7živovre - hilp.hr · Euharistija i briga za siromahe od 3. srpnja do 6. kolovoza 2016. živo liturgijsko-pastoralni listvre lo 7 Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj

Euharistija i briga za siromaheod 3. srpnja do 6. kolovoza 2016.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIII. • CIJENA: 13 KN72016

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Tijelo siromaha

naša tema: Euharistija i briga za siromahe 2 Milosrđe u govoru euharistijskoga slavlja

kao 'Admirabile commercium', I. Šaško

Euharistija – Dar i razdavanje, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, D. Runje, A. Vučković,S. Slišković, I. Šaško

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Molitve za življenje Godine milosrđa

trenutak 40 Služba tumača u liturgijskim slavljima

7 • 2016

MOTIV NA NASLOVNICI:Harry MacLean: Uskrsli s učenicima

u lomljenju kruha, 1970.; Evang. crkva u Konstanz-Litzelstettenu, Njemačka.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 7–2016.

živo vrelo 1

GTijelo siromaha

G ospodinova riječ s Posljednje večere »Ovo je tijelo moje« (Mk 14, 22) i uputa »Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih« (Iv 13, 15) u spomenu Crkve

ujedinjuju otajstvo euharistije i nasljedovanje Kristove ljubavi i služenja. Vjera koja se hrani euharistijom, sakramentom ljubavi, biva okrijepljena za djela služenja i rasvijetljena d a u siromahu može prepoznati Kristovo tijelo. Lice siromašnih, napuštenih, obespravljenih, prognanih i svih ojađenih, objavljuje nam Kristo-vo lice. Vjerodostojnost slavlje euharistije i bistrina euharistijske vjere čitaju se u svjedočanskome životu ljubavi. Doista, primivši Krista, ne mogu ga imati samo za sebe; mogu mu pripadati samo u zajedništvu s onima koji su njegovi; pričest me odvaja od me-ne sama i unosi u zajedništvo s njim i sa svim kršćanima (usp. Benedikt XVI., Deus caritas est, 14). Euharistijom preobraženo zajedništvo Crkve otvara se i za ljude koji su potrebiti pomoći, materijalne i duhovne. Crkvena zajednica koja ne bi umjela pre-poznati potrebite i pronaći prostore življenja ljubavi, bila bi da-leko od Kristova duha i njegova puta. Nijedno ljudsko uređenje društva, pa ni u Crkvi, ne će učiniti suvišnim služenje ljubavi. Ljubav ostaje velikom potrebom i onda kada se zadovolje sve eg-zistencijalne potrebe i traženja. Danas smo sve više svjedoci da razdvajanje ljubavi od bogatstva lako rađa nepravdom i bijedom u svijetu. Zato u brizi za one koje su u potrebi, Crkva zagovara i očituje »duhovnost siromaštva«, nenavezanost na vremenita do-bra, te konkretnom pomoći i radošću života utišava bijedu onih koji su pogođeni životnim nedaćama i ljudskim nepravdama.

Da bismo kao Crkva umjeli u svojim karitativnim i socijalnim brigama sačuvati kristovski temelj i predznak ljubavi, nužno je vraćati se Euharistiji, nepresušnom vrelu Kristove ljubavi prema Crkvi. U slavlju euharistije zajednica slušanja Riječi i blagovanja Gospodnjega Tijela uzrasta u zajednicu poslanja, prepoznajući Kristovo tijelo u siromasima, gladnima, napuštenima, osamlje-nima… Siromasi su ’prosjaci našega obraćenja‘ (papa Franjo), gladni ljubavi koju može pružiti samo obraćenjem otvoreno srce. Euharistijska zajednica, čudesnom razmjenom ljudskoga i bo-žanskoga, slika je Crkve raširenih ruku i otvorena srca – za one koje je tegoba života zatvorila u siromaštvo i nemoć.

Urednik

2

NAŠA TEMA Euharistija i briga za siromahe

2

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

UU ovoj Svetoj godini milosrđa, kada se tema milosrđa prepo-znaje i razmatra u raznim ozračjima crkvenoga i društvenoga života, ne bi se smjelo previdjeti izvorište i jezgru kršćan-

skoga milosrđa koje se ostvaruje i živi najviše upravo u sakramentu euharistije. No, euharistija kao vrelo i vrhunac ne tiče se samo ap-straktne ideje o milosrđu, nego je izražaj cjelokupnoga kršćanskoga pristupa koji se tiče i društvenoga života, s posebnim posljedicama za gospodarski i socijalni vidik.

Netko može postaviti izravno pitanje, s pomalo podcjenjivačkim tonom: Kako euharistija može utjecati na sadašnje gospodarske i fi-nancijske okolnosti? Ako gledamo sadašnje učinke i razmjere koje u životima ljudi za sobom ostavljaju ekonomske prilike s nerazgovjet-nim predviđanjima, s pravom se pitamo što kao vjernici trebamo či-niti, kako razumjeti događaje koji gotovo posvema zaokupljaju način življenja i ljestvicu vrijednosti. Osim toga, ako je euharistija stvarnost koja povezuje vremenito i vječno, zemaljsko i nebesko, logično je za-ključiti da mora imati snagu aktualnosti za sva važna životna pitanja.

‘Zadivljujuća razmjena’I zbilja, ako posvijestimo da je sadržaj euharistije i jedno od mogućih imena za nju admirabile commercium – ’divotna razmjena‘, naći će-mo se na podlozi koja odiše ne samo gospodarskom terminologijom nego i zanimljivim polazištem za novu sadržajnu vrijednost. Marco Di Benedetto u svojoj raščlambi naglašava liturgijsku konfiguraciju euharistijskoga slavlja kao etičku razmjenu darova. Slijedeći i prika-zujući njegova razmišljanja otkrivamo bogatstvo euharistijskih sadr-žaja koji su prožeti ljubavlju i milosrđem koji preobražavaju pristup temeljnim pitanjima u bilo kojemu povijesnom vremenu.

Euharistija mijenja motrište i u sveopćemu ozračju »proračunato-sti i materijalističke potrošnje« nudi poseban oblik razmjene dobara koja nije podvrgnuta logici trgovanja, nego živi od darovanosti i dije-ljenja. Euharistija je nutarnja dinamika življenja kršćanske zajednice od samih početaka (usp. Dj 2, 44; 4, 32). I danas su vjerničke zajedni-ce izložene navezanosti na zemaljska dobra, u suprotnosti s duhom i vrijednošću evanđeoskoga siromaštva (usp. LG 39). Splet povijesnih

Milosrđe u govoru euharistijskoga slavlja kao ’Admirabile commercium‘

Ivan Šaško

2živo vrelo 3 2

i antropoloških, gospodarskih i društveno-političkih te etičkih pitanja, svo-je odgovore pronalazi u tipičnome kršćanskom iskustvu sakramentalnosti, u slavlju euharistije. U njemu se zrcali crkveni identitet i način djelovanja, izvorni odnos kršćana i zemaljskih dobara, kao i njihove raspodjele.

Udioništvo u euharistijskome otajstvu vjere, koje se ostvaruje ’obredom i molitvama‘, očituje niz molitvenih obrazaca i gesta koji pokazuju narav toga slavlja kao ’razmjenu darova‘. Kao primjer služe riječi molitve predstavlja-nja darova: Blagoslovljen (baruh) da si Gospodine, Bože svega svijeta: / od tvoje darežljivosti primismo kruh (vino), / što ti ga prinosimo; / ovaj plod zemlje (trsa) i rada ruku čovječjih, / postat će nam kruhom života (pićem duhovnim). Svaki redak otkriva uzlazno-silazni put koji objavljuje uzajamnost darivanja i primanja (primismo – prinosimo; plod zemlje/trsa – postaje kruh života / piće duhovno).

Osim toga središnjeg i najočitijeg gibanja, postoji u svakome dijelu eu-haristijskoga slavlja obredna razmjena darova, od okupljanja, preko službe Riječi, prinošenja darova, euharistijske molitve, do obreda pričesti. Posebno u tome zadnjem okviru, koji obuhvaća Molitvu Gospodnju, pružanje mira i sakramentalnu pričest Kristova Tijela i Krvi, sadržan je (procesijski) hod, davanje (od)govora vjere, (neverbalno) primanje-prihvaćanje dara/poslanja. Ta dinamika nipošto ne pripada pokušaju da se potvrdi prethodno postav-ljena teza, niti pripada svođenju euharistije na neku didaktičku konstrukciju etičkih načela. Ona potvrđuje antropološko-teološku narav čina darivanja.

Sama riječ ’dar‘ označuje davanje u kojemu nešto mijenja vlasnika. To nije čin nužno religijske naravi, te je postao područjem zanimanja i istraživanja kulturalne i gospodarske antropologije, ali ubrzo s filozofskim i teološkim obi-lježjima. Temeljna je odrednica o kojoj se raspravlja mogućnost bez-uzvratno-sti, to jest onaj pristup koji ne očekuje protudar. Oni koji smatraju da je mogu-


4

ća darovanost bez interesa upućuju na imanentnu od-liku dara kojim čovjek sebe nadilazi na način da kao obdarenik može primiti dar postajući i sam darivatelj prema drugima. Odlike to-ga suodnosa noše ne su asi-metričnošću i uza jamno šću, bezuzvratnošću (besplatno-šću) i sudariva njem. Tako filozofski pristup u sredi-šte razmatra nja sve manje stavlja predmet darivanja, a

sve više subjekte međuodnosa. Upravo se to nalazi u obrednoj dinamici: dar-prihvaćanje-prinoše nje. Posebno značajan do prinos u razmišlja nju o darova-nosti, kao temelj, dao je P. Ricoeur (oslonjen na promišljanja Kanta, Hegela i Bergsona), oblikujući ’etiku darovanosti‘ koja je dragocjena za euharistijsku zbilju. On piše da darovanost štiti naknadu/uzvrat (dara) od mehanizma puke količinske razmjene, jer darovanost, snagom pounutarnjenja življenosti dara, omogućuje ne samo uzvraćanje, nego darivanje, uvodeći kategoriju kakvoće (u smislu slobodnoga čina koji zahvaća cijelu osobu) umjesto kategorije koli-čine. Darovanost je kvalitativni odgovor na dar. Na njoj se temelji dobro pri-manje koje je duša razlikovanja između dobre i loše uzajamnosti. Darovanost ublažuje težinu obveze uzvraćanja vrijednosti i usmjeruje prema velikodušno-sti jednakoj onoj koja je pobudila početni dar.

Tri obredna euharistijska ’puta milosrđa‘Ako se ova tema promatra u svjetlu obrednih sastavnica euharistijskoga slav-lja, primjećuje se da postoji ustroj obreda i molitava koji vodi u ’razumijeva-nje‘ otajstva vjere kao prostora prepoznavanja sebe i Drugoga (božanskoga i ljudskoga) u vidu ’divotne razmjene‘, koja se pretače u život kao ’duhovno bogoštovlje‘. Dovoljno je naznačiti nekoliko mistagoških putova takvoga tipa.

a) U ulaznoj procesiji, na početku uvodnih obreda, križ/raspelo predvo-di liturgijske služitelje i službenike. Evanđelistar ima svoje važno mjesto u ophodu, ali će biti počašćen na jednak način kao i oltar (poljupcem, tamja-nom i ophođenjem službenika). Gospodin dolazi ususret svojemu narodu, premda se može učiniti da je obratno, budući da su vjernici izišli iz svojeg svakidašnjeg ozračja i okupili se u crkvi. Na samome početku postoji po-zdrav: »Gospodin s vama« i nagovor koji uvodi u slavlje i oživljuje spomen dara koji omogućuje naš odgovor Bogu. Poistovjećenost Isusa s gladnim, bolesnim, zatočenim, strancem (usp. Mt 25) otvara oči okupljenoga puka za identitet Onoga koji im dolazi u sakramentalnosti siromaha. Nažalost, prečesto ’etika dobro-tvorstva‘ prekriva i zaboravlja izvornu liturgijsku isti-nu da je Bog prema nama očitovao dobročinstvo, koje je pozvan prepoznati svaki vjernik u susretu s bližnjima, osobito u siromaštvu malenih, s kojima se Isus poistovjetio.

4živo vrelo 5

b) U procesiji kojom započinju obredi predstavljanja i prinošenja da-rova, promatramo Crkvu koja ide ususret Gospodinu, Gospodaru svijeta, i blagoslivlja ga, kako bi »blagoslovljen… blagoslivljao (benedictus… bene-dicat)«. U tome se liturgijskome dijelu događa »dokinuće simbola«, što je gotovo proturječno u odnosu na simboličko-obrednu logiku liturgijskih čina. Odriče se simbola, kako bi istinitost (veritas) obrednoga čina mogla prepoznati darivatelja i darovanoga. Kruh, vino i darovi za potrebe siroma-ha ovdje nisu simboli, odnosno njihova je simbolička vrijednost u snažnijoj sakramentalnoj istini. Naime, molitve nad prinosima često govore o pred-stavljenim darovima čas kao o žrtvi (sacrificium), a čas kao o sacramenta. Dva novčića udovice u Hramu u Isusovim su očima više od svih drugih pri-nosa, budući da su istinski prinos, a ne simbolički izražaji velikodušnosti (usp. Lk 21, 1-4). Obredi prinošenja darova mogu biti strogi proročki sud o istini/dvoličnosti darova koje darujemo u životu, osobito onima koji nam ne mogu uzvratiti.

c) ’Zaručničin prsten‘ estetska je i poetska slika (draga C. Valenzianu) euharistijske razmjenjivosti koja je protegnuta na plodnost. Ulazni i uvodni obredi pripremaju za liturgiju Riječi, a obredi prinošenja – po Kristu – po-vjeravaju darove i darivatelje preobražajnomu činu. Dar Boga Svevišnjega, s pogledom prema punini životnoga zajedništva, pričesni i završni obredi otvaraju plodnosti ‘izvan obreda’, svakidašnjega dijeljenja ljudskoga rada, preobraženoga euharistijskim kruhom i vinom. Nije moguće ’ići u miru‘ ne-kim drugim putem od onoga Mira koji je prvi dar Uskrsloga, a koji je zajed-ništvo (ne više obredno) za stolom svijeta gladnoga pravednosti i istinskoga okusa ljudskosti koja je potpuna samo s Bogom.

Riječ, euharistija, siromasi – noć, divljenje, prihvaćanjeU dinamici euharistije uvijek treba vidjeti okosnicu trostruke prisutnosti: Božje Riječi, euharistijskih darova i (potrebitih) ljudi. Jedno bez drugoga i bez snage Duha Svetoga ne postoji. Riječ bez euharistije nema puninu sa-kramentalnosti; euharistija bez Riječi (i bez suodnosa s ljudima) ostaje na ritualizmu i magiji; siromasi, bez Riječi i Euharistije, doživljavani su kao opterećenje. Snagom Duha Riječ postaje hranom, a hrana dobiva lice, ime i prisutno svjedočanstvo, kucajući na vrata osjetljivoga srca.

Govoreći o euharistiji kao obliku kršćanskoga zajedništva G. M. Bregan-tini služi se trima riječima: noć, divljenje i prihvaćanje, da bi izložio kon-kretnost euharistijskoga dara u odnosu na slušanje Božje Riječi i na osjetlji-vost prema siromaštvu.

Započinje iz srca euharistijske molitve i rečenice: »One noći kad je (Isus) bio predan…« Euharistija se rađa iz drame noći, iz tame ljudskosti. Euha-ristija jest ’anđeoska hrana‘, ali je i ’panis viatorum‘, kruh hodočasnika, umornih, iscrpljenih, zaplakanih, beskućnika. Svatko tko kuca na vrata Cr-kve osjeća kršćane koji se suočavaju s tamom svijeta, kao odraz Isusove ruke koja lomi kruh, poznavajući istodobno ruku koja grabi kruh, ruku darivanja i ruku izdaje. Latinski glagol ’tradere‘ lijepo obuhvaća dvostruko poimanje: predaju i prinošenje samoga sebe. Na predaju, izdaju, Isus ne odgovara obranom, nego ljubavlju samopredanja.


