, bude u božićnoj no-ći ugušena zamjenom toga himna nekom drugom pjesmom (npr. popijevkom »Svim na zemlji mir, veselje«). Takvom interpolacijom, koja se izravno protivi liturgijskim odredbama, dovodimo u pita-nje i smisao izostavljanja »Slave« u došašću. Ka-ko opravdati odricanje od »Slave« u došašću ako ona u slavljenju Božića neće odjeknuti u srcima vjernika? Najradosnija i najvažnija pjesma u sla-vljenju Božića zacijelo bi trebao biti himan »Sla-va Bogu na visini« – daleko prije nego popijevke »U se vrime godišta« ili »Radujte se narodi« koji-ma, uostalom, liturgija nije vlastito mjesto!

Na tragu čuvanja naznačenoga smisla valjalo bi s pomnom obzirnošću paziti i na izbor glazbeno-ga oblika himna »Slava« u božićnoj noći. Ukoliko on bude povjeren isključivo pjevačkome zboru te bude ‘zaglušan’, a bez radosnoga odjeka u srcima vjerničke zajednice, može se govoriti o drugoj kraj-nosti koja se u jednakoj mjeri udaljava od smisla.

Razmišljamo li o obrednome mjestu himna »Slava« unutar reda mise, zamijetit ćemo da on, zajedno sa zbornom molitvom, stoji na kraju uvo-dnih obreda. Priprava za susret s Gospodinom u otajstvu riječi i otajstvu euharistije kulminira u pokliku »Slava«. Ista dinamika preslikava se i na ritam liturgijske godine: došašće je potrebno ži-vjeti kao obrednost uvoda, kao ulaženje u otaj-stvo Božjega Dolaska.

Kateheza adventske šutnje, koja nas kroz »post ušiju« vodi k bogatstvu božićnoga klicanja Kristu, može biti izvrsno nadahnuće za kršćansko življenje ovoga vremena milosti. Liturgija i liturgijski pro-stori trebali bi u adventskome hodu vjere biti po-vlašteno mjesto doživljavanja i čišćenja istinske krš ćanske žudnje, vlastite otajstvu Došašća.

Zašto u došašću ne pjevamo himan »Slava«?

Poštovani, prateći liturgijsku literaturu na vi-še sam mjesta pročitala da došašće nije vrije-me pokore nego vrijeme radosnoga iščekiva-nja Kristova dolaska. Ta mi spoznaja nameće pitanje: Zašto u tome ‘radosnom’ vremenu do-šašća na misi ne pjevamo (i ne recitiramo) hi-man »Slava Bogu na visini«?

M. Bartolić, Zagreb

živo vrelogod. XXIV. (2007.) br. 12

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Sani Bošnjak

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SR, MNE : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

preporučujemo:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

I. Dugandžić, U radosti

naviještene Riječi.Homiletska razmišljanja

uz čitanja godine C.228 str.

65 kn

I. Dugandžić, OsluškujućiRiječ.Homiletska razmišljanjauz čitanja godine B.252 str.65 kn

iz naših izdanja:iz naših izdanja:

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk,

1110 str. 120 kn

Naša tema:

Stari zavjet u liturgiji Crkve

Kad grane Mlado Sunce s visine,obasjat će sve koji u tami hode

i ogrijat će srca grijehom ozebla.