2012 - hilp.hr

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIX. • cijena: 13 kn13 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIX. cijena: 13 kn

živo vrelo2012

Rođen, ne stvorenod 25. prosinca 2012. do 19. siječnja 2013.

2012 13God. XXIX. (2012.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Rođeni u Bogu

naša tema: Rođen, ne stvoren 2 Vjerujem u Isusa Krista:

(jedino)rođenoga, ne stvorenoga, I. Šaško

Vjerujem u Isusa Krista, rođena od Ocaprije svih vjekova, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 14Biblijska razmišljanja:Ž. Tanjić, A. Vučković, I. Raguž,I. Šaško, S. Slišković

Rođenje Gospodinovo

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

u duhu i istini 34 Obred blagoslova obitelji

trenutak: pisma čitatelja 40 Stara godina i dar novosti života

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Sakramentar iz St. Gallena, XI. st.(Cod. Sang. 340)

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 13–2012

LRođeni u Bogu

Liturgijsko slavljenje otajstva Kristova utjelovljenja pri-goda je, u Godini vjere, za vjerničko propitivanje o zbilj-nosti Božjega boravka u ljudskoj naravi, ali i o novosti

u koju je čovjek unesen po tom Božjem otajstvu. Zaustavljaju-

ći se nad riječima kojima u liturgiji Crkve ispovijedamo vjeru,

zapažamo zbijenost teološkoga govora o rođenju Sina Božjega

od Oca, prije vjekova, te o njegovu rođenju od Djevice Marije

u vremenu. Simbol vjere, nadalje, precizira da je Božji Sin ro-

đen, a ne stvoren. Iza hrvatskoga prijevoda tih izričaja kriju se

dva značenjski srodna, ali ipak različita glagola, po kojima je

Sin genitus i natus. Vrijedno se upustiti u uočavanje značenj-

skih razlika.

Isusovo rođenje od Oca, prije vjekova, te od Marije, u vre-

menu, govori o dvije naravi u njemu, božanskoj i ljudskoj. Nje-

govo dvostruko ili »dvoslojno« podrijetlo objavljuje da se u nje-

mu očituje punina božansta, ali i puna mjera čovještva. On je

objavitelj Boga, darivatelj božanske naravi ljudskomu rodu, ali

istovremeno se u prihvaćanju toga dara pruža iskustvo novoga

čovještva. Proničući vjerom u Isusovo božansko podrijetlo te u

njegovu rođenost od Djevice Marije, otkrivamo novu dimnezi-

ju svoga postojanja i svoga podrijetla. Stvoreni smo i pozvani u

život Božjom stvarateljskom snagom izvan koje ne biva ništa.

Ali, utjelovljenjem Božanskoga Sina ponovno je uspostavljena,

nekoć grijehom prekinuta, rodoslovna veza našega rađanja za

božanski život. Po Isusovu rođenju u krilu Djevice, čovjek biva

rođen u božanskom krilu, unesen u božanski život i tako nano-

vo rođen. Zato slavlje Gospodinova rođenja uvijek iznova pro-

pituje i bistri naš vjernički pogled onkraj ove vremenite egzi-

stencije, usmjeravajući nas prema Božjoj vječnosti za koju smo

»od Boga nanovo rođeni« po daru Kristova silaska u ljudski ži-

vot. On je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa. Urednik

NAŠA TEMA

2

Rođen, ne stvoren

UVjerujem u Isusa Krista:(jedino)rođenoga, ne stvorenoga

Ivan Šaško

U molitvi Nicejsko-carigradskoga

vjerovanja ispovijedamo vjeru u Isusa Krista koji

je rođen. I ta se istina vjere i glagol o rođenosti spominju čak triput: jedi-

norođenoga Sina Božjega; rođenog od Oca prije

svih vjekova… rođena ne stvorena. Naviknuti na

hrvatske riječi, dobro se zapitati kako je to izraže-no u tekstovima iz kojih su nastali suvremeni pri-jevodi te koja su izvorna

značenja tih riječi.

U molitvi Nicejsko-carigradskoga vjerovanja ispovijedamo vjeru u Isusa Krista koji je rođen. I ta se istina vjere i glagol o rođenosti spominju čak triput: jedinorođenoga Sina Božje-

ga; rođenog od Oca prije svih vjekova… rođena ne stvorena. Naviknu-ti na hrvatske riječi, dobro se zapitati kako je u tekstovima iz kojih su nastali suvremeni prijevodi. Najprije se okrećemo prema latinskome, gdje vidimo da se: 1. za »jedinorođenoga Sina Božjega« kaže: Filium Dei unigenitum; 2. za »rođenog od Oca« – ex Patre natum; 3. za »ro-đena, nestvorena« – genitum, non factum. Pozornost privlači činje-nica da se u prvome i trećem slučaju koristi glagol gigno (genui, geni-tum), onaj isti od kojega je i ‘genitiv’, ime padeža koji otkriva od koga je ili čega netko ili nešto. Za drugi se slučaj rabi glagol nascere.

U grčkome izvorniku ne nalazimo različitost, jer se u prvome izri-čaju kaže: tón monogené; u drugome: tón ek tou Patrós gennethén-ta, a u trećemu: gennethénta, ou poiethénta. U sva tri slučaja nalazi-mo korijen glagola gígnomai koji znači: postati, nastati, bivati, roditi se. I baš me to privuklo da se upitam, želeći približiti dubinu vjere ko-ju izražavaju ti kristološki izričaji, zašto je latinski ušao u razlikovanje i uporabio dva različita glagola. U ovome prilogu dajem stoga kratki uvid u bogatstvo koje se krije ispod riječi »jedinorođen« i »rođen« (u suprotnosti sa stvorenošću). Zanima nas, dakle, glagol gignere. No, prije toga, evo nekoliko uvodnih napomena.

Zanimljivo je da je u Vjerovanju, uz govor o rođenosti Sina, uvijek u oba slučaja i dodatak: »uni-genitus« i »genitum, non factum«. Kao da se osjeća potreba ne svođenja na ‘generiranje’, na rađanje koje je povezivo s običnim, unutarstvorenjskim rađanjima.

U liturgijskim molitvama ne nalazimo često taj glagol, ali je zna-kovita njegova prisutnost i značenje u pojedinim tekstovima. Blaže-na Djevica Marija je nazvana Dei Genetrix, jer je posrijedi Božje dje-lo, ali je rađanje čovjeka. Ta povezanost Bogočovještva snažno je ista-knuta po tome imenu. Od nekoliko molitava u Misalu ističem sljede-ću: »Deus, cuius Verbum ab aeterno genitum ex Virginis utero proce-dere voluisti, concede quaesumus…« Tu je još jedno određenje: »od vječnosti« (možda je to čak bolje negoli: od iskona). Osim toga, u toj predivnoj teološko-liturgijskoj razigranosti razmišljanja i izrijeka na-lazi se i Predslovlje Rođenja Gospodnjega (II.): »… invisibilis in su-is, visibilis in nostris apparuit, et ante tempora genitus esse coepit in tempore…«. Kao Bog je (Krist) nevidljiv, ali se objavio vidljiv u naše-mu svijetu, u nama vidljivome; rođen prije vremena, započeo je u vre-

3

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213menu. Naš prijevod prvi dio ne pokušava pre-vesti u složenosti, a u drugome se dijelu usu-đuje dodati riječ život: »započe život u vreme-nu«, dok je latinski ostavio samo riječ ‘zapo-če’, što je iznimno zanimljivo.

Zašto je tako rečeno u Vjerovanju?Sažetak Vjerovanja koji i danas molimo, u pr-vome dijelu te molitve zapravo je tekst koji je, tako formuliran, nastao na Nicejskome kon-cilu 19. lipnja 325. godine. No, nakon objave teksta molitve, nalazi se izjava toga koncila ko-ja se ne moli kao dio Vjerovanja, ali je važna za razumijevanje formulacije. U njoj se kaže: »One pak koji kažu: ‘Bijaše vrijeme kada nje-ga (Krista) nije bilo’ i ‘Prije nego je rođen, on ne bijaše’ i ‘Da je stvoren iz ničega’ ili koji kažu da je nastao iz neke druge supstancije ili bîti ili da je Bog preobraziv ili promjenjiv, njih kato-lička i apostolska Crkva kažnjava anatemom.«

Razumljiv je razlog zbog kojega je prevla-dalo stajalište da se taj odlomak ne izgovara u ispovijedanju vjere, budući da su svi osta-li članci i izrijeci izraženi potvrdno, u pozitiv-nome obliku; govore što trebamo vjerovati, dok se ovdje navodi što se ne smije vjerova-ti. Također je vidljivo zbog čega je početkom 4. stoljeća to bilo potrebno napisati. Naime, krivovjerje koje je dobilo ime po monahu Ari-ju stavljalo je u sumnju Isusovu božansku na-rav. Ipak, to je krivovjerje prisutno i u suvre-menosti, jer je svako krivovjerje u odnosu na kršćanstvo povezano s kristološkim ‘napeto-stima’, kako to pokazuju razni oblici i struje tzv. ‘kršćanskoga ezoterizma’. Istina je da su se mnogi spoticali na tu središnju kršćansku istinu jer je prilično lako Isusa vidjeti kao jed-noga od tolikih propovjednika, u ulozi proro-ka, a možda i kao Božjega poslanika. Ali, kao Boga? Zbilja, na što se oslanja naše prihvaća-nje i usvajanje te istine?

Sjetimo se Isusove riječi zbunjenim sugo-vornicima: »Prije negoli Abraham posta, ja je-sam« (Iv 8, 58), što upućuje na zaključak da je postojao prije negoli je rođen. Također je re-kao – ne dopuštajući nesporazum – »vjerovali ste da sam ja od Boga izišao« (Iv 16, 27). Prije

svoje muke Isus je molio: »A sada ti, Oče, pro-slavi mene kod sebe onom slavom koju ima-doh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.« (Iv 17, 5) Pred tom objavom, oni koji su kršćani, ne mogu ustvrditi da je Isus samo čovjek.

Premda se ograničenost ljudskih misli na-lazi pred najvećim izazovom, sasvim je oprav-dano iz ovoga izvući zaključak o njegovu Bož-jem sinovstvu. Jer, i to se temelji na biblijskim izrijecima. U Navještenju anđeo Isusa zove »sinom Svevišnjega«, »Božjim sinom« (Lk 1, 32.35). To će potvrditi apostol Petar u središ-njemu dijelu Markova i Matejeva Evanđelja: »Ti si Krist, Sin Boga živoga.« (Mt 16, 16) Ta je istina zadnji razlog koji je vodio prema konač-noj osudi i prema Isusovoj smrti. Nakon to-ga, apostoli su propovijedali Isusa kao Krista i kao Sina Božjega, o čemu su pisali i evanđe-listi (usp. Mk 1, 1; Dj 9, 20). Zadnja je riječ za vjernike Kristova: »Sin sam Božji.« (Iv 10, 36)

Imajući pred sobom te izvatke, jasno je da naše Vjerovanje mora biti odraz Krista i istinâ koje su povezane s njim. On je Sin koji je po-stojao prije negoli je stvoren svijet i povijest (vijek), Sin koji je ‘predvječan’ (ante saecu-lum), pred-vremen. On je vječan (aeternus) i potpuno Bog, kao što piše Ivan – »pravi Bog« (1Iv 5, 20). Zato na drugome mjestu ve-li: »Tko god pretjera i ne ostane u nauku Kri-stovu, nema Boga. Tko ostaje u nauku, ima i Oca i Sina.« (2Iv, r. 9)

Jedinorođeni Sin Božji – objevitelj Očeva lica.

G. R

ouau

lt

NAŠA TEMA

4

Rođen, ne stvoren

Kreacija i prokreacijaZa Isusa se u Vjerovanju kaže da je (jedino)rođen i da nije stvoren, pri čemu se nužno su-srećemo s novim pojmom koji gotovo združu-je ta dva obilježja, a to je pohrvaćena latinska riječ ‘prokreacija’, sastavljena od prijedloga ‘pro’ (u značenju: ‘za’, ali je u dnu ideja o pret-hodništvu, o usmjerenosti), koja ne dopušta jednostavnu definiranost, i ‘creo’, također u širokomu spektru uporabe i sadržaja. Nai-me taj se glagol može naći i kao istoznačni-ca za prokreaciju, za rađanje ljudi. Vjerojatni-je je ipak da ‘procreare’ kao istoznačnice ima latinske pojmove ‘pro-gigno’ i ‘pro-genero’, iz čega proizlaze riječi koje se odnose na: gene-raciju (naraštaje), u nekim jezicima na rodite-lje (roditeljku) te u mnogima na gene, na ge-nitalije i sl. Sve to upućuje na čestu biološku pozadinu, što govori o biološkome podrijetlu rođenoga u odnosu na roditelja; na materijal-nu povezanost koja ujedinjuje subjekte.

‘Creare’, kreacija, kreativnost, u svojoj vla-stitosti ima drugo značenje, budući da upućuje na činjenje jedne stvari od druge (ili kao Stva-ranje – ni od čega – ex nihilo); upućuje na pro-izvodnju (na nešto što se ‘izvodi iz nečega’), na davanje početka nečemu s pomoću voljnoga či-na, da bi se u derivacijama spojilo u pojam kre-ativnosti, kao sposobnosti da se obuhvate su-odnosi među stvarima i idejama na nov način. Dakle, ‘kreacija’, stvaranje, u jezgri svoga se-mantičkoga uporišta uključuje odnos ‘ab exter-no’ između jednoga djelovanja i njegova proi-zvoda (prisutnost voljnoga djelovanja i proizla-ženje, derivat, nečega iz toga djelovanja).

Suprotstavljenost značenja između ‘creo’ (stvaranja) i ‘procreo’ (prokreacije) nalazi se u tome što prvo sadrži u sebi idealni izvanj-ski odnos, a drugo nutarnji odnos (na razini pripadnosti). To je vidljivo i danas u govoru, negdje više, a negdje manje, kada se kaže da se, na primjer, kreiraju kardinali. To je teško prevedivo, jer je u hrvatskome uobičajenije da se nekomu nešto daje (doktorat, titula, odlič-je), ali je ideja ta. S druge strane, prokreacija se odnosi na djecu, na prenošenje života, na pojavak novoga bića kao kontinuitet.

U tome je smislu terminologija kršćanske vjere izoštrila uporabu jer se Boga u odnosu na svijet naziva Stvoriteljem (Creator), a ne roditeljem (procreator), budući da je njegovo djelovanje sasvim slobodno od bilo kakvoga ograničenja, uvjetovanosti ili prisile. Između oca i sina na zemlji postoji kontinuitet (‘orga-nički’). Zbog toga posebnu pozornost privlači korištenje izraza u Vjerovanju: »rođenoga, ne stvorenoga, istobitnog s Ocem«, vraćajući se na nutarnji odnos između Oca i Sina, s pomo-ću korištenja glagola ‘gigno’ (genitus).

Uočavamo da je velika razlika između ge-neriranja i kreiranja, između rađanja i stva-ranja. Govorimo o rađanju kada roditelji da-ju život sličnomu biću, a o stvaranju kada ne-ko živo biće ili neživa stvarnost počinju posto-jati (ni od čega). Bog stvara i rađa, dok ljudi i životinje mogu samo rađati. Isus Krist je jedi-ni Božji Sin, rođen od Boga i božanske naravi, dok su anđeli i ljudi po naravi podređeni Bo-gu i, budući da su stvoreni, Božja su djeca sa-mo po drugome odnosu koji zovemo posvo-jenošću. Ne smijemo izgubiti iz razmatranja lako dohvatljivu istinu da rađati i prokreira-ti znači prenositi život, dok se kreiranje odno-si na stvaranje, ‘pro-izvođenje’ iz ničega. Onaj koji je rođen istoga je roda u odnosu na ono-ga koji ga je rodio, dok je onaj koji je stvoren, izveden iz ničega, kao novost.