6

I naše je djelovanje za-hvaćeno tom istom no ći ko ja je nalik životu Isu so -vih učenika nakon njegove smrti, bez upori šta i bez u smjerenosti, u obes hra-bre nosti, razočaranjima i raspršenosti. To je noć bez ulova i bez radosti. U noći ’bez ičega‘ dolazi Isus i si-

gurnost prepoznavanja njegove prisutnosti. Ona je izvorište sučeljenosti pre-daje zla i predaje sebe za druge.

Druga je riječ zadivljenost, divljenje. U enciklici Crkva živi od euha-ristije sv. Ivana Pavla II. početni su brojevi (6-8) hvalospjev zadivljenosti koja je u životu sve. Ona je snaga neobjašnjivoga otajstva, zaljubljenosti, oduševljenja koje omogućuje da se život vidi drukčije i da mu se pristupi stavom djeteta. Toj se snazi suprotstavljaju barem tri otrova suvremeno-sti. Neprijatelj divljenju ponajprije je dosada. Ona se ne divi ničemu niti poznaje zahvalnost; dosada nema planova ni snova. Osim dosade, nepri-jatelj divljenju je i žurba. Divljenje vodi u pozornost, slušanje, brižnost i prihvaćanje, za što žurba nema strpljenja. Na tragu doživljavanja vreme-nitosti postoji riječ koja dokida napetost i divljenje: ’već (viđeno, doživlje-no)‘, kao da je za novost prekasno. Njoj suprotna je ’još (ne)‘ koja govori o nepoznatome, o iščekivanome i o čežnji. To nije govor eshatološkoga pogleda, nego konkretnosti življenja. U euharistijskome govoru ljubavi divljenje je snaga borbe protiv zla. Bez divljenja se ne bori i ne prihvaća preobrazba Božjom novošću.

Isus je euharistiju ustanovio riječima: Uzmite i jedite (pijte). U njoj se objavljuje pripremljena darovanost za svakoga čovjeka; u njoj se neprestano uči zahvaljivati, jer onaj tko zna reći hvala, nosi lice nade, zadivljen je i ima velikodušne ruke, jer osjeća da je sve darovano, a ne zasluženo. Time se ot-klanja strah i pretvaranje života u trajno traženje, zahtijevanje uzvrata, na-građivanja i naplate. Taj stav naplate razara Crkvu iznutra. Ona je najbolje plodove donijela upravo zahvaljujući Bogu što prihvaća čovjeka i darujući sebe bližnjima kao izražaj zahvalnosti Bogu.

»Učinio nas (Duh Sveti) vječnim darom za tebe«U svojoj glasovitoj radio-poruci od 11. rujna 1962., mjesec dana prije zapo-činjanja rada Drugoga vatikanskoga koncila, papa sv. Ivan XXIII. naglasio je da se Crkva predstavlja onakva kakva jest, »Crkva svih, a naročito Crkva siromaha«. Danas se siromaštvo i u Crkvi promatra kao zlo protiv kojega se treba boriti, što često vodi u protukršćanske stavove, jer se siromaštvo ne vidi kao evanđeoska krjepost, kao prostor očitovanja milosti i milosrđa. Kao Crkva se uvijek trebamo suprotstavljati bijedi, a to je moguće upravo s pomoću duha siromaštva. To je duh darovanosti, prihvaćanja i sebedarja, to jest upravo ono što živi u samoj srži euharistije, a osobito u obredu donoše-nja prinosa i prinošenja dara.

6živo vrelo 7

Euharistija je otajstveni čin u kojemu Crkva zahvaljuje Gospodinu za njegovo djelo spasenja i otkupljenja. Obredni čin prinošenja, tvoreći baš kr-šćanski način primanja Božjega dara, nije konačni crkveni protudar. Kada bi to bilo tako, uistinu bi bilo dovoljno otići na euharistiju i s Bogom ’srediti račune‘. Prinos je simbolički čin koji oblikuje i obvezuje. Drugim riječima, sakramentalni prinos tijela i krvi Kristove tvori obredno posredništvo koje simbolički izražava ono što treba biti crkveni protudar – prinos vlastitoga života, a za to moli drugi dio epikleze u euharistijskim molitvama.

Anamnetski izraz prinosimo ti shvaća se na dva načina: objektivno i su-bjektivno. U objektivnome smislu označuje Kristov prinos u obliku sakra-menta od strane Crkve, ali – budući da predmet ne pripada redu vrijednosti – prvi je smisao nerazumljiv bez drugoga. Već s jednostavnoga antropološ-kog gledišta razumije se da prinos – davanje nekoga dara – znači osloboditi se nečega, odreći se vlasništva: oplijeniti se. Naime, nemoguće je prinijeti nesebičan, bezuzvratan dar, a da čovjek ne prinese samoga sebe. To vrijedi osobito na teološkome području, ali zbog jednoga dodatnog razloga koji je odlučujuć: naime, ne postoji doli jedan Isus Krist, onaj kojega sv. Augustin naziva totus Christus.

Crkva ne može sakramentalno prinijeti Krista, a da ne prinese samu sebe. Euharistija je sacramentum žrtve eklezijalnoga tijela, Crkve. To kon-kretnije znači da euharistijska pričest potiče i ohrabruje Crkvu i kršćane da uskrslomu Kristu daju tijelo ljudskosti i povijesti, tijelo koje će čuvati živom njegovu prisutnost u svijetu, čuvajući živim njegov spomen. U dnu se nalazi poglavito etička vrijednost liturgijskoga čina i prakse. Crkvena je predaja uvijek govorila, ne umarajući se, da je konačna svrha euharistije dar bratsko-sestrinske ljubavi i jedinstvo u sadašnjoj Crkvi, ali i u Kristovu tijelu koje tvori čovječanstvo. Na registrima etike, sve se odigrava oko »postati jedno tijelo u Kristu«, ako je to odgovor na izvornu Božju ljubav.

No, živjeti milost i ljubiti bližnje ne ide izvan višeznačnosti i podijeljeno-sti unutar društvenoga reda. Napetost dvojnosti odnosi se na: pravednost, odricanje za drugoga, opraštanje na globalnoj razini kolektivnoga politič-koga, gospodarskoga i kulturalnoga odnosa, te na međusobnoj razini. Tu se nalazi bogatstvo kršćanske zauzetosti koju ne samo da treba čuvati, već je crkvenost bez nje apsurdna.

Valja primijetiti da je to cilj euharistijske molitve, izražen na završetku. Kod mnogih kršćana koji olako izgovaraju i grade na konceptu ljubavi, po-stoji tendencija da ljubav stave na početak. Kršćanska zauzetost, želi li nositi svoje ime vjerodostojno, ne proizlazi iz nečije velikodušnosti, već kao odgovor na Dar i na zahvat Boga u povijesti. Tako liturgija omogućuje ponovno išči-tavanje etike kao duhovne žrtve, veoma često spominjane u Novome zavjetu.

Epikleza u Trećoj euharistijskoj molitvi govori upravo to: »Okrijepi nas Tijelom i Krvlju Sina svoga (euharistijsko tijelo), ispuni njegovim Svetim Duhom te u Kristu budemo jedno tijelo i jedan duh (eklezijalno tijelo). Uči-nio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe (duhovna žrtva).« Euharistija bi bila besplodna, kada ne bi obvezivala kršćane da postanu to što primaju – sakramentalno Kristovo tijelo i to u jedinstvu, o čemu govore molitve, tzv. intercesije u euharistijskoj molitvi.

8


8

PEuharistija – Dar i razdavanjeLiturgijska nadahnuća za ljubav prema siromasima

Ante Crnčević

Početci povijesti Crkve neodvojivi su od početaka njezine liturgi-je, kao što su početci kršćanskoga ’caritasa‘ neodjeljivi od euha-ristijskoga zajedništva i najranijega oblikovanja liturgijske du-

hovnosti. »Crkva živi od euharistije« – istina je koja kroz svu povijest propituje sva nastojanja i brige Božjega naroda. U otajstvu euharisti-je, spomen-činu Božjega predanja za spasenje svijeta, Crkva susreće Krista i uvijek iznova pronalazi sebe. S tom je sviješću sv. Ignacije Antiohijski opisao kršćane kao ljude koji »žive u skladu s nedjeljom« (»iuxta dominicam viventes«, Poslanica Magnežanima, 9, 1), misle-ći pritom na euharistiju kao središte Dana Gospodnjeg. »Nedjelja je zato dan kada kršćanin iznova pronalazi euharistijski oblik vlastite egzistencije u skladu s kojim je pozvan trajno živjeti. ’Živjeti u skladu s nedjeljom‘ znači živjeti svjestan oslobođenja koje je Krist donio te živjeti vlastiti život kao prikazanje sâma sebe Bogu. Na taj će se način, preko korjenito obnovljene egzistencije, njegova pobjeda potpuno očitovati svim ljudima.« (Benedikt XVI., Sacramentum caritatis, 72)

Današnja nesnalaženja na području etike, suočene sa zahtjevom oblikovanja načelâ po mjeri i kriterijima životnih situacija, nerijetko su plod zaborava euharistijske dosljednosti života. Pokušaji stva-ranja kršćanskoga morala koji ne bi bio čvrsto oslonjen na otajstvo Krista, uvijek su rađali razmrvljenošću poslanja, stvarajući dojam sveprisutnosti Crkve i njezine zauzetosti oko svih pitanja koja život nameće. Oslonjenost na otajstvo Krista preobražava gledanje i htije-nje Crkve, oslobađajući ju od one ’etike‘ koja bi odgovarala samo na ’podražaje‘ društvenih nepravda i socijalne bijede; kršćanska zauze-tost za potrebite proizlazi iz iskustva Ljubavi koja se trajno razdaje, pa i onda kada se čini da je uspostavljena pravednost. Pravednost ne dokida ljubav nego ju traži – kao svoj temelj i konačnu mjeru.

Slavlje euharistije, »sakramenta Ljubavi«, duboko je urezano u život kršćanske zajednice te se ono – i nakon obrednoga okupljanja i zajedništva – nastavlja: u služenju, darivanju, dijeljenju, blizini, su-osjećanju, u traganju za onim a koji su daleko… očitujući svakomu čovjeku otajstvo Božjega čovjekoljublja. Euharistija »tvori Crkvu«, osposobljujući ju za istinsko zajedništvo vjere, ali i da bude »zajedni-ca poslanja«, služeći otajstvenoj preobrazbi svijeta. Sakramentalna

PPPNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

PEuharistija i briga za siromahe

PEuharistija i briga za siromahe

8živo vrelo 9 8

pretvorba ne zahvaća samo kruh i vino položene na oltar; ona u otajstvenoj razmjeni darova, preobražava ljude, njihove živote, misli odnose, posla-nja… Euharistiju stoga valja vratiti u središte naših promišljanja o poslanju u svijetu i kršćanskoj zauzetosti za potrebite.

Crkva u ljubaviSakramenti su središnje i ’fontalno‘ iskustvo vjere te mogu pružiti čvr-ste oslonce kršćanskoj duhovnosti i oblikovanju etičkih načela življenja vjere. Odnos liturgije i življenja ljubavi nije, međutim, tek neko ’prošire-nje‘ liturgijske duhovnosti; riječ je o odnosu u kojemu se otkriva smisao slavljenja i vjerodostojnost življenja. I liturgija i ljubav pripadaju, naime, biti kršćanskoga identiteta, pa odnos među njima ne može biti isključu-jući. Narušeni odnosi među njima lako vode u »ideološka opredjeljenja i ekleziološke devijacije« (L. Manicardi). Ako liturgija biva odijeljena od življenja ljubavi, ona se zatvara u sebe i postaje svrhom samoj sebi, stva-rajući zatvoreni svijet kulta, oblikovan i ’urešen‘ besplodnim strahom i zasljepljujućim udivljenjem. ’Zatvorenost‘ liturgije lišava kršćanska djela ljubavi njihova izvora i nadahnuća te ih smješta u uski okvir altruizma, čovječnosti i socijalne zauzetosti. Zaborav istine o ishodišnosti Božje lju-bavi – »U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše« (1Iv 4, 10) – narušava temeljne odnose na kojima počiva život Crkve. Odnos koji uspostavlja sklad između Crkve i njezinoga poslanja nije »Crkva – ljubav«, nego »ljubav – Crkva«, jer Ljubav prethodi Crkvi; Crkva je rođena iz Ljubavi. Stoga, u težnji za vjerodostojnošću življenja, nije dostatno pitati se o »lju-bavi u Crkvi«; nužno je željeti »Crkvu u ljubavi« (S. Dianich), potpuno uronjenu u otajstvo Krista. Iz te uronjenosti progovara dosjetljiva i dje-latna ljubav, ne strahujući hoće li biti dostatna za svu glad i sve nepravde u svijetu, ili hoće li biti prihvaćena i shvaćena kao ispravna, pravedna, razborita… Ljubav nadahnuta i hranjena euharistijskom otajstvom unosi u svijet onu Ljubav koja je s pomoću »sramote križa«, poniženja i smrti, donijela čovjeku opravdanje i pomirenje. Gdje se Crkva samoprepozna-je kao plod Božje ljubavi i gdje nastoji živjeti iz toga dara, djelâ ljubavi spram potrebitih zacijelo ne će nedostajati.


10

Može se činiti da su djela ljubavi, koja će kršćanin na-hranjen euharistijom unositi u svijet, nedostatna i slaba

da bi pobijedila zlo, nepravde i da bi preobrazila svijet dobrotom. No, preobraženo lice kršćanina, koji u potre-bitome pronalazi svoga bližnjega i iskazuje mu ljubav, biva u svijetu »znak novoga neba i nove zemlje«. Vri-jednost dara koji je pružen potrebitomu umnožen je ako je pružen u svjedočanstvu radosne ljubavi. Dar i materijalna pomoć utažit će bijedu i tegobe onih koji trpe, ali samo radost i očitovana ljubav, koja prati pru-ženu pomoć, mogu preobraziti svijet. U takvome gle-danju, djela ljubavi ne ublažavaju samo krajnje oblike

siromaštva, nego i ozdravljaju »stanja bijede« u kojima čovjek nije kadar vidjeti mogućnost dobra.

Za kršćanina, koji želi živjeti mudrost evanđelja i vo-diti se Učiteljevom riječju »Blago siromasima duhom, nji-

hovo je kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 3), preobrazba bijede i nepravde u svijetu ne dokida vrjednotu siromaštva. Crkva se uvijek zauzimala za potrebite i nastojala pružiti materi-jalnu pomoć onima koji oskudijevaju, ali je, vjerna Učitelju, ’duh siromaštva‘ prepoznavala kao izniman put svetosti – za sebe i za svijet. Razloge materijalne bijede treba nerijetko

tražiti u bijedi koja zahvaća šire slojeve društva – onoj duhov-noj. Siromaštvo ostaje vrjednota i ispravan način ophođenja sa

zemaljskim dobrima. »Siromah je onaj tko je svjestan da, sam po sebi, ne bi mogao živjeti. Treba mu Bog i drugi ljudi da bi mo-

gao bivstvovati, razvijati se i rasti. Nasuprot tomu, bogataši ne očekuju ništa ni od koga. Oni mogu zadovoljavati svoje želje

a da ništa ne mole od svojih bližnjih niti od Boga. U tome smislu, bogatstvo može voditi u veliku tugu i u pravu osa-mljenost, odnosno u zastrašujuću duhovnu bijedu.« (R. Sarah, Bog ili ništa, 193.)

Razlikujući bijedu od siromaštva i ’čuvajući‘ siromaštvo kao vrjednotu življenja, kršćanin može biti lako ismijan zbog svoga idealizma ili optužen da, vrjednujući siromaštvo, pristaje na podjele u svijetu. Unatoč tomu, on ne smije popustiti pred zavodljivošću površnoga humanizma. »Čovječan-stvo nije nikada tako bogato kao danas, ali doseže zaprepašćujuće vrhunce moralne i duhovne bijede, i to zbog siromaštva naših međusobnih odnosa i globalnoga širenja nezainteresiranosti. U borbi protiv bijede postoji ona temeljna dimenzija koja se sastoji u tome da se poštuje u čovjeku njegov poziv djeteta Božjega i radost da pripada obitelji Božjoj. Ako ne uključimo religiozno gledište, upadamo u filantropiju, ili u laičku humanost, u kojoj nema evanđelja. Evo u čemu je je razlika između kršćanskoga caritasa i djelovanja građanskih organizacija: razlika je Krist!« (R. Sarah, Bog ili ni-šta, 195.-196.)

Ta »sveta Razlika«, Krist, daje smisao i ljepotu našim djelima ljubavi i uspijeva u svijetu očuvati vrjednotu siromaštva i ondje gdje ljudi ne susreću

Može se činiti da su djela ljubavi, koja će kršćanin na-hranjen euharistijom unositi u svijet, nedostatna i slaba

da bi pobijedila zlo, nepravde i da bi predobrotom. No, preobraženo lice kršćanina, koji u potre-bitome pronalazi svoga bližnjega i iskazuje mu ljubav, biva u svijetu »znak novoga neba i nove zemlje«. Vri-jednost dara koji je pružen potrebitomu umnožen je ako je pružen u svjedočanstvu radosne ljubavi. Dar i materijalna pomoć utažit će bijedu i tegobe onih koji trpe, ali samo radost i očitovana ljubav, koja prati pru-ženu pomoć, mogu preobraziti svijet. U takvome gle-danju, djela ljubavi ne ublažavaju samo krajnje oblike

siromaštva, nego i ozdravljaju »stanja bijede« u kojima čovjek nije kadar vidjeti mogućnost dobra.

Za kršćanina, koji želi živjeti mudrost evanđelja i vo-diti se Učiteljevom riječju »Blago siromasima duhom, nji-

hovo je kraljevstvo nebesko« (nepravde u svijetu ne dokida se uvijek zauzimala za potrebite i nastojala pružiti materi-jalnu pomoć onima koji oskudijevaju, ali je, vjerna Učitelju, ’duh siromaštva‘ prepoznavala kao izniman put svetosti – za sebe i za svijet. Razloge materijalne bijede treba nerijetko

tražiti u bijedi koja zahvaća šire slojeve društva – onoj duhov-noj. Siromaštvo ostaje vrjednota i ispravan način ophođenja sa

zemaljskim dobrima. »Siromah je onaj tko je svjestan da, sam po sebi, ne bi mogao živjeti. Treba mu Bog i drugi ljudi da bi mo-

gao bivstvovati, razvijati se i rasti. Nasuprot tomu, bogataši ne očekuju ništa ni od koga. Oni mogu zadovoljavati svoje želje

a da ništa ne mole od svojih bližnjih niti od Boga. U tome smislu, bogatstvo može voditi u veliku tugu i u pravu osa-mljenost, odnosno u zastrašujuću duhovnu bijedu.« (R.

10živo vrelo 11

teret oskudice i bijede. Bogatstvo shvaćeno kao nezavisnost i samodostat-nost, nužno rađa zasjenjenjem smisla, bijedom i ranjenim odnosima u druš-tvu. Duh siromaštva smješta materijalna dobra na mjesto koje im pripada u čovjekovu životu, čuvajući osobu od svakoga robovanja. U liturgiji Crkve zato molimo mudrost da se, okrijepljeni euharistijskim otajstvom, znademo »zemaljskim dobrima ispravo služiti, a za nebeskima težiti«, »terrena sa-pienter perpendere, et cælestibus inhærere« (Popričesna molitva na Dru-gu nedjelju došašća). Dok hrvatski prijevod govori o ’ispravnome služenju‘ zemaljskim dobrima, latinski izvornik ističe, međutim pomno spoznavanje ’težine‘ i vrijednosti koju vremenita dobra imaju u ljudskome životu: glagol perpendere (od pendere, objesiti na tezulju) znači ’pažljivo izvagati‘, ’točno izmjeriti‘. Služiti se ’ispravno‘ zemaljskim dobrima, značilo bi ne pridava-ti im vrijednost veću od one što ju ona mogu pružiti čovjekovu životu. Svako ’precjenjiva-nje‘ rađa prijevarom i neskladom, nauštrb nebeskih dobara za kojima valja uvijek ’teži-ti‘ (inhærere). I ovdje je korisno zaustaviti se nad izvornikom: glagol inhærere znači ’visjeti o čemu‘, biti čvrsto vezan za što. Euharistijsko otajstvo, u kojemu se hranimo Božjim darom, uči nas mudrosti ’ovisnosti‘ o Daru i nebeskim dobrima. Živimo iz Dara jer: što imamo a da nismo primili (usp. 1Kor 4, 7). Razne ’ovisno-sti‘ od kojih boluje današnji čovjek naslućuju se kao plod ’krivoga vaganja‘ i traženja vrijed-nosti ondje gdje je nema.

Liturgijsko ’osiromašenje‘ – za spoznaju BogatstvaSvojom blizinom ljudima koji trpe pritisnuti bijedom, oskudicom, neprav-dama i osamljenošću, Crkva prepoznaje siromaštvo kao otajstvo. Pristupi koji siromaštvo mjere nekim imovinskim ili »socijalnim cenzusom« mogu biti vrlo pogubni i strani su poslanju Crkve. Siromaštvo i bijeda ne mogu se uvijek objektivizirati. Spoznaje ih se iznutra, pa ih se i liječi približavanjem i ulaženjem u životno iskustvo onih koji u njima trpe. Bog koji se utjelovio najjasnije otkriva razmjere ljudske bijede. Objavio se kao »Onaj koji jest«, bez ičega što bi ’imao‘. Nije određen ničim drugim doli time da jest. Stoga, on stoji prije i povrh svega i sve stoji u njemu (usp. Kol 1, 17). Utjelovlje-njem, koje je otajstvo lišavanja i osiromašenja, očitova se kao siromah. Li-šen i ’slobodan‘ od svega darovao je čovjeku novo dostojanstvo – da može živjeti »u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Otajstvenom prisutnošću po Duhu Svetom, on se očituje u ’transparentnosti‘, ne zauzimajući mjesto, i tako biva posvuda i sve ispunja (J. Corbon).

Tim se mislima može izreći i naše liturgijsko iskustvo: obredni čini ko-je vršimo, zajedništvo kojega smo dionici, otajstvo koje primamo, unatoč ’konkretnosti‘ simbolâ, ostavljaju nas u nekoj mjeri ’neispunjenima‘ (P. De Clerck). Liturgijskome slavlju, po njegovu završetku, uvijek nešto ’nedo-staje‘: u njemu bivamo oslobođeni, pomireni, okrijepljeni, preobraženi…,

»U borbi protiv bijede postoji ona temeljna dimenzija koja se sastoji u tome da se po štu je u čovjeku njegov poziv djeteta Božjega i radost da pripada obitelji Božjoj. Ako ne uključimo religiozno gledište, upadamo u filantropiju, ili u laičku huma-nost, u kojoj nema evanđelja. Evo u čemu je razlika između kršćanskoga caritasa i djelovanja građanskih organizacija: razlika je Krist!« (kard. R. Sarah).


12

ali sve nam je darovano u ’mudrosti sjemena‘ koje nas čini nemirnima sve dok primljeni dar ne pronađe plodno tlo u našim životima i našim životnim odnosima, rađajući stostrukim plodom – s nadom u konačno ispunjenje, kada će svakomu našem djelu biti pridruženo ono što nedostaje do punine mjere Kristove (Ef 4, 13). Liturgija nas, dakle, na neki način ’osiromašuje‘: oslobađa na od svega što nas veže uz posjedovanje kako bismo se mogli otvoriti Daru i upustiti se u radost razdavanja.

Spoznaja da se Bog objavljuje ’slobodan‘ od svega, poziv je življenju slo-bode usred svijeta i vremena te potpunoj otvorenosti za Boga. U toj slobodi i otvorenosti oslobađa se mjesto za siromahe i rađa briga za one koji nemaju najosnovnijega da bi mogli biti slobodni. Bijeda ih je učinila robovima; naša kršćanska ljubav može ih, upravo po pružanju materijalne, duhovne i druge pomoći, izvesti na put oslobođenosti. Blagovati euharistiju znači sjediniti se s Kristom u otajstvu njegova osiromašenja: on, »premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite« (2Kor 8, 10).

Što smo učinili od euharistije?Euharistija je otajstveno mjesto rađanja Crkve i obnavljanja njezinoga lica. U njezinu slavljenju Crkva uvijek uranja u »otajstvo ljubavi«, primajući ono što nedostaje njezinoj ljudskoj naravi te tako i sama postaje sakramentom – kao »znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cije-loga ljudskog roda« (LG, 1). Slaveći otajstvo euharistije Crkva sve jasnije spoznaje svoje poslanje. »Tko joj se uvijek iznova izlaže i povjerava, bit će promijenjen. Ne može se stalno hodati s Gospodinom, uvijek iznova izgo-varati one velike riječi: ’Ovo je moje tijelo i moja krv‘, ne može se uvijek iznova dodirivati Gospodinovo tijelo, a da nas on ne pogađa i ne prožima, ne mijenja i ne vodi. Svakako, može se zaostati iza njega, i uvijek se ostaje neizmjerno daleko iza njega, ali na dulji rok postoje samo dvije mogućno-sti: ili euharistiju odbaciti zajedno s velikim zahtjevom i snagom što ju ona unosi u život, ili joj se prepustiti, čvrsto je se držati.« (J. Ratzinger, Bog je s nama, 137.-138.)

Briga za liturgiju Crkve nerijetko se vodi pitanjima o pravome raspolo-ženju za slavlje, o svjesnome i plodnome udioništvu, o zajedništvu slavlja… Nerijetko ostaje malo mjesta za pitanja koja dotiču ucijepljenost primljeno-ga dara u naše živote, životne odnose i brigu za one koji su ljudskim neprav-dama ostali uskraćeni za radost života. Vidjevši nepravde koje – pred očima kršćana koji ’mirno‘ slave euharistiju – zahvaćaju svijet, brazilski biskup sluga Božji Helder Camara s pravom se (još 1971. godine) pitao: »Što smo učinili od euharistije? Kako ju pomiriti s nepravdom, koja je kći egoizma?« Doista, kada postanemo svjesni da nas euharistija ne mijenja i ne preobra-žava, da ne oblikuje naše živote i životne odnose, nužno je pitati se nismo li se možda upustili u prilagođavanje euharistije našim sebičnim duhovnim potrebama, tražeći u njoj samo smiraj i utjehu, zatvorenu u ’nutarnje‘ isku-stvo vjere. Liturgija, kao spasenjski događaj koji počiva na Kristu utjelovlje-nom, umrlom i uskrsnulom, ne može biti promatrana u dijeljenju na izvanj-sko i nutarnje, obredno i otajstveno, životno i transcendentno. Njezina je narav bitno »simbolička«, sjedinjujuća, pa istinitost slavljenja uvijek vodi

12živo vrelo 13

k ’razlijevanju‘ Božje vječnosti na vrijeme i k preobrazbenome prožimanju života otajstvom Ljubavi koja se u liturgiji slavi. Liturgija po svojoj naravi zahvaća sav život i ujedinjuje sve njegove vidike; ona »sim-bolizira« vre-meniti život s božanskim životom i ne dopušta da živimo u odijeljenosti od Onoga koji je izvor života.

Bolno iskustvo razdijeljenosti liturgije od života apostol Pavao zamjeću-je među kršćanima u Korintu te ih opominje što svojim razdorima i nebri-gom za siromahe »preziru Crkvu Božju i postiđuju one koji nemaju« (usp. 1Kor 11, 22). Pred euharistijskim otajstvom kršćanin je pozvan pitati se pri-stupa li dostojno blagovanju Kristova Tijela i Krvi (11, 28), a nedostojnost se tiče ne samo osobnoga grijeha, nego i odnosa prema »Kristovu tijelu« koje živi u siromasima i potrebitima. U svjetlu tih opomena sv. Ivan Zlatousti pojašnjava da »oltar siromaha« nema na sebi Kristovo tijelo, nego da sâm jest Kristovo tijelo. »Želiš li častiti oltar? Na ulici, kada susretneš potrebito-ga – tu je oltar na kojem si pozvan slaviti liturgiju dijeljenja, djelatne ljubavi i zajedništva.« (Hom. in II Cor, 22, 3). Otajstvo Kristova otkupiteljskoga predanja (muka i smrt) slavi se u otajstvu razdavanja (euharistija) kako bi svi koji blaguju bili nahranjeni snagom iste ljubavi, posvjedočene u dje-lotvornoj ljubavi i solidarnosti s potrebitima (G. Boselli). Kristovo na križ razapeto tijelo, njegovo euharistijsko tijelo i tijelo Crkve govore o istome otajstvu. Nije moguće dostojno blagovati euharistijsko Tijelo, a zanema-rivati tijelo Crkve, čiji udovi trpe u bijedi i oskudici. Apostolova opomena zajednici kršćana u Korintu – da blagujući euharistiju »blaguju svoju osu-du« – ne oslanja se na neke možebitne oblike nepobožnosti, nego upravo na razdijeljenost u kojoj pristupaju Gospodnjemu stolu.

Briga za potrebite ne dokida potrebu slavljenja Kristova otajstva, niti je liturgijsko slavlje manje vrijedno u odnosu na djela ljubavi. Takva isključi-


14

vost lako vodi u nove razdore na tkivu Crkve te u skliznuće u humanizam koji ne može biti konačno rješenje pravednosti u svijetu. »Ono što činimo za druge ima transcendentnu di-menziju« (Papa Franjo, Evangelii gaudium, 179) jer nepo-reciva je Gospodinova riječ: »mjerom kojom mjerite mjerit će vam se« (Mt 7, 2). Tako se liturgija i djela ljubavi među-sobno upućuju i traže. Briga za potrebite uvijek nas vraća k otajstvu euharistije, jer jedino tu – na vrelu ljubavi – moguće je pronaći opravdanje i smisao kršćanskoj »ludosti« u kojoj se kršćanin nesebično razdaje onima koji su u potrebi. Razlo-mljeni kruh, u kojemu se blaguje snaga Kristove ljubavi, os-posobljuje kršćanina da bude ono što je primio: ’kruh‘ koji se lomi za život svijeta. Euharistija je »opasan spomen«, »snaga koja preobražava sadašnji trenutak«, »kritička savjest« koja propituje kršćaninovo mjesto u svijetu (J. B. Metz).

Sv. Ivan Zlatousti poučava: »Želiš li častiti Kristovo tijelo, ne dopusti da ono bude golo; nakon što si ga štovao ovdje u crkvi s pomoću svilenih tkanina, ne dopusti da vani umre u golosti i hladnoći. Onaj koji je rekao: ’Ovo je moje tijelo‘ (Mt 26, 26), potvrđujući svojom riječju čin koji je izvršio, rekao je također: ’Bijah gladan i ne dadoste mi jesti‘ (Mt 25, 42) te: ’Svaki put kada ovo ne učiniste jednomu od ove moje najma-nje braće, meni ne učiniste‘ (Mt 25, 45). Kristovo tijelo koje je na oltaru nije potrebno plašteva, nego čistih srca, dok ono koje je vani potrebito je velike brige. Naučimo se, dakle, raz-matrati to uzvišeno otajstvo i štujmo Krista onako kako on želi da bude štovan… Kakvu korist može imati Krist ako je na oltaru pokriven zlatom, a sâm u siromahu umire od gladi? Nahrani onoga tko je gladan i potom, ako ti ostane novaca, uresi njegov oltar. Ako mu nudiš zlatan kalež, a ne pružiš mu čašu hladne vode, kakvo mu dobročinstvo činiš? […] Govo-rim ovo ne da bih ti zabranio častiti Krista takvim darovima, nego da bih te potaknuo da, zajedno s tim darovima, póma-žeš siromahe, ili bolje, da simboličkim darovima pretposta-viš stvarnu pomoć… Dok uređuješ crkvu, ne zaboravi brata koji je u potrebi: on je, naime, dragocjeniji hram.« (Hom. in Math., 50, 3-4)

Euharistijska pripadnostNakon misli o »euharistijskome identitetu« kršćana, onih koji žive u logici dara, nužno je istaknuti jedan drugi vidik, onaj o pripadnosti. Euharistiju slavimo u Crkvi, po službi ko-ja je povjerena Crkvi. Slaviti euharistiju i u njoj »postati jedno s Kristom znači istodobno postati jedno sa svima onima ko-jima se on daruje. Ne mogu imati Krista samo za sebe; mogu mu pripadati samo u jedinstvu sa svima onima koji su postali ili će postati njegovi. Pričest me odvaja od mene sama prema

14živo vrelo 15

njemu i jednako tako prema jedinstvu sa svim kršćanima. Po-stajemo ’jedno tijelo‘, potpuno stopljeni u jedno postojanje.« (Benedikt XVI., Deus caritas est, 14)

Udioništvo u slavlju euharistije nerijetko je propitivano mjerom osobne sabranosti i uronjenosti u otajstvo Kristove prisutnosti. Takva duhovna nagnuća mogu uroditi dobrim duhovnim plodovima, ali bez eklezijalne dimenzije slavljenja ti plodovi nisu zreli da bi se mogli pružiti drugima. Stoga skli-znuća liturgijskoga sudjelovanja u ’osobni intimizam‘, ne će biti ozdravljena i zaliječena pukim ’obrednim aktivizmom‘, nego obnavljanjem eklezijalne intime, »osjećanjem Crkve« koja se rađa iz euharistijskoga otajstva. Euharistija nas os-posobljuje za crkvenost, za zajedništvo – u življenju vjere i u poslanju u svijet.

Razlomljeni kruh koji u pričesti primam, darovan je i oni-ma pored mene. Blagujući od istoga kruha, postajemo »jedno tijelo – mi mnogi« (1Kor 10, 17). Euharistijsko otajstvo nas unosi nas u nove odnose, u produbljeno i preobraženo za-jedništvo s braćom i sestrama u vjeri, kao i sa svima onima kojima Krist želi doći. Zanijekati taj odnos ili mu se oprijeti, značilo bi previdjeti eklezijalni vidik euharistije i zasjeniti kri-stovsko/euharistijsko lice Crkve.

Siromasi su trajan izazov iskrenosti naše vjere i vjerodo-stojnosti naših euharistijskih slavlja. Kruh koji se lomi da bi bio razdan, personalizira siromaštvo i smješta ga u konkretne živote, u ljude koji su gladni, žedni, ostavljeni… Doista, »ne postoji siromaštvo, postoje samo siromasi« (J. Corbon). Tako i ljubav: ili je konkretna, ili nije ljubav. Govor o siromaštvu bez jasnoće pogleda na ljude koji su njime pogođeni i bez blizine s njima, produbljuje njegovu depersonalizaciju i tako mu daje prostor življenja – u našim zajednicama, u susjedstvu, pored nas. Siromah iz evanđeoske prispodobe ima ime – Lazar, dok bogataš ostaje bez imena. Siromaštvo i bijeda uvijek nose ime konkretne osobe. Bogatstvo je bez imena jer pripada svima. Samo mu nepravda može dati ’ime‘ i pridržati ga samo za ne-ke. Zato i davanje iz iskrene ljubavi jest zaborav imena: »Pazi-te da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sina-gogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ mi-lostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milo-stinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uz-vratit će ti!« (Mt 6, 1-4) Dar je oskvrnut, a onaj komu je pružen ponižen, ako je darivatelj stavljen ispred dara i ispred onoga komu se on pruža. Ljubav je nesebična, velikodušna i dobro-stiva; ne zavidi, ne hvasta se i ne nadima (usp. 1Kor 13, 4).


16

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Crkva, živeći euharistiju, zadobiva novo ime: Zajed-nica Ljubavi. Upravo po tome su pogani mogle pre-poznati kršćane: »Gledaj-te kako se ljube i kako su spremni žrtvovati se jed-ni za druge!« (Tertulijan, Apologeticon, 39, 7). Time je ispunjena riječ Kristova poslanja: »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13, 35)

Liturgija je stvaralački čin. Ona je ponazočenje već darovanoga, ali ne sa-mo to: ona je također stva-ranje novoga. Dar spasenja

nije zatvoren sadržaj, nego je uvijek ’odgovor‘ na život i njegovu zbilju. Taj je ’odgovor‘ djelatan, preobrazben spram života u koji se urezuje. Liturgija, stoga, ne nudi uvijek sklad sa životom; ona se katkada sukobljava s njim, protivi se putu kojim je krenuo (P. De Clerck). Sudjelujući u liturgiji biva-mo osposobljeni za mudrost otvaranje svijetu, ali i za hrabrost protivljenja svijetu i njegovu ’duhu‘.

Čini se da je upravo odnos između otvaranja i protivljenja svijetu jedna od najvećih poteškoća i nejasnoća u prijeporima oko poslanja Crkve danas. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila promicala se otvorenost svijetu, što je katkada vodilo k tomu da se svijet stavi na prvo mjesto. No, ubrzo se, na-kon što se osjetila sva dubina ’krize svijeta‘, shvatilo da vrjednota otvoreno-sti nije dostatna, te se od kršćana i crkvenih službenika iziskuje spremnost suprotstaviti se svijetu (J. Ratzinger). Takva kolebanja i traženja vidljiva su i u liturgijskome iskustvu Crkve. Unatoč tomu, liturgija nudi mudrost ispravnoga odnosa prema svijetu, vremenitim dobrima i poslanju da bude-mo blizu svima koji trpe.

Slaveći euharistiju Crkva u svijetu uprisutnjuje i ovjekovječuje (perpe-tuaret) žrtvu Križa te tako, obnovljena i urešena tom otajstvenom »sve-zom ljubavi« (vinculum caritatis), biva u svijetu trajan znak jedinstva (signum unitatis, usp. SC, 47) cijeloga ljudskoga roda. Kršćani se prepo-znaju po ljubavi. Slavlje euharistije milosni je trenutak u kojemu se ljubav Crkve nadahnjuje, pročišćuje, hrani, produbljuje i gdje pronalazi putove do onih kojima će naša svjedočanska ljubav ’vratiti ime‘ i uvesti ih radost djece Božje.

Slavlje euharistije, snagom poslanja koje se povjerava svim okupljeni-ma, oslikava Crkvu u izlasku, Crkvu poslanu u svijet, u sve ’periferije lju-bavi‘, koje su nerijetko prisutne upravo u središtima, ondje gdje se čini da sve vrvi životom. Zacijelo bi bilo lakše pronaći periferije prostorâ života, u

16živo vrelo 17

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR S R PA N J

3 N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska

Hoš 2,16.17b-18.21-22; Ps 145,2-9; Mt 9,18-26 5 U SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe, blagdan

vl.: Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9 6 S Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti, djevica i mučenica

Hoš 10,1-3.7-8.12; Ps 105,2-7; Mt 10,1-7 7 Č Svagdan: Hoš 11,1.3-4.8c-9; Ps 80,2ac.3bc.15-16; Mt 10,7-15 8 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 51,3-4.8-9.12-14.17; Mt 10,16-23 9 S Svagdan: ili: Bl. Marija od Propetoga Petković, djevica

Iz 6,1-8; Ps 93,1-2.5; Mt 10,24-33 10 N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P SV. BENEDIKT, opat, zaštitnik Europe, blagdan

vl: Izr 2,1-9; Ps 34,2-11; Mt 19,27-29 12 U Svagdan: Iz 7,1-9; Ps 48,2-8; Mt 11,20-24 13 S Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Bistrička:

Iz 10,5-7.13-16; Ps 94, 5-10.14-15; Mt 11, 25-27 14 Č Svagdan; ili: Sv. Kamilo de Lellis:

Iz 26,7-9.12.16-19; Ps 102,13-21; Mt 11,28-30 15 P Sv. Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 38,1-6.21-22.7-8; Iz 38,10-12.16; Mt 12,1-8 16 S Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija od brda Karmela

Mih 2,1-5; Ps 10,1-4.7-8.14; Mt 12,14-21 17 N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan: Mih 6,1-4.6-8; Ps 50,5-6.8-9.16b-17.21.23;

Mt 12,38-42 19 U Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 85,2-8; Mt 12,46-50 20 S Svagdan; ili: Sv. Apolinar, biskup i mučenik; ili: Sv. Ilija Prorok

Jr 1,1.4-10; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mt 13,1-9 21 Č Svagdan; ili: Sv. Lovro Brindiški, prezbiter i crkveni naučitelj

Jr 2,1-3.7-8.12-13; Ps 36,6-7ab.8-11; Mt 13,10-17 22 P Sv. Marija Magdalena, spomendan

vl.: Pj 3,1-4a (ili: 2Kor 5,14-17); Ps 63,2-6.8-9; Iv 20,1-2.11-18

23 S SV. BRIGITA, redovnica, zaštitnica Europe, blagdanvl.: Gal 2,19-20; Ps 34,2-11; Iv 15,1-8

24 N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 25 P SV. JAKOV APOSTOL, blagdan

vl.: 2Kor 4,7-15; Ps 126,1-6; Mt 20,20-28 26 U Sv. Joakim i Ana, roditelji Bl. Dj. Marije, spomendan

od dana: Jr 14,17-22; Ps 79,8-9.11.13; Mt 13,36-43 27 S Svagdan: Jr 15,10.16-21; Ps 59,2-5a.10-11.17-18; Mt 13,44-46 28 Č Svagdan: Jr 18,1-6; Ps 146,1b-6b; Mt 13,47-53 29 P Sv. Marta, spomendan

vl: 1Iv 4,7-16; Ps 34,2-11; Iv 11,19-27 (ili: Lk 10,38-42) 30 S Svagdan; ili: Sv. Petar Krizolog, biskup i crkveni naučitelj

Jr 26, 11-16.24; Ps 69, 15-16.30-31.33-34; Mt 14, 1-12 31 N OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

K O LO V O Z 1 P Sv. Alfonz Marija de'Liguori, biskup i crkveni naučitelj,

spomendan: od dana: Jr 28,1-17; Ps 119, 29.43.79-80.95.102; Mt 14,13-21

2 U Svagdan; ili: Sv. Euzebije Verčelski; Bl. Dj. Marija od AnđelaJr 30,1-2.12-15.18-22; Ps 102,16-21.29.22-23; Mt 14,22-36

3 S Svagdan; ili: Bl. Augustin Kažotić, biskupJr 31,1-7; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Mt 15,21-28

4 Č Sv. Ivan Marija Vianney, prezbiter, spomendanod dana: Jr 31,31-34; Ps 51,12-15.18-19; Mt 16,13-23

5 P Svagdan; ili: Posvećenje bazilike svete Marije VelikeNah 2,1.3; 3,1-3.6-7; Otpj. pj.: Pnz 32,35c-36.39.41; Mt 16,24-28

6 S PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO, blagdanvl.: Dn 7,9-10.13-14 (ili: 2Pt 1,16-19); Ps 97,1-2.5-6.9; Lk 9,28b-36

’dalekim krajevima‘ gdje mnogi žive u oskudici i bijedi; tu bi, čini se, bilo ’lako‘ služiti jer bi služenje lako progovorilo jezikom ljubavi i pronašlo utje-hu zahvalnosti. No, ondje gdje se čini da život buja, gdje su ljudi otuđeni i gdje robuju onomu što imaju – tu služenje iziskuje najprije snagu proroštva i spremnost za ’ludost ljubavi‘.

Crkva koja je u izlasku, ne mora odlaziti daleko. Potrebiti su danas bli-zu. Mudrost euharistije, oslonjene na darovanost, otvara nam oči da ih umijemo prepoznati. Primljeni dar obvezuje da im pristupimo.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Ulazna: 75.1 Spominjemo se, BožeOtpj. ps.: 131 Kliči Bogu, zemljo sva Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 136.2 Dođite k meni ili: 100-101 Kušajte i viditeZavršna: I Svi kliknimo Kristu

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Prvo čitanje Iz 66, 10-14cEvo mir ću na njih kao rijeku svratiti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeVeselite se s Jeruzalemom,kličite zbog njega svi koji ga ljubite!Radujte se, radujte s njime,svi koji ste nad njim tugovali,da se nadojite i nasitite na dojkama utjehe njegove,da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove.Jer ovo govori Gospodin: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda.Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.Kao što mati tješi sina,tako ću i ja vas utješiti– utješit ćete se u Jeruzalemu.«Kad to vidite, srce će vam se radovatii procvast će vam kosti ko mlada trava.Očitovat će se ruka Gospodnjana njegovim slugama.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20Pripjev: Kliči Bogu, sva zemljo!

Kliči Bogu, sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova,podaj mu hvalu dostojnu.Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!«

»Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!«Dođite i gledajte djela Božja:čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhute rijeku pregaziše.Stoga se njemu radujmo!Dovijeka vlada jakošću svojom!

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,pripovjedit ću što učini duši mojoj!Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,naklonosti ne odvrati od mene!

Drugo čitanje Gal 6, 14-18Ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesma Spominjemo se, Bože,tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Ps 48, 10-11

Zborna molitvaBože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu.


3. srpnja 2016.

18živo vrelo 19

MOLITVA VJERNIKA

Poslušni Kristovoj riječi i njegovu poslanju, uputimo svoje molitve nebeskomu Ocu za Crkvu i za sav svijet:1. Crkvu, zajednicu tvojih vjernika,

učinio si znakom spasenja u svijetu: daj da, oslobođena od svih navezanosti na prolazno, uvijek bude mjesto tvoje blizine za sve ljude, molimo te.

2. Za djelo naviještanja evanđelja odabrao si apostole i učenike: daj da se svi koje danas zoveš na put svećeništva radosno i u potpunome predanju odazovu tvome pozivu, molimo te.

3. Za sve ljude do kojih je doprla tvoja riječ spasenja: otvori im srca za tvoj dar spasenja i daj da budu graditelji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: pomozi nam da se uvijek prepoznajemo tvojim učenicima te sve zadaće i službe koje su nam povjerene vršimo u vjernosti evanđelju, molimo te.

5. Preminulu našu braću i sestre primi u zajedništvo svoje nebeske slave, molimo te.

Svemogući Bože, u svome Sinu Isusu Kristu dao si nam dar spasenja i povjerio nam zadaću svjedočanstva vjere. Čuvaj u nama svoju riječ da bude plodna spasenjem za nas i za ljude koje susrećemo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Kol 3, 15a.16aMir Kristov neka upravlja srcima vašim. Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!

Evanđelje Lk 10, 1-9 (kraća verzija)Počinut će na njemu mir vaš.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvoji-cu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali rad-nika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, ša-ljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I niko-ga putem ne pozdravljajte. U koju god ku-ću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bu-de li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Zrnje…


G otovo uvijek homilija se odnosi i tre-ba se odnositi na sve vjernike. Ali postoje određeni biblijski tekstovi

koji donose Kristove riječi koje se na poseban način tiču nas propovjednika, nas svećenika, Kristovih učenika, poslanih »dva po dva« u ovaj svijet. I to je dobro. Dobro je da mi, propovjednici, svojim vjernicima propovije-damo o sebi samima, da pred svojim vjerni-cima kazujemo kakvi bi trebali biti Kristovi propovjednici, Kristovi svećenici i biskupi, da se možda i zastidimo kakvi nismo, a trebali bismo biti.

Otupivači Božje riječi?Koliku važnost Krist daje nama propovjed-nicima, govori činjenica da on šalje svoje učenike »pred sobom«. Učenici imaju ulogu da svojim propovijedanjem, svojim uzornim življenjem pripremaju Kristov dolazak. Može nas to na trenutak začuditi, jer zašto bi Isus Krist vezivao svoj dolazak i svoju prisutnost za svoje učenike, propovjednike. No, Bog je u Isusu Kristu pokazao da ne želi doći do čovjeka bez čovjeka. Krist želi da se njegova

Riječ Isusova poslanja »Idite!« zahtije-va od učenika da se »odreknu samih sebe«, da »ostave sve«, pa i ’sigurnost‘ blizine s njim. Poslanje daje iskusiti novi oblik blizine. Onaj tko je poslan, uči se prepoznati Kristovu blizinu u iskušenjima svoga poslanja: u nepri-hvaćanjima, u progonima i lažnim osudama, u oskudici i trpljenjima… Kada nas i najbliži odbace ili prezru zbog vjernosti Riječi, tada blizina s Njim postaje intimnijom, dubljom, slobodnom od svake uvjetovanosti. Kušnje stoga nisu zaprjeka svjedo-čenju, nego mjesto njegova proči-šćenja i rasta.

Crkvi je prvo sredstvo evangelizacije svjedočanstvo izvornoga kršćanskog života, predanog Bogu – u zaje-

dništvu koje ništa nije kadro uništiti – i ujedno, u bezgra-ničnoj revnosti, predanog bližnjemu. »Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke, negoli učitelje, ili, ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci.« (Govor članovima Vijeća za laike, 2. listopada 1974.) Dobro je to izrazio sv. Petar pod-sjećajući koliki je čar čista i smjerna života »koji bez riječi pridobiva čak i one koji su neposlušni Riječi« (usp. 1Pt 3, 1). Crkva će, dakle, evangelizirati svijet ponajprije svojim ponašanjem, svojim životom, tj. življenim svjedočanstvom svoje vjernosti Gospodinu Isusu, svjedočanstvom života i predanosti, slobodom pred silama ovoga svijeta, jednom riječju – svetošću.

Papa Pavao VI., Evangelii nuntiandi, 41.

riječ događa i širi po čovjekovoj riječi, po čo-vjekovoj suradnji, kako bi time još više došla do izražaja čovjekoljubivost Božje riječi: nje-zina nenametljivost, poniznost i susretljivost spram čovjeka.

Upravo ta činjenica doziva u pamet oz-biljnost službe propovijedanja, ozbiljnost svećeničke i biskupske službe. Zbog nas, da, upravo zbog nas, Božja riječ katkada uopće ne dolazi do vjernika te oni ostaju lišeni Bož-je riječi. Zato je često »žetva velika«, a nas propovjednika malo. Malo nas je jer smo svojim životom »otupili« Božju riječ (Grgur Veliki). Na pameti nam je »kesa, torba, obu-ća«, ono izvanjsko. Važno nam je kako ćemo se mi pokazati, a ne kako će se Božja riječ pokazati po nama. Volimo da nas »putem pozdravljaju«, da nam se dive, umjesto da se divimo tomu kako vjernici po nama, grješni-cima, mogu i trebaju »pozdravljati« Božju ri-ječ. Već smo puno učinili ako si posvijestimo kolika »žetva« ovoga svijeta može propasti upravo zbog nas, zbog naše »otupjelosti«, jer se većma posvećujemo stvarima ovoga svije-ta, a tako malo Božjoj riječi.

Propovijed propovjednicima

MU

DR

OST

CR

KV

E

20živo vrelo 21

Ovce, a ne vukoviI ne samo to. Krist obećava svojim učenicima da će biti poslani kao »ovce među vukove«. Crkveni oci i ovdje imaju na umu ponajprije svećenike i bisk-upe. Tako sv. Ambrozije piše da time Krist želi poručiti nama, svećenicima i biskupima, da smo ponajprije mi »ovce«, a to znači da smo poslani svojim vjernicima da »ih vodimo milosti, a ne da oni budu naš plijen«. Postoji stalna opasnost da se i mi, propovjednici, pretvorimo u vukove koji svojom »zloćom ujedaju« (Grgur Veliki), plijene i pljačkaju svoje vjernike.

Da se to ne dogodi, Krist nam želi reći kako je predivno naviještati nje-govu riječ. Ona je tako moćna, tako duboka da je prava šteta što mi sa-mi, mi propovjednici, ne uviđamo kako je divno biti posvećen samo Božjoj riječi, toliko biti strastveno posvećen njoj da sve ostalo postaje sporedno. A mi ne trebamo činiti ništa posebno. Trebamo samo pustiti da Božja riječ po nama odjekne u ovome svije tu, da činimo ono što tako divno opisuje sveti pisac, a što je meni jedan od najljepših tekstova koji opisuju i moju službu propovjednika: »Slu-šajte, nebesa, sad ću govoriti; čuj, zemljo, riječi usta mojih! Nek’ mi nauk daždi poput kiše, kao rosa riječ nek‘ moja pada, kao kiši-ca po mladoj zeleni, kao pljusak po travi ve-likoj!« (Pnz 32, 1-2) Zato je prava šteta da se mi, propovjednici, pogubimo u sporednome, u izvanjskome, da se zabavljamo ovim svijetom i u ovom svijetu, da »prelazimo iz kuće u kuću«, umjesto da pustimo »kišicu« Božje riječi da pada po mladoj zeleni ovoga svijeta.

Da ne propustimo istinsku radostA kakvu li samo radost time propuštamo! Božja riječ dono-si radost nama propovjednicima i svima onima koji je slu-šaju, jer ta ista Božja riječ mijenja ljude, ruši zlo, »gazi po zmijama i štipavcima, po svoj sili neprijateljskoj«. Kako li je samo tužan život bez »moćne riječi« (T. Ujević), bez moćne Božje riječi!? Život nam se pretvara u Sodomu, ka-ko upozorava sam Krist. Božja pak riječ jest radost i do-nosi radost. I opet, da se slučajno i u tome trenutku ne bi-smo više radovali učincima, uspjesima Božje riječi negoli samoj Božjoj riječi, utjelovljenoj Riječi, Krist upozorava: »Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.« Tako je zapravo cijeli ovaj evanđeoski ulomak nama, svećenicima i biskupima, te svim vjernicima, jedan veliki, radosni poziv da zavolimo Božju riječ, da se njoj radujemo, da od njezine radosne moći i mi sami postanemo radosni.

Ivica R aguž

mi, mi propovjednici, ne uviđamo kako je divno biti posvećen samo Božjoj riječi, toliko biti strastveno posvećen njoj da sve ostalo postaje sporedno. A mi ne trebamo činiti ništa posebno. Trebamo samo pustiti da Božja riječ po nama odjekne u ovome svije tu, da činimo ono što tako divno opisuje sveti pisac, a što je meni jedan od najljepših tekstova koji opisuju i moju službu propovjednika: »Slu-šajte, nebesa, sad ću govoriti; čuj, zemljo, riječi usta mojih! Nek’ mi nauk daždi poput kiše, kao rosa riječ nek‘ moja pada, kao kiši-ca po mladoj zeleni, kao pljusak po travi ve-likoj!« (Pnz 32, 1-2) Zato je prava šteta da se mi, propovjednici, pogubimo u sporednome, u izvanjskome, da se zabavljamo ovim svijetom i u ovom svijetu, da »prelazimo iz kuće u kuću«, umjesto da pustimo »kišicu« Božje riječi da pada

A kakvu li samo radost time propuštamo! Božja riječ dono-si radost nama propovjednicima i svima onima koji je slu-šaju, jer ta ista Božja riječ mijenja ljude, ruši zlo, »gazi po zmijama i štipavcima, po svoj sili neprijateljskoj«. Kako li je samo tužan život bez »moćne riječi« (T. Ujević), bez moćne Božje riječi!? Život nam se pretvara u Sodomu, ka-ko upozorava sam Krist. Božja pak riječ jest radost i do-nosi radost. I opet, da se slučajno i u tome trenutku ne bi-smo više radovali učincima, uspjesima Božje riječi negoli samoj Božjoj riječi, utjelovljenoj Riječi, Krist upozorava: »Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.« Tako je zapravo cijeli ovaj evanđeoski ulomak nama, svećenicima i biskupima, te svim vjernicima, jedan veliki, radosni poziv da zavolimo Božju riječ, da se njoj radujemo, da od njezine radosne moći i mi

Ivica R aguž

riječi, toliko biti strastveno posvećen njoj da sve ostalo postaje sporedno. A mi ne trebamo činiti ništa posebno. Trebamo samo pustiti da Božja riječ po nama odjekne u ovome svije tu, da činimo ono što tako divno opisuje sveti pisac,

likoj!« (Pnz 32, 1-2) Zato je prava šteta da se mi, propovjednici, pogubimo u sporednome, u izvanjskome, da se zabavljamo ovim svijetom i u ovom svijetu, da »prelazimo iz kuće u kuću«, umjesto da pustimo »kišicu« Božje riječi da pada

A kakvu li samo radost time propuštamo! Božja riječ dono-si radost nama propovjednicima i svima onima koji je slu-šaju, jer ta ista Božja riječ mijenja ljude, ruši zlo, »gazi po zmijama i štipavcima, po svoj sili neprijateljskoj«. Kako li je samo tužan život bez »moćne riječi« (T. Ujević), bez moćne Božje riječi!? Život nam se pretvara u Sodomu, ka-ko upozorava sam Krist. Božja pak riječ jest radost i do-nosi radost. I opet, da se slučajno i u tome trenutku ne bi-smo više radovali učincima, uspjesima Božje riječi negoli samoj Božjoj riječi, utjelovljenoj Riječi, Krist upozorava: »Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.« Tako je zapravo cijeli ovaj evanđeoski ulomak nama, svećenicima i biskupima, te svim vjernicima, jedan veliki, radosni poziv da zavolimo Božju riječ, da se

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Ulazna: 207 Prigni se, svako koljeno ili: 78.2 Dođite, prignimo koljenaOtpj. ps.: Tražite, ubogi, Gospodina (ŽV 7-2007) Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo ili: 242 O sveta gozboZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod


10. srpnja 2016.

Petnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa ću se u pravednosti pojaviti pred tobom,nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.

Ps 17, 15

Zborna molitvaBože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Pnz 30, 10-14Blizu ti je riječ da je vršiš.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije je govorio narodu:»Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.Ova zapovijed što ti je danas dajemnije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao:’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći:’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37Pripjev: Tražite, ubogi, Gospodina

i oživjet će vam srce.

Tebi se molim, Gospodine,u vrijeme milosti, Bože;po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,po svojoj vjernoj pomoći!Usliši me, Gospodine,jer je dobrostiva milost tvoja,po velikom milosrđu obazri se na me!

A ja sam jadnik i bolnik –nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!Božje ću ime hvaliti popijevkom,hvalit ću ga zahvalnicom.

Gledajte, ubogi, i radujte se,nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.Jer siromahe Gospodin čuje,on ne prezire sužanja svojih.

Jer Bog će spasiti Sion– on će sagradit gradove Judine.Baštinit će ga potomci slugu njegovih;prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

Drugo čitanje Kol 1,15-20Sve je po njemu i za njega stvoreno.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaKrist Isus slika je Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj darove Crkve moliteljice da po pričesti napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

22živo vrelo 23

Braćo i sestre, Bog nas je pozvao da budemo bližnji ljudima koje susrećemo i svima kojima je potrebna pomoć drugih. Molitvom se utecimo nebeskome Ocu da nas ispuni duhom svoje ljubavi.1. Za tvoju Crkvu, sazdanu na Kristovoj ljubavi:

da bude mjesto istinskoga zajedništva tvojih vjernika te svim ljudima očituje ljepotu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Za pastire Crkve: čuvaj u njima mudrost vodstva; ispuni ih radosnim služenjem tvome narodu i nesebičnom brigom za najpotrebitije, molimo te.

3. Za braću i sestre koji nose teret bolesti i osamljenosti: daj im spoznati spasonosnu snagu trpljenja, a kršćane nadahni da u njima prepoznaju svoje bližnje, molimo te.

4. Za našu Domovinu: probudi u svim njezinim stanovnicima snagu zajedništva, a sve nositelje odgovornosti i vlasti ispuni nesebičnošću služenja i brigom za opće dobro, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: rasvijetli nam pogled vjere da sve ljude možemo gledati tvojim pogledom i ljubiti tvojom ljubavlju, molimo te.

Svemogući Bože, u svome Sinu Isusu Kristu objavio si nam čudesnu ljepotu svoga milosrđa. Rasvijetli nam pogled vjere da u svim potrebitima umijemo prepoznati svoje bližnje te imdjelatnom ljubavlju očitujemo tvoju blizinu. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pjesma prije evanđelja usp. Iv 6, 63c.68cRiječi tvoje, Gospodine, duh su i život;ti imaš riječi života vječnoga!

Evanđelje Lk 10, 25-37Tko je moj bližnji?

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i le-vit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posa-di na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva dena-ra, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bli-žnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijeloi pije moju krv,u meni ostaje,i ja u njemu,govori Gospodin.

Iv 6, 57

Popričesna molitva Gospodine, primili smo tvoje darove. Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva napredujemo u svetosti života.Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

MU

DR

OST

CR

KV

E

Biti bližnji

Jedan od načina Isusova poučavanja jest preoblikovanje postavljenoga mu pita-nja, s ciljem da svoga sugovornika, korak

po korak, dovede do toga da postavi pravo pi-tanje i pronađe pravi odgovor. Pri tome se do-gađa i to da sugovornik preispita i promijeni onu početnu nakanu s kojom je postavio pita-nje. Jedan takav proces imamo u današnjemu odlomku iz Evanđelja po Luki.

Što mi je činiti?Neki zakonoznanac, s ciljem da ga iskuša, pita Isusa: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« Isus mu na to postavlja protupita-nje upućujući ga da odgovor već postoji u Za-konu. On bi kao zakonoznanac to trebao znati. I zna. Na Isusovo pitanje što piše u Zakonu on odgovara citatima iz Knjige Ponovljenoga zakona (6, 5) i Levitskoga zakonika (19, 18b). Radi se o dvjema zapovijedima ljubavi: prema Bogu i prema bližnjemu. Isus je pohvalio za-konoznančev odgovor i rekao mu: »To čini i živjet ćeš.«

Međutim, zakonoznanac koji je htio isku-šati Isusa sada se sâm osjeća iskušanim i ima potrebu opravdavati se. Iz njegova pitanja »Tko je moj bližnji?« proizlazi zaključak da se osjetio prozvanim s obzirom na ljubav prema bližnjemu. Što se tiče ljubavi prema Bogu, či-ni se da nema nejasnoća: Bog je jedan i nema dvojbe o tome da samo njemu pripada ljubav življena svim srcem, svom snagom i svom du-šom. S ljubavlju prema bližnjemu je teže. Na svijetu je mnogo ljudi; kako će, dakle, zakono-znanac znati tko je među njima njegov bližnji, koga prema Zakonu treba ljubiti kao samoga sebe? To pitanje ima smisla jer kontekst u koje-mu se nalazi zapovijed ljubavi prema bližnjemu u Levitskome zakoniku, barem na prvi pogled, nudi veoma usko shvaćanje pojma bližnji. To možemo vidjeti u pouci: »Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga suna-rodnjaka. Tako ne ćeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima

svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!« (Lev 19, 17-18).

U okviru Knjige Levitskoga zakonika, na-vedeni propisi uklapaju se u temeljnu ideju svetosti Izraela kao Božjega izabranog naroda koji se ne smije povoditi za običajima i nači-nom života drugih naroda, nego treba slušati samo Božje zapovijedi (usp. Lev 18, 1-4). No, s druge strane, Knjiga Levitskoga zakonika ni-pošto ne zabranjuje kontakte s drugim narodi-ma niti ih smatra nužno neprijateljskim. Samo malo dalje u tekstu stoje riječi: »Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš!« (Lev 19, 34).

Drugim riječima, ljubav prema bližnjemu nije ograničena na sunarodnjake. Ona se odno-si na sve ljude, bez obzira na nacionalne, vjer-ske, političke ili druge razlike. No, znakovito je da Isus zakonoznancu na pitanje »Tko je moj bližnji?« ne odgovara navođenjem te rečenice (Lev 19, 34). To bi zakonoznanac ionako mo-rao znati. Umjesto brzoga i povr šnoga odgo-vora, koji bi smjerao prema pouci da bi bližnji trebao biti svaki čovjek, Isus raz rađuje zako-noznančevo pitanje propovijedajući mu više-

24živo vrelo 25

MU

DR

OST

CR

KV

E

slojnu prispodobu o milosrdnome Samarijan-cu, postupno otkrivajući da bližnji nije objekt, nego subjekt ljubavi.

Komu sam bližnji?Dotični Samarijanac vidio je na putu kojim je prolazio polumrtva čovjeka, kojega su razboj-nici ostavili uz put, pretučena i opljačkana, dok je išao iz Jeruzalema prema Jerihonu. Prije Sa-marijanca tim istim putem prolazili su jedan za drugim neki svećenik i levit, ali su oni izranje-na čovjeka zaobišli i nastavili dalje svojim pu-tem. Pretpostavimo li da su svećenik i levit išli u suprotnome pravcu tj. iz Jerihona u Jeruza-lem, možemo bolje razumjeti zašto su zaobišli ranjenoga čovjeka. Naime, ako su išli u Jeru-zalem da bi ondje vršili neku službu u hramu, doticaj s polumrtvim okrvavljenim čovjekom učinio bi ih obredno nečistim i zbog toga ne bi mogli ući u hram i sudjelovati u hramskome bogoslužju. Da su naišli na pretučena čovjeka nekom drugom prilikom, možda bi se zausta-vili i pomogli mu. Svećenik i levit možda uopće nisu loši i bezosjećajni ljudi koji ne bi drugomu

Zrnje…Prispodoba o milosrdnome Samarijan-cu dokida sveze koje ljude međusobno vežu i istodobno razdjeljuju. Prijatelj-stvo, obitelj, pripadnost jednom naro-du – mogu biti čvrste veze zajedništva, ali i čvrste mreže zatvorenosti u uski i ’interesni‘ krug ljudi, onesposobljuju-ći pogled za druge ljude. Slika Samari-janca proširuje sve sveze ljudske pri-padnosti u novu svezu zajedništva: biti »bližnji« svima. To »svima« uvijek se čita u konkretnosti osobe. I svakoga dana pronalazi novog bližnjeg. U mu-drosti evanđelja moj bližnji nije samo onaj koga nalazim ranjena i ostavlje-na, nego i onaj koji mene ranjava. To je put na kojemu ljubav preobra-žava zlo i gdje svjetlo rasvjetljuje tamu svijeta.

Zašto milosrđe u pojedinim slučajevima ne pomaže svima onima koji su u istoj situaciji? […] Isus pripovijeda ovu

prispodobu da bi odgovorio na to pitanje. »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«, stoji u Božjem zakonu. »A tko je moj bližnji?«, pita jedan zakonoznanac Isusa. Ne mogu ljubiti sve, ne mogu prema svima biti milosrdan. O tome se i ne radi. Ljubav prema bližnjemu je konkretna. Tko je moj bližnji? […] Odlučujuće je to da je Samarijanac, tuđinac i polupoganin, nešto učinio. Neizbježno osjećamo da je njegov čin bio ispra-van, primjeren situaciji. Smatramo ispravnim i pravednim da u našemu modernom pravnom poretku čak postoji zakonski uređena dužnost pomaganja. Za Samarijanca Isus navodi i što je osjećao: »esplanchnisthe« – bio je ispunjen dubokim suosjećanjem. […] Milosrđe je konkretno, ne tiče se na neki način svih, nego onoga tko sada i ovdje treba moju pomoć. Tako vidimo i Isusa u susretu s pojedincima. On je posve obuzet pažnjom i brigom, sasvim je tu, uz osobu koja ga oslovljava, i posvećuje joj se.

Christoph Schönborn, Našli smo milosrđe, 53.-55.

pomogli, ali se u ovoj zgodi pokazuju kao ljudi koji ne poznaju Zakon onako kako ga treba po-znavati. Oni vjerojatno znaju sve ono što im je potrebno za vršenje njihove svećeničke i levit-ske službe, ali ne znaju za prvenstvo čovjeka u odnosu na zakonske propise.

Za razliku od njih, milosrdni Samarijanac, koji bez premišljanja pomaže pretučenomu čovjeku, postavlja stvari na pravo mjestu. Naj-prije se pobrinuo za ranjenoga čovjeka i smje-stio ga u gostinjac. Potom je nastavio dalje da bi obavio svoj posao, ali će se ponovno vratiti te se i dalje brinuti za čovjeka kojega je našao na svome putu. Dobro djelo koje je učinio nije jednokratna usluga strancu, nego čin ljubavi koja uspostavlja zajedništvo s bližnjim.

Prisjetimo li se u svemu ovom da su Židovi i Samarijanci inače bili u neprijateljskim od-nosima, ovom prispodobom Isus pokazuje ko-liko mu je stalo do uspostave temeljnoga ljud-skoga zajedništva. To zajedništvo uspostavlja se u ljubavi koja pitanje »Tko je moj bližnji?« preoblikuje u poziv da se bude bližnji svakom čovjeku kojega susrećemo na svome putu.

Domagoj Runje

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomažeOtpj. ps.: Gospodine, tko smije prebivati

(ŽV 9-2006)Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 247 Uzmite, jediteZavršna: 167.1 i 5 O Stvoritelju ljudi


17. srpnja 2016.

Šesnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaEvo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo.

Ps 54, 6.8

Zborna molitvaMolimo te, Gospodine, budi nam milostiv i darežljiv. Produbi nam nadu, vjeru i ljubav, da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 18,1-10aGospodine, nemoj mimoići svoga sluge!

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ula-zu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spa-zi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, ne-moj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom ot-počinite. Donijet ću krišku kruha da se okri-jepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!«Abraham se požuri u šator k Sari pa joj re-če: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna!Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugo-jena, i dade ga momku da brže zgotovi.

Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod stablom dok su blagovali.Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On od-govori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 15,2-4ab.5abPripjev: Gospodine, tko smije prebivati

u šatoru tvome?Onaj samo tko živi čestito,koji čini pravicu,i istinu iz srca zbori,i ne kleveće jezikom.

Koji bližnjem zla ne nanosii ne sramoti susjeda svoga;koji zlikovca prezire,a poštuje one što se Gospodina boje.

Koji se zaklinje prijatelju,a ne krši prisege,i ne daje novca na lihvu,i ne prima mita protiv nedužna.

Drugo čitanje Kol 1,24-28Otajstvo pred vjekovima skriveno,a sada očitovano svetima njegovim.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mu-kama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.

Darovna molitvaBože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast nek bude na spasenje svima. Po Kristu.

26živo vrelo 27

MOLITVA VJERNIKANjoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pro-nesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obzna-niti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja usp. Lk 8,15Blago onima koji riječ Božju zadrže u dobrui plemenitu srcu i donose rod u ustrajnosti!

Evanđelje Lk 10,38-42Marta ga primi u kuću. Marija je izabrala bolji dio.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sje-de do nogu Gospodinovih i slušaše riječ nje-govu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživa-njem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluži-vati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo, na vratima stojim i kucam, govori Gospodin: posluša li tko glas moji otvori mi vrata, unići ćuk njemu i večerati s njim,i on sa mnom.

Otk 3, 20

Popričesna molitva Budi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Po Kristu.

Okupljeni za stolom Kristove riječi i Kristova tijela, molitvom zazovimo Oca nebeskoga da nas obdari duhom poučljivosti i iskrenoga služenja.

1. Rasvijetli mudrošću Duha Svetoga svoju Crkvu da uvijek s vjerom osluškuje tvoj glas te u svemu svome poslanju svjedoči tvoju ljubav svakomu čovjeku, molimo te.

2. Čuvaj u svetosti života papu našega Franju, (nad)biskupa I. i sve pastire Crkve da, poslušni tvojoj riječi, budu hrabri učitelji i predvodnici tvoga naroda na putu kroz svijet, molimo te.

3. Obdari radosnim predanjem i nesebičnošću ljubavi sve koji se stavljaju u službu bolesnih, nemoćnih i svih potrebitih, molimo te.

4. Nas koji se utječemo tvojoj dobroti oslobodi od svake navezanosti na zemaljska dobra; pomozi nam da na početak svojih briga umijemo staviti ono što je potrebno za život vječni, molimo te.

5. Primi u svoj očinski zagrljaj naše pokojne i daruj im mjesto za nebeskim stolom, molimo te.

Svemogući Bože, po primjeru tvojih službenica Marte i Marije otkrivaš nam put evanđeoskog života. Molimo te, čuvaj u nama duh prave molitve i nadahni nas za radosno služenje bližnjima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaEvo, na vratima stojim i kucam, govori Gospodin: posluša li tko glas moji otvori mi vrata, unići ćuk njemu i večerati s njim,i on sa mnom.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

vajale od Isusa dok govori. Marta bi tako slu-šala i služila, a Marija bi samo slušala. Marti je to u jednome trenutku zasmetalo te se obraća Isusu da on prekine takav sestrin stav.

Briga »za mnogo«U Martinom se glasu osjeća prigovor i želja da Isus stane na njezinu stranu i prigovori njezi-noj sestri što joj ne pomaže. Isus opaža ton, ali ne će postupiti po Martinome očekivanju. Ipak, njegov ton ostaje prijateljski. Dva puta Martu naziva imenom. U svome odgovoru Isus Marti kaže da se brine »za mnogo«. Na što se odnosi to mnogo? Na ono čime se bavi služenjem kod stola ili na nešto drugo? Da joj je Isus htio prigovoriti ponašanje kod stola, vjerojatno bi to učinio ranije, a ne kao reakciju na njezin prigovor. Vjerojatnije je da se odnosi na ono što Marta čini u tome trenutku. Brine se za Isusovu reakciju, odnosno izostanak re-akcije prema Mariji. Brine se za ono što ona radi i to uspoređuje sa sestrom i brine se za sestru i njezino ponašanje. To je mnogo. Nje-zina je pozornost raspršena na Isusa, Mariju i sebe samu. Marta se uznemiruje za mnogo, a jedno je potrebno. Što je to jedno? Ono što je Marta do tada činila. Slušala Isusa i istodobno činila što je trebala.

Sve dok nije zastala i počela prigovarati Isusu i sestri, njezin je način slušanja bio sa-svim dobar. Bio je neraspršen. Bio je ponesen jednim. Slušala je Isusa i posluživala. Nije se bavila sestrom i nije u sebi prigovarala Isusu što joj sestru pušta da ga samo sluša. Isus taj Martin način slušanja i služenja hvali, a pri-govore i usporedbe kasnije ne odobrava. Uz to, Isus uzima Mariju u zaštitu od Marte. Pri tome ne vrjednuje njezin stav više od Marti-noga, nego samo kaže da se Mariji ne treba oduzeti dobar izbor koji je napravila. Time je Martina molba odbijena, a ona sama prihva-ćena. Marijin je stav prihvaćen, ali nije postao mjerodavan i za Martu.

Tekst je nošen temeljnom mišlju kako u nasljedovanju Isusa ima različitih stavova i kako je dobro da je tako. Različiti načini na-sljedovanja dobro su došli i ne treba ih suprot-

Isus je na putu u Jeruzalem i ulazi u neko selo bez imena. U svoju ga kuću prima Marta. Marta ima sestru Mariju. Marta

koja je primila Isusa u svoju kuću zauzeta je posluživanjem, a njezina sestra sjedi do Isuso-vih nogu i sluša ga. Neki prijevodi kažu da je i Marija sjedila do Isusovih nogu. Time se poka-zuje da obje sestre sjede do Isusovih nogu. Ne r azlikuju se po tome jesu li uz Isusa i slušaju li ga, nego po nečemu drugom. Ovim malim pro-mjenama u prijevodu mijenja se i uvriježena slika po kojoj samo jedna sestra sluša Isusa, a druga je zauzeta poslovima pa nema vremena za slušanje. Ta se slika ovim malim izmjenama postavlja u pitanje. Marija bi činila isto što i njezina sestra. Marta bi prva sjedila do Isuso-vih nogu, a Marija je oponašala svoju sestru.

No, dok obje sjede i dok se naoko čini da čine isto, ipak se pokazuje razlika. Marta uz sjedenje čini i nešto drugo. Marta je najvjero-jatnije zaposlena pripremom jela ili služenjem za stolom. Najvjerojatnije Luka ne misli da je Marta bila negdje drugdje pa pristupila Isusu, nego je slušala Isusa i bila zaposlena posluži-vanjem i u jednom trenutku zastala i postavila Isusu zahtjev da pokrene njezinu sestru da či-ni što i ona čini. Valja pretpostaviti da je pro-storija u kojoj su bili jedna i da u kući nema nekih odvojenih prostorija koje bi Martu od-

MU

DR

OST

CR

KV

E

Marta i Marija

V. Blažanović, 2009.

28živo vrelo 29

stavljati. Marta bi htjela da sestra čini isto što i ona. Isus štiti Mariju i pušta ju da se ponaša na svoj način. Nije dobro nametati svoj način služenja i nasljedovanja drugome.

U temelju, međutim, stoji zajedništvo. Obje su sestre u službi i slušaju Isusa. Na tome temelju stoje i smiju postojati razlike. Nije do-bro nasilno ih mijenjati. Nije potrebno vlastiti način služenja nametati kao mjerilo drugima koji su sami našli svoj dobar dio i svoj dobar odnos prema Isusu.

Dva nesuprotstavljena načina životaNa Zapadu se ponašanje dviju sestara iskri-staliziralo kao dva načina života: aktivni i kon-templativni. Njih se ponekada preoštro su-protstavljalo. Iznijansirana interpretacija vodi računa o pitanjima s kojima se prva zajednica bavila. Ta se pitanja pojavljuju i danas. Na njih Luka daje mjerodavan odgovor.

Riječ je o različitim oblicima života, moli-tve, slavljenja, odnosa prema vremenu i ak-tivnostima. Luka sugerira potrebu slobode i različitosti. I danas u zajednicama vjernika postoje vidljive razlike u slavljenju liturgije,

odnosa prema drugim članovima ili odnosa prema različitim aktivnostima. Nije ni potreb-no ni dobro jedan model nametati svima. Po-trebno je imati otvoreno srce za Isusove riječi i čineći ono što netko smatra ispravnim pusti-ti da drugi to može vidjeti drukčije i da smije graditi drukčiji stav. Isusu ne smeta što Marta sluša i poslužuje. Ne smeta mu ni što Marija samo sluša. Ne pristaje, međutim, na to da mu Marta koja ga je primila u kuću sugerira kako da se odnosi prema njezinoj sestri, niti prista-je na to da njezina sestra treba biti kao i ona. Marta bi upravo zato što je Isusa primila u ku-ću, trebala naučiti kako ima pravo biti i pona-šati se u skladu sa svojim sposobnostima, ali da nema pravo Isusa upotrebljavati kao sred-stvo pritiska na svoju sestru i sredstvo kojim bi sestru htjela po svojoj mjeri. U zajednicama uvijek postoji nagnuće da oni koji najviše daju u jednome trenutku osjete potrebu oblikovati druge po svojoj mjeri. Njima je potrebno uvi-jek iznova vraćati se na Lukin tekst i otkrivati kako je ono što rade i daju dobro, ali kako je potrebno suzdržati se od instrumentaliziranja vjere i nametanja svoga modela najbližima.

Ante Vučković

Zrnje…

U našemu kršćanskom životu molitva i rad trebaju biti uvi-jek duboko povezani. Molitva koja ne potiče na stvarno

djelovanje prema siromašnomu bratu, bolesnomu, potrebito-mu pomoći, bratu u nevolji, neplodna je i nepotpuna. Ali, isto tako, kada se u crkvenome služenju pažnju posvećuje isklju-čivo onome što se čini, kada se pridaje veću važnost stvarima, obredima, strukturama, i kada se zaboravlja da je u središtu Krist, kada se ne izdvaja vremena za razgovor s Njim, tada se javlja opasnost da služimo samima sebi, a ne Bogu, prisutnom u bratu koji je u potrebi. Sveti je Benedikt način života koji je preporučivao svojim redovnicima sažeo u dvije riječi: »Ora et labora«, »Moli i radi.« Iz kontemplacije, iz čvrstoga odnosa prijateljstva s Bogom, u nama se rađa sposobnost da živimo i naviještamo Božju ljubav, njegovo milosrđe, njegovu nježnost prema drugima. I naš rad s bratom u potrebi, naš karitativni rad koji se očituje u djelima milosrđa, dovodi nas Gospodinu, jer vidimo Gospodina u bratu i sestri u potrebi.Papa Franjo, Nagovor uz molitvu ’Anđeo Gospodnji‘, 21. VII. 2013.

»Kriza naše molitve je kriza načela«, uči nas papa Benedikt XVI. Moliti znači prihvatiti vlastitu nemoć, vlastitu nedostatnost i nužnu upućenost na Onoga koji je izvor svega. Svoje opira-nje molitvi pokušavamo ’opravdati‘ tvrd-njom da Bog nije naš sluga, da nam ne dolazi kako bi ispunio naše prohtjeve. U dubini pote škoće s molitvom stoji ne-spremnost da prihvatimo Boga s kojim se stupa u odnos po molitvi i spremnosti slušanja. Nemoć za molitvu očituje pre-moć pouzdanja u sebe i u svoje snage. Zato molitva preobražava nas, naše životne sta vove. Što je manje uslišana, to dublje propituje nas, naša htijenja i odnos prema životu. Biva uslišana tek kada uspostavi sklad Božje i naše volje.

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

30

OTAJSTVO I ZBILJA 24. srpnja 2016.

Sedamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Bog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moć i silu narodu svome.

Ps 68, 6-7.36

Zborna molitvaBože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 18, 20-32Čitanje Knjige PostankaU one dane: Reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov prete-žak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.« Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abra-ham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevi-nih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?« Nato reče Gospodin: »Ako na-đem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.« Abraham će opet: »Ja se evo usuđujem govoriti Go-spodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.« I dometnu Abraham: »Ako ih se možda na-đe četrdeset?« Odgovori: »Neću to učini-ti zbog četrdesetorice.« Abraham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim.

Ako ih se ondje nađe možda trideset?« Odgo-vori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem tri-deset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.« Nato će Abra-ham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progo-vorim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te desetorice.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 138, 1-3.6-8Pripjev: Kad sam te zazvao,

uslišio si me, Gospodine.Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srcajer si čuo riječi mojih usta.Pred licem anđelâ pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojemza tvoju dobrotu i vjernost.Kad sam te zazvao, uslišio si me,dušu si moju pokrijepio.

Drugo čitanje Kol 2, 12-14Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: S Kristom suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti da rove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svag-dašnji život i dovedu nas u vječnu radost. Po Kristu.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 81 Bog je u svom svetom hramuOtpj. ps.: Kad sam te zazvao (ŽV 7-2007)Prinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ImeZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

30živo vrelo 31

Pjesma prije evanđelja Rim 8,15bcPrimiste Duha posinstva: u njemu kličemo: »Abba! Oče!«

Evanđelje Lk 11, 1-13Ištite i dat će vam se!Čitanje svetog Evanđelja po LukiJednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Go-spodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad moli-te, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kra-ljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uve-di nas u napast!« I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i re-kne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prija-telj mi se s puta svratio te nemam što stavi-ti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječi-ca sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i da-ti mu što god treba zbog njegove bezočnosti. I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mje-sto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, zna-te dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavion darovao. Koji živi.

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, snagom Kristova predanja za spasenje svijeta svi smo postali djecom nebeskoga Oca. S pouzdanjem u njegovu očinsku dobrotu uputimo mu svoje molitve:1. Za Crkvu u svijetu: da, pouzdana u tvoju

milost i okrijepljena tvojim Duhom, svim narodima pruža svjedočanstvo tvoga milosnog očinstva, molimo te.

2. Za papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: čuvaj ih u svojoj istini i obdari ih svojom mudrošću da budu hrabri predvodnici tvoga naroda na putu k tebi, molimo te.

3. Za sve koji su pritisnuti životnim kušnjama i za one koji nemaju nade: probudi u njima duh iskrene molitve kako bi u tebi mogli prepoznati dobroga Oca, molimo te.

4. Za nas i naše obitelji: obnovi u nama dostojanstvo tvojih sinova i kćeri i daj da po ljubavi koja radosno služi sve više prihvaćamo jedni druge, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre: po svojoj dobroti primi ih u svoje vječno kraljevstvo, molimo te.

Svemogući vječni Bože, u svome Sinu Isusu Kristu dao si nam primjer novoga života i poučio nas duhu molitve i radosnoga predanja tvojoj volji. Nadahnjuj nas i krijepi da nam život bude trajna hvala tvojem imenu. Po Kristu Gospodinu našemu.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

G ospodine, nauči nas moliti – tražili su apostoli od Isusa nakon što su bili svjedoci njegove molitve. Iako evanđe-

listi ističu kako je Isus redovito molio, stvarnu pozornost posvećuju samo molitvama izreče-nim u odlučujućim životnim trenutcima. Sto-ga i molitveno ozračje koje donosi sveti Luka, premda je opisano gotovo usputno, služi kao poziv na nasljedovanje i uvod u pouku koja slijedi. Isus uslišava želju učenike i uči ih mo-litvi koju nazivamo Molitvom Gospodnjom. Unatoč nazivu, riječi koje je Isus izgovorio, nisu izvorno njegove. Dio su stoljetne preda-je njegova naroda. Slike kojim se služi strogo su biblijske, a čitave rečenice nalazimo u ra-znim dijelovima Svetoga pisma. Izgovarajući drevne riječi molitvenoga iskustva svoga na-roda Isus ih je preobrazio u vlastito iskustvo, a doživljaj Boga iz Svetoga pisma pretvorio je u osobno svjedočenje te pozvao učenike da ga u tome nasljeduju.

Božje djelovanjeMolitva koju Isus uči apostole škola je molitve. Odgovor je na njihovo traženje. Isus im daje model te objašnjava kako funkcionira. Kao u školi stranih jezika uči ih govoriti Božjim je-zikom. Stvara temelj, a onda ostavlja slobodu komunikacije. Najprije okreće njihov pogled prema Bogu kao Ocu i stavlja ih u sinovski od-nos prema njemu. Želi da Bog bude prepoznat kao Bog i takav slavljen dok ga čitav svijet ne

upozna kao Oca. To znači »svetiti Ime njego-vo«. Ime u Svetome pismu označava cjelovi-tost osobe. Čovjek ne može svojom molitvom dodati ništa Božjoj svetosti, ali ga može pre-poznati kao Svetoga. Čovjekova molitva ne će Boga učiniti svetijim, ali Božje ime po mo-litvi može biti sveto u čovjeku. Isus ističe da je pred Bogom potrebno govoriti o Bogu kako bi se čovjekov pogled uzdigao prema njemu. Jednako tako posvješćuje da se molitvom ne uvodi Boga u ljudske želje i potrebe, nego se čovjeka uvodi u njegovu volju. Od molitve ne treba očekivati da Bog učini ono što ljudi žele, nego po molitvi čovjek postaje sposoban vršiti ono što Bog hoće. Crkveni su oci molitvu us-poređivali s lancem kojim je brod na uzbur-kanom moru sigurno vezan uz obalu. Kad se poteže lanac ne primiče se stijena lađi, nego lađa obali. Tako je i čovjek molitvom povezan s Bogom, ona ga drži na uzburkanome moru života, a čovjek moleći postaje bliže njemu.

Isus ostavlja prostora i za naša osobna tra-ženja: »Daj nam…, oprosti nam…, ne uvedi nas…«. Međutim, smješta ih u ranije izrečeni kontekst. Govor o kruhu znatno nadilazi sred-stvo koje taži glad, jer »ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta« (Mt 4, 4). Kruh predstavlja hranu koja nam je potrebna u svim oblicima: tjelesno, psi-hološki, intelektualno, duhovno… Kruh je znak želje za životom u svim njegovim dimenzijama i, u konačnici, znak punine života koja nam je

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Reinhold Schneider, u svome izlaganju Očenaša, piše: »Očenaš započinje s velikom utjehom; smijemo reći ’Oče‘. U toj je jednoj riječi sadržana sva povijest otkupljenja. Smijemo reći ’Oče‘

budući da je Sin bio naš brat i da nam je objavio Oca; budući da smo po njegovu djelu ponovno po-stali Božja djeca.« Današnji čovjek, ipak, nema više tako jasno izražen osjećaj za veliku utjehu riječi »otac« jer je iskustvo oca u višestruku pogledu ili posve odsutno ili je zasjenjeno manjkavostima očeva. Stoga moramo naučiti, polazeći od Isusa, što zapravo znači »otac«. U Isusovim se govorima Otac pojavljuje kao izvor svakoga dobra, kao mjerilo čovjeka koji je postao pravedan (»savršen«)… »Ljubav koja ide do kraja«, koju je Gospodin ostvario na križu moleći za svoje neprijatelje, pokazuje nam narav Oca. On je ta Ljubav. Budući da ju Isus ostvaruje, posve je »Sin« i poziva nas da i mi postanemo sinovi – polazeći od ovoga mjerila.

Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, I, 148.-149.

Sklad božanskoga i ljudskoga

MU

DR

OST

CR

KV

E

32živo vrelo 33

obećana u Kraljevstvu za koje molimo da dođe. Isus potvrđuje: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« (Iv 10, 10) Izbjegavanje napasti znači uviđanje koliko smo udaljeni od Božje volje vlastitim željama te molimo Boga snagu da ih se oslobodimo. Oproštenje, pak, podrazumijeva i našu obvezu opraštanja, ali ne kao uvjet, jer Božji se oprost ne kupuje, nego stoga što onaj koji ima zatvoreno srce za oprost ne može primiti ni dar praštanja.

Unatoč ljepoti i važnosti molitve koju je Isus naučio svoje učenike, njegova pouka o molitvi nije u lijepo složenoj formuli i skladu riječi. Naglasak je da Bog uvijek čuje naše mo-litve te ih, kada su one usklađene s njegovom voljom, uvijek uslišava. »Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!« Usto, razbija iluziju da mi bolje od Boga zna-mo što je za nas dobro ili da bi njegova volja išla protiv naše sreće: »Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, ko-liko li će više Otac s neba obdariti Duhom Sve-tim one koji ga zaištu!«.

Ljudska intervencijaBog ne skriva čovjeku planove koje ima s njime. Današnjemu prvom čitanju prethodi rečenica: »Jahve pomisli: ’Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti kad će od Abrahama nastati ve-lik i brojan narod te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati. Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno, tako da Jahve mogne ostvariti što je Abrahamu obećao.« (Post 18, 17-19) Nakon toga susrećemo se s gotovo nevjerojatnom si-tuacijom. Za Sveto pismo Bog je onaj koji je stvorio čovjeka i na razne načine djeluje u nje-govu životu. Zgoda susreta Boga s Abrahamom

opisuje kako se prvi put u povijesti čovjek usu-dio intervenirati svojom molitvom u Božje pla-nove. Slika kao da je preuzeta s neke od tržnica Bliskoga istoka. Trgovac i kupac uživaju u umi-jeću trgovanja. Nastoje postići najbolju cijenu, ali ne poniziti jedan drugoga. No, ulog je puno veći. Radi se o životima stanovnika Sodome. Taj je grad bio poznat po svome bogatstvu. No, bogatstvo ga je učinilo oholim. Postao je do-statan samome sebi, prezirući druge i samoga Boga. Tu se nije svetilo njegovo Ime. Bog nije bio prepoznat kao Bog. Zanimljivo je da Bog prihvaća čovjeka kao zagovornika i ne poka-zuje znakove nestrpljenja. Odgovara na svaki Abrahamov upit te prihvaća njegovu slobodu u ophođenju, koja proizlazi iz svijesti o Božjoj svetosti. Naime, Abraham zna da Bog ne može kazniti nevinoga s grešnikom jer bi na taj na-čin sam pogazio svoju svetost i profanirao se. S druge strane, već se nazire svijest o Božjem očinstvu koje ne može odbaciti ni jednu osobu. Stoga, osim odgovornosti čovjeka za svoje po-stupke, Bog želi da on odbaci i kainovsku ne-brigu za druge. Mio mu je Abrahamov zagovor za članove drugoga naroda, raduje ga njegovo prepoznavanje mogućnosti pravednoga življe-nja i vjera u ljudsku dobrotu, čak i tamo gdje je »velika vika«.

To je put prema bratstvu cijeloga čovječan-stva i prepoznavanju Boga kao nebeskoga Oca. Abraham je postigao cijenu od deset pravedni-ka koji mogu spasiti grad. No, nastavak doga-đanja u Sodomi svjedoči da je i ona bila pre-visoka, pa ju je Bog spustio do te mjere da je jedan Pravednik spasio cijeli svijet. »Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zaduž-nicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.«

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi meOtpj. ps.: Gospodine, ti nam bijaše okrilje

(ŽV 9-2007 ili www.hilp.hr) Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 199-200 O Kruše živi, milosniili: 100-101 Kušajte i viditeZavršna: XVII O Bože, ti si oduvijek


31. srpnja 2016.

Osamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaO Bože, spasi me, Gospodine, u pomoć mi pohitaj! Ti si pomoć moja i spasitelj: Gospodine, ne kasni!

Ps 70, 2.6

Zborna molitvaGospodine, vođo i stvoritelju naš, mi se tobom ponosimo. Nek nad nama bude tvoja dobrota. Obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Prop 1,2;2,21-23Što ima čovjek od sve brige srca svoga?

Čitanje Knjige PropovjednikoveIspraznost nad ispraznošću, veli Propo-vjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su nje-govi dani doista mukotrpni, poslovi mu pu-ni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 90, 3-6.12-14.17

Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okriljeod koljena do koljena.

Smrtnike u prah vraćaši veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«Jer je tisuću godina u očima tvojimko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,kao trava su što se zeleni:jutrom cvate i sva se zeleni,a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojitida steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojimda kličemo i da se veselimo u sve dane!Dobrota Gospodina, Boga našega,nek bude nad nama!Daj da nam uspije djelo naših ruku,djelo ruku naših nek uspije!

Drugo čitanje Kol 3, 1-5.9-11Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit,rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPosveti, molimo, Gospodine, ovaj prinos i primi našu unutarnju žrtvu: učini da ti postanemo vječnim darom.Po Kristu.

34živo vrelo 35

Svemogućemu Bogu, u kojemu je pohranjeno sve naše blago, povjerimo svoj život i njemu se pouzdanom molitvom utecimo:

1. Crkvu svoju, Gospodine, poslao si da u svijetu bude znak neba. Okrijepi ju svojom mudrošću da ne teži za bogatstvom svijeta, nego da se u radosnom služenju zauzima za vječna dobra, molimo te.

2. Za pastire Crkve: okrijepi ih svetošću života u služenju tvome narodu i obdari ih proročkom hrabrošću u naviještanju radosti evanđelja, molimo te.

3. Za ljude koje si obdario obiljem zemaljskih dobara: daj im spoznati da vrijednost života ne počiva u blagu koje posjeduju, nego u vjernome življenju tvoje riječi, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: probudi u nama ljubav koja umije prepoznati sve ojađene, siromašne i sve potrebite te im svojom nesebičnošću posvjedočimo tvoju ljubav, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: za dobra koja nam s ljubavlju ostaviše nagradi ih blagom vječnoga života, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, prodahni nas mudrošću evanđelja da se zemaljskim dobrima znademo pravo služiti, a za nebeskima istinski težiti. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pjesma prije evanđelja Mt 5, 3Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Evanđelje Lk 12, 13-21Što si pripravio, čije će biti?

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čo-vjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmi-šljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam kruh života, govori Gospodin: Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti;tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Iv 6, 35

Popričesna molitvaGospodine,ti nas oživljuješ nebeskim darom: prati nasstalnom ljubavlju i učini dostojnima vječnog otkupljenja. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

U prvome susretu s izvornim tekstom današnjega prvog čitanja na hebrej-skome jeziku naučio sam napamet če-

sto spominjane riječi Knjige Propovjednikove: Habél habalím hakól habél. – »Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost.« Izgovara-jući tu rečenicu, lako se osjeti da riječ ’ispra-znost‘ na hebrejskome odražava prolazak vje-tra; to je dah koji govori o nestalnosti. I mi u hrvatskome kažemo da je vrijeme proletjelo, da su godine i ljudi prohujali, nekada poput vihora, a nekada poput blagoga daška. U toj slici vidimo određenu prisutnost. Dogođeno nije nestalo, ali postajemo svjesniji da ljudska mjerila ne mogu biti konačna; da svijet ima svoje izvorište i svoj uvir koji nas nadilaze.

Te biblijske riječi ostavljaju u nam a po-mije šane osjećaje: osjećaj nesigurnosti, pita-nja o naporima koje ulažemo, o vrijednostima za koje se zalažemo. I lako se javi dojam da čvrsto tlo na koje se oslanjamo i nije tako čvr-sto, što za sobom može ostaviti dojam uzalud-nosti, uvlačeći dušu u tugu i tjeskobu, sa sve dubljim pitanjem: Čemu napor i trud?

Pogled skučen prividnimZnamo da je za dubok susret s Bogom redovito potrebno proći kroz iskustvo koje prijeti ništa-vilom. Najčešće je to neko trpljenje, susret sa smrću dragih osoba, dodir u kojemu se otvara ponor ljudske bezizlaznosti. Znamo i to da svako iskušenje nastaje onda kada ne vidimo Božju prisutnost; kada nam se zamagli pogled na objavljenu životnu istinu Kristova dolaska na svijet, njegova trpljenja i uskrsnuća. Ako pogled nije oslobođen privida, bljeska prolaz-nosti, ako srce nije oslobođeno lažnih sigurno-sti, put do Boga prepun je zaprjeka.

Današnja Božja riječ ne govori o tome da bi se svijet i materijalna dobra obescijenila, nego da se za njih ne vežemo, da im ne pridajemo vrijednost koja bi natkrilila vječnost. Koliko samo puta trebamo ponavljati naizgled jasne istine da novac nije sve; da uspjeh nije sve;

Ispraznost pred Kristovom ispunjenošću

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

da moć nije sve; da je toliko toga suvišno… Premda riječ Knjige Propovjednikove nije po-sljednja, nego ’pretposljednja‘, valja ju češće ponavljati, da Bog, koji jest sve, ne bude susta-nar s ispraznošću, s prolaskom vjetra, s nepo-stojanošću, sa zrncima prašine u letu…

Jer, suprotnost vjeri nije ateizam, već ido-latrija: stavljanje uz Boga njegovih karikatura, njegovih suparnika, a najgori su idoli oni ko-ji lako navuku religijsku odjeću. Zato istinski vjernik ne može biti ne-kritičan, ali istodobno i vedar i zahvalan; vjernik koji svojim dahom nemilosrdno otpuhuje svaki privid, banalno-sti, umišljenost o veličinama skraćenih, nekr-šćanskih putova. Istinska duhovnost uvijek je blizu prepoznavanja granica i osjećaja za ne-stalnost. I baš zato – radosna.

A u naše je vrijeme izgrađeno bezbroj ’hra-mova ništavila‘, da bi čovjek bio okružen svime i ničim više; svime, bez duše i smisla, pa čak i ljudima, ali bez čovjeka, jer smo se ogradili stvarima da nam Bog ne bi mogao prići. Svaki pokušaj da se na zemlji stvori raj, uz obećanja o boljemu svijetu – oslanjajući se na zemaljsko – završio je u dubokim tragedijama i patnjama. Postoji doduše cvijeće koje nikada ne vene, ali ima jednu manu: umjetno je, zaustavljeno i be-životno; ne treba mu ni sunca, ni rose, ni briž-nosti… Privlačno pogledu, ali bez mirisa, bez otajstva rasta i, konačno, bez ljepote gašenja života na zemlji, da bi bilo preobraženo za nebo.

Ispraznost bogatstva ima samo prvo liceMi kršćani znamo da je posljednja riječ riječ Krista uskrsloga. O tome govori sveti Pavao kad nas podsjeća: »Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!« Novi čovjek izra-nja iz ispraznosti grijeha u Božju puninu za-hvaljujući uskrsnuću koje je dokinulo privid vladavine smrti. I još nam kaže Pavao: »Ne varajte jedni druge!« Jer, kad vodim isprazan život, utemeljen na ništavilu, na stavovima koji nisu vrijednosti, kad dopustim očarati se idolima, varam ne samo sebe, nego i druge.

36živo vrelo 37

Isus Krist je izabrao smrt, onu koja sadr-ži tjeskobu i mnoštvo pitanja, ne zato da bi ju jednostavno uklonio, nego zato jer nas je lju-bio. Njegova smrt nije potvrda ni uzvisivanje ništavila, već nijekanje ispraznosti, jer nam dopušta ući u otajstvo u kojemu shvaćamo da se naša stvorenost ne može svesti na umiranje, nego samo na ljubav. Suprotnost čovjeku koga Biblija zove ludim, bezumnim, nije obrazovan, učen čovjek, već čovjek koji se usudi prihvati-ti Boga, Kristov križ, proturječje ponudi da se navežemo na zemaljsko.

Lik bogataša iz Evanđelja, koga Bog pro-glašava bezumnim, ne odnosi se samo na naše društvo u kojemu ljudi razmišljaju i razgova-raju gotovo magijskim formulama i brojkama o: deficitu i suficitu, o debalansu i rebalansu, o fiskalizacijama i monetizacijama, o poslovi-ma, ekonomskim programima, ulaganjima i proizvodnji. Ne, za svakoga postoji prijetnja da ono što smatramo blagom gomilamo za se-be i da zaboravimo da i hrvatska riječ bogat dolazi od riječi Bog. Postoji opasnost da zabo-ravimo da je konačni revizor dobara i naših ra-čuna uvijek i jedino Bog.

U Evanđelju je bogataš bez lica i imena; nema ni žene, ni djece, ni odnosa s drugim ljudima. Svaka njegova rečenica započinje riječju ja. Tu nema mjesta za druge. Jedina čvrsta veza su njegova materijalna dobra koja valja gomilati, čuvati, braniti. Umjesto da bu-du sredstva, ona postaju svrhom. Štoviše, on, bogataš, postaje i polje, i žitnica, i skladište, i

novčanik. Stvari oko njega postale su njego-vom tamnicom.

I on sâm, koji drži da je siguran za godine pred sobom, pretvoren je u čovjeka bez buduć-nosti; bez budućnosti, jer nema radosti. Nije usvojio svakomu dostupnu činjenicu: da i naj-veće, najljepše ljudsko djelo u jednome trenut-ku izmiče; da ga trebamo ostaviti. Taj čovjek, u kojemu se svatko od nas može prepoznati u životnim koracima, može proširivati skladišta, ali iz njih ne će izići. I smrt za njega kao da i nije kazna. Više je nalik uslišanju. Pri svemu tome nemojmo gledati samo one koji na zemlji ima-ju naizgled puno, jer i najsiromašniji je čovjek u opasnosti da bude prebogat, ispunjen sebič-nošću – do te mjere da nema mjesta za Boga.

I na kraju, Knjiga propovjednikova poma-že da sebe ne shvatimo preozbiljno i da se od ozbiljnosti ne ukočimo. Imati Boga kao najve-će blago znači relativizirati sebe, smjestiti sebe u radostan odnos stvorenja prema Stvoritelju i Otkupitelju. Jer, ukočenost i ozbiljnost bez radosti ostaju teret, težak zbog ispraznosti.

Radost ove nedjelje i svega što ona znači leži u tome da je naš život u Kristu, da smo odjenuli novoga čovjeka kojemu ne smijemo dopustiti da ostari pod talogom idolâ. Otpuh-nimo prašinu kao naslagu koja prijeti da mi, kršćani, sami izgubimo radost i da ju oduz-memo drugima. A, puninu radosti, ispražnje-nu od ispraznosti, nalazimo upravo u daru, onom najizvrsnijem – u euharistiji.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Molitve za življenje Godine milosrđa

Zazivanje i zahvala Gospodinu

Zazivam te, Bože moj, milosrđe moje, tebe koji si me stvorioi nisi me zaboravio kad sam ja tebe zaboravio.Zazivam te u svoju dušu, koju pripremaš da primi tebe iz želje koju joj ti nadahnjuješ. Ne zapusti me sada kada te zazivam,ti koji si me pretekao prije nego sam te zazivaoi često si me poticao mnogovrsnim glasovimada te izdaleka čujem, da se obratim k tebii zazivam tebe koji si me zvao k sebi.

Da, ti si, Gospodine, izbrisao sva moja zla djela,da ne naplatiš mojim rukama kojima sam se odmetnuo od tebe;pretekao si sva moja dobra djelada me nagradiš svojim rukama kojima si me stvorio;

Jer i prije nego sam ja bio, ti si bio,a da nisam bio ni takav da mi dadeš da postojim.Pa ipak, evo, sada postojim po dobroti tvojoj,koja je pretekla sve ovo čime si me stvorioi od čega si me stvorio.

Ti nisi trebao mene, niti sam ja takvo dobrood kojega bi ti imao pomoći, ti, Gospodin moj i Bog moj;nisam ni takav da bih tebi služio zato da se ti ne bi umarao radećiili zato da ne bi tvoja moć bila manja kad bi bila bez moje službe;nisam ni takav da bih te poštovao tako kao što obrađujem zemlju,te bi ti postao bez poštovanja ako te ja ne bih poštovao: treba samo da ti služim i da te poštujem,da bi meni bilo dobro po tebiod kojega imam to da postojim zato da mi bude dobro.

(Sv. Augustin, Ispovijesti, 13, 1, 1)

38živo vrelo 39

Molitvena meditacija o radosti

Radost je dar Duha Svetoga, poseban znak Božjega Kraljevstva.Gospodin je želio podijeliti svoju radost s apostolima.Je li tvoja radost potpuna?

Radost je bila i Marijina snaga.Samo joj je radost mogla dati snaguda prijeđe judejska brda i bude na pomoć rođaki nji.

Radost je molitva, veo velikodušnosti,altruizma i života u Božjoj blizini.Radost je molitva.Radosno je srce plod ljubavi koja gori, ali ne izgara.Više daruje onaj koji daruje s radošću,a Bog ljubi onog tko daruje s osmjehom.

Radost je zaručnica ljubavi, kojom jedino možemo proniknuti duše.Sestra ispunjena radošću moli bez molitve.

Radost je naša potreba i molitva – čak i tjelesna.Ona nas priprema na širenje dobra.Gospodinova je radost naša snaga;utoliko će svatko od nas prihvatiti da živi vlastito siromaštvo u radosnom povjerenju.Nasljedovati Marijinu čistoću – eto ulice života koju moramo slijediti.Prikazujte poslušnost punu entuzijazmakoji proizlazi iz nutarnje radosti.Služite Kristu u siromasima i njihovoj tuzi s radosnom predanošću.

Najbolji način kako pokazati našu zahvalnost Bogu i ljudimaogleda se u prihvaćanju svega u radosti.Jedna sestra ispunjena radošću poput sunca je što isijava Božju ljubavi nadu vječne sreće. Amen.

(Bl. Majka Terezija iz Kalkute)

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Služba tumača u liturgijskim slavljimaPoštovano Uredništvo, molio bih vaše pojašnjenje o načinu vršenja službe tumača u liturgijskim slavljima. Zamjećujem da su tumačenja često sasvim suvišna i da ne pridonose slavlju, nego ga opterećuju.

I. Marević, OsijekPostavljeno pitanje već je našlo odgovor u našemu listu, ali ćemo ponovno iznijeti osnovne smjernice. Opća uredba Rimskoga misala među liturgijskim službama razlikuje one koje pripadaju nositeljima svetoga reda, one koje pripadaju Božjemu narodu te »po-sebne službe« (ministeria peculiaria). Među nositeljima tih potonjih službâ na prvome su mjestu akoliti i čitači, zatim pjevači i pjevački zbor. Na kraju su pridruženi: sakristan, tumač (commentator) te oni koji u crkvi skupljaju darove. Mjesto i značenje tumača čita se iz te rasporedbe službâ. Vlastitost službe tumača je da »ako je zgodno (pro opportunitate), vjerni-cima daje objašnjenja i napomene kako bi bili uvedeni u slavlje i što bolje ga razumjeli. Do-likuje da napomene tumača budu brižno pri-pravljene i trijezno odmjerene.« (OURM 105)

Iz tih načelnih naznaka razaznaje se da se služba tumača ’aktivira‘ prema stvarnim potrebama slavlja i zajednice, tj. samo onda kada postoji istinska potreba za tumačenjem. Posebnost nekoga slavlja i njegova obredna ’slojevitost‘ nisu uvijek dostatan razlog za uvo đenje tumačenja u slavlje. Svako, naime, slavlje zahtijeva prikladnu pripravu svih di-onika slavlja. Skladno vršenje obrednih čina (harmonica ordinatio et exsecutio rituum) uve like pridonosi raspoloženju vjernika za su-djelovanje u slavlju (OURM, 352). Liturgija je ’tumač‘ samoj sebi. Njezina simbolička narav i obredni dinamizam nose mistagošku snagu kojoj se potrebno prepustiti da bismo bili dio-nici otajstvene zbilje. Dobro pripremljenomu slavlju redovito nije potrebno tumačenje unu-tar njegova obrednoga događanja. Tumačenja su, naime, nerijetko svjedok nedostatne pri-premljenosti slavlja i zajednice za slavlje, pa se tumačenjem nastoji nadomjestiti ono što je ranije propušteno. Dobro je naglasiti da pojam

commentator ne naglašava razglabanje, nego podsjećanje (cum meminisse), poticaj koji bu-di sjećanje. To je pomoć zajednici da obnovi »sveto sjećanje« i zdušno prione Zbilji koja se obredno uprisutnjuje.

Ipak, pojedine će prilike, osobito slavlja na kojemu sudjeluje veliki broj vjernika kao i sla-vlje u koje se ujedinjuje više obrednih cjelina, zahtijevati napomene unutar slavlja s ciljem da se nazočne potakne na veće sudjelovanje u otajstvu, ili pak da ih se ’uvede‘ u slavlje. Tumač će uvijek imati na umu da njegova služba ne za-mjenjuje zadaće drugih liturgijskih služitelja i zajednice. Zato će on svoju službu vršiti pogla-vito prije samoga slavlja, a unutar slavlja ono-liko koliko je najmanje i najnužnije potrebno. Sve povrh toga niječe smisao te liturgijske služ-be i umanjuje komunikacijsku snagu samoga obreda. Obred je čin kojega se ’istina‘ razumije-va iz poveznicâ simboličke komunikacije. Unu-tar obreda, radi skladnosti njegova ritma, riječi i čini imaju svoje mjesto, svoju mjeru i svoje odnose. Uvođenje neke druge riječi, pa i kada nosi tumačenje, može lako zasjeniti jasnoću koja se posreduje događanjem obreda i obred-ne riječi te narušiti odnos između obrednoga čina i obredne riječi.

»Kada vrši svoju službu, tumač stoji na zgodnom mjestu pred vjernicima, ali ne na ambonu.« (br. 105b) I ova naznaka pojašnja-va njegovu nenametljivost i stanovitu ’odvoje-nost‘ od obrednoga čina. Zbog svega toga služ-ba tumača postaje zahtjevnom službom. Kad je tumačenje potrebno, tumač i tumačenje moraju biti pomno pripremljeni i odmjereni te ostati nenametljivi i u odnosu prema zajednici i u odnosu prema obredu. I sam način govora bit će oblikovan tako da se doima »pozadin-skim«, manje važnim, onim koji ne pripada dinamici obrednoga događanja.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Zvučne zapise otpjevnih psalma prema Redu misnih čitanja za nedjelje, svetkovine, Gospodnja i svetačka slavlja, možete naći na našim mrežnim stranicama.

Cilj nam je omogućiti psalmistima i crkvenim zborovima (župnim mješovitim zborovima, dječjim i zborovima mladih)

lakše učenje i pjevanje otpjevnih psalama.

www.hilp.hr/otpjevni-psalmi

Nicolas de Staël: Mediteranski krajolik, 1953.

Documents

7živovre - hilp.hr · Euharistija i briga za siromahe od 3. srpnja do 6. kolovoza 2016. živo liturgijsko-pastoralni listvre lo 7 Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj