96158091 Šušnjić Kritika Sociološke Metode (1)

Sociologija 1. godina Metode istraivanja I (prof. V. Afri)

Socioloka skriptarnica [email protected]

. UNJI: KRITIKA SOCIOLOKE METODE

Logika znanstvenog istraivanja ista je u prirodnim i drutvenim znanostima. Obje

polaze od pretpostavke da postoji zakonitost pojava te da se ona moe saznavati i

iskoritavati; koriste pravila logiko-eksperimentalnog zakljuivanja, dokazivanja i

provjeravanja iskaza; nastoje to preciznije odrediti svoj predmet i cilj istraivanja,

definicije osnovnih pojmova, odgovarajue metode i tehnike; nastoje opisati,

klasificirati, izmjeriti, objasniti, predvidjeti i kontrolirati pojave koje izuavaju. Razlike

proizlaze iz predmeta istraivanja.

Pojam i predmet metodologije

Znanost je objektivna, logina, precizna, provjerljiva i sistematina metoda

prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, mjerenja, eksperimentiranja,

uopavanja, objanjavanja, predvianja, kontroliranja i vrednovanja iskustvenih

injenica. Prikupljanje injenica obavlja se planski, sistematski, objektivno i

precizno, uvijek u odnosu na neki eljeni cilj. Klasifikacija se mora vriti u odnosu

na neki kriterij, mora biti doslijedna (neuplitanje drugih kriterija) i potpuna (iscrpiti

opseg pojma) te mora imati dovoljnu diskriminacijsku otrinu (razlikovanje grupa).

Definicija mora jasnim i konkretnim jezikom izraziti bit onoga to se definira, a ne

smije biti cirkularna i negativna (ako moe biti pozitivna kae .). Teorijska

definicija mora omoguiti operacionalnu, tj. da se svi ili osnovni elementi pojma

mogu iskustveno opaati i mjeriti. Ipak, operacionalna definicija u pravilu je

sadrajno siromanija od teorijske. Objanjenje se smatra najvanijim ciljem

znanosti. Uzronim objanjenjem pojavu objanjavamo navodei uzrok; kod

strukturalnog objanjenja smjetamo je u strukturu, to znai da je njeno ponaanje

odreeno rasporedom osnovnijih struktura; kod funkcionalnog objanjenja pokazuje

se kakva je funkcija pojave u odnosu na odranje ireg sistema; teleoloki pojavu

objanjavamo ako je dovedemo u odnos s nekim drutvenim ciljem i svrhom.

Znanost vrednuje iskaze pomou znanstvenih kriterija istine da postoji slaganje

znanstvenog suda s injenicama i sa sistemom openitijih i ve provjerenih

stavova, zakona i teorija. Metodologija je dio logike i prouava znanstvenu metodu

u svim njenim aspektima: logikim (pravila definiranja), tehnikim (tehnika



sredstva), organizacijskim (optimalizacija rada i komunikacije) i strategijskim

(dugoroni ciljevi). Metodologija je kritika znanosti i znanstvene metode.

Istina, interesi i vrijednosti

Za razliku od prirodnog, drutveni istraiva ima slijedee potekoe: on je

istovremeno promatra i uesnik; njegovo promatranje je posredovano osobnim

interesima i vrijednosnim orijentacijama (apriorni elementi percepcije); na njega

utjee i njegov poloaj u drutvenoj strukturi; on nailazi na otpor raznih drutvenih

grupa, organizacija i institucija prema objektivnom i javnom ispitivanju. Da bi se

maksimizirala objektivnost istraiva treba: jasno, razgovijetno i eksplicitno iznijeti

vrijednosne pretpostavke istraivanja; jasno i precizno ograniiti probleme

istraivanja, postaviti najvjerojatnije hipoteze, istaknuti principe za selekciju

podataka i definirati kljune pojmove; prikupljati podatke tono i precizno; uvesti

alternativne hipoteze; biti spreman slijediti ideju do njenog logikog zakljuka te

napustiti tradicionalno vrednovanje ideje ukoliko nova evidencija to dozvoljava i biti

sposoban vidjeti alternativne mogunosti interpretacije; stalno i briljivo dovoditi u

vezu svoje zakljuke s pretpostavkama od kojih je krenuo. Na koncu provjeravanje

rezultata i zakljuaka od strane drugih istraivaa, stalna i odgovorna kritika ideja i

teorija te razmjena iskustava uveava mogunost objektivnog istraivanja. Predmet

drutvenog istraivanja su interesi i vrijednosti, to obuhvaa: nastanak, djelovanje

i iezavanje pojedinih vrijednosti i njihovih sistema; prouavanje strukture

vrijednosnog sistema, kao i injeninih i teorijskih pretpostavki i argumenata koje su

u njega ukljuene; prouavanje objektivnih antropolokih i drutvenih posljedica

koje proizlaze iz prakse pojedincaca, grupa i zajednica koje se rukovode odreenim

vrijednostima; istraivanje vjerojatnih posljedica promjena vrijednosti u drutvenom

ivotu.

Predvi anje u prirodnim i drutvenim znanostima

Znanstvena predvianja temelje se na pretpostavci da u svijetu vlada red. I

drutvene znanosti pretpostavljaju postojanje zakona, ili bolje, da se ljudska bia

ponaaju racionalno, tj. da u slinim uvjetima ponavljaju svoje ponaanje. Na

temelju toga stvaraju se modeli koji omoguavaju da s velikom vjerojatnosti

otkrijemo karakteristine tipove ponaanja povezane s tipom socijalne situacije.

Vjerojatnost se, dakle, moe tumaiti kao znanost o principima racionalnog



ponaanja u uvjetima u kojima postoji vie mogunosti ponaanja. Predvianje na

osnovu znanstvenog zakona temelji se na barem tri pretpostavke: broj zakona koji

determiniraju drutveno-kulturni proces ili dogaaj je ogranien, poznavanje tih

zakona je mogue, posjeduju se adekvatne metode i tehnike istraivanja.

Predvianje je mogue u postvarenim sferama ivota, tamo gdje se javlja

samoodreenje ili sloboda ne mogu se primjeniti metode pozitivne znanosti. Kod

sociolokih predvianja javlja se niz tekoa: drutvene pojave se gotovo nikad ne

ponavljaju u identinim uvjetima to oteava primjenu indukcije; mnoge drutvene

pojave pojavile su se u ogranienom broju; zakon na osnovu koga se predvia

izveden je iz ogranienog broja promatranih pojava (uzorak) i uvijek je mogue

javljanje novih pojava koje mu proturjee; drutvene pojave sloene su i dinamine;

teko je saznati sve relevantne uvjete pomou kojih se objanjava ponaanje, javlja

se netonost mjerenja; mogunost interferencije razliitih uvjeta u samoj stvarnosti;

ponaanje pojedinaca se mijenja s obzirom na veliinu grupe; nema adekvatnih

metoda i instrumenata za ispitivanje sloenih drutvenih pojava; preciznost je

ovisna i o vremenskoj dimenziji istraivanja.

Socioloki determinizam

Prvi aksiom determinizma tvrdi da nijedna stvar ne nastaje ni iz ega niti se

pretvara u nita, a drugi da se nita ne javlja bez odreenih uvjeta i uzroka,

proizvoljno i nezakonito. M. Bunge razlikuje est oblika povezanosti: kauzalna

determinacija ili kauzacija, interakcija (reciprona kauzacija ili funkcionalna

meuovisnost), statistika, strukturalna (odreenost cjelinom), teleoloka i

dijalektika determinacija. U drutvu se prepliu razni prirodni i drutveni

determinizmi, a dominacija nekih je odreena konkretnom historijskom situacijom.

Kauzalnost je samo jedan oblik (najvaniji?) oblik determinacije.

Socioloki zakon

Dok zakoni posebnih drutvenih znanosti utvruju postojane, nune, ope i

sutinske veze izmeu pojava iste vrste, socioloki zakoni utvruju takve veze

meu pojavama razliite vrste. Prve izuavaju posebne vrste determinizma u

drutvu, a sociologija se bavi vezom izmeu tih determinizama. Pod sociolokim

zakonima podrazumijevamo iskaze o objektivno postojeim vezama izmeu raznih

vrsta socijalnih pojava, kao i vezama izmeu socijalnih i nesocijalnih pojava, ako se



te veze odlikuju relativnom postojanou, openitou, nunou i odreenim

stupnjem biti koju izraavaju. Marx shvaa zakon kao tendenciju openitost nije

univerzalnost, niti je nunost neminovnost.

Teorija i njene funkcije u istraivanju

Teorija je niz empirijskih generalizacija (zakona) koje su meusobno povezane u

jedan logiki neproturjean sistem. Najiri ili najopenitiji zakon iz kojeg se

deduktivnim putem izvode svi ostali zakoni jedne znanosti naziva se teorijom.

Teorija nudi jasne definicije osnovnih pojmova i omoguuje provjeru zakona; jedan

iskustveni stav subsumiramo pod jedan opi stav da vidimo da li mu ovaj logiki

proturjei ili ne. Ona objanjava zakone i povezuje ih, a dobra teorija omoguuje i

predikciju novih zakona. Kao orijentacija teorija je apriorni element percepcije; na

koji nain i koje osobine predmeta ili pojave e biti izuavane zavisi od teorijske

usmjerenosti neke znanosti. Da bi ostvarila svoju inspirativnu funkciju teorija treba

upuivati na niz pravaca u kojima istraivanje moe krenuti.

Hipoteza i njene funkcije u istraivanju

Funkcija hipoteze je da formulira specifian odnos izmeu pojava na takav nain

da ih se moe empirijski provjeravati. Hipoteza se po pravilu provjerava empirijski i

teorijski. Izvori hipoteza mogu biti teorijski (u prvom redu se misli na sluajeve koji

odstupaju od pravila) i empirijski, ali i ideje zdravog razuma. Hipoteza mora biti

odreena, pojmovi moraju biti jasno i razgovijetno definirani, a ne smije sadravati

vrijednosne elemente. Mogunost provjeravanja postojeim tehnikama nije

obavezna. Moemo razlikovati ope, posebne, radne i nulte hipoteze. Radna

hipoteza je otvorena, tj. moe se preciznije odrediti ili ak zamijeniti tijekom

istraivanja. Nulta hipoteza tvrdi da izmeu pojava ili njihovih karakteristika ne

postoji znaajan odnos ili razlika.

Drutvena uzro nost

Uzrok ne moe biti onaj uvjet koji se ne javlja u svim sluajevima kad i ispitivana

pojava (Millova metoda slaganja). Uzrok je najneposredniji uvjet s kojim se pojava

nalazi u prisnoj vezi i iz kojeg neposredno proizlazi. Kod nekih socijalnih posljedica

za uzrok moemo smatrati itav kompleks uvjeta gdje ne moemo odrediti koji je

odluujui. Ponekad se uzrokom naziva svaki dovoljan uvjet za nastanak pojave, a



ponekad nuni uslovi (causa sine qua non). Uzrok moemo odrediti kao sutinsku

komponentu jednog skupa nunih uvjeta koji su, uzeti zajedno, dovoljni da izazovu

posljedicu (pojavu). Uvjet je svaki onaj predmet, dogaaj ili bilo koja druga pojava

koja uestvuje u nastanku nekog drugog predmeta, dogaaja ili pojave na takav

nain da od njega zavisi kako e se pojava desiti, a ne da li e se desiti. Isti uzroci

pod razliitim uvjetima izazivaju razliite posljedice. Za uzronost je karakteristino:

da jedne pojave proizvode druge, da uzrok vremenski prethodi posljedici, da je

smjer proizvoenja uvijek isti (iako se naknadno uspostavlja odnos uzajamnog

djelovanja), da su uzrok i posljedica neposredno povezani relativno konstantnom

vezom i da su pojave nejednakih snaga, te da se u uzronom odnosu konstatira i

objanjava zavisnost pojava.

Korelacija

Pojave u korelaciji ne moraju biti uzrono povezane i njihova zavisnost se ne

objanjava (deskriptivni karakter). Korelacija nita ne govori o vremenskom

redoslijedu, pojave su obino koegzistentne. Promjena je obostrana, simetrian ili

reverziblan karakter korelacije. Pojave su esto u posrednoj vezi, a ova moe biti

relativno konstantna. Korelacija pokazuje smjer (unji ga tu izostavlja) i stupanj

povezanosti izmeu pojava, ali nita ne govori o odnosu njihovih snaga. S obzirom

na oblik povezanosti razlikujemo linearne i krivolinijske veze. Poto izraava stalne

odnose korelacija moe posluiti za predvianje.

Istraiva ke metode (tehnike)

Promatranje

Kod promatranja prikupljanje podataka je selektivno, tj. vri se u odnosu na

hipotezu. Obavlja se sistematski, od strane izvjebanog i strunog promatraa.

Poto je promatranje jedina metoda za neposredno prikupljanje podataka ima

izuzetnu epistemoloku prednost. Promatrati se moe samo sadanjost i vanjske

manifestacije ponaanja, koje ne moraju biti u skladu s unutarnjim motivima,

vrijednostima i oekivanjima. Istraiva treba biti svjestan socijalnih i metodolokih

granica, a rezultati promatranja su takvi da ih treba dodatni provjeravati (istom i

drugim metodama). Promatranje se moe vriti bez ili sa sudjelovanjem, a drugo se

dijeli na: potpunog uesnika (okolina ne zna identitet istraivaa), uesnika



promatraa (okolina zna identitet istraivaa), promatraa uesnika (promatra

mijenja uloge unutar grupe koja zna njegov identitet), istog promatraa (odnos s

grupom je udaljen i povran, koristi se samo kod javnog ponaanja). Izmeu

istraivaa i objekta je razapeta pojmovna mrea i teorijski modeli kroz koje se

objekt opaa. Svaka percepcija je selektivna, organizirana, konstantna i cjelovita.

Osim toga, emocionalni i racionalni obrasci samog istraivaa mogu utjecati na

promatranje.

Intervju

Intervju ili znanstveni razgovor je svako prikupljanje podataka putem verbalne

komunikacije iji je cilj da se dobiveni podaci koriste u znanstvene svrhe. Osnovni

cilj intervjua je prikupljanje informacija o subjektivnom odnosu pojedinca (mnijenja,

vjerovanja, stavovi) prema nekom drutvenom obliku. Mogue je prikupljanje

podataka u sve tri vremenske dimenzije. Svako pitanje mora imati direktnu ili

indirektnu vezu s osnovnim ili posebnim hipotezama i biti jasno i precizno

formulirano prema jeziku grupe koja se ispituje, a ne smije biti nedovoljno

specifino, viesmisleno i sugestivno. Pitanjima treba vriti logiku progresiju, tako

da se ispitanik: uvlai u intervju time to je probuen njegov interes; lako vodi od

jednostavnih prema sloenijim pitanjima; ne stavlja brzo i iznenada pred zahtjev da

daje osobne podatke; ne dovodi do pitanja koje bi ga moglo dovesti u osobnu

nepriliku, a da mu se ne prui mogunost za objanjenje; to postepenije vodi iz

jednog okvira u drugi. Odgovori mogu biti otvoreni (slobodni) ili zatvoreni

(ponueni). Interakcija ispitivaa i ispitanika ovisi o radu i sposobnostima anketara,

stava ispitanika prema istraivanju i njihovih sposobnosti da daju odgovore

zadovoljavajueg karaktera te uslovima u kojima se vodi razgovor. Pri izboru

anketara treba voditi rauna o njegovom potenju, zainteresiranosti, tonosti,

sposobnosti prilagodbe, linosti i temperamentu, inteligenciji i obrazovanju,

poznavanju jezika ciljane grupe, a poeljno je i poznavanje problema koji se

ispituje. Intervju moemo klasificirati prema nekoliko kriterija: po funkciji

(dijagnostiki, terapeutski i istraivaki), prema ulogama koje su prihvatili ispitanik i

ispitiva s obzirom na socio-psiholoki proces interakcije (slobodni, usmjerni ili

dubinski i ponovljeni intervju), te individualni i grupni, s kratkim ili duim kontaktom.



Anketa

Za razliku od intervjua, podaci se skupljaju bez posredstva ispitivaa, sami

ispitanici daju pismene odgovore na pitanja u anketi. Anketom je puno lake

osigurati anonimnost ispitanika i diskreciju podataka, smanjuju se trokovi i

izbjegavaju neke drutvene potekoe koje moe izazvati izrazito nii drutveni

poloaj anketara. Izrada upitnika zahtijeva temeljito poznavanje problema, literature

i postojeih metodolokih pristupa. Anketa mora biti optimalne duine i interesantna

samom ispitaniku. Pitanja ne smiju biti neodreena, previe opa, dvosmislena i

sugestivna, a svako pitanje treba biti proeto duhom tolerancije. Obrada podataka

obuhvaa redigiranje (provjeru), kodiranje (klasifikacija, strukturiranje) i tabeliranje

(distribucije frenkvencija). Osnovni kriteriji za tabeliranje: jedinice koje ulaze u

pretkolonu i izraavaju kvalitetu ili vrijednost moraju se uzajamno iskljuivati; mora

postojati odreeni red i poredak; intervali izmeu grupa moraju biti jednake veliine.

Analiza podrazumijeva logiki postupak dokazivanja zakonitih veza dvaju ili vie

varijabli.

Historiografska metoda

Historijski izvori su sva svjedoanstva o prolim dogaajima: fiziki ostatci,

usmeno prenesena graa, elementarnije i trajnije vrste reprezentativnog materijala

(obraeni predmeti), pisana graa (dokumenti), tampane knjige i novine, filmovi,

ploe i slino te osobna opaanja. Svjedoanstva neposrednih uesnika ili

oevidaca su primarni ili neposredni izvori, a svi ostali su sekundarni. Vanjska

kritika odnosi se na autentinost dokumenata za to su razvijene tehnike i

lingvistike metode te utvrivanje vremena nastanka. Unutarnja kritika odnosi se na

znaenje i vjerodostojnost tvrdnji unutar samog dokumenta kao cjeline. Izvor sve

historije je tradicija, a organ tradicije je jezik.

Analiza sadraja

Analiza sadraja je istraivaka metoda pomou koje na sistematian (prema

utvrenim pravilima), kvantitativan (rezultati se mogu izraziti brojano) i objektivan

(provjerljivost) nain dolazimo do podataka o sadraju i efektu poruke, njenom

odailjatelju i primatelju. Njen osnovni cilj je da otkrije osnovna pitanja, probleme,

ideje, vrijednosti, miljenja i osjeanja koja su u sreditu interesa sredstava

(masovne) komunikacije u toku odreenog vremena. Izuzetno je vana jer



drutvenu stavrnost vie ne definiraju oni koji je najbolje poznaju, ve oni koji njome

vladaju. Analizom sadraja mogu se lako i precizno otkriti razlike u jezinom

izraavanju razliitih drutvenih grupa; moe se otkriti stupanj ideoloke i politike

propagande u nekoj zajednici, kao i prisutnost ideoloko-propagndnih elemenata u

udbenicima iz povijesti i sociologije. Koristi se i za ispitivanje stereotipa,

utvrivanje utjecaja nekih pisaca ili doktrina u odreenom periodu, za analizu

knjievnih i filozofskih djela i utvrivanje proporcionalnosti problematike u nekom

mediju. Nije optereena prostornim i vremenskim razlikama te ima stanovitu

prednost. Analitiar treba odrediti uzorak saopavanja koji e analizirati, jedinicu

analize i, najvanije, odgovarajue analitike kategorije pomou kojih e opisati i

klasificirati cjelokupan sadraj.

Eksperiment

Eksperiment se dijeli na laboratorijski i terenski. N. Roth upozorava da pri

obavljanju laboratorijskog eksperimenta treba voditi rauna o vie faktora: precizno

postavljanje problema, tono odreivanje varijabli iji utjecaj se ispituje te da njihov

efekt bude dovoljno intezivan da izazove posljedice, izbor uzorka, paljivo odrediti

aktivnost koja e se ispitivati, trajanje eksperimenta. Terenski eksperiment ima

veu znanstvenu vrijednost jer se odvija u prirodnim uvjetima. Poto se pojava ne

javlja u istom obliku, mora se kontrolirati daleko vei broj varijabli. Rezultati e biti

to bolji to su subjekti manje svjesni eksperimentalne situacije.

Usporedna i sociometrijska metoda

Durkheimova i Morenova naklapanja. Potrai drugdje.

Skaliranje

Pojavilo se kod mjerenja stavova. Bogardus je pokuao skalirati socijalnu

distancu, ali ima mnoge nedostatke. Thurston polazi od pojmova valjanosti (da

mjeri ono to se oekuje da mjeri) i pouzdanosti (dobivanje dosljedno istih rezultata

na istom uzorku) pri izradi svoje skale. Skala se mora raditi s obzirom na samo

jedan kriterij; ona predstavlja linearni kontinuum i da bi se mogla grafiki

konstruirati treba unaprijed odrediti broj intervala. Metodolozi preporuuju da se o

problemu koji se eli skalirati sakupi to vei broj miljenja (stavova) razliitih

drutvenih grupa. Od svih moguih stavova se, uz pomo odreenog kriterija,



odabire lista od 80 do 100 stavova koji se tampaju na kartice po pravilu: jedan

stav (iskaz) na svakoj kartici. Nakon toga se svi stavovi razvrstavaju u 11 grupa

(hrpica) te se od odreenog broja (200-300) osoba zatrai da neovisno jedni od

drugih srede dati niz stavova prema pdreenom kriteriju (od + prema -). Izraunata

vrijednost nekog stava na skali je brojani pokazatelj njegova poloaja u odnosu na

medijan. Na kraju se odabire 20 stavova za konaan oblik skale. Ovakav tip skale

omoguuje: da se opie uobiajeni stav neke osobe prema nekoj drutvenoj pojavi,

da se odredi spektar stavova koji je spreman prihvatiti ili tolerirati, da se ocjeni

relativna popularnost svakog stava pomou distribucije frekvencija, da se utvrdi

stupanj homogenosti ili heterogenosti stavova grupe, da se uoe promjene u

stavovima.

Uzorci

Osnovna zamisao pri odabiru i upotrebi uzorka poiva na induktivnom postupku:

elimo neto saznati o masi pojava ili bia, istraujemo neke jedinice ili elemente

ove mase i na osnovu utvrenih podataka zakljuujemo o itavoj masi ili skupu.

itav postupak svodi se na to da raspodjela karakteristika u tom malom dijelu

odgovara istoj u osnovnom skupu. Dobar uzorak mora omoguiti jednake izglede

za svaki pojedinani sluaj da bude uzet u uzorak, da treba biti reprezentativan i

jednostavan. Uzorak je reprezentativan ako je svaka grupa iz osnovnog skupa

proporcionalno zastupljena u uzorku. Veliina uzorka ovisi o stupnju homogenosti

osnovnog skupa, varijabilnosti mjerenog obiljeja i preciznosti koja nam je potrebna

u istraivanju. Sluajni uzorak jest onaj koji je sastavljen tako da istraiva nema

razloga da vjeruje da e rezultat biti nereprezentativan. Jedinice mase ili populacije

trebaju biti ureene tako da proces odabiranja daje jednake mogunosti izbora

svakoj jedinici. Sistematski uzorak sastoji se u tome da se iz jednog spiska odabere

sluajnim izborom jedan i zatim svaki +x element, tj. jedinica. Pri izradi

stratificiranog uzorka osnovni skup se podijeli na slojeve prema nekim

karakteristikama pa se iz svakog sloja uzme sluajni uzorak. Pri tome valja voditi

rauna o proporcionalnosti.

Documents

96158091 Šušnjić Kritika Sociološke Metode (1)