5

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213Tu je razliku razumio i Arije koji je nijekao

Kristovo božanstvo te je u rađanju Sina vidio jasan dokaz da Riječ ne bi mogla biti vječna kao Otac. Ono što Arije nije do kraja dohva-tio jest da postoji razlika u rađanju, zbog če-ga se i u prirodi – da bude jasnije – razliku-je spolno i nespolno rađanje. Takozvani uni-taristi, neoarijanci i oni koji su bili protiv na-uka o Trojstvu, shvaćali su razliku između ra-đanja i stvaranja kao spekulativnu, vežući se uz neka domišljanja koja su se pojavila u pr-vim stoljećima kršćanstva. Odbijajući razliku između tih nosivih pojmova (stvarateljskoga i roditeljskoga čina) proizišle su neizbježne lo-gičke i teološke posljedice.

Tako je Božji Logos za neke postao duhov-no biće koje je Otac ‘proizveo’ na jednak na-čin kao i anđele, s jedinom razlikom što je po-čeo postojati prije drugih nebeskih bića. Bo-žanskost pak Riječi, koju jednoznačno svjedo-či Sveto pismo (usp. Iv 1, 1. 18; Fil 2, 6; Kol 2, 9), predstavljana je kao podudarnost s njego-vim slavnim postojanjem prije čovjeka. Poj-movi o ‘Jedinorođencu’ i ‘Prvorođencu’ tuma-čeni su na sužen način kako bi se izbjeglo raz-matranje o ontologiji Riječi. Onaj koji je bio prvi i jedini rođen od Oca, postao je Jedini, je-dincat u Rodu, to jest jedino stvorenje proi-zišlo izravno od Boga. Uključujući Riječ me-đu stvorenja, relativizirana je objava koja ka-že: »Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.« (Iv 1, 3) Time se odstupa(lo) od pre-danoga nauka Crkve, od prvih koncila i uvela alternativna kristologija koja pokazuje uvijek neke nove klice i rukavce.

Istina je da je Bog stvorio anđele i ljude i objavio da su njegova djeca. Biblija ‘Božjom djecom’ naziva anđele (usp. Jb 1, 6; Ps 29, 1; Ps 89, 7) i ljude (usp. Gal 4, 5; Ef 1, 5; Rim 8, 14), ali se podrazumijeva ‘posvojenost’. Isus Krist je jedini ‘pravi Božji Sin’, ‘rođen, a ne stvoren’, ‘iste biti s Ocem’, ‘Jedinorođenac i Prvorođenac’; njegovo je sinovstvo naravno. U tome svjetlu treba čitati Proslov Ivanova Evanđelja. U početku bijaše Riječ koja je bila kod Boga i koja je Bog. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.

Analogija za poimanje rađanjaGovoreći o rađanju i rođenosti, dobro je saže-ti poznate datosti, vezane uz gamijsko i aga-mijsko rađanje. Prvo zahtijeva dvoje i njihov spolni odnos, radi rađanja novoga, mlađe-ga bića, što je redovit slučaj kod sisavaca, pti-ca, reptila, riba, insekata, ali nije jedini repro-dukcijski oblik koji je Bog ugradio u stvore-nost. Drugi, nespolni oblik rađanja dijeli jed-no biće na dvije različite i jednakodobne je-dinke. To je čest slučaj kod biljaka i jedno-stavnijih životinja. U slučajevima jednosta-ničnih organizama, proces reprodukcije po-dudaran je sa staničnim umnožavanjem.

Ta čudesna zakonitost u dva oblika usmje-ruje našu pozornost i kod teoloških pitanja, ali ne radi toga da bismo nekim od tih obli-ka reprodukcije stvorenja do kraja protuma-čili rađanje Sina Božjega. Jer, nije bilo vreme-na kada nije bilo Sina, jer je Logos, prije ro-đenja, postojao u krilu Očevu (Iv 1, 1; 1Iv 1, 1-2) On je bio skriveno otajstvo u Bogu, skri-veno svim vjekovima i naraštajima (usp. Rim 16, 25; Ef 3, 5-9; Kol 1, 26). Tako su neki kr-šćani, dok nije dorađen pojam vječnoga ra-đanja, govorili o dva trenutka odnosa između Oca i Sina: prvi u kojemu je Logos postojao od vječnosti, imanentan u Božjemu srcu, i drugi, kada je poslan radi stvaranja svijeta i postojao kao Osoba uz Oca.

Sv. Bazilije je na jednostavan i učinkovit način obrazlagao pojam vječnoga rađanja Lo-gosa, pozivajući se na odnos uzroka i učin-ka, dajući primjer osvijetljenosti koja je uči-nak ognja. Dvije pojave koje su nerazdružive i povezane naravnom vezom mogu se razdvoji-ti na logičnoj, mislenoj, ali ne i na vremenskoj razini, jer su savršeno istodobne. Osim toga, ne može se govoriti o kasnijemu u odnosu na prije (Sin u odnosu na Oca), jer je njegovo ro-đenje bezvremensko, jer je i sam ‘prije vreme-na’ prije vjekova’.

I sv. Augustin naglašava da rađanje Rije-či izvan vremena čini život Riječi su-vječnim u odnosu na Očev, kao što je izlaženje Duha Sve-toga, dogođeno prije negoli je postojalo vrije-me, učinilo su-vječnima, jednakima, netjele-

NAŠA TEMA

6

Rođen, ne stvoren

Ssnima, nepromjenjivima, nedjeljivima sve tri osobe Presvetoga Trojstva. U svemu tome se ne radi o dijeljenju u kojemu bi jedna od Oso-ba gubila nešto od sebe. Sličnu argumentaci-ju moguće je pronaći u djelima najranijih kr-šćanskih pisaca, kao što su sv. Justin († 165.) i aleksandrijski teolog Teogonast († 280.).

Tako će Justin (u Dijalogu s Trifonom, 128, 1-4; 61) rađanje Riječi usporediti s ra-đanjem više plamičaka iz jednoga plamena, a Tacijan (u Govoru protiv Grka, V) Božju Riječ usporediti s plamenom baklje koji do-lazi s druge baklje koja time ne osiromašuje; ili s čovjekom koji iznosi svoje misli. Tertuli-jan govori o zrakama sunca koje su krenule sa Sunca, ali su s njime povezane (Apologija kr-šćanstva, XXI, 12) ili s vodama rijeke koje su povezane s izvorom; ili granama i korijenima koji ostaju povezani s biljkom.

O rađanju Božje Riječi jasno se govori u Knjizi Mudrih izreka: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječno-sti, odiskona, prije nastanka zemlje.« (8, 2) Za-tim u Psalmu 2.: »Gospodin mi reče: ‘Ti si sin moj, danas te rodih.’« (r. 7) te u Psalmu 110, 3.

Dobro je uočiti razliku u hebrejskome izvor-niku. Naime, u Izrekama se rabi glagol quanah, a znači: kupiti, posjedovati, oblikovati, izgraditi ili roditi, dok se u Knjizi Postanka za stvaranje koristi glagol bará. Spomenuta razlika između rađanja i stvaranja je jednostavna i razumljiva. Tako bi doslovan prijevod bio: Gospodin me je posjedovao, imao me je sa sobom, rodio me. Takav je prijevod strogo napravljen u nekim grčkim izdanjima, gdje je ‘quanah’ preveden s ektesatò (riječ dolazi od posjedovanja, od vla-sništva), dok je izdanje Sedamdesetorice preve-lo glagolom ektisen (stvori me, izgradi me, rodi me, dade me na svjetlo). Upravo je u tome pri-jevodu bila ‘pukotina’ kroz koju se uvuklo tjele-sno tumačenje i opravdavalo arijanske i polua-rijanske prijevode (stvori me), a nalazimo ih i kod nekih crkvenih otaca (Tertulijan, Klement Aleksandrijski, Tacijan, Origen, Euzebije Ceza-rejski), kao što vidimo i u hrvatskome prijevo-du, nalazi se i u prijevodima Biblije.

Jednomu je arijanskomu biskupu kršćanin odgovarao: »Glede Sina ti kažeš: Ako bi bio jednak Ocu, zacijelo bi bio istovjetan; ako bi bio istovjetan, zacijelo ne bi bio rođen: to znači da – jer Otac nije rođen – nije istovjetan Sinu. Ali, bi li mogao reći da nije bio čovjek onaj koji je rođen od Adama, budući da sam Adam nije bio rođen, nego stvoren od Oca? Ako je Adam mogao postojati, a da nije rođen, a ipak je mo-gao rađati biće poput sebe, zar ne misliš da je za Boga Oca bilo moguće roditi Boga jednaka sebi?« (Sv. Augustin, Rasprava s Maksimi-nom, I, 20) Papa Dionizije (259.–268.) obja-snio je pravo značenje glagola ‘quanah’, pišući poslanice kršćanima u Cezareji Kapadocijskoj i biskupu u Aleksandriji. Pogrješka nije pro-makla niti sv. Jeronimu koji je taj redak pre-veo glagolom ‘posjedovati’: Dominus possedit me in initio viarum suarum, antequam qu-idquam faceret a principio.

Što se tiče Ps 110, 3, hebrejski pojam (yld-thyk) koji tamo nalazimo jednak je onomu u Ps 2, 7, a koji bez samoglasnika (i kasnijih ma-soretskih znakova) znači ‘roditi’. Vidimo da se takav prijevod koristi i u ranim kršćanskim spi-sima (sv. Justin i sv. Irenej). Nakon vokalizaci-je (dodavanja vokala tekstu za koji se pokušalo naći ispravno čitanje) koju su proveli masoreti (10. i 11. st.) nije bilo moguće više prijašnje čita-nje. Naime glagol je postao imenicom koja zna-či ‘rođenje’ ili ‘mladost’. Tako bi Ps 110, 3 glasio: »Iz krila zorina dolazi k tebi tvoja mladost po-put rose« te bi bila izgubljena sva snaga ranih vremena, crkvenih dokumenata i spisa otaca.

Na kraju, zadivljuje spojivost i dosljednost kojom kršćanska vjera očituje svoju dubinu, međuprožetost predvremenoga, vremenito-ga i bezvremenoga; biblijsku izražajnost pisa-nu stilom koji nije opterećen znanstvenim ti-jekom, a ipak ga nosi i otkriva; bogatstvom je-zika koji izgleda pomalo slučajnim, a toliko je razgranat da uspijeva doći do najsitnijih če-stica koje nadilaze kulturološke obojenosti i do spleta razvoja u kojemu kultura teži onkraj sebe, do nepreglednosti koja se ponovno pro-nalazi u rađanju i stvorenosti po onome koji je Jedinorođen i ne-stvoren.

7

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213

SVjerujem u Isusa Krista, rođena od Oca prije svih vjekovaIsus – natus et incarnatus

Ante Crnčević

Crkva ispovijeda vjeru u Isusa Krista, »rođena od Oca prije svih vjekova«. Tim člankom vjere otva-ramo veliku temu Kristo-ve preegzistencije, njego-va bivanja prije vjekova,

prije svega stvorenoga i prije svoga utjelovlje-

nja. Dok je egzistencija vezana za vrijeme, za povijest, za prostorno

određenje bivanja u svi-jetu, preegzistencija go-

vori o drukčijemu načinu bivovanja, o bivovanju koje nadilazi kategorije

i odrednice vremena i prostora. Mogli bismo govoriti o Kristovoj me-taegzistenciji ili transeg-zistenciji, bivanju »on-

kraj« svake egzistencije, prije svih vjekova i prije

svakog stvorenja.

Središnji i najveći dio Nicejsko-carigradskoga vjerovanja sažimlje i definira vjeru Crkve u Drugu božansku osobu, Isusa Krista. Netko bi očekivao da simbol vjere na širi način razrađuje vjeru u

Boga Oca. No, istina vjere u Boga Oca zbijena je tek u jednu rečenicu koja govori o Božjoj svemoćnosti (Patrem omnipotentem), o njego voj stvarateljskoj izvornosti svega što jest (factorem caeli et terrae) te o njegovoj vidljivosti i nevidljivosti (omnium visibilium et invisibilium). Vjera u Božjega Sina, Isusa Krista, u Simbolu je složena u dvije cjeline. U prvoj, koju bismo mogli nazvati »metafizičkom«, kontempliramo Kristovu božansku narav i preegzistenciju; u drugoj, koja govori o po-vijesnom Isusu, razmatramo spasenjske trenutke Kristova života: svr-hu njegova dolaska/silaska u svijet, rođenje od Djevice, muku, smrt i uskrsnuće, uzašašće k Ocu te nadu u njegov ponovni dolazak, kojim će uspostaviti puninu svoga kraljevanja.

U ovome razmišljanju zaustavit ćemo se tek nad dvama člancima kristološke vjere, oslonjenima na dva povezana izraza: rođen i utjelov-ljen, natus i incarnatus. Prvi pripada oblikovanju vjere u Kristovo bo-žanstvo i preegzistenciju: vjerujem u Isusa Krista, rođena od Oca, pri-je svih vjekova« (natum ex Patre ante omnia saecula); drugi pripada početku njegova otkupiteljskoga poslanja na zemlji: »…začet po Duhu Svetom od Marije Djevice« (et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine). Da bismo ta dva izraza povezali, pridružiti ćemo im i članak iz Apostolskoga vjerovanja u kojemu ispovijedamo vjeru u Isu-sa Krista koji je »rođen od Djevice Marije« (natus ex Maria Virgine).

Rođen od Oca prije svih vjekova…Crkva ispovijeda vjeru u Isusa Krista, »rođena od Oca prije svih vjeko-va«. Tim člankom vjere otvaramo veliku temu Kristove preegzisten-cije, njegova bivanja prije vjekova, prije svega stvorenoga i prije svo-ga utjelovljenja. Da bismo na ispravan način razumjeli tu istinu, va-lja nam ponajprije pojam preegzistencije razlikovati od egzistencije.

NAŠA TEMA

8

Rođen, ne stvoren

Egzistencija je vezana za vrijeme, za povijest, za pro storno određenje bivanja u svijetu. Preegzistencija govori o drukčijemu načinu bivovanja, o bivovanju ko-je nadilazi kategorije i odrednice vremena i prostora. Ona se ne tiče samo vremenske razdjelnice, postoja-nja prije u odnosu na ono što slijedi; preegzistencija je u kršćanskome razumijevanju bivanje drukčijega reda, bivanje koje je vlastito vječnomu Bogu. Mogli bismo stoga govoriti o Kristovoj metaegzistenciji ili transegzi-stenciji, bivanju »onkraj« svake egzistencije, prije svih vjekova i prije svakog stvorenja.

Apostol Pavao u Poslanici Filipljanima, govoreći o Kristovu otajstvu utjelovljenja i lišenosti božanske nara-vi u tome času, ističe: Isus, »trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom« (2, 6). Time go-vori o »trajnosti« Isusova božanstva, o njegovu posto-janju i jednakosti s Bogom prije vremena, od vječnosti. Pavao se u tome govoru vodi starozavjetnom predajom o »preegzistentnoj Mudrosti«, Mudrosti koja je sustva-rala svijet: »Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje« (Izr 8, 22-23). Razvijajući na tome tragu svojevrsnu »mudro-snu kristologiju«, Pavao govori o preegzistenciji Utje-lovljene Riječi: Isus je »trajni lik Božji«. Upravo u toj »trajnosti«, u preegzistenciji Božjega Sina, možemo ra-zumjeti smisao utjelovljenja. Štoviše, preegzistencija Sina u krilu Očevu postaje preduvjetom njegove proeg-zistencije, njegova kenotičkoga i otkupiteljskoga silaska u našu egzistenciju, bivanja s nama i za nas. »Radi nas i radi našega spasenja« sišao je s nebesa. Svi ti izrazi međusobno se upućuju i nadopunjuju. Proegzistencija ima uporište u preegzistenciji, a sva je preegzistencija usmjerena prema Božjoj kenozi u kojoj se Bog spustio u naše ljudsko postojanje i obličje.

Novozavjetni govor o preegzistenciji kod Boga ili u Bogu nije osobita novost jer je starozavjetna misao već bila razvila ideju o preegzistenciji Tore, Mudrosti, Logosa, pa i samoga Mesije. Zajedničko svim tim pre-egzistencijama jest da je riječ o stvorenim veličinama; nijedna se ne izjednačava s Bogom. Mesija je bio zami-šljan kao stvorenje, Božji poslanik. Novost je novoza-vjetnoga navještaja u istini da je preegzistentni Mesija, koji utjelovljuje i Božanski Logos i Božansku Mudrost, sam Božji Sin, Bogu jednak u božanstvu.

Židovstvo je imalo ozbiljnih poteškoća s tim navje-šta jem jer je on, činilo se, bitno ugrožavao vjeru u jed-

Navještaj i rođenje Sina Božjega.

Riznica katedrale u Hildesheimu, Njemačka, 1170.-1180., emajl.

9

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213noga Boga. Ispovijedati vjeru u jednoga Boga, dakle, priznavati Božju jedin-catost, i pritom pripustiti da u njemu i s njim supostoji Božanski Sin, Go-spodin, Kyrios, po kojemu je sve stvoreno, značilo je staviti na kušnju vjeru u jednoga Boga. Apostol Pavao iznosi za Židove nepomirljivu istinu o Bogu Ocu i Kristu Gospodinu: »nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu« (1Kor 8, 6). U toj uskoj združenosti Boga Oca i Krista Gospodina ipak je uočlji-va temeljna razlika: Otac ostaje izvor svega jer od (eks) njega (ili iz njega) sve potječe; Krist je posrednik jer po njemu (dia) sve biva (Ch. Schönborn). Logos, o koje-mu govori sveti Ivan u prologu svoga Evanđe-lja, jest kristološki naslov koji izražava Kristo-vu zadaću objavljenja Oca. Ta je Riječ neod-vojiva od samoga Boga; ona je od početka bi-la »kod Boga«. Evanđelist zgusnutom mišlju izriče bit vjere u Boga: »U početku bijaše Ri-ječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog« (Iv 1, 1). U zadnjemu dijelu rečenice, kako primjećuje R. Schnackenburg, naslov Bog (theós) »nije pojam za Boga nego označuje bit koja je zajednič-ka i Bogu i Logosu«. Kako bi izbjegao svako pogrješno razumijevanje da bi uz Boga mogao biti Logos kao nekakav »drugi Bog«, evanđelist ponavlja: »Ona (Riječ) bijaše u početku kod Boga« (1, 2). Logos je Bog po tome što je posve kod Boga i u Bogu; njegove se boštvo ne može razumjeti izvan Boga.

Ivanov izraz »Jedinorođenac (monogenés), koji je u krilu Očevu« (Iv 1, 18), može pripomoći pojašnjenju članka vjere iz Nicejsko-carigrad-skoga vjerovanja: »vjerujem u… Jedinorođenoga Sina Božjega«. Nicejski sabor precizira da Božji Sin nije rođen iz ničega, nego iz Boga; nije stvore-no ili načinjeno biće, nego ‘izdanak’ iz Oca. On ne proizlazi iz Očeva stvara-teljskoga djelovanja, kako je slučaj sa stvorenjima, nego iz Očeve biti, kako pojašnjava sveti Atanazije.

Zašto je za kršćansku vjeru važna istina o Kristovoj preegzistenciji, i nje-govoj istobitnosti s Ocem? Nije li to samo zaplitanje u umovanju o Bogu ko-je nas odvodi od istine o zbilji Boga u nama i u našemu vremenu? Otklon misli o Kristovoj preegzistenciji i vječnosti reducira govor o njemu na isku-stvo svijeta, na njegovu proegzistenciju, na njegovu »korisnost« za nas i za naše oslobođenje od zla, grijeha, smrti… Kristovo djelo otkupljenja, među-tim, nije prometejski čin, kojim bi nešto bilo oduzeto Bogu da bi bilo dano čovjeku. Otkupljenje je čin ljubavi, dar koji sam Bog pruža u Kristovoj ke-nozi: Krist se lišava božanske slave i jednakosti s Bogom, silazi u ljudsko postojanje kako bi čovjeku mogao darovati božansko dostojanstvo. Proeg-zistencija nas nužno vodi k otkrivanju Kristove preegzistencije, do spozna-je njegova božanstva i vječnosti.

Rođen od Djevice MarijeU preegzistenciji Krist je rođen od Oca; u egzistenciji, po djelovanju Du-ha, rođen je od Djevice Marije. Koja je razlika tih dvaju rođenja? Nicejsko-carigradsko vjerovanje u govoru o otajstvu utjelovljenja ne rabi glagol koji

Preegzistencija Sina u krilu Očevu postaje pred-uvjetom njegove proegzistencije, njegova kenoti-čkoga i otkupiteljskoga silaska u našu egzi stenciju, bivanja s nama i za nas. »Radi nas i radi našega spasenja« sišao je s nebesa.

NAŠA TEMA

10

Rođen, ne stvoren

izriče rađanje (ne kaže da je Krist natus), nego rabi sasvim drukčije izraze: »utjelovio se (incarnatus est) po Duhu svetomu od Marije Djevice i postao čovjekom (et homo factus est)«. Hrvatski bi nas prijevod, koji u oba slučaja kaže da je Božji Sin rođen (»rođen od Oca«, potom »rođen od Marije Djevi-ce«) mogao odvesti u razmišljanje o dva istovrsna rođenja. Tu pak valja biti poman na odabir pojmova. Po otajstvu utjelovljenja (incarnatio) Božji Sin »postaje čovjekom«, ulazi u egzistenciju, u ljudski način postojanja. Tjele-sno rođenje samo manifestira njegov novi način postojanja, njegov silazak u čovještvo. Krist se utjelovljenjem ne lišava božanske naravi koja mu ne-odvojivo pripada, nego se lišava slave koja pripada božanskomu dostojan-stvu i koja mu je vlastita u njegovoj preegzistenciji.

Apostolsko vjerovanje izriče istinu da je Božji Sin »začet po Duhu Sve-tom, rođen od Djevice Marije« (conceptus est de Spiritu Sancto, natus ex Maria Virgine). Prema spisu Traditio apostolica (početak 3. st.), krštenika u činu krštenja đakon pita o njegovoj vjeri: »Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina

Božjega, koji je rođen po Duhu Svetomu od Djevice Marije (natus de Spiritu Sancto ex Maria virgine)?« Rođenje govori o novome početku. Početku koji je i novi način počinja-nja. Isusovo začeće po Duhu Svetome i rođe-nje od Djevice Marije predstavljaju poteškoću svakomu razumskom razlučivanju i zaključi-vanju. Pokušaji koji su nastojali tu evanđeo-sku pripovijest dovesti u svezu s književnim viđenjima rođenja egipatskih faraona, mit-skim rođenjima grčkih božanstava ili pak s

alegorijskim prikazima rođenja sinova patrijarhâ (npr. kod Filona Alek-sandrijskoga), nisu doveli do velikih razjašnjenja jer se evanđeoski govor u bitnome razlikuje od tih paradigmi. U evanđeoskim prikazima »ostaje pot-puno očuvana jedincatost jednoga Boga i beskonačna razlika između Boga i stvorenja. Nema nikakva miješanja, nikakva poluboga. Božja stvaralačka Riječ sama čini nešto novo. Isus, rođen od Marije, jest u potpunosti čovjek i u potpunosti Bog, oboje nepomiješano i nepodijeljeno, kako to izražava Kalcedonsko vjerovanje« (Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, 63).

Vjera u Isusovo začeće po Duhu Svetom i rođenje od Djevice pripada najstarijoj kršćanskoj predaji. Zanimljivo je uočiti da se u čitavome dru-gom stoljeću »djevičansko rođenje nikada ne navodi kao argument za Isu-sovo božanstvo, nego uvijek za njegovo pravo čovještvo« (Ch. Schönborn, Bog posla Sina svoga, 84). Djelovanjem Duha u Isusovu začeću Isus se oči-tuje kao čovjek, Božji Sin. A Božje sinovstvo »nije biološka nego ontološka činjenica; ono se ne događa u vremenu, već u Božjoj vječnosti: Bog je uvijek Otac, Sin i Duh; Isusovo začeće ne znači da je nastao novi Bog-Sin, nego da se Bog kao Sin odnosi prema ljudskom stvorenju u čovjeku Isusu tako da je on sâm čovjek« (J. Ratzinger).

Teško bi bilo razložno opravdati pomisao da bi rana kršćanska zajed-nica sama stvorila i oblikovala takvu pretpostavku o Isusovu božanskom začeću i djevičanskom rođenju jer je dobro poznato da je u židovskome i

Božje sinovstvo nije biološka nego ontološka činjenica. Ono se ne događa u vremenu,

već u Božjoj vječnosti: Bog je uvijek Otac, Sin i Duh. Isusovo začeće ne znači da je

nastao novi Bog-Sin, nego da se Bog kao Sin (Bogočovjek) odnosi prema čovjeku.

(papa Benedikt XVI.)

11

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213poganskome okruženju upravo zbog toga nauka bila izvrgnuta poruzi i odbijanju.

Vjeru u Isusovo začeće po Du-hu Svetom moguće je dovesti u bliskost s duhovskim iskustvom prve kršćanske zajednice u Jeru-zalemu. Evanđelist Luka opisuje rođenje Crkve na Pedesetnicu u Jeruzalemu, kada se očituje dje-lovanje obećanoga Dara Duha Svetoga. Schönborn zapaža pa-ralele između opisa silaska Duha nad nazaretsku Djevicu i njegova silaska nad apostole u događaju Pedesetnice u Jeruzalemu: u oba slučaja djelovanje Duha Svetoga silazi i daje početak čudesnome »rođenju«, novome odnosu s Bogom, no-vome poslanju, novome razumijevanju života… Iz tih paralelizama ne bi bilo ispravno izvoditi zaključke da ja iskustvo silaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice dalo učenicima ključ razumijevanja Isusova začeća i rođenja, ili pak da bi taj događaj bio za Mariju hermeneutičko iskustvo po kojemu bi sama u novome svjetlu razumjela otajstvo kojega je bila dionicom. Ipak, ovo uočavanje paralelnih mjesta i načina djelovanja Duha pomaže prepo-znati snagu rađanja koje ima začetak u Božjemu Duhu.

Istina o Isusovu začeću i djevičanskom rođenju ne tiče se samo vlasti-tosti i naravi utjelovljenoga Božjeg Sina. Utjelovljenje, koje se ostvaruje po djelovanju Duha u osobi i tijelu Marije, ima nužne posljedice za čovjeka i njegovu narav. Tim je događajem sami čovjek obnovljen i iznova rođen. U-tjelovljenome se čovjek pri-tjelovljuje po otajstvu krštenja: krštenikov je život »s Kristom skriven u Bogu« (Gal 3, 3); on je »nanovo rođen« (Iv 3, 5), postaje »novo stvorenje« (2Kor 5, 17); njima je dano da postanu »dje-ca Božja« jer su rođeni »ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje mužev-lje, nego od Boga« (Iv 1, 12-13).

Život vjere je novost postojanja koje započinje u otajstvu krsnog prepo-rođenja. Upravo u toj novosti života stoji i sami smisao krštenja: »Kršte-nje je novo rođenje koje prethodi svakom našemu činjenju. Svojom vjerom možemo ići ususret Kristu, ali samo nas on moče učiniti kršćanima i toj na-šoj čežnji pružiti odgovor, dostojanstvo i moć da postanemo djeca Božja, što sami ne možemo postići.« (papa Benedikt XVI.) Svima koji ga primiše on podade moć da postanu djeca Božja (Iv 1,12).

Liturgijsko rađanje vjere i vjernikaPoniranjem u blago liturgijske euhologije otkrivamo liturgiju kao drago-cjeno mjesto trajnoga (prepo)rađanja Crkve i kušanja novosti koju nam je Krist darovao svojim silaskom u čovještvo i uzašašćem k nebeskomu Ocu. U liturgiji se također rađa i bistri vjera Crkve.

Isusovo rođenje od Djevice u predaji Crkve ne služi kao argument za Isusovo božanstvo, nego uvijek za njegovo pravo čovještvo. Djelovanjem Duha u Isusovu začeću Isus se očituje kao čovjek, Božji Sin. Tako otajstvo utjelovljenja objavljuje i novu dimenziju čovjekove naravi i njegova postojanja.

NAŠA TEMA

12

Rođen, ne stvoren

Liturgija adventskoga vremena pjeva: »Dijete nam se rodilo, zvat će se Bog, Jaki« (ulazna anti-fona 23. prosinca). U malenosti i nejakosti djeteta Bog objavljuje snagu svoga spasenjskoga zahvata u život svijeta. Rođenjem od Djevice Isus ulazi u ma-terijalni svijet. Upravo tu, u Božjem dodiru svijeta i materije, koju bi čovjek htio držati u svojoj ruci, nastaje sablazan za mnoge suvremenike. Prihvaća se Boga koji bi smio »djelovati u idejama i misli-ma, u duhovnome, ali ne i na materiji. To smeta. Tu mu nije mjesto.« (Benedikt XVI., Isusovo dje-tinjstvo, 68.) Isusovo rođenje u tijelu, u malenosti, pokazuje Božju jakost i pobjedu nad čovjekovom ohološću: sav čovjek i sav svijet uključeni su poziv na novost postojanja.

U Kristovu djelu otkupljenja, započetu začećem i utjelovljenjem, naše tjelesno rođenje pronalazi pravu vrijednost. Vazmeni hvalospjev pjeva: »Ni-šta ne bi vrijedilo rođenje da nismo dobili otkuplje-nja« (Nihil enim nobis nasci profuit, nisi redimi profuisset). Sam život ima vrijednost, dakle, u pri-hvaćanju Kristova dara, u novosti rođenja u Bogu, a ono je udioništvo u njegovu božanskom životu.

Zborna molitva Mise bdjenja svetkovine Uzne-senja blažene Djevice Marije zgodno sažimlje isti-nu o Kristovu rođenju: »Bože, ti si pogledao poni-znost blažene Djevice Marije i toliko je uzvisio da

se od nje po tijelu rodio tvoj Sin« (Unigenitus tuus ex ipsa secundum car-nem nasceretur). U latinskom je izvorniku uočljiva različitost nazivlja: Jed-ninorođenac (Unigenitus), koji je od Oca rođen prije svih vjekova, biva ro-đen (nasceretur) po tijelu. Rođenje po tijelu (nativitas) uvodi Božjega Si-na u novi način bivovanja. Upravo tom novošću božanskoga bivanja čovjek biva uključen u božanski život. Bog je postao dionikom ljudskoga rađanja, rađanja po tijelu. Time Bog nije postao tek vidljiv u svome božanstvu, nego je, štoviše, postao »tjelesan«, dodirljiv u svome čovještvu.

Vjera u Kristovo božansko utjelovljenje i rođenje od djevice nije ugrože-na »ljudskom sigurnošću« o nemogućnosti djevičanskoga začeća ili djevi-čanskoga majčinstva. Božje djelo, međutim, nipošto ne počiva na ljudskoj mogućnosti, kao što ne može biti zapriječeno ljudskom nemogućnošću. Sa-ma liturgija Crkve, slaveći otajstvo utjelovljenja, u jednome troparu kliče da djevičanstvo ne pripada rodiljama, a trudnoća je nepoznata djevicama (tro-par iz bizantske liturgije na svetkovinu Navještenja Gospodinova). Prihva-ćanje i razumijevanje vjere u Isusovo rođenje od Djevice, kako zamjećuje pravoslavni mislilac Alexander Schmeman, počiva na mudrosti prihvaća-nja istine da je Krist »radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa« (prop-ter nos et propter nostram salutem). Tim člankom vjere je izrečeno puno više od razloga ili nakane Božjega silaska na zemlju. Nije u našoj ljudskoj

Događaj utjelovljenja prvi je korak Božjega otajstvenoga

»silaska« u zemaljsko bivanje. Taj će Silazak biti dovršen

polaganjem u zemlju, u grob, a što se nagoviješta već samim prizorom jaslica.

Marko Ivan Rupnik: Rođenje Gospodinovo, kapela

u »Casa incontri cristiani«, Capiago (Italia), 2006.

13


SIJEČANJ 2013. 1 U SV. MARIJA BOGORODICA, svetkovina 2 S Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskup, spomendan:

od dana: 1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28 3 Č Svagdan; ili: Presveto Ime Isusovo

1Iv 2,29 – 3,6; Ps 98,1.3cd-6; Iv 1,29-34 4 P Svagdan: 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5 S Svagdan: 1Iv 3,11-21; Ps 100,1b-5; Iv 1,43-51 6 N BOGOJAVLJENJE, svetkovina 7 P Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter

1Iv 3,22 – 4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25 8 U Svagdan: 1Iv 4,7-10; Ps 72,1-4b.7-8; Mk 6,34-44 9 S Svagdan: 1Iv 4,11-18; Ps 72,1-2.12-13; Mk 6,45-52; 10 Č Svagdan: 1Iv 4,19 – 5,4; Ps 72,1-12.14.15bc.17; Lk 4,14-22a 11 P Svagdan: 1Iv 5,5-13; Ps 147,12-15.19-20; Lk 5,12-16 12 S Svagdan: 1Iv 5,14-21; Ps 149.1-6a.9b; Iv 3,22-30 13 N KRŠTENJE GOSPODINOVO, blagdan 14 P Svagdan: Heb 1,1-6; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Mk 1,14-20; 15 U Svagdan: Heb 2,5-12; Ps 8,2a.5-9; Mk 1,21-28 16 S Svagdan: Heb 2,14-18; Ps 105,1-4.6-9; Mk 1,29-39 17 Č Sv. Antun Opat, spomendan

od dana: Heb 3,7-14; Ps 95,6-11; Mk 1,40-45 18 P Svagdan: Heb 4,1-5.11; Ps 78,3.4bc.6c-8; Mk 2,1-12 19 S Svagdan: Heb 4,12-16; Ps 19,8-10.15; Mk 2,13-17

Liturgijski kalendarPROSINAC 2012.

25 U ROĐENJE GOSPODINOVO, svetkovina Polnoćka: Iz 9,1-6; Ps 96,1-3.11-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14 Zornica: Iz 62,11-12; Ps 97,1.6.11-12; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20 Danja: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

26 S SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdanDj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab; Mt 10,17-22

27 Č SV. IVAN, apostol i evanđelist, blagdan 1Iv 1,1-4; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Iv 20,1-8

28 P NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 124,2-5.7b-8; Mt 2,13-18

29 S Peti dan Božićne osmine:1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35

30 N SV. OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA, blagdanSir 3,2-6.12-14; Ps 128,1-5; Kol 3,12-21; Lk 2,41-52

31 P Sedmi dan Božićne osmine:1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18

moći ‘spustiti’ Boga na zemlju, još manje dati mu tijelo i obličje ljudskoga načina postojanja. Ako, dakle, prihvaćamo istinu da je Bog sišao na zemlju, među ljude, a znademo da se to može zbiti samo po njegovoj slobodnoj volji i ljubavi, onda više nema zaprjeke ničemu drugom, ni utjelovljenju, ni ro-đenu od djevice, ni smrti, ni uskrsnuću… Razlog Božjega utjelovljenja i ro-đenja jest u njegovoj želji za našim spasenjem. Prihvatiti tu istinu znači pri-hvatiti čudesnost Božjega djela, inicijativnost njegove ljubavi i apsolutnu novost (drukčijost) njegova zauzimanja za čovjeka. Kristovo rođenje iz kri-la Djevice trajno čuva izvornost spasenja u Bogu, u nepredvidivosti i čude-snosti njegove ljubavi, ali istovremeno poručuje i o nemogućnosti spasenja izvan te čudesnosti i izvan Božje inicijative.

U liturgiji došašća odjekuje prorokov poziv: »Recite preplašenim srci-ma: ‘Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja na-plata, on sam hita da nas spasi!’« (Iz 35, 4) Vjera u Božje utjelovljenje otva-ra čovjeka Božjoj spasenjskoj inicijativi. Krist se pojavljuje kao zaručnik svoga stvorenja, koje ljubi do mjere da prihvaća njegovu narav, podložnu propadanju i umiranju, kako bi ga uzdigao u slavu iz koje je sam sišao. Si-šao je s nebesa, postao čovjekom, umro i uskrsno samo radi jednoga – radi nas i radi našega spasenja.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

14

Ulazna: 384 Dijete nam se rodilo ili: 404 Rodio se Bog i čovjek Otpj. ps.: 387 Svi krajevi svijeta vidješe Prinosna: 402.1 i 2 Radujte se, narodi Pričesna: 393 ili 394 O Isuse, o Spase naš ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420 Narodi nam se

Prvo čitanje Iz 52, 7-10Neka svi krajevi zemlje vide spasenjeBoga našega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-6Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe

spasenje Boga našega.Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanje Heb 1, 1-6Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno,u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaDijete nam se rodilo,sina dobismo, na plećima mu je vlast.Ime mu je:Anđeo velikoga savjeta.

(Iz 9, 6)

Zborna molitvaBože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. Koji s tobom.

Darovna molitvaNek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtva današnje svetkovine: ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje, a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje.Po Kristu.


25. prosinca 2012.

Danja misa

15


U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga…

Popričesna molitvaDobri Bože,Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja.Molimo da nas privedei vječnom životu u nebu.Po Kristu.

Braćo i sestre, Bog je po Kristovu utjelovljenju sišao u ljudsku narav da bi čovjeka obdario božanskim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvoreno, iskrenom se molitvom utecimo Ocu nebeskome:

Neka te slavi, Gospodine, život naš.

1. Gospodine, svjetlom božanske Riječi rasvijetli put svojoj Crkvi da po vjerodostojnosti života bude dom ljubavi svim vjernicima i mjesto susreta za sve koji te traže, molimo te.

2. Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga papu Benedikta, biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji evanđelja istine i života, molimo te.

3. Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.

4. Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sami budemo tvoj dar za sve ljude, molimo te.

5. Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad našu pokojnu braću i sestre: obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, rođenjem svoga Sinaobnovio si u nama sve što je grijehom ranjeno. Vodi nas svojim Duhom da navijek budemo dostojan stan tvome Sinu. Koji živi.

Molitva vjernikaPjesma prije evanđeljaDan nam sveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

Evanđelje Iv 1, 1-5.9-14 – kraća verzijaRiječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ,i Riječ bijaše u Boga,i Riječ bijaše Bog.Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše životi život bijaše ljudima svjetlo;i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istineRiječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSvi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

(Ps 98, 3)


16

Kršćanstvo – religija punine neba i zemlje

Poznati talijanski filozof Umberto Ga limberti objavio je proš-loga mjeseca novu knjigu s naslovom »Kršćanstvo – religija praznoga neba«. Premda u predgovoru napominje kako ova

knjiga ne želi biti provokativna, autor na samomu početku iznosi jasne teze o tome zašto je kršćanstvo »religija praznoga neba«, te-ze koje detaljno razlaže u samoj knjizi.

Prazno neboKršćanstvo je izgubilo dimenzije sakralnog, desakraliziralo ga, uki-dajući dimenziju njegove ambivalentnosti i predajući sve dobro u ruke Boga i sve zlo u ruke Sotone, njegovog neprijatelja koji je za-veo čovjeka i naveo ga na put zla. Drugi razlog zbog kojeg je, pre-ma ovom autoru, nebo kršćanstva prazno nalazi se u činjenici da je ono jedina religija koja govori o Bogu koji je sišao s neba na zemlju i utjelovio se. Bog koji se oprostio od sakralnog, oprostio se i od ne-ba i postao svijetom. Počovječenje Boga dovelo je do pobožanstve-nja čovjeka koji je postao jedinim gospodarom povijesti, najpri-je pod zaštitom Boga, a nakon toga i bez njega. Treći razlog stoji u savezu s platonovsko-aristotelovskom filozofijom koja zapravo ne-ma nikakve veze s evanđeoskom porukom. I na kraju, kršćanstvo se, posljedično svim ovim procesima, pretvorilo u »etičku agenci-ju« koja se očituje o pitanjima i stvarima koje svako civilno društvo može razriješiti samo. Na taj je način kršćanstvo postalo dnevna stvar, ostavljajući nediferencirane noći sakralnog samoći pojedi-naca koji su izgubljeni u provaliji vlastite ludosti, vlastitih proble-ma i šutnje duha, koji se ne oglašava i ostavlja beskrajnu prazninu.

Utjelovljeni Krist – punina neba i zemljeJe li kršćanstvo religija praznoga neba? Teško je odgovoriti na to pitanje u jednom razmatranju o Božiću, o svetkovini Kristovog ro-đenja. No, ipak bih se usudio reći da nije. Mnoštvo je razloga za ta-kav stav, ali nabrojat ću samo neke.

Krist je sišao s neba i postao čovjekom, ali nebo nije prazno. U njemu je Kristov i naš Otac, u njemu su anđeli koji i u noći Kristo-vog rođenja pjevaju slavu Bogu i naviještaju mir ljudima. Kristovo utjelovljenje ne ispražnjava nebo, nego ga ispunjava drugotnošću ljudskoga koje u Kristu, Bogu i čovjeku, dobiva novo obličje. Po utjelovljenju i nebo i zemlja dolaze k svojoj punini. Postaju ispu-njeni, a ne ispražnjeni. Istina je da smo često zastrli pogled prema nebu jer smo u utjelovljenju vidjeli samo dimenziju ljudskoga, ili


17


Radosna vijest za sve krajeve zemlje Iz 52, 7-10Gradske straže (Jeruzalema, Siona) postavljene na zidine opažaju na obližnjim brdima glasnika koji trči da navijesti mir, oslobođenje, radosnu vijest. Straže se obraćaju samom gradu, koji je još u ruše-vinama, i podižu glas da navijeste dolazak Jahvin, dakle ono što se po toj blizini uskoro treba dogoditi. Nalazimo osobito glagole: pripovijedati, slušati, vikati, reći, koji su u imperativu. U ovom odlomku također je vrlo naglašena prisutnost pojmova koji se odnose na tijelo, u doslovnom ili prenesenom smislu: noge, glas, oči, ruka. Tekst se pokazuje kao manifestacija slušanja i gledanja. Glas svjedoči blizinu Gospodnju. Ljudske noge su instrumenti božanske ruke. Gospodin pokazuje svoju svetu desnicu, simbol snage pred svim narodima. Prorokove su riječi upravljene na dvoje naslovnika: stanovnicima Jeruzalema i izgnanima u Babiloniji. Jahve je utješio svoj narod. »Tvoj Bog kraljuje« poruka je koju straže prenose svim narodima i svim krajevima zemlje.

Mario Cifrak

Zrnj

e

smo pak ostali zagledani samo u nebo ne vi-deći da je i ono promijenjeno utjelovljenjem i da je po njemu dobilo novu dimenziju.

Kristovo rođenje dogodilo se noću. Noć je vrijeme samoće, snažnog osjećaja napu-štenosti, često straha, ali i vrijeme kada naša srca, naša nutrina, naše emocije i misli di-šu drugačijim ritmom nego danju. U tu noć, kao i u noć povijesti, dolazi Krist. On ju pro-svjetljuje. Pastiri vide snažno svjetlo, vide zvijezdu koja ih vodi. Ostavljaju sve pozna-to, ono malo što imaju. Slijede zvijezdu ko-ja ih vodi do špilje, do jaslica u kojima je po-loženo novorođenče. Ono rasvjetljuje noć i daje joj novu dimenziju. Kršćanstvo snažno govori o tome da je noć rasvijetljenja, tama razbijena premda je njezin trag uvijek oko nas i u nama. Naviješta dan i novo svjetlo, ali ne ostavlja ni noć bez novoga i snažno-ga svjetla. Novorođeni Spasitelj prosvjetlju-je i dan i noć. Kršćanstvo je religija i noći i dana, povezivanja i razrješenja. Ne ostavlja dan samo našem djelovanju, niti noć samo našoj samoći.

Novorođeni je među nama. U nama. On je i smisao i istina. Onaj koji je tražen, išče-kivan i koji je nađen na iznenađujući način, način na koji se nitko nije usudio ni misliti ni sanjati. Upravo u tome leži, premda se či-ni potpuno različitom, i povezanost s onima koji su tražili smisao i koji su ga vidjeli u ri-ječi koja nam dolazi u susret i koja nas poga-đa u našoj egzistenciji.

Zato kršćanstvo nije religija praznoga ne-ba, ni prazne zemlje, zato nije samo ni pr-venstveno »etička agencija« niti je ono izda-lo svoje poslanje tražeći zajedničke putove s ljudskim traženjem istine i smisla. Ono je po utjelovljenju Sina Božjega puno više, puno dublje i puno šire od toga. Kršćanstvo je svje-dočanstvo o Božiću koji je među nama i ko-ji nam sa zemlje pokazuje put k otvorenom i punom nebu. I korača zajedno s nama. Nje-mu se jedinom klanjamo i osjećamo da nas On grli svojim nježnim, malenim rukama, da otire naše suze, da nas hrabri i jača, da nas ne ostavlja i ne predaje samoći noći. On je svje-tlo istinsko koje obasjava svijet.

Željko Tanjić

»K svojima dođe i njegovi ga ne primi-še.« U tim se riječima čita ono što Lu-

ka zapisuje u svome evanđelju: za njega ne bijaše mjesta u svratištu. To je slika neprihvaćenosti i odbačenosti Sina Bo-

žjega. Kao što je rođen izvan grada, da-leko od ljudi, tako će biti i raspet izvan

grada. Sve njegovo poslanje zbiva se da-leko od onoga što je za suvremenike

bilo znak moći i ugleda. »Stoga postati kršćanin znači izići iz onoga što svi mi-

sle i hoće, napustiti vladajuća mjerila, kako bismo našli svjetlo istine svojega bitka i s tim svjetlom našli pravi put.

(papa Benedikt XVI.)

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


18

30. prosinca 2012.

Sveta obitelj Isusa, Marije i JosipaUlazna pjesmaI pohitješe pastirite pronađošeMariju i Josipai Novorođenče.

(Lk 2, 16)

Zborna molitvaBože, ti nam u svetoj Obiteljidaješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi.Daj da je nasljedujemo te postignemo vječnu radostu tvome domu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Sam 1, 20-22.24-28Čitanje Prve knjige o SamueluNakon onih dana: Ana zatrudnje i, kad bî vrijeme, rodi sina koga nazva imenom Samuel, »jer sam ga«, reče, »izmolila od Gospodina«. Poslije godine dana uziđe njezin muž Elkana sa svim domom svojim da prinese Gospodinu godišnju žrtvu i da izvrši zavjet. Ali Ana ne pođe s njim jer reče svome mužu: »Neću poći dok se dijete ne odbije od prsiju, a onda ću ga odvesti da se pokaže pred Gospodinom i da ostane ondje zauvijek.« Čim je dječaka Samuela odbila od prsiju, povede ga sa sobom uzevši uz to trogodišnjeg junca, efu brašna i mijeh vina; i uvede ga u dom Gospodnji, u Šilo. A dječak je bio još vrlo mlad. Tada zaklaše junca, a majka dječakova pristupi k Eliju i reče: »Dopusti, gospodaru! Tako ti života tvoga, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Gospodinu. Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Go spo di-na.« I pokloniše se ondje Gospodinu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 84, 2–3.5b–6.9–10Pripjev: Blaženi koji prebivaju

u Domu tvome, GospodineKako su mili stanovi tvoji,Gospodine nad vojskama!Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim.Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.

Duša mi gine i čezneza dvorima Gospodnjim.Srce moje i moje tijelokliču Bogu živomu.

Blaženi koji prebivaju u domu tvomeslaveć te bez prestanka!Blažen komu je pomoć u tebidok se sprema na svete putove!

Drugo čitanje 1Iv 3, 1-2.21-24Djeca se Božja zovemo, i jesmo.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Ivana apostolaLjubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Dj 16, 14bOtvori, Gospodine, srce naše da se priklonimo riječima Sina tvoga!

Darovna molitvaGospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenja i usrdno te molimo: po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. Po Kristu.

Alternativna čitanja

19

Evanđelje Lk 2, 41-52Čitanje svetog Evanđelja po LukiRoditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvana-est godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBog se na zemlji pojavio i među ljudima se udomio.

