“RELIGIJE” Autor: Dr Radojka Praštalo...RELIGIJE (DR RADOJKA PRAŠTALO) 5 Najpoznatije religije na svijetu su: brahmanizam, budizam, lamaizam, islam, kršćanstvo i jevrejska

“RELIGIJE” Autor: Dr Radojka Praštalo

Religije

2

R E L I G I J E ( D R R A D O J K A P R A Š T A L O )

1

2.1. Religije na Balkanu I dio Dr Radojka Praštalo, Banja Luka, 7. Decembar 2006., Pokret prosvjetiteljstva, Beograd

Uvod

S obzirom da je školstvo kod nas palo na niske grane i s obzirom da su škole potpuno izgubile vaspitnu ulogu, oni koji shvataju da je upravo neprosvijećenost, neobrazovanost i neodgojenost naše populacije uzrok svim našim nevoljama i tragedijama, sve više okreću glavu prema vjerskim institucijama očekujući bar od njih neku pomoć u tom smislu. Jer, dobronamjerna i dobro organizirana religijska institucija bi mogla mnogo doprinijeti u pogledu odgoja i prosvjećivanja stanovništva, čime bi dala svoj veliki doprinos u stvaranju preduslova za kvalitativni skok u pogledu poboljšanja uslova života stanovništva. Zbog mogućeg uticaja na populaciju, zbog svoje organizovanosti i posjedovanja infrastrukture, zbog visokog stepena obrazovanosti (učenosti), zbog razumijevanja etike, zbog ozračja u svojim zgradama (crkvama, džamijama), religija može poslužiti kao krvotok za prenos novih saznanja i širenje novih ideja, uz one stare koje bi i inače trebala da širi, a to su mir i ljubav. Predanost djelovanju i pastirska uloga čine svaku religiju savršenim instrumentom za realizaciju nekog


2

velikog plana. A prvi takav plan kod nas bi morao biti plan sveopćeg prosvjećivanja! Međutim, religijskim-vjerskim zajednicama koje su dominantne na Balkanu, tako nešto uopće ne pada na pamet. Naprotiv! One rade upravo suprotno, zbog čega su u mnogome i doprinijele ovako tragičnoj historiji stanovništva Balkana. Koliku moć su one imale kroz historiju može se djelomično vidjeti i iz djela Ive Andrića ” PISMO IZ 1920”, koje preporučujem svakome sa ovih prostora da ga pročita, a ja ću citirati samo jedan odlomak iz njega: ”Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas.” Ne možemo a da se ne zapitamo: Odakle tolika mržnja? Možda ćemo odgovor na ovo pitanje naći u ovoj priči o VJERAMA NA BALKANU. Pri tom moram spomenuti da neki autori smatraju da religija i vjera nisu baš u potpunosti sinonimi zbog činjenice da religija znači samo vezivanje a vjera bespogovorno vjerovanje u dogme. U tom


3

kontekstu ove balkanske vjere su više vjere, a manje religije. Pri tom moram napomenuti da mi nije namjera da kritikom ovih naših vjera opovrgavam niti kreacionističku teoriju o postanku čovjeka, niti da favoriziram ili opovrgavam evolucionističku teoriju. Ja bih se koncentrisala uglavnom na vjere koje egzistiraju na našim prostorima i na rezultate njihovih aktivnosti. Također bi na početku htjela da skrenem pažnju na činjenicu da je upravo reforma vjere u 16 stoljeću u Zapadnoj Evropi inicirala prosvjetiteljski pokret, toliko potreban nama na Balkanu i sada, kad nas je već mimoišao onaj u 16. stoljeću. Doduše, ne možemo baš reći da nas je prosvjetiteljstvo potpuno mimoišlo, jer su se težnje za prosvjećivanjem javile i kod nas, doduše nešto kasnije, pojavom Dositeja Obradovića, ali sa žaljenjem moramo konstovati, da se očigledno “nisu primile”. Zato smo tu gdje jesmo, a više je nego očigledno je da bez toga ne možemo naprijed! Općenito o religijama Sama riječ religija (lat. religare-vezati) znači vezivanje za bogove ili poštovanje bogova tj. pobožnost. Prije pojave monoteističkih religija-vjera (vjerovanje u jednog boga) ljudsko vjerovanje je prošlo kroz razne faze, a sve bi se uglavnom moglo okarakterisati kao: svatko je vjerovao u šta je htio. Kamo sreća da je tako i ostalo!


4

Sadašnja nauka objašnjava da su se vjerovanja javila kao nadomjestak nemogućnosti objašnjenja prirodnih pojava i zbog straha od njih. Međutim, za monoteističke vjere se u novije vrijeme sve više tvrdi da su one kreirane i naturene stanovništvu sa ciljem njihovog samouništenja!

Do ideje boga čovjek nije odjednom došao. Za to mu je trebalo vremena. U periodu kad je čovjek vjerovao u mnogo bogova (mnogoboštvo) nisu bili poznati vjerski ratovi. Njih su izazivale monoteističke vjere, koje se opravdano mogu smatrati gospodarima rata i mira. To je sasvim razumljivo jer u doba mnogoboštva postojalo je mnogo manjih grupa koje su imale slična ali i različita vjerovanja i nije postojao način da se oni po tom osnovu udruže i fanatiziraju u cilju nekog vjerskog rata. Pojava monoteističkih religija je imala za cilj da razni propovjednici, shvativši moć vjere (religije), obuhvate istom religijom što šire narodnre mase i da putem te religije manipulišu tom masom, naravno, u cilju vlastitih interesa. Takve vođe, kao ljudi sa svim svojim strastima i manama, iskompleksirani, lakomi i vlastoljubivi nisu mogli da odole izazovu zvanom: vlast i moć. Zbog toga je došlo do neminovne politizacije religije što se uskoro manifestiralo kao saradnja između svjetovnih i duhovnih vođa, sve sa ciljem da se zajednički podanici što više iskoriste i zloupotrebe za svoje sitno- ili krupnosopstveničke interese.


5

Najpoznatije religije na svijetu su: brahmanizam, budizam, lamaizam, islam, kršćanstvo i jevrejska religija. Nama su, za analizu, svakako najinteresantnije religije koje su dominantne na Balkanu, a to su kršćanstvo (pravoslavlje, katoličanstvo) i islam, ali ćemo nešto reći i o reformisanom kršćanstvu, s obzirom na veliku pozitivnu ulogu koju je ono odigralo u prosvjećivanju zapadnoevropskog stanovništva. Kršćanstvo Kršćanstvo je jedna od tri najrasprostranjenije religije u svijetu (uz budizam i islam), a po svojim društvenim uticajima u historiji vrlo značajna religija. Tradicionalno kršćanstvo smatra za svog osnivača Isusa Krista (Hrista) siromašnog tesara iz Nazareta u Galileji koji je, propovijedajući o kraljevstvu božjem i nebeskom, te o obavezi da se postigne da svaki čovjek bude zadovoljan svojim životom, sakupio mnogo sljedbenika koji su ga smatrali mesijom (spasiteljem). Kako je on time ugrozio jevrejsku vladajuću klasu, uhvaćen je i predat rimskom namjesniku Ponciju Pilatu pod optužbom da diže narod protiv Cezara i osuđen je na smrt razapinjanjem na krstu. Međutim, mnogi historičari smatraju da je Krist izmišljena ličnost jer se dokumentarno ne može potvrditi njegovo postojanje. Kršćanstvo je prva univerzalistička religija, zasnovana na monoteističkoj koncepciji. Propovijedalo je jednakost svih ljudi pred bogom, bogatih i siromašnih, slobodnih i robova, muškaraca


6

i žena. Potlačene mase tadašnjeg robovlasničkog društva brzo su prihvatile socijalne komponente kršćanskog učenja i ono se naglo raširilo po čitavom području Rimskog carstva. Uprkos netrpeljivosti službene i opće javnosti i uprkos progonima oni, koji su sebe nazivali kršćanima, konstantno su privlačili nove vjernike. Doduše, dosta dugo su bili manjinska konfesija koju su uglavnom sačinjavali siromašniji gradski stanovnici, velik broj žena, robovi i sl. Svojom porukom utjehe i nade za sve ojađene duhom, tijelom ili društvenim stanjem, svojim prezirom prema ovozemaljskim stvarima i vjerom u vaskrsenje, kršćanstvo je naročito privlačilo pripadnike nižih društvenih slojeva. Doduše, izvjestan broj preobraćenika dolazio je i iz redova bogatijih građana koji su osjećali potrebu za složenijom religijom nego što je bilo paganstvo, a bilo je interesantno i za sasvim prosječne građane za koje su svakodnevno kupanje, cirkuske predstave, trke i gladijatorske igre postepeno gubili smisao. Dok je rano kršćanstvo, kao vjera potlačenih i obespravljenih, predstavljalo progresivnu snagu u socijalnom razvoju čovječanstva, koja se javila u trenutku kad je Rimako carstvo već bilo u dubokoj dekadenciji, srednjevjekovno kršćanstvo je, postavši vladajuća i državna religija, vezalo svoje interese za interese vladajuće klase i udaljilo se od izvornih ideala koje propovijeda evanđelje. Naime, kršćanstvo je u svom ranom periodu, dok je jošš bilo neka vrsta opozicije vlasti, bilo korisno svojim sljedbenicima, jer tada su kršćane predstavljali vjernici među kojima su bili i apostoli, i


7

učitelji i evangelisti i proroci, a oni su se svi obraćali Bogu direktno, bez posrednika. Crkva tada nije bila neki posebni ured za kontakt sa Bogom već naprosto skup vjernika (ili kongregacija) od kojih su neki bili proroci, neki apostoli, neki pastori itd. Pošto je kršćanstvo imalo tendenciju da se širi na sve narode, to je ono imalo opći karakter pa se za tu religiju počinje koristiti i naziv katolicizam u značenju sveopći, a kršćanska crkva se tada nazivala Apostolska katolička crkva. Vremenom je crkva poprimala neke forme organizovanja po uzoru na organizovanje tadašnjih država, što je popločalo put prihvaćanju kršćanstva kao državne religije. U sklopu toga došlo je i do pojave svećenika i biskupa koji su se nametnuli vjernicima kao posrednici između njih i Boga. Time crkva prestaje biti apostolska, a historija je u tom periodu naziva Stara katolička crkva. U toj crkvi biskup postaje toliko važan da bez njega više nema crkve. Sada svatko tko hoće biti kršćanin, mora biti podređen biskupu jer izvan crkve i bez biskupa više nema spasenja! Crkva se više ne smatra grupom ljudi koji pripadaju Bogu i koji vjeruju u Isusa, već grupom osoba koje pripadaju crkvi biskupa! Personalna komunikacija sa Bogom i osiguranje prisustva Krista je sada definitivno uslovljeno striktnom odanošću izvjesnim vanjskim formama, čime se i suština značenja pojma katolicizam mijenja, što se odražava u tome da direktna komunikacija sa Bogom više nije moguća, već samo sa biskupom. Time se evangelistička koncepcija crkve kao kongregacije izrodila u katoličku koncepciju crkve kao grupe vjernika koji pripadaju


8

određenom episkopatu. Dalje, car Konstantin je 313. godine je dozvolio punu toleranciju kršćanstva, a 337. se i sam pokrstio i time učinio kršćanstvo službenom religijom. Pri tom je ustrojio organizaciju crkve po uzoru na organizaciju države, što znači da je uspostavio crkvenu hijerarhiju. U to vrijeme postojalo je pet patrijaršija kršćanske crkve (Konstantinopolska, Antiohijska, Jerusalemska, Aleksandrijska i Rimska). Papa se birao između pet patrijarha od kojih je svaki predstavljao svoju patrijaršiju. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva (476), car u Konstantinopolu je postao jedini car, što je dalo neki prestiž i konstantinopolskom patrijarhu u odnosu na druge. Zbog toga patrijarsi Konstantinopola i Rima postaju vodeći rivali za crkvenu supremaciju, tim više što u to vrijeme počinju da jačaju Arapi i da zauzimaju teritorije ostalih triju patrijaršija, zbog čega su njihovi patrijarsi ispali iz trke za mjesto pape. Rimska patrijaršija je pri prvom slijedećem izboru pape smatrala da ona ima više argumenata da njihov glavni biskup bude izabran za papu, što su i argumentovali na crkvenom saboru 451. godine. Međutim, pod uticajem cara, ipak je izabran konstantinopolski patrijarh, što je izazvalo bijes glavnog biskupa Rima. To je imalo za posljedicu niz aktivnosti koje su sve više udaljavale Rimsku patrijaršiju od ostatka kršćanstva, što će 1054. godine rezultirati i u njenom zvaničnom odvajanju. Tada se Stara katolička crkva podijelila na Grčku katoličku crkvu i Rimsku katoličku crkvu. Sad se postavlja pitanje: Da li je to bio samo rezultat


9

prekomjernih ambicija dvojice patrijarha? Ili je to bilo zbog toga što se civilizovan svijet podijelio na grčko i latinsko govorno područje, svako sa svojim glavnim gradom? Ili je ipak dominantnu ulogu odigrala potreba Zapadne crkve da se oslobodi uticaja stagnirajuće crkve orijenta? Dalji razvoj kršćanstva se odvijao kao što je predstavljeno dijagramom na slici, sa kojeg se vidi da je Grčka katolička crkva (koja je kasnije uzela atribut ortodoksna ili pravoslavna), nastavila svoj put bez bitnijih promjena, a Rimska katolička crkva je u svoje ustrojstvo unijela mnoge promjene koje su je maksimalno ispolitizovale i udaljile od osnovne koncepcije kršćanstva: od evanđelja. To su ujedno bile klice zahtijeva za jednom budućom reformom koja se od njega zahtijevala na početku 16. stoljeća a na koju ono nije htjelo pristati, što mu se osvetilo. U okviru tog reformističkog pokreta, od Rimske katoličke crkve odvojile su se tri crkve: luteranska, reformistička (Calvin, Zwingli) i anglikanska, koje se nazivaju još i protestantskim crkvama. Ove tri protestantske crkve su se dalje granale na mnogo raznih protestantskih crkava, naročito u USA. Da Rimska katolička crkva ubrzo nakon ovih pojava nije poduzela rigorozne mjere u vidu protureformacije, bila bi potpuno nestala. Međutim, zahvaljujući protureformaciji, ona se, iako znatno oslabljena, ipak održala, u izvjesnoj mjeri reformisala i nastavila svoje egzistiranje, kao što pokazuje dijagram. Sa istog dijagrama se vidi da su se protestantske crkve, po svojoj ideologiji, ali i organizaciji, vratile formama Apostolske katoličke crkve, kakva se imala na početku pojave kršćanstva.


10

Svatko će, nakon što bolje pogleda ovaj dijagram koji predstavlja liniju razvoja kršćanstva kroz historiju, primijetiti da nigdje nema Srpske pravoslavne crkve (Svetosavske crkve) niti Crkve u Hrvata. Da li je moguće da su one toliko beznačajne za ukupnu historiju kršćanstva? Izgleda da jesu, iako se nama Balkancima čini da su to dvije najznačajnije religije na svijetu! Gdje je njihovo mjesto u ukupnoj historiji kršćanstva? Ako želimo biti objektivni moramo priznati da su one samo dvije beznačajne sekte: jedna Grčke katoličke crkve, a druga Rimske katoličke crkve. U čemu se one razlikuju od svojih crkava-majki? Možda imaju više beznačajnih razlika, ali imaju i jednu veoma značajnu, koja je bila uzrokom krvave historije Balkana. Naime, po svetosavlju pripadnik SPC može biti samo Srbin, a Srbin može biti samo onaj tko je pripadnik SPC, tj. svetosavac. To bi se moglo nazvati glupošću i bilo bi smiješno da nije bilo toliko tragično kroz historiju. Zbog ovoga, Srbi koji su iz nekog razloga napustili svetosavlje, automatski su prestajali da budu smatrani Srbima, tj.


11

bivali su odbačeni od korpusa srpskog naroda, što je imalo za posljedicu njihovo prevjeravanje i pristupanje drugim religijama i narodima. Što se tiče Crkve u Hrvata, ona protežira jedan specijalan vid nacionalizma, (usudila bi se reći: komplementaran onom od SPC), za razliku od Rimske katoličke crkve koja je internacionalna. Naime, po njenoj ideoligiji (da li samo stvarnoj ili i formalnoj, ne znam) oni smatraju da je svaki katolik na Balkanu nužno Hrvat, čime se kroz stoljeća obezbjeđivalo da korpus hrvatskog nacionalnog bića konstantno raste. U tom cilju su vršena konstantno kroz historiju (a to još i danas traje) prevjeravanja na katoličku vjeru, što milom, što silom (daleko više solim nego milom). U vezi s tim veoma je ilustrativno mišljenje gospodina mr. Emila Heršaka, antropologa i sociologa sa Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba koji u jednom intrvjuu listu GLOBUS kaže: ” Nacije ne određuje genetika. Današnji Hrvati su biološki sličniji Srbima nego svojim precima iz 7. stoljeća. Kad bismo analizom DNK mogli dobiti točnu genetsku sliku Hrvata, ona bi, zacijelo bila veoma šarena. Ne bi pokazala samo izmješanost sa današnjim susjednim narodima nego sa svima narodima ili biološkim populacijama koje su od davnine imale veze sa hrvatskim prostorom ili sa doseljeničkim skupinama što su ga u raznim povjesnim epohama naselile.” Na osnovu prethodnog teksta stiče se utisak da su SPC i Crkva u Hrvata na neki način komplementarne, bar kad su u pitanju pripadnici srpskog naroda: jedna ga tjera od sebe a druga ih prihvata. To samo po sebi i ne bi bilo uopće loše da


12

nije bilo “garnirano” sa tolikim Jasenovcima, Jadovnima, Gradiškama, Drakulićima, hercegovačkim jamama i sličnim. Sad se nameće jedno logično pitanje: Zašto Rimska katolička crkva nije ekskomunicirala Crkvu u Hrvata zbog tolikih zločinačkih aktivnosti na Balkanu i zbog njenog nacionalizma koji je antiteza internacionalizmu Rimske katoličke crkve? Odgovor je veoma prost: Zato što je Rimska katolička crkva zloupotrebila ovu sektu da za njen račun obavlja prljave poslove na Balkanu, koji su imali za cilj beskurpulozno širenje katoličanstva prema Istoku i preobraćanje svih preostalih kršćana koji do sada nisu priznali rimskog papu za vrhovnog crkvenog poglavara! Danas ima na svijetu preko milijardu kršćana koji su podijeljeni u tri velike kršćanske zajednice: katoličku, pravoslavnu, protestantsku, te mnogo manjih. Dok je katolička crkva jedinstvena sa strogo centralističkim ustrojstvom i papom na čelu, pravoslavna crkva se sastoji od niza nacionalnih samostalnih pravoslavnih crkava, a protestantska od velikog broja različito organizaciono i idejno nepovezanih crkava i sekti (luterani, kalvinisti, anglikanci, metodisti, kvekeri, adventisti i dr.) U zadnjem stoljeću su intenzivirane neke aktivnosti na zbližavanju kršćanskih crkava, na pomirenju i saradnji, ali još nije bilo opipljivih rezultata, prvenstveno zbog toga što rimski papa inzistira na svom primatu u okviru tog eventualno objedinjenog kršćanstva.


13

Šta je zapravo, kršćanstvo? Mislioci osamnaestog stoljeća u Zapadnoj Evropi spoznali su teret religije, njene nezajažljive ambicije u osvajanju svijeta, duše i uma. Gvozdena snaga njene tradicije je milione ljudi sputavala kroz stoljeća (i milenijume) u njihovom životu, težnjama i društvenom razvoju. Uvidjeli su njene rušilačko djelo: nesložne zajednice, fanatični progoni, sveopće i duhovno i fizičko ropstvo. Ta plejada mislilaca, koja je bez straha tražila i poštovala istinu, imala je dovoljno hrabrosti da povede borbu protiv religioznog mračnjaštva, ukazivala je na kolebljive i slabo utemeljene osnove njegovog učenja i ismijavala je religiozne besmislice. Jedna od najznačajnijih ličnosti tog doba, koja se angažovala u tom smislu, bio je filozof Pol Holbah. Njegovo djelo je, bez sumnje, proslavilo 18. stoljeće. Njegova svestrana aktivnost imala je za cilj: razotkriti nestalnost lažne sreće koju je tadašnja religija nudila, onemogućiti duhovno ropstvo i poniženja uma, rehabilitovati razum nakon stoljeća mraka, straha i bezumlja, te omogućiti razumu stvaralačku i kritičku ulogu. Samo to može donijeti prosperitet i bolju budućnost, a ne tapkanje u mraku i pobožnosti! Upravo zato će ovdje, da bi se odgovorilo na pitanje ŠTO JE KRŠĆANSTVO, biti korištene njegove dobro argumentovane analize. One koji žele o tome saznati više upućujem na njegovo epohalno djelo “RAZGOLIĆENO KRŠĆANSTVO. “


14

Prihvatajući strašnog boga od Jevreja, kršćanstvo ga je učinilo još svirepijim: ono ga predstavlja kao najbezumnijeg, najlukavijeg, najsvirepijeg tiranina koga ljudski duh može zamisliti. Isusovi učenici, nezadovoljni užasnim bojama kojima je Mojsije oslikao svog boga, još su izmišljanjem laži, nagomilavanjem sujevjerja, stvaranjem dogmi, malo-pomalo stvorili religiozni sistem nakaradan i besmislen koji su nazvali kršćanstvom prema imenu Krista, njegova osnivača. Svako ispitivanje i analiziranje kršćanstva je vrlo nepovoljno za kršćanstvo jer se ono, prema ocjeni zdravog razuma, uvijek pokazuje samo kao splet apsurdnosti, i besmislenih dogmi, djetinjih obreda, pojmova pozajmljenih od Haldejaca, Egipćana, Feničana, Grka i Rimljana. Ovaj religiozni sistem je samo bezoblični proizvod gotovo svih starih praznovjerica koje je stvorio istočnjački fanatizam i koje su u njega inkorporirane bez ikakvog sistema i logike, tako da predstavljaju konglomerat kontradiktornih besmislica koje samo mogu zaprepastiti i odbiti onog tko ima ikakvu sposobnost logičkog razmišljanja, a nikako ga oduševiti i privući. Zato je oduvijek bivalo da su najobrazovaniji ljudi najlošiji kršćani. Ideja boga kakvu nam predočava kršćanska religija, tek je najnemogućnija. On je, prema svetim knjigama, surovi svirep demon koji uništava narode, razara gradove, guši ljudski rod (u potopu), ubija kraljeve, baca države u nesloge i ratove. S druge strane, bog se predstavlja kao ogledalo mudrosti, dobrote i pravde: on je sav u brizi za čovjeka, za njegovo dobro i sreću, on čak


15

žrtvuje vlastitog sina da bi iskupio smrtni grijeh ljudi. Čudan je to bog koji čas mrzi, čas voli, čas proklinje, čas obećava, čas daje dobro, čas razastire zlo, to jest, sav je rastrzan protivriječnostina i licemjerjem. Ovakva ideja o vrhovnom biću, bez sumnje je potpuno nemoguća i, baca svakog razumnog čovjeka u potpunu sumnju u vjerodostojnost njegova postojanja. A religija zasnovana na takvom krvoločnom bogu može biti samo religija krvi. Tu nema trpeljivosti i tolerancije, a kako bi i moglo biti kad je jedna od najznačajnijih maksima ove religije: “Tko nije sa mnom, taj je protiv mene.” Također, religija zasnovana na zanesenosti i varanju, na odsustvu razuma i logike, ne može imati sigurna načela i mora biti vječni izvor svađa. Ona mora da izaziva samo razdore, progone i pustošenja, tj. ona može biti samo destruktivna, nikako konstruktivna, a takvom se i pokazala kroz historiju. Mnogi zagovornici kršćanstva, kad im argumentovano predstavite sve mane i negativna djelovanja ove religije, pokušaju da opravdaju potrebu za njenom daljom egzistencijom, njenim navodnim doprinosom moralu. Ali, i taj argument im je lako izbiti iz ruku. Ako bi se vjerovalo kršćanskim učenjacima, izgledalo bi da prije pojave kršćanstva nije bilo morala. To nije tačno, jer moral je uvijek bio nužan ljudima. Naime, društvo bez morala ne može opstati. Ne može se tvrditi da prije Krista nije bilo prosvijećenih ljudi i filozofa koji nisu upućivali ljude na njihove dužnosti. Čak i u paganizmu nalazimo primjere pravičnosti, čovječnosti, patriotizma, umjerenosti, nesebičnosti,


16

strpljenja, blagosti i sl., što osporava ove tvrdnje kršćanstva i što dokazuje da su prije njegovog osnivanja postojale vrline, mnogo životvornije i određenije od onih kojima nas uči kršćanstvo. Slušajući samohvale kršćana i priče o njihovom navodnom doprinosu moralu, zaključilo bi se da nigdje, osim u kršćanskom svijetu nema ljudi sa vrlinama. To nije tačno: kod Kineza, hindusa, muslimana ima dobrih očeva, dobrih muževa, poslušne i zahvalne djece, savjesnih građana, poštenih ljudi itd., a bilo bi ih i mnogo više da im je uprava valjana, da imaju mudru politiku, pravične zakone koji će im čuvati moral, umjesto što ih od djetinjstva uče religioznim besmislicama i fanatizmu, kao i u kršćanskim zemljama. Čak se može tvrditi da su druge religije, kao npr. budizam, mnogo puta realnije od kršćanstva. Dok kršćanstvo traži od svojih vjernika poslušnost, budizam sugeriše upravo suprotno: Buda kaže :” Ne usvajajte sve što vam netko govori, što je tradicija i nemojte se prebrzo pomiriti sa tako mora biti, već razmislite.” Ako ljudi bar malo razmišljaju o svojim interesima u okviru interesa čitavog društva i ako su pri tom dobronamjerni, put će im se sam kazati, a dobri zakoni i njihovo dosljedno sprovođenje će ih siliti da se u tom smislu i ponašaju. Tad neće biti potrebno da im uputstva , posredstvom nekoga, stižu sa neba. Razum je obično dovoljan da pouči narod o njegovim dužnostima prema ostalima. Kad (i ako) to nije dovoljno, treba da pomogne zakon. Pravna država je ta koja mora obezbijediti minimum morala koji se manifestira kao poštovanje zakona.


17

Osjećaj nemoći, ako zaštita čovjeka od strane države nije brza ili ako se ne primjenjuje jednako prema svima, stvara osjećaj nemorala. Zbog toga je danas najbitnije za moral pravilno funkcionisanje pravosuđa, a poteškoće u tom smislu vode ka eroziji morala. Ako sankcionisanje kršenja zakona nije brzo i efikasno, reflektuje se negativno na moral. Mora se konstatovati da se institucija morala u demokratskim društvima bitno razlikuje od one u srednjem vijeku. Naime, tad je moral trebalo da posluži samo za pacificiranje naroda. Iako je kršćanskih deset zapovjesti (ne kradi, ne ubij, ne laži itd.) temeljni kodeks moralnih vrijednosti, ako nema pravne države da obezbijedi poštovanje tih moralnih normi, one prečesto neće biti poštovane. Zbog toga se crkva ni u kom slučaju ne može smatrati čuvarem morala. Danas već i mnogi crkveni velikodostojnici (npr. dekan teološkog fakulteta u Rijeci) priznaju da je pravna država osnovni jamac moralnog društva i ako toga nema, nema ni moralnosti. Osim toga, kako bi mogla pomoći moralu religija puna protivrječnosti? Nikako. Zbog toga se argumentovano može reći da kršćanska religija, umjesto da podupire moral, ona ga čini kolebljivim, dvosmislenim i neizvjesnim. Nemoguće je solidan moral zasnovati na volji jednog boga, prevrtljivog, pristrasnog, ćudljivog, koji naređuje i pravdu i nepravdu, i slogu i pokolj, i trpeljivost i progon. Njegovi obožavaoci će nužno biti promjenjivi, kolebljivi, tj. njihov moral bit će nepostojan, a njihovo samovoljno ponašanje će slijediti temperament takvog boga. Pa gdje je tu onda moral?!


18

Zbog svega ovoga, religija koja se hvali da je donijela slogu i mir, u toku dvadeset vijekova prouzrokovala je više pustošenja i prosula više krvi nego svi paganski pohodi zajedno! Ta religija je podigla zidove podjela između građana istih država i inicirala genocide od strane jednih nad drugima, a nigdje nije propuštala priliku da se prosipa ljudska krv. To je doprinos kršćanstva, kako moralu, tako i čovječanstvu općenito. Pri tom je važno naglasiti da nije samo zloupotrebom ove religije došlo do ovakvih katastrofalnih posljedica, već da je to suština ove religije. Suština (ne)morala koji nameće kršćanstvo je u tome što se kršćanski bog istovremeno zove i bogom osvete i bogom milosrđa i bogom rata i bogom mira, te tako prepušta svojim obožavaocima da se i oni tako ponašaju, čime njihov moral postaje samovoljan. A postojanje nesigurnog morala čija pravila nisu ustaljena, u stvari znači odsustvo morala! Šta to praktično znači? To znači da će sljedbenik takve religije biti u dilemi da li da zakolje i ubije one koji ne misle kao on ili da ih pusti da žive u miru. Po ugledu na svog boga, oba rješenja su dozvoljena i ravnopravna! Naravno, takav čovjek će lako biti izmanipulisan u jednom ili drugom smjeru, zavisno od okolnosti kojima je izvrgnut. A gdje su tu onda dosljednost i mudrost kao osnovne značajke morala? Gdje je tu onda poštovanje dostojanstva drugog čovjeka što se smatra osnovnom značajkom moralnosti neke osobe?


19

Zaključimo dakle, da kršćanska religija nema pravo da se hvali niti svojim doprinosom moralu niti svojim doprinosom boljem i ljepšem životu svojih vjernika. Također, ona nema nikakav pozitivan doprinos ni na politiku. Naprotiv. Zato joj razderimo veo kojim se pokriva, uzdignimo se do njenog izvora, analizirajmo njena načela, slijedimo je na njenom putu i naći ćemo da je ona zasnovana na laži, neznanju, lakovjernosti i licemjerju. Ona će takva kakva je (ako se radikalno ne reformiše) uvijek i jedino biti korisna samo onima kojima je u interesu da varaju i obmanjuju ljudski rod. Ona još nije prestala da izaziva najveća zla u narodu i da mu umjesto sreće koju mu je obećala, daje jedino pomamu, krv, ludilo i zločin. Pri tom ga onemogućuje da spozna svoje istinske interese i svoje najsvetije dužnosti. Ovo se uglavnom odnosi na srednjevjekovno kršćanstvo koje je propovijedala Rimska katolička crkva. U toku reformacije mnoge negativnosti su odstranjene pa se sa pravom može reći da je reformacija znatno popravila kršćanstvo, međutim ipak ne dovoljno, jer je to naprosto nemoguće! Vjeruje se da na planeti ima oko 2.2 milijarde kršćana. Od toga pravoslavnih ima oko 300 miliona, rimokatolika oko milijardu, a ostali su protestanti i razne kršćanske sekte. Pravoslavlje. Pod pravoslavljem se podrazumijeva onaj dio kršćanstva koji nije podlegao herezi koja je 1054.


20

godine konačno pocijepala kršćanstvo na Istočno i Zapadno. Obično se, valjda zbog krutog stava i dosljednosti izvornom kršćanstvu, naziva još i ortodoksijom (pravovjerje, ustrajanje uz principe i stanja ustanovljena ranije na nekom području, postojanost, nepokolebljivost), što se počelo isticati nakon Sabora u Halcedonu 451. godine i označavalo je dosljednost pravovjerju a odbacivanje hereze. Kasnije, kad su u Bizantu počeli omražene Latine i barbare sa Zapada optuživati kao heretike, naziv ortodoksna crkva se ustaljuje. Svađe između rimskog patrijarha i ostalih patrijarha postaju očigledne još za patrijarha Fotija (864.-868.), a konačno odvajanje Rimske patrijaršije od ostalih patrijaršija desilo se 1054. godine za Mihajla Kerularija, čemu su prethodila stoljeća ispunjena antagonizmom između Rima i Bizanta. Naime, odmah nakon diobe Rimskog carstva na Istočno i Zapadno postepeno su jačali faktori koji su zbog borbe za vlast i dominaciju, konačno doveli do secesije Rimske patrijaršije od Carigradske, Jerusalemske, Aleksandrijske i Antiohijske patrijaršije i do proglašenja samostalne Rimske katoličke crkve, što se često u historiji tendenciozno i netačno naziva raskolom. Na Halcedonskom saboru donesen je kanon koji određuje da se granice crkvenih područja moraju poklapati sa državnim granicama. Na tom principu sabornosti i autokefalnosti temelji se daljnji razvoj (ili bolje rečeno: razgradnja) pravoslavlja. Za razliku od katoličke crkve koja je strogo centralizovana, u pravoslavlju nema jedinstvene organizacije, tj. carigradski patrijarh


21

nema nikakav autoritet nad pravoslavnom crkvom u nekoj drugoj državi. Danas postoji mnogo autokefalnih crkvi. Pored onih prvih, formirane su još i Rumunjska, Bugarska, Srpska, Albanska, Ruska, Makedonska, Sinajska, Ciparska, Poljska, Čehoslovačka i Finska pravoslavna crkva i dr. (ukupno oko 15), a postoji tendencija formiranja još i nekih novih. Među njima ima 10 patrijaršija (Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska, Moskovska i cijele Rusije, Srpska, Gruzijska, Rumunska, i Bugarska), a ostale za poglavare imaju arhiepiskopa (Ciparska, Grčka) ili mitropolita. Postoji i nekoliko pravoslavnih crkava sporne jurisdikcije (Japan, Amerika, Estonija) koje su priznate od strane samo nekih pravoslavnih crkava, ali postoje i one koje nije priznala još niti jedna pravoslavna crkva (nekanonska Makedonska crkva, Crnogorska i Ukrajinska) Iako je pravoslavna crkva imala velike zasluge za očuvanje pismenosti, kulturno-umjetničkih dobara i u njegovanju narodnih tradicija a time i identiteta naroda koji je mogao potpuno da se zatre za vrijeme dugotrajne turske okupacije Balkana, ipak se mora konstatovati da je ona danas potpuno anahrona institucija koja ni na koji način ne doprinosi kvalitetu života svojih vjernika i dojmi se kao neki fosilni ostatak iz daleke prošlosti. To je zbog toga, u prvom redu, što je ona stara dvije hiljade godina ali i zbog toga što je tvrdoglavo odbijala svaki pokušaj reforme i prilagođavanja potrebama ljudi koje se konstantno mijenjaju sa napretkom nauke i ljudskih odnosa u svijetu. Zbog toga je neminovno osuđena na propast. Osim


22

toga , posebno kod Srpske pravoslavne crkve (SPC) postoji jedno pravilo po kojem Srbin može biti samo pravoslavac i pravoslavac može biti samo Srbin, što se pokazalo kao pogubno ne samo za pravoslavlje već i za srpstvo. Zahvaljujući takvom stavu SPC-e, na Balkanu su se formirali mnogi drugi narodi (a i dalje postoje tendencije za formiranje novih naroda), što samo po sebi i ne bi bilo tragično da ti novonastali narodi nisu, baš zbog religija i sindroma konvertitstva, međusobno maksimalno suprotstavljeni jedni prema drugima. Po kojoj to logici ne može da bude Srba katolika ili Srba muslimana? Po logici SPC-e, koju su objeručke prihvatia Crkva u Hrvata i drugi mešetari uvidjevši tu veliku mogućnost za povećavanje svog vjerničkog ili nacionalnog korpusa. Međutim, u toj svojoj ortodoksnosti , SPC ipak nije do kraja dosljedna. Naime, ona se slijepo i tvrdoglavo drži Julijanskog kalendara za koji je ustanovljeno da ima grešku. Poboljšanje tog kalendara je noviji Gregorijanski kalendar kojeg se danas pridržava skoro čitav kršćanski svijet, osim srpske i ruske crkve, i crkava na Svetoj gori. Medjutim, grešku koju unosi Julijanski kalendar u odnosu na Gregorijanski, priznaju! Zbog čega onda ne priznaju i taj savršeniji kalendar? Zbog nečije tvrdoglavosti i učmalosti. Doduše, greška je mnogo manja, pa i manje primjetljiva nego u islamskom kalendaru, ali ipak svakih 128 godina nakupi se jedan dan, što do danas iznosi 13 dana, a što kod neukog i lako zapaljivog stanovništva stvara privid velike razlike koja je vrijedna tolike mržnje, krvi i ratova! Uporno inzistiranje na nepromjenjivosti


23

unutar sistema pravoslavlja je protuprirodno. Još su stari Grci znali da se sve mijenja, pa je iz tog doba poznata ona Heraklitova: “Sve se mijenja osim zakona o promjeni.”, što SPC ignoriše. Također, više je nego očigledno da pravoslavna vjera nije u stanju da obezbijedi ikakvu kolektivnu svijest svojih vjernika. Oni se konstantno ponašaju kao rogovi u vreći, tj. oni apsolutno ne mogu da rade drugačije do individualistički i sitnosopstvenički. To je naročito očigledno u poređenju sa katoličkim vjernicima kojima je katolička crkva usadila duboku kolektivnu svijest. Zahvaljujući takvom djelovanju katoličke crkve, katolički vjernici (a i ateisti regrutovani iz katoličkih porodica) imaju savjesniji odnos prema obavezama na radnom mjestu, prema pripadnicima svoje vjere i drugdje, shvatajući da se takvim odnosom istovremeno bore i za svoj lični interes. To je nešto manje izraženo kod islamskih vjernika, a potpuno je odsutno kod pravoslavnih vjernika (i ateista regrutovanih iz ovih porodica). Zbog toga će pravoslavni narodi teško moći stvoriti ozbiljnu, pravnu državu koja bi mogla postati stabilna i koja bi imala neku povoljnu perspektivu. Njima naprosto odgovaraju ideologije političkog voluntarizma i nije slučajno da su baš oni, kao sumanuti, poletjeli za komunističkom ideologijom koja ih je u sprezi sa pravoslavnim mentalitetom gotovo potpuno uništila. Za takve ljude postoji samo crno-bijela tehnika bez ijedne nijanse kad je u pitanju rješavanje bilo kojeg problema, počev od onih ličnog, lokalnog pa do državnog značaja. Osnovna karakteristika tih ljudi, kad dođu na vlast, je uvijek neograničeno


24

neprijateljstvo i nemar prema svojem vlastitom narodu i neograničena želja i potreba manifestacije sile (bez razuma, naravno) u cilju zadovoljenja vlastitih frustracija i liječenja vlastitih kompleksa. Nije slučajno što je odavde potekla poslovica: “ Ako hoćeš koga da upoznaš, daj mu vlast u ruke.” (Rimo)Katoličanstvo. Riječ od koje potiče ovaj naziv je grčkog porijekla a znači: općenit, koji se proteže na cjelinu. To su ujedno i tendencije katoličke crkve: da se protegne na čitav svijet, tj. da pokatoliči čitav svijet! Danas se obično, u užem smislu, pod katoličkom crkvom podrazumijeva kršćanska crkva koja priznaje papu, a koja se ponekad naziva i rimokatoličkom crkvom. Po katoličkom vjerovanju historija katoličke crkve počinje utemeljenjem po Isusu Kristu i apostolima, što apsolutno nije tačno. Historija katoličke crkve počinje njenom secesijom od ostatka kršćanstva što se u historiji obično, ali netačno, naziva crkvenim raskolom, a desilo se 1054. godine, a zatim se nastavlja neprekidnom borbom za stavljanje svih kršćanskih vjernika pod svoju ingerenciju. I ne samo njih. Već i prije tog čina, nakon podjele Rimskog carstva, crkva na Zapadu, koja je obuhvaćala romansko, germansko i dio slavenskog stanovništva, sve više se udaljavala od crkve na Istoku. Godine 1054. konačno se desila secesija Rimske patrijaršije, nakon čega je proglašena Zapadna kršćanska crkva koja se često naziva kraće: katolička. Iz samog


25

naziva (katoličko=opće) koji je zadržala je očigledno da je već i tada pretendovala na to da preuzme sve kršćanske vjernike pod svoje okrilje, za što je razradila tisućljetnu strategiju. Kasnije je katolička crkva u svoju suštinu ugradila mnoge elemente politike, što joj je omogućilo da se proširi i ojača. Nakon proglašenja rimokatoličke crkve 1054 godine, počinje dugotrajna borba za širenje katoličanstva na sva područja koja su do tada bila pristaše kršćanstva, pa i šire. Kršćanstvo se širilo brutalnošću svake vrste. O tome naš poznati književnik i publicista Dragoš Kalajić reče: “ Nama predočena samodopadljiva slika uloge kršćanstva malo odgovara povjesnoj stvarnosti. Uglavnom nasilno širenje kršćanstva po Evropi obeleženo je bezobzirnim i revnosnim uništavanjem materijalnih i nadasve duhovnih spomenika i tradicija “stare vere”, te odgovarajućih identiteta pokorenih naroda. Mnoge zajednice odolevajući pokrštavanju imale su pravo izbora samo između istrebljenja ili progona, pa su tako samo oni pagani koji su pobjegli na Island ostavili pisane spomenike o “staroj veri”. Kršćanstvo je odgovorno za zatiranje kulturnih identiteta evropskih naroda silom monoteističke netrpeljivoszti i najžešćeg prozelitizma, nepoznatog u evropskom i evroarijevskom svetu. Ono što je od tih identiteta preživjelo kršćansko nasilje, progone, pokolje i lomače, duguje svoj opstanak samo sopstvenoj borbenosti, žilavosti i životnosti. Neophodno je istaći da su kulturni identiteti evropskih naroda imali mnogo povoljnije uslove i sudbine u svetu pravoslavlja negoli u svetu


26

(rimo)katoličanstva, zahvaljujući doktrini ljudske slobode i odsustva centralizovanog ustrojstva kakvo postoji u katoličkoj crkvi”. U tom smislu veoma je ilustrativno spomenuti savjet jedne “tradicionalne” katolkinje koji je dala svom zetu nakon što je on pitao sve svoje članove šire i uže porodice (inače prioadnike raznih vjera) za savjet u duhu koje vjere da odgaja svoju djecu, s obzirom da je on bio agnostik. Ona je rekla: “U duhu bilo koje druge vjere samo ne katoličke jer ona od čovjeka zahtjeva da bude suviše ponizan i pobožan!” U tom periodu papinstvo prolazi kroz kritično razdoblje u borbi za pokoravanje njemačkih kraljeva i drugih evropskih vladara koji su se odupirali vrhovnoj vlasti pape. Za to vrijeme, uslijed najezde Arapa, papinstvo je izgubilo pozicije na Istoku i u sjevernoj Africi. Zbog toga pape podstiču zapadnoevropske feudalce na osvajanje Svete zemlje tj. na tzv. križarske ratove u kojima je stradalo mnogo ljudi. Iz razloga što se katolička crkva stoljećima sve više udaljavala od evanđelja i samog izvornog kršćanstva, a sve više plovila u političke vode, bila je često izvrgnuta brojnim progresivnim pokretima čak i unutar same crkve, koje je ona smatrala heretičnim. Uz pomoć inkvizicije ona je lako izlazila na kraj s njima. Katolička crkva je ipak najveću kritiku doživjela u periodu reformacionističkog pokreta (l6. st.) kad su se javili mnogi pokreti kojima je osnovni cilj bio da se provedu reforme u katoličkoj crkvi, koju su zahvatili razvrat i zloupotrebe raznih vrsta. Katolička crkva je morala da pristane na rastavu


27

crkve od države, što je provedeno u većini evropskih država. Od tada pa na dalje, krivulja uspjeha katoličke crkve ima silaznu putanju. Kao osnovna razlika katoličke kršćanske crkve u odnosu na ostale kršćanske crkve navodi se: priznavanje papinog primata, strogo hijerarhijsko i čvrsto juridičko uređenje, poštivanje usmene tradicije (a ne samo Svetog pisma) kao vrela objave, apsolutna vjera u dogme, obaveza prisustovanja liturgiji, primanje sakramenta, oprost grijeha i celibat svećenika. Katolicizam je, od vremena kad je postao državna vjera, postao moćan pomagač u raznim oblicima i raznim metodama vladajućim klasama u robovkasničkom, feudalnom i kapitalističkom društvenom uređenju i odigrao neprocjenjivu ulogu u držanja naroda u pokornosti, poslušnosti i trpljenju. U tom smislu, katolicizam je odigrao društveno regresivnu ulogu. Danas se katoličkoj crkvi mnogo toga zamjera, između ostalog i slijedeće: pretjerano juridičko shvaćanje crkve, konzervatizam, povezanost sa zastarjelim društvenim shvaćanjima, nepoznavanje problema modernog čovjeka, celibat i dr. Zbog toga katolička crkva, u posljednje vrijeme, nastoji dati neke naprednije koncepcije o njenoj ulozi u savremenom svijetu, o duhu ekumenizma i pomirljivosti, o mogućnostima dijaloga s nekatolicima i ateistima i o suradnji na izgradnji svjetskog mira. Ovo sve, tim više, što se broj vjernika sve više i sve brže osipa, a i sve teže je naći i kandidate za sveštenike. Posebno bi trebalo reći nešto o ulozi i ponašanju katoličke crkve, kroz historiju, na


28

Balkanu. Ona je bila pretežno negativna, mada ne i potpuno. Vrlo negativna uloga katoličke crkve bila je na Balkanu u doba pojave bogumilstva. Kao što historija tvrdi, heretička sekta bogumila (kao, uostalom i sve druge sekte koje su se odmetnule od kršćanstva ili katoličanstva), bila je izvrgavana teroru katoličke crkve. Progoni bogumila su bili tako intenzivni da bosanski franjevci tvrde da u trenutku dolaska Turaka u Bosnu gotovo da u njoj više nije ni bilo bogumila. A oni su bili najmjerodavniji da to konstatuju jer su aktivno, uz pomoć pape i križarskih ratova koje je on inicirao u Bosni sa ciljem gušenja ove hereze, u tome učestovali. To je svakako u kontradikciji sa najnovijim tvrdnjama BH muslimana da su oni postali od bogumila (!?) Posebno je negativna bila uloga katoličke crkve na Balkanu u zadnjem stoljeću, mada se ne bi moglo reći da se to odnosi samo na taj period. U tom periodu ona je iz svojih sitno- i krupnosopstveničkih interesa zaboravila svoj temeljni princip: internacionalizam. Naime, svrstala se uz jednu naciju i sva se dala na svođenje stanovnika Balkana u tu naciju, a time i na katoličku vjeru! Ona je stoljećima vršila teror nad pravoslavnim stanovništvom pokušavajući da ga ili pokatoliči ili uništi. Sa tim ciljem podsticala je one vjernike koje je prethodno uspjela da pokatoliči na genocid i na proganjanje onih vjernika koji su još ostali pravoslavni, što nije doprinijelo ugledu niti katoličke crkve niti tog novokatoličkog stanovništva. U historijskim dokumentima zapisana su imena mnogih katoličkih svećenika koji su se u tom cilju latili noža (kao što je


29

bio fra Vjekoslav Filipović Majstorović, župnik Mate Moguša i dr.) i onih crkvenih velikodostojnika koji su to ćutanjem odobravali i nisu reagirali kad su katolički svećenici osvećivali koljačke noževe i davali oprost grijehova katolicima koljačima oslanjajući se na tzv. okružnicu hrvatskom katoličkom sveštenstvu kojom se zahtijeva da se ono stavi na uslugu svojoj NDH i ustaškom pokretu, a koju im je poslao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Ipak, prema nekim pokazateljima, očekuje se da će katolička crkva na Balkanu u tom smislu načiniti izvjestan zaokret. Naime odlaskom zagrebačkog nadbiskupa Kuharića i postavljanjem na njegovo mjesto biskupa Bozanića, prema pisanju hrvatske opozicione štampe, očekuje se da bi se definitivno mogla staviti tačka na doba Alojzija Stepinca u historiji katoličke crkve u Hrvatskoj.”Drugim rječima, to bi mogao biti kraj nacionalističko-šoviniatičkog ponašanja katoličke crkve na Balkanu i njeno vraćanje internacionalizmu.

Bez obzira na sva zla koja je katolicizam prouzrokovao na Balkanu, ipak se mora biti realan i priznati mu i zasluge. U sferi tih zasluga svakako je djelovanje bosanskih franjevaca u periodu srednjeg vijeka na teritoriji današnje srednje Bosne koja je tada, u stvari, bila Bosna. Katolički franjevački red došao je u to područje 1291. godine po nalogu pape koji je on izdao provincijalu Slavonije da pošalje dvojicu franjevaca sa ciljem da poučavaju narod Bosne katoličkoj vjeri. Naime, tada su se Bosanci, pod uticajem pridošlih bogumila iz Srbije, Makedonije i Bugarske počeli masovno odmetati od


30

kršćanstva, što je zabrinulo papu. Franjevački red se relativno brzo raširio po čitavoj srednjoj Bosni i postao privlačan stanovništvu zahvaljujući prvenstveno nesebičnoj pomoći koju mu je pružao u nevoljama. Osim toga, franjevci su uvijek bili učeni ljudi i poučavali su narod u mnogim korisnim stvarima. Oni su naprosto bdili nad svakom katoličkom porodicom, a kasnije kad su ova područja pokorili Turci, franjevci su vodili bespoštednu diplomatsku borbu bar za minimum prava svojih vjernika. Pošto takvo šta nije bilo uobičajeno u pravoslavnoj crkvi, prvenstveno zbog toga što je centrala te crkve bila relativno daleko, to je i organizacija pravoslavne crkve bila slaba i nedjelotvorna na tom području, što je doprinijelo da se pravoslavni konstantno, od dolaska franjevaca na dalje, konvertuju u katolike. Dokaz za to su prezimena manje-više svih katoličkih fratara i biskupa iz ovog područja (Martić, Milošević, Nedić, Knežević, Milanović, Miletić, Marković, Tomić, Starčević, Bošković, Popović, Mikić, Babić,Vujičić, Matković, Baltić, Bogdanović, Nikolić, Barišić, Šunjić itd., itd.) koja su identična prezimenima okolnog pravoslavnog stanovništva. Osim toga, mnogi katolici su dugo slavili krsnu slavu o čemu pišu i franjevci u svojim dokumentima. Franjevci su imali jako dobru organizaciju i sve što su radili bilo je sa strogo sračunatim ciljem: konstantno povećavati korpus katoličkih vjernika i ne dozvoliti da se ni jedan od već stečenih, nekamo odmetne. U tom cilju donosili su pravila kojih su se katolički vjernici morali strogo pridržavati. Tako, npr. nedeljom su bile zabranjene svetkovine, a subotom


31

svadbe (da se zbog lumpovanja duboko u noć ne bi netko od svatova uspavao) sve radi nedeljne mise, koja je bila obavezna. Preko svećenika se vršila proševina djevojaka, a ako se neki katolik vjenčavao sa djevojkom druge vjere, smatralo bi se neoprostivim grijehom i bio je izvrgnut prokletstvu ako to vjenčanje (a time i vjera te porodice) ne bi bilo po katolički. Za uzvrat, franjevci su u svojim samostanima opismenjavali besplatno one svoje vjernike koji su to željeli i poučavali ih i u računu, samoliječenju i koječem drugom. U toku buna, ustanaka i borbi za slobodu, franjevci su uvuijek nastojali da zaštite katolički živalj od pogibije i nastojali da bitku dobiju umom i jezikom, kako su obično govorili, a ne mačem i puškom, kao što je do tada bilo uobičajeno (što se ne bi moglo reći za pravoslavnu crkvu koja je svoje stanovništvo uvijek neštedimice žrtvovala za krst zlatni i slobodu slavnu.). Osim svih ovih zasluga, posebno treba naglasiti zaslugu franjevaca za uvođenje školstva u Bosnu, koje se u Austriji inteziviralo za vrijeme Marije Terezije (1740.-1780.). Prva takva škola otvorena je zahvaljujući sestrama Angeliji i Marti Nešković koje su u Sarajevu 1783. godine ustupile franjevcima svoju kuću da bi oni u njoj otvorili katoličku školu i sirotište. Kasnije (možda oko 1826.) na inicijativu biskupa Miletića i fra Ilije Starčevića sagrađena je prva zgrada škole u Bosni, a zatim i mnoge druge. U tim školama, prema pisanju franjevaca, podučavalo se učenike u čitanju, pisanju, latinskom, serbskom, računu i nauci kristijanskoj. Inspirisana ovakvim aktivnostima franjevaca, i pravoslavna crkva je počela otvarati škole. Učitelje


32

su u pravoslavnim školama plaćali sami učenici, a u franjevačkim školama nije bilo obavezno plaćanje. Koliki je značaj uvođenja školstva u Bosni i Hercegovini shvatit će se kad se iznese podatak da je do tada javno podučavanje u čitanju i pisanju bilo najstrože zabranjeno skoro četiri stotine godina! Zato se opismenjavanje jedino moglo vršiti u samostanima i bilo je dostupno uglavnom samo crkvenim ljudima, a narod je ostajao nepismen. Od godine 1848., zahvaljujući valjda revolucionarnim vjetrovima u Evropi, franjevci su počeli otvarati škole u koje su mogli ići pripadnici svih konfesija, mada su se ipak preferirali oni katoličke vjere, što je donekle i razumljivo. Kasnije su franjevci, opet kao prvi, počeli osnivati i realke koje su kasnije prerasle u gimnazije. Protestantizam. Protestantizam obuhvaća kršćanske crkve i vjerske zajednice koje su u opoziciji prema katoličkoj crkvi od 16.stoljeća na dalje, a proizašle su iz reformacionističkog pokreta koji je u to vrijeme zahvatio Evropu. U širem smislu, moglo bi se reći i da su to sve kršćanske zajednice koje ne pripadaju ni zapadnoj (rimokatoličkoj) crkvi ni istočnmoj (pravoslavnoj) crkvi. Ime protestanti nastalo je u vezi sa protestom koji su neki njemački knezovi i gradovi uložili protiv zaključka donesenog na Saboru 1529. kojim se zabranjuju sve reforme katoličke crkve, čime se oni nisu mogli složiti jer su tada već bili suviše svjesni svih negativnih posljedica koje je na


33

njihov razvoj imala takva nereformisana crkva. Protestantska reformacija je jedan od najvećih spiritualnih pokreta u historiji. Započela je kao čisti religiozni pokret, ali je kasnije prerasla u sveopći preporod koji je proizveo revolucionarne promjene u svakom segmentu ljudskog života. Reformacijom se želio podstaknuti osjećaj lične odgovornosti naspram boga i čovjeka, a što se za vrijeme mračnog srednjeg vijeka, pod dominacijom Vatikana i katoličke crkve, potpuno izgubilo. Moguće je apostrofirati nekoliko glavnih principa na kojima se temeljila suština reformacije. Među njima treba spomenuti prepoznavanje Biblije kao apsolutne životne norme i doktrine. Reformatori Luter, Cvingli i Kalvin su odbacili posredništvo katoličke crkve između naroda i Boga, pri čemu je Biblija prihvaćena kao riječ Boga. Po njima Sveti Duh dolazi u ljude direktno a ne više posredstvom crkvene organizacije i njenih velikodostojnika (klera). Budući da je Biblija odjednom postala toliko važna, ona je morala biti dostupna ljudima na njihovom vlastitom jeziku (a ne više na latinskom), zbog čega je prevedena na sve evropske jezike i tako postala knjigom naroda. Drugi važan princip reformacije je bila sloboda čovjeka. On je postao slobodan od katoličke crkve koja je do tada bila gospodar i njegovog tijela i njegove duše (tj. pameti), jer je katolička crkva do tada držala ključeve od raja i pakla i time ucjenjivala ljude, te ih tako držala u apsolutnoj pokornosti. Ako bi netko otkazao poslušnost crkvi bivao je ekskomuniciran, proglašen vještacom (ili vješticom) i spaljen na


34

lomači. Treći bitan doprinos slobodi čovjeka je bilo pravo da vjernici sami biraju svog svećenika, tj. pastora, te da ga sami smjenjuju ako im ne odgovara. Također, reformacija je ukinula celibat smatrajući ga neprirodnim i podigla je značaj porodičnog i društvenog života na viši nivo.

Zbog svega ovoga narod više nije mogao ostati neuka rulja kojom je lako manipulisao kler katoličke crkve, već se morao obrazovati kako bi dorastao svim životnim situacijama i vlastitoj odgovornosti koja mu se nameće. A u tome mu je svesrdno pomagala nova, reformisana crkva. Ona je podsticala ljude da mijenjaju sebe, a time i svijet, te da svatko da svoj vlastiti doprinos u svim segmntima života počev od religije do vlasti. To je podstaklo razvoj kritičke misli, nauke, industrije i općenito privrede, a rezultiralo je i u razvoju društvenih nauka, te utrlo put ka nastanku demokracije.

Protestantski pokret je razbio jedinstvo katoličke crkve i oteo joj vlast nad velikim dijelom Evrope, posebno na germanskom sjeveru, ali nije stvorio organizaciono jedinstvenu vjersku cjelinu. Naprotiv, stvorene su brojne konfesionalne zajednice koje je u početku povezivalo samo suprostavljanje katoličkoj crkvi. Tako su nastale najprije tri osnovne konfesije: luteranska, reformistička i anglikanska. Od njih su se kasnije razvile još mnoge druge: hugenoti, prezbiterijanci, puritanci, kvekeri i dr. Protestanti su širom evrope stravično proganjani od strane katoličke crkve i vladara odanih njoj, te su bili prisiljeni da bježe iz jedne države u drugu, a naročito iz južnih država


35

(koje su bile bliže Vatikanu) u sjeverne, pa čak i u Sjevernu Ameriku. U zemljama koje su geografski bliže Vatikanu, kalvinizam je u krvi ugušen, tako da su to danas skoro čiste katoličke zemlje (Francuska, Španija i Italija). Kalvinizam je ponešto prodro i u Poljsku, Čehoslovačku i Mađarsku, a njegov prodor na Balkan (nažalost) spriječila je Habsburška monarhija, po čijem nalogu je vršen strahovit pokolj nad protestantskim misionarima koji su preko Slovenije krenuli ka Balkanu. Nakon što se desio ovaj reformistički pokret, Vatikan je ubrzo shvatio kolika mu opasnost od njega prijeti, pa je hitno preduzeo kontramjere u formi tzv. protureformacija, sa ciljem da bar spriječi širenje ovog pokreta, ako ga već ne može potpuno suzbiti. Pri tom su korištene najbrutalnije moguće mjere što je bilo uzrokom dugotrajnih vjerskih ratova širom Evrope od kojih su neki trajali i po 30 godina. Zahvaljujući mjerama protureformacije protjerani su reformisti iz Španije, Francuske, Italije, Mađarske, Češke, a nažalost, i sa Balkana. Mnogi od njih su pobjegli u sjeverne zemlje (naročito Holandiju) i u Škotsku i Irsku, odakle su kasnije mnogi otišli u Sjevernu Ameriku, gdje su u novim uslovima, bez vatikanskih represija i progona, slobodno mogli da ispovjedaju novu religiju. I ne samo to, već i da je dalje razvijaju, usavršavaju i reformišu sa ciljem da što bolje služi njima i njihovim životnim potrebama. Kao rezultat tih vjerskih sloboda i nekoliko preporoda (revival) u USA su nastale još mnoge druge kršćanske denominacije koje danas koegzistiraju na bazi ekumenizma koji se, nažalost, na tlu Evrope, a


36

pogotovo na područjima gdje je protureformacija imala uspjeha, nikad neće ostvariti. Zahvaljujući revival-ima (preporodima) koji su donosili svježinu u život i podsticali osnivanje kršćanskih akademija, koledža i seminara, religija je postala opće prihvaćena ideologija života američkog građanina koja mu pomaže da uspješno kreira svoj život. Kod njih su vjeroučitelji, pastori i evangelisti civilna lica koja se ni po svojoj odjeći ne razlikuju od ostalih građana. Konačni religiozni produkt je jedna amerikanizirana forma kršćanstva sa svojim posebnim karakteristikama. Pažljivim ispitivanjem svih denominacija i njihovog funkcionisanja može se doći do zaključka da su one samoodržive, slobodne (nezavisne od države i politike), samoupravne, uređene po demokratskim principima (slično kao što je uređena i njihova država) i da im je u suštini američki pragmatizam, a glavni moto im je: Nikad ne odustaj! Tendencija ka pragmatizmu je dominantna što je i razumljivo ako se prisjetimo da je osvajanje i opstanak na američkom kontinentu zahtijevalo mnogo rada, truda, odricanja i spretnosti (da ne kažemo racionalnosti), pa su pioniri morali biti maksimalno praktični u svojim metodama rada, da bi opstali. Zbog toga su malo pažnje poklanjali teorijskim i intelektualnim problemima i progresivnoj misli, zbog čega su, vjerovatno, još i danas često primorani da “uvoze pamet.”

U skladu sa demokratičnošću ustrojstva takvih crkvi, pastor je samo prvi među jednakima

Ove crkve još više nego njihove evropske majke potenciraju individualizam, tj.


37

individualno prosuđivanje i individualnu odgovornost. To je u potpunoj suprotnosti sa ideologijom katoličke crkve gdje se potencira kolektivno prosuđivanje i kolektivna odgovornost (nešto slično ideoligiji propalog real-socijalizma gdje se favoriziralo kolektivno “promišljanje” i kolektivna (ne)odgovornost). Razlike između pojedinih denominacija su neznatne i neodređene tako da ljudi lako prelaze iz jedne u drugu što doprinosi duhu konfesionalne ravnodušnosti i široke inter-denominacijske kooperacije, a sve sa ciljem da se postojeće crkvene organizacije i njihovi sadržaji što bolje prilagode životnim potrebama američkih građana. Primarna uloga takvih crkvi je upravo edukacija svih uzrasta stanovništva. A tako nešto bi toliko bilo potrebno balkanskom stanovništvu! Kroz čitavu njihovu historiju ama baš nitko se nije trudio da im pomogne na takav način. Naprotiv, samo su se trudili u suprotnom smislu. Upravo zato je život jadnog balkanskog čovjeka uvijek bio i ostao PRAVI PAKAO!

Međutim, ni reformisano hrišćanstvo nije bez mana. Jednom od najvećih smatra se odustajanje od institucije grijeha. I ovdje se ono, vječno važeće pravilo da krajnosti nikad nisu dobre, potvrdilo. Naime, zbog činjenice da je katolička crkva beskrajno zloupotrebljavala instituciju grijeha i griješnosti sa ciljem da preko njega drži narode u apsolutnoj pokornosti, u narodu (naročito u onom njegovom pametnijem dijelu) javila se strahovita averzija prema pojmu grijeha i griješnosti i odricanju od njega. Naravno, i to je bila krajnost i kao takva


38

nije mogla iznjedriti ništa dobro. Time je nestala potreba da ljudi analiziraju svoje postupke, da prepoznaju svoje greške (tj. grijeh), da ih ispravljaju (tj. da se pokaju), što je rezultiralo u strahovitom padu morala. U tom leže razlozi nedoličnog ponašanja pojedinaca, grupa i čitavih naroda. Iz takvih nastranosti su se rodili nacizam i Hitler, a u najnovije vrijeme i ideologija novog svjetskog poretka, koja prijeti da uništi čitav svijet. Upravo zbog toga je u mnogim američkim protestantskim denominacijama institucija grijeha, u toku nekoliko preporoda, opet vraćena. Doduše, ipak se mora priznati, bez obzira na uticaj demokratskog uređenja, da su ipak protestantske religije manje sklone religijskom fanatizmu nego ostale, tj. da je reforma kršćanstva bar malo popravila kršćanstvo kao ideologiju protivrječnosti. Ali, to svakako nije dovoljno, a teško je reći da li bi uopće moglo ikad i biti dovoljno, jer bi kršćanstvo trebalo iz temelja izmijeniti da bi se stvarno popravilo, a tada to više i ne bi bilo kršćanstvo. Zbog toga se može reći da bi kršćanstvo moglo biti i dobra religija, ali samo ako bi kvalitetno državno ustrojstvo (pravna država, istinska demokratija) prethodno obezbijedili moral ljudima, pa bi oni onda takvi, moralni, uzimali iz kršćanstva samo ono što je isto takvo: moralno, a odbacivali sve ono što je loše, a čega ima u izobilju! Islam


39

Dok se kršćanstvo širilo nad barbarskim plemenima Evrope, nova teokracija pod nazivom islam se pojavila na tlu Arabijskog poluostrva i počela se strahovito brzo širiti. Ona je oblikovana prema onom što je karakteristično za Mojsijeve ideje. Islam je religija čiji sljedbenici sebe nazivaju muslimanima, što u prevodu znači: pokoran božjoj volji. To je monoteistička religija nastala u 7. stoljeću naučavanjem Muhameda (prorok, vojskovođa i trgovac) i njegovih sljedbenika (po uzoru na Krista i njegove sljedbenike). Prema historijskim podacima on potiče od jedne korejske porodice ali je rođen u posvećenom gradu Meki gdje se čuva sveti kamen (vjerovatno neki meteorit) za koga Muhamed kaže da je nekad bio bijel ali je vremenom pocrnio od ljudskih grijehova (ili uslijed oksidacije!?). Muhamed je u djetinjstvu bio epileptičar, a odrastao je među svojim rođacima. Bio je bez ikakvog obrazovanja. Prvo je bio pastir (ovčar), kasnije je postao trgovac i gonič kamila. U to vrijeme religija njegova naroda je bilo paganstvo. Kako je često sa svojim plemenom dolazio u kontakt sa judaizmom i degenerisanim formama kršćanstva (ebionizam, arianizam, sabelianizam), to se zainteresirao za ove religije i počeo se predstavljati kao prorok, kakvih je tada bilo u izobilju. Novu religiju čijim se prorokom predstavljao, nazvao je islam u značenju pokornost Alahu. Muhamedova vjerska nauka uzima malo dogmatskog a mnogo moralno-pravnih elemenata iz arapskih predislamskih religija. Glavnu dogmu monoteizma uzima iz jevrejske religije i kršćanstva kao i vjerovanje u meleke (dobre i loše anđele) i božje poslanike (Adema, Ibrahima, Musu, Isu i dr.


40

po analogiji sa Adamom, Abrahamom, Mojsijem, Isusom i dr.). Muhamed sebe smatra posljednjim božjim poslanikom. Religijski sistem islama bi se mogao sumirati kao: Bog ili Alah je jedan. On je svemoćan i sveznajući. Pokornost njemu je centralni princip u tom sistemu. Otuda i ime. Svi događaji su unaprijed određeni (fatalizam) i čovjek se mora pokoriti tom nepromjenjivom poretku stvari bez negodovanja. Alah je dao svoju objavu u Kuranu i u Suni, koja sadrži Muhamedove izreke. Bog je slao proroke kao što su Adam, Abraham, Mojsije, Isus, ali najveći od svih je Muhamed, utješitelj koji je obećan od strane Isusa. Duša je besmrtna, a u finalnoj presudi Bog će nagraditi odane, a kazniti nevjernike. Kajanje nije potrebno. Čovjek može zaslužiti i dobiti raj svojim vlastitim dobrim djelima u što spadaju molitve, post, davanja milostinje, hodočašćenje i kao najvažnije učestovanje u svetom ratu (džihad) protiv nevjernika. To nosi najviše bodova, pogotovo ako se u tom ratu pogine. Raj je tada zagarantovan. Vrednija je kap krvi prolivena u svetom ratu negoli dva mjeseca posta i molitve. Poligamija i konkubinstvo su ohrabrivani jer je to praktikovao i sam Muhamed. Takvo njegovo učenje (i ponašanje) je razljutilo njegove rođake iz Meke, pa se on jedva spasio bijegom u Medinu. Taj njegov “let” ili hegira (15.8.622) je prihvaćen od muslimana (ili muhamedanaca) kao početak nove ere. On je u Medini organizovao napadnu teokraciju u kojoj je on bio sve: i prorok, i zakonodavac i sudac i kralj. Stanovnici Medine su prihvatili taj njegov sistem sa


41

velikim entuzijazmom i od tog momenta počinje sveti rat za širenje islama koji još i danas traje.

Prema prethodnom može se zaključiti da islam nije ništa originalno već da je to čudna mješavina paganstva, judaizma i iskrivljenog kršćanstva (ebionite). Sam islam, kako je bio zamišljen od svog tvorca, i ne bi bio loš (bar ne za ono vrijeme), da nije kasnije izpolitizovan i zloupotrebljen. Naime, vladajući feudalni sloj (isto kao i u slučaju kršćanstva) iskoristio je raspaljeni vjerski fanatizam širokih masa i ideju o svetom ratu za brzo osvajanje velikih teritorija, a Muhamedova nauka o sudbini, po kojoj nije moguće izmaći predodređenju, zajedno sa dubokim uvjerenjem da će svakom ratniku koji pogine u boju za Alaha biti oprošteni svi grijesi i da će prijeći odmah na uživanje rajske slasti (kao u katoličkoj religiji), stvorili su izvrsnu psihološku pretpostavku za najsmionije ratne podvige. Pošto je islam sad nemoguće odvojiti od politike i vratiti ga u domen religije (što bi eventualno moglo nekom drastičnom reformom koja bi morala biti mnogo uspješnija od reformacionističkog pokreta iz 16. stoljeća koji je bio uperen ka reformisanju katličke crkve), to je bolje kloniti ga se. Zašto? Evo zašto. Islam današnjeg doba usko je vezan za pojam islamske revolucije (a pojam revolucije se nikako ne uklapa u religiju), pod kojim se podrazumijeva realizacija politike islamskog fundamentalizma. A politika islamskog fundamentalizma, zbog svoje isključivosti i netrpeljivosti prema svakom drugom mišljenju, ne može da odvede nigdje drugdje nego u oružani sukob. Primarni cilj islamske revolucije je


42

stvaranje što veće islamske države koja bi jednog dana trebala da se protegne na čitav svijet (baš kao i katolička religija prema tisućgodišnjim planovima Vatikana)). Pošto je država, prema definiciji, aparat za prinudu koji se u ostvarivanju svojih ciljeva služi silom (a koja se često pretvara u nasilje zaogrnuto plaštom demokratije), logično je da je stvaranje jedne države koja je već po svojem nazivu ideološka (a ne demokratska), moralo da izazove otpore svih onih kojima ta ideologija nije bliska. Zato se dešavaju ratovi na svim teritorijama gdje se dodiruju oblasti islamski i neislamski opredjeljenog stanovništva. Bosna nije jedino takvo područje. Islamska država je, kao što je rečeno, po definiciji, kao i svaka druga država, aparat za prinudu, ali se od drugih država razlikuje po tome što je i ideološka, tj. država zasnovana na političkom učenju jedne vjere. Drugim riječima, islamska država ne može biti odvojena od vjere, pa samim tim mora biti anahrona, s obzirom da je vrijeme takvih država definitivno prošlo, što se smatra jednom od najvrednijih tekovina civilizacije. Prema islamskoj državno-pravnoj teoriji, kao model prave islamske države uzima se model zajednice koju je u Medini utemeljio Muhamed, vjerovjesnik islama. Svaka islamska država od tada do danas (a i dalje) mora da se gradi na tim principima. A to znači: suverenitet ne pripada narodu, već Bogu! Bog je jedini vrhovni nosilac vlasti i zakonodavac (!). Ljudi koji na zemlji vladaju su samo delegirani (?) od strane Boga, a oni navodno najbolje poznaju božji zakon (što pruža neograničene mogućnosti zloupotrebe). Svi zakonski akti imaju se zasnivati na svetoj knjizi Kuranu, a ako


43

neki slučaj iz života nije predviđen u Kuranu (a takvih vremenom ima sve više i više jer Kuran nije mogao tada, kad je nastao, predvidjeti sve pravne i druge probleme budućeg doba), onda se obraća ulemi (sveštenstvo) koja će rješenje donijeti na osnovu tradicije, analogije ili zajedničkog mišljenja pravnih autoriteta (opet neograničene mogućnosti zloupotreba). Može li itko, svjestan kompleksnosti pojava u današnjim društvima, zamisliti, kako bi se današnji problemi pravne (i svake druge) prirode rješavali pomoću Kurana i uleme? Pored svega rečenog, treba imati u vidu još i činjenicu da je Kuranom (islamskim zakonom, odnosno ustavom) regulisano cjelokupno ponašanje muslimana. To znači da nema ni jedne životne situacije u kojoj se musliman može ponašati autonomno. Strogo je utvrđeno kako će jesti, mokriti, voditi ljubav, sahranjivati se, ponašati se prema ženi, komšijama, pripadnicima drugih vjera, ratovati i dr. Jedan apsolutno totalitarni sistem! Sam Homeini, otac najpoznatije islamske države je svojedobno rekao: “Bog je posredstvom svojeg proroka poslao zakone čija je širina zadivila čovjeka. Ti zakoni se tiču čitavog života individue, od začeća do groba.” Treba posebno naglasiti da je tim zakonima regulisano da čitav svijet, znači sve nacije i rase, moraju kad-tad da se pokore islamu i da prihvate njegovu supremaciju. Pošto to neće ići lako i dobrovoljno, pripadnicima muslimanske vjere se nalaže da čitavog svog života djeluju u tom smislu i da u tu svrhu polože i život kad zatreba. Jer, ako nemuslimani odbiju da se pokore islamskoj ideji i islamskoj državi, mora im se objaviti sveti rat -


44

džihad. Nemuslimani koji bi ostali da žive na teritoriji takve države, ako nisu prešli na islam, obavezno imaju ograničena građanska i politička prava. Svjesni toga, nemuslimanski narodi se moraju suprostaviti uspostavljanju islamske države na njihovoj teritioriji, a to neminovno dovodi do rata. Pošto islamsko uvjerenje podrazumijeva da čitav svijet treba da bude jedna država pod upravom halifa i da jedini ustav treba i može da bude Kuran bez obzira na želje, potrebe i zahtjeve pojedinih naroda, eto razloga za rat ako se netko tome pokuša oduprijeti. A neislamski narodi na to nikako ne bi mogli pristati jer bi to značilo negiranje, manje-više svih civilizacijskih tekovina, a prvenstveno prava čovjeka (Povelje UN, Pakta o pravima čovjeka svjetske organizacije i dr). Toga su svjesni i umjereni, obrazovaniji muslimani zbog čega su se razbježali na sve strane svijeta, a podrška takvoj politici ostali su samo oni koji zbog svoje neukosti nisu znali ništa od svega ovoga što je navedeno u ovom tekstu, i oni koji su za takve usluge dobro plaćeni. Islam će ovakve pretenzije imati sve dok ne dođe do neke njegove radikalnije reforme i prilagođavanja novonastalim uslovima u svijetu. Kad će se to desiti, vrlo je neizvjesno. To zavisi od brzine kojom će se prosvjećivati islamizirano stanovništvo u svijetu. A ta brzina je jako mala.. To sve podsjeća na onu situaciju koja je prethodila reformacionističkom pokretu koji se javio u Evropi u 16. stoljeću, a imao je težnju da odlutalo kršćanstvo vrati njegovim izvornim principima, tj.


45

evanđelju. Neminovno će takvo nešto jednog dana zadesiti i odlutali islam. Zaključak Moramo biti svjesni toga da se na Balkanu poprilično zakasnilo sa antireligioznom borbom, jer je u historiji Evrope 18. stoljeće bilo stoljeće koje je zapamćeno po dostignućima antireligiozne borbe. Objašnjenje, zašto se taj talas borbi za izlazak iz mračnog srednjeg vijeka nije proširio i na Balkan, dao je jednom prilikom, prije početka ovog posljednjeg rata, hrvatski pjesnik i disident Goran Babić. On je tom prilikom rekao da su reformacionistički misionari 1572., preko Slovenije (koja je tada bila pod vlašću Habsburške Monarhije), krenuli na Balkan da prošire plamen reformacionističkih ideja i na taj dio Evrope, ali su se suočili sa strahovitim terorom katoličkog svećenstva i vlasti Habsburške Monarhije (koja je oduvijek bila krajnje lojalna Vatikanu), tako da su potpuno bili onemogućeni u toj misiji. Prema riječima gospodina Babića (a s kojima bi se svi iole objektivni posmatrači morali složiti), tad je Balkan neprobojnim zidom odvojen od Evrope i napretka putem kojeg je ona krenula. Tad je Balkanu, umjesto progresa, svjetla i budućnosti, naturen mrak, krv, nesreće i prošlost. Nažalost, popravnog ispita za ovu naturenu grešku nije bilo, pa se Balkan zato još i danas nalazi u tom mraku srednjeg vijeka i religijskih protivrječnosti koje neprestano, u ciklusima izazivaju sukobe, ratove i opstrukciju svakog značajnijeg progresa. Naime, velika je šteta što reformisano


46

kršćanstvo nije prodrlo na Balkan jer je ono bliže životu i potrebama današnjeg čovjeka negoli je pravoslavlje i katoličanstvo, a za islam da se i ne govori. Da je ono uhvatilo korijena, teško da bi balkansko stanovništvo od tada pa do danas išlo iz jednog u drugi vjerski rat. To jest, vjerski ratovi bi se vjerovatno završili onda kad su se završili i u Zapadnoj Evropi (ili možda nešto kasnije). To se nije desilo i Balkan se još uvijek nalazi u srednjevjekovnom mraku i religijskom glibu iz kojeg se teško čupa.

U suštini, naše stanovništvo gubi interes za religiju. Možda jedina šansa religijama da opstanu je vraćanje religija njihovim prvobitnim funkcijama. Religije su nastale kao potreba čovjeka da on u nečem nađe utjehu u teškim trenutcima svoga života. I danas ima mnogo teških trenutaka u životu svakog čovjeka, kad mu ne može pomoći ni nauka, ni država. Doduše, ne može mu tada sigurno pomoći ni religija, ali mu ona možda može dati bar utjehu, a i to je nešto. Drugim rječima, religijama je u naprednim društvima još jedino moguće da budu rame za plakanje svojim vjernicima i eventualno institucija koja će se angažovati na kulturnom, humanitarnom, edukacionom i zabavnom planu. Naravno, tome bi se mogao dodati i angažman na liječenju, njezi bolesnika, čuvanju djece i sličnim aktivnostima. Mislim da bi takvim aktivnostima religije mogle steći simpatije stanovništva i oprati se od prljavštine kojom su je uprljale politike i zloupotrebe kroz stoljeća, čime su postale mrske svakom iole obrazovanom čovjeku. Osim toga, religijski običaji i svetkovine bi mogli


47

poslužiti kao povod za druženje i na taj način uljepšati i obogatiti život svojih vjernika. U takvu religiju transformisale su se kroz nekoliko preporoda (revival) sjevernoameričke religije. Na kraju ne možemo a da se ne zapitamo: Kako je moguće da su se religije na Balkanu, bez obzira na sve ovo što se o njima zna, održale do današnjih dana? Religiozne zablude se obično prihvataju po inerciji. Vjernici ne ispituju religiozni sistem u koji vjeruju. Oni vjeruju na osnovu navike i običaja. Zašto? Kako? Kako je uopće moguće da su se takve religije, koje su nastale na daleko nižem stepenu razvoja ljudskog društva, prošunjale nepromijenjene kroz tolika stoljeća do današnjih dana i da još uvijek siju svoje sjeme zla bez smetnje i danas? Evo kako. U djetinjstvu primamo sve uticaje kojima nas žele podvrgnuti. Tad još ni nemamo sposobnosti, ni iskustva, ni hrabrosti da sumnjamo u ono čemu nas uče oni u čiju nas zavisnost stavlja naša slabost. U mladosti nas bujne strasti i stalno pijanstvo naših čula sprečavaju da mislimo na religiju, suviše zamršenu i žalosnu da bi nas zanimala. U zrelo doba razne brige, nove strasti, ambicije, želja za bogatstvom i slično apsorbuju svu pažnju čovjeka, pa on opet nema ni volje ni snage da proučava i analizira svoju religiju. U starosti umrtvljene sposobnosti, mehaničke navike, fizička i umna slabost ne dozvoljavaju nam da


48

se bavimo analizom izvora naših navika i mišljenja, a pogotovo to sprečava strah od smrti.

Na taj način religijska mišljena, jedanput prihvaćena, održavaju se u toku dugog niza vjekova i dovuku se do doba u koje nikako ne pristaju, ali se ipak tu održavaju izazivajući sve moguće negativne posljedice koje jedna anahrona pojava može izazvati u moderno doba. Ni prema čemu drugom ljudi ne pokazuju toliko lakovjernosti kao prema religiji. Kad je religija u pitanju ljudi, bez obzira na obrazovanje, ostaju uvijek na nivou djetinjstva ili divljaštva! Bogumilstvo Bogumilstvo je jedna sekta koja se javila kao kritika kršćanstva i to na području koje je ostalo pod dominacijom Grčke katoličke crkve, nakon uzdvajanja Rimske katoličke crkve iz sveukupnog kršćanstva. U vrijeme pojave bogumila već je Grčka katolička crkva počela da sebe označava ortodoknom ili pravoslavnom, za razliku od rimske jeresi. Bogumilastvo se javilo na odručju Bugarske i dobilo naziv popu Bogumilu, koji je imao štošta da zamjeri kršćanskoj crkvi koja se vezala za državu uvlast. Zbog toga su vlasti srednjevjekovnih država proganjale ovu sektu, pa su njene pristalice bježale najprije u Srbiju, a zatim u Bosnu, s obzirom da su ih i vlasti iz Srbije protjerivale. Vlasti u Bosni su bile tolerantnije prema njima, pa su tu našli svoje utočište, ali ne pod tim imenom, već pod imenom


49

krstjani, dobri ljudi i dr., a crkva se zvala bosanskom. Bogumilstvo je ustalo i protiv vizantizacije (u Bugarskoj i Srbiji) i protiv latinizacije u Bosni, tj protiv država koje su pod tim sistemima bile stvorene. Stoga se bogumilstvo može smatrati nekom vrstom “protenstatizma” pravoslavlja na Balkanu, tj najraniji protestantizam evropskog kršćanstva uopšte, koje se prenosi i u zapadnu Evropu pod imenom paterana, katara, albingeneza i valdeneza (Francuska), vodi do Viklifa, Husa i najzad LUTERA!. Zato se može reći da bogumilstvo nije ostalo samo sekta, već je poprimilo i karakter duhovnog pokreta, baš kao i protestantizam nekoliko stoljeća kasnije.

2.2. Religije na Balkanu II dio Dr Radojka Praštalo, Banja Luka, 7. Mart 2007., Pokret prosvjetiteljstva, “Bolji život”

“DA LI SU RELIGIJE KRIVE ZA KRIZE NA BALKANU?” U prvom predavanju na ovu temu govorila sam uglavnom samo o nastanku dominantnih religija Balkana i ukratko o njihovoj suštini i historiji, naravno u vremenskom intervalu koji nije premašio 2 sata, koliko sam imala na raspolaganju, a što je svakako bilo nedovoljno čak i ako sam se ograničila samo na ova dva aspekta. Zbog toga nije čudo što su neki od redovnih posjetilaca ovih naših TRIBINA


50

tražili od mene da nastavim sa ovom temom, tamo gdje sam stala i da ispričam tu priču do kraja, s obzirom da oni nisu doživjeli to prvo predavanje kao završeno! Eto, to je razlog što sam pripremila i II dio predavanja na temu” DA LI SU RELIGIJE KRIVE ZA KRIZE NA BALKANU. Ovo predavanje ima za cilj da prikaže vjersku pozadinu i psihološke uzroke bivših, sadašnjih ali i budućih sukoba i ratova na Balkanu, koji su više nego izvjesni, ako se i dalje ne bude baš ništa radilo na tome da se ti uzroci otklone. U sklopu toga čut ćemo i nešto o tome što bi trebalo preduzimati da nam se ružna prošlost i dalje ne bi ponavaljala.

Uzroci sukoba i kriza na području ex-Yu Upoznavanje sa ovom građom bi trebalo da svakoga navede na samostalan zaključak da do otpočinjanja oružanih sukoba na Balkanu dolazi zbog ukupnih međuvjerskih protivrječnosti i niskog stepena prosvjećenosti i svijesti stanovništva ovih područja, što im onemogućuje da bude tolerantni i da religiju shvataju kao stvar ličnog izbora svakog pojedinca. Naravno, to nije i jedini uzrok. Našlo bi se tu još mnogo toga što, umjesto da stišava narasle strasti, još više ih raspiruje. Problem je krajnje kompleksan i za njegovu potpunu analizu bio bi potreban interdisciplinarni pristup i međusobna saradnja čitavog tima stručnjaka iz raznih naučnih oblasti, što bi rezultiralo visokonaučnom analizom, a od koje bi prosječno


51

obrazovan čovjek imao malo koristi. Ipak, bez obzira na to, takva analiza je već odavno trebala biti načinjena i objelodanjena, ali nije, vjerovatno zbog toga š što se svaki eventualni pokušaj da se o tome igdje išta progovori odmah proglašavalo bogohuljenjem ili napadom na “”bratstvo i jedinstvo”, zavisno od toga tko je bio na vlasti. Bez obzira na to što i ja ovakvim predavanjima rizikujem da opet budem optužena za bogohuljenje, ipak ću pokušati, baš zbog nedostatku takvih naučnih poduhvata, da vam pojednostavljeno ukažem bar na one direktne uzroke kriza čiji uzroci leže u religijama, a koji su tu pored nas (i u nama), koje može svatko prepoznati, pa i uticati na njih u pozitivnom smislu. U tom cilju koristit ću se rezultatima naučnog rada najvećeg svjetskog dubinskog psihologa Karla Gustava Junga, inače najboljeg učenika i sljedbenika svima nama poznatog ŽIGMUNDA FROJDA, utemeljitelja psihoanalize. Jungova naučna otkrića nam nedvosmisleno pokazuju da je naše duhovno neusredištenje osnovni uzrok većine naših nesreća. On je bio prvi među naučnicima koji je stanje duha zvano prosvijetljenje dostigao na samosvojan način, istovremeno stvarajući i naučni metod pomoću kog je i drugima moguće uz rad i sticanje znanja o sebi, postići sudbinski im namijenjen nivo samoostvarenja ili samorealizacije, kako Jung imenuje dostignuto prosvjetljenje. On je time pomirio suprstavljena učenja o čovjeku i premostio jaz koji je vladao između istočne i zapadne misli i religija, te unio svjetlost u sumornost i pesimizam Frojdove


52

psihoanalitičke psihologije i ponudio nadu ljudima u viši smisao ljudskog života. Pojasnimo o čemu se, u stvari, radi. Pojam samoostvarenja ili duhovnog usredištenja Opće je poznato da prosječan čovjek koristi najviše do 5% svojog umnog kapaciteta i to predstavlja njegovu svijest. Ostalih 95 % predstavlja njegovu podsvijest. Sadržaji pohranjeni u našoj podsvijesti su nevidljivi okovi koji čovjeka dovode u situaciju da bude rob raznih teoideologija ili ideologija, tj da bude neslobodan. Naime, podsvijest nije homogena i u njoj se nalazi značajan dio ono što nam je usađivano odgojem i školovanjem, a što mi kao odrasli držimo kao neodvojivi dio sebe (npr. pripadnost nekoj naciji, religiji, ideologiji ili sl.). Ovaj dio podsvijesti daje nam okvire za naše predstave o spoljnom svijetu, za razmišljanje i aktivnosti u životu, ali je on istovremeno i okov za naš um, iako mnogi od nas toga nisu svjesni. Zbog toga u čovjeku vlada duhovna napetost koju je moguće razriješiti jedino osvješćivanjem tog nesvjesnog. To se može uporediti sa računarskim programima. Naime, mnogi ljudi se služe samo s onim što im je u toku odgoja ili školovanja pohranjeno u njihovu podsvijest, baš kao što koriste samo one programe koji su pohranjeni u njihovom PC-iju, umjesto da proširuju svoje vidike.Čovjek koji se uspije izvući iz okova bar jednog dijela sopstvene podsvijesti, doživljava to kao izvjesno individualno oslobođenje. Zato onaj koji se potpuno iščupa iz kandži svoje podsvijesti, postaje slobodan u


53

punom smislu te riječi i postaje prosvjetljenik, a prosvjetljenik nije ni religiozan, ni ateista.. On je iskustvom spoznao da postoji nešto što bi se moglo nazvati univerzalnom inteligencijijom, a što je kreator svega u prirodi. Čovjek koji je dostigao taj nivo svijesti više nikada ne može postati element nekog “stada” ili “čopora” kog obmanjuju i zlopupotrebljavaju razni manipulanti i prevaranti. Zato bi cilj svakog od nas trebao biti: postići takvo stanje vlastitog duha da nas nikad niko više ne može voditi ni na kakvom “povodcu”! A kakva je situacija u stvarnosti? Ljudi su sapeti u svojoj podsvijesti, tako da i ono malo svijesti što je imaju, ne funkcioniše slobodno, što čovjeka čini otuđenim čak i od samoga sebe. A upravo to otuđenje od samoga sebe, od svog esencijalnog središta, što bi se moglo nazvati našom obezduhovljenošću, najveći je problem u koji je usrljala naša civilizacija! Zato bi naš imperativ morao biti: izbaviti se iz duhovne pošasti današnjice! Međutim, Alfred Adler, austrijski psiholog, je nažalost, konstatovao: “Samog sebe upoznati i promijeniti, to je čovjeku najteže”, sto je trebala biti uloga religija

Baš u tome, da promijenimo sebe na bolje, su nam trebale i morale pomoći religije! Ali koje? Ove naše, zasigurno ne. Umjesto toga, one su nas, takve kakve jesu, pretežno profiterske, teoideološke, koje pod plaštom duhovnosti proturaju i podstiču egoizam i zlo, zavađale i trovale mržnjom. Možda ne sve i ne baš


54

uvijek, ali dovoljno često i na dovoljnom broju mjesta da nam se mogao desiti ovako strašan vjerski rat čak i na pragu 21. stoljeća! Pa kad već nismo imali dovoljno pameti da ovaj rat izbjegnemo, budimo bar sada toliko pametni da se za sva vremena izliječimo od “ratonosne”bolesti.

Iako sam ja lično ateista, ipak neću ni pokušati da osporavam značaj spiritualne komponente inteligencije, koja prema stavovima većine respektabilnih naučnika ravnopravno stoji uz intelektualnu i emocionalnu inteligenciju i zajednio sa njima predstavlja ukupnu inteligenciju čovjeka po čemu se on razlikuje od životinja. Dakle, saglasni smo da je religija potrebna, ali ne bilo kakva, već ona iskonska, koju gotovo nigdje ne vidimo! Možda su baš zbog toga neki postali ateisti, dok su se drugi više puta konvertovali uzludno tražeći pravu!

Religije su trebale da osvjetljavaju put kojim treba da se kreće civilizacija, da poučavaju čovjeka kako da on u svakom aktuelnom trenutku izađe nakraj sam sa sobom, kako da osvijesti podsvijest i tamne strane svog bića koje religije imenuju đavolskom stranom u nama. Umjesto toga, one su dogmatskim pričama o osnivačima tih religija, o navodnim svecima, te nametanjem raznih pravila kojih se malo tko dobrovoljno pridržava, uticale na potiskivanje tog “đavola u nama” koji je ostajao tamo da “čuči” kao tempirana bomba! Upravo zbog toga su naše postojeće religije oduvijek bile najveća opasnost miru. Dogma ne samo da čovjeka zatucava, već ga čini i fanatičnim a time i za sebe i za druge (u kriznim


55

situacijama), opasnim… Zato kod nas na Balkanu neće biti niti mira niti smislena života, sve dok mnogi od nas budu zarobljeni od strane religija koje nam nisu obezbijedile samoostvarenje, tj. samousredištenje.

Zato se kao prioritetno nameće pitanje: kako da postanemo harmonično integrisane ličnosti? Kako da postignemo usklađenost između naše svijesti i podsvijesti? Od toga će zavisiti kvalitet našeg života i mogućnost da damo svoj doprinos društvu, kulturi i civilizaciji u kojoj živimo, a ne da zaludno mislimo da se novcem ili vlašću može popuniti duhovna praznina u nama i da svoju sreću možemo graditi na nesreći drugih. Ali, u tome nas sprečava ono što su u našu podsvijest usadile razne teoideologije i ideologije. Naime, i kršćanstvo i islam, ali i komunisti su u nas usadili vjerovanje da će čovjeku spasenje doći izvana (od Boga ili CK), a ne da je on sam obavezan da to spasenje pronađe duhovnim naporom u samom sebi. Zato mi nismo spremni da ozbiljno radimo na sebi, da ulažemo u sebe, već očekujemo da će rješenje za svaki naš problem “pasti sa neba”. Da stvar bude još gora, tu naviku smo iz duhovne sfere prenijeli i u društvenu, a često i u materijalnu, pa kod nas vlada sveopšta opuštenost u kojoj se većina nas nada da će sve naše probleme riješiti “netko drugi”. Tko, pitam vas ja? Za to vrijeme, “čekajući tog Godoa”, mnogi postaju nestrpljivi pa to svoje nestrpljenje ublažuju na razne društveno neprihvatljive načine: pušenjem, alkoholom, drogama, razvratnim životom, otimanjem od drugih, izazivanjem sukoba i ratova… A to su najveći


56

problemi našeg društva, pa i sveukupne današnje civilizacije! Zar ne?

Religijski imitatori

Kršćanstvo, uz judaizam, islam i hinduizam, spada u religije molitve, dok budizam, zenbudizam i taoizam spadaju u religije meditacije i prosvjetljenja. Religije molitve mogu se dalje podijeliti na dvije grupe: prva je ona u kojoj dominira strah od boga (judaizam i islam) i druga u kojoj dominira ljubav za Boga (kršćanstvo i hinduizam). Religije molitve mogu biti put do oduhovljenja za osjećajni tip čovjeka, a religije meditacije i prosvjetljenja za intelektualni tip čovjeka. Zato su religije molitve mogle biti djelotvorne samo dok je većina stanovništva bila neuka i nepismena. U tome i jeste naš problem! Čovjek ima četiri osnovne funkcije: instinktivnu, osjećajnu, intelektualnu i motoričku. U djetinjstvu instinktivna i osjećajna funkcija su dominantne, dok se motoričke (govor, kretanje, vještine) i intelektualne postepeno razvijaju. Zavisno od dominantnosti neke od ovih funkcija, svaki pojedini čovjek pripada osjećajnom, intelektualnom ili instinktivnom tipu. Zbog činjenice da se u našoj civilizaciji (a naročito od doba reformacionističkog pokreta na ovamo) forsira intelektualna strana svijesti, a i dalje nam se naturaju molitvene religije koje naš um ne može prihvatiti, to je pojačano nasilje nad našim umom putem forsiranja dogmi.


57

Zbog toga u našoj civilizaciji ne može biti iskrenih vjernika, već su to sve IMITATORI, neki malo bolji a neki malo gori, ali ipak- samo imitatori! A religijski imitator, kao duhovno rascijepljen čovjek, pogodan je materijal za manipulaciju, pa je kao takav poželjan svakom potencijalnom manipulatoru, što je dokazao i ovaj naš najnoviji vjerski rat. Drugi osnovni tip religija su religije meditacije ili prosvjetljenja (budizam, đainizam, taoizam, zenbudizam). Joga je rodonačelnik religija meditacije, a u njima nema vjerovanja u Boga, već se meditacjiom osvješćuju nesvjesni dijelovi psihe do stanja duha koje se imenuje prosvjetljenjem. U ovim religijama učitelj (ne svećenik!) samo upućuje učenika na duhovni put, kojim on dalje ide sam. Ovaj duhovni put (koji je teži od onog prvog gdje se dogma naprosto prihvata osjećajima) koristi se onda kad intelektualna funkcija kod većine ljudi postane vodeća, kao što to sad jeste slučaj u čitavom svijetu. Isusov nauk nije isto što i nauk kršćanske crkve Žalosna činjenica je da tzv. pravovjerni kršćani uopće nisu pojmili Isusov nauk, već su samo iskoristili Isusov autoritet da bi dogmom naturili laž i obmanu. Čak i Dositej Obrdović, koji je po zanimanju bio sveštenik, kaže da kad su Grci i Latini primili kršćanstvo od Isusovih apostola, tada nije bilo ni ikona, ni svetih tjelesa, ni moštiju, ni kanona, ni čudotvornih stvari, pa sad vidimo šta li se sve


58

nakon toga utrpalo u to, navodno isto Isusovo, kršćanstvo! Kršćansko sveštenstvo je prilično neuko i sputano, a kad i ima neko znanje, ono je uglavnom samo dogmatsko, pa kao takvo nikoga ne može izvesti iz mraka neznanja . Njima nedostaje znanje samospoznaje- što je srž Isusovog nauka. Bez tog znanja čovjek se ne može osjećati sigurnim i zato mora da se drži dogme, zbog čega se kršćansko sveštenstvo, pa i vjernici tako grčevito i drže dogme. Zbog toga su svi skupa neslobodni i ne mogu ići samostalno kroz život, ne mogu biti odgovorni i hrabro donositi sopstvene odluke. Njima uvijek treba nečije zaleđe ili neka “hodalica” kao djetetu koje još nije prohodalo! Zato se naš problem i ne može pojmiti ukoliko se ne shvate velike zablude i neukost ljudi kada je riječ o izvornim učenjima osnivača poznatih nam religija i strašnom krivotvorenju njihovih ideja od strane religijskih institucija, koje su se pretvorile u vrlo unosne profiterske organizacije (uz rijetke iznimke), zapravo u prava pravcata obezbožena čudovišta, koja su nesvjesna da je izvor njihovog bijesa u tome što im ta njihova religija ne može pružiti adekvatno zadovoljenje religioznog osjećanja. Zbog činjenice da je razlika između učenja kršćanske crkve i Isusovog nauka ogromna, sveštenici se grčevito bore protiv svakog slobodoumlja, jer ako bi se ono dopustilo, više se ne bi mogla prodavati laž! Zato je baš u tome, uz nastojanje katoličanstva da proguta pravoslavlje, a islama da se preko Bosne infiltrira u Evropu, osnovni uzrok svih naših vjekovnih međusobnih sukoba. Iz toga je


59

izveden i pojam Balkana kao bureta baruta, jer religijsko osjećanje kod religijskih imitatora ima ogroman razorni poencijal. Narodi Balkana nasilno i kao potpuno nedozreli za kršćanstvo, ugurani su u tu religiju, zbog čega se nikad nisu uspjeli duhovno ukorijeniti u toj religiji, već su tada postali i do danas ostali, samo religijski imitatori, s obzirom da im je pod religijom poturena teoideologija, čiji je krajnji cilj bio i ostao- što djelotvornije vladanje ljudima, a nikako upućivanje na put oboženja, što bi trebao biti cilj svake istinske religije. Što se tiče islama, tu situacija nije ništa bolja, jer je islam samo kopija kršćanstva dodatno radikalizovana kako bi bila pogodna za uspješna osvajanja tuđih teritorija, a time i za sopstveno širenje. Jedina istinska religija, koja ima ishodište u duši balkanskog čovjeka, bilo je paganstvo, koje je agresivno kršćanstvo zatrlo. Pokušali su se Balkanci iščupati iz samrtnog zagrljaja kršćanske teoideologije negdje u X stoljeću stvarajući bogumilsku sektu koja, nažalost, nije ništa bolje prošla negoli paganstvo, tako da su Balkanci i dalje ostali žrtve kršćanske teoideologije i medjusobnih unutrašnjih borbi njihove crkvene hijerarhije za moć i prevlast. Kasnije je još stigo i islam koji nije bio ništa bolji od zatečenog kršćanstva, ali je situaciju dodatno iskomplikovao. Zbog promjenjive moći nosilaca ovih teoideologija i njihove promjenjive ratne sreće, stanovništvo Balkana je kroz zadnjih 2000 godina svoje historije stalno bilo izlagano krvavim međuvjerskim sukobima i pritiscima konverzije. Zbog toga su mnogi ljudi


60

postajali dvostruki, trostruki ili višestruki konvertiti. A budući da prema tvrdnjama Frojda potomci mogu i hiljadu godina kasnije duhovno ispaštati za grijehe svojih predaka, čak ako o njima ništa i ne znaju, to je jasno da je svaka konverzija ostavila u ljudima neizbrisiv duševni trag, pa nije čudo što je od višestrukih konvertita načinila nepopravljive fanatike koji u svojoj podsvijesti nikad neće preboljeti sindrom konvertizma kao posljedicu grijeha svojih predaka zbog navodnog otpadništva. O tome je pisao i naš veliki Meša.

Kako se ove stare teoideologije uklapaju u današnjicu Kršćanstvo i islam su nastali u doba (i na mjestu) kad je stanovništvo bilo na izrazito niskom intelektualnom nivou, pa je kao takvo moglo prihvatiti kršćanstvo osjećajima, a islam prisilom. Međutim, stvari su se za 2000 godina, u tom pogledu, drastično promijenile, pa stanovništvo više ne može da vjeruje srcem, a razvijen um nije u stanju da prihvati dogmu ni milom ni silom, zbog čega navodni vjernici postaju duhovni pervertiti: umjesto da budu vjernici, oni samo slijede jednu od teoideologija koju su ili naslijedili, ili ju im je netko naturio, ili su je sami, iz straha za egzistenciju, deklarativno prihvatili. Sve naše balkanske religije postale su nedjelotvorne za ovovremenog čovjeka, tj postali smo inkompatibilni sa njima, pa je krajnje vrijeme da se od tih vjekovnih zabluda počnemo oslobađati. Pri tom treba imati na umu da i katolička


61

i pravoslavna crkva jednako su obezbožene i ne služe svrsi. Jedine razlike među njima su u domenu dogme, običaja, institucionalnog ustrojstva, neutoljivoj težnji katoličanstva da se širi i zadovoljnosti pravoslavlja svojom okamenjenošću! Zato je današnjem čovjeku neophodan kopernikanski duhovni preporod kao uslov preživljavanja i opstanka. Religije molitve su postale nedjelotvorne i zbog toga što čovjeka upućuju da potiskuje, negira i ignoriše ono životinjsko u njemu, umjesto da svim svojim dijelovima svog bića prizna egzistenciju i odgovarajućim postupkom dovede sve svoje duhovne segmente do međusobnog sklada. A da li će svaki dio nas samih postati naš prijatelj ili neprijatelj, zavisi od toga hoćemo li mi probuditi svoju samosvijest ili ne. Nesvrsihodne religije Iz svega rečenog, više je nego jasno da postojeće religije na Balkanu ne služe svrsi kojoj bi trebalo da služe. Jer, da su nam one mogle obezbijediti duhovno samousredištenje, mogle su to učiniti za ovih 1400-2000 godina! Imale su dovoljno vremena za to! Međutim, one to nisu u stanju iz mnogo razloga, a glavni je što su nam naturene, zbog čega je njihovo imitiranje krajnji domet za nas, a imitiranjem se čovjek nikada ne može samopronaći i u sebi duhovno i moralno usredištiti, tj. samoostvariti, što bi rekao Karl Gustav Jung, već može postati samo neurotičar, kao što mi kolektivno i jesmo, što dokazuje naša sveukupna historija.


62

Pored Junga potrebu za samoostvarenjem zagovarali su i drugi veliki naučnici poput velikana psihologije Maslowa koji objašnjava cjelokupno ponašanje pojedinaca zadovoljavanjem potreba koje, iako djeluju istovremeno, mogu se posmatrati prema vremenskom slijedu i hijerarhiji. Te potrebe su: fiziološke, sigurnosne, društvene, prestižne i samoaktualizirajuće. Minimum zadovoljenja potreba za svakog čovjeka je zadovoljenje prvih triju potreba. To je jasno čak i sa stanovišta djeteta, jer i djetetu je potreban organizovan svijet, a ne neorganizovan i nestruktuiran. Također i odrasli vole siguran, sredjen, predvidljiv, zakonit i organizovan svijet na koji se mogu osloniti i u kojem se ne događaju opasne i nesavladive stvari. Postoji i jedan mali broj devijantnih tipova kojima više odgovara haos i oni se u haosu dobro snalaze s obzirom na njihov mentalni sklop nemorala i sklonosti kriminalu. Oni u takvim uslovima lakše zadovoljavaju četvrtu potrebu-potrebu prestiža koju Freud smatra veoma značajnom i on je nazivam potrebom za važnošću. Do ovog nivoa potreba su dospjeli svi naši političari, rukovodioci i vjerske vođe i tu se zaglibili u vlastitoj pohlepi i želji za moći. To im je onemogućilo da naprave iskorak do pete potrebe, a to je potreba za samoaktualizacijom ili samoostvarenjem. Zato sa podcjenjivanjem i omalovažavanjem se odnose prema onim rijetkima osobama koje su na putu samoostvarenja, koje su se oduprle izazovu koji nudi novac i moć i koji su ostali normalni ljudi. Oni su jedini shvatili da čovjek može biti samo ono što mora biti. Tj.


63

čovjek mora biti vjeran onome što u sebi nosi i aktualizirati ono što potencijalno jest. Kod nekoga je to biti dobar sportaš, kod nekoga dobar umjetnik, naučnik, poljoprivrednik, političar, policajac ili sveštenik. Sve drugo je IMITACIJA ŽIVOTA. Samoostvareni ljudi vide stvarnost jasnije i tolerantniji su. Oni naglašavaju potrebu za istinom (znanje i razumijevanje) i potrebu za lijepim, dobrim (humani i demokratski odnosi), što je u cjelini definicija samoostvarene osobe. A nerazumijevanje i krive interpretacija neostvarenih osoba neminovno su vodile u totalitarističko društvo, ili ka teokratskoj državi kada je religija bila dominantna ideologija tj. teoideologija. Peta potreba je ono na što mora naići svatko kad shvati sebe, svoje istinsko JA i započne rad na vlastitom razvoju. Stoga je vrlo važno pitanje TKO SAM JA, što je već bilo spominjano na jednoj od ovih tribina. Što je rješenje za nas Zato je naša jedina perspektiva, kao i perspektiva čitavog čovječanstva, u individualnoj i neinstitucionaliziranoj religiji, koja nas vodi duhovnotjelesnim putem kroz lični rad i napor, a bez posrednika, do reintegracije našeg raspršenog bića (čiji su nesvjesni dijelovi psihe u haotičnom stanju) i do samoostvarenja, kao što bi reko Karl Gustav Jung. To bi nam omogućilo da odgovorimo na ono pitanje TKO SAM JA i da ostanemo Srbi ili Hrvati ili dr. , a da istovremeno postanemo i slobodni građani svijeta. Jer, nažalost, postoje predrasude da je multikulturalan


64

čovjek neki bezlični proizvod američkog melting pot-a, što ne mora biti tako. On može i dalje imati jasan osjećaj svoje nacionalne pripadnosti, može poštovati svoju tradiciju, prakticirati običaje i biti veliki patriota, a istovremeno može da kao svoje usvoji i tekovine drugih naroda koje smatra korisnima za sebe, potpuno slobodno bez prisile i ograničenja.

Zatvaranjem samih sebe u nacionalni tor sebe osuđujemo da se u tom toru kao narod posve rastočimo, jer će mnogi od nas individualno preskakati plot tog tora i pridruživati se drugim torovima za koje procijene da su im trenutno povoljniji, kao što nam se to stalno događa kroz historiju, naročito kad je u pitanju tor umiruće pravoslavne crkve. Medjutim, kako ova “torovska” varijanta predstavlja opasnu krajnost, tako i njena suprotnost, tj. asimilacija u melting potu, predstavlja drugu opasnu krajnost, to bi trebalo naći mjeru i izabrati srednji put. A to je našem čovjeku, kog razdiru neusaglašenosti svijesti i podsvjesti, oduvijek predstavljalo najteži problem!

Kako ovakve probleme rješavaju drugi narodi

Naše društvo nikad nije smoglo snage da ispita razloge svojih nesreća kroz historiju, a što nije bilo nimalo teško utvrditi. Za razliku od nas, pametni Japanci su se osobodili svoje srednjevjekovne religije šintoizma kad su zaključili da je ona postala istrošena, nedjelotvorna i neprimjerena potrebama tadašnjeg Japanca, te je zamijenili zenbudizmom, što im je omogućilo napredak i bolju budućnost.


65

Isto su uradili narodi sjeverne i zapadne Evrope koji su svoje srednjevjekovno zastranjelo rimokatoličanstvo zamijenili naprednijim protestantizmom.

Nažalost, našu SPC još nitko nije izanalizirao i zasluženo iskritikovao zbog njenog grčevitog držanja za prošlost i zbog činjenice da nas ona još nikad nije uspjela obožiti, što ona naprosto i nije u stanju, jer se davno zaplela u paukovu mrežu dogmi i zabluda (a možda nam je već takva bila i stigla sa Ćirilom i Metodijem) u koje smo i ona i mi kao narod već vjekovima sapleteni. Naime, pravovjerni kršćani, osnivači kršćanske crkve, su od samog početka krenuli krivim putem: putem koji će im omogućiti da uspostave vlast nad ljudima, a ne da ih upute na samospoznaju što su htjeli da urade gnostici koji su jedini shvatili suštinu Isusovog nauka, a koje su kršćani zatrli, kao i kasnije bogumile, koji su pokušali to isto.

Na ovom mjestu citirala bih samu sebe, što baš nije popularno, pa bi mi to netko mogao i zamjeriti. Naime, u mojoj KNJIZI ZA BOLJI ŽIVOT NA BALKANU, u poglavlju o religijama, sam negdje oko 2000. napisala da je u doba paganstva svatko vjerovao u što je htio i kamo sreća da je tako i ostalo! Iz ovog što smo danas čuli vidimo da sve više sazrijeva svijest o štetnosti monoteističkih religija, nakon što se počelo javno i naučno pretresati po “zaslugama” tih, do sada nedodirljivih religija koje nas stoljećima i milenijumima vode iz rata u rat, iz nesreće u nesreću…Zato je paganstvo zaista jedino bilo religija u pravom smislu te riječi, dok su kršćanstvo i islam samo puke teoideologije!


66

Štete i koristi koje je balkansko stanovništo imalo od postojećih religija Ako se pokušaju procijeniti koristi i štete koje je čovječanstvo imalo od religija, ipak bi se moralo priznati da su štete bile daleko veće ili je to ipak nemogće objektivno procijeniti, slično kao kad posmatrate čašu napunjenu do polovine vinom. Jedni će tada reći da je časa napola prazna, a drugi da je napola puna! Možda je tako i sa štetnošću i koristima od religija. Da su religije ostale u onim okvirima i sa onom svrhom sa kojom su stvarane, njihov pozitivni doprinos kulturnom razvoju čovječanstva bi bio neprocjenjiv. Ali, zbog politizacije i zloupotreba religije su se pretvorile u moru čovječanstva koju bi narodi, u cilju vlastitog progresa, morali bar obuzdati (ako ne čak i odbaciti). Onaj dio svijeta koji se smatra naprednim, to je odavno uradio i zahvaljujući tome danas ga možemo i smatrati naprednim, za razliku od onih koji to tek treba da urade, a koji su još uvijek nerazvijeni i zaostali. Religije su danas u razvijenim zemljama lična stvar svakog pojedinca. Tako bi trebalo da bude i kod nas. Sve drugo je zloupotreba. Najopasnija zloupotreba je kad se religija izdigne na nivo države i kad religijska pripadnost postane kriterij za određivanje prava svakog pojedinca. Takvo nešto je još uvijek prisutno na Balkanu, a prema tome se može i suditi o nivou kulture te sredine. Sa žaljenjem se mora konstatovati da sredina u kojoj važe ovakva pravila, nije daleko odmakla od kulturnog nivoa srednjeg vijeka.


67

Kako onemogućti zloupotrebu religija Najefikasnija metoda smanjenja negativnih uticaja religija bi bila razbijanje velikih religijskih grupacija na manje. Takve religijske grupacije ne bi imale velik broj pristaša što bi automatski smanjilo opasnost od pojave religijskog fanatizma većih razmjera koji nužno ima za posljedicu sukobe ili ratove kakve su kroz vijekove izazivale velike, ispolitizirane vjerske zajednice. Činjenica je da dominantne religije na Balkanu konstantno gube vjernike bilo da oni postaju ateisti ili pripadnici nekih novih manjih sekti. Izgleda da predstavnici i protagonisti religija nisu na vrijeme shvatili da se ne može vječno živjeti od stare slave i moći, pa se nisu na vrijeme potrudili da nešto i pruže narodu kako bi ga zadržali u svojoj religijskoj zajednici (ili da steknu nove vjernike). Trebalo bi podstaknuti balkansko stanovništvo, na neki način, da ispita objekt svog vjerovanja: svoju religiju. Ako je koliko-toliko izanaliziraju, prestat će je strahopoštovati. Neka uzmu iz nje ono što je dobro, ali neka odbace ono što ne valja (kad već same religijske institucije to nisu učinile) i neka ih to vodi kroz život. Najbolje bi bilo ne vezati se previše ni za jednu religijsku zajednicu, kao što je praksa u Japanu, da ne biste stvorili uslove da jednog dana od nje budete zloupotrebljeni!

Pravoslavlje je već odavno krenulo putem sektašenja jer stalno se javljaju novi zahtjevi za autokefalnošću pravoslavnih crkvi, što neminovno vodi ka potpunom nestajanju izvornog pravoslavlja.


68

Inače ova crkva stoljećima (i milenijumima) odbija bilo kakvo reformisanje što ubrzava njeno marginalizovanje i sasvim izvjesno nestajanje. Religija koja je nastala prije dvije hiljade godina i odgovarala potrebama čovjeka tog doba, ne može takva ista, nimalo adaptirana, odgovarati čovjeku današnjice. Veliku grešku načinili su pravoslavni velikodostojnici odbijanjem saradnje sa reformatorskim pokretom Zapadne Evrope. Da to nisu uradili, spriječili bi mnoge kasnije pokolje pravoslavnog stanovništva koji su se poslije toga desili, a koji su drastično smanjili broj njihovih vjernika. I osipanje pravoslavnih vjernika zbog prelaska u druge vjere je kroz historiju bilo konstantno i intenzivno. Razlog za to su bile uglavnom prisile raznih vrsta, ali je bilo i dobrovoljnih prelazaka posebno onih vjernika kojima se mučeništvo i mazohizam koji protežira pravoslavna crkva, nikako nisu dopadali. I narodna poslovica kaže: “ Ne treba kukati nego lijek tražiti.” Osim toga, zbog zastarjelosti i neinteresantnosti pravoslavne ideologije i liturgije, a posebno zbog nepostojanja kontrole vjernika, pravoslavlje konstantno gubi vjernike, za koje je upravo karakteristično da kao sumanuti lete za svakom ideologijom koja im se ponudi (primjer bogumilstva, katoličanstva i islama, a naročito komunizma), što nije karakteristično za pripadnike drugih religija ni u slučaju ako su, ne tako davno, pripadali pravoslavlju. Razlog za to je vjerovatno što ih ta ideologija ne zadovoljava i ne može ih držati na okupu a u okviru pravoslavne crkve ne postoji nikakav dodatni


69

kohezioni faktor. Tamo naprosto vlada rasulo, što je i suština ove crkve.

Svakako najveća greška SPCa je što nije imala nimalo osjećaja za realnost i mogućnost sagledavanja štetnih posljedica kad je donosila odluku da se Srbinom može smatrati samo pripadnik SPC i obrnuto. Tada su svi oni Srbi koji su primili katoličanstvo ili islam bili odbačeni od korpusa srpskog naroda! Da SPC nije donijela tu stravično pogrešnu odluku, historija Balkana bi bila sasvim drugačija. Za primjer pogledajte Albance: kod njih ima svih vjera, ali su svi Albanci, čak i oni koje rađaju otete Srpkinje!

Posebna priča je ustrajavanje na zastarjelom i neispravnom Julijanskom kalendaru, u kom je nauka konstatovala grešku. Kako očekivati da takva okamenjena institucija može povesti jedan narod u bolju budućnost?

Kako su danas pravoslavni vjernici na teritoriji bivše Jugoslavije samo Srbi (jer svi drugi Srbi koji su se odmetnuli od pravoslavlja, po pravilima SPC-e prestali su da budu i Srbi (?!)), to je jedna od značajki tih preostalih Srba da lako prihvataju svaku novu ideologiju i potpuno joj se predaju. Možda oni podsvjesno traže ideologiju koja bi ih zadovoljila s obzirom da ideologija pravoslavne crkve to već odavno ne može, a SPC nije smogla snage da se reformiše pa na taj način naprosto gura svoje vjernike u naručje drugih religija ili u ateiste.

Za razliku od pravoslavne crkve, katolička crkva je nešto naučila iz grešaka srednjevjekovne rimokatoličke crkve. Ona je oduvijek imala efikasne


70

mehanizme stroge kontrole vjernika. Zbog toga je osipanje katoličkih vjernika kroz stoljeća bilo minimalno, sve dok nije došlo do reformacije, tj., katolička crkva jedino nije mogla da pobijedi nauku i prosvjetu. Od katoličke crkve, zbog neslaganja sa njenom ispolitizovanošću i celibatom, stalno se i dalje odvajaju neke sekte, iako je taj trend mnogo manje izražen nego kod pravoslavne crkve. Nadajmo se da će se taj trend nastaviti. Već su i teolozi katoličke crkve shvatili da se crkva mora otvoriti, inače gubi mlade koji bježe od krute tradicije, pa se na njihovim kongresima često raspravlja o tome, dok je to za pravoslavnu crkvu još uvijek tabu tema. Oni naprosto neće da se suoče sa stvarnošću.

I islamska teoideologija ima problema, što je i razumljivo, jer je islam nešto stariji od katoličanstva (uslovno shvaćeno s obzirom da se katoličanstvo bazira na kršćanstvu nastalom prije islama, ali se to kršćanstvo nešto izmijenjeno prilikom njegove transformacije u rimokatoličanstvo). Što se tiče islama, i on gubi pomalo pozicije (bar na Balkanu) zavisno od toga kako se njegovi vjernici obrazuju. Koliko-toliko obrazovanom muslimanu se nikako ne sviđa vjerovanje u sudbinu (na koju ne treba i ne može da utiče), a ni pravilo da svaki musliman, u svakom trenutku mora biti spreman da žrtvuje sebe i svoj porod Alahu i za širenje islama. Naime, obrazovan balkanski musliman ima najviše dvoje djece, i kud bi dospio ako ih bude tako rasipao? Osim toga, zašto bi se on odrekao bogate i primamljive trpeze sa svinjskim specijalitetima i


71

ukusnom kapljicom? A po islamu, musliman jesi ili nisi. Ne može se malo biti a malo ne biti musliman! To znači da islam ne prizna za muslimane one muslimane koji se ne pridržavaju svih regula islama. A koliko ima takvih koji su spremni da se pridržavaju baš svih regula islama? Oni ostali su, dakle, samo religijski imitatori!

Religijske institucije postojećih balkanskih religija mogle bi biti od koristi stanovništvu

Predstavnici i protagonisti religija moraju shvatiti da su se prilike i na Balkanu promijenile. Ne mogu religije više opstajati ovdje na račun stare slave i moći, jer pozicije religija sa porastom stepena prosvjećenosti naroda, konstantno slabe. Zato treba pružiti vjernicima neke nove sadržaje, neki novi kvalitet i time ih pokušati bar zadržati, a po mogućnosti i steći nove. Više nema prisila, plašenja i ucjena, jer religija, prema savremenim civilizacijskim gledanjima, sve više postaje stvar ličnog opredjeljenja. Na Balkanu je toga, izgleda, postala svjesna samo donekle katolička crkva. Ona se trudi da svojim vjernicima pomogne prvenstveno humanitarno, ali ne zanemaruje ni druge vidove pomoći. U tu svrhu otvaraju se čak i disko klubovi da bi se privukli mladi. Od prije se zna za angažman katoličke crkve na čuvanju djece, u liječenju, u školovanju djece itd. Katolička crkva je uvijek davala velik doprinos učenju svojih vjernika lijepom ponašanju. Ništa od ovoga se ne bi moglo reći za pravoslavlje i islam.


72

Pravoslavna crkva samo pravi opijela nad poginulima a da se prethodno ni na koji način nije potrudila da se spriječe te pogibije. Jedina osoba iz tog okruženja koja je nešto u tom pogledu pokušala bio je vladika Hrizoston koji je, neposredno prije izbijanja ovog rata, otišao da se sastane sa nekim svojim katoličkim kolegama u cilju sprečavanja najgoreg. Nažalost, nije bio podržan od pravoslavne crkve, a od političara zamalo nije stradao zbog toga.

Još gora situacija je kad je u pitanju islam. Oni su svoje vjernike neštedimice gurali u pogibiju za neku ideološku, anahronu, islamsku državu u Evropi, za koju ti vjernici (objektivno gledano) nisu mogli imati ama baš nikakvog interesa! Prije objave džihada od strane mešihata (poglavarstva islamske vjerske zajednice u BiH), ni islamska ni pravoslavna vjerska zajednica nisu imale na pameti da bi trebalo nešto efikasno učiniti da se spriječi pogibija. Zaboravili su da postoji nešto što se zove diplomatija i mudrost ili nisu ni znali da to postoji. Prvi su bez imalo savjesti poveli svoj narod u sveti rat, a drugi su odmah podstakli svoj da brani krst časni i slobodu zlatnu , baš kao u srednjem vijeku, zaboravljajući da je i despot Đurađ Branković bio pravoslavac ali mu to nije smetalo da na sve moguće načine pokuša zaštititi svoj narod od totalnog izginuća. Za razliku od njega, Lazar Hrebeljanović (poznat u narodu kao car Lazar) iako hrabar, nije bio mudar i svjesno je odveo svoj narod u izginuće umjesto da je pustio Turke da odu do Beča pa bi se tada čitava Evropa digla protiv njih i možda ih vratila u Malu Aziju. Iz tog je očigledno da je ta žrtva, osim što je bila beskorisna, bila još i


73

kontraproduktivna. Jer čemu može poslužiti njegovo junaštvo iza kojeg ostaje pustoš, kao što reče veliki Meša Selimović? Takvo šta stvarno nije za slavljenje i takvo šta može veličati i slaviti samo mazohističko pravoslavlje. Đurađ Branković je vodio takvu politiku koja je bila najmanje pogibeljna za njegov narod u datom trenutku, a u tom cilju povremeno je bio neutralan, a nekad je morao i da se prikloni jednoj ili drugoj strani. Povremene periode mira plaćao je neprijatelju skupo zlatom dobijenim eksploatacijom rudnika Novo brdo. Nažalost, srpski političari (sa izuzetkom Đurađa Brankovića i Miloša Obrenovića), a naročito ovi suvremeni, neštedimice su rasipali ljudske živote, a nacionalno bogatstvo stavljali u svoj džep!

Katolička crkva (a u skladu s tim i politika) povukla je diplomatski potez u ovom ratu (a tako se ponašala i kroz historiju- sjetimo se bosanskih franjevaca) i vezala u čvor svoju zastavu sa islamskom zastavom sa ciljem da tako navede muslimane da oni ginu i za katoličku stvar, a da pri tom sačuvaju živote svojih katolika, što je više moguće. I uspjeli su u tome. Zaključak

Religijske zajednice na Balkanu moraju ozbiljno shvatiti današnji trenutak u kojem je sve podređeno (ili će uskoro biti) svjetskoj tržišnoj utakmici. Kao što ćće se političke stranke morati kvalitetom svojih programa i svog rada boriti za naklonost glasača (kad i ako oni postanu pravi svjesni birači), tako će se i one uskoro morati kvalitetom svog odnosa prema vjernicima boriti za njihovu naklonost. U


74

protivnom, manjom ili većom brzinom će ih gubiti dok ih sve ne izgube a time i same ne odumru.

Vjerovatno je jedina šansa religijama da opstanu vraćanje religija njihovim prvobitnim funkcijama. Religije su nastale kao potreba čovjeka da on u nečem nađe utjehu u teškim trenutcima svoga života. I danas ima mnogo teških trenutaka u životu svakog čovjeka, kad mu ne može pomoći ni nauka, ni država. Doduše, ne može mu tada sigurno pomoći ni religija, ali mu ona možda može dati bar utjehu, a i to je nešto. Drugim rječima, religijama je u naprednim društvima još jedino moguće da budu rame za plakanje svojim vjernicima, ali i eventualno institucija koja će se angažovati na kulturnom, humanitarnom, edukacionom i zabavnom planu. Naravno, tome bi se mogao dodati i angažman na liječenju, njezi bolesnika, čuvanju djece i sličnim aktivnostima. Mislim da bi takvim aktivnostima religije mogle steći simpatije stanovništva i oprati se od prljavštine kojom su je uprljale politike i zloupotrebe kroz stoljeća, čime su postale mrske svakom iole obrazovanom čovjeku. Osim toga, religijski običaji i svetkovine bi mogli poslužiti kao povod za druženje i na taj način uljepšati i obogatiti život svojih vjernika. A najvažniji zadatak bi bio da pomognu čovjeku da se samoostvari (po Maslowu), usredišti (po Jungu) ili oboži (po terminologiji religija). Tako su se, kroz nekoliko preporoda (revival), sjevernoameričke kršćanske religije znatno popravile u odnosu na katoličanstvo od kog su se odvojile. Zato: prosvjećujmo se


75

Međutim, iako je znanje i prosvjećivanje osnovna pretpostavka za oslobađanje čovjeka od okova religije (i općenito raznih dogmi), ipak ono nije dovoljno. Za to je potrebno da i čitavo društvo bude okrenuto u pravcu razvoja i napretka, a ne tapkanja na mjestu. Jer, tapkanje u mjestu ne nameće uopće potrebu ikakvog prosvjećivanja i objašnjavanja bijede i jada uzrokovanih tim tapkanjem. Tek kad se nametne potreba za kretanjem u pravcu napretka, moraju se postaviti pitanja zbog čega se tapka u mjestu? A to pitanje moraju postavljati građani STALNO i na SVAKOM MOGUĆEM MJESTU! Zato postavljajte glasno takva pitanja! Ipak se mora priznati da se u svim vremenima nađe ljudi koji se, izvedeni iz zablude a oslobođeni predrasuda svojih sugrađana, usuđuju da im pokažu istinu. Tragedija je obično u tome što oni ostaju bez podrške. Politički sistemi su uglavnom kroz sistem obrazovanja i vaspitanja nastojali da stvore fanatike, bogomoljce i kukavice, a ne korisne građane, što i danas rade. U tome im je kroz historiju strahovito mnogo pomagale baš religijske institucije. Zato, odgajajte bar svoju djecu da budu slobodni građani a ne robovi nekih mračnih i do kraja kompromitovanih ideologija, a i vi sami se oslobodite okova koji su vam kroz čitav život nametani kako biste bar ostatak svog života proveli kao dostojanstveni ljudi. Podstičite svoju djecu da sami misle svojom glavom, a ne da im netko natura već unapred formirana mišljenja. Kad bude


76

dovoljno takvih zrelih građana, postojat će šansa da se i kod nas počne mijenjati situacija na bolje. Do tada ništa. Zato radite na sebi u pravcu samoostvarenja, kao što bi rekao Jung, u okviru našeg društva i naše civilizacije i nastojte da pomognete ljudima da progledaju, pa makar ostali usamljeni u tom nastojanju. Jer, bez duhovnog dostignuća čovjek živi i umire nedokučivši smisao života, umire duhovno bijedan i prazan, očajan u društvu neostvarenih želja, i progonjen od njih. DODATAK I Zašto se protestantizam nije proširio po Balkanu Sad se nameće logično pitanje: Kako to da se protestantizam nije proširio i po Balkanu? Ako već nije mogao zbog protureformacije u isto vrijeme kad se širio po sjeverozapadnoj Evropi, zašto se nije širio kasnije? Tome ima mnogo razloga. Jedan od njih je što misionarstvo u okviru protestantskih crkava nije mnogo zastupljeno jer ove religije nisu ekspanzionističke kao katoličanstvo i islam. Drugi razlog je što protestantske crkve nemaju svoju centralu sa dobro organizovanom hijerarhijom, a nisu ni i materijalno dobro potkovane s obzirom da se izdržavaju od dobrovoljnih priloga vjernika, za razliku od katoličke crkve koja se bavi svakojakim protuzakonitim poslovima koji joj


77

donose ogromna bogatstva (npr. javna tajna je da je Vatikanska banka najveći perač prljavog novca i da ga godišnje “opere” u iznosu od 200 milijardi dolara!) To je upravo i jedan od glavnih razloga što se katoličanstvo tako proširilo po Srednjoj i Južnoj Americi, ali i po drugim kontinentima. Drugi je što se širilo ognjem i mačem, dok je prihvatanje protestantizma oduvijek bilo na dobrovoljnoj bazi. Misionarstva protestantske crkve su skromna i uglavnom na bazi one Isusove: “Ne čuvajte ono što sam vam ja dao već to podijelite sa drugima.” Pri tom treba reći da iza misionarstva američkih protestantskih crkava ne stoji država sa svojom “kesom”, već svaka crkva odvaja koliko može za tu svrhu, a to je nedovoljno. Drugi razlog je i 5o godina real socijalizma. A sada postoji i treći, veoma značajan. Zadnjih desetak godina na teritoriji post socijalističkih država javljaju se kojekakve sekte sumnjivih ideologija koje su se već unaprijed kompromitovale svojim djelovanjem u svijetu, pa narod od njh bježi kao vrag od krsta. Tome još doprinosi i antipropaganda dominirajućih vjerskih zajednica sa tog područja koje ne štede sredstva kako bi ocrnile SVAKU SEKTU koja se pojavi na njihovoj teritoriji jer shvataju da je to direktna konkurencija njima. Međutim, narod bi trebalo da zna ovo što je iznešeno u prethodnom predavanju na ovu temu i da razlikuje kršćanske denominacije- prezbiterijanci, metodisti, luterani, kalvinisti, baptisti, karizmatičari i sl., od kultova-sekti kao što su mormoni, kršćanski naučnici, Jehovini svjedoci, pa i TM (transcedentalna meditacija) i neki drugi. Jedan od razloga je i što je prutureformaciomistički pokret


78

u krvi ugušio svaki pokušaj protestantskog misiomarstva prema Balkanu. Jadan ovdašnji narod uopće nije shvatao šta se sa njim događalo za vrijeme vladavine komunista. Naime, malim “mrvicama” od ogromnih 40 mld $ bespovratne pomoći (od 1948 do kraja sedamdesetih), a potom kreditima od 20 mld $, narod je bio uspavljivan i umjetno mu je stvarana iluzija lagodnog života i uspješnosti režima, a sve sa ciljem da bi ga se što duži period sistematski pogrešno usmjeravalo i obezduhovljavalo kako bi bio spreman da odigra planiranu mu ulogu u sopstvenoj katastrofi koju su mu pripremili. Pedesetgodišnje perfidno poturano psihičko preusmjeravanje, što je rezultiralo našim obeskorjenjivanjem i strašnim mentalnim pustošenjem i uvlačenjem u ropstvo sebi samima- ovakvima kakvi sada jesmo, koji kao takvi, uopšte nismo u stanju shvatiti šta je to što nam nedostaje, što je neophodno za čovjekov dostojanstven i iole smislen život, što je umjesto da nam bude dato- uzeto odgojem, školovanjem i životom u jednom poltronsko-totalitarističkom režimu izokrenutih vrijednosti, kojem je vješto skrivani cilj bio zatiranje korjena čovjekove moralnosti i individualnosti i svođenjem svake individue na nivo ovce, a čitavog naroda na nivo stada. Iz tako sijanog sjemena iznikle su generacije duhovno- moralnih degenerika kojima je glavni smisao života u nezasitoj težnji za vlašću i u opsesivnom zadovoljenju egoističnih i tjelesnih želja. ( preuzeto iz “Moralna zora”, dr Žarka


79

Karišika) , kakve danas jedino i viđamo na političkim i svim drugim funkcijama u državi. Dakle, da rezimiramo: Sebe, svoju domovinu, ali i sveukupnu današnju civilizaciju moguće je spasiti samo ako čovjek konačno uistinu postane čovjek: -To, na jeziku RELIGIJE znači da se većina ljudi OBOŽI, ODUHOVI ili PROSVIJETLI. -Na jeziku PSIHOLOGIJE to znači da se većina ljudi USREDIŠTI ili usaglasi svoju svijest i podsvijest. -Na jeziku SOCIOLOGIJE bi se reklo da se većina ljudi SAMOOSTVARI ili SAMOAKTUELIZIRA. -Ili, najprostije rečeno da većina ljudi stekne svoj INTEGRITET, tj SAGLASNOST između onoga što MISLI, GOVORI i RADI. U tome bi mogle mnogo pomoći religije, pod uslovom da su zaista PRAVE RELIGIJE, a ne samo puke TEOIDEOLOGIJE, kakve mi jedino poznamo! LITERATURA /1/ Praštalo, R. “””KNJIGA ZA BOLJI ŽIVOT NA BALKANU””, Narodna i univerzitetska biblioteka Banjaluka, Banjaluka 2001., (prastaloŽetfbl.net) /2/ Karišik, Žarko, “Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje”, Žabljak 2003. /3/ Karišik, Žarko., “ Moralna zora rudi nad Durmitorom”, Žabljak-Sarajevo 2004.,


80

(durmitaraŽyahoo.com) DODATAK II Kako je uopće moguće da su se takve religije, koje su nastale na daleko nižem stepenu razvoja ljudskog društva, prošunjale nepromijenjene kroz tolika stoljeća do današnjih dana i da još uvijek svoje sjeme zla bez smetnje siju i danas? Evo kako. U djetinjstvu primamo sve uticaje kojima nas žele podvrgnuti. Tad još ni nemamo sposobnosti, ni iskustva, ni hrabrosti da sumnjamo u ono čemu nas uče oni u čiju nas zavisnost stavlja naša slabost. U mladosti nas bujne strasti i stalno pijanstvo naših čula sprečavaju da mislimo na religiju, suviše zamršenu i žalosnu da bi nas zanimala. U zrelo doba razne brige, nove strasti, ambicije, želja za bogatstvom i slično apsorbuju svu pažnju čovjeka, pa on opet nema ni volje ni snage da proučava i analizira svoju religiju. U starosti umrtvljene sposobnosti, mehaničke navike, fizička i umna slabost ne dozvoljavaju nam da se bavimo analizom izvora naših navika i mišljenja, a pogotovo to sprečava strah od smrti. Na taj način religijska mišljena, jedanput prihvaćena, održavaju se u toku dugog niza vjekova i dovuku se do doba u koje nikako ne pristaju, ali se ipak tu održavaju izazivajući sve moguće negativne posljedice koje jedna anahrona pojava može izazvati u moderno doba. Na taj način, iz vijeka u vijek, narodi se predaju shvatanjima koja nisu nikad ispitali. Oni vjeruju da je njihova sreća vezana za te ustanove koje bi se, pri solidnom ispitivanju


81

pokazale izvorom većine njihovih nesreća i zala. A vlast je tu još oslonac čovjekovih predrasuda, ona mu onemogućuje i zabranjuje ispitivanja, ona ga sili na neznanje. Ni prema čemu drugom ljudi ne pokazuju toliko lakovjernosti kao prema religiji. Kad je religija u pitanju ljudi, bez obzira na obrazovanje, ostaju uvijek na nivou djetinjstva ili divljaštva!

2.3. Jevrejstvo – impresivan fenomen I

Dr Radojka Praštalo, Banja Luka, 24. Januar 2007., Pokret prosvjetiteljstva “Bolji život”

Zašto se ova tema uopće našla na programu naše PROSVJETITELJSKE TRIBINE? Opće je poznato da je broj uspješnih ljudi koji dolaze iz jevrejske populacije, u svim oblastima nauke, biznisa, umjetnosti, politike i drugih ljudskih djelatnosti nesrazmjerno velik u odnosu na broj Jevreja u ukupnoj populaciji. To je uvijek izazivalo pozornost širokih razmjera, a naročito kod naučnika. Na osnovu njihovih istraživanja došlo se do sljedećih podataka: - Iako Jevreji čine samo 0.25 % svjetske popilacije, oni su dobitnici 28% Nobelovih nagrada iz fizike, kemije, medicine, matematike i ekonomije, a u svoju


82

korist su ubilježili više od polovine svjetskih šahovskih šampionata! - U SAD Jevreji (pretežno Aškenazi)čine samo 2% stanovništva, a dobili su 40% od svih Nobelovih nagrada za nauku koje su pripale SAD-u i 25% ACM nagrada (američki ekvivalent za Nobelovu nagradu) za kompjuterske nauke. -itd. U onim društvima u kojima su imali slobodu da uđu u bilo koju profesiju, Jevreji su zabilježili visoka profesionalna dostignuća, pogotovo u oblastima koje su zahtijevale VIŠI NIVO EDUKACIJE! Diskusija o izvoru ili uzroku ovih velikih postignuća Jevreja i dilema da li je to zahvaljujući kulturnim, socijalnim ili genetskim faktorima još uvijek traje. Ovim predavanjem ćemo i mi dati svoj mali doprinos tome, u nadi da nešto prihvatimo i naučimo od Jevreja, za našu opću dobrobit. Impresivan fenomen: JEVREJSTVO (judaizam)

Uvod Što je, ustvari, JEVREJSTVO? Što znači biti Jevrejin? Netko smatra da je jevrejstvo religija, netko da je rasa, netko da je etnikum, netko da je nacionalnost, a netko da je to način života! Ako ustvrdimo da je to religija, naći će se mnogo militantnih ateista koji će to osporavati tvrdnjom da oni nisu religiozni, a ipak su Jevreji! Naime, više od polovine Jevreja u Izrealu danas sebe smatra sekularnima (svjetovni, necrkveni) i oni ne vjeruju u boga niti iušta od religioznih vjerovanja Jevreja. Polovina Jevreja u SAD ne pripada niti jednoj


83

sinagogi. Oni, doduše prakticiraju neke od jevrejskih rituala i slave neke od vjerskih praznika, ali oni to ne smatraju prakticiranjem vjere. Većina tradicionalnih Jevreja i većina liberalnih Jevreja, kao i svi oni koji su između te dvije krajnosti, smatraju da su ti svi ljudi Jevreji, bez obzira na njihovo nevjerovanje ili vjerovanje. To znači, biti Jevrejin je ipak nešto više i šire negoli biti samo pripadnik jevrejske religije. Tvrdnja da su Jevreji rasa je potpuno neutemeljena (jer rasa je stvar genetike a oni su u tom smislu semićani kao i Arapi i Romi i neki drugi narodi), a takva tvrdnja je dovela do holokausta, jer su im nacisti neargumentovano priljepili etiketu “niže” rase i u ime toga ih izložili genocidu. Dakle, zajednički preci nisu uslov da bi se bilo Jevrejinom, jer se to može postati i konvertovanjem (npr. neki Jevrejin ne može postati Azijat ili crnac, ali obrnuto može- primjer Sammy DAVIS, jr.) Da li su Jevreji kulturna ili etnička grupa? Mnogi sekularni američki Jevreji sebe smatraju kulturnom ili etničkom grupom. Oni pri tom misle na jevrejsku kulturu u smislu ishrane, upotrebe Yiddish jezika, poštivanja jevrejskih praznika i naglašavanja značaja obrazovanja. Da li su Jevreji nacija? U modernom smislu značenja te riječi, gdje se taj pojam povezuje sa teritorijalnim i političkim entitetom, nisu. Međutim, u antičkom smislu te riječi gdje se pod


84

pojmom naroda ili nacije smatra grupa ljudi sa zajedničkom historijom, zajedničkom sudbinom i sa osjećajem da su svi međusobno povezani jedni sa drugima, moglo bi se reći da jesu. Na nesreću, u moderno doba, pojam nacije je toliko kompromitovan raznim zloupotrebama, pa se zbog tih negativnih konotacija koje su prikačene pojmu nacije, ne može reći ni da su Jevreji nacija. Pa šta su onda? U stvari, jevrejstvo je u izvjesnoj mjeri i religija i rasa i etnikum i nacija, ali ni jedan od ovih pojmova ne opisuje cjelovit odnos koji postoji između svih Jevreja svijeta, a to je neka nevidljiva veza koja ih sve povezuje i čini osjetljivima, jedne prema drugima. Možda je najtačnije te odnose opisao RABBI STEINSALTS koji je rekao:“MI SMO PORODICA”, što i nije neka novost, s obzirom da Jevreji još u biblijsko doba rekoše: “ MI SMO DJECA IZRAILJA”, a što je trebalo da znači da su oni i fizički i duhovno potomci Jacoba koji je kasnije prozvan Izrailjem. Drugim riječima, svi su oni dio njegove šire porodice!

Kao i u svakoj drugoj porodici, oni se ne slažu uvijek jedni sa drugima i međusobno se kritikuju, ali ipak nastoje da su svi adekvatno zbrinuti, jer ako nisu, to ih sve čini nesretnima, zbog čega nesebično pomažu jedni drugima. Nažalost, ovaj osjećaj među nama Balkancima nije razvijen! A ako netko neargumentovano kritikuje Jevreje kao porodicu, oni se odmah ujedine protiv tog kritičara. Ako neko od njih pati ili je osuđen, oni osjećaju njegovu bol i


85

pomažu mu, bez obzira što ga ne poznaju lično. Ako član njihove porodice učini nešto ilegalno ili nemoralno, oni svi se stide zbog toga. Također, ako član njihove široke porodice postigne neki značajan rezultat, svi Jevreji se ponose time. Nekad se smatralo da se jevrejstvo nasljeđuje i to samo po majčinoj liniji, ali danas više nije tako, to jest, jevrejstvo se više ne smatra genetski predodređenim. Ne postoji nikakvo pravilo niti ijedno centralno autoritativno tijelo u judaizmu koje propisuje tko danas može biti Jevrej. Ne određuju to niti članovi sinagoge a niti pripadnici neke jevrejske komune. Danas se Jevrejinom smatra i muškarac koji se oženio Jevrejkom i žena koja se udala za Jevrejina, ili, danas se Jevrejinom smatra i onaj tko prihvata kulturno nasljeđe Jevreja ili čak i onaj koji izrazi želju da bude Jevrejin (konvert). I što je najinteresantnije, onaj tko je nekad pripadao jevrejskoj zajednici, bez obzira na njegova kasnija opredjeljenja, od strane jevrejske zajednice on će trajno biti smatran pripadnikom jevrejske zajednice! Da li to znači intenziviranje asimilacije ili naprosto borbu za očuvanje vrijednosti koje je judaizam podario čovječanstvu, zaključite sami.

Zašto treba govoriti o Jevrejima i jevrejstvu?

Činjenica je da su Jevreji veoma uspješni ljudi, u svakom pogledu. Činjenica je da su oni ostali prepoznatljivi i jedinstveni bez obzira na sve nedaće koje su ih pratile kroz historiju i da se i danas prepoznaju kao najstariji narod na svijetu. Činjenica je da je među svakih pet Nobelovaca,


86

jedan Jevrej i da su njihova imena najčešća na svim listama uspješnih građana svijeta: i na listama najbogatijih i na listama, najboljih umjetnika, naučnika, biznismena, bankara itd., itd. Upravo zbog toga bi svi narodi svijeta, a pogotovo mi na Balkanu, trebali dobro proučiti i historiju i kulturu i religiju i način života i sve drugo što je vezano za ovaj impresivni fenomen koji se zove JEVREJSTVO. Ne bi li od njih bar nešto korisno naučili i primijenili to u svom životu (ili se ipak iza svega toga krije nešto drugo…), zbog čega se ova tema i našla na programu naše TRIBINE. U tom cilju krenimo od BIBLIJE.. BIBLIJA, STARI ZAVJET i svete jevrejske knjige

Najveći dio BIBLIJE predstavlja STARI ZAVJET ili tzv. Old Testament koji je osnovni izvor za proučavanje najstarijeg razdoblja istorije Jevreja. Posebnost STAROG ZAVJETA i jeste u tome što je sačuvao živim nasljeđe jednog živog naroda čiji potomci su se njome bavili i izučavali je hiljadama godina, prenosili sa koljena na koljeno, sve do naših dana. Posredstvom upravo tog naroda, Biblija je postala najrasprostranjenija knjiga svijeta i svojina čitavog kulturnog čovječanstva. Prevedena je na veliki broj jezika i postala je vječito nadahnuće za velika umjetnička djela iz književnosti, muzike i likovnih umjetnosti.

Međutim, Jevreji tekstove koje sadrži STARI ZAVJET ne zovu BIBLIJOM, već Tanakh ili pisana Torah. To se odnosi na pet Mojsijevih knjiga (koje


87

nose nazive: GENESIS, EXODUS, LEVITICUS, NUMBERS i DEUTERONOMY).

Ali, pod TORAH se često podrazumijeva i čitav jevrejski zakon i uopće čitav njihov nauk, tj. čitavo historijsko i kulturno nasljeđe Jevreja.

TORA je nepokolebljivi temelj jevrejskog društvenog i pravnog ustrojstva. Njene poruke bijahu prodrle u sve pore svakidašnjeg života svakog Jevrejina. Ona je uzidana u temelj jevrejske kulture. Odanost tom Nauku izražavala se bezgraničnom privrženošću naroda njegovim zakonima . Ljudi su bili spremni da žrtvuju život, