ULRICH BECK

ŠTO JE GLOBALIZACIJA? ZABLUDE GLOBALIZMA-ODGOVORI NA GLOBALIZACIJU

Riječ globalizacija uopće ne ukazuje na kraj politike, već na oslobođenje političkog iz kategorija nacionalne države. Može se reći da ono što je za radnički pokret u 19.st. bilo klasno pitanje, to je za transnacionalno aktivna poduzeća na prijelazu u 21.st. pitanje globalizacije. Zašto globalizacija znaći politizaciju? Globalizacija omogućava da poduzeća, naročito ona koja djeluju globalno, imaju ne samo ključnu ulogu u oblikovanju privrede, već općenito društva- pa bilo to i „samo“ tako što društvu mogu uskratiti materijalne resurse (kapital, poreze, radna mjesta).

Termin „subpolitike“ u smislu dodatnih mogućnosti djelovanja i moći izvan političkih sistema koje pripadaju poduzećima. Ravnoteža moći prekrojeni u vlastitoj režiji gospodarskog djelovanja. Nacionalna država je teritorijalna država, što znači da se njezina moć osniva na povezanosti s jednim određenim mjestom. Pri ubiranju poreza ne radi se o bilo kojem, već o ključnom načelu nacionalno-državnog autoriteta. Pravo na ubiranje poreza vezano je za kontrolu godspodarskih aktivnosti unutar jednog određenog teritorija. Poduzeća mogu proizvoditi u jednoj zemlji, plaćati poreze u drugoj, a u trećoj zahtijevati državne investicije u obliku infrastrukturnih mjera.

Ljudi, ako imaju na raspolaganju tražene kompetencije, mogu uložiti svoj rad ondje gdje je to za njih najpovoljnije. Ako su siromašni, mogu krenuti onamo kamo ih mami slika meda i mlijeka. Pokušaji nacionalnih država da se zatvore, zapliću se u proturiječjima. Jer, da bi opstale u svijetsko-društvenoj konkureciji, pojedine zemlje moraju namamiti kapital, ljude, znanje. Upravo najbogatiji postaju virtualni porezni platiše. Nava čarobna formula glasi: kapitalizam bez rada plus kapitalizam bez poreza.

Zemlje EU u posljednjih 20 godina postale su bogatije 50-70%. Ekonomija je naraslo mnogo brže od stanovništva. Ipak, EU sada broji 20 milijuna nezaposlenih, 50 milijuna siromašnih i 5 milijuna beskučnika. Većina transnacionalnih koncerna poput Siemensa ili BMW-a izmiću nacionalno-državnom ubiranju poreza, mala i srednja poduzeća, koja stvaraju veliki dio radnih mjesta, to ne mogu.

Ironija je povijesti da će upravo gubitnici globalizacije u budućnosti trebati plaititi sve, socijalnu državu kao i funkcionirajuću demokraciju, dok će pobjednici globalizacije postići zarade iz snova i izvući se od odgovornosti za demokraciju budućnosti. Iz toga proizlazi da je veliko pitanje za socijalnom pravdom u eri globalizacije potrebno nužno teorijski i politički obraditi.

Nacionalna država gubi suverenitet između svjetske ekonomije i individualizacije; Što činiti? Dijagnoza glasi: kapitalizam ostaje bez rada i čini ljude nezaposlenima. Time se raspada povijesni savez između tržišne ekonomije, socijalne države i demokracije.

Potrebno je napraviti distinkciju između pojmova globalizacije i globalizma.

Globalizmom se oznčava shvaćanje da svjetsko tržište izgurava ili zamjenjuje političko djelovanje.

Globalitet podrazumjeva da već odavno živimo u svjetskom društvu i to u smislu da predodžba zatvorenih prostoja postaje fiktivna. Nijedna zemlja, nijedna skupina ne može se zatovriti pred drugom. Pri tome „svjetsko društvo“ podrazumijeva ukupnost socijalnih veza, koje nisu integrirane u

nacionalno-državnu politiku ili njome određene. Kako se i do koje mjere ljudi i kulture svijeta vide povezani jedni s drugima u svojim razlikama i koliko ova svjetsko-društvena predodžba o sebi postaje relevatna za ponašanje?

„Svijet“ u kombinaciji riječi „svjetsko društvo“ podrazumijeva prema tome razliku, raznorodnost, a „društvo“ podrazumijeva ne-integriranost, tako da se svjetsko društvo može shvatiti kao raznorodnost bez jedinstva.

Globalizacija pak podrazumijeva procese kojih je posljedica ta da transnacionalni akteri, njihove šanse za moć, orijentacije, identiteti i mreže potkopavaju nacionalne države i njihov suverenitet i međusobno se povezuju.

Što globalitet čini neopozivim? 1. Geografsko širenje i rastuća interakcijska gustoća međunarodnog djelovanja, globalana umreženost financijskih tržišta i rast moći transnacionalnih koncerna, 2. Informacijsko- i komunikacijsko-tehnološka neprekidna revolucija, 3. Univerzalni zahtjevi za ljudskim pravima, 4. Bujice slika globalnih kulturnih industrija, 5. Postnacionalna, policentrična svjetska politika, 6. Pitanja globalnog siromaštva, 7. Globalno uništavanje okoliošta, 8. Transkulturni sukobi na jednom mjestu.

Globalitet označava činjenicu da od sada ništa što se odigrava na našoj planeti nije tek lokalno određen događaj, već da svi izumi, pobjede i katastrofe pogađaju cijeli svijet, a mi svoj život i djelovanje, svoje organizacije i instirucije moramo preorijentirati i reorganizirati po osovini „lokano-globalno“.

Globalizacije je pak proces koji stvara socijalne povezanosti i prostore, te povećava vrijednost lokalne kulture. Globalizacija podrazumijeva i ne-svjetsku državu. Točnije- svjetsko društvo bez svjetske države i bez svjetske vlade. U vladajućem mišljenju globalizacija se jednostavno stavlja u vezu prije svega s ukidanjem domaćih radnih mjesta i novim premještanjem u zemlje niskih plaća. Globalizacija podrazumijeva prije svega jedno: denacionaliziaciju ali i moguću transformaciju nacionalne u transnacionalnu državu.

Što podrazumijeva globalizacija?

Nacionalno-državni suverenitet nad informacijama kao dio političkog suvereniteta stavljen je van snage- barem što se tiće priključivanja u prostor globalne komunikacije: informacijska globalizacija. Povijesno iskustvo globalnih ekoloških kriza i zahtjev za „održivim razvojem“ iskristaliziralo je ekološku globalizaciju. Postoje još i pojmovi ekonomske globalizacije, globalizacije radne kooperacije odnosno proizvodnje, kulturna globalizacija.

U tom kontekstu mnogi, za razliku od globalizacije, govore o internacionalizaciji. Time se misli na to da se trgovačke veze još uvijek dominantno odigravaju između visoko industrijaliziranih zemalja unutar velikih privrednih prostora Europe, Amerike i pacifičkog prostora.

Globalizacija podrazumijeva opipljivo odbacivanje granica u svakodnevnom djelovanju u različitim dimenzijama gospodarstva, informacija, ekologije, tehnike, transkulturalnih sukoba i građanskog drušva. Globalitet podrazumijeva to da se slama jedinstvo nacionalne države i nacionalnog društva; grade se sasvim novi odnosi moći i konkurecije, sukobi i presjecanja između nacionalno-državnih

jedinica i aktera s jedne te transnacionalnih aktera, identiteta, socijalnih prostora, stanja i porecesa, s druge strane.

U razmišljanju o transnacionalnom civilnom društvu postaju vidljivi sociokulturni procesi, iskustva, sukobi i identitei koji se orijentiraju prema „modelu jednog svijeta“, prema transnacionalnim socijalnim pokretima, prema globalizaciji „odozdo“, prema jednom novom svjetkom građanstvu. Ovdje se slama aksiomatika koja modernu izjednačava s nepoltičnim pojedinačnim društvom. Svjetsko društvo bez svjetske države podrazumijeva društvo koje nije politički organizirano.

Post-internacionalna politika: prekida se s nacionalno-državnim razmišljanjem, ali ne tako da se na mjesto anarhije nacionalnih država postavlja jedan svjetski sistem svjetskog tržišta, već tako što se razlikuju dvije faze međunarodne politike. Globalizacija u ovom okviru znači da je čovječanstvo za sobom ostavilo eru međunarodne poltike. Ona je bila karakterizirana time da su nacionalne države dominirale međunarodnom scenom, monopolizirale je. Sada je započela era post-internacionalne politike, u kojoj nacionalno-državni akteri moraju dijeliti pozornicu i moć sa međunarodnim organizacijama, transnacionalnim koncernima, kao i transnacionalnim socijalnim i političkim pokretima.

Maksima: misli globalno, djeluj lokalno! naočigled postaje stvarnost. Vidimo kako međunarodne institucije i sporazumi postaju sve važniji. Polako raste osjećaj sa se narodima, umjesto na čisto nacionalnoj razini, može vladati i kroz nove međunarodne institucije. Građani i građanske inicijative igraju ulogu da potpomažu decentralizaciju politike.

Postoji i tehnološka dimenzija globalizacije. Gustoća i značaj međunarodnih međuzavisnosti dobili su jednu novu kvalitetu. Upravo je tehnologija ukinula geografske i socijalne razdaljine kroz nadzvučne avione, računala, zemaljske satelite i mnoge druge izume, koji danas omogućuju da sve više ljudi, ideja i robe brže i sigurnije nego ikada ranije prelaze prostor i vrijeme. Upravo je tehnologija ta koja je ojačala međuzavisnost lokalnih, nacionalnih i međunarodnih zajendica, i to u tolikoj mjeri kakvu nijedna povijesna epoha nikad do sada nije iskusila.

Posljedice globalizacije: opravdana je trdnja da sposobnost djelovanja država u jednom sve kompleksnijem međunarodnom okruženju kreše oboje: državnu autonomiju i državnu suverenost. Sama suverenost danas se mora shvatiti kao podjeljena moć, koju podijeljenu koristi cijeli niz aktera- nacionalnih regionalnih, međunarodnih- i koja je ograničena i okovana ovom imanentnom pluralnošću.

Svjetsko rizično društvo: ekološka globalizacija kao prisilna politizacija. Svi mogu biti suočeni s posljedicama znanstveno-industrijskih odluka jer su prijeteće opsnosti rezultat ljudskih odluka. Ekološka krizna svijest se u paničnim i histeričnim izljevima također može iskaliti u nasilju protiv skupina i stvari. Istodobno, ipak, po prvi put postoji mogućnost iskustva zajedničke sudbine, što –paradoksalno- s bezgraničnošću stvorene prijetnje budi kozmopolitsku svakodnevnu svijest, koja možda čak ukida grancie između čovjeka, životinje i biljke: opasnosti stvaraju društvo; globalne opasnosti stvaraju globalno društvo.

Mogu se razlikovati tri vrste globalnih opasnosti. 1. Sukobi oko „loše“ strane medalje različitih „dobara“, znači bogatstvom uvjetovano ekološko uništenje i tehničko-industrijske opasnosti (poput ozonske rupe, efekta staklenika, ali i nepredvidive posljedice genetičke tehnike i reprodukcijske

meducine) i kao 2. Siromaštvom uvjetovano ekološko uništenje i tehničko-industrijske opsnosti. Postoji bliska povezanost između siromaštva i uništenja okoliša.

Tako rastu industrije koje posjeduju tehnološke potencijale da stave u opasnost okoliš i život, a zemlje o kojima je riječ istodobno ne raspolažu institucionalnim i političkim sredstvima za spriječavanje mogućih uništenja.

Opasnosti postoje i od nastajućeg fundamentalističkog ili privatnog terorizma. Sve se manje može isključiti da će u budućnosti ne samo državno-vojno, već i privatno raspolaganje sredstvima masovnog uništenja, kao i potencijalima (političke) prijetnje koji se time mogu postići, postati novi izvor opasnosti u svjetskom rizičnom društvu. Postavlja se pitanje mođudjelovanja između ekološkog uništenja, ratova i posljedica nedovršene modernizacije.

Lako se može zamisliti da zemlja koja živi u rastućem siromaštvu želi do samog kraja eksploatirati okoliš. U očaju oružanom silom može posegnuti za stranim resursima preživljavanja. Ekološka uništenja (npr. poplavljivanjne Bangladeša)mogu dovesti do masovnog bijega, što se pak može preliti u ratni sukob. Ili države kojima prijeti ratni poraz mogu posegnuti za „krajnjim sredstvom“ samouništenja i uništenja drugih atomskim ili kemijskim pogonima. „Spirala uništenja“.

Posljedice razvoja svjetskog tržišta duboko zadiru u kulture, identitete i životne stilove. Globalizaciju ekonomskog djelovanja prate valovi kulturne transformacije, procesa koji se naziva „kulturna globalizacija“.

Macdonaldizacija (prema Becku je pogrešna). Prema toj tezi, sve se više i više probija univerzalizacija u smislu ujednačavanja životnih stilova, kulturnih simbola i transnacionalnih oblik aponašanja. Globalna kulturna industrija sve više znači konvergenciju kulturnih simbola i životnih oblika. To je jedna negativna utopija. To je jedan svijet, ali ne kao priznavanje različitosti, međusobne otvorenosti, dakle pluralističko-kozmopoltiskih slika o sebi i drugima, već upravo suprotno kao svijet jednog proizvoda. U njemu su lokalne kutlure i identiteti iskorjenjeni i zamjenjeni simbolima svijeta robe, koji potječu iz reklamnog dizajna i dizajna imagea multinacionalnih koncerna. S kupovnom moći završava socijalno ljudsko biće, a prijeti i počinje isključivanje.

Kod globalizacije se uvijek radi o lokalizaciji. „Globalno“ znači, prevedeno, „na više mjesta istovremeno“, dakle translokalno. Stoga nije ni čudo da ovaj lokalno-globalni neksus u računici velikih koncerna igra središnju ulogu. Coca-Cola opisuje svoju strategiju kao „globalnu lokalizaciju“. Njihovi šefovi i manageri nalgašavaju da se u globalizaciji ne radi o tome da se po cijelome svijetu izgrade tvornice, već o tome da se postane dijelom pojedinačnih kultura. „Lokalizam“ je ime njihove poduzetničke strategije, koja postaje sve značajnija s prakticiranjem globalizacije.

Globalizirano bogatstvo- lokalizirano siromaštvo. Globalizacija i lokalizacija su dakle ne samo dva momenta, dva lica jednoga. One u istodobno i pokretačke snage i izražajni oblici jedne nove polarizacije i stratifikacije svjetskog stanovništva u globalizirane bogate i lokalizirane siromašne. Glokalizacija je prije svega jedna podjela privilegija i obespravljenosti, bogatstva i siromaštva, mogućnosti i bezizlaznosti, moći i nemoći, slobode i neslobode. Ono što je za jedne slobodan izbor, za druge je nemilosrdna sudbina. Prije su bogati trebali siromašne da bi postali i ostali bogati. Sada bogati više ne trebaju siromašne. Teško si je prestavitio čemu bi novi „glokalizirani bogati razgovarali s novim „globaliziranim“ siromašnima, zašto bi trebali osjetiti potrebu ulaska u kompromise.

Siromašni nisu više djeca božja, na kojima se prakticiraju iskupljujuća djela milosrđa. Oni nisu rezervistička vojska, koja se mora pripraviti za povratak u proizvodnju vrijednosti. Oni nisu potrošači, koji se trebaju dovesti u iskušenje ili uvjeriti da pri oporavku privrede preuzmu vodstvo. Od siromašnih nema nikave koristi više.

Ono novo u eri globalizacije jest da se gubi povezanost između siromaštv ai bogatstva, i to zbog globalizacije. Jer, ona razdjeljuje svjetsko stanovištvo na globalizirane bogate, koji svladavaju prostor i nemaju vremena, i lokalizirane siromašne, koji su vezani uz prostor, a svoje vrijeme, s kojim nemaju što činiti, moraju ubiti. Između ovih pobjednika i gubitnika globalizacije ubuduće neće postojati niti jedinstvo niti ovisnost. Najvažnija posljedica jest da se raspada dijalektika godpodar-rob.

Kapitalizam bez rada. Ponestaje li radnom društvu rada? Produktivnost raste u razmjeniram da sa sve manje rada možemo proizvesti sve više dobara. Kapitalizam ukida rad. Nezaposlenost više nije marginalna sudbina, ona potencionalno pogađa sve- i demokraciju kao životnu formu. Globalni kapitalizam, koji se oslobađa odgovornosti za zapošaljavanje i demokraciju, time potkopava vlastitu legitimnost. Budućnost demokracije s onu stranu radnog društva mora dobiti nove temelje. Idemo prema kapitalizmu bez rada- i to u svim postindustrijskim zemljama svijeta.

Tri mita zakljanjaju javnoj debati uvid u ovo stanje. Kao prvo: sve je ionako prekomplicirano-mit o nepreglednosti. Drugo: predstojeći uzlet uslužnog društva spasit će radno društvo- mit o uslužnim djelatnostima. Teće: samo moramo drastično smanjiti davanja na plaće, tada će se problem nezaposlenosti rasplinuti u zrak- mit o troškovima.

Odavno se ne radi o preraspodjeli posla već o preraspodjeli nezaposlenosti. Kapitalizam koji se sastoji još samo od vlasnika, koji ne cilja ni na što osim na zaradu i isključuje zaposlene, socijalnu državu i demokraciju, ukida svoju vlastitu legitimnost. Demokracija je u Europi i SAD-u rođena kao „demokracija rada“- u smislu da se demokracija oslanjala na sudjelovanje u plaćenom radu. Zapadna veza kapitalizma s političkim, socijalnim i ekonomskim uvijetima pravnima nije nekakvo „socijalno dobročinstvo“. Osniva se na uvidu da samo ljudi koji imaju stan i sigurno radno mjesto i time materijalnu budućnost, jesu ili će postati građani, koji demokraciju čine svojom i živućom. Bez materijalne sigurnosti nema poltiičke slobode. Nema demokracije, već prijetnje novih i starih totalitarnih režima i ideologija.

Shvaćanje društva Prve moderne A.D.Smith je jezgrovito označio kao „metodološki nacionalizam“: društvo i država promišljaju se, organiziraju i žive potpuno se preklapajući. Pri tom se pretpostavlja državno-političko fiksiranje i vladavina prostorom. Teritorijalna država postaje kontejner društva. Drugačije rečeno: državno polaganje prava na moći i kontrolu utemeljuje i kreira društvo. Nacionalno-državna društva stvaraju i konzerviraju na raj način kvazi-esenscijalističke identitete u svakodnevnici. Djelovanja i žeivljenja u državno-društvenim prostorima i identitetima raspada se u tijeku ekonomske, političke, ekološke, kulturne i biografske globalizacije.

Biografska globalizacija. Npr. Jedna žena živi mjesno poligamno, voli ono što se naizgled međusobno isključuje, Afriku i Tutzing. Transnacionalna mjesna poligamija, brak s više mjesta, koja pripadaju različitim svijetovima- to su ulazna vrata globaliteta u osobnom životu, ona vode ka globalizaciji biogafije. Globalizacija biografije znači: kontrasti svijeta događaju se ne samo tamo vani, već u središtu vlastitog života, u multikulturalnim brakovima i obiteljima, u poduzeću, u krugu prijatelja, u školi. Sve je oočiglednija činjenica da svi živimo glokalno.

Treći i Prvi svijet, ozonska rupa i kravlje ludilo, mirovinska reforma i nezadovoljstvo političkim strankama- događaju se u vlastitom životu. Štoviše: ono čini i dobar dio osobnosti, svojstvenosti vlastitog života. Vlastiti život je mjesto glokalnog. Osobni život više nije vezan s nekim mjestom. To je život „na putovanju“, nomadski život na Internetu, transnacionalni život.

Kako se razlikuju globalitet, globalizacija i globalizam?

Globalizacija naglašava procesni karakter transnacionalnog u dimenzijama koje smo postavili; pod time se misli na: intenziviranje transnacionalnih prostora, događaja, problema, konflikata, biografija. Pokret koji treba shvatiti kao kontingentan i dijalektički-glokalan.

Pojam globalitet cilja na jedno utvrđivanje realiteta. On podrazumijeva svjetsko društvo koje treba shvatiti kao neopozivo, multidimenzionalno, policentrično, kontingentno i političko.

Globalizam je neoliberalna ideologija vladavine svjetskog društva. Pokušaj njegove kritike bit će poduzet u trećem djelu- Zablude globalizma.

Tko razlikuje Prvu od Druge moderne, nacionalno od svjetskog društva, poziva se ne samo na jednu drugu društvenu epohu, već na jedno drugo shvaćanje društva. Jedinstvo države, društva i pojedinca koje podrazumijeva Prva moderna, raspada se. Svjetsko društvo ne podrazumijeva svjetsko državno društvo ili svjetsko privredno društvo, već ne-državno društvo. „Bezdržavnost“ znači da postoji odnos konkurencije između nacionalnih država i nacionalnih društava s jedne i nemirne nepreglednosti svjetsko-društvenih povezanosti, aktera i prostora djelovanja s druge strane.

U Drugoj moderni uz svjetsko društvo nacionalnih država nastaje jedno moćno, ne-državno svjetsko društvo, koje se sastoji od sasvim različitih transnacionalnih aktera. Njihove karakteristike su: Oni djeluju na više mjesta, prelazeći granice, dakle transnacionalno i utoliko ukidaju teritorijalni princip nacionalne države. Njihovo djelovanje je inkluzivno. (transnacionalni koncerni i aktivisti Greenpeacea aktivni su u više država istovremeno, njihovi članovi pripadaju različitim nacijama itd.) Oni često djeluju efikasnije od nacionalno-državnih institucija (uklanjanje nezaposlenossti, osiguranje blagostanja, ali i utjerivanje osobnih prava). Ne-državni, transnacionalni akteri stvaraju svoj vlastiti, takoreći „inkluzivni suverenitet“, takošto ekskluzivne teritorijalne države okreću jednu protiv druge.

Dakle, u svjetsko-državnom prostoru djelovanja imamo posla s politizacijom putem depolitizacije država. 53% svih svorenih gospodarskih vrijednosti proizlazi iz transnacionalnih koncerna, a ne od nacionalno aktivnih poduzeća. Time kopne mogućnosti utjecaja nacionalne države i pojedinih vlada na stvaranje radnih mjesta i osiguranje blagostanje građana.

Svjetsko društvo podrazumijeva teritorijlno ne-fiksirano, ne-integrirano, ne-ekskluzivno „društvo“, što ne znači da ova vrsta socijalne raznolikosti i kulturne različitosti uopće nema i ne poznaje nikavu povezanost s mjestom . Ali, trenutno se raspada ono socijalno. Za razliku od zajednice vezane za mjesto, digitalno prenošeni oblici razgovora ne počivaju na rodbinskim, tradicionalnim ili socijalnim vezama ili na prostornom susjedstvu, već jedino na zajedničkim interesima u i oko mreže.

Transnacionalne države su , naime, kao prvo ne-nacionalne države, dakle, i ne-teritorijalne države. Moraju se shvatiti kao potpuno probijanje, kao protumodel kontejner-teoriji države i društva. Kao drugo: model transnacionalne države niječe doduše nacionalnu državu, ali potvrđuje pojam države. Ali, transnacionalne države nisu inter-nacionalne države ili supra-nacionalne države.

Država članica- multilateralizam. Višerazinska politika-supranacionalna država. I transnacionalne se države, kao što naglašavaju multilateralizam i pokušaj višerazinske politike, trebaju shvatiti kao međudržavni kooperacijski model. Središnja razlika : unutar teorije transnacionalnih država politički kooridnacijski sustav više ne peoizlazi iz nacionalnog ograničavanja i suprotstavljanja, već teče duž osovine globalizacija-lokalizacija. Transnacionalne države su glokalne države u policentričnoj sjvetskoj politici.

Transnacionalno znači i transkulturno. Pod uvjetom da transnacionalne države priznaju ne-identitet države i svjetskog društva-što to znači za kulturno samoshvaćanje? Ako svjetsko društvo podrazumijeva raznorodnost bez jedinstva, a nacionalno društvo jedinstvo s ograničenom raznolikošću, onda transnacionalna država znači utvrđenu raznorodnost. To znači da se s one strane i globalizacije i lokalizacije varijante glokalnih kultura mogu iskusiti i priznati u svjetsko-društvenoj povezanosti. Na taj način se osovina globalno-lokalno lako širi u lokalno-lokalno.

Protuigrači transnacionalnih koncerna: nacionalne države pate od jedne smrtonosne bolesti: kopnjenja poreza. Transnacionalne države moraju dakle pokrpati rupe za porezni brijg kako bi razvije političku i socijano-političku moć i kompetentnost. Međunarodni koncerni ulaze u proturječje. S jedne strane žele sa sebe skinuti državen uzde, sljede dakle politiku minimalizacije države. S druge strane, ovise o tome da im transnacionalni prostor kroz koordinate ostane uračunjiv. Jer, bezgranično siromaštvo ne ukida samo demokraciju, već na kraju i tržište i profite.

ZABLUDE GLOBALIZMA

1.Metafizika svjetskog tržišta, 2. Slobodna svjetska trgovina, 3. Ekonomska internacionalizacija, a ne globalizacija, 4. Dramaturgija rizika, 5. Odsustvo politike kao revolucije, 6. Mit linearnosti, 7. Kritika katastrofičarskog razmišljanja, 8. Crni protekcionizam, 9. Zeleni protekcionizam, 1. Crveni protekcionizam.

Preporod marksizma kao ideologije managementa. Neka vrsta pokreta vjerske obnove koja navješćuje spas svijeta u duhu tržišta. Neoliberalni globalizam je u tom pogledu visoka politika, koja se ipak pretvara da je potpuno nepolitična. Odsustvo politike kao revolucija! Ideologija glasi da ljudi ne djeluju, već provode zakone svjetskog tržišta, koji- nažalost- tjeraju na minimiranje socijalne države i demokracije. Ipak, tko vjeruje da globalizacija podrazumijeva izvršenje zakona svjetskog tržišta, koji s moraju prvoesti tako i nikako drugačije, vara se.

Ekonomska globalizacija nije mehanizam, nije atomatizam već skroz naskroz politički projekt, i to transnacionalnih aktera, institucija i koalicija diskursa- sVjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije, Organziacije za ekonmsku suradnju i razvoj, multinacionalnih koncerna kao i drugih međunarodnih organizacija koje vode neoliberalnu ekonomsku politiku.

Mit linearnosti. Rijetko je neki stereotip tako temeljito pobijen kao ovaj mit lineranosti. Globalizacija je svuda dovela i do novog značenja lolaknog. Izraz, „globalna kultura“ ionako dovodi u zabludu. Nastaju transnacionalne, translokalne kulture, odnosno socijalni prostori i „krajolici“. Turistički boom, izgradnja malih transnacionalnih svjetova specijalista, koji su jedva vezani uz određena mjesta, rastući broj međunarodnih institucija, agencija, grupa, pokreta, koji je upliću u sva moguća i nemoguća pitanja, pobijanje malog broja prihvaćenih jezika (engleski, španjolski).

Kritika katastrofičarskog razmišljanja. Večina ljudi vjeruje da kad – kao što je Hannah Arendt formulirala- društvu koje se temelji na stjecanju, ponestane plaćeni rad, to je onda „kriza“ ili čak katastrofa. Mnogu naraštaji i epohe sanjali su o tome da se konačno oslobode jarma rada ili da ga olabave, timešto sve manje ljudske radne snage stvara sve više bogatstva. Sada smo stigli dotle, ali nitko ne zna kako postupati s tom situacijom.

I upravo masovna nezaposlenost u Europi nije kriza. Sli to nije niti katastrofa, jer bi zamjena rada kroz djelomično ili potpuno automatiziranu proizvodnju-pravilno primjenjena- mogla otvoriti epohalne šanse slobode.

Crni protekcionizam. Crni protekcionisti zapliću se u jedno posebno proturječje: oni do neba uzdižu nacionalnu državu i istodobno je demontiraju neoliberalnom križarskom vojnom slobodnog svjetskog tržišta. Jednom rukom prizivaju vrijendost nacije (obitelji, vjere, zajedništva, zajendice), a drugom neoliberalnim misionarskim zanosom otvara ekonomsku dinamiku koja potkopava iste te konzervativne vrijendosti.

Neoliberalna strategija globalizma je proturječna sama u sebi. Pokušaj da se kroz relativno poboljšanje vlastite produktivnosti dobiju radna mjesta do određenog je stupnja zasigurno legitiman. Puno zapošaljavanje ovisilo bi po tome o spremnosti drugih zemalja da pristanu na još veće trgovinske deficite. Političke grancie su postavljenje, budući da ionako daljnjom revaluacijom vlastite valute određene viškom, što naročito teško pogađa upravo problematične sektore.

Besmislenom stvar postaje pak onda kada se borba za višu radnu produktivnost između najviše razvijenih industrijskih zemalja primarno vodi u obliku smanjenja troškova doprinosa za plaće. Može doći do toga da se reducira općenita potržnja na kupovno najjačim tržištima. Crni protekcionizam je dakle proutječan u dvostrukom smislu: on ukida zajedništvo u koje se zaklinje, i ekonomsku je kontraproduktivan.

Zeleni protekcionizam. Zeleni protekcionisti otkrivaju nacionalnu državu kao politički biotp kojemu prijeti izumiranje, koji štiti ekološke standarde pred grabljenjem svjetskog tržišta i stoga je i sam, kao i priroda, vrijedan zaštite. „Eko-protekcionistička politika“ koja želi tržišta sa striktinim ekološkim regulacijama otkopčati od tržišta s manje striktnim ekološkim regulacijama, može vrijediti kontraproduktivno. Ona štiti industrije čiji su ekološki standardi relativno nezavisniji od onih u manje razvijenim ekonomijama i spriječava širenje viših standarda u regijama s manjkavom ekološkom sviješću, dakle tamo gdje su oni, ekološki gledano, mnogostruko najhitniji.

Crveni protekcionizam.“ Marksistički Uskrks“. Nema sumnje, politika socijalnog izravnavanja i socijalne savjesti u eri globalizacije zapada u vrlo neugodan škripac: bez razgradnje socijalnih troškova i troškova doprinosa za plaće rastu brojke nezaposlenosti; bez novih radnih mjesta pak prijeti da će se urušiti cijeli sistem naplećenom radu izgrađene socijalne sigurnosti. Neki stoga posežu za radikalnim protusredstvom, odbacujući cijelu alternativu koja je stvorila ovaj nesretni škripac: svjetska trgovina (kapitalizam) plus socijalna država. To pak znači da tko god uopće nešto želi promjeniti, mora biti „neprvedan“, potkresati ili ukinuti prava, poticati i osigurati vlastitu inicijativu....

ODGOVORI NA GLOBALIZACIJU

Iz svega ovoga jedino se može izvući jedan zaključak, a to je da konačno treba otvoriti debatu o političkom oblikovanju globalizacije. To kao prvo podrazumijeva odlučnu kritiku neoliberalne ideologije globalizma, njezine ekonomske jednodimenzionalnosti, njezinog jednosmjernog razmišljanja, njezinog političkog svjetsko-tržišnog autoritarizma koji se pravi da je nepolitičan, a snažno politički djeluje. Ne može se dovoljno često ponavljati: s erom globaliteta ne oglašava se kraj politike, već se otvara njezin novi početak.

A koji se politički odgovori na globalitet naziru? 1. Međunarodna suradnja, 2. Transnacionalna država ili „inkluzivni suverenitet“, Suvlasništvo nad kapitalom, 3. Nova orijentacija obrazovne politike, 4. Jesu li transnacionalni poduzetnici a-demokratski, anti-demokratski?, 5. Savez za građanski rad, 6. Što dolazi nakon Volkswagen-izvozne nacije? Novi kulturno-političko-ekonomski ciljevi, 7. Ekspermintalne kulture, tržišne niše i društvena samoobnova, 8. Javni poduzetnici, samo-radnici, 9. Društveni ugovor protiv isključivanja?

1. Međunarodna suradnja

Politička suradnja između nacionalnih država mora se izgraditi kako bi se ograničilo ili spriječilo „trgovanje“ koje mogu inscenirati globalna poduzeća, kako bi minimirala porezna davanja, a maksimirala državne subvencije. Ovdje je zadaća politike u tome da se javnosti pojasni da globalizacija ne može značiti da se sve prepusti tržišnim silama. S globalizcijom raste potreba za obvezujućim međunarodnim regulativama, međunarodnim konvencijama i institucijama za prekoračenje transakcije. Globalizcija treba ići rukupod ruku s boljom koordinacijom politike između suverenih nacionalnih država, boljim međunarodnim nadgledanjem banaka i financijskih institucija, smanjenjem međudržavnih poreznih dumpinga (npr. Unutar EU) i bližom suradnjom u međunarodnim organizacijama te njihovim jačanjem u smislu veće pokretljivosti i efikasnosti.

Za to trebamo međunarodne sporazume u okviru supranacionalnih institucija. EU, G-7, Međunarodni monetarni fond i novu Svjetsku trgovinsku organizaciju WTO. Međunarodni tokovi trgovine i investicija, koji čine bit globalizacije, koncentriraju se prije svega unutar takozvane trijade: na europske države i izvaneuropske industrijske države skupne G-7- dakle Kanadu, Sad, i Japan. Moramo iskoristiti političke mogućnosti djelovanja za bolju međunarodnu suradnju. Nacionalne države bi se tako trebale dogovoriti i umrežiti da transnacionalnim poduzećima postave granice, dakle da ih koncerni više ne mogu okretati jednu protiv druge, i da mogu obnoviti svoje državno-političko polaganje prava na moć i oblikovanje.

Međunarodna suranja bi trebala osugurati nacionalnu investicijsku državu tako da se uključene države s jedne strane odreknu „sistemske konkurencije“, da bi se s druge strane međusobno osposobile da vlastitoj domaćoj ekonomiji putem nacionalne socijalne i industrijske politike stvore međunarodne konkurecijske prednosti na visokoj socijalnoj razini.

2. Transnacionalna država ili „inkluzivni suverenitet“

(U prihvaćenim globalizacijskim tezama mnogo toga nijenovo, a ponešto je i krivo. Da ekološka politika upada u „globalizacijsku zamku“, da je zaštita okoliša u kontekstu globalne konkurencije jednostavno preskupa, mogli bi pak biti točno. Ekološki su predvodnici danas skoro uvijek manje zemlje, koje su snažno integrirane u svjetsko tržište. One istodobno spadaju u uspješnije zemlje ina tržištu rada. Zaštita okoliša dakle nije prepreka opstanku u globalnoj konkurenciji, naprotiv, razumna ekološka politika postaje ključni indikator za konkuretnost neke zemlje. )

Na pitanje kako semože izgraditi i postići politička arhitektura transnacionalnih država može se odgovoriti upućujući na dva cilja: načelo pravnog pacifizma i federalističko načelo međudržavne kontrole. Načelo pacifizma poćiva na međunarodnom pravu.

Postoje dobri razlozi za uvjerenje da transnacionalni pravni prostori i institucije više nisu luksuz, već odavno potreba za sve države u globalnoj eri, i to stoga što nacionalne države u procesu globalizacije na sve više polja djelovanja ne gube možda normativno pravnu moć odlučivanja, ali gube kontrolu nad provođenjem zakonskih regulativa. Budući da u naplati poreza ili u borbi protiv nezaposlenosti i ekonomskog kapitala posižu u prazno pojedinačne države su prisiljene na transnacionalnu suradnju u svrhi provođenja nacionalnog prava.

Značajan problem leži u tome da instanca koja kontrolira pojedinačne države ne smije biti naddržavna. Naddržavna instanca bi bila nedjelotvorna ili bi je monoplizirao najjači i na kraju bi dovela do jedne svjetske države. To bi ipak bila tiranska tvorevina od koje na kraju nitko ne bi io u stanju pobjeći.

Transnacionalni federalizam podrazumijeva politiku aktivne samointegracije pojedinačnih država, kako bi se na taj način obnovile kao pojedinačne glokalne države i ograničile moć transnacionalnih središta.

Inkluzivni suverenitet podrazumijeva da odricanje suverenitetskih prava ide ruku pod ruku s dobivanjem političke moći oblikovanja na temelju transnacionalne suradnje. Ovo može uspjeti samo onda kada se globalizacija uspješno shvaća i oblikuje kao politički projekt. Tek na taj način postaje moguće da suglasnost, radna mjesta, porezi i političke slobode rastu i lokalno i transnacionalno. Europa je u ovom smislu postala laboratorijski pokus inkluzivnog suvereniteta.

3. Nova orijentacija obrazovne politike . Ako se rad zamjenjuje znanjem i kapitalom, onda se radu kroz znanje mora dati nova vrijednost ili novi oblik. To pak znači: investirati u obrazovanje i istraživanje.

4. Jesu li transnacionalni poduzetnici a-demokratski, anti-demokratski?

Transnacionalni kapitalizam koji ne plaća poreze i ukida plaćeni rad, gubi svoj legitimitet. Projekt tržišne ekonomije uvijek je bio i politički projekt- blisko povezan s demokracijom. Denokracija je pak skupa stvar. I ništa neće voditi mimo toga da se pobjednike globalizacije podsjeti na njihove obveze prema demokratskim institucijama, a to znači: pozvati virtualne porezne platiše na blagajnu. Bezgranično samoostvarivanje kapitala mora se naime vezati:

kao prvo za mjesta, a kao drugo za proizvode (prijetnja bojkotom). Postoji jedan jako jednostavan put da se potrošačkim pokretima priskrbi znatna politička snaga: obaveza jasno čitljive deklaracije proizvoda; socijalne, demokratske i ekološke etikete, koje obavještavaju o uvjetima proizvodnje i jamstvo za proizvod, tako da se nameću financijske kazne ako se dokaže da podaci na proizvodu nisu točni.

Tko god vodi trgovinu u svjetskim razmjerima, mora biti spreman sudjelovati u svjetskoj odgovornosti za socijalne i političke uvjete te trgovine. Ovaj politički odgovor na globalizaciju ujedinjava ono što izlgeda nespojivim: kontrolu na licu mjesta i poduzetničku samokontrolu. Ni socijalne ni ekološke klauzule ipak nisu svemogući lijek za ukroćivanje svjetske ekonomije. Njihove granice su vidljive na porvi pogled: one djeluju u prvom redu kod branši i država orijentiranih prema izvozu.

5. Savez za građanski rad

Do koje je mjere moguće iskovati savez između transnacionalnog kapitala i transnacionalne politike, kako bi izgradile i razvile tendencije prema istodobnom decetralnom i transnacionalnom društvu? Jedan novi društveni ugovor morao bi polaziti od sljedećega: naš rad je postao tako produktivan da trebamo manje rada za proizvodnju sve više roba i usluga. Materijalno-socijalna integracija ljudi putem plaćenog rada je zasigurno kao i prije značajan, ali ne više i jedini oblik.

Javni ili građanski rad. Rad sa starijim ljudima, hendikepiranim, beskučnicima,... ekološki angažman i puno toga što je do sada bio dobrovoljan rad, treba učiniti ekonomski vidljivim, dakle, plaćenim (npr. U obliku građanskog novca, čija visina oprilike odgovara socijalnoj pomoći). Građanski rad mogao bi gradove učinit pogodnima za život, utrošenu energiju efikacijom, a demokraciju življom. On nije zamjena za plaćeni rad, već dopuna.

6. Što dolazi nakon Volkswagen-izvozne nacije? Novi kulturno-političko-ekonomski ciljevi

Ciljevi proizvodnje određenih masovnih dobara (npr. izvoz njemačkih auta)stavili su u pogon motor bogatstva. Ali ljude duboko uznemiruje da su izvori blagostanja počeli presušivati ili izbijaju radikalno nejenako. Jedan od izazova leži u činjenici da zemlje Jugoistočne Azije u međuvremnu jednako dobro, a jeftinije mogu proizvesti ono što je do sada nosilo npr. Njemački zaštitni znak. Masovna su dobra ta koja zemlje u razvoju često mogu jefitnije proizvesti.

Inovacija je u svjetskm društvu odnosni pojam. On podrazumijeva i tjera da se izumljuje i radi ono što drugi ne rade i još ne mogu raditi. Ne može se biti za nos naprijed, ako se čezne za time da se izjednači s drugima. Što bi na mjesto Volkswagen-izvozne nacije moglo sutpiti? Koje tržišne i kulturne inovacije nose u Drugu modernu? Svjetsko tržište nagrađuje razliku. Treba dakle, ono što se osuđuje (regionalne posebnosti) otkriti i razviti kao jačinu i šansu. (Ekološke proizvode).

Individualizranje – ovdje leži šansa da se lokalni individualizam Zapadne Europe pretvori u konkurentnu prednost na svjetskom tržištu. Razviti visoko individualizirane porizvode i usluge, kao i s njima povezane radne i proizvodne oblike, koji bi pak vjerojatno čak bili radno

intenzivni. Jer indiviualizacija proizvoda i porizvodnje je protunačelno automatizaciji proizvodnje.

Rizična tržišta. Nepoznavanje rizika osvećuje se ne samo politički, već i gospodarski, i to najkasnije kod prodaje. Jedna nezgoda, jedna vijest o nezgodi je dovoljna. Jedno od odlučujućih pitanja Druge moderne stoga glasi- kako stvoriti konsenzus o riskantnim proizvodima i uslugama (npr.GMO-namirnicama)? Tu svoj doprinos trebaju dati socijalni znanstvenici. Jedan novi njemački „zaštitni znak“ mogao bi se dakle sastojati u tome da se isprobavaju i izvoze „paketi prihvatljivih proizvoda“.

Re-regionalizacija tržišta. Globalizacija pretpostavlja niske troškove transporta i energije. Globalizacija se dakle koči, a omogučava jačanje regionalnih tržišnihproizvoda, usluga i rada, ako se ukinu subvencije, koje su temelj niskih troškova transporta. To bi pogodovalo politici regionalnih tržišta kratkih putova, time istodobno i ekološkim oblicima rada i života. Ova politička strategija može se povezati s politikom proizvoda u kojoj takoreći biografije proizvoda postaju integralnim sastojkom.

Svladavanje blokade kulturne hegemonije. Ne treba se čuditi simptomima nedostatka kad se stranim građanima u Njemačkoj uskračuje kruh demokracije. Ne može ovisiti o rasi, religiji, porijeklu i vjerovanju da netko u njemačkom društvu ima građanska prava. Tko ovdje trajno živi, radi, plaća poreze, on pripada tu. Stvarnost se sastoji od ravnodušnosti i agresivnosti u školama,... od klime opće nesigurnosti i gradskih uprava čije zadaće nadilaze njihove snage. Zahtjev da se djeca stranaca rođenoj u Njemačkoj ne dopusti da postanu Njemci, kako bi ih se lakše kasnije deportiralo, tužan je primjer jednog pretjeranog zahtjeva.

7. Ekspermintalne kulture, tržišne niše i društvena samoobnova

Novi čovjek: Iza sebe je ostavio tek sferu doživotnog zaposljenja. Ekonomija za njega nema nikave veze sa zarađivanjem novca. Jedini model ljudskog suživota je onaj diplomacije između suverenih vladara. Životni estetičari su dakle mali despoti koji su izgradili svoju vlstitu naciju koja utemeljuje identitet, naciju koja njeguje svoju povijest (djetinstvo, vl. biografiju), a svoje specifične simbole, zastave, uniforme (stan, stil) ponosno pokazuje. Sve dok granice ostanu nedodirnute, on sa svojim susjedima živi u miroljubljivoj koegzistenciji, i nije im nužno previše prijateljski nastrojen. Nisu naravno isključeni prisilni savezi, kako bi se postigao ovaj ili onaj jasno definiran cilj.

Dva velika kraja Prve moderne: kraj masovne proizvodnje i kraj punog zapošljavanja. Čovjek je spreman učiniti vrlo mnogo za vrlo malo novca; upravo jer se ekonomska prednost i individualistički lom suprotno vrednjuje: visoka identifikacijska vrijednost i vrijednost samoispunjenja neke djelatnosti zamjenjuje, oplemenjuje nisku zaradu.

Nišna proizvodnja omogućuj 3 stvari: kulturni laboratorij budućnosti i inovativni način proizvodnje, a to kao drugo daje nsike proizvodne troškove, proizvodnju na vlastitu inicijativu, dakle bez birokratskih zakona o poticanju oblikovanja budućnosti, što istodobno- kao treće- pretpostavlja i jača regionalne posebnosti i transnacionalno civilno društvenu saomorganizaciju.

8. Javni poduzetnici, samo-radnici

Na mjesto socijalne fugure plaćenog radnika i zaposlenika kao protuigrača kapitalistu i poslodavcu stupa slika samo-radnika, na drugoj strani ona javnog poduzetnika. Samo-radnik zna da više ne mora il ne može samo izviditi rad koji su mu drugi zadali u ispunjenju njihove svete obveze i dužnosti- a ako to ne učine, onda je to njihov propust, ne njegov. On zna i djeluje tako da „svoj“ rad uvijek mora i pronaći, izmisliti i opravdati u smislu socijalno proširene uporabne vrijednosti. To pretpostavlja i jaku identifikaciju s potrebama drugih, kao i sa samim radom. Samo-rad podrazumijeva u ovom smislu uvijek i rad na sebi i rad za druge.

9. Društveni ugovor protiv isključivanja

Početak jedne faze u kojoj produktivnost kapitala raste bez rada. U globalnoj eri važi: rad ima sve više i sve je jeftiniji. Kapitala ima sve manje i sve je skuplji. Padajuće zarade od rada i rastuće zarade od kapitala vode u sve oštriji raskol svijeta u svijet siromašnih i svijet bogatih. Sve više skupina pogođeno je nezaposlenošću i siromaštvom. U industrijskim zeljama Zapada nastaje novi „lumpenproletariat!“, jedna sve veća skupina iskljućenih.

Na ključno pitanje Druge moderne- kako je moguća socijalna pravda u globalnoj eri? Nitko nema odgovor. Pragmatično će se mnogo više raditi o tome da se : kao prvo- ugrade i izgrade osnove sigurnosti, kao drugo- ojačaju socijalne mreže samozbrinjavanja i samoorganizacije, kao treće- postave i održe budnim pitanjima gospodarske i socijalne pravde u svjetskim mjerilima u središtima globalnog civilnog društva.

Mnoge mući čudnovato esencijalističko pitanje- što je Europa? Europa je bila. Ipak, Europa nije geografski, već imaginarni prostor. Ali, pitanje ostaje- nije li politička Europa ipak iluzija? Ono što iritira jest činjenica da politička Europa ne samo da ne postoji, njezino ne postojanje očito se uopće niti ne shvaća kao neostatak. Ne postoji npr. Stvarni europski dnevni list, nema europskog televizijskog progrma....Europa ponajprije nije ništa drugo osim etiketa, naljepnica na utomobilu ili jedna birokratska odredba više.

Iz globalizacijske zamke nema nacionalnog izlaza. Ali ima transnacionalnog. Transnacionalna državna struktura u veličini EU-a mogla bi ponovo stvoriti prednost politike, društveno i ekonomski političke sposobnosti djelovanja za kooperirajuće države, koje se mogu demokratski kontrolirati. I zaista: jaka, demokratska EU mogla bi svoju težinu kao najveća trgovinska sila svijeta upotrijebiti za stvarne reforme-prema unutra i prema van. Moraju se hitno uvesti minimalni socijalni i ekološki standardi. Trebamo ujednačeno oporezivanje u EU. Treba doći do uravnotežene svjetske trgovine. Moramo konačno otvoriti debatu o europskoj ekološkoj poreznoj reformi. Moramo drugim zemljama pomoći u tome da proizvode za vlastito tržište, da vlstito stanovništvo u tome ima udio.

Europa koja se ne zatvara, već na svojim rubovima organizira razmjenu sa susjednim regijama i svjetskim tržištem, svjetsko kroćenje multinacionalnih koncerna.... i time mogućnost promjene elite.

Jedna druga politika će doći tek kad se neka vlada usudi na javno priznanje da tržište više ne uređuje stvari. Tek tada će moći doći New Deal: između generacija, između nezaposlenih i zaposlenih, između spolova, između države i društva. Ako do tog New Deala ne dođe, ako fatalizam postmoderne i neoliberalnog globalizma postane samoostvarivo proročanstvo, to će zaista biti fatalno.