(Bar 3, 38)

Popričesna molitvaDobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima.Daj da se trajno ugle damo u svetu Obitelj te se poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi. Po Kristu.

Molitva vjernika

Ulazna: 382.2 I pohitješe pastiri ili: 422 Nebo i zemljaOtpj. ps.: Blaženi koji prebivaju (ŽV 01-2006)Prinosna: 403 Veselje ti navješćujemPričesna: 396 ili 397 Od istoka sunčanoga ili: 829 Djetešce nam se rodilo Završna: 422.4 Nebo i zemlja ili: 410 (411) U to vrijeme godišta

Isus u hramu, u onomu što pripada Ocu njegovu.Nepoznati autor, 1958.; Pro Civitate Museum, Asiz.

Svemogućemu Bogu, koji nas primjerom svete nazaretske Obitelji uči da Isusa stavimo u središte svoga osobnoga i zajedničkoga življenja, uputimo svoje iskrene molitve: 1. Gospodine, svoju si Crkvu sazdao

kao obitelj svih naroda: obnovi je u jedinstvu i u vjernosti tvojoj riječi, molimo te.

2. Gospodine, svijet je danas ranjen razdorom, a toliki trpe nepravde i progonstvo: potakni snagom Duha sve odgovorne u svijetu da budu graditelji mira koji nam u Kristu daruješ, molimo te.

3. Gospodine, danas te molimo za naše obitelji: oslobodi nas od navezanosti na svijet i pomozi nam da po snazi obiteljske molitve otvorimo vrata Kristu koji dolazi, molimo te.

4. Gospodine, svima koji žive sami, bez topline obiteljskoga doma, ti budi snaga i oslonac u životu, a nas nadahni za djela kršćanske ljubavi, molimo te.

5. Gospodine, našu pokojnu braću i sestre pridruži obitelji svojih svetih i izabranih, molimo te.

Milosrdni Bože, tvojoj dobroti povjeravamo svoj život, svoje obitelji i ovu zajednicu vjernika. Pomozi nam da uvijek znademo Krista staviti u središte naših životnih traženja i nastojanja te tako iz dana u dan postajemo sve jasnijom slikom nebeske Crkve. Po istom Kristu.


20

svoj prilici nisu mu postavljali pitanja da pro-vjere njegovo znanje, nego su sami bili zainte-resirani i za odgovore i još više za izvor iz ko-jega dolaze. Učitelj nije dobar ako ima pitanja samo za one odgovore koje već poznaje. Uči-telj je učitelj ako se bavi pitanjima na koja ne zna odgovore. Učitelj se oblikuje na granici na kojoj njegovo znanje pokazuje svoje granice. Učiteljev se autoritet nazire ako on svoje gra-nice ne skriva, ako pobijedi svoj strah od ne-znanja pred učenicima.

Razumnost je obilježje onih koji traže isti-nu. Istina je neodvojiva od razumnosti. U ka-snijem će se životu pokazati ova važna Isuso-va crta. Nema baš ničega što bi on pojašnja-vao pozivajući se na iracionalno. Kada bi go-vorio o stvarima koje su bile nedostupne slu-šateljima, služio bi se slikama. Tražio je način kako im otvoriti pristup razumijevanju. Naj-veći dio vremena s narodom i učenicima bio je ispunjen poučavanjem.

Marija i Josip, u trenutku kada su ga vidje-li s učiteljima, ostali su zapanjeni. S vremenom su se navikli na dijete koje su dobili neobičnim putem. Odjednom su se pred njima pokazale crte koje do tada na Isusu nisu opazili.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Redovitost odlaska u hram govori pone-što i o redovitosti života i odnosa Isu-sovih roditelja. Ljudski se život razvi-

ja unutar ustaljenoga životnog ritma. Redovi-ti rad, molitva, običaji, redovitost u odnosima. Luka u prvi plan dovodi redovitost odlaska u Jeruzalem za blagdan Pashe. Kao da sugerira kako svakodnevni život ima svoj ritam tek ka-da se stvori ritmički odnos s Bogom.

Na pragu puberteta, s dvanaest godina, nakon proslave Pashe, Isus ostaje u hramu. Sam. Bez roditelja i bez njihova znanja. Nije se izgubio i nije zalutao u hram. Odlučio je osta-ti i imao je jasne razloge zašto to čini. Ostao je u kući svoga Oca.

U hramu je u društvu učiteljâ. Luka bilje-ži kako se ponašao. Slušao je i pitao. Hram je bio mjesto u kojemu je netko na pragu živo-ta smio sjesti među učitelje, slušati ih i pitati. Razgovarati. Već se ovdje sluti ponešto od Isu-sovih obilježja koja će se kasnije pokazati kao iznimna osjetljivost u odnosima s ljudima. Bio je nenadmašiv govornik. Znao je pričati priče. Svojim je riječima znao i probuditi pozornost slušatelja i držati je dugo u napetosti. Do tjele-sne gladi, bilježe evanđelisti. I imao je uho za druge. Za neizrečeno, za jedva naslućeno, za molitve pretvorene u krik i za one sasvim ne-izrečene i nijeme. Njegovo je uho dopiralo do ljudskoga srca i njegovo srce se s lakoćom mo-glo uskladiti s drugim srcem.

Sve se ovo već slutilo u njegovim ranim go-dinama, u hramu u Jeruzalemu. Ipak, nije ri-ječ samo o Isusovoj nadarenosti. Riječ je i o hramskim učiteljima koji su bili otvoreni za ravnopravan razgovor s nekim tko još nema ni iskustva ni škole. Slutimo u stavu ovih učite-lja veliku pozornost na ono što Bog daruje no-vim i mladim ljudima. Luka bilježi da su učite-lji bili zaneseni razumnošću i odgovorima. Su-gerira da su učitelji pitali njega i kroz njegove razgovore slutili nevidljivi izvor mudrosti. Po

Razgovor i nerazumije-vanje u hramu

Simon

e M

artin

i 134

2.

21


Roditeljsko nerazumijevanjeZašto si nam to učinio, pita Marija. Nama! Marija govori u ime svoje i u ime Josipovo. Ža-losni smo te tražili. Izgubili su ga u trenutku kada se on počeo nalaziti. Kada je on pronašao put u hram, put u mjesto koje pripada njegovu Ocu, roditelji počinju osjećati da ga gube. Di-jete raste i u trenutku kada počinje biti samo-stalno, roditeljima se čini da ga počinju gubiti. I Isusov je rast istovremeno odvajanje od ro-ditelja i intenzivnija gradnja odnosa s Ocem. Do tada je živio u ritmu roditelja. Od tada tra-ži svoj ritam i svoj odnos s Ocem nebeskim. Ipak, to čini na isti način kako su činili Marija i Josip: kroz redoviti odnos s hramom.

Razgovor s roditeljima u hramu čini se naj-običnijim i sasvim očekivanim razgovorom u zadanim okolnostima. Ipak, iz njega isijava do-bar opis odnosa ove obitelji iz Nazareta. Mari-ja i Josip sada su zajedno. Dijete koje im je da-rovano čini ih parom koji ima svoj ritam živo-ta i odnosa i svoj zajednički, usklađeni odnos s djetetom. Marija u svom govoru na prvo mje-sto stavlja Josipa. Josip ni ovdje ne progovara. I dalje je bez riječi. Marija, međutim, najprije spominje Josipa. Njihova žalost je zajednička i njihovo je traženje izgubljenoga djeteta zajed-

ničko. Odnos prema Isusu ih povezuje. Povezu-je ih i nerazumijevanje. Luka bilježi kako Mari-ja i Josip nisu razumjeli što im je Isus govorio. Dijete nije po mjeri svojih roditelja. Ne samo Isus, nego ni jedno dijete ne ispunja roditeljska očekivanja. Luka sugerira da dijete raste u mu-drosti i milosti kada uđe u odnos s nebeskim Ocem i počne ispunjati njegovu volju.

Nedjeljni susret oko euharistijskog sto-la dobra je prigoda da roditelji urone u jasni-je prihvaćanje nerazumijevanja svoje djece i spremnost otvaranja svojih roditeljskih odno-sa za odnos njihove djece s nebeskim Ocem. Možda je to i najvažnija i najteža roditeljska uloga. Dovesti svoje dijete u hram svojim re-dovitim odnosom s Bogom i pustiti da im dije-te pronađe svoj odnos s istim Ocem. Uz to, ne-djeljna je euharistija dobra prigoda i službeni-cima hrama da osim govorničkih vještina vjež-baju i pozornost uha. Kako na ono što dolazi od mladih naraštaja tako i na ono što Otac ne-beski čini u hramu u kojemu su oni na službi. I roditeljima i hramskim službenicima od veli-ke je pomoći da kod euharistijskog stola, usred pozornosti na prisutnost Nevidljivoga, opaze i svoje nerazumijevanje te kroz njega nauče ne-što o čudesnom bogatstvu Božje mudrosti.

Ante Vučković

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

»Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« Na taj zabrinuti prigovor

Majke, Isus odgovara: »Niste li znali da mi je biti u onome što je

Oca mojega?« Kao da uzvraća na prigovor: Zar ne znate tko je moj

otac? Isus time ispovijeda istinu o svome božanskom sinovstvu. Isus im »bijaše poslušan«, ali sa sviješću da mu je biti u onomu što pripada

Ocu nebeskom. Posluh Josipu i Mariji ne smije ugroziti njegov

posluh nebeskomu Ocu.

Čašćenje Boga i roditeljâ Sir 3, 2-6.12-14Sir 3, 1-16 nudi tumačenje i konkretnu primjenu četvrte Božje zapovijedi. Mudrosna pouka, kao uvod u razuman i uspješan život, započinje upozorenjem na dužnosti prema roditeljima. Temeljna se pouka događa u obiteljskomu domu. Sam učitelj mudrosti izvještava kako su njega samoga poučili njegovi roditelji (usp. Sir 4, 3-9). Mladež je pod utjecajem helenističkog duha i načina života. Roditelji ih moraju riječju i primjerom upozoravati na strah Gospodnji kao mjeru ponašanja. Autoritet roditelja utemeljen je u Božjoj volji. Četvrta zapovijed govori o »poštivanju«. Djeca moraju priznati i prihvatiti važost roditelja i zadaću koju oni imaju u njihovu odgoju. Najprije se podsjeća na Pnz 5, 16: »da ti bude dobro«. Poštivanje roditelja je kao bogoslužje, kao prinesene žrtve, milostinja; ono okajava grijehe. Buduća generacija otkriva na ponašanju svojih roditelja kako se postupa s ocem i majkom. Vršenjem te zapovijedi poštivanja roditelja čovjek časti Boga.

Mario Cifrak


22

1. siječnja 2013.

Sveta Marija BogorodicaUlazna pjesmaZdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga!

Zborna molitvaBože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marije ljudskom rodu darovao vječno spasenje. Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor.Po Kristu.

Prvo čitanje Br 6, 22-27Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju:»Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivajuime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8

Pripjev: Smilovao nam se Bogi blagoslovio nas.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Gal 4, 4-7Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kad dođe punina vremena,odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!«Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1, 1–2Više puta i na više načinaBog nekoć govoraše ocima po prorocima;konačno, u ove dane,progovori nama u Sinu!

Darovna molitvaGospodine, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak. Po Kristu.

Ulazna: 385 Zdravo, sveta Rodiljo ili: 383.1 Svjetlo će nas danas obasjatiOtpj. ps.: Smilovao nam se Bog

(ŽV 13-2011)Prinosna: 811.1 i 3 O pastiri, čudo novoPričesna: XXIV Isuse Kriste, slava ti, slava ili: 421 Isklija Izdanak JišajevZavršna: 812 Veseli se, Majko Božja

23


Pričesna pjesmaIsus Krist jučer i danas isti je –– i uvijeke!

(Heb 13, 8)

Evanđelje Lk 2, 16-21Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohra-njivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koriste za vječni život. Po Kristu.

Molitva vjernika

Marija u sebi pohranjivaše sve one događaje…Paolo Veneziano, oko 1340.

Braćo i sestre, po rođenju svoga Sina iz krila presvete Djevice Bog je dao novi smisao našemu vremenu i našemu životu. Zajedničkom se molitvom utecimo Bogu proseći milost darovane novosti.

Obnovi nas, Gospodine, u novosti života.1. Za svetu Crkvu Božju: da uvijek bude vjerna

navjestiteljica Kristova evanđelja i donositeljica tvoga mira i blagoslova svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Benedikta, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da vjerodostojnošću nauka i života predvode tvoj narod putem spasenja, te sva Crkva raste u snazi zajedništva, molimo te.

3. Za sve koji upravljaju narodima i državama: daj da se uvijek zalažu za uspostavu evanđeoske pravednosti te tako na čitavom svijetu zavlada tvoj mir, molimo te.

4. Za sve nas sabrane oko Kristova stola: nadahni nas da poput Majke Gospodinove umijemo tvoju riječ čuvati u srcu kako bi ona bila put i svjetlo našemu životu, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: da ih nagradiš zajedništvom s tobom i s tvojim svetima kod nebeskog stola, molimo te.

Gospodine, Bože svemogući, s pouzdanjem u tvoju dobrotu danas započinjemo novo vrijeme što nam ga darivaš. Milošću svojom obaspi naše dane i svojom pomoću prati naša djela da uzmognemo biti pronositelji tvoga mira i graditelji tvoga kraljevstva u svijetu. Po Kristu Gospodinu našemu.


24

»Non-Aliud« u Novoj godini

Blažena Djevica Marija proglašena je sve-čano »Thetokos«, Majkom Božjom, Bo-gorodicom, na Efeškom saboru 431. go-

dine. Naime, na tomu Saboru Crkva je odba-cila herezu Nestorija i nestorijanaca, njegovih sljedbenika. Nestorijanci nisu mogli prihvati-ti naziv »Bogorodica« za Mariju jer su u nje-mu uviđali preveliku, a time i opasnu bliskost Boga i čovjeka, u smislu da čovjek, žena, mo-že roditi samoga Boga. Pojam »Bogorodica« bio je za njih skandalozan, ukoliko je ugroža-vao temeljnu razliku između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja. Stoga su predlagali da se Mariju radije naziva »Kristorodicom«. Sa-borski oci na Efeškomu saboru osuđuju taj ne-

Sveta Marija Bogorodica

storijanski prijedlog, jer u njemu vide ponište-nje novosti kršćanske vjere da je u Isusu Kri-stu Bog zaista ušao u povijesti, da je »rođen po tijelu«, da nam je postao neizrecivo blizak. Stoga je naziv Bogorodica za saborske oce bio ispovijest vjere u Isusa Krista, u njegovo bo-žanstvo, u stvarno rođenje Boga od čovjeka, od blažene Djevice Marije. Jer, tko odbacuje Mariju Bogorodicu, odbacuje Isusa Krista Bo-ga, Boga u povijesti. Nestorijanizam je dodu-še davno osuđen, ali on ni danas nije iščeznuo iz Crkve. On se provlači i dalje kroz razne teo-logije i duhovnosti. Stoga je dobro nakratko se zaustaviti na nekim vidovima duhovnoga ne-storijanizma danas.

Bliski BogPojednostavljeno bismo mogli reći da se duhovni nestorijanizam danas oči-tuje u stavu straha od Božje bliskosti u našemu životu. Bojimo se Božje bli-skosti, pa raznim opravdanjima i ra-znim načinima nastojimo Boga izgu-rati iz našega života: tako ćemo reći da je Bog po svojoj definiciji dalek, nes-poznatljiv, drukčiji od nas, pa nije do-bro da nam bude blizak; Isus nam je zanimljiv, ali nas ne obvezuje; intelek-tualno nam je možda bitan, ali moli-tveno je nebitan; duhovno ćemo ga prihvaćati, ali ćemo teško dopušta-ti da nam uđe pod kožu, da ga štuje-mo tjelesnim odlaskom u crkvu, slav-ljem euharistije; o njemu razmišlja-mo, ali pred njim ne klečimo; kao sve-ćenici ga naviještamo, ali bez želje da mu budemo bliski, da on nama bude blizak. Jednom riječju, kao duhovni nestorijanci često želimo samo Isusa Krista »izvan«, a ne »iznutra«, u našoj intimi, u našemu srcu. Kako je to sjaj-no izrekao veliki teolog iz petnaestoga stoljeća Nikola Kuzanski: neprestan-ce ističemo da je Bog drukčiji, drugo-Je

an E

vgra

f Kov

alev

sky

25

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213tan, pritom zaboravljajući da je novost Božje objave u Isusu Kristu upravo ta da je Bog odlu-čio postati »Non-Aliud«, Ne-drukčiji, Ne-dru-gotan. Da, to je skandal kršćanske vjere i zbog toga vjera mora ostati trajno »skandalozna«: Bog se učinio ne-drukčijim, poput nas, bli-skim, kako bi ušao ‘unutra’, kako bi ušao u na-še živote. Zato danas nije potrebno toliko isti-cati neizrecive drugotnosti Boga, koliko njego-ve neizrecive »ne-drugotnosti«, njegove bli-skosti koja nas »stavlja u krizu«, njegove bli-skosti koja nam »ne da mira«, ali bliskosti nje-gove ljubavi koja nas zove u zajedništvo sa so-bom. Današnji evanđeoski ulomak progovara nam o pastirima koji su »pohitili« da vide Isu-sa, Mariju i Josipa, pohitili su čudesnom do-gađaju neizrecive ne-drugotnosti, bliskosti Bo-ga. Eto nam programa za 2013. godinu: da ona bude godina bliskosti s Bogom u Isusu Kristu, da Bog bude »u nama«.

S MarijomTaj duhovni »non-aliud« najbolje je ostvariva-la upravo Blažena Djevica Marija. Ona je Maj-ka Božja, a to znači da Bog nije ostao izvan nje, nego je bio u njoj. Tako snažno je bio u njoj da je rodila samoga Boga te se Blaženu Djevi-

cu s pravom naziva majkom naše vjere. Stoga se uvijek iznova pisac ovih redaka čudi onim kršćanima za koje je Marija nebitna u njihovoj osobnoj vjeri, koji se čak podruguju govoru o Mariji, ili koji pak relativiziraju svaku marijan-sku pobožnost. Ako je smisao kršćanske vjere poslušan susret s Isusom Kristom, susret koji treba zahvatiti naše cijelo biće, ‘izvana’ i ‘iznu-tra’, kako onda Blažena Djevica Marija može biti nebitna? Zar ona nije ostvarila bit same vjere, ukoliko je duhom čula Boga ‘izvana’ te ga potom ‘iznutra’ začela i rodila? Hoćemo li to prihvatiti ili ne, prepušteno je našoj vjeri, ali kriza marijanske duhovnosti, gubitak i nesta-janje marijanske pobožnosti jesu dokaz krize vjere u Isusa Krista, izričaj naše izvanjske vje-re, vjere u kojoj je Krist izvan nas, dalek i dru-gotan. Takva je vjera jalova, neplodna, jer se nije dogodilo stvarno sjedinjenje u nama, ono sjedinjenje koje je upravo Blažena Djevica Ma-rija ostvarila. U njoj je »zemlja plodom rodi-la«, kako nam poručuje današnji psalam, plo-dom Boga. Budimo zato ove godine barem ma-lo više marijanske osobe, malo se više utecimo Blaženoj Djevici Mariji, moleći je da nam Gos-podin bude »non-aliud«, blizak, tako blizak da »plodom urodimo«.

Ivica Raguž


Zrnj

e

»Pastiri pohite u Betlehem…« Hitnja o kojoj govori evanđelist

može biti protumačena kao odgovor na objavu koja im je dana po

anđelima. No, time je postavljeno pitanje i svakomu vjerniku: Postoji li za nas razlog za hitnju k Bogu i

poklonstvo pred njim? Mogu li Božji zov i istina o njegovu daru spasenja

biti razlogom naše radosti? Možda je Bog tek utočište u bezizlaznim

trenutcima tjeskobe, a razlozi radosti ostali su negdje izvan Boga.

Molitva za blagoslov Br 6, 22-27Svećenički blagoslov iz Knjige B rojeva može se podijeliti u tri uspo-redna stiha, koji u svome prvom polustihu imaju zaziv Gospodinu (usp. Br 6, 24a.25.a.26a), a u drugom polustihu plod Božjega djelo-vanja (usp. 6, 24b.25b.26b). U sva tri zaziva valja prepoznati izraz Božje blizine. Usto, njegovo je ime triput zazvano, što izriče puninu blagoslova i sigurnost zaštite koju narod ima kod Boga. Božje djelo-vanje opisano je kroz čuvanje, milostivost, donošenje mira. I ova tri izraza međusobno su povezana. Bog koji čuva narod od njegovih neprijatelja i mogućih zastranjivanja, pokazuje tako svoju milost jer je riječ o Božjoj slobodnoj odluci i slobodnom izboru. Narod koji je pod zaštitom Božjom, ima mir. U razdoblju kad nastaje ovaj tekst, ne treba još misliti na nutarnji mir. Riječ je o konkretnom miru onih koje štiti i čuva jači – Bog. Blagoslovom što ga izriču svećenici, »sinovi Izrae-lovi« obilježeni su Božjim imenom (6, 27), postaju njegovo vlasništvo i u potpunosti njegov narod.

Darko Tepert


26

Ulazna: 382.3 Evo, dolazi ili: 402 Radujte se, narodiOtpj. ps.: 391 Klanjat će se tebi, GospodinePrinosna: 408.1 i 4 O Betleme Pričesna: 392.2 Vidjesmo zvijezdu njegovu ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420.1 i 8 Narodi nam se ili: 424 Tri Kralja jahahu

6. siječnja 2013.

BogojavljenjeUlazna pjesmaEvo, dolazi Gospodar, Gospodin; u ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

(Usp. Mal 3, 1; 1Ljet 19, 12)

Zborna molitvaBože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca. Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju tvoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 60, 1-6Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72, 1-2.7-8.10-13Pripjev: Klanjat će se tebi, Gospodine,

svi narodi zemlje.Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno,siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravdai mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do morai od Rijeke do granica svijeta.

Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,vladari Šabe i Sebe danak donositi.Klanjat će mu se svi vladari,svi će mu narodi služiti.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahui spasit će život nevoljniku.

Drugo čitanje Ef 3, 2-3a.5-6Sada je objavljeno da su i poganisubaštinici obećanja.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 2, 2Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju. Koji živi i kraljujeu vijeke vjekova.

27

Braćo i sestre, nebeski je Otac vodio mudrace s istoka da se poklone njegovu Sinu. Molitvom se obratimo istome Ocu da i mi umijemo prepoznati svjetlo kojim obasjava naš životni put. Budi nam, Gospodine, svjetlo života.1. Za Crkvu u svijetu:

da bude trajno otvorena vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju nego u poklonstvu tebi, molimo te.

2. Za papu Benedikta i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da uvijek znaju slijediti svjetlo koje dolazi u snazi tvoje riječi i u poticajima tvoga Duha te uvijek budu mudri predvodnici tvoje Crkve na putu prema novome susretu s Kristom, molimo te.

3. Za sve one čijoj je odgovornosti povjerena briga za svijet: da u evanđeoskim nastojanjima Crkve prepoznaju dobrobit cijeloga društva, molimo te.

4. Za sve koji znanošću istražuju tajne svijeta i života: obdari ih istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: da poslušni tvome Duhu uvijek umijemo prepoznavati putove koji nas vode do susreta s tobom, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, i naše poklonstvo pred tobom. Nek naš život bude trajni hod u tvome svjetlu. Po Kristu.

Molitva vjernikaEvanđelje Mt 2, 1-12

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: ’A ti, Betleheme,zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela!’« Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.« Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebe-skim svjetlom. Htio si da se pričestimo ovim otajstvom: daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem. Po Kristu.

Kad ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone se.

»Beatus Manuscript«, Španjolska, oko 1180.; The Matropolitan Museum of Art, New York.


28

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Bogojavljenje

Likovna, glaz-bena i knji-ževna dje-

la često odražava-ju susret s Božjom riječju koja nam je upravo naviješte-na. U tim je djeli-ma ozračje raznoli-ko, počevši od sjaja svečane kraljevske povorke, kao što ju je na svojoj slici iz doba cvjetne goti-ke prikazao G. da Fabriano, u ljepo-ti odjeće i šaroliko-sti boja nad kojima dodatno prevlada-va zlatna, rekli bi-smo – pretjerano

zlatna. Kao da je sve u nju utopljeno. Vrije-me u kojemu je slikar naslikao sliku ispunjeno je mirom, pouzdanjem u budućnost, radošću zemaljske stabilnosti. No, likovnost poznaje i drukčije prikaze, poput onoga Hieronymusa Boscha, koji na svome Triptihu prikazuje zna-tiželjne, ali prilično ravnodušne ljude i skro-mnu spilju Kristova rođenja. Sasvim drukčiji prikaz, a istina otajstva ostaje jednaka.

U predivnoj 65. kantati Johanna Sebasti-ana Bacha pod imenom Sie werden aus Sa-ba alle kommen (»Svi će narodi doći iz Sabe«) zvuk se širi u valovima, glas za glasom, četve-roglasno, ne čekajući da se jedna tema završi, da bi druga započela u snazi radosti. Pa ipak, duhovno se ozračje, nakon dočaravanja sveča-nosti ulaska naroda, mijenja. Bas dionica go-vori o tome da je zlato proizišlo iz tamne utro-be zemlje. I ono što Bog traži od nas kršćana jest dar srca, dar koji se prevodi u zlato vjere, u tamjan molitve i u smirnu strpljenja. U te-norskoj se ariji te kantate moli da Bog primi

cijelu našu osobu, sve što govorimo, mislimo i činimo; našu želju i predanost da mu služimo.

I dok se čini da je teološki ispravnije ono tumačenje koje u darovima čita Kristove od-like: zlato kao njegovu kraljevsku snagu, ta-mjan kao prinos njega, velikoga svećenika, a smirnu kao Gospodinov ukop, to ne smijemo dijeliti od onoga što mi vraćamo Bogu, jer na-ša vjera i mudrost ne bi imale sjaj bez Kristove snage; naša se molitva i pobožnost ne uzdižu k Bogu poput kâda ako nisu u Duhu Svetome; i ne možemo prihvatiti svoju smrtnost i ukop u strpljenju i trpljenju, ako ne vjerujemo da ta smirna nije sasvim iskorištena i da je ostala u rukama žena na uskršnje jutro, jer je Kristov grob ostao prazan. I naš je vjernički put, bra-ćo i sestre, najzahtjevniji tamo gdje se dodiru-je značenje smirne i tamjana, tamo gdje trplje-nje prelazi u prinos Bogu.

Smrt u Rođenju i rođenje u SmrtiI pjesništvo je ostavilo zanimljiv trag u Elioto-vu monološkom tekstu o putovanju mudraca (The Journey of the Magi) koji govori da je to bilo najteže, hladno godišnje doba za putova-nje, prepuno zaprjeka, nostalgije za ostavlje-nim i s osjećajem da je taj put zapravo ludost. Eliot ga, zbog teškoća, uspoređuje s Izlaskom izabranoga naroda kroz pustinju.

Došavši do cilja, mudraci se nalaze pred čudnim znakovima: tri drveta protegnuta pre-ma nebu; ljudi koji bacaju kocke, razasuti srebr-njaci; zapravo, vide znakove Kristove muke. Zbog toga snažno odjekuje pitanje: Jesmo li pu-tovali radi Rođenja ili radi Smrti? (I have seen birth and death, / But had thought they we re different; this Birth was / Hard and bitter ago-ny for us, like Death, our death.)

A Bogojavljenje je upravo to: smrt u Rođe-nju i rođenje u Smrti. Mudraci su pošli iz svo-jih kraljevstava, ali se na kraju osjećaju mrtvi-ma onomu što su smatrali najvažnijim. Tu smo u srcu evanđeoskoga pravila da se život čuva,

Umjetnost uzvišenoga iz poniznoga klanjanja

29

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213gubeći ga, prepoznajući istinu da se Bog poni-zio do slabosti djeteta. Putovanje mudraca za Eliota je put obraćenja. Onaj koji izaziva i nas.

Današnje Evanđelje opisuje dva moguća puta: Herodov i put koji su izabrali mudraci. Prvi od njih ‘ubija’, jer ga zapravo i ne zanima Božansko dijete; doživljava ga kao neprijate-lja i kao opasnost. Put koji je drukčiji od Hero-dova ‘traži’ Boga; spreman je otkrivati ono što donosi život i daruje radost. Svaki od tih puto-va ima svoja opravdanja i zamjerke. Ponovno je na nama izbor. Na početku je razlika sasvim neznatna – krenuti ili ne krenuti na put, ali je na kraju puta razlika neizmjerna.

Dijete je za sve ljude. Radi toga je došlo na svijet: »radi nas ljudi i radi našega spasenja«, kako molimo u Vjerovanju. Svatko od nas ima nešto sveto i božansko što može donijeti na svijet. U svakome od nas živi to božansko Di-jete, ali Bog nas poziva da ga tražimo.

Proroci putovanja CrkveMudraci su bili dobrostojeće osobe; poštova-ni u društvu. Nije im trebalo putovanje i hod za zvijezdom u nepoznato. Tko ih je na to na-tjerao? Samo njihovo srce; čežnja duše za pro-nalaženjem Boga. I pravo pitanje nije želimo li pronaći Boga, nego koliko to želimo. Mudra-ci su zacijelo zadovoljni ljudi koji su se – kako kaže Evanđelje – obradovali velikom radošću.

Hod, traženje, vjera, obred ako su bez radosti i oduševljenja, ne služe Bogu. Uz sve znanje ko-je posjeduju, njihova je mudrost jednostavna, ponizna, prožeta sviješću o malenosti i, zbog toga, moćna.

Mudraci su tako proroci putovanja Crkve, prije njezina rođenja. Upućuju na njezin ples u povijesti, u ritmu koji se sastoji od liturgije i ljubavi prema bližnjima, od pjesme i dobrosti-vosti, klanjanja i putovanja, čuvanja vrijedno-sti i solidarnosti… Mudraci putuju s darovima. Prepoznatljivi su po svome gospodstvu i širini obzora, ali još više po zahvalnosti koja je i dar i objava. Njihovi su darovi darovi Božjega Du-ha koji proizlaze od Boga, vode k Bogu i govore o Bogu, o Presvetome Trojstvu. Tako su tuma-či rekli da zlato predstavlja Sunce, Boga Oca, posvemašnje svjetlo, stvarateljsku snagu, mi-losrđe bez ograničenja i uvjeta. Tamjan pred-stavlja Duha Svetoga, miomiris, ljepotu, bla-gost, neopipljivost, milost, klanjanje, šutnju, ljubav. Miron predstavlja Isusa, potpuni dar, križ, gorki plač nad čovječanstvom, ali i neopi-sivu radost uskrsnuća.

Ovo je svetkovina spoznaje koja ne završa-va u ljudskoj oholosti, nego u klanjanju pred najvećom radošću. Ovo je svetkovina obja-ve onoga što čovjeku u našoj kulturi i društvu najviše nedostaje.

Ivan Šaško

Pastiri padnu ničice (proskýnesis) i po-klone se. Riječ je o činu iskazivanja ča-

sti kakva pripada samo Bogu-Kralju. To što izriču klanjajući se ničice, potvr-

đeno je i darovima koje donose: zlato, tamjan i smirna (pomast) izriču kra-ljevsko dostojanstvo Onoga pred kim

se klanjaju. Svaki od darova zadobio je vlastita tumačenja: zlato bi označavalo Isusov kraljevanje, tamjan Božje sinov-

stvo, a smirna njegovu smrt i ukop.

Zrnj

e

Slava Gospodnja sviće nad Jeruzalemom Iz 60, 1-6Prorok ističe da će se u Jeruzalem slijevati bogati darovi: bogatstvo mo-ra, što označava darove dalekih naroda sa zapada; i blago narodâ, što označava darove svih poganskih naroda. Grad će biti ispunjen devama i to onima iz »Midjana i Efe«. Midjan je područje jugoistočno od Mrtvog mora, a Efa je bila grad u tome kraju. Prisutnost deva znači da će Jeru-zalem postati stjecište karavana, prometno križište i trgovačko središte. Sve to označava blagostanje, baš kao i dolazak stanovnikâ Šebe, pod-ručja južne Arabije koje je imalo trgovačke naseobine i u sjevernim di-jelovima Arapskoga poluotoka, a bilo je bogato zlatom i tamjanom (usp. Ps 72, 15; Jr 6, 20). Još se u vezi s kraljem Salomonom spominje kraljica od Šebe, koja dolazi s devama i mnogovrsnim darovima. Božjom se pri-sutnošću u njegovu narodu tako ponavljaju oni slavni dani izraelskoga kraljevstva, kada je njima vladao mudri i bogati kralj Salomon.

Darko Tepert



30

Ulazna: 383.3 Nakon krštenja Gospodinova ili: 401 Svim na zemljiOtpj. ps.: Blagoslivljaj, dušo moja

(vidi gl. prilog na www.hilp.hr)Prinosna: 211 Isus Krist je slika BožjaPričesna: 392.3 Evo onoga ili: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršna: 420.1 i 10 Narodi nam se

13. siječnja 2013.

Krštenje GospodinovoUlazna pjesmaNakon krštenja Gospodi-nova otvoriše se nebesa, a Duh siđe na nj kao golub. I glas s neba zaori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!

(Usp. Mt 3, 16-17)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, kod krštenja u Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Sinom.I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemo u tvojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 40, 1-5. 9-11Čitanje Knjige proroka IzaijeTješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104, 1b-4.24-25.27-30Pripjev: Blagoslivljaj, dušo moja,

Gospodina; on je silno velik!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Odjeven veličanstvom i ljepotom,svjetlošću ogrnut kao plaštem!Nebo si razapeo kao šator,na vodama sagradio dvorove svoje.

Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Sve si to mudro učinio:puna je zemlja stvorenja tvojih.Eno mora, velika i široka,u njemu vrve gmazovi bez broja,životinje male i velike.

I sva ova bića željno čekajuda ih nahraniš na vrijeme.Daješ li im, tada sabiru:otvaraš li ruku, nasite se dobrima.

Sakriješ li lice svoje, od straha umiru;ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Drugo čitanje Tit 2,11-14; 3,4-7Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola TituLjubljeni: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja

Darovna molitvaGospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta. Po Kristu.

Alternativna čitanja

31

Nebeskom Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom djecom, izrecimo svoje molitve. Molimo zajedno:Obnovi nas, Gospodine, u milosti krštenja.1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: da uvijek bude

vjerna poslanju koje si joj udijelio te svim ljudima navijesti i donese dar spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve kojima si povjerio brigu za svoj narod: prodahni ih mudrošću svoga Duha da ustrajno promiču snagu zajedništva Crkve te svi kršćani očituju ljepotu svoga krsnoga preporođenja, molimo te.

3. Za sve katekumene koji se pripravljaju za sakramente kršćanske inicijacije: prosvijeti ih svojim Duhom da prihvate život evanđelja te trajno rastu u daru vjere, molimo te.

4. Za sve krštene koji zapostaviše udijeljeni dar spasenja: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoj glas i krenuti putem tvoga Sina, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: vodi nas svjetlom svoga Duha da budemo radosni svjedoci kršćanskoga imena i ustrajni graditelji zajedništva koje nam daruješ u svojoj Crkvi, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas po svojoj neizmjernoj ljubavi ne ostavljaš u grijehu. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno i obnovi sve dobro i plemenito kako bismo mogli ponovno živjeti kao djeca svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Usp. Lk 3, 16

Dolazi jači od mene, rekao je Ivan:On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.

Evanđelje Lk 3, 15-16.21-22Pošto se Isus krstio, dok se molio,rastvori se nebo

Čitanje svetog Evanđelja po LukiNarod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo onoga za koga Ivan posvjedoči:Ja sam to vidioi svjedočim: On je Sin Božji!

(Iv 1, 32.34)

Popričesna molitvaGospodine, nahranio si nas svetim darom. Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedinorođenca te se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri. Po Kristu.

Ti si Sin moj, Ljubljeni.U tebi mi sva milina.


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJAKrštenjeGospodinovo

K rštenje na rijeci Jordanu jamačno je najautentičniji događaj iz Isusova živo-ta. Opisuju ga sva četvorica evanđelista.

Dobro je poznat i svim njegovim učenicima. Uvjet za apostolsku službu bio je slijediti Isusa »otkad ga je Ivan krstio pa do uznesenja u nebo« (Dj 1, 22). Krštenje je prekretnica. Do toga trenutka Isus je tek jedan od »naroda«. Naizgled se ne razlikuje od drugih. U vodu je ušao nepoznati čovjek iz neznatnog i prezrenog Nazareta, a izašao Krist – Pomazanik, onaj po kome se »rastvori nebo« i za koga Otac svjedo-či: »Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva mi-lina.« Čovjek među drugima, ali ne kao drugi. Prvi među grješnicima, ali ne grješnik.

Sluga i SinBudući da krštenjem započinje svoje posla-nje, Isus tada naznačava i cilj poslanja. Odmah se identificira sa »Slugom« o kojemu govori prorok Izaija. Potvrđuje to i Očeva riječ »Sin ljubljeni«. Grčki izraz za hebrejsku riječ slu-ga može imati i značenje sin. Po Izaiji je Bog o svome sluzi najavio: »Evo Sluge mojega ko-ga podupirem, mog izabranika, miljenika du-še moje. Na njega sam svoga duha izlio da do-nosi pravo narodima.« (Iz 42, 1) Na Jordanu je to ispunio. Gotovo iste riječi uputio je Isusu, a na njega je sišao »Duh Sveti u tjelesnom oblič-ju, poput goluba«. Ovo dvojako značenje istih riječi ukazuje i na dvostruku stvarnost Isusova poslanja: Sluga i Sin, patnja i proslava, smrt i uskrsnuće. Danas se to očitovalo. S jedne je strane Isusovo poniženje u solidariziranju s grješnicima. »Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus.« S druge strane je proslava u Ivanovu ljudskom i Očevu nebeskom svjedočanstvu. »Dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odri-ješiti mu remenje na obući… Ti si sin moj!« Ta dva aspekta nemoguće je odijeliti. Ne možemo se približiti Kristu proslavljenom ako se ne pri-bližimo njemu poniženom, niti poniženom ne

približavajući se i proslavljenom. Tako kršte-nje u vodi već nosi naznake smrti i uskrsnuća. Ono je početak djela koje će završiti drugim kr-stom – krstom krvi na križu. I nakon križa pri-sutan je »Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mr-tvih« (Rim 8, 11). Tako su ta dva ‘krštenja’ u Kristu postala jedno, i za sve nas »kupelj no-voga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom«.

KršćaniUzevši puninu naše ljudskosti i primivši Ivanovo krštenje, Isus je učinio više od potvrde jednog obreda. On ga je preobrazio iz nesavrše-noga u savršen te nas poučio o nužnosti obra-ćenja i pokore. Sveti Petar podsjeća: »Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete sto-pama njegovim. On koji grijeha ne učini (…) u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo« (1Pt 1, 21-24). Sjećajući se toga i mi moramo nadvla-dati ivanovsko shvaćanje krštenja i sjetiti se da smo kršteni u Kristu. Naše krštenje nije samo za oproštenje grijeha, nego za novi život. Krsnu milost koju smo primili, najčešće nesvjesno u djetinjstvu, treba potvrđivati svaki dan iznova slobodnim izborom. Nužno ga je svakodnev-no oživljavati. I mi po krštenju od slugu posta-jemo djeca Božja, njegovi izabranici. Svakome od nas po proroku poručuje: »Premalo je da mi budeš Sluga… nego ću te postaviti za svjetlost narodima« (Iz 49, 6). U trenutku kad se identi-ficirao s grješnicima i postao jedan u masi, Isus je objavljen kao Sin Božji. Tako nas je poučio da u svakoj osobi prepoznajemo dijete Božje te da jedni drugima prilazimo prihvaćajući se me-

»Kad se krstio sav narod,krstio se i Isus«

33


33

đusobno sa svim našim slabostima, bijedom i ograničenjima, ali u isto vrijeme videći jedni u drugima Božje izabranike, miljenike koji su po-zvani biti dionici slave Kraljevstva. To je mogu-će jedino po sjedinjenju s Kristovim krštenjem u vodi i krvi, u životu i smrti.

Govori to i obred krštenja. Nekoć su kršte-nici potpuno uranjani u vodu. Silazak u vodu bio je znak Kristove smrti i polaganja u grob, a izlazak njegova uskrsnuća. Kršteni su svoj život potpuno predavali Kristu. Zato je sve-ti Pavao mogao ustvrditi: »Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.« (Gal 2, 20) I Crkva svednevice ponavlja »da ne živimo više sebi, već njemu koji za nas umrije i uskrsnu« (IV. euharistijska molitva). Osim simboličke smr-ti grijehu i življenja novosti života u Bogu, kr-štenje često znači rizik istinske patnje i smrti. Tijekom povijesti, a paradoksalno najviše u 20. stoljeću, brojni su vjernici svoje krštenje u vodi zapečatili krvlju. U mnogim zemljama i danas obraćenje na kršćanstvo vodi u smrt. Kristov put i dalje je najprogonjenija religija svijeta. Krštenje je rizik i za nas koji živimo u tzv. »slo-bodnom svijetu«. Dok smo u svojem prezre-nom i neznatnom ‘Nazaretu’, gdje nas nitko ne vidi i ne čuje, ne smetamo previše. Međutim, kada pokušamo kršćanske vrijednosti iznije-ti u javnost, slijede medijski, ideološki pa i fi-

zički napadi. Ponižavanje, ismijavanje i de-gradiranje kršćanstva postaje znakom ‘slobo-de’. Crkvu koja je izgradila civilizaciju Zapada u bogatstvu kulture, znanosti i umjetnosti pro-glašava se kočnicom napretka. Religiju nastalu na vjeri u ljudsko dostojanstvo, jer sam je Bog postao čovjekom, označava se netolerantnom. Kršćanofobija je, čini se, danas jedini općepri-hvatljiv oblik diskriminacije. No, to je znak da smo na Kristovu putu. Uvijek i na svakom mje-stu kad se bude željelo istinski živjeti po njego-vu primjeru, bit će opasnosti. Rizik je donositi »svjetlost narodima« jer »tko god čini zlo, mr-zi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne ra-zotkriju djela njegova« (Iv 3, 20).

ZadaćaPo krštenju smo postali »narod izabrani ko-ji revnuje oko dobrih djela«. Svetkovina Kristova krštenja slavi se na koncu božićno-ga vremena. Sutra započinje »vrijeme kroz godinu«. Crkva nam na taj način poručuje da ono što smo na krštenju dobili, a u blag-danu Božića iznova otkrivali, nosimo kroz go-dinu te poput anđela koji su je objavili pasti-rima i mi svim ljudima razglašujemo radosnu vijest: »Ne bojte se… U gradu Davidovu rodio se Spasitelj, Krist Gospodin!« (Lk 2, 10-11)

Slavko Slišković

»Ti Sin moj, ljubljeni!« Otac objavlju-je Isusa kao svoga Sina. To nije tek čin priznavanja očinstva, nego, za semit-sku kulturu još i više, priznanja slič-

nosti koja ih povezuje. Otac objavljuje da se prepoznaje u Sinu, kako bi svat-

ko tko upozna Sina, upoznao i Oca, i tko vidi Sina, vidio i Oca. Po kršte-

nju postajemo dionici božanskoga sinovsta, ali s otvorenim pitanjem:

U kojoj se mjeri u nama prepoznaje objava Očeve miline i ljubavi?

Zrnj

e

Dolazak Božje pobjede Iz 40, 1-5.9-11Među mezopotamskim spisima nađeni su oni koji govore o stazama kojima prolaze pobjedničke povorke. Sveti pisac koristi istu književnu vrstu kako bi najavio prolazak Božji. To je staza kroz stepu i pustinju. Obje se ove vrste krajolika spominju u izvještajima o izlasku iz Egipta i prolasku naroda prema Obećanoj zemlji. Moapske stepe i Judejska pustinja ispresijecane su brojnim suhim koritima potoka koji nabujaju za obilnih kiša. To je od stepa i pustinja stvorilo brdovit kraj s mnogo usjeka i ponora. Zato prorok poziva da se »povisi svaka dolina«, da se »spusti svaka gora i brežuljak«, a »strmine nek postanu ravni«. Povratak u obećanu zemlju bit će toliko silan da će svima biti jasan znak Božjega djelovanja (40, 5). On »mišicom svojom vlada« (40, 10), što podsjeća na Božju čvrstu mišicu prilikom izlaska iz Egipta. Bog se sada vraća u Jeruzalem, a pred njim stiže i nagrada gradu: njegov narod. Taj je narod siguran jer Bog je dobri pastir koji se brine sa slabe i nemoćne.

Darko Tepert


OTAJSTVO I ZBILJA

34

Blagoslov obiteljiU DUHU I ISTINI

Obred blagoslova obitelji i vjernikao proslavi otajstva Rođenja Gospodinova u Godini vjere

•• Uvod

Kada se obitelj okupi u prostoru koji je pripremljen za blagoslov (tako da, ako je mogu-će, bude prisutno raspelo, Biblija, svijeća, blagoslovljena voda s grančicom, okićen bor, jaslice), može se otpjevati prikladna pjesma, a nakon nje predvoditelj slavlja i svi na-zočni učine znamen križa:

P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.O. Amen. P. Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj.O. I s duhom tvojim. ili:P. Gospodin, koji nas je okupio u zajedništvu vjere,

da bi nas svojim blagoslovom pohodio u ovome domu, obogatio nadom i ljubavlju, bio sa svima vama.

O. I s duhom tvojim.

Tada predvoditelj slavlja kratko uvede u slavlje ovim ili sličnim riječima:

Predragi! U radosti Božićnih blagdana slavimo dolazak Isusa Krista među nas. Po nje-mu nam je Bog u obličju čovjeka objavio svoju sliku i sebe darovao da bismo vidjeli zna-čenje svoga života, bili učvršćeni u svome pozivu i ljubili svoje bližnje.

Ovo su dani u kojima zahvaljujemo Bogu za darove koje nam je udijelio tijekom go-dine, osobito za članove naše obitelji, prijatelje po kojima jasnije prepoznajemo Božju prisutnost u svakodnevici. A Godina vjere, u kojoj smo povezani s cijelom Crkvom i po-zvani razmatrati razne trenutke svoga života – ispunjene radostima i kušnjama – poti-caj je da sve što živimo, gledamo u svjetlu vjere. U ovu molitvu uključujemo pokojne iz ove obitelji, kao i sve ljude koji su nam prenosili dragocjenosti vjere.

Na početku se skrušimo, oprostimo jedni drugima i zamolimo oproštenje od milosrd-noga Boga, kako bismo živjeli u ljepoti radosti i slobode, na koju smo po vjeri pozvani.Nakon, uvodnih riječi, mogu uslijediti zazivi:

P. Gospodine, koji si došao da bismo po vjeri u tebe imali pristup Ocu, smiluj se! O. Gospodine, smiluj se!

P. Kriste, koji si se objavio na zemlji da bismo po vjeri u tebe postali djeca nebeskoga Oca, smiluj se!

O. Kriste, smiluj se!P. Gospodine, koji si se utjelovio da bismo tvojom milošću po vjeri

i djelotvornom ljubavlju bili dionici spasenja, smiluj se! O. Gospodine, smiluj se!P. Smilovao nam se svemogući Bog, otpustio nam naše grijehe

i priveo nas u život vječni. O. Amen.Ako se ne mole zazivi, odmah slijedi molitva:

35


35

P. Pomolimo se.Gospodine, zahvaljujemo ti za dar tvoje dobrote,za tvoga Sina koji se utjelovio da bi boravio s namai očitovao nam tvoju ljubav. Otvori nam srce za svoju Riječ; prosvijetli nas istinom i učvršćuj na putu spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen.

