ANTHONY GIDDENS, ODBJEGLI SVIJET: KAKO GLOBALIZACIJA OBLIKUJE NAŠE ŽIVOTE broj stranica: 112 veličina: 12cm

Giddensov “Odbjegli svijet” prva je knjiga odabrana u izdanju biblioteke Diskrepancija koju je pokrenuo istoimeni studentski klub u suradnji s nakladom Jesenski i Turk. Ova knjižica kroz pet cjelina uvodi u pojam globalizacije i njegove implikacije i posljedice koje ima za društvo u kojem se razvija. Njezin autor danas je jedan od vodećih svjetskih sociologa, a ovim je radom o navedenoj tematici dao sažet, ali dovoljno iscrpan prikaz njenih osnovnih manifestacija. Pritom je nastojao ne zapostaviti niti jedan od aspekata klasificirajući ih kao ekonomske, demokratske, tradicionalne, institucionalne i rizične. Obuhvatio je okolnosti i uvjete, institucije i sustave koji su potpomogli razvoju globalizacije suvremenih društava, analizirao i komparirao novonastale promjene i nagovijestio budućnost svijeta u globalizaciji.

Giddens je danas jedan od najčešće citiranih autora spomenute tematike zbog gotovo pionirskih analiza i definicija transformativnih društvenih pojava u svijetu; njegov stil se ne bazira na predviđanju nego deskripciji promjena koje su se već dogodile. Ova teza vidljiva je iz prijevoda naslova, “Odbjegli svijet” - svijet koji je već “izmaknuo” i za sobom ostavio drugačije situacije i odnose. Ono što se može učiniti problematičnim ovdje jest da se autor oslanja na analizu transformacije od na primjer, polazne točke A do završne točke B, no za globalizaciju koja se sama po sebi svakodnevno rapidno širi itekako je bitan vremenski kontekst. Prema tome, zaključke i definicije ovog djela ne bismo trebali uzeti zdravo za gotovo već ih promatrati u vremenu iz kojeg su proizašle, dakle kraj 20. stoljeća. Bitno je imati na umu glavni moment društva u globalizaciji – transformativnost, kako nam to uostalom i sam autor sugerira.

1

U uvodnom poglavlju naslovljenom praktično “globalizacija” Giddens navodi nekoliko događaja iz novije svjetske povijesti. Njegova metoda je vrlo jednostavna - deskriptivnom analizom on dolazi do zaključaka i definicija o promjenama koje su zatekle svjetsko društvo. Na isti način koncipirana su i preostala poglavlja. Zanimljive su komparacije različitih etapa ljudskog društva u kulturama kroz povijest (tradicionalna društva, Rimsko carstvo, srednji vijek, prosvjetiteljstvo i dr.) iz kojih se uzimaju pojedini jezgroviti primjeri i koriste kao potkrepa transformativnosti društvenih institucija. Giddensov je cilj pokazati utjecaj globalne kulture na svakodnevnicu. Navodeći suvremene društvene fenomene koji su rezultat globalizacije služi se naoko prilično banalnim, ali vrlo živim i svakodnevnim primjerom: “Kada nam je lice Nelsona Mandele poznatije od lica našeg prvog susjeda, moramo zaključiti da se nešto izmijenilo u prirodi našeg svakodnevnog iskustva” (str. 33).

Drugo poglavlje raspravlja o riziku, tretirajući ga kao nešto pozitivno. Rizično društvo je ono orijentirano na budućnost, na ulaganja, na investicije, dakle to je društvo budućnosti - globalno društvo. Rizik je ta dinamika koja pokreće promjene, a Giddens ovdje uvodi dva termina: external risk (vanjski rizik) i manufactured risk (proizvedeni rizik). Zbog ovih, ali i drugih termina, ovaj je autor danas tako često citiran (vrlo često se koristi i njegov termin shell institutions, tzv. institucije ljušture kojima se bavi u poglavlju o obitelji).

Poglavlje o tradiciji je predmet najiscrpnijeg argumentiranja u djelu. Primjer sa škotskom narodnom nošnjom poslužio je kao argument u prilog tomu da su tradicije izumljene, da uvijek sadržavaju moć u svrhu legitimnosti nekog vladara i prema tome evoluiraju. Kroz cijelo poglavlje sreću se zanimljivi navodi iz različitih povijesnih epoha i društvenih sustava u svrhu prikaza odnosa tradicija i moći. Sljedeće poglavlje govori o obitelji i nadopunjava ono o tradiciji sa sličnim analizama promjena fundamentalnih institucija u društvu. Demokracija je naziv posljednjeg poglavlja, čime se i zaključuje cijela rasprava tezom kako su jake demokratske institucije naprosto nužne ovom odbjeglom svijetu u kojem se nalazimo.

Ono čime nas “Odbjegli svijet” osim formata i preglednosti privlači sigurno je i način prezentacije samog pojma, a to je utjecaj na našu svakodnevnicu. Time ova knjižica prelazi granice samo akademske publike i čitatelje nalazi u širokom krugu svih onih koje će zanimati inicijalne točke prevlasti globalizacije. Ključ je u tim točkama prijelaza, momentima i periodima; to je ono što je krucijalno za ovo djelo, a intrigirajuće za sve potencijalne čitatelje.

2

Danas gledano moglo bi se reći da kroz cijeli rad Giddens progurava svojevrsno “globalno mišljenje” o globalizaciji. Naime, njegove analize kroz par godina već su se isprofilirale putem masovnih medija koji najviše utječu na formiranje javnog mnijenja laika o stanju svjetskog društva. Većina tvrdnji koje susrećemo u djelu učinit će nam se poznata, kao da smo ih više puta čuli. Na primjer, tvrdnja da je zapadnjačka politika izvor siromaštva i nerazvijenosti, eksploatacija bogatih zemalja nad zemljama trećeg svijeta, razvoj tehnologije i komunikacije kao preduvjet razvoju globalizacije, tradicije koje su pod pritiskom i odupiru se jačanjem lokalnih identiteta, neophodnost masovnih prosvjeda i rad nevladinih organizacija. Građani današnjeg “globalnog svijeta” svakodnevno su bombardirani iz medija upravo tim osnovnim tezama, samim okosnicama ovog djela. No samo okosnicama, jer definiranje i zaključci su ono što jednom čitatelju “Odbjeglog svijeta” za razliku od nekog prosječnog stanovnika “globalnog svijeta” daje objašnjenja i moguće razloge zašto je taj svijet takav kakav jest. Giddens pojašnjava da oni koji smatraju da velike korporacije vladaju svijetom, ipak preuveličavaju jer nacije su te koje kontroliraju teritorij, uspostavljaju zakonske okvire i nadziru vojnu moć, a ne korporacije. U tome leži pristupačnost ovog djela i za ne-akademsko čitateljstvo, za široko, globalno čitateljstvo kao što je širok i sam pojam globalizacije. Međutim, takav pristup ne ostavlja previše mjesta produbljivanju tematike, a time i inovativnosti definiranja pa mu se može prigovoriti za neoriginalnost. No na tu stranu će stati većinom sociološka publika željna novih ili bar drugačijih uvida o utjecajima globalizacije na naše živote. Treba uzeti o obzir okvir u kojem se preispituje pojam, koji je ovdje nominalan, sistematičan i eksplanatoran prije svega.

Cjelokupni zaključak Giddens je zaokružio u pomalo neizvjesnom, čak zabrinutom tonu koji se osjeća i kroz rad. Nitko, pa ni on, ne može predvidjeti događaje koje nam donosi globalizacija. Međutim, ako se vratimo na početak knjige, ovakav kraj nam se može učiniti nešto optimističnijim: “Svijet je u žurbi i približava se svome kraju – riječi su propovjedi stanovitog nadbiskupa Wulfstana održanoj u Yorku 1014. godine“ (str. 25).” Svijet se dakle, nikad neće moći predvidjeti jer se ionako stalno mijenja i preoblikuje. To je njegova temeljna karakteristika u vremenu i prostoru. Pa onda, čemu uopće nagađati i zabrinjavati se kada smo svi ionako svakodnevno sudionici jednog konstantnog transformativnog procesa.

3

Novi ekologijski poredak

Znanstveni diskurs ekologije postaje nova Velika pripovijest koja svojim opsegom i dubinom predstavlja obnovu, u postmoderni diskvalificiranog racija, ali i ideje progresa - posredstvom ekologije ljudi vraćaju povjerenje u smisleno djelovanje i mogućnost postojanja određene istine o objektivnom svijetu, bez postmodernističkog difuznog relativiziranja svega i svačega

Knjiga o suvremenoj kulturi i problemima okoliša. Oslanjajući se na ideje Ulricha Becka i drugih vodećih teoretičara društva i ekologije, George Myerson pokazuje kako su najmanji detalji svakodnevnog života dio obuhvatnije i zastrašujuće slike stvarnosti. U ovoj knjizi sučeljene su ekologija i postmoderna, čime se dovodi u pitanje uobičajena pretpostavka da ekologija i postmodernizam konačno zaključuju sudbinu moderne. Naprotiv, ekologija uopće nije postmoderna. Ekologija, kao novo shvaćanje odnosa čovjeka i prirode, može postati legitimno lice glavnog toka moderne.

George Myerson, Ekologija i kraj postmoderne, preveo Ognjen Čaldarović, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

U ranu jesen, godine 2000. u Velikoj su se Britaniji u kratkom razdoblju dogodila dva naizgled nepovezana, ali neobično važna događaja za diskusiju o odnosu moderne i postmoderne. Prvo je, sredinom rujna, došlo do poskupljenja benzina, i ubrzo nakon toga do burne reakcije potrošača, s kojima se stanovništvo Otoka u velikoj mjeri solidariziralo. Došlo je do kaosa, intervenirala je vojska, u zemlji je zavladala panika i nitko nije znao što će se dalje događati. Nepovjerenje u vlast bilo je na vrhuncu, a onda se sve iznenada normaliziralo, i život se vratio u normalu, kao da se prije toga ništa nije događalo

Drugi modernizam

4

Za britanskog teoretičara kulture Georgea Myersona, taj bi prvi događaj bio očita potvrda da svijetom današnjice vlada postmoderno stanje. Kaos i nepredviđen slijed događaja koji se silovito razvija iz naizgled trivijalnih razloga, postupci političkih i znanstvenih autoriteta bez legitimiteta prema građanima, fragmentirana medijska izvješća koja kaskaju za događajima, bez mogućnosti stvaranja cjelovite slike razvoja događaja, kontradiktorne izjave eksperata bez mogućnosti suvislih predviđanja događaja - sve su to jasni simptomi zrele postmoderne.

Ali, krajem tog istog rujna, dolazi do značajne promjene, koja će našem vremenu dati potpuno novi smjer. Veliku Britaniju su, naime, pogodile velike poplave koje su u nekim dijelovima zemlje blokirale tek nedavno normalizirani svakidašnji život. Začudo, medijski izvještaji odmah su cijeli slučaj povezali s ekološkom problematikom klimatskih promjena, globalnog zagrijavanja planeta prouzročenog ljudskim djelovanjem. Citirana su meritorna mišljenja znanstvenika, dokumenti znanstvenih institucija koji suvislo objašnjavaju o čemu je riječ i daju katastrofična, ali smislena predviđanja daljnjih događaja. Njima uz bok stavljaju se izjave političara koji svoje djelovanje pokušavaju uskladiti sa znanstvenim iskazima, itd.

Slično se dogodilo i s drugim dvama događajima, koji nastavljaju smjerom kojim se krenulo nakon izbijanja poplava, a riječ je o pojavi kravljeg ludila, a poslije i pojavi slinavke i šapa na Otoku. Oba su slučaja odmah definirani kao simptomi ekološke, dakle globalne problematike, a ne tek puki izolirani, veterinarski problemi, a znanost, politika i mediji išli su ruku pod ruku, dajući jedni drugima legitimitet. I što je još zanimljivije, građani su spremno i disciplinirano prihvaćali oštre, gotovo represivne postupke vlasti, potvrđujući tako njezin legitimitet.

Svim tim pojavama je zajedničko da, prema Georgeu Myersonu, označavaju kraj postmoderne i ponovnu uspostavu svih bitnih karakteristika razdoblja moderne. On ovu pojavu uočava prije svega na epistemološkoj razini: znanstveni diskurs ekologije postaje nova Velika pripovijest koja svojim opsegom i dubinom predstavlja obnovu, u postmoderni diskvalificiranog racija, ali i ideje progresa. Posredstvom ekologije ljudi vraćaju povjerenje u smisleno djelovanje i mogućnost postojanja određene istine o objektivnom svijetu, bez postmodernističkog difuznog relativiziranja svega i svačega. Kao da evidentna prijetnja katastrofe i spremnost ekologije da se uhvati u koštac s problemima vraća legitimitet znanstvenom diskursu, bez obzira na ograničenu djelatnu moć znanosti.

Tomu treba pridodati činjenicu da i politički diskurs svoj legitimitet traži

5

u znanosti, kao i političko djelovanje, a građani odustaju od mnogih svojih sloboda, vjerujući znanstvenicima da tako mora biti i da je to u korist svih. U sadržajnom smislu, ekologija je znanost koja predvodi novu modernizaciju, propagirajući smanjeno korištenje štetnih proizvoda, porast zelenog poreza i postavljanje novih standarda.

Ekopatologija svakidašnjeg života

Ipak, iza glavnog tijeka ekoloških vizija i projekata stoji radikalni utjecaj: racionalni ekstremizam, analitički fanatizam, koji prekoračuje objektivne uvide dominantnog dijela ekologije i zadire u ono što Myerson naziva ekopatologijom svakidašnjeg života. On se ovdje otvoreno poziva na Freudovo legendarno djelo Psihopatologija svakodnevnog života, i u detaljnoj analogiji s psihoanalizom razvija ovu, u biti kritičku i subverzivnu poddisciplinu ekologije. Njezin će krajnji cilj, čini se, biti da se pojavi onda kad ekoekspertiza zastane na općim, umirujućim, zaključcima, i da svojom fanatičnom analizom ukaže na duboki i značajan poremećaj u malim i na prvi pogled beznačajnim detaljima iz naših života, nalazeći veliko značenje upravo ondje gdje ga nitko drugi ne vidi. Time se ekopatologija proteže preko granica osnovne argumentacije alarmirajući sve one koji se zadovoljavaju općim ekološkim pristupom.

Nema sumnje da je George Myerson napisao uzbudljivo i provokativno djelo, koje se svojim glavnim nakanama uklapa u glavni tijek suvremenih društvenih i kulturalnih teorija. Riječ je o odgovoru na pitanje što s postmodernom, a poglavito što nakon nje. Zasićeni difuznom fragmentarnošću i relativizacijom, prije svega znanstvenih istina, suvremeni će teoretičari tražiti alternativu prevladavajućem naslijeđu postmoderne, da bi se mogli učinkovito nositi s promjenama u suvremenom svijetu. Pronalazeći nadahnuće u rasponu od Freuda do Urlicha Becka, svoj će prilog diskusiji Myerson pronaći u ekologiji, poglavito njezinu epistemološkom aspektu, koji je za njega ključan u formiranju obrisa druge moderne. Ipak, treba reći da su mnoge njegove teze koliko kontroverzne toliko i sporne, i da je veliko pitanje koliko on svojom argumentacijom, poglavito konceptom radikalne ekopatologije, izlazi iz okvira postmodernog naslijeđa, bez obzira koliko tome težio.

6