8 živovrelo - hilp.hr

Blagdan i odmorod 12. kolovoza do 7. rujna 2012.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIX. • cijena: 13 kn8 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIX. cijena: 13 kn

živo vrelo2012

Foto

: Shu

tter

stoc

kFo

to: S

hutt

erst

ock

2012 8God. XXIX. (2012.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Ante Ivas, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Ante Ivas

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

Foto

: Shu

tter

stoc

k

urednikova riječ 1 Blagdansko zrcaljenje vječnosti

naša tema: Blagdan i odmor 2 Kultura odmora između počinka i slavlja,

I. Žižić

Suvremeni odmor: u ovisnosti o radu ili o blagdanskome slavlju, I. Šaško

Blagdan i odmor kao »bolje vrijeme«,A. Crnčević

otajstvo i zbilja 20Biblijska razmišljanja:I. Šaško, I. Raguž, S. Slišković,A. Vučković, Ž. Tanjić

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Dvadeset i druga Gospodinovo

trenutak: pisma čitatelja 40 Izbor euharistijskih molitava

Rudolf Mirer: Toscana, 2006.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 8–2012

UBlagdansko zrcaljenje vječnosti

Uvidjeti potrebu odmora i znati se odmarati, zahtjev je kultu-re koja brine za cjelovitost ljudske osobe. Odmor i blagdan-ski dani nisu uvjetovani nepodnošljivošću trajnoga rada,

nego iskonskom potrebom da čovjek iskusi i onu dimenziju života u kojoj se izručuje božanskomu i transcendentnomu. Stoga su blagda-ni postojali znatno prije negoli je oblikovan radni tjedan i prije ne-goli su društvena uređenja nametnula obvezu rada. Prvi dan koji se spominje u biblijskoj predaji jest Šabbat, dan počinka. Sve to poka-zuje da odmor i blagdane treba promatrati u znatno široj perspekti-vi od one koju nameće suvremena ‘industrija odmora’. Kada je riječ o nedjelji, Danu Gospodnjem, Crkva, uza sva nastojanja za dosto-janstvo nedjelje i za pravo ljudske osobe na tjedni počinak, pogla-vito nastoji istaknuti sakramentalni identitet toga dana kao susreta kršćanske zajednice s Bogom i njegovim darom spasenja. Kršćanska zajednica ne naglašava potrebu toga dana zbog potrebe odmora, ne-go ponajprije zbog nužnosti očuvanja i življenja vlastitoga identiteta – kao zajednice koja živi od Kristova dara po kojemu se prepoznaje i iz kojega oblikuje sva svoja nastojanja u svijetu.

Paradigma nedjelje kao Dana u kojemu zajednica pronalazi svoj kristoliki identitet i smisao svoga poslanja, primjenjuje se na sve blagdane, pa i na kršćansku kulturu odmora. Odmor omogućuje ži-vjeti na intenzivniji način ono što je zapriječeno redovitošću rada i životnih obveza. Ako je rad usmjeren produkcionizmom, koji se opravdava i osmišljava korisnošću i ‘isplativošću’, onda smisao od-mora valja tražiti u svjesnom odricanju od korisnosti i od zamamno-ga gospodarenja vremenom. Živeći blagdane i dane odmora čovjek nastoji dati vremena vremenu, štoviše, izručiti se vremenu kako bi na što životniji način osjetio bliskost s Onim koji je izvor i uvir sve-kolikoga vremena i života. Po tom izručenju, nadahnutu Kristovim otajstvom i hranjenu slavljenjem njegova otkupiteljskoga djela, kr-šćanin dotiče vječnost, nadvremenost, zvanu trajni mir, i trajni po-činak. Slaveći blagdane i na kršćanski način živeći dane odmora, kr-šćanin živi vječnost u vremenu. To bi trebao biti prvi razlog odmoru. Ne osjećati potrebu odmora znači zaboravljati vječnost.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Blagdan i odmor

UKultura odmora između počinka i slavljaOdmor: prekid radi iskustva punine

Ivica Žižić

Kultura odmora čini se obilatom u postmodernoj

ponudi sredstava egzistencijalne utjehe. Međutim, u stvarnosti,

ona je vrlo ograničena, ponajviše zato jer osjećaj praznine ugrožava spokoj

odmora i stalno priziva tjeskobu radnoga ritma

i obveza. Budući da slavlje podrazumijeva

prekinuto vrijeme svagdašnjice, ono

zahtijeva veliki početak, koji je kadar dati istinsku

vrijednost svemu vremenu. Slavlje je

konačni cilj vremenskoga prekida i odmora.

U modernomu društvu, iznutra podijeljenomu između radno-ga i neradnoga vremena, ljetni praznici i godišnji odmori po-stali su privilegirano vrijeme. Kultura odmora, čini se, posta-

je obvezatnim trenutkom kvalitete življenja. Ljetno je razdoblje po-stalo svojevrsno veliko vrijeme u kojem nastupa kolektivno rastere-ćenje od diktata brzine i efikasnosti. Praznici i odmori vremena su društvenoga vrenja, počinka, igre i razonode, koji obećaju dati no-vu svježinu i vedrinu ljudskomu življenju. Propitujući ulogu liturgi-je u velikim društvenim vremenima, želimo uočiti gdje se uistinu su-sreće kršćanski obred i ljudski život, kako se on kulturno oblikuje i prepoznaje u svojoj istinskoj biti. Za kršćane život je, naime, opisan obrednim slavljem, a slavlje Kristova Otajstva duboko uronjeno u ži-vot. Sva su vremena u dodiru s Događajem Isusa Krista. Stoga se li-turgijsko vrijeme nalaže kao polazište i ritam svega vremena. Iz li-turgije, tog vrela i vrhunca življenja Crkve, Kristovom su prisutno-šću označena »sva vremena«. U doba sveopće svjetovnosti vreme-na su se korjenito promijenila, što se posebno odražava na takozva-no slobodno vrijeme. Pružiti razloge kršćanskoga življenja vremena i slavlja, postaje izazov koji potiče crkvenu svijest da iznova vrjednu-je obrednu gestu vjere i u njezinu svjetlu, očima vjere, promotri čo-vjekovu potrebu za počinkom i slavljem kao mjestima uzbiljenja au-tentične čovjekove humanosti i, stoga, prostorom očitovanja svetoga.

Vrijeme prekida Ono što je nedjelja u ritmu tjedna, to su zacijelo ljetni praznici u kru-gu godine. I u jednomu i u drugomu slučaju riječ je o posebnomu načinu prekida vremena i uspostavljanja jednoga sasvim drukči-jeg, kvalitativno različitog, vremenskog razdoblja u kojemu nastupa blagdansko stanje. Između počinka, slavlja, igre i gratuitnih aktiv-nosti, blagdansko ozračje unosi pojedinca i zajednice u ozračje sve-opće preobrazbe. Nemogućnost blagdanskoga prekida, odnosno, bi-

3

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820122012820128820128jeg u rad, zacijelo rađa tjeskobom koja opterećuje današnje ljude, koji ne umiju živjeti slobodu kao milost, a vrijeme kao dar. Bijeg u rad može se ta-kođer prometnuti u »bijeg u odmor«, koji se potom ispunjava stalnim uz-micanjem od osjećaja praznine i koji na tako očit način prati svijet kompul-zivne zabave i umjetne sreće. Sredstva suvremenog otuđenja kao da ne do-puštaju da se dogodi blagdanski prekid, nego uvažavaju tek kratku ‘pauzu’ nakon koje slijedi ponešto drukčiji oblik aktivnosti, a koji se sastoji od tra-ganja za nečim utješnim i zabavnim što bi čovjeka moglo uljuljati u osje-ćaj sreće i dati mu iluziju velikoga vremena. Kultura odmora čini se obi-latom u postmodernoj ponudi sredstava egzistencijalne utjehe. U stvarno-sti, ona je vrlo ograničena, ponajviše zato jer je osjećaj praznine onaj koji ugrožava spokoj odmora i stalno priziva tjeskobu radnoga ritma i obveza. Nemogućnost prekida postaje ključni uzrok nemogućnosti odmora, štovi-še biva uzrokom neuroze, kako je zaključio psihoanalitičar V. Frankl, ali ta-kođer i razlogom nemogućnosti istinskoga slavljenja vremena. Budući da slavlje podrazumijeva prekinuto vrijeme svagdašnjice, ono zahtijeva veli-ki početak, koji je kadar dati svemu vremenu istinsku vrijednost. Slavlje je onaj konačni cilj vremenskoga prekida; slavlje je opisano i zaštićeno »milo-šću« prekinutoga vremena.

Naša kulturna povijest dobro poznaje takav oblik vremena. U antici se takvo blagdansko stanje spokoja nazivalo otium, a podrazumijevalo je spo-kojni odmak od svijeta te istodobno kontemplativno uranjanje u njegov bi-tak. Otium nije bio shvaćen kao praznično plandovanje, koliko kao estetsko intuiranje, spokojno stanje duha, dovedenoga u stanje vedrine, mira i ra-dosti. Posve različito od današnjega shvaćanja praznika kao vremena neak-tivnosti, lijenosti i raspuštenosti, antički je svijet vrjednovao otium kao vri-jeme vrlina i vještina preko kojih je čovjek pozvan oblikovati autentični lik svojega čovještva. Otium se nalaže kao mjesto iznalaženja sebe u kreativ-nim verzijama egzistencije, poput umjetnosti, igre i obreda…

Kršćanstvo, u svojem povijesnom hodu, preobražava otium u blagdan-sku oazu susreta s Kristovim otajstvom; slavi ‘prekid’ povijesti grijeha i ‘po-četak’ vremena otkupljenja. Blagdansko vrijeme vuče svoju bit iz kristološ-koga događaja koji kroz sakramentalnu liturgiju Crkve zahvaća u sadašnje vrijeme i čini ga dijelom jedinstvene spasenjske povijesti. Zato je blagdan-sko vrijeme u kršćanstvu sveto. Ono nije prazno vrijeme, nego vrijeme su-djelovanja na djelu našega otkupljenja.

Baština antičkoga svijeta ostala je duboko utkana u kršćansku tradici-ju svetoga, ali se u kršćanstvu ona više ne oslanja isključivo na humanistič-ke vrijednosti, nego svoju bit i smisao poprima iz Bogo-ljudskoga susreta u povijesti, u vremenu, u obredu… Oplemenjena logikom Evanđelja, drevna ljudska mudrost, koja je uvidjela da prekid vremena ponazočuje vrhovni za-kon dara, u bogoslužju Crkve nastavlja oblikovati kulturu odmora i slavlja.

Vrijeme dara Blagdanski prekid čini vidljivim logiku dara. Samo »prekinuto vrijeme« može biti istinski življeno u svojoj duhovnoj vrijednosti. Vrijeme koje ne-prestano teče, vrijeme koje ne poznaje svete pragove, nezaustavljivo vrije-

NAŠA TEMA

4

Blagdan i odmor

me svijeta industrije, informatike, televizije, u svo-joj je biti nehumano vrijeme jer ono guta čovjeko-ve osjećaje, briše smisao mjere, utapa u dramu do-sade i besmisla. Istina, postmoderno doba pozna-je vremenski prekid, ali on se nalazi polariziran iz-među vremena rada i vremena konzumiranja, iz-među produkcije i potrošnje. Za naše doba, prekid ima tek naznačiti »preostalo vrijeme« koje se zatim organizira na osnovama turističke razonode, spor-ta, hobija ili drugih aktivnosti. U svakom slučaju, prekid nema više ulogu utemeljenja i početka, ne-go organizacijske podjele na radno i neradno vrije-me. Vrijeme svedeno na kvantitativnu vrijednost, na novac, ispresijecano strategijama izrabljivanja, urušilo je životni odnos sa svetim, a što se očituje u

nepovjerenjima prema naracijama i ritualima, u iskorjenjivanju iz tradicija i rastjelovljenju zajednica. Danas se sav život tumači iz rada, dok je nekoć sve proizlazilo iz blagdana i sve u njega utjecalo. Blagdani zapravo nikada nisu pripadali vremenu, jer su bili početci, polazišta na kojima se gradila čitava arhitektura društvenih i osobnih vremena.

Pred naletom raslojavanja svega čovjekova vremena, uključujući i vrije-me praznika, logika dara nosi u sebi vrijednost sjećanja, zajedništva, spo-koja. Odmor postaje darovano vrijeme, okrilje sklada koji pruža duboku ve-drinu čovjekovu življenju. Osim prekida i uspostave kvalitativno drugači-jega oblika življenja, to vrijeme poznaje također usporavanje. Blagdanska sporost čini svaku gestu značajnom, a svaku riječ uvezanom u sklad cjeline. Blagdan ne poznaje ni kašnjenje niti termine, nego vedru svjesnost, cjelovi-tu pomirenost, sretnost sadašnjega trenutka.

Biblijska tradicija prepoznaje vrijeme kao dar, a blagdan kao krunu stvaranja. Vrijeme je stvoreno gibanje koje se zaustavlja sedmoga dana, toga prvotnog sakramenta darivanja vremena kojim se sjeća, slavi i posve-ćuje čitava povijest proizašla iz Božje stvaralačke ruke. Osim toga, za biblij-sku tradiciju odmor i slavlje nisu alternative koje stoje jedna nasuprot dru-goj. Jahve zapovijeda počinak ne jednostavno kao prekid s radom, nego kao slavlje slobode. Zapovijed počinka u sebi nosi zapovijed slobode. Počinak je utkan u djelo stvaranja (usp. Post 2, 1-3), ali i u djelo slavlja sjećanja na silna Božja djela. Živjeti blagdan znači otpočinuti u okrilju povijesnih figu-ra darovane slobode.

Izraelskom narodu u egipatskom ropstvu nije nedostajalo ni slavlja, ni praznika, kao ni lonaca punih mesa, ali su takvi blagdani i takvo izobi-lje stvarali privid sreće i privid slobode. Samo istinski obred, koji će Jahve zapovjediti u noći izlaska, otvorit će vrata slobode. Obred otvara vrijeme prema slobodi i uklanja mrenu privida sreće i opijenosti. Obredno slavlje Pashe prag je preko kojega je Izrael prešao iz stanja potlačenosti i ropstva, u slobodu. Upravo će zato Izrael, zabrinut za ravnotežu i stabilnost zajednice, kažnjavati smrtnom kaznom kršitelje subotnjega počinka jer je upravo taj počinak čuvao društveni i religijski identitet izabranoga naroda. Počinak,

Ritam rada, cijeneći vrijeme, poništava njegovu ljepotu

i njegovu usmjerenost prema zajedničkomu Uviru svega. Zato odmor, dotičući

i živeći vrijeme u njegovoj darovanosti, obnavlja svijet i

osvjetljava spoznaju o čovjekovu mjestu

u vremenu i u svijetu.

(P. Picasso, 1909.)

5

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820122012820128820128međutim, neće biti shvaćen kao prekid rada, nego kao sklad obredne, dru-štvene i osobne integracije i zato cjelovit čin vjere i kulture. Počinak je okri-lje slavlja vjere i polazište slobode Izraela i zato će biti utvrđen zapovijeđu Dekaloga (usp. Izl 20, 8-11). Farizejsko nerazumijevanje subotnjega počin-ka i prigovor upućen Isusu i njegovim učenicima (usp. Mk 2, 23-27) pro-izlaze iz nerazumijevanja duha zakona slobode kojim je opisana staroza-vjetna zapovijed. Samo će se iz slušanja Riječi te iz obrednoga sudjelova-nja subota uvijek iznova shvaćati kao sjećanje na stvaranje i na Božji poči-nak sedmoga dana, kao prag slobode i življeno obećanje konačnoga mesi-janskog dolaska. Obred tako ponazočuje blagdanski princip darivanja i bi-va mjestom odakle se živi i tumači vrijeme slobode i stanje spasenja, otvo-reno eshatološkoj preobrazbi.

Vrijeme slavlja Kultura odmora ne bi bila zamisliva bez obrednoga slavlja. Odmor i slavlje međusobno su upućeni jedno na drugo tako da jedno bez drugoga ne mo-že. Obred dovodi slobodno vrijeme do njegova transcendentnoga izvora, pokazujući ujedno konačno određenje čovjekova bića na obzorju povijesti. Obred je prag ulaska u slobodu, u okrilje svetoga kojim su obilježeni život-ni prijelazi, tjedni i godine. S druge pak strane, odmor je neizostavni tre-nutak slavlja. U njemu se događa reintegracija čovjekova bića u dimenzi-ji tijela, zajednice, u okrilju kozmičkih simbola i kulturalnih tradicija. Nije slučajno da je hebrejska tradicija, a na njezinu tragu i kršćanska, smjestila početak slavlja u večernji počinak. Samo u ozračju odmora moguće je pri-stupiti slavlju. Odmor je zacijelo sastavni element slavlja. Međutim, činje-nica odmora utkanog u blagdansko svetkovanje pokazuje još jednu istinu: obredno slavlje obuhvaća sav čovjekov svijet, počevši od njegova tijela, sna i počinka, preko njegovih društvenih odnosa, kulture hrane i pića, pa sve do gestâ vjere u liturgijskom svetkovanju zajednice Crkve. Slavlje tako opi-suje sav ljudski svijet, sve njegove materijalne, estetske i kulturalne forme.

Slavlje, međutim, iznutra oblikuje duhovni svijet blagdanskoga opaža-nja, osjećanja i bivanja. Ne samo zato jer obred budi duboke emocije sve-toga, nego i zato jer je kadar baciti svjetlo na čitavo blagdansko vrijeme te preko njega posredovati kvalitetu vremena svagdašnjice. To duhovno zre-nje cjeline obred posreduje putem zaborava vremena. Nije dakle samo u pitanju blagdanski prekid, koji kod mnogih ljudi, uronjenih u duh nepre-stane proizvodnje i potrošnje, izaziva osjećaj tjeskobe i zbunjenosti; nije ri-ječ ni samo o svečarskom oduživanju, kakvo poznajemo u našim slavlji-ma, u našim blagovanjima, u blagdanskom pripovijedanju i sjećanju, a ko-ji mnogima izgleda odveć zastarjelo i odveć sporo. Ovdje je riječ o blagdan-skom zaboravu kao posebnome načinu nutarnjega zrenja vremenovanja u okrilju svetoga.

Antropolozi su već zarana uočili neobičnu sličnost, štoviše, povezanost između obrednoga i ludičkoga djelovanja. Igra i obred ne samo da nalikuju jedno na drugo, nego imaju slična zajednička svojstva, među kojima je, bez sumnje, jedna vrsta zaborava vremena. U igri se možda na ponajbolji na-čin ponazočuje prekid s uobičajenim načinom razmišljanja i djelovanja, te

NAŠA TEMA

6

Blagdan i odmor

uspostava jednoga novog pogleda na svijet, zatim proces oduživa-nja i usporavanja vremena te, naposljetku, zaborav vremena, koji nastupa slijedom uvlačenja u duh i ritam igre. Ovdje ne želimo re-ći da obredno slavlje valja svesti na ludičku aktivnost, nego da igra na specifičan način reflektira neka svojstva obrednog djelovanja i iskustva, koji na prvi mah nisu vidljivi. U prvome redu, igra omo-gućuje ne samo da izađemo iz uobičajenoga svijeta i da usporimo, ako ne i da ‘dokinemo’ njegove krute zakonitosti, nego da vidimo i osjećamo na drukčiji način sebe i svijet oko sebe. Igra je više od zabave, ona je nov način osjećanja i nadilaženja svijeta. Ona je sli-ka velikoga prekida svijeta, obustava njegovih zakona i procedura; igra je uspostava velikoga vremena koje nas same stavlja u sredi-šte događanja. Posred igre nisu neki drugi, niti tek pravila igranja, nego mi sami koje igra preobražava i uvodi u svoj nutarnji svijet. Posljedica tog uranjanja u intimnu čaroliju igre, zaborav je svega onoga što nas obično okružuje te marginalizacija onih zakonito-sti koje inače diktiraju ponašanja ljudi. Kako bismo drukčije mo-gli objasniti neka blagdanska ponašanja, primjerice neuobičajenu velikodušnost ljudi koji, nezainteresirani za ekonomsku dobit, di-jele, štoviše, razasipaju dobra? Logika blagdanskoga stanja odupi-re se željeznoj logici razmjene te se oblikuje kao sveta igra preki-danja, oduživanja, darivanja.

Budući da igra unosi ljude u ekscentrično gibanje prema dru-gome i onkraj obzorja ovostranoga te ga oraspoložuje za gratuit-nost i otvorenost, ona je bliska slika obreda. Međutim, obred ni-pošto nije zabava ni razonoda kojom se skraćuje vrijeme, nego forma svetoga pred kojim čovjek osjeća radikalnu drugost i ono-stranost, te istodobno uzvišenu bliskost i svečano dostojanstvo odnosa prepunog vjere. Obred stavlja pojedinca i zajednicu u od-nos vjere, u kontinuitet spasenjske povijesti koja svoj početak ima u djelu stvaranja, a vrhunac u djelu otkupljenja. Stoga obred stav-lja nas same u svoju ‘igru’, unosi nas u drukčiji pogled na sebe i

na druge, uvodi u proces kreativnog iznalaženja našeg identiteta. U obre-du ljudi postaju protagonisti događajâ koji su se zbili »u početku« i čija ap-solutnost doseže i preobražava ovo naše vrijeme. Stoga se obred nalaže kao velika sinkronizacija s događajima koji su odredili povijest i spasenje čovje-čanstva te se pojavljuje kao proces dubokoga usklađivanja pojedinca sa za-jednicom, a zajednice s tradicijom i baštinom svete povijesti. Obred je ve-ličanstvena »igra usklađivanja« spasenjskih događaja i naše sadašnjosti i kao takav on je zaborav svijeta, narušenog neskladom i pritisnutog racio-nalnim mjerilima. U obredu se vrijeme zaboravlja jer je kroz njega u povi-jest prodrla vječnost.

Ako ura i pokazuje naše mjesto u vremenu, obred pokazuje naše mjesto u povijesti, obred nam pruža da se vidimo ugrađeni u svetu tradiciju vje-re koja nas čini dionicima Kristova otajstva. Slaveći to Otajstvo, kršćani po-staju protagonisti slobode i navjestitelji sretnosti trenutka milosnoga po-hoda vječnosti.

Obrednim slavljem kršćanska zajednica postaje dionik događaja koji su se zbili

»u početku«. Upravo zbog te sposobnosti povezivanja

početka i cilja vremena u trenutku sadašnjosti, slavlje

postaje središtem odmora.

M. Chagall, detalj vitrajau crkvi sv. Stjepana u Mainzu,

Njemačka.

7

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820122012820128820128

NSuvremeni odmor:u ovisnosti o radu ili o blagdanskome slavljuili: Kakva je »naša fešta«?

Ivan Šaško

Slavlje je konstanta svake kulture, pa je nerijetko baš slavlje

pokazatelj onoga najboljeg što posjeduje

neki etnički subjekt. Izvorište slavlja uvijek

je povezano s nekim religijskim vidikom

i dimenzijom svetoga. Tako je uvijek posrijedi

uzajamnost slavlja i bogoštovlja. Slavlje

očituje životnost, oslobađajući i kreativni izražaj. S druge strane

vrijedi konstanta da postupci koji žele

suzbiti slavlje, ili ga na neki način dokinuti,

za sobom povlače kolektivnu agresivnost.

N ije poznato da bi postojao život u ljudskim zajednicama bez nekoga oblika slavlja ili bez blagdana, koji su, među ostalim, označavali i označavaju te određuju kalendarski ritam i dina-

miku događanja unutar društvenih skupina. Bilo koji (nasilni) poku-šaj političke ili kulturološke naravi koji bi to nastojao oduzeti, pokazao bi se ne samo neuspješnim, nego i nužno štetnim za određenu skupi-nu i društvo.

Slavlje i blagdani povezani su s mnoštvom životnih zbiljnosti, me-đu kojima je i odmor jedna sastavnica. Oslanjajući se na istinu da je-zik, njegove riječi – osobito temeljne – otkrivaju i dio sadržaja, odno-sno značenja onoga što pojmovi označuju, korisno je razmotriti one ri-ječi koje se nalaze u temelju razvoja jezika koji je, prevodeći ili razvija-jući se samostalno, čuvao sadržajne pojmovne odrednice. Za tu vrstu raščlambe u našemu je slučaju posebno dragocjen latinski, čemu ćemo se posvetiti nakon što osvježimo neke značajke slavlja.

Liturgijsko slavlje, bez obzira koliko siromašno, uvijek ima obiljež-je slavljenja. Kao što to primjećuju razni autori, postoji uska veza iz-među liturgije i slavlja. Dok je u svakidašnjici suvremenoga svijeta če-sto prisutan proces razgrađivanja obrednosti, treba reći da svaki obred i obrednost čuvaju slaviteljski karakter, odnosno da je svako slavlje ri-tualizirano. Kršćansko je slavlje prožeto objavom, iz koje se iščitava smisao pojedinih liturgijskih slavlja. No, nužno je ispitati i kulturološ-ku važnost jer se u govoru povijesti lakše vide novost i bogatstvo ono-ga što se slavi u kršćanskoj vjeri. Liturgijska slavlja nisu odijeljena, ap-straktna, u odnosu na sve dimenzije ljudskosti.

Hrvatska baština pokazuje bezbroj elemenata koji su u međuodno-su kada je u pitanju slavljenje. Bogata nam je i kultura slavljenja, za-držana do danas u tragovima ‘visoke kulture’ i folklora. Pritom se ne misli samo na samo slavlje, nego na cjelinu koja obuhvaća vrijednosti, pripremu, način, odjeke; zapravo sve ono što obuhvaćaju pojmovi koji su na tragu izraza ‘feštati’ (od: festum facere; tal. fare festa; mogli bi-smo reći: živjeti slavlje) koji zahvaća cjelokupnost života.

NAŠA TEMA

8

Blagdan i odmor

Čovjekova potreba za ‘feštom’ – piše S. Rosso, čija razmišljanja saži-mam i nadopunjujem svojima u ovome prilogu – stvara jednu od većih društvenih napetosti (ne nužno kao poteškoću, nego i kao kreativnost) ko-je se uspostavljaju, jačaju i prenose među narodima, civilizacijama i religi-jama. To življenje slavlja nije nešto rubno, drugotno i zanemarivo. Pojedin-ci i zajednice drže ga u središtu, među najznačajnijim iskustvima ljudsko-ga života. Slavlje očituje ljudsku potrebu za odgovorom na čežnju koja je u njemu, na nostalgiju za beskonačnim.

‘Fešta’ je konstanta svake kulture, a nerijetko je baš slavlje pokazatelj onoga najboljeg što posjeduje neki etnički subjekt. Izvorište slavlja uvijek je povezano s nekim religijskim vidikom i dimenzijom svetoga. Osim toga, ne postoje religije bez slavlja. Tako je uvijek posrijedi uzajamnost slavlja i bo-goštovlja. Slavlje očituje životnost, oslobađajući i kreativni izražaj, te je ra-zumljivo zbog čega su slavljenički raspoloženi osobito mladi. S druge stra-ne vrijedi konstanta da postupci koji žele suzbiti slavlje, ili ga na neki način dokinuti, za sobom povlače kolektivnu agresivnost.

Poučna prošlostKršćanska se slavlja prepoznaju kao sljednici kulture slavljenja u židovstvu, ali jednako tako čuvajući konstantu grčko-rimske kulture. U kršćanskome razvoju svjedoci smo i kriznih vremena u odnosu na slavlje. Osobito je važ-no uočiti da su tijekom moderne i u suvremenosti građeni oblici slavljenja koji se pokušavaju odijeliti od religijske dimenzije, što je ranije bilo neza-mislivo. No, ti pokušaji nisu ostali bez posljedica koje ovdje nastojim pobli-že osvijetliti kroz prizmu slavljenja i odmora.

Tijekom srednjega vijeka umnažani su blagdani i slavlja koja su ‘otežala’ kršćanski kalendar do te mjere da je jedna trećina kalendara bila obuhva-ćena blagdanima (usput rečeno: bilo bi dobro vidjeti takav odnos u rimskoj kulturi koja nije oskudijevala blagdanima, štoviše). Takav je sustav doveo do iskrivljenosti i devalvacije značenja slavljenja u kontekstu sveopće kri-ze ‘jeseni srednjovjekovlja’. Reformacija je, u svojim pokušajima povratka na izvornost te u kritičnosti prema hipertrofiji slavlja, dokidala slavljenič-ke elemente, svodeći slavlje na katehetsko-moralnu pouku, umanjujući vri-jednost simboličkih, estetskih i ludičkih sastavnica. Isključivanjem svetač-kih slavlja povećao se broj radnih dana, odnosno svagdana. Katolička ob-nova svojom reakcijom naglašava izvanjske vidike stvarajući fascinantnost baroknoga slavlja, ali ne i jačajući smisao sadržaja. Zbog toga nije čudno što su se slavlja svetaca zaštitnika slavila svečanije od vazmenoga otajstva.

Nadalje, Francuska revolucija označuje prjelazak od vjerskoga slavlja u svjetovno slavlje, obojeno politički, što znači podvrgnuto manipulativnosti. Uključenost kolektivnosti, zajednice, nije oslonjena na identitet, prepozna-vanje i spontanost, nego na ideološku ujednačenost. To je bio prostor u ko-jemu je prevladala ideologija rada nad slavljem (od druge polovine 18. st.). Ta pobjeda ideologije rada uvest će znatne promjene u organiziranje živo-ta, jer se prosvjetiteljstvom odmor i rekreacija stavljaju u službu (proizvod-no) korisnoga i ‘istinitoga’, mjerenoga prema ideološkim naznakama. Od-mor, sa svim svojim obilježjima koja ne vode proizvodnosti, gledan je u ne-

9


Kada se odmor oblikuje u odnosu na rad, a ne u odnosu na slavlje i na susret s vremenom i njegovim Iskonom, stvara se zatvoreni krug u kojemu vrijeme odmora biva uključeno u interesni proces proizvodnje i tržišta. U takvome krugu čovjeku biva uskraćena ljepota odnosa s vremenom.

gativnome svjetlu. I slavlje se vidi kao izvor nerada, lijenosti, trošenja, fa-natizma i praznovjerja, djetinjarije.

Takav je pristup ponegdje dobio potporu i u katoličkim redovima, jer bi prema tome rad bio taj koji posvećuje, a nipošto odmor. Istodobno, neki su revolucionari uviđali opasnost svođenja društvenih veza na racionalnost i korisnost. Znali su da slavlja u sebi nose smisao i volju za životom, moti-viranost za rad i socijalizaciju. Dokinuti slavlja značilo bi razarati temelje društva. Upravo su zbog toga – držeći se ideologije odvojenosti religije od slavlja – sami stvarali zamjenska slavlja za kršćanske blagdane.

Kao što danas uočavamo, od tada se nalazimo u sukobljenosti potrage za istinskim slavljem i korisnosti. Filozofija, koja je isticala pragmu, i pra-gmatizam pretočen u zakonitosti kapitalizma taj su sukob unijeli u gospo-darstvo, a sve je to iznjedrilo neobične odnose na antropološkoj razini. Čo-vjek je shvaćan vrijednim u svojoj proizvodnosti, a slavlja su služila totali-tarističkim propagandnim strojevima kao demonstracije, manifestacije re-žima i njegove snage, sa svrhom potvrđivanja političkih načela, ne vodeći brigu o ritmu prirode i o čovjeku kao religijskome biću. Koliko god po svo-me sadržaju bila oprečna kršćanskim istinama i koliko god u sebi imala no-ve ideološke crte, ‘šezdesetosmaška revolucija’ prošloga stoljeća pokazuje potragu za izgubljenim dimenzijama, ali ovaj put bez čvrstih religijskih kul-turoloških uporišta, no ne i bez religijskih tragova. Gotovo da je revolucija poistovjećena s kulturom slavlja.

Suvremena kriza slavlja i odmoraSuvremena laicizirana slavlja, tj. ona bez uske povezanosti s vjerom, nalaze se na razini intelektualnih izražaja i zabave. Ako pak postoji neka poveznica s vjerom, ona nerijetko djeluje kao preživjeli arheologizam ili folklorna bašti-na. I tu se vidi jasna razlika. Kako li su samo puna, životna i govorljiva ona slavlja koja uspiju povezati vjeru, dimenziju memorije, kulture i suvreme-nost. Povećavajući prostor slobodnoga vremena, bez sposobnosti davanja sa-

NAŠA TEMA

10

Blagdan i odmor

Blagdan i odmor, otkrivajući darovanost vremena,

omogućuju čovjeku susresti se sa samim sobom. Mnoge

zabave i igre, predstavljene kao ponude za »dobar odmor«,

niječu upravo tu osnovnu bit odmora i blagdanovanja.

držaja i zahvaćenosti spomena i nade, dobiva se puno »prazničkoga vreme-na«, ali ne i slavlje. Uzroka takvomu stanju ima uistinu puno: gubitak upori-šta u svetome, usitnjavanje društvenih sastavnica, podjele na dobne skupine, zamjena nosivih slavlja aktivnostima koje su nekada bile objedinjene (pred-stave, putovanja, praznici i sl.) i koje danas nemaju težnju za dugotrajnošću.

Tu se otvara veliko pitanje koje traži odgovor na pitanje o slobodnome vremenu i blagdanskome odmoru. Slobodno vrijeme danas nije u odnosu na slavlje, nego u odnosu na rad; ono je tek praznina koju treba ispuniti, prekid tjednoga ili godišnjega ritma; vraćanje snage za učinkovitiji rad. To nije više čak niti rekreacija, nego re-laboracija. Nedvojbeno je da i suvreme-no tehnološko društvo želi iskoristiti neke dimenzije slavlja i to putem in-dustrije konzumizma, pitajući se kako i to vrijeme vraćanja snage za rad ko-mercijalizirati, pretvoriti u ‘trgovanje’. To je zatvoreni krug koji je i zabavu gurnuo među robu: raditi što više, da bi se zaradilo što više, kako bi se mo-glo trošiti više u zabavljanju. I u tome se krugu nastoji čovjeka zadržati na površini, oduzeti mu vrijeme u kojemu bi mislio na sebe. Tako su u naciz-mu stvorene sintagme o tome da rad oslobađa, ili u komunizmu o praznici-ma i ideologija rada (»Nek nam živi, živi, rad!«).

Očito ja da se iza krize slavlja nalazi antropološko pitanje i kriza vrijed-nosti čovjeka. Čovjek iz ‘konzumističkoga kruga’ gubi sposobnost za slav-ljenje. Štoviše, masovni mediji, kao glavni pokretači zabave, nisu sposobni razviti dimenzije slavlja. Marljivi pokušaji stvaranja umjetnoga raja blago-stanja i zabave osiromašuju do te mjere da se mnogi pitaju koliko suvreme-na kultura raščovječuje čovjeka i smijemo li nekim starijim kulturama ola-ko pridati obilježje negativne primitivnosti.

Slavlje je kulturalna zbilja višedimenzionalnoga ustroja i to životnoga, tako da se ne može svesti na pojmove niti se može olako definirati. Ako se pokuša navesti niz pojmova koji su važni za dobivanje slike o toj slože-

noj stvarnosti, onda su to svakako: zahvaljivati, bla-govati, moliti, komunicirati, pjevati, plesati, smijati se, igrati se, darivati, odmarati se, uživati, započinja-ti… Slavlje obuhvaća osjećaje, maštovitost, radost, vi-šeslojnost svih tih stvarnosti, bez dopuštanja stroge kategorizacije i klasifikacije. Uvidjevši važnost slav-lja u društvima i zajednicama, ta je tematika posta-la predmetom interdisciplinarnih rasprava i susreta: etnologije, sociologije, psihologije, povijesti, filozofi-je, teologije, antropologije, liturgije, duhovnosti i dr. Razvidno je da slavlje za sobom povlači i pitanje od-mora, s jednakim brojem slojeva i sa stvarnošću koja je u neposrednoj vezi sa slavljenjem.

Etimološke smjernice za razumijevanje slavljaPozivajući u pomoć etimologiju, da bismo bolje ra-zjasnili značenje korištenih pojmova, najviše se za-ustavljamo na latinskome. Naime, hebrejski pojam koji bi nas mogao zanimati je hag, a označuje slavlje

11

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820122012820128820128s hodočašćem. Grčki eorté tiče se gozbe, slavlja u kojemu se sudjeluje, a po-vezan je sa slavljenjem u nečiju čast, i to s radošću i svečanošću. Taj pojam sadrži religijsko obilježje, ali i ideju prekidanja redovitoga posla.

U hrvatskome je traga ostavio latinski pojam festus koji dolazi od feriae (stariji oblik: fesiae). Primjećujemo množinu, a kršćanska će uporaba uve-sti jedninu, tako da će liturgijska imena svagdana – zamjenjujući pogan-ska planetarna imena – biti: feria secunda (ponedjeljak), feria tertia (uto-rak)… sexta (petak), sve do subote (rimski: dies Saturni) koja je sačuvala hebrejski korijen: ‘sabbato’. Iz pojma feriae nastale su riječi koje se odno-se na sajam (tal. fiera, fr. foire), ali i na neradne dane, baš kao i dies festus, dan slavlja. Raspon pojmovlja u suvremenim je jezicima uistinu velik, sve do suprotnih značenja. Množina feriae označuje neradne dane, dok jedni-na feria označuje radne dane, svagdane.

Bilo kako bilo, blagdansko slavlje (dies festus, ‘fešta’) ima simboličku snagu u kojoj se spajaju: a) obredni čin u odnosu na organizaciju vremena (obredno vrijeme), tako da je svaki kalendar ustroj organizacije vremena; b) okupljanje naroda ili sku-pine koja se prepoznaje kao zajednica (socijalizaci-ja unutar kolektivnoga obreda); c) radovanje, za-hvaljivanje, blagovanje, zapravo sve ono što razli-kuje blagdan od svagdana. Valja napomenuti da je obredni trenutak najvažniji, a radosna dimenzija najvidljivija.

Obredno vrijeme protuteža je svakidašnjemu, radnomu, neobrednomu (ili kako još kažemo: homogenomu, kontingentnomu) vremenu. Obredno vrijeme nema proizvodnu svrhu; ono nije odgovor neposrednim potreba-ma te zbog toga kažemo da je to vrijeme ‘ne-korisno’. Slavlje je, proizvodno gledano, pasivno te suživi s konzumiranjem (ne s konzumizmom, koji opet parazitira na korisnome). U slavlju zajednica izražava i objavljuje samu se-be ili, bolje: njoj se objavljuje njezin smisao, vraćajući izvorno značenje.

Suprotno totalitarističkim parolama, ljudskost u vrtlogu rada koji nema smisla izvan sebe, teži prema vlastitomu degradiranju i gubitku smisla (sje-timo se da je prema biblijskome izvješću o početku ljudskoga roda upravo to prokletstvo koje je čovjeka pogodilo kada je želio djelovati bez Boga), te su mu potrebni trajna obnova i lijek. Slavlje tako zahvaća zbilju onkraj po-vijesnosti i kronološke susljednosti, povezujući prapočetke i konačnost. No, ne smijemo zanemariti međusobnu ovisnost gospodarskih procesa, ljud-skoga rada i slavljenja.

Slavlje pomaže da se ne izgubi iz vida nosivi temelj koji nije očit u sva-kodnevici, ono što je bitno za ljudski život i zbog čega svaki rad dobiva svoj smisao. Biblija rad, kao ljudsko sustvarateljsko djelo u odnosu na Boga, vidi kao pozitivnu i plemenitu činjenicu, ali koja u sebi nosi ograničenost povije-šću. Tomu nasuprot, rad će proći, a ostat će slavlje. Rad je ograničen na vre-menitost, a slavlje je predokus, preduhitraj vječnosti. Dok rad ne smije biti sveden na sebe, slavlje smije. To pokazuje da je istinsko slavlje vrhunac dje-lovanja: radom se očituje vlast nad stvarima, a slavljem upućenost na Boga i vlast nad vremenom.

Rad je uvijek ograničen na vremenitost,zatvoren u povijesnost, a slavlje je predokus, preduhitraj vječnosti. Dok rad ne smije biti sveden na sebe, slavlje smije. To pokazuje da je istinsko slavlje vrhunac djelovanja: radom se očituje vlast nad stvarima, a slavljem upućenost na Boga i vlast nad vremenom.

NAŠA TEMA

12

Blagdan i odmor

Pojmovna riznica odmoraOdmarati se između radnih dijelova vremena različito je od odmora slav-ljenjem. Slavlje daje novu vrijednost; nadvladava prepreke i uvjetovanosti; gradi novu komunikaciju (communio, zajedništvo). U kršćanstvu su i rad i slavlje pozitivni, ali je slavlje cjelovitije i bolje. Ipak, treba reći da slavljenje nije moguće ako ne postoje svagdan i rad.

Gledajući latinske pojmove koji su povezani s odmaranjem, otkrivamo konstantu u činjenici da su to gotovo sve složenice koje na početku ima-ju prefiks ‘re’: requies (pokoj), refectio (okrjepa), recreatio, restauratio, renovatio (obnova), relaxatio (opuštanje), respiratio (odah), recuperatio (povrat). Većinu od tih pojmova jednostavno smo pohrvatili (na primjer: rekreacija, restauracija, relaksacija, respiracija), bez dubljega razmišljanja o izvornome značenju. Ti pojmovi pokazuju snagu povratka koju ne smi-jemo tumačiti isključivo kao povratak snage za rad, nego kao objaviteljsku (re-velatio) snagu smisla. U njima se nalazi obnoviteljska dimenzija, a me-đu njima je i liturgijski prepoznatljiva riječ requies, ponovno zadobivanje mira, što je moguće samo u Bogu. Taj mir, pokoj, nije odsutnost života, ne-go prisutnost i obuzetost Bogom.

Nije se bez razloga za blagovaonicu u samostanima i drugim institucija-ma vjerničkoga zajedništva koristio pojam ‘refektorij’ (refectorium) u zna-čenju okrjepe (u kojoj je vidljiva i krijepost, životnost) i u uskoj vezi s litur-gijskim slavljem. Iznimno su snažni pojmovi sustvaranja, obnove, ponov-noga uspostavljanja. Rekreacija i drugi slični pojmovi nisu vrijeme neja-snoga ‘ćaskanja’, nego povratak na stvaranje, obnavljanje početnoga, goto-vo vraćanje u život i ponovno započinjanje. To je ponovno uzimanje daha ili dohvaćanje onoga što je ispušteno.

Odmor u punini slavljeničke dimenzije nije tek otium, dokolica, ali je i on sadržan. Otium nema smisla bez rada (negotium), odnosno bez dublje-ga smisla. Njegova je vrijednost u tome da nas upozorava o nemogućnosti njegova postojanja bez ostalih slavljeničkih vidika. Otium je simpatičan po-kazatelj da postoje i spokoj i sigurnost ukorijenjenosti u onome što nadila-zi bilo koji trenutak ovozemaljskoga. To nije puko ‘nečinjenje’, nego proživ-ljeno relativiziranje nužnoga.

Posebnu pozornost privukao mi je pojam za odmor koji je ostao saču-van u talijanskome jeziku: riposo, od latinskoga ‘re-ponere’. To je izvrstan primjer što zapravo znači blagdanski odmor, izveden iz blagdanskoga slav-lja: nekoga ponovno postaviti, vratiti na njegovo mjesto. To čini istinski od-mor – čovjeka vraća u suodnos s njegovom stvorenošću i Stvoriteljem, a u kršćanstvu i s njegovim spasenjem u Kristu, s njegovim otkupljenjem.

Bilo bi korisno prošetati kroz pojmovlje raznih jezika koje se odnosi na odmor od posla. Tako je čest upravo onaj pojam koji se nalazi u hrvatskoj riječi ‘praznici’ (vacations), a od jezikâ koji su utjecali na hrvatski pozor-nost zavrjeđuje i njemački, po riječi Urlaub (od: erlauben – dopustiti), što upućuje na ovisnost o onome koji dopušta, a što baštinimo po riječi ‘do-pust’. Taj hod kroz jezične izričaje pomaže shvatiti o čemu se radi kada go-vorimo o povezanosti slavlja i odmora, jer se suvremena kultura više oslo-nila na rad negoli na blagdan.

13

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820122012820128820128Odmarati se znači zastati, dopustiti

Bogu da ‘zaustavi, dokine vrijeme’ (ne težiti da zaustavim vrijeme tako da ži-vim frustraciju sebe u vremenu); ući u sinergiju s Božjim stvaranjem, tako da se nastavlja Božje djelo. Liturgija je upravo to: postajanjem dijela Božje-ga djela stvaranja i spasenja. U liturgij-skome je činu – kako kaže Marko Ivan Rupnik – odražaj autentičnoga odma-ranja kraj djela koje se pokreće i nosi neočekivanu životnost.

Poveznica obrednih slavlja i odmoraOdmor povezan s blagdanskim slav-ljem nosi na sebi i pečat pojedinih vrsta (liturgijskih) slavlja. Tako postoje spo-men-slavlja koja su vezana uz tradiciju i cikličnost, a temelje se na kolektivno-me spomenu. Misli se na obljetnice, ju-bileje i sl. Premda u njima postoje ne-promjenjivi dijelovi, nikad se ne radi o istovjetnosti, jer u istinskome su slavlju uvijek prisutne varijable. Iz ovoga se lako iščitava da i odmor ima svoju čvrstu okosnicu i dimenziju spomena, ali u iskustvu novoga koje se živjelo u odmaku novih događaja i doživljaja.

Druga su slavlja prigodna ili izvanredna, a odnose se na život pojedin-ca, obitelji ili uže zajednice (slavlja rođenja, inicijacije, ređenja, ženidbe, ro-đendani i sl.), kao i ona širih razmjera (pobjede, uspostavljanje mira, poho-di), a koja mogu lako postati spomen-slavlja i tradicija. U ovome je tipu važ-no vidjeti dimenziju odmora koja prepoznaje važne događaje, nosive tre-nutke u kojima i po kojima se razvijaju vrijednosti.

Treći tip slavlja povezuje prethodna dva u dijalektičkome suodnosu pri-rode i povijesti. To su početci i završetci nekih djelatnosti (sjetva, žetva, go-dišnji ciklusi: školske i akademske godine, lov, putovanja i dr.) ili slavlja ži-votnih prjelazaka (punoljetnost, završetak školovanja i sl.). Uz tu biološ-ko-životopisnu dimenziju treba dodati i kozmički ritam početka nove godi-ne, godišnjih doba i drugih razdoblja. I u odmoru se povezuju ritmovi pri-rodnih ciklusa i povijesti pojedinaca i zajednica. Ovaj treći tip nadopunju-je obrednu i slavljeničku tipologiju, ali upozorava i na cjelinu života koja se odražava u blagdanskome slavlju.

Od karakteristika slavlja ističem zajednički obred koji zahtijeva sudjelo-vanje, jačanje međusobnih odnosa, izražavanje pripadnosti (molitva, pje-sma, plesovi, igre, gozbe). Odmor iz obreda preuzima odliku preobrazbe bolnih događaja u novost življenja. U obredu koji se suočava s tragedija-ma i boli, ne nestaju bolni trenutci, ali nisu nipošto odsutni elementi slav-lja. Blagdansko slavlje u sebi nosi zadovoljstvo, raspoloživost i užitak (ra-

Slavlje uvijek traži obrednost u koju je uključena zajednica. Tako slavlje, utkano u strukturu odmora, vodi k jačanju međusobnih odnosa, izražavanju pripadnosti, zajedničkoj odgovornosti za ljepotu svijeta…

(Lauren Martinez)

NAŠA TEMA

14

Blagdan i odmor

dost, ushit, zanos, oduševljenje). I odmor to odražava, posebno ne previđa-jući zajedništvo okupljanja, pripremanja, obnavljanja komunikacije, zajed-ničkoga blagovanja.

Neke odlike slavlja: pretjerivanje, igra, obrat, darovanostOdmor u blagdanu vidi i sadržajnost jer slavlje nije ispraznost i mirovanje. Slavlje uvijek ima neki sadržaj bez kojega bi bilo nevjerodostojno i neodr-živo. Slavlje je ujedno i nepoznanica te time izaziva u suvremenosti. Čovjek danas – piše A. Caprioli – teško ide onkraj njemu poznatoga obzora vlasti-tih iskustava. Ne tražeći ništa osim sebe u slavlju, ne može naći ništa dru-go doli sebe ili još manje od sebe. On smatra da je kriza slavlja gnoseološke naravi, što se usuđujem pripisati i za odmor. Naime, i odmor je dio otajstva te ga ne bi trebalo programirati tako da sve bude poznato. Liturgijska slav-lja očituju pripremu da bi se moglo doživjeti ono što je izvan ljudske spo-sobnosti pripremanja.

Na kraju, među odlikama slavlja nalazi se pretjerivanje i obrat. Slavlje je stanoviti ‘ne-red’, namjerno i dopušteno kršenje pravila svakodnevice; dopuštanje koje liječi i izokreće društvenu ‘sređenost’, ali ne otvarajući pro-stor patološkim izražajima, anarhiji i kaotičnosti. Slavlje je ‘uređeno i kon-trolirano prekoračenje granica’, a to znači da nije sve dopušteno, jer dimen-zija ob-rednosti (dakle: reda) slavlja ostaje. Prisutnost elemenata ‘ne-reda’ nije usmjerena na sebe samu, nego radi drukčijeg reda (na primjer obred-no nadvladavanje napetosti i sukoba). Odmor ima jednake kvalitete, u ko-jima se nalaze i ostali obredni vidici, među kojima značajno mjesto imaju igra i radost, vraćajući na dimenziju re-kreiranja.

Ovaj bi prilog bio nepotpun kad ne bi završio dimenzijom darovanosti. U slavlju i u odmoru postoji le don du rien. Baš taj ‘dar ničega’ sa svim pri-jašnjim obilježjima fascinira; budi osjećaj zahvalnosti i divljenja. Tako se Bog ponaša prema nama i poziva na uzajamnost. Otkrivanje slobode ko-ja je u činjenju dobra drugima, u pozivu da budemo odmor drugima, nosi iznimno zajedništvo.

Darovanost je ono što nosi ‘našu feštu’. A »svako misto svoju feštu ima«, u kojoj se »vino pije… igra, piva«, sudjeluje, jer onaj tko ne sudjeluje i ne di-jeli zajedništvo ne može slaviti. Ili rečeno u drugome hrvatskom kodu: »Ni-kom nije lepše neg’ je nam, samo da je tako svaki dan.« Premda će netko u tome vidjeti samo hedonističku notu, mislim da treba vidjeti i čežnju spaja-nja pojmova feriae i festus, kao i važnost slavlja koje nije nepovezano s od-morom. Puno ovisi o nama vjernicima koji imamo i brigu za društvo, a dana

nam je otajstvena snaga proslave ho-ćemo li imati hrvatsku, ‘svoju feštu’. Napadi na obred i zanemarivanje nje-govih dimenzija ima skupu cijenu: ne samo apstraktno narušavanje identi-teta, nego i trajna umornost, nezado-voljstvo i sukobe. A ponovno sve za-počinje od čežnje za Bogom i njegova dara vjere…

morom. Puno ovisi o nama vjernicima koji imamo i brigu za društvo, a dana

Kršćansko slavlje omogućuje vidjeti druge i Drugoga.

(Ariel Elisabeth Churnin)

15


UBlagdan i odmor kao »bolje vrijeme«Je li odmor blagdan ili je blagdan odmor?

Ante Crnčević

Ako se dokolica živi u spoznaji i prihvaćanju darovanosti vremena,

njezinu bit i ljepotu čovjek dotiče tek

kada spozna i prihvati Darivatelja. Kršćanstvo,

stoga, ide korak dalje od dokolice, shvaćene

kao izručenost vremenu. Ono poznaje ‘blagodat’

blagdana, dana koji je ponuđen kao »bolje vrijeme«, vrijeme u

kojemu čovjek pronalazi sebe u Bogu. Odmor,

osobito blagdanski, zato nije »ubijanje vremena«,

nego življenje njegove punine. Doista, ne može se ‘ubiti vrijeme’, a da se pritom ne rani vječnost.

U kakvom su suodnosu blagdani i odmor? Premda je suvišno po-navljati da se odmor danas redovito događa izvan blagdana (a ako se i događa unutar blagdana, često se zaboravlja ili niječe

bit svetkovanja i blagdanovanja), ipak je korisno vratiti se razmišljanju o iskonskoj svezi odmora i blagdana. Dragocjenost odmora ne spozna-je se u njegovoj suprotstavljenosti radu, nego u njegovoj komplemen-tarnosti s blagdanom i blagdanskim stanjem. Svjesni toga nastojat će-mo najprije uočiti odnos blagdana prema (ostalom) vremenu.

Blagdan i vrijemeTragajući za iskonskim smislom blag-dana, dobro je zaustaviti se baš na toj hrvatskoj riječi koja otkriva protege koje nisu vidljive u često ra-zglabanim latinskim riječima festa, festum, dies festus. Blagdan je dan kojemu je dano određenje ‘blagoga’ dana. Budući da pridjev blag još u praslavensko doba znači ‘dobar’, jezikoslovci otkrivaju da je korijen to-ga pridjeva bol-, koji se očuvao u komparativu i superlativu: ‘bolji’, ‘naj-bolji’ (P. Skok). Izvedenica ‘blagdan’ stoga govori o ‘dobrom vremenu’, ili još jasnije kazano, o ‘boljemu vremenu’ u odnosu na sveukupno vri-jeme. Blagdanovati znači vratiti se iskonskomu dobru i živjeti »dobro vrijeme«, ono vrijeme koje oplemenjuje sveukupni tijek vremena. Raz-mišljanja nad mnogim izvedenicama iz pridjeva blag (blago, blagodat, blagostanje, blagoglagoljiv, blagorječiv, blagoglasan, blagonaklon, bla-gotvoran, blagovati, blagovremen, blagozvučan), a osobito u kršćanskoj uporabi (blagoslov, blagost, blagovijest, blagodaran, blagorodan, blago-pokojni), mogla bi nas odvesti daleko od započete misli o blagdanu, ali nam zacijelo mogu otkriti i svu širinu značenja koja pripadaju blagdano-vanju. Spomenimo tek značenjsku povezanost blagdana s glagolom bla-govati, koji znači »dobro jesti« (u određenijem smislu ‘jesti meso’), a što je po zajedništvu stola jedna od sastavnica blagdanskoga slavlja.

U kršćanskome razumijevanju blagdan (dies festus, dies sollemnis) nije takav tek po ljudskim slavljeničkim činima, ili po ljudskom kalen-darskom izdvajanju nekoga dana iz redovitoga ritma vremena, nego po onomu što taj dan u sebi nosi, a to je povezanost s Iskonom, s Do-brom. Blagdan nije plod ljudskoga slavlja, nego je razlog slavlju. Ljud-ska je zajednica samo odabrala (iako ne bezuvjetno) dan kada će sla-viti Dar koji je vrijedan blagdanovanja. Blagdan je po svome sadržaju dar pružen čovjeku. Slavlje je način stupanja u odnos s tim darom i na-čin udioništva u njemu.

Riječ odmor u hrvatskome jeziku, premda to nije odmah zamjetlji-vo, priziva značenje povezivanja s istinskim životom, jer mu je podri-

NAŠA TEMA

16

Blagdan i odmor

jetlo u glagolu mrijeti. Značenje oslobođe-nosti od briga i morâ (od-moriti), a u redo-vitoj uporabi i od rada, tek naznačuje puni smisao oslobođenja od umiranja, pa je pra-vi odmor u ponovnomu iskustvu punine ži-vota. Dobro je znano da odmor ne dotiče dubinu svoga smisla oslobađanjem od ob-veza i rada, nego povratkom k onomu što je iskonsko, što je početak svega i što čovje-ka vraća u zajedništvo s nadvremenskim. Taj Iskon živi se blagdanom i blagdanskim

slavljem. Tako i čovjekovo često priznanje da »nema vremena«, misleći pritom da ne pronalazi trenutke za odmor, otkriva zaboravljenu istinu da pravo vrijeme jest u odmoru i blagdanu, a da rad, koliko god mu vremena bilo ‘posvećeno’, zapravo negira vrijeme. Blagdan je »bolje vrijeme« jer čo-vjeku otvara pogled onkraj međâ vremena.

Vratimo li se pitanju iz podnaslova ovoga razmišljanja »Je li odmor blagdan ili je blagdan odmor?«, otkrit ćemo da se njime može propitiva-ti sva problematika suvremenoga razumijevanja odmora. Kako živjeti od-mor ako ga se razumijeva i oblikuje samo kao prekid rada i obvezâ koje vo-de stjecanju i koristi? Može li odmor biti samo u prekidu rada i u obnavlja-nju energije za nova razdoblja rada? Ne nalazeći smisao i vrijednost života izvan rada, privrjeđivanja i stjecanja, čovjek postaje nesposoban za odmor. Zato su odmori počesto ispražnjeni od smisla, živi ih se kao »vrijeme bez«, kao ‘prazno’ vrijeme, pa ih pokušava ispuniti i ‘osmisliti’ zabavom, nerijet-ko onom koja vodi u još dublju ispraznost.

O potrebi govora o kršćanskom vrjednovanju blagdanovanja i dokolice izvrsno je i široko pisao teolog I. Raguž (Šutnja, dokolica, molitva, Zagreb 2011.), ukazujući na opasnosti koje proizlaze iz prevrjednovanja rada, u ko-jemu čovjek ne može pronaći sebe. Premda ‘osvaja’ svijet svojim radom, čo-vjek time još ne dotiče samoga sebe, ne susreće se sa sobom. Iskustvo pra-znine, koju svatko osjeti nakon dobro i uspješno obavljenoga posla, svjedo-či o nutarnjoj nedostatnosti čovjeka, o činjenici da rad ne može ispuniti čo-vjekovu dušu (str. 52-53). »Nadalje, budući da je rad djelatnost koja nema smisla u samoj sebi, već služi za nešto drugo, čovjek koji se u cijelosti asimili-rao radom, živi neprestano izvan sebe, ne nalazi vremena za sebe.« (str. 54).

Lijek takvim mučnim stanjima, prouzrokovanim radom, ne može biti u slobodnome vremenu, shvaćenomu kao oslobođenost od rada, nego u ono-mu što se naziva dokolicom, vremenom koje je ‘ispunjeno’ onim što se ne može doseći ni radom niti njegovim nadomjestcima zabave, hobija, rekreaci-je i odmora. Tek vrijeme u kojemu se čovjek svjesno odriče svoje proizvodne i stvaralačke sposobnosti te se još svjesnije izručuje stanju u kojemu nastoji pronaći sebe, može biti istinski odmor. Ako je rad nastojanje da se posvema zagospodari vremenom, onda je odmor stanje u kojemu se izručujemo vre-menu. To je stanje u kojemu se na istinski način prihvaća i živi dar vremena. Takvo vrijeme zovemo dokolicom. Ono nije prazno. Ispunjeno je susretom sa sobom i s istinom o darovanosti vremena i života. No, time još ne dolazimo

U utrci za vremenom, proglašenim »najvećom

dragocjenošću«, najčešće se i ne dotiče vrijeme. Ono

ostaje negdje izvan čovjeka i njegova življenja. Zato je

odmor milosni dar susreta s vremenom po kojemu

čovjek iznova susreće i spoznaje sebe.

(Shutterstock)

17

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820122012820128820128do bîti dokolice i odmora. Ako se dokolica živi u spoznaji i prihvaćanju daro-vanosti vremena, njezinu bit i ljepotu čovjek dotiče tek kada spozna i prihvati Darivatelja. Kršćanstvo stoga ide korak dalje od dokolice, shvaćene kao izru-čenost vremenu. Ono poznaje ‘blagodat’ blagdana, dana koji je ponuđen kao »bolje vrijeme«. Blagdan je vrijeme u kojemu čovjek pronalazi sebe u Bogu. Blagdan nije tek susret s Bogom, nego život u Bogu. Blagdan tako postaje sli-kom istinskoga života. On nadahnjuje svekoliki život. Zato je kršćanski kalen-dar oblikovan iz blagdanâ koji daju smisao vremenu i iz nedjelja koje, stoje-ći na početku tjedna, ritmiziraju vrijeme Božjim spasenjskim djelovanjem. U često ponavljanoj rečenici svetoga Augustina »Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi« (»inquietum est cor nostrum, donec requiescat in te«, Con-fess., I, 1,1) krije se prije svega istina da se istinski mir (quietas) i počinak na-laze u Bogu te da je izvan njega samo nemir. Naći odmor u Bogu, koji je izvor i uvir svega, pa i vremena, znači živjeti istinski sklad stvorenja sa Stvoriteljem te po tom skladu pronaći »svoje mjesto« u svijetu i vremenu, sve do konač-noga smiraja i potpunoga ulaska u božanski život.

Blagdan i blagdansko slavlje znače za vrijeme, ono što hram znači za prostor. I blagdan i hram omogućuju susret s beskonačnim, u oslobođeno-sti od produktivnosti i korisnosti. Blagdansko slavlje čuva odmor od opa-snosti ispraznosti, od pogubne dosade i od razočaravajuće zabave. Odvo-jen od slavlja, odmor zamara. Zato za čovjeka koji ispovijeda svoju upuće-nost u vječnost, odmor traži slavlje vjere i iskustvo zajedništva s Bogom. Ti-me smo se približili temi slavljenja i življenja liturgije kao mjesta i vreme-na istinskoga odmora. U tom razmišljanju oslonit ćemo se tek na odabrane svetopisamske i liturgijske tekstove.

Liturgija je slavlje i odmorPosljednjih desetljeća postalo je uobičajeno govoriti o liturgiji kao slavlju. To je novootkrivena, ali ipak ne u potpunosti shvaćena i razvijena dimenzi-ja liturgije. Mnogi će primijetiti da, unatoč takvom načinu govora, naše li-turgije »jesu sve samo ne slavlja«. Na liturgijska slavlja ne dolazimo uvijek s nakanom slavljenja; mnogi dolaze iz duhovne uhodanosti, iz osjećaja duž-nosti, iz pobožnosti, iz neznanja kako na drukčiji način susresti Boga… Su-vremeni čovjek, unatoč kulturi spektakla, kao da je izgubio smisao za istin-sko slavlje. Osobito u iskustvu vjere. No, to nije tek odlika suvremenoga čovjeka. Dostatno je prisjetiti se evanđeoske parabole o milosrdnom ocu i dvojici sinova (Lk 15, 11-32). Ona se može čitati i kroz pogled dvojice sinova na smisao života i slavlja. Mlađi sin, želeći iskusiti puninu života, traži slav-lje izvan zajedništva s ocem; odlazi, ali se vraća jer je u slavljima koja nudi svijet susreo besmisao. Stariji sin, prikazan kao radoholičar koji se marno brine za očevo imanje, ostaje s ocem, ali ne živi radost zajedništva, ono mu nije razlog slavlja. Premda je svakodnevno u ‘slavlju’ s Ocem, njegov život ne biva preobražen onim što slavlje pruža. Za njega je slavlje tek nešto što pripada redovitosti života. U ovakvom čitanju prispodobe zamjećuje se da stariji sin oslikava naša redovita doživljavanja liturgijskih slavlja (P. Toma-tis). Ona su nam postala toliko »redovita« – i po načinu priprave i po na-činu sudjelovanja – da ih teško možemo doživjeti kao slavlja. Stoga ih i ne

Početak i Svršetak svega, Alfa i Omega, Izvor i Uvir vremena…

NAŠA TEMA

18

Blagdan i odmor

doživljavamo kao središte blagdanskoga dana ili Dana Gospodnjega, nego tek kao jedan od sadržajnih elemenata blagdanskoga programa ili nedjelj-noga ‘rituala’. Štoviše, lako je uočiti da smo uvriježenom nedjeljnom ‘ritu-alnošću’ strogo razdijelili svoju brigu za različite segmente života, ne uspi-jevajući živjeti blagdansku cjelovitost osobe. Liturgijom pokušavamo zado-voljiti brigu za život vjere, zajedničkim objedom brigu za obitelj, odlaskom u goste brigu za druge, relaksacijom i športom brigu za zdravlje i ravnotežu rada i odmora, čitanjem i sličnim aktivnostima brigu za kulturu i opleme-njivanja duha… U svemu tome nije lako vidjeti ‘središte’ koje objedinjava i osmišljava blagdanski dan.

Među redcima u prispodobi iz evanđelja potrebno je zamijetiti i »treće-ga sina«, Sina Božjega, koji objavljuje Očevu ljubav. Za kršćane je istinsko slavlje susret sa Sinom koji nas vraća i uvodi u Očev dom, u radost slavlja. Zajedništvo s Ocem prikazano je u slikama slavlja. Ono što otac čini u rado-sti zbog povratka izgubljenoga sina, to se, po otkupiteljskom djelu Sina Bož-jega, ostvaruje u svakom našem liturgijskom slavlju: »Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugoje-no dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bija-še mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.« (Lk 15, 22-24) U tim rečenicama lako je čitati riječi bremenite biblijskim simbolizmom Božjega otkupiteljskoga djela: odijevanje haljine, prsten zaručništva i vjer-nosti, klanje i pripremanje žrtve, gozba, smrt i oživljavanje, radost slavlja…

U liturgijskom obrascu za slavlje mise na obljetnicu smrti nalazimo jed-nu govorljivu pričesnu antifonu: »Gospodine, ti si odmor umornome, ti si život poslije smrti. Pokoj vječni daruj im, Gospodine.« Uvidom u izvornik vidljivo je da je prijevod zapostavio neke važne elemente i odnose između riječi rad, život i odmor. (Qui es, Domine, requies post laborem, qui es vita post mortem, tu dona eis requiem sempiternam.) Prijevod bi mogao glasi-ti: »Ti, Gospodine, koji si odmor nakon rada i život nakon smrti, daruj im pokoj/odmor vječni.« Ono što je život u Bogu nakon smrti, to je odmor u Bogu nakon rada. Ista se riječ rabi za odmor poslije rada i vječni mir/po-koj (requies). Pokoj za koji se moli ne započinje smrću i ulaskom u vječ-nost, nego življenjem u Bogu već sada. On nam već sada daruje počinak. Slavlje vjere, kao počinak u Bogu, već sada anticipira slavlje vječnosti, osli-kane kao vječni mir.

Mir i (s)pokoj o kojima govori liturgija slika su od Boga darovane pu-nine spasenja. Liturgija nudi iskustvo toga dara, oplemenjujući blagdan-ski dan i odmor iskustvom vječnosti koja daje smisao vremenu. Zato je po-trebno pitati se kakav je kršćanski odnos prema vremenu odmora. U mno-gim jezicima postoji izraz »ubiti vrijeme« (to kill time; die Zeit totschlagen; ammazzare il tempo; tuer le temps), koji ne služi tek kao ‘duhovita’ dosko-čica, nego i kao priznanje o nesnalaženju pred darovanim vremenom od-mora (otium) i o neprepoznavanju njegova smisla. Američki književnik i transcendentalist još je 1854. u svom djelu »Walden, or Life in the Woods« opominjao da se ne može ubiti vrijeme, a da se pritom ne rani vječnost (As if you could kill time without injuring eternity). Kršćansko slavlje upra-vo oblikuje i osmišljava slobodno vrijeme i odmor kao dragocjeno iskustvo

19


24 P SV. BARTOL APOSTOL, blagdanOtk 21,9b-14; Ps 145,10-13b.17-18; Iv 1,45-51

25 S Svagdan; ili: Sv. Ljudevit; Sv. Josip KalasancijskiEz 43,1-7a; Ps 85,9-14; Mt 23,1-12

26 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Sv. Monika, spomendan

od dana: 2Sol 1,1-5.11b-12; Ps 96,1-5; Mt 23,13-22 28 U Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 2Sol 2,1-3a.14-17; Ps 96,10-13; Mt 23,23-26 29 S Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja, spomendan

vl.: Jr 1,17-19; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mk 6,17-29 30 Č Svagdan: 1Kor 1,1-9; Ps 145,2-7; Mt 24,42-51 31 P Svagdan: 1Kor 1,17-25; Ps 33,1-2.4-5.10ab-11; Mt 25,1-13

RUJAN 1 S Svagdan: 1Kor 1,26-31; Ps 33,12-13.18-21; Mt 25,14-30 2 N DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 3 P Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendan

1Kor 2,1-5; Ps 119,97-102; Lk 4,16-30 4 U Svagdan: 1Kor 2,10b-16; Ps 145,8-14; Lk 4,31-37 5 S Svagdan: 1Kor 3,1-9; Ps 33,12-15.20-21; Lk 4,38-44 6 Č Svagdan: 1Kor 3,18-23; Ps 24,1-6; Lk 5,1-11 7 P Sv. Marko Križevčanin, prezbiter i mučenik, spomendan

1Kor 4,1-5; Ps 37,3-6.27-28.39-40; Lk 5,33-39

Liturgijski kalendar

KOLOVOZ 12 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 13 P Svagdan; ili: sv. Poncijan, papa, i Hipolit, prezb., mučenici

Ez 1,2-5.24-28c; Ps148,1-2.11-14; Mt 17,22-27 14 U Sv. Maksimilijan M. Kolbe, prezb. i muč., spomendan

od dana: Ez 2,8 – 3,4; Ps 119, 14.24.72.103.111.131; Mt 18,1-5.10.12-14

15 S UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, svetkovina 16 Č Svagdan; ili: Sv. Stjepan Ugarski; Sv. Rok

Ez 12,1-12; Ps 78,56-59. 61-6; Mt 18,21 – 19,1 17 P Svagdan: Ez 16,1-15.60.63; Otpj. pj.: Iz 12,2-4bcd.5-6;

Mt 19,3-12 18 S Svagdan: Ez 18,1-10.13b.30-32; Ps 51,12-15.18-19;

Mt 19,13-15

19 N DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Sv. Bernard, opat i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Ez 24,15-24; Otpj. pj.: Pnz 32,18-21;Mt 19,16-22

21 U Sv. Pijo X., papa, spomendanod dana: Ez 28,1-10; Otpj. pj.: Pnz 32,26-28.30.35c-36; Mt 19,23-30

22 S Blažena Djevica Marija Kraljica, spomendan Iz 9,1-6; Ps 113,1-8; Lk 1,26-38(ili od dana: Ez 34,1-11; Ps 23,1-6; Mt 20,1-16a)

23 Č Svagdan; ili: Sv. Ruža Limska, djevicaEz 36,23-28; Ps 51,12-15.18-19; Mt 22,1-14

vječnosti. Blagdani i odmor nisu potrebni tek da bismo se odmorili od ra-da, nego, još više, da bismo u vremenu živjeli vječnost. Pisac Poslanice He-brejima (4,1) upućuje riječ opomene: »Bojmo se da se, dok ostaje obećanje o ulasku u njegov Počinak, za koga od vas ne bi utvrdilo kako je zakasnio.« Možda najviše kasne oni koji, pod izlikom nedostatka vremena i ljubljenja rada, ne pronalaze vrijeme za odmor i slavlje.

Posljednica svetkovine Duhova kliče Duhu Božjemu koji je darivatelj mira i odmora: »Umornima odmore, u tišini lahore, razgovore žalosnih« (In labore requies, in aestu temperies, in fletu solatium). Odmor, lahor, utjeha (solatium) i hlad (dulce refrigerium) poželjna su iskustva odmara-nja. Kršćanin ih nalazi najprije, i u najizvornijem smislu, u liturgiji koja je slavlje susreta s Bogom i njegovim Darom počinka. Zato su te riječi trajna uputa za svaku brigu i nastojanje oko liturgije. Umjesto aktivizma (verbal-nog, gestualnog, glazbenog i inog) kojim pokušavamo učiniti slavlja privlač-nim, liturgija ostaje mjesto izručenja Božjemu miru, lahoru i odmoru.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 237 Mir svoj, o Bože ili: 227 O silni, jaki BožeOtpj. ps.: 101 Kušajte i vidite ili: 129.II Kušajte i viditePrinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo Završna: 610 O Marijo mila

Prvo čitanje 1Kr 19, 4-8Okrijepljen tom hranom, išao je sve do gore Božje.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Ode Ilija dan hoda u pustinju. Stigavši onamo sjede pod jednu žuku, zaže-lje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.« Zatim leže i zaspa ondje. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.« On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Go-spodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!« Ustao je, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-9Pripjev: Kušajte i vidite

kako je dobar Gospodin!Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite seda se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Anđeo Gospodnji tabor podižeoko njegovih štovalaca da ih spasi.Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin:blago čovjeku koji se njemu utječe!

Drugo čitanje Ef 4, 30–5, 2Hodite u ljubavi kao i Krist.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaPogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu, ne zaboravi vike onih koji te zazivaju.

(Ps 74, 20.19.22.23)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstva te uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkve i snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja. Po Kristu.


12. kolovoza 2012.

21

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820122012820128820128Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac

koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.

Romare Bearden, 1945.

Popričesna molitvaGospodine, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine. Po Kristu.

Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskome Ocu,koji nam je u svome Sinu darovao kruh života. Zazovimo ga riječima:Čuj, Gospodine, molitvu našu.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da u se u brizi

za dobro svijeta uvijek hrani kruhom s neba te, svjedočeći tvoju ljubav, postaje kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za sve kršćane: obnovi u njima sve što je ranjeno grijehom i navezanošću na svijet; razbudi u njima spremnost za radosno prihvaćanje tvoje spasenjske riječi, molimo te.

3. Za sve koji još tragaju za istinom: prosvijetli im srca svojim Duhom da u Kristu prepoznaju put života, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: da Krist, darovan u euharistiji, bude snaga našega zajedništva i nadahnitelj naše zauzetosti za gladne i sve potrebite, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: nagradi trud njihova života i privedi ih zajedništvu svetih, molimo te.

Bože, ti nas ne ostavljaš same na putu života, nego nas trajno hraniš kruhom nebeskim. Daj nam živjeti dostojno toga dara te zavrijedimo biti dionici tvoje slave u nebesima. Po Kristu.

Molitva vjernika

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51Ja sam kruh živi koji je s neba sišao,govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke.

Evanđelje Iv 6, 41-51Ja sam kruh života koji siđoh s neba.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam:tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaKruh koji ću ja datitijelo je moje,za život svijeta,govori Gospodin.

(Iv 6, 52)


22

I lija, umoran i utučen, sjedi pod žukom. Teško ga je prepoznati uspoređujući ga s proteklim danom kada je ponizio i pobi-

jedio Baalove svećenike na brdu Karmel. Teš-ko ga je opisati onime što obično znamo o Iliji, za koga je Sirah napisao da je kao oganj i nje-gove riječi kao baklje, a i sam je Ilija govorio da gori za Boga. Sada kao da je taj oganj uga-šen; kao da se našao u naručju kreveta od pe-pela. Hladnoća mu probija do kostiju. Nakon neslućena uspjeha, prorok osjeća zasićenost i muku. Suočio se s Božjim neprijateljima, a sa-da bježi pred prijetnjama jedne žene – Izabe-le, kneginje Tira i Sidona, Ahabove žene koja je dovela Baalove svećenike.

Ilija se osjeća poniženim i posramljenim, izgovarajući riječ predaje: Dosta mi je. Ne podnosi nikoga, čak ni prisutnost vjernoga sluge. Kao da mu život nema cilja i kao da mu povjereno poslanje ne ulijeva nimalo snage. Nosi sve teže svoje ime prepuno značenja. Eli-jahu – Moj Bog je Jahve. On, čovjek Božji, ot-kriva da je poput drugih ljudi. Imao je zadaću

Blagoslovljena kriza i glad

obratiti druge, a sada postaje svjestan da ni-je uspio obratiti niti sebe. Priznaje se grješni-kom govoreći: »Nisam bolji od svojih otaca.« I baš onda kada se želi predati, u umor se upliće Bog. Možda je Bog bio daleko u trenutku kada je prorok mislio da ga proslavlja na velikoj br-dovitoj pozornici, ali je sada tu, u trenutku ka-da su ugašena svjetla, kada ratnik skida oklop i broji rane na svome tijelu i duši.

Dan poslije…To je »kriza dana poslije« koju svi poznajemo; i nije važno dolazi li nakon jednoga mjeseca ili godine: ona je uvijek tu. Nakon oduševljenja uspjeha, postignutih pomaka i rezultata, pri-znanja, na ramena se ugnijezdi umor, a u dušu se ugnijezde nepovjerenje, blaga izgubljenost, pesimizam i praznina, osjećaj beskorisnosti. Kriza vjere i nade – a njih dvije idu uvijek za-jedno – ulazi u prostor monotonije i jednolič-nosti. Dan poslije Bog kao da nestaje iza olov-noga neba i ostavlja suhoću, tamu, sumnje. Dan poslije Bog šuti, a bližnji otkrivaju svoje istinsko lice, sa svim svojim sebičnostima, ne-zahvalnostima, predbacivanjima i očekivanji-ma. I to je dio proročkoga života.

Kako izaći iz toga stanja? Iliju je potaknuo anđeo, ali taj je poticaj sadržan već u samoj kri-zi. Jedan od velikih dosega duhovnosti jest u tome da se Bogu može iskreno zahvaliti za kri-zu. Paradoksalno, spasenje dolazi po krizi, jer ta riječ ni ne znači drugo doli razlučivati, iza-birati, prosuđivati. Kriza je prigoda za ozbilj-nu prosudbu o životu, za razlučivanje između zbilje i privida. Bog puno puta ne daje kruh, ni vodu, pa čak ni dovoljno svjetla, već daje krizu. Snaga hrane koju Ilija prima jest krhkost vje-re i nevidljivost nade. Čitati taj znak kao Božju objavu zahtijeva puno otvorenosti i prihvaća-nje križa kao temeljne odrednice. Dostigla ga je riječ Ustani! i uz nju je pronašao kruh: riječ i običan znak. Vjera i nada u tome čitaju Božju prisutnost, jer rođene su iz istoga znaka onda kada su ljudske snage na izmaku.

Ilijin otpor i predanje. (Sieger Köder )


23


Božja briga za proroka 1Kr 19, 4-8Ilija nije zabrinut za svoj život. Štoviše, on želi smrt. Progonstvo Jahvinih proroka ne dolazi od kraljice Izebele nego do Izraelaca, kako kaže Ilija: »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da i meni uzmu život.« Prorok Ilija je posve sam. Pripovjedač ima pred očima stvarni Ilijin neuspjeh. Ilijino očitovanje da Izraelci nisu ništa bolji od svojih otaca govori nam da u sukobu s Baalovim kultom nije postigao više od svojih prethodnika. Bog koji je transcendentan šalje svoga anđela da dotakne Iliju i upozori na kruh i vodu. Ilija ohrabren i osnažen ponovno kreće na put. Četrdeset dana i četrdeset noći boravio je Mojsije na brdu Sinaju (usp. Izl 24, 18). No on u to vrijeme nije ni jeo ni pio. Horeb je drugo ime za Sinaj.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Grijeh sitostiNesposobni za dublje iščitavanje čuda umna-žanja kruha, Isusovi sugovornici traže neki drugi znak i spominju prošlost: »Naši su sta-ri jeli manu u pustinji i umrli.« Nesposobni za korjenitu novost Evanđelja, žele ga staviti unutar već viđenoga. Zbog toga im se name-će slika Mojsija. I Samarijanka pred Učiteljem ne pronalazi ništa bolje doli usporedbe s Jako-vom. Te slike otkrivaju zatvorenost u prošlost. Isus traži otvorenost njegovoj novosti.

Svjedok nespremnosti za nju je pitanje: »Nije li to sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba.’?« Nesposobni su uvidjeti da je istinski kruh, koji predstavlja hranu vječnosti, ‘skri-ven’ u običnosti života. Čini nam se i nepri-mjerenim i neprihvatljivim da bi se Bog obja-vio i dao nam znak putem svakodnevice. A upravo po Kristovu utjelovljenju svakodnevi-ca postaje sakramentom Božje prisutnosti i naše prisutnosti pred Bogom. Ne zakazujmo susrete s Bogom u odjeći svečanosti i izvan-rednosti. Bog doduše čini velika djela, ali na svoj način – u skromnome znaku kruha.

Isus prihvaća usporedbu s Mojsijem kao polazište, ali pokazuje njezinu nedostatnost. Mana u pustinji tek je slika i proroštvo ‘kruha s neba’, istinskoga kruha. Taj pridjev ‘istinski’ u Ivanovu evanđelju označuje konačnu istinu,

potpuni dar, dok su darovi i zbiljnosti Staroga Zavjeta tek blijedi navještaj toga dara. No, do-bro se prisjetiti vjerničkoga iskustva Izlaska, da bismo bolje razumjeli Isusovu riječ: »Ja sam kruh živi«. Promotrimo li tumačenja ovih riječi, često ćemo susresti euharistijsku crtu, ali treba uvidjeti da Isus prije svega misli na utjelovljenje, na Riječ koja postaje tijelom, da bi iz toga događaja iznikla euharistija.

Mnoštvo je dolazilo k Isusu, jer je bilo glad-no i od njega je očekivalo kruh. Danas se gle-dište promijenilo. Naša je drama u tome što mnogi nismo ni gladni ni žedni. Ne poduzima-mo ništa, jer smo siti. Kao da smo se za kruh pobrinuli sami, a Krist kao da nam ne treba. Tu pomaže kriza da bismo snažnije shvatili da nam je potreban Bog. Paradoks je u tome što umiremo od gladi s punim želucem.

Posvijesti nam, Bože, da je naša hrana hra-na smrtnosti; vrati nam okus kruha koji je ži-vot, zahvalnost, sloboda, savjest... Sažali se nad našom zasićenošću. Učini čudo kruha i nad na-ma. Ne dopusti da budemo krivci što drugi ne-maju kruha i ne daj da nam se Domovina pre-tvori u zemlju u kojoj će blagostanje zadobiti oblik izobilja kruha bez Boga. Daješ nam toli-ke znakove naše zasićenosti i možda je došao trenutak da ti pognute glave i pogleda kažemo: Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.

Ivan Šaško

Isus ljudima može biti »kruh života« ponajprije po prihvaćanju njegove »riječi života« i po priznavanju da on dolazi odozgor. Onaj koga šalje nebeski Otac, taj postaje i kruhom života i živom vodom. Isus nije tek

mudrost ili znanje, riječ objave; on je Kruh, Voda, Život. On dotiče ljudski

život kao što ga dotiču kruh i voda. Zato se svakodnevno preispitujemo je

li nam Krist uistinu »Kruh života«.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


24

Ulazna: 568.1 Na nebu se pokazaOtpj. ps.: 570 Zdesna ti je kraljicaPrinosna: Zrakama sunca (gl. pr. ŽV 08-2006) ili: 230 Darove prinesitePričesna: 160 ili 161 VeličaZavršna: 616 Ljiljane bijeli

15. kolovoza 2012.

Uznesenje Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaZnamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

(Otk 12, 1)

Zborna molitvaSvemogući vjekovječni Bože!Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

Darovna molitvaUzašao k tebi, Gospodine, naš odani prinos! Po zagovoru blažene Djevice Marije na nebo uznesene rasplamti nam srce ognjem ljubavi da uvijek težimo k tebi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Prvo čitanje Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10abŽena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama.

Čitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana ApostolaOtvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu. I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 45, 10b-12b.16Pripjev: Zdesna ti je kraljica

u zlatnoj odjeći.

Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći,mnoštvom okružena.

»Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!«

»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.«

S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

Drugo čitanje 1Kor 15, 20-27aPrvina Krist, a zatim oni koji su Kristovi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljed-nji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama njegovim.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUznesena je Marija u nebo; raduje se vojska anđelâ.

25


Slaveći svetkovinu blažene Djevice na nebo uznesene, obratimo se nebeskome Ocu da nam već na zemlji udijeli predokus nebeske slave. Molimo zajedno:Okrijepi nas nadom u vječni život, Gospodine.1. Crkvu, Zaručnicu Kristovu, prodahni vedrinom

svoga Duha da propovijedanjem i evanđeoskim nastojanjem svim ljudima pruži ozračje tvoje blizine, molimo te.

2. Sve krštenike, ti Gospodine, pozivaš da te slave vjerodostojnim životom krsne milosti: daj da, po primjeru Marijina predanja tvojoj volji, budu ustrajni graditelji novoga neba i nove zemlje, molimo te.

3. Naše obitelji, Gospodine, ranjene su neizvjesnošću za budućnost i brigom za vremenito i prolazno: vrati u njih radost obiteljske molitve kako bi mogle prepoznavati i živjeti vrjednote koje ne prolaze, molimo te.

4. Ovo sveto mjesto okuplja danas vjernike koji se po zagovoru Isusove Majke Marije utječu tvojoj dobroti: obdari ih milošću koja im je potrebna i nadahni ih za istinski život evanđelja, molimo te.

5. U ovo zajedništvo vjere uključujemo i naše pokojne: primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, u Majci svoga Sina dao si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Osnaži nas, molimo te, snagom njezine vjere da uzmognemo vjerno živjeti tvoju riječ te zavrijedimo biti dionici nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Žena zaodjenuta suncem, u slavi neba.

Pričesna pjesmaSvi naraštaji zvat će me blaženom jer mi velika djela učini Svesilni.

(Lk 1, 48-49)

Popričesna molitvaPrimili smo, Gospodine, spasonosna otajstva:daj nam, molimo te,na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

Evanđelje Lk 1, 39-56Velika mi djela učini Svesilni: uzvisi neznatne.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


26

S Gospom »in familiaritate divina«

U svojemu tumačenju anđelova pozdra-va Blaženoj Djevici Mariji, Toma Ak -vinski razmatra nad posebnošću anđe-

lova pozdrava Mariji. Poslužit ćemo se njego-vim promišljanjima kako bismo se približili otajstvu Blažene Djevice Marije.

Tijelo zapaljeno ljubavljuToma tvrdi da do Marije nikada nijedan anđeo nije pozdravljao nekog čovjeka i time mu izri-cao poštovanje. Uvijek je vrijedilo obratno, jer je anđeo po svojemu dostojanstvu, bliskosti s Bogom i punini milosti, savršenije biće od čo-vjeka. A sada u Mariji, piše Toma Akvinski, an-đeo susreće jednu osobu koja je savršenija od njega. To se posebno odnosi na milost. Marija je puna milosti, i to punija milosti od svakoga anđela, jer ona je začela i rodila samoga Boga.

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Da, Marija je »plena gratia«, gracilna, gracio-zna, puna »charis-a« – šarma, plemenita. Ona je sve to, jer je »Gospodin s njom«, a od toga se izraza plemenitiji ne može izreći, veli Toma.

Hrvatski izraz za Mariju, »Gospa«, tako je nježan, topao i mio, odiše takvom ljupkošću da u sebi sažima sve najljepše što se može reći o Blaženoj Djevici Mariji. Da, Marija je Gospa. Zapravo, samo je ona Gospa, jer je jedino ona bila savršeno otvorena za Božje djelovanje, jer je jedino ona imala potpuno poslušno uho za Božju riječ, jer se jedino ona dala zbuniti Bo-gom, jer je jedino ona »gorjela takvom ljubav-lju koja je mogla zapaliti i njezino tijelo koje je rodilo Boga« (Hugo od sv. Viktora). Budu-ći da je njezino tijelo u cijelosti »zapaljeno lju-bavlju«, ono nije moglo osjetiti propadljivost poput ostalih stvorenja. Zato je Marija dušom

Rudo

lf Szy

szko

witz

: Uzn

esen

je, 1

954.

27


Božja pobjeda Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10abŽena u Otkrivenju podsjeća na ženu za koju prvi čovjek kaže: »Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta.« (Post 2, 23) To je žena o kojoj je Bog rekao zmiji: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« (Post 3, 15) Konačno, ona je »majka svima živima« (Post 3, 20). Otkrivenje donosi »finale« neprijateljstva te Žene i zmije, oličene u Zmaju. Sunce, mjesec i zvijezde, koji obavijaju Ženu, pokazuju njezinu uzvišenost nad ostalim stvorenjima. Trudna je, a njezine porođajne boli ponovno podsjećaju na Knjigu Postanka (Otk 12, 2; usp. Post 3, 16). Suprotstavljen joj je Zmaj »sa sedam glava i deset rogova«. Ova asimetrija naznačuje nesavršenost Zmaja, ali i njegovu zastrašujuću silu. Dijete, opremljeno božanskom zaštitom, pobjeđuje i biva uzneseno k Bogu. To je Dijete Isus Krist, Pomazanik. Darko Tepert

i tijelom uznesena na nebo. Kao uznesena na nebo, jedino je ona plemenito blagovalište ci-jeloga Trojstva. Marija je Gospa i zato je ona, tvrdi Toma, najbliskija, najintimnija s Bogom, bliskija s Bogom (familiarior cum Deo) od bi-lo koga. Želimo li biti familijarni s Bogom, že-limo li se s njim zbližiti, tada se trebamo ugle-dati u Mariju, u njezinu otvorenost, njezinu zbunjenost Bogom, njezinu zapaljenost lju-bavlju. Molimo zajedno sa svetim Anzelmom:Čudesno je dok motrim Mariju tako uzvišenu!Ništa se ne može usporediti s Marijom, samo je Bog veći od Marije...Bog je stvorio svako biće, a Marija je rodila Boga.Bog je sve stvorio, a Marija je rodila Boga.Bog, koji je sve stvorio, sebe je stvorio iz Marije i tako je nanovo stvorio sve ono što je jednom stvorio.Bog je otac svega stvorenoga, a Marija je majka svega ponovno stvorenoga.Bog je otac uspostave svega, a Marija majka obnove svega.Bog je rodio Sina po kojemu je sve stvoreno,a Marija je rodila Njega po kojemu je sve spašeno.Bog je rodio Sina, bez kojega uopće ništa ne može postojati,a Marija je rodila Njega, bez kojega ništa ne može biti dobro.Zaista je Gospodin s tobom.

S Marijom žudjetiToma Akvinski, u spomenutom tumačenju anđelova navještenja Mariji, piše kako je Ma-rija svojim plodom postigla tri stvari koje je također i Eva htjela postići svojim grješnim plodom, ali je dobila suprotno: Eva je htjela postati poput Boga, a zapravo se još više uda-ljila od Boga. Marijin pak plod donosi Boga i po tom plodu združujemo se i suobličujemo s Bogom; Eva je htjela užitak u svojemu plo-du, ali je dobila patnju, golotinju i bol. Mari-jin pak plod donosi ljupkost i spasenje; Evin je plod bio lijep za oči, a Marijin je plod ljepši, jer je Isus sjaj Očeve slave. Naposljetku, Toma piše: »Dakle, Eva nije mogla pronaći u svoje-mu plodu ono za čim je žudjela, a to ne može ni grješnik pronaći u svojim grijesima. Ono za čim žudimo, to pronalazimo u plodu Djevice.«

Po Gospi i s Gospom zapravo otkrivamo ono za čim trebamo istinski žudjeti, a to je Isus Krist. Po Gospi i s Gospom oblikujemo svoje žudnje, odbacujemo one pogrješne, a one istinske, točnije jednu jedincatu istinsku, njegujemo i jačamo, a to je žudnja za Isusom Kristom. Molimo opet sa svetim Anzelmom:Dobri Sine, molim te u ime ljubavi kojom ljubiš svoju majku:kao što je ti istinski ljubiš i želiš da bude ljubljena,daj mi da je i ja tako istinski ljubim.Majko dobra, molim teu ime ljubavi kojom ti ljubiš svojega sina:kao što ti njega ljubiš i želiš da bude ljubljen, izmoli da ga i ja tako istinski ljubim.

Ivica Raguž



28

Ulazna: 212-213 Oko stola tvogaOtpj. ps.: 101 Kušajte i vidite

(prilagođeno u ŽV 08-2009) Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

19. kolovoza 2012.

Dvadeseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, štite naš, Bože, pogledaj lice Pomazanika svoga! Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuću drugih.

(Ps 84, 10-11)

Zborna molitvaBože, onima koji te ljube pripravio si nevidljiva dobra.Daj nam smisao za pravu ljubav,da tebe u svemu i nadasve volimote postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju.Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Izr 9, 1-6)

Jedite od mojega kruha i pijte vinakoja sam pomiješala!

Čitanje Knjige mudrih izrekaMudrost je sazidala sebi kućui otesala sedam stupova.Poklala je svoje klanice, pomiješalasvoje vino i postavila svoj stol.Poslala je svoje djevojkeda objave svrh gradskih visina:»Tko je još dijete, neka se svrati ovamo!«A nerazumnome govori:»Hodite, jedite od mojega kruhai pijte vina koje sam pomiješala.Ostavite djetinjarije, da biste živjeli,i hodite putem razboritosti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 34, 2-3.10-15)

Pripjev: Kušajte i viditekako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Bojte se Gospodina, vi sveti njegovi:ne trpe oskudice koji ga se boje.Osiromašiše mogućnici i gladuju,a koji traže Gospodina ne trpe oskudice.

Dođite, djeco, i poslušajte me,učit ću vas strahu Gospodnjem.O čovječe, ljubiš li život?Želiš li se dana naužiti sretnih?

Jezik svoj oda zla susprežii usne od riječi prijevarnih!Zla se kloni, a čini dobro,traži mir i za njim idi!

Drugo čitanje (Ef 5, 15-20)

Shvatite što je volja Gospodnja!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Razmotrite pomno kako živite!Ne kao ludi, nego kao mudri!Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!Zato ne budite nerazumni,nego shvatite što je volja Gospodnja!I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje tajanstvena razmjena naših i tvojih darova. Mi tebi donosimo što si nam dao, a ti nam u svom daru podaj sama sebe. Po Kristu.

29


Svemogućemu Bogu, koji nas u zajednici vjernika hrani svojom riječju i tijelom svoga Sina, iznesimo svoje ponizne molitve. Molimo zajedno:Budi nam, Gospodine, kruh života!1. Za Crkvu koja hodočasti ovom zemljom:

daj da se uvijek hrani euharistijskim otajstvom te i sama bude dar – tebi na slavu, a braći ljudima za njihovo posvećenje, molimo te.

2. Za sve služitelje presvetoga otajstva euharistije – biskupe i svećenike: da žive dostojno svoje svete službe i uzvišenoga dara koji nam po njima daješ, molimo te.

3. Za tvoje krštenike koji su daleko od zajednice vjernika: privuci ih k sebi primjerom vjernika i otkrij im radost zajedničkoga ispovijedanja vjere, molimo te.

4. Za sve kojima su povjerene važne političke i javne službe: podari im Duha razboritosti da u pravednosti i nesebičnoj brizi svoje poslanje vrše za dobro svih, molimo te.

5. Za ovdje okupljenu zajednicu: nek nas ovo zajedništvo za stolom Riječi i stolom euharistije preobrazi u tvojoj novosti te primljenu radost nosimo ljudima koje ćemo danas susresti, molimo te.

Svemogući Bože, naš zemaljski život ti krijepiš nebeskom hranom. Daj da okrijepljeni kruhom života budemo istinski svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu Gospodinu našemu.

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.

Antonio Boatto, 1998.

Pjesma prije Evanđelja (Iv 6, 56)

Tko jede moje tijelo i pije moju krv,u meni ostaje i ja u njemu, govori Gospodin.

Evanđelje (Iv 6, 51-58)

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu:»Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.Tko bude jeo od ovoga kruha,živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja datitijelo je moje – za život svijeta.« Židovi se nato među sobom prepirahu:»Kako nam ovaj može datitijelo svoje za jelo?«Reče im stoga Isus:»Zaista, zaista, kažem vam:ako ne jedete tijela Sina Čovječjegai ne pijete krvi njegove,nemate života u sebi!Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju,ima život vječni; i ja ću ga uskrisitiu posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onajkoji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe.Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam kruh živikoji je s neba sišao, govori Gospodin. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

(Iv 6, 51-52)

Popričesna molitvaGospodine, ovom pričešću dao si nam dioništvo u svome Sinu Isusu Kristu. Molimo te, da nas sveta otajstva preobraze na njegovu sliku te se pridružimo njegovoj proslavi u nebu. Po Kristu.

Molitva vjernika


30

pjesma u kojoj gospođe Mudrost i Ludost pozi-vaju one koji su neuki i bez iskustva da navra-te na gozbu koju su pripravile. Crkva je izborom odlomka, u kojemu je samo poziv Mudrosti, ja-sno naglasila kakav treba biti vjernički izbor. »Ne kao ludi, nego kao mudri.« Za izabrani na-rod jasno je da jedino Bog posjeduje istinsku mudrost. Samo On zna što je za čovjeka dobro, a što nije. Sva ljudska mudrost tek je participa-cija u Božjoj, a odgleda se kroz vršenje njegovih zapovijedi. One su put kojim čovjek korača pre-ma Mudrosti. Zato Mojsije, dajući ploče Saveza, poručuje: »Držite ih i vršite: to će u očima na-roda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je je-dan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’ Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod ta-ko velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas izno-sim?« (Pnz 4, 5-8) Dajući narodu Zakon, Bog je u njemu sebi »sazidao kuću i otesao sedam stupova«. Ti su stupovi oblikom znak Hrama i Boga, a brojem simbol punine i Dana spasenja. Svojim življenjem prema zapovijedima, izabra-ni narod treba biti znak Božje ponude spasenja, ponude koja je namijenjena svim ljudima. Pre-ma svetom Pavlu, mudar kršćanski život tako-đer je u službi nastojanja da se u ovom vremenu Krist »proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji povjerovaše« (2Sol 1,10).

Kristova žrtvaVrijeme i vremenitô, otkupljeni su visokom cijenom Kristove žrtve, koja se uvijek izno-va proživljava i aktualizira u euharistiji. Već nekoliko nedjelja u evanđelju čitamo kako se Isus objavljuje kao kruh za život svijeta. Da-nas je naglasak stavljen na euharistijski kon-tekst. Isus traži od svojih učenika da blaguju njegovo tijelo i piju njegovu krv kako bi ostali u zajedništvu života. Teško da je ono »mnoš-

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Od samoga početka svoga Evanđelja sve-ti Ivan razmatra zašto Isus nije bio pri-hvaćen od suvremenika »u dane svoga

zemaljskog života«. Gotovo redovito je nailazio na nerazumijevanje i odbijanja, a rijetki su pri-hvatili njegovu riječ. Evanđelistu još više opte-rećuje činjenica da i nakon Kristova uskrsnu-ća brojni ne vjeruju te, ne želeći pristupiti sto-lu njegova tijela i krvi, »nemaju života u sebi«.

Vrijeme »Iskupljujte vrijeme«, poručuje nam sveti Pa-vao. »Nemam vremena«, jedna je od češćih uzrečica koju sami koristimo ili dobivamo kao odgovor od drugih. Čini se da je vrijeme po-stalo najveća dragocjenost. Iako ćemo pomi-sliti da ne bi trebalo tako biti, vrijeme jest je-dan od dragocjenijih nam darova. Sama Bibli-ja započinje i završava osvrtom na vrijeme. Pr-ve riječi Knjige Postanka su: »U početku stvo-ri Bog«, a pri kraju Ivanova Otkrivenja čitamo: »Evo dolazim uskoro!«. Na taj nam način Sve-to pismo poručuje da ne govori o nekakvom ap-straktnom božanstvu, nego o Bogu koji je pri-sutan u našemu vremenu te u njemu od ovoze-mne povijesti čini povijest spasenja. Dragocje-nost vremena jest u tome što je ono darovani nam trenutak, u kojemu možemo ostvariti vla-stito posvećenje. U njemu se događaju rast i iz-gradnja Tijela Kristova te je u tom smislu milo-sno, ali može biti i razdoblje grijeha, uzrokova-no zatajivanjem Gospodnjih zapovijedi i odba-civanjem ponuđenog nam spasenja. Upravo za-to Apostol nastavlja: »Pomno razmotrite kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri.« Budući da je kod Pavla vrlo često prisutan nauk o dva pu-ta, i ovdje su ponuđeni put mudrosti i put ludo-sti. Put mudrosti je življenje u skladu s »voljom Gospodnjom« i »u zahvaljivanju Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista«. Put lu-dosti je »u nerazumnosti i razuzdanosti«.

Ta se bipolarnost izvrsno naslanja na pr-vo čitanje iz Knjige Izreka. Čitavo poglavlje jest

Euharistija – – dar vječnosti u vremenu

31


tvo« moglo razumjeti što im Isus poručuje. Evanđelist ove riječi donosi radi kršćana koji se okupljaju na misno slavlje kako bi spoznali da je ono središte u kojemu se ostvaruje život-na povezanost s Kristom. Ujedno mu je sta-lo naglasiti da »ovaj Isus«, kako ga podruglji-vo nazivaju oni koji ga ne prihvaćaju, nije bilo kakav učitelj, nego da je istinski Spasitelj koji svoj život daje »za život svijeta«.

Kroz izraze »tijelo i krv Sina Čovječjega« on s jedne strane podsjeća na konkretnu zemalj-sku Isusovu egzistenciju koja je završila smrću na križu, a s druge strane ističe da je Sin Čovječ-ji sada u nebeskoj slavi. Taj Isus je kroz prilike kruha i vina prisutan u svojoj Crkvi te je ospo-sobljuje kako za zemaljsku žrtvu tako i za nebe-sku slavu. Pri tome ni jedno ni drugo nisu ne-izvjesna budućnost, nego aktualna sadašnjost. Primanjem Kristova tijela i krvi ne priprema-mo se za neki budući život, nego taj život već sa-da postaje stvarnost. »Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.« Zato kršćanski život već sada treba biti odsjaj vječnosti.

Ne iznenađuje, stoga, što i apostol Pavao u svojim preporukama vjerničkoj zajednici u Efe-

zu aludira na liturgiju govoreći o »psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama«. Potiču-ći ih da i u svakodnevnom životu »razgovaraju« na način kako to čine u euharistiji, on naglaša-va da blagovanje »tijela i krvi Kristove« ne smi-je biti izdvojeno iz cjeline našega življenja. Bla-gujući tijelo i pijući krv Kristovu mi se s njime sjedinjujemo. Tijelo i krv u biblijskom govoru označavaju čovjekovu cjelovitost. Isus nam se u euharistiji potpuno daruje, a mi se sjedinju-jemo s njegovom patnjom i križem, ali jednako tako s njime ulazimo u božanski život i uvede-ni smo u Božje zajedništvo. No, preduvjet ovo-ga drugog jest da se sjedinimo i s njegovim po-slanjem. Ne možemo biti dionici jednoga, a ne dijeliti ili odbijati drugo. Pri tome se ne treba-mo plašiti teškoće poslanja ili težine križa jer je Isus namjerno izabrao prilike kruha i vina da bi nas ohrabrio. Kroz te znakove koji krijepe ti-jelo Isus nam poručuje da će nas snažiti na to-me putu. Sami ne možemo uspjeti, ali snagu će-mo primiti od njega. Čak nije slučajno izabran i trenutak ustanove euharistije o slavlju Pashe. Kao što je tim blagdanom izabrani narod slavio izlazak iz ropstva u slobodu, tako i novi narod, nahranjen Kristovim tijelom i krvlju, treba do-življavati u svakoj euharistiji prijelaz od ludosti prema mudrosti, od grijeha prema svetosti, od mržnje u ljubav, od zla u dobro.

Slavko Slišković

Ostavite ludost da biste živjeli Izr 9, 1-6Kuća i sedam stupova označavaju patricijsku kuću, palaču ili hram. Naglašen je broj sedam koji želi podsjetiti na savršenost stvaranja: sedam stupova svijeta, sedam dana stvaranja, sedam planeta. Broj sedam dovodi se u vezu s mudrošću. Kuća i stupovi se razumiju kao metafora za knjigu Mudrih izreka. U njoj si je mudrost sagradila savršenu kuću. I to joj je jedina kuća. Tako su odbačene sve ostale moguće knjige koje bi joj konkurirale svojim autoritetom. Gozba mudrosti nije kultna gozba. Tako pripravljena gozba metafora je za bogatstvo vjerskoga i životnoga iskustva koje knjiga Mudrih izreka spremno širi. Poziv je upućen »neiskusnima«. Mudrost poziva da se uzme hranu za život s njezinoga bogato prostrtog stola. Riječ je o gozbenom zajedništvu, o životnom odnosu između domaćina i gostiju. Ne postoji alternativa i stoga čujemo odlučni poziv: »Ostavite ludost!«

Mario Cifrak

Zrnj

e

»Ja sam kruh života.« U toj rečenici Isus objavljuje sebe, ali i kazuje gdje je

istinski život. Svaki »drugi kruh« jest kruh koji prehranjuje, ali ne daje Život.

Samo je u Kristu-Kruhu neprolaznost života. Zato euharistija nije tek pitanje

prepoznavanja Krista; tu se očituje i propituje vjera u vječnost. Blagovati

Kruh života znači biti »oživljen« dahom neprolaznoga života, već sada. Euharistija se blaguje s nadom od koje

se živi. Iz gladi za vječnošću.



32

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 129 Kušajte i vidite

(prilagođeno u ŽV 08-2009)Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 188 Na Isusov se spomen sam ili: 187 O čovječanska hranoZavršna: 224.4 Oče naš dobri

26. kolovoza 2012.

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPrigni uho svoje, Gospodine, i usliši me, spasi slugu svoga koji se uzda u te! Smiluj mi se, Gospode, jer povazdan vapijem k tebi.

(Ps 86, 1-3)

Zborna molitvaBože, ti ujedinjuješ srca vjernih da isto hoće i za istim teže. Daj narodu svome da ljubi što ti zapovijedaš i želi što ti obećavaš te u nestalnosti zemaljskog života onamo smjera naše srce gdje su prave radosti. Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Jš 24, 1-2a.15-17.18b)Služit ćemo Gospodinu jer on je Bog naš.

Čitanje Knjige o JošuiU one dane: Jošua sabra sva plemena Izraelova u Šekem; i sazva starješine Izraelove, glavare, suce i upravitelje njihove i oni stadoše pred Bogom. Tada reče Jošua svemu narodu:»Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.«Narod odgovori: »Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima. Gospodin, Bog naš, izveo je nasi naše oce iz Egipta, iz doma robovanja,i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. I mi ćemo služiti Gospodinujer on je Bog naš.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 34, 2-3.16-23)

Pripjev: Kušajte i viditekako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Oči Gospodnje gledaju pravedne,uši mu slušaju vapaje njihove.Lice se Gospodnje okreće protiv zločinacada im spomen zatre na zemlji.

Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje,izbavlja ih iz svih tjeskoba.Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca,a klonule duše spasava.

Drugo čitanje (Ef 5, 21-32)

Otajstvo je to veliko – Krista i Crkve.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On, spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba dai muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno

Darovna molitvaGospodine, jedinom žrtvom svoga Sina stekao si novi narod. Molimo te, daruj svojoj Crkvi jedinstvo i mir.Po Kristu.

33


Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom utecimo Bogu da nam u svojoj darežljivosti obnovi vjeru i povjerenje u njegovu riječ. Molimo zazivajući:Obnovi nam vjeru, Gospodine.1. Za Crkvu, koja je ranjena svojom nesavršenošću

i neshvaćena u svome poslanju: obnovi je duhom svetosti da, unatoč protivljenju svijeta, ustrajno gradi tvoje Kraljevstvo među ljudima, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da u potpunosti predanja tebi,budu svim vjernicima živi primjer vjere i evanđeoske zauzetosti za rast tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

3. Za kršćane koji su ranjeni sumnjom i malodušnošću vjere: vrati im radost evanđelja i ohrabri ih da ti se približe svojim životnim predanjem, molimo te.

4. Za naše obitelji: budi im bliz u svim iskušenjima i nedaćama i pomozi im da dar vjere hrane obiteljskom molitvom i iskrenom ljubavlju, molimo te.

5. Za ovdje sabranu zajednicu: otvori nam oči srca da te uvijek znademo prepoznati i slijediti kao jedinog spasitelja, molimo te.

Bože, tvorče svakoga dobra, obnovi nas u vjernosti tebi i daj nam spoznati da si ti izvor i uvir našega života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Gospodine, kome da idemo?Ti imaš riječi života vječnoga!

tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (usp. Iv 6, 63c.68c)

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život; ti imaš riječi života vječnoga!

Evanđelje (Iv 6, 60-69)

Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«Riječ Gospodnja

Pričesna pjesmaTko jede moje tijelo,i pije moju krv, imaživot vječni, i ja ću gauskrisiti u posljednji dan, govori Gospodin.

(Iv 6, 55)

Popričesna molitvaGospodine, izliječi nas potpuno svojim milosnim djelovanjem. Stvori nam novo srce da uvijek činimo što je tebi milo. Po Kristu.


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Današnji odlomak iz Ivanova evanđe-lja opisuje reakciju Isusovih učenika na Isusov dugi govor o kruhu i o tije-

lu. Reakcija je dvojaka. Jedni odlaze, a drugi izriču svoju vjeru. Povlačenje i ispovijest vje-re. Ivan kaže da je riječ o mnogim učenicima koji su se povukli, a ne tek o ponekom. Sluša-li su Isusa, nazivali se njegovim učenicima, ali nakon ovoga njegova govora, u kojem je riječ izravno o njemu, njihova je reakcija oštra. Isu-sov govor nazivaju »tvrdom besjedom«. Pri-tom ne misle da je riječ o nekomu zahtjevnom i nerazumljivom jeziku ili sadržaju. Za njih je tu riječ je o nedopustivom, neprimjerenom, uvrjedljivom i sablažnjivom govoru. Sabla-žnjivost je toliko velika da je ne mogu izdržati ukoliko se ne udalje od njega.

Isus zna za mrmljanje svojih učenika. Ma-lo ranije su mrmljali Židovi. Sada to čine nje-govi učenici. Oni tako svojim mrmljanjem prelaze na stranu Židova koji se protive Isusu. Isus to zna. Zna sam od sebe, kaže Ivan. Time Ivan pokazuje kako Isus nije izručen nekomu slijepom događanju. On zna što se s njim do-gađa i suvereno vlada događanjima. Zna da su se njegovi učenici počeli sablažnjavati. Sabla-zan nije samo spontana reakcija na nešto ne-podnošljivo. Sablazan se može i stvarati. Po-stoji i žudnja za sablazni. Tako proizvedena

sablazan lišava nas obveze da opravdamo svo-je postupke. Umjesto da argumentiramo, sa-blažnjavamo se. Umjesto razumijevanja i raz-govora, emotivna reakcija. Isus, naprotiv, go-vori razumnim jezikom. Ne poziva za sobom emotivnim jezikom.

Na sablazan učenika Isus pita što će biti ako ga vide kako uzlazi na nebo? Hoće li to po-novno izazvati sablazan? Govorom o silasku i uzlasku Isus još pooštrava sablazan učenika. Kao što im je u njemu, sinu Josipa i Marije, teško vidjeti kruh koji silazi s neba, bit će im još teže u uzdignutomu na križ vidjeti Spasite-lja. Sve se lomi na pitanju tko je Isus. Tko vje-ruje, vidi više od sina Josipa i Marije, a tko ne vjeruje, sablažnjava se i na pomisao da bi čo-vjek od krvi i mesa mogao biti Bog.

Pouka o duhuI potom Isus nastavlja poučavati. O duhu. Duh oživljuje, a ne tijelo. Što je duh za razli-ku od tijela? O kakvom je govoru riječ? Isus odgovara na mrmljanje o teškom govoru. Nje-gov govor nije težak. Naprotiv. On je duh i ži-vot. Isus otvara prozor u Božju zbilju. Zato iz njegova govora dolazi život. On svojim govo-rom čini isto što i Tora. Utisnite ove moje ri-ječi u svoje srce i svoju dušu, piše u Knjizi Po-novljenog zakona (11, 18). Ova se rečenica mo-že i ovako prevesti: Učinite ove moje riječi li-jekom za svoje srce i svoju dušu. Isusove rije-či može čuti samo duh. Tijelo ih ne može ni ra-zumjeti niti prihvatiti. Tijelu su njegove riječi tvrde. Duh oživljuje tvrdo tijelo, a tijelo čini ri-ječi duha tvrdima. Iste Isusove riječi jednima ukrućuju srce, a druge čini živima.

Isus govori riječi duha i života, ali svejed-no ima onih koji ne vjeruju. Nevjera je stanje izvan duha i života. Vjera i nevjera nisu neki puki pristanak ili nepristanak uz neke reče-nice. Vjera je ulazak u Božji duh i život. Ne-vjera je odvojenost od Boga, od njegova du-ha i života. Ivan one koji ne vjeruju povezuje s Judom koji će izdati Isusa. Nevjera tako ima

Sablazan i ispovijest

U zajedništvu ispovijedanja vjere…

35


‘Ostati’ i ‘otići’ slike su vjere i nevjere. No, važno je razumjeti što znači »ostati«. Evanđeosko ‘ostati’ vezano je uz osobu, a ne uz mjesto. U Crkvi se ne može istinski

‘biti’ ako ju shvaćamo kao ‘mjesto’ na kojem se ‘stoji’ ili kao krug ljudi s kojima

se nalazimo. Biti u Crkvi, u zajednici vjernika, znači »biti u Kristu«. Zato

i temeljno pitanje sumnje i odustajanja nije »Kamo otići« nego »Komu otići«.

»Gospodine, komu da idemo?«, pita se Petar. Tim pitanjem kao da kaže:

»Tko je kao ti? Ima li itko dostojan ostajanja i pouzdanja, osim tebe?«

Zrnj

e

više krugova. Široki krug Židova, dio učenika i jedan između najbližih učenika. Isus je za sve to znao od početka, ističe Ivan.

K Isusu dolaze oni kojima je to dano. Isus vjeru promatra odozgor, od Oca. Otac poziva i daje. Čovjek pristaje i odlučuje se. Nevjera se gleda odozdo. Čovjek odstupa. Ne pristaje. Ne odaziva se. Vjera nije djelo ljudskih ruku. Ona je Božji dar. No, nevjera nije Božje odbacivanje čo-vjeka, nego ljudska zatvorenost Božjemu daru.

Na ovome mjestu mnogi učenici odstupa-ju. Više ne će ići za Isusom. Posljedica tvrdo-ga govora jest napuštanje Isusa. Išli su za njim neko vrijeme i slijedili ga do neke mjere. Gra-nica se pojavila na pitanju tko je Isus. Oni koji ne mogu prihvatiti da Isus dolazi odozgor kao hrana, duh i život, odlaze natrag među Židove.

Petrova ispovijestIsusova reakcija na odlazak nije povrijeđenost. Svatko smije ići svojim putom. Isus ne pokuša-va zaustaviti one koji odlaze. Još manje je spre-man prilagoditi svoj govor sablažnjivim ušima. Štoviše, pita one koji ostaju, kane li i oni odstu-piti. Tim im pitanjem pokazuje da ostanak ni-je samorazumljiv. Ako su pošli za njim noše-ni oduševljenjem, sada je trenutak da ostanak

opravdaju. Šimun odgovara u ime onih koji ostaju. Njegov odgovor nije opravdanje tvrdo-ga Isusova govora. Odgovor je priznanje Isu-sa. Petar ne nalazi dobre razloge koji su uvjer-ljiviji od razloga sablazni. Petar se oslanja na Isusa. Dalje od argumenata doseže povjerenje. No, ono nije ni zamjena za argumente, niti ga je moguće iznuditi. Pojavljuje se na koncu ar-gumentacijskog puta i tiče se odnosa. Ti imaš riječi života vječnoga! Iza tvrdoga govora Pe-tar je naslutio riječi života. Ti si Svetac Božji! Iza ljudskoga lika, Petar sluti Božju prisutnost.

Euharistijski je susret satkan od riječi i Božje prisutnosti u kruhu i vinu. Čovjek ima potrebu za razumijevanjem i još dublju po-trebu za prihvaćanjem i povjerenjem. Petro-va ispovijest sažima u malo riječi iskustvo da Isus odgovara na obje potrebe. Ima riječi živo-ta vječnoga i sam je Božja prisutnost. Tako je sasvim dosljedno da mu kaže: Komu da ide-mo? Odlazak dijela učenika Petru je još jasni-je otvorio oči za Onoga za kim je pošao. Euha-ristija je vjernicima najvažnije mjesto na koje-mu donose odluku kamo ići. Vjera i nevjera ne mjere se dobrim i lošim argumentima, nego pitanjem kamo je usmjeren moj život: k Isu-su, ili od njega.

Ante Vučković

Opredjeljenje u služenju Jš 24, 1-2a.15-17.18bJošua okuplja narod u Šekemu, gdje je Abraham podigao žrtvenik (usp. Post 12,6-7), Jakov kupio komad zemlje i podigao žrtvenik Bogu (usp. Post 33,18-20), te zakopao idole što ih je donio iz Mezo-potamije (usp. Post 35,2-4). Time i ovo sklapanje saveza s narodom dobiva na svojoj važnosti. Jošua stavlja Izraelce pred izbor: hoće li služiti tuđim bogovima ili će, poput Jošue, služiti Gospodinu (Jš 24,15). Narod jedno-glasno odgovara i, prisjećajući se proteklih Božjih djela, izabire služenje Gospodinu. U ovome kratkom tekstu valja iščitavati i najnovije iskustvo progonstva u Babilonu, što ga je narod doživio netom prije nastanka ovog teksta. Na taj je način i u novim prilikama obnovljen savez naroda s Bogom, bilo da je konačni tekst nastao još za progonstva u tuđini, bilo da je nastao nakon povratka u zemlju u kojoj su i dalje prebivali tuđi narodi. Time ovaj izvještaj ostaje trajan poziv na vjernost Bogu.

Darko Tepert



36

Ulazna: 83 Smiluj mi se, GospodeOtpj. ps.: Gospodine, tko smije prebivati

(gl. prilog: ŽV 09-2006)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 157 Hvalite Gospodaili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 175 O Srce Sina Božjega

2. rujna 2012.

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSmiluj mi se, Gospodine, jer povazdan vapijem k tebi. Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.

(Ps 86, 3.5)

Zborna molitvaSilni Bože, što god je dobro, od tebe je. Usadi nam u srce ljubav prema tebi, umnoži nam vjeru, odgoji u nama što je dobro i budnim okom čuvaj što si odgojio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Pnz 4, 1-2.6-8)

Ništa ne nadodajite onome što vam zapovijedam ... vršite zapovijedi Gospodnje!

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu:»Sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin, Bog otaca vaših. Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem. Držite ih i vršite: to će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ’Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod veliki.’ Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin,Bog naš, nama kad god ga zazovemo?Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji danas stavljam pred vas?«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 15, 2-5)

Pripjev: Gospodine, tko smije prebivatiu šatoru tvome?

Onaj samo tko živi čestito,koji čini pravicu,i istinu iz srca zbori,i ne kleveće jezikom.

Koji bližnjem zla ne nanosii ne sramoti susjeda svoga;koji zlikovca prezire,a poštuje one što se Gospodina boje.

Koji se zaklinje prijatelju,a ne krši prisege,i ne daje novca na lihvu,i ne prima mita protiv nedužna.

Drugo čitanje (Jak 1, 17-18.21b-22.27)

Budite vršitelji riječi!

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostolaBraćo moja ljubljena: Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.Sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek nam ova žrtva uvijek donosi blagoslov. Što nam vanjski znakovi kažu, nek ostvari snaga tvoga Duha. Po Kristu.

37


Braćo i sestre, u iskrenosti srca povjerimo Ocu nebeskom svoju nutrinu i svoj skriveni život, moleći milost očišćenja od svakoga licemjerja i svakoga grijeha. 1. Crkvu svoju poslao si da bude glas

i živi znak tvoga spasenja: vodi je svojim Duhom da vjerno živi riječ koju propovijeda, molimo te.

2. Papu našega Benedikta i sve pastire Crkve obnovi u svetosti i daj da istinitošću života po evanđelju budu dostojni predvodnici i učitelji naroda koji si im povjerio, molimo te.

3. Nas sabrane u ovo zajedništvo vjere operi od svake neiskrenosti i licemjerja. Pomozi nam da, čista lica i bez straha pred ljudima, svjedočimo dar vjere svima koje susrećemo, molimo te.

4. Molimo te za ljude kojima si nas slao, a mi im nismo pružili svjedočanstvo vjere i nismo im bili jasan znak tvoje blizine. Ti ih okrijepi svojim Duhom i vodi ih putem spasenja, molimo te.

5. Našu pokojnu braću i sestre obraduj darom mira u vječnom zajedništvu s Tobom, u nebesima, molimo te.

Oče nebeski, stvorio si nas na svoju sliku i po svome Sinu obnovio u nama ono što je grijeh narušio. Daj nam da se trajno suobličujemo toj darovanoj ljepoti te naš život bude odsjaj tvoga lica. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.

Karl Schmidt-Rottluff: Farizeji

Pjesma prije Evanđelja (Jak 1,18)

Po svom naumu on nas porodi riječju istineda budemo prvina neka njegovih stvorova.

Evanđelje (Mk 7, 1-8.14-15.21-23)Napustili ste zapovijed Božju,a držite se predaje ljudske.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječje-ga, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaO kako je velika, Gospode, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje.

(Ps 31, 20)

Popričesna molitvaGospodine, blagovali smo kruh s nebeskog stola. Molimo te, po ovoj gozbi ljubavi potakni nam srce da ti služimo u svojoj braći. Po Kristu.


38

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

Tumačenje Kristovih riječi i njegovo-ga djelovanja u povijesti kršćanstva, a i onkraj nje, uvijek se sučeljavalo s

dva ekstremna pola koja obično izričemo kroz pojmove objektivizam i subjektivizam. S jedne strane stoje tumačenja koja polaze od objektivnoga, nepromjenjivoga i važećega za sva vremena, čemu se i pojedinac i zajed-nice moraju podvrgnuti i u odnosu na što je sve prolazno, subjektivno i promjenjivo, ali i pogrješno ako s njime nije usklađeno. Tomu nasuprot nalazimo ono tumačenje koje pola-zi od subjektivnoga, individualnoga doživlja-ja, lišenog svake spone s objektivnom vrijed-nošću koja se smatra preprjekom ostvarenju subjektivne slobode i dostojanstva.

Tumačenje današnjih svetopisamskih či-tanja može lako upasti u ovu zamku ako se ne vidi ugaoni kamen kršćanstva, osobu Isu-sa Krista kao onu koja stoji na razmeđi objek-tivnoga i subjektivnoga, osobu koja u sebi su-bjektivno i objektivno ukida i istovremeno uzdiže u neponovljivu sintezu koja bi sna-gom Duha trebala biti obilježje svakoga kr-šćanina te pružati pravi uvid u razumijevanje stvarnosti.

Zapovijed Božja i ljudska predajaIsus ne ukida važnost Božjih zapovijedi. Ne negira im središnje mjesto u svom životu i poslanju, a time i u životu onih koji ga na-sljeduju. On svojim životom živi ono što Moj-sije poručuje narodu: »Ništa ne nadodajite onomu što vam zapovijedam, niti što od toga oduzimljite: vršite zapovijedi Gospodina Bo-ga svojega, što vam ih dajem.« On svojim su-vremenicima predbacuje da su napustili za-povijed Božju i da se drže ljudskih predaja. Zapovijed Božja kao objektivni kriterij osta-je središtem i Isusovog navještaja. Isus ju ne ukida. Traži da se poštuje.

Ta je zapovijed važnija od svih ljudskih zapovijedi i predaja. Isus traži razlikovanje

koje je moguće ostvariti samo ako se shvaća važnost Božjih zapovijedi i ako su one važni-je od svega onoga što mi postavljamo kao kri-terij. A mi smo upravo tomu skloni – stvoriti vlastite predaje i njih staviti na mjesto zapo-vijedi, njih proglasiti zapovijedima Božjim.

Zapovijed Božja i ljudsko srceIsus svojim životom i naukom uspostavlja i drugi pol te otkriva njegovo duboko značenje. To je ljudsko srce. Često se danas misli da je

Krist između objektivnog i subjektivnog

Pipp

i Sta

race

, 197

2.

39


Čistoći ruku Isus suprotstavlja čistoću srca. One koji zbog obdržavanja

obredne čistoće ruku, jelâ i posuđa, sebe smatraju pravednicima, on naziva »hipokritima«, glumcima, lašcima, jer takvom čistoćom prikrivaju nečistoću srca. Istinska čistoća nije u onome što

čovjek može oprati (vodom, obrednim pranjem), nego u onome što je Krist

očistio žrtvom svoga predanja. On je, po daru oproštenja i otkupljenja, jedini

darivatelj čistoće i svetosti. Čisti smo onoliko koliko je On u nama.

Zrnj

e

Isus ukinuo zapovijedi u korist potpune slo-bode koja proizlazi iz ljudskog srca, iz ljud-ske nutrine. No, on upozorava kako ono mo-že biti i izvor onečišćenja. Dobro je pogledati o kojim onečišćenjima Isus govori i vidjeti da su mnoga od njih danas prihvatljiva kao nor-malan način ponašanja upravo zbog toga što proizlaze iz ljudskoga srca kao mjerila stvar-nosti i odnosa. Isus ih ne smatra takvima. On ih smatra nečim što se pretvara u grijeh jer nisu u skladu sa zapovijedima Božjim.

Povezuje nečistoću srca s grijehom, a gri-jeh je udaljenost od Riječi Božje, udaljenost od zapovijedi. Čovjek u sebi treba otkriti izvor zla, ne treba se stalno zatvarati u krug samo-opravdanja ili izvor krivice tražiti u drugome. Ne smije podleći tako raširenom mišljenju da u ljudskom srcu i njegovoj nutrini stanuje sa-mo dobro, a u izvanjskomu samo zlo.

Današnje nas evanđelje i Isusov govor po-zivaju da vidimo kako je neprihvatljivo da se zapovijed Božja zamijeni zapovijedima ljud-skim i da se ono što je objektivno spusti na razinu manipulacije i krive objektivnosti; na-dalje se naglašava pogubnost da se subjektiv-nost proglasi jedinim mjerilom stvarnosti jer se često zaboravlja da ona može biti izvorom nečistoga, izvorom zla.

Držite zapovijedi! Pnz 4, 1-2.6-8Mojsijeve riječi: »A sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili«, poput refrena ponavljaju se u Ponovlje-nom zakonu (usp. 5,1; 6,1; 8,1). Zakoni i uredbe, što ih je Bog dao, moraju biti izvršeni. Plod vršenja Božjih odredaba jest život i zapo-sjedanje zemlje, što će kasnije biti objašnjeno povezivanjem vršenja zapovijedi s jakošću naroda: »Držite sve zapovijedi što vam ih danas naređujem da budete jaki« (11,8). Naglašeno je da je Gospodin Bog otaca upravo u trenutku kad spominje obećanje zemlje. On je ocima nju obećao i sada će to obećanje izvršiti, a narod u vršenju zapovijedi mora biti dosljedan. Prihvaćanjem zapovijedi izraelski narod uživa u Božjoj blizini. Bog je Izraelu blizu »kad god ga zazovemo«. Riječ je o posebnoj značajki Ponovljenoga zakona. Ostale knjige Petoknjižja naglašavaju upravo Božju udaljenost, njegovu svetost nasuprot narodu (usp. Izl 33,20; Lev 11,44-45).

Darko Tepert


Nutrina koja to ne vidi i ne prepoznaje, nutrina koja se ne mjeri mjerilom Božje Rije-či nego vlastitih žudnja, nutrina je koja samu sebe razara. Isus ne osuđuje vanjsko djelova-nje, ali i ne daje prednost samo nutarnjem. Isus ne odbacuje objektivno niti samo hvali subjektivno. On poziva na otkrivanje temelj-ne namjere Boga s čovjekom. Izvanjsko i nu-tarnje povezani su i neodijeljeni u svijesti da ni jedno ni drugo ne mogu bez međusobnoga odnosa i da i jedno i drugo daruju međusob-no ono što sami nemaju.

Onaj tko vrši zapovijedi i tko čuva Riječ Božju, čisti svoje srce; i onaj koji ima čisto sr-ce otvoren je Riječi Božjoj. Ako se srce zatvo-ri Riječi, ona se lako pretvara u mnoštvo su-rogata koji, kao ljudska tradicija, zamjenjuju osloboditeljsku snagu zapovijedi. Srce ko-je nije prožeto Riječju, može lako biti izvor zla. Isus ne smatra – kako mnogi danas go-vore – da je samo ljudska nutrina čista i pra-va, dok bi sve izvanjsko bilo loše i ‘uprljano’. On jasno pokazuje da i jedno i drugo može bi-ti krivo shvaćeno i življeno te da jedino susret s njime nudi pravi kriterij razlikovanja i pra-vilnoga shvaćanja i zakona i nutrine, i objek-tivnoga i subjektivnoga.

Željko Tanjić

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Među posebno vrijednim novostima koje je donijela liturgijska obnova izdvaja se po-stojanje više euharistijskih molitava te znatno većega broja predslovlja. Ta je novost omogući-la da se u slavlju euharistije snažnije istaknu ra-zni vidovi otajstva spasenja, kao i raznoliki teo-loški naglasci Kristova djela otkupljenja. Osim toga, pojedine euharistijske molitve čuvaju i dragocjene specifičnosti pojedinih liturgijskih tradicija. Za neke dane i slavlja doneseni su vla-stiti obrasci, katkada i s vlastitim predslovljem, a euharistijske se molitve odabiru prema zada-nim kriterijima. Dobra primjena u širokoj mo-gućnosti izbora zahtijeva dobro poznavanje vla-stitosti i sadržajnih nijansi pojedinih obrazaca, a što je zahtjevnije od poznavanja obrednih nor-ma koje nešto nalažu ili zabranjuju.

Kada je riječ o euharistijskim molitvama, opće je načelo da se I. i III., jer nemaju vla-stitoga predslovlja, mogu uzeti uvijek. Druga, premda ima ‘vlastito’ predslovlje, može se uze-ti uvijek jer njezino predslovlje nije doneseno kao nepromjenjivo. Četvrta euharistijska mo-litva ima svoje nepromjenjivo predslovlje, pa se može uzeti samo onda kada misa nema vla-stitoga predslovlja te u nedjelje »kroz godinu«. Isto načelo vrijedi i za euharistijske molitve ko-je su donesene u Dodatku Rimskome misalu.

Ipak, potrebno je ići korak dalje od tih normativnih okvira. Prva euharistijska mo-litva, nazvana Rimski kanon, može se uze-ti uvijek, ali posebno pristoji uzeti ju u dane za koje je u Misalu doneseni vlastiti obrazac »U zajedništvu s cijelom Crkvom«, u obred-nim misama koje imaju vlastiti obrazac »Mo-limo te, Gospodine, blagohotno primi« te u slavljima apostola i svetaca čija se imena spo-minju u toj molitvi. Druga euharistijska mo-litva, zbog svojih posebnih obilježja, prista-je u svagdane, dok će treća imati prednost u

Izbor euharistijskih molitava

nedjelje i blagdane. Kada je moguć odabir iz-među više obrazaca, jedan od kriterija bit će i okupljena zajednica, odnosno njezina spo-sobnost razumijevanja teoloških i literarnih vlastitosti odabranih molitava.

Katkada, međutim, i same norme mogu ostati nedovoljno jasne. Tako je i kada je riječ o razumijevanju pojma »vlastito predslovlje«. Kongregacija za bogoštovlje u jednom svomu pojašnjenju (Notitiae, 5(1969), 323) pojasni-la je da se pod pojmom »praefatio propria« u užemu smislu riječi misli na ona predslov-lja koja su propisana za određene dane (npr. korizmene nedjelje u godini »A«), blagdane, svetkovine i oktave svetkovinâ. Kada je pak ri-ječ o predslovljima koja su donesena kao »vla-stita« za pojedina vremena (došašće, korizma, vazmeno vrijeme, »kroz godinu«), pojam vla-stitosti ima se razumijevati u širemu značenju, pa se stoga u te dane mogu koristiti i one euha-ristijske molitve koje imaju svoje nepromjenji-vo predslovlje (uvijek zajedno s tim predslov-ljem). Ostaje pitanje pastoralne prosudbe koji se teološki naglasci žele više istaknuti u poje-dinome slavlju te što se želi postići odabirom pojedinoga obrasca. Potpunije upute o izbo-ru euharistijskih molitava nalaze se u Općoj uredbi Rimskoga misala (brr. 364-365).Osim poznavanja i razborite primjene nazna-čenih kriterija bilo bi potrebno voditi brigu i o potrebnoj raznolikosti koja čuva specifičnost i stupanj svečanosti pojedinih slavlja. Kršćan-ske zajednice ne bi smjele biti »osuđene« na jednoličnost i »jednoobraznost« euharistij-skih slavlja. Pomno odabrani obrazac, osobito kada je riječ o predslovljima i euharistijskim molitvama, usklađen s blagdanom i navješta-jem Božje riječi, može uvelike doprinijeti nu-tarnjoj ljepoti i skladu slavlja te plodonosni-jem udioništvu u slavljenom otajstvu.

Znano je da je »vlastito predslovlje« jedan od kriterija za izbor euhari-stijskih molitava u slavljima mise. No, u praksi nije uvijek jasno što znači »vlastito predslovlje«, osobito u vremenima došašća, korizme i vazmeno-ga vremena. Molio bih detaljnija pojašnjenja o tome.

p. Ivan L.

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgije

Teološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešća liturgijska pitanja

Ivica ŽižićPlemenita

jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere

1200016000

19500

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

Evanđelist Marko, Evanđelistar iz Lindisfarnea (Engleska), 710.-721. f.93v; British Library

Crkva u slavljenju euharistije kroz godinu »B« slijedi Evanđelje po Marku. Evanđelist Marko nema za cilj prikazati sažetak Isusova nauka nego prije svega razviti temu očitovanja Isusa kao Mesije, odnosno »Sina čovječjega«. Zato u tom najstarijem evanđelju susrećemo »paradoksalnoga Isusa« kojega ljudi ne razumiju i odbacuju, a Bog ga čini pobjednikom. Isusov paradoks otkriva se kroz očitovanje njegove božanske moći, kojoj se podlažu i anđeli i zlodusi, te kroz stalno protivljenje ljudi. »Neuspjeh« kod ljudi, kroz njihovu porugu, nerazumijevanje i opiranje, vodi do »sramote križa«.Ova razmišljanja pomažu razumjeti »paradoksalnoga Isusa« te, u proturječju svijeta i ljudi, prihvatiti njegov put spasenja.

Biblijska razmišljanja u godini B

Ivan

Dug

andž

ić

OSL

UŠK

UJU

ĆI R

IJEČ

Fra Ivan Dugandžić, član Hercego vačke franjevačke

provincije Uzne senja blažene Djevice Marije, rođen je 1943. godine u Krehin Gracu (Bosna

i Hercegovina). Za svećenika je zaređen 1969. Studij teologije

polazio je u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka), a poslijediplomski

doktorski studij biblijske teologije u Würzburgu. Od 1991. djeluje na Katedri Novoga Zavjeta na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 2005. izabran je u zvanje redovitoga profesora.

Autor je više knjiga s egzegetskom i biblijsko-teološkom tematikom,

niza znanstvenih i stručnih članaka iste i srodne tematike,

a poznat je i kao vrstan homileta i prenositelj blaga Božje riječi.

»Jedan je bibličar prihvatio izazov… Lomeći Riječ stavio je pred nas bogatstvo koje prelama život u njegovim ljudskim neprihvatljivostima i radostima otajstvenoga. Svatko tko tumači blago iz riznice Bo žje objave unosi svoje iskustvo, iščekivanja i nade. Ivan Dugandžić ostao je dovoljno odmaknut od subjektivnoga da bude pre-poznat kao vjerodostojan tumač i dovoljno primaknut ljudskosti da bude uvjerljiv prenositelj svoga susreta s Bogom. Poku šava i uspijeva povezati življenje uronje-no u povijest i prisutnost Boga u toj uronjenosti kao jamstvo da konačna Riječ pripada Bogu, dajući smisao svako mu danas. Tu njegova tumačenja postaju istinski liturgijska… Svojim je stilom ostao uz noge Učitelja i do tih nogu dozvao mnoštvo onih kojima je drago čuti što je sam čuo.«

Ivan Šaško

Mensa Verbi, 1 Ivan Dugandžić

OSLUŠKUJUĆI RIJEČ Gora je mjesto dodira zemlje s nebom. Zato je mjesto svetoga susreta. Gospo-dinovu preobraženju pred učenicima i objavljenju »u slavi« prethodi uspinja-nje na Goru. Evanđelisti ističu da Isus učenike »povede na goru visoku, u osa -mu«. Izdiže ih iz briga svagdašnjosti,iz običnosti govora, da bi mogli biti »zasjenjeni oblakom svjetla«. Ondje im ne tumači svoju slavu, nego ih uvodiu iskustvo Svjetla i Slave. Božjoj riječi, naviještenoj u liturgiji Crkve, potrebno je uspinjanje na Goru, homiletski hod koji okupljene učenike uvodi u isku-stvo Božje slave. Homilija nema zadaću »spustiti« Božju riječ na razinu svag-dašnjosti, u običnost govora, još manje »prilagoditi je« pukome ljudskom ra-zumijevanju. Liturgija kroz homiletski govor nudi iskustvo uspinjanja i pribli-žavanja Slavi. Pa i onda kad Riječ osta-ne obavijena oblakom nerazumijevanja, ona nam ne uskraćuje iskustvo Slave. Preduvjet je uspinjanje…

Autori tekstova sabranih u ovoj zbirci bili su vođeni tom mišlju. Otvaraju nam stazu uspona, katkada i teško prohodnoga. Zadaća im je učiniti stazu prohodnom, a iskustvo Svjetla i Slave daruje se onima, koji ustanu i budu spremni uspeti se – na goru, visoku,u osamu…

A. Crnčević

Mensa Verbi, 5

POVEDE IHNA GORU

BIBLIJSKA RAZMIŠLJANJAZA LITURGIJSKU GODINU A

PO

VE

DE

IH

NA

GO

RU

A

\uro Seder:Dođite k meni … 2003.

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

CIJENA: 65,00 KN

Autori tekstova:

Ante CrnčevićAnđelko Domazet

Ante MateljanTonči Matulić

Mladen ParlovAnto PopovićBože RadošIvica Raguž

Ivan ŠarčevićIvan Šaško

Milan ŠpeharIvan Šporčić

Ivan ŠtenglŽeljko Tanjić

Tomislav Zdenko TenšekDario Tokić

Marinko VidovićAnte Vučković

C SIĐOŠE S GOREB OBASJA IH SVJETLOM

Vjerni učenik i pratilac apostola Pavla, sveti Luka, slušajući navještaj spasenja u prvoj Crkvi, htjede i sâm prikupiti svjedočanstva o Isusu te novim naraštajima prenijeti vjeru prve kršćanske zajednice s ciljem da čitatelj Evanđelja »bude osvjedočen o pouzdanosti svega u čemu je poučen« (Lk 1,4). Lukina prvenstvena nakana nije poučavati. On već poučene želi uvesti u sigurnost vjere, u sigurnost koja će se očitovati kroz radost svjedočenja. Liturgija Crkve, okupljajući na slavljenje vjere one koji su u vjeri već poučeni, rado poseže za odlomcima Lukina evanđelja. Liturgijski navještaj tih odlomaka budi vjeru kršćanske zajednice i potiče da sjeme primljene riječi proklija sigurnošću i radošću života s Kristom. Slušajući navještaj Radosne vijesti, zapisane perom svetoga Luke, zajednica vjernika doživljava svoje vrijeme kao vrijeme spasenja, a liturgiju Crkve kao istinsko događanje Riječi.

Biblijska razmišljanja u godini C

Ivan

Dug

andž

ić

U R

ADO

STI N

AVIJ

EŠTE

NE

RIJE

ČI

Ivan Dugandžić

U RADOSTI NAVIJEŠTENE RIJEČI

Motiv na naslovnici:Evanđelist Luka Evanđelistar iz Lindisfarnea (Engleska), 710.-721.

Fra Ivan Dugandžić, član Hercegovačke franjevačke

provincije Uznesenja blažene Djevice Marije, rođen je 1943. godine u Krehin Gracu (Bosna

i Hercegovina). Za svećenika je zaređen 1969. Studij teologije

polazio je u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka), a poslijediplomski

doktorski studij biblijske teologije u Würzburgu. Od 1991. djeluje na Katedri Novoga Zavjeta na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 2005. izabran je u zvanje redovitoga profesora.

Autor je više knjiga s egzegetskom i biblijsko-teološkom tematikom,

niza znanstvenih i stručnih članaka iste i srodne tematike.

U nakladi HILP-a objavio je zbirku biblijskih razmišljanja za godinu B

Osluškujući riječ (Zagreb, 2006).

Navješćujući Riječ u slavlju euharistije kroz godišnji ciklus »C«, Crkva odabire evanđelje koje je zapisao sveti Luka, scri-ba mansuetudinis Christi, pisac Kristove blagosti (Dante). Teološka razmišljanja bibličara Ivana Dugandžića smještaju Isusovu blagost i milosrđe u radost naviještanja. Ruho ra-dosti, u koje pisac zaodijeva svoja razmišljanja, tkano je nitima njegove znanstvene sljubljenosti s Riječju i životne osvjedočenosti u zbiljnost Riječi u liturgiji Crkve. Stoga se ove zabilježene misli, čvrsto naslonjene na Riječ naviještenu liturgijskoj zajednici, uvijek pojavljuju s jezgrovitom i rado-snom porukom: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« (Lk 4,21). Svi navjestitelji i slušatelji koji hrle za takvim iskustvom Riječi u liturgiji Crkve moći će me-đu koricama ove knjige pronaći jednostavan put do radosti ispunjenja Riječi.

fra Ante Crnčević

Mensa Verbi, 2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

ovitak.indd 1 4.12.2008 13:51:39

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

ovitak 3.indd 1 14.6.2008 9:15:38

SIĐOŠE S GORE

SIĐ

OŠE

S G

OR

E

CMensa Verbi, 7 9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Evanđeoska perikopa o Isusovu preobraženju pred učenicima

na gori nudi svoj dovršetak u iskustvu silaska s gore. Zakrivenost oblakom Božje objave i iskustvo svjetla ne bijahu dostatni za potpunu spoznaju događaja preobraženja i razumijevanje Učiteljevih riječi o Izlasku koji se imao zbiti. Bilo je potrebno »sići«, odmaknuti se od toga iznimnog događaja i prihvatiti zbilju života »u dolini«. Silazak s gore, shvaćen kao »osiromašenje« i odreknuće od bliskosti s Božjom naravi, slika je Isusova silaska (katabasis) među ljude, silaska koji vodi do iskustva smrti i polegnuća u grob. »Silazak« je Kristov put do potpune preobrazbe po smrti i do Uzašašća k Ocu. Istinsku preobrazbu života i sjaj božanskoga svjetla doživljava svatko tko je spreman s Isusom »sići« u potpunost služenja i predanja, u »suukopanost« u njegovu smrt, koja je Izlazak u novost života.Homiletska razmišljanja, vodeći nas kroz liturgijsku godinu, otvaraju nam evanđeoski »put silaska« kako bismo u naviještenoj Riječi pronalazili Svjetlo koje iz dana u dan preobražava hod zemaljskom dolinom i vodi prema Gori Gospodnjoj.

A povede ih na goru

Autori tekstova:

Ante Akrap

Ante Crnčević

Ivan Ivanda

Tonči Matulić

Ivica Raguž

Slavko Slišković

Ivan Šarčević

Ivan Šaško

Milan Špehar

Ivan Štengl

Željko Tanjić

Dario Tokić

Ante Vučković

B obasja ih svjetlom

biblijska razmišljanja za liturgijsku godinu C

\uro Seder:Isus među grješnicima 2002.

CIJENA: 95,00 KN

Homiletska literatura • www.hilp.hr/nasa-izdanja

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Ante VučkovićVrtlog grijeha

O Davidovu grijehu s Bat-Šebom

Ilustracije: V. BlažanovićTri knjige = 38000 kn!

Ponuda je ograničena na razdoblje od 1. do 31. kolovoza 2012. • narudžbe: www.hilp.hr/narudzbe ili na tel. 01/3097-117

Ilustracije: V. BlažanovićIlustracije: V. Blažanović

9500

Uštedite 95 kn!

Puna cijena: 47500 kn

Foto

: Shu

tter

stoc

k

Documents

8 živovrelo - hilp.hr