•• Navještaj Božje riječi

Čita se jedno ili dva od sljedećih čitanja, a može se izabrati i neko prikladnije za konkretne okol-nosti. Ako su dva čitanja, prije evanđelja se može otpjevati prikladan (hvalbeni, blagoslovni) psalam. Na primjer: O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka; Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba; Ti si, Gospodine, baština moja.

Prvo čitanje1. Ef 4, 1-6:Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima Braćo! Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strplji-vošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudi-te se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i po-zvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! Riječ Gospodnja. O. Bogu hvala.

2. Kol 3, 12-15:Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaZaodjenite se, braćo – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrosti-vost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima pro-tiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu pre-biva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu! Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom. Riječ Gospodnja. O. Bogu hvala.

3. Rim 12, 9-18:Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pra-vim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postoja-ni! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje pro-gonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakani-

OTAJSTVO I ZBILJA

36


ma! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima! Riječ Gospodnja. O. Bogu hvala.

4. Gal 4, 4-7:Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima Braćo! Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!« Tako više nisi rob ne-go sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu. Riječ Gospodnja. O. Bogu hvala.

Evanđelje1. Iv 1, 35-39:Čitanje svetoga Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vi-djevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Uči-telju, gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanu-je i ostadoše kod njega onaj dan. Riječ Gospodnja. O. Slava tebi, Kriste.

2. Mt 7, 24-28:Čitanje svetoga Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus: »Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sru-če se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zaplju-šti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ru-ševina velika.« Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim na-ukom. Riječ Gospodnja. O. Slava tebi, Kriste.Ako je predviđeno duže slavlje, nakon naviještene Božje riječi, može ju se kratko protumačiti i istaknuti neki poticajni vidik, primjeren domu u kojemu se slavi blagoslov.

•• Ispovijest vjereSlijedi zajednička ispovijest vjere, na koju predvoditelj pozove ovim ili sličnim riječima:

Braćo i sestre, ispovjedimo sada svoju vjeru u kojoj smo kršteni i preporođeni na novi život u Bogu; u kojoj pristupamo euharistijskomu stolu i živimo ljepotu neba. Obnovi-mo svoje pouzdanje u Gospodina, Stvoritelja svijeta i našega života, gospodara povije-sti i dobroga Oca koji poznaje svaki naš trenutak.

Dok budemo molili riječima koje nam je prenijela apostolska predaja, predat ćemo jedni drugima raspelo i poljubiti ga, kao znak našega prianjanja uz Gospodina, naše spre-mnosti da ga svjedočimo, osobito ljubavlju prema bližnjima, te da nam bude pred očima kada se u obitelji nađemo pred izazovima koji prijete jedinstvu, poštovanju i zajedništvu.

37

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213Svi zajedno mole Apostolsko vjerovanje: Vjerujem u Boga, Oca svemogućega; stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina nje-gova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Dje-vice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

•• Sveopća molitva

Slijedi Sveopća molitva s ovdje predloženim nakanama koje se mogu izabrati ili nadopuniti pri-kladnijima. Zazive, ako je moguće, čitaju članovi obitelji ili poslužitelji:

Predraga braćo i sestre, Isus Krist svojim je rođenjem u ljudskoj obitelji posvetio obi-teljski život. Svaki ljudski život dolazi od Boga po čovjeku. Zazivajući Gospodinov bla-goslov na vašu obitelj da u njoj bude čvrsta vjera, mir i sloga, u srcu znamo da zajed-nička ljubav može rasti samo kada joj je Gospodin početak. Zato ga puni pouzdanja zazivamo govoreći: O. Posveti nas Gospodine!1. Gospodine, tvoje rođenje u obitelji Marije i Josipa očituje dostojanstvo

obiteljske zajednice: daj da poštujemo obiteljski život, molimo te. O.2. Ti si po volji Očevoj pripadao ljudskoj obitelji: daj da i mi svojim pozivom

i odgovornošću u obitelji očitujemo vjeru u Božju volju, molimo te. O.3. Ti si nas po svetim otajstvima učinio članovima svoje duhovne obitelji, Crkve:

pomozi nam da u njoj, osobito u svojoj župi, pronalazimo mjesto svjedočenja svoje vjere, molimo te. O.

4. Ti si htio da se tvoja Crkva u svome postanku okupi u molitvi oko tvoje Majke Marije: daj da i ova naša obitelj molitvom i svetim sakramentima učvršćuje svoju vjeru, čuva nadu i trudi se oko jedinstva, ne dopuštajući razdor i svađe, molimo te. O.

5. Tvoja sveta obitelj živjela je od rada: daj da i ova obitelj može sebi radom osigurati život i napredak, a ti nam podari svoga Duha u svim neprilikama, molimo te. O.

6. Došavši u ljudsku obitelj, sve si ljude pozvao u zajedništvo: budi bliz svima s kojima si nas povezao: sa susjedima, prijateljima, znancima, a osobito sa starima, bolesnima i nemoćnima, molimo te. O.

7. Ti sve ljude želiš spasiti i okupiti u svome kraljevstvu: primi sve pokojne iz ove obitelji i njihove rodbine u radost vječnosti, a nas jačaj vjerom u život s tobom u slavi, molimo te. O.Zaključimo svoje molbe molitvom koju nas je naučio moliti Gospodin Isus Krist.

Svi: Oče naš…

Ili (općenitiji obrazac): Svemogućemu Bogu, koji nas primjerom Svete nazaretske obitelji uči da Isusa stavimo u središte našega osobnoga i zajedničkoga življenja, uputimo svoje iskrene molitve, po-navljajući: Prati nas svojom milošću!1. Za Crkvu Božju, koju si sazdao i pozvao

da u jednu obitelj ujedinjuje sve narode svijeta: vodi je svojim Duhom, kako bi svi mogli u njoj naći Krista Spasitelja, molimo te. O.

OTAJSTVO I ZBILJA

38


2. Za sve obitelji na svijetu: da im u trenutcima poteškoćâ i međusobnih nerazumijevanja ti budeš put do prave radosti i istinske ljubavi, molimo te. O.

3. Za sve one koji žive sami, bez topline obiteljskoga doma: ti im budi snaga i oslonac u životu, molimo te. O.

4. Za sve roditelje: da se brinu kako bi njihova djeca mogla rasti u mudrosti ljudskoj i milosti evanđeoskoj, molimo te. O.

5. Za sve pokojne iz ove obitelji: pridruži ih obitelji svojih svetih i izabranih u nebu, molimo te. O.

Ako se odmah ne moli Molitva Gospodnja, zazivi se zaključe molitvom:

Milosrdni Bože, u tvoje ruke stavljamo svoj život i život ove tvoje zajednice. Pomozi nam da uvijek tražimo Isusa te tako iz dana u dan postajemo sve svetijom obitelji, po istome Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.

•• Blagoslovna molitva

Slijedi Blagoslovna molitva koju predvoditelj moli ispruženih ruku nad članove obitelji:

1. Pomolimo se.Vječni Bože, ti očinskom ljubavlju neprestano izlaziš ususret ljudskim potrebama.Stanovnike ovoga doma pozvao si da te slijede kao vjernici i članovi tvoje Crkve.Molimo te da na njih i na ovaj njihov dom izliješ obilje svoga blagoslova,a sve koji se ovdje budu susretali u kršćanskoj ljubavi i poštovanjuposveti darom svoje milosti da ustraju u tvojim zapovijedima.U trenutcima kušnje i trpljenja, u duševnim i tjelesnim bolima,udijeli im svoga Duha da u vjeri vide tvoju prisutnost u ovome domute susretnu pogled koji tješi i pokazuje radost zajedništva s tobom, te jednom prispiju u pripravljeno im prebivalište na nebesima.Po tvome Sinu Isusu Kristukoji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. O. Amen.

ili: 2. Blagoslovi , Gospodine, Bože svemogući,

ovu obitelj i ovaj njihov obiteljski dom:da ovdje budu zdravlje, čistoća, krjepost, dobrota i blagost,potpuno izvršavanje evanđeoskoga zakonai zahvaljivanje tebi Bogu, Ocu našemu, i neka tvoj blagoslov ostane uvijekna svim članovima obitelji, koje si po vjeri učinio dionicima Kristove proročke, svećeničke i kraljevske službe,da bi te naviještali, svjedočili i trajno ti se nesebično prinosili kao duhovni prinos.Po istom Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.

39

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201220121320121313201213ili: 3. Bože i Oče naš, molimo te: blagoslovi ovu obitelj.

Daj im da te slave u danima radosti,da u tuzi u tebi pronalaze utjehu,a u potrebi iskuse tvoju pomoć.Budi im bliz, da bi ti u zajedništvu Crkve zahvaljivalii u svijetu svjedočili tvoju dobrotu.(Djeci, roditeljima i rodbini) udijeli (im) radosti pomoć na putu prema tvomu kraljevstvu.Po Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.

Molitva blagoslova vodeAko nema blagoslovljene vode, predvoditelj može vodu blagosloviti ovim riječima:

Bože, naš Oče, izvore života i svetosti,ti si darovao ljudima vodu koja daje život i pročišćuje.Dostoj se blagosloviti ovu voduda oživi u nama milost krštenjai da bude ovoj kući znak tvoga blagoslova.Po Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.

Nakon Blagoslovne molitve, predvoditelj slavlja (stavivši tamjan u kadionicu) poškropi nazoč-ne i prostorije blagoslovljenom vodom te, ako je prikladno, rekne:

Neka vam ova voda bude spomen krštenjai neka vas podsjeti na Isusa Kristakoji nas je otkupio svojom mukom i uskrsnućem. Vjerom u njega imamo dar neprestane milosti i blagoslova.Potom okadi ukućane i prostorije.Dok traje škropljenje i kađenje, može se pjevati prikladna (božićna) pjesma.

•• Završetak obreda

Obred se završi na sljedeći način:

P. Gospodin s vama. O. I s duhom tvojim.P. Neka vas Bog ispuni svakom radošću i nadom u vjeri. O. Amen.

P. Neka se Kristov mir nastani u vašim srcima. O. Amen.

P. Neka Duh Sveti u vas ulije svoje darove. O. Amen.

P. U radosti kršćanske vjere naviještajmo ljepotu njegova dolaska i prisutnosti. Blagoslivljamo Gospodina svojim životom. O. Bogu hvala.Na kraju se otpjeva jedna ili više kitica prikladne (božićne) pjesme.

Priredio: mons. Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Govor o kršćanskom »slavljenju« po-četka građanske godine ne može biti obliko-van izvan okvira razmišljanja o otajstvu Kri-stova rođenja. Božićna osmina završava prvim danom mjeseca siječnja te se slavi kao svet-kovina Svete Marije Bogorodice. Premda je to najstarija marijanska svetkovina na Zapadu, njezino je slavlje već u 7. stoljeću bilo potisnu-to uvođenjem (s Istoka) novih blagdana s mari-janskim obilježjem (Navještenje Gospodinovo, Uznesenje), pa je svetkovina Svete Marije Bo-gorodice polako nestajala da bi ju papa Pio XI. god. 1931., u prigodi 1500. obljetnice Efeškoga koncila, ponovno uveo, davši joj mjesto na dan 26. prosinca. Tek će u liturgijskoj obnovi nakon Drugoga vatikanskoga koncila ona biti vraćena na izvorni datum, na osminu Božića.

Uspostavom julijanskoga kalendara u staro-me Rimu (46. godine prije Krista) početak gra-đanske godine prenesen je s 1. ožujka na 1. siječ-nja. Rimljani su uz taj početak godine častili boga Janusa, zamišljanoga i prikazivanoga s dva lica, a slavlje je bilo ispunjeno razuzdanim zaba-vama i gozbama. Crkva je imala dostatnoga ra-zloga tomu danu dati kršćansko obilježje. Sveti Augustin u jednom svome govoru, održanome na taj dan i naslovljenomu »contra paganos«, pokazuje u čemu se očituje razlika kršćanskoga »slavljenja« toga dana: »Oni [pogani] neka tro-še na darove (strenas) kojima žele postići sreću, vi dajte milostinju; oni neka pjevaju razuzdane pjesme, vi se dajte privući riječima Pisma; oni neka se žure u kazalište, vi pak u crkvu; oni neka se opijaju, vi postite.« (Sermo 198, 2) U skladu s opiranjem tim poganskim običajima u 6. st. u Crkvi se ustalila praksa vršenja pokore kroz pr-va tri dana mjeseca siječnja.

Čini se da neki današnji oblici društveno-ga slavljenja Nove godine vjerno čuvaju ka-rakteristike drevnih poganskih običaja, ispu-

Stara godina i dar novosti života

njenih praznovjerjem. Raskošno odijevanje ili maskiranje lica, stvaranje buke (danas prene-sene u zaglušne vatromete) i dijeljenje darova bili su čini kojima se nastojalo odagnati zlodu-he, spriječiti povratak duša mrtvih ili zadobiti »sretnu sudbinu«.

Premda na prvi dan siječnja ne dopušta neko drugo slavlje osim svetkovine svete Marije Bogo-rodice, Crkva ipak nije neosjetljiva na čovjekovu osjetljivost za te trenutke »vremenskoga prije-laza«. Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (br. 114.) govori o načinima kršćanskoga slavlje-nja »otajstva vremena« u prijelazu iz jedne godi-ne u drugu. Tako se spominje zahvalno slavlje s pjevanjem himna »Tebe Boga hvalimo«, moli-tva u tišini i bdjenju, produženo klanjanje pred Presvetim sakramentom, a za sve se oblike na-glašava da čuvaju sadržaje Božićne osmine te da ti trenutci »prijelaza« budu življeni »kao budan prinos prvina nove godine Gospodinu«. Moli-tveni trenutci zahvale trebali bi naći osobito mjesto u kršćanskim obiteljima. Držeći se spo-menutih preporuka, valja istaknuti i oprez pred mogućim krivim razumijevanjem takvih slavlja i pobožnih vježba. Oni nisu tek suprotstavljanje društvenome načinu slavljenja niti trebaju ima-ti razlog u takvome opiranju, nego u kršćansko-me doživljavanju dara vremena. Nadalje, kada je riječ o slavljenju euharistijskoga slavlja u toj noći, treba osobito paziti da se njime ne presli-kava ili udvostručuje Misa polnoćka svetkovine Gospodinova rođenja. Nakon Mise zahvale, ko-ja zacijelo ima punu razložnost u svakoj zajedni-ci, bilo bi razboritije slavlje produžiti molitvenim bdjenjem i(li) klanjanjem, nego nekim novim euha ristijskim slavljem dočeka Nove godine. Za kršćanina bi svaki govor o iščekivanju toga »novoga vremena« trebao biti nadahnut i obli-kovan istinom o Kristovu dolasku, čije otajstvo Crkva slavi kroz cijelu Božićnu osminu.

U susretu s bučnim društvenim slavljenjem prjelaska iz jedne godine u drugu, u nekim se vjerničkim zajednicama (redovničkim, župnim i drugim) rodila praksa koja se molitvom, klanjanjem ili drugim pobožnim vježbama pokušava »suprotstaviti« razuzdanom i ispra-znom slavljenju dočeka Nove godine. Željela bih vaše pojašnjenje te nove prakse.

s. Klara

Pretplata: www.hilp.hr/pretplata ili na tel. 01/5635 050

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Pretplatite se!Trinaest brojeva godišnje za samo 169 kuna!

Časopis namijenjen:• vjerničkim zajednicama• vjeroučiteljima i katehetama• čitačima i drugim služiteljima na liturgijskim slavljima• voditeljima biblijskih i liturgijskih skupina• članovima župnih pastoralnih vijeća• obitelji i njezinoj pripravi za nedjeljno liturgijsko slavlje• svima koji žele živjeti bogoslužje Crkve

www.hilp.hr

LITURGIJSKI KALENDARROKOVNIK za 2013. Rokovnik džepnog formatas liturgijskim naznakama za svaki dan.Dvije stranice za svaki tjedan.PVC ovitak. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 knNaručite na: [email protected] ili na broj telefona 5635 050

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051

LITURGIJSKI KALENDARROKOVNIK za 2013.

Foto

: Shu

tter

stoc

k

Documents

2012 - hilp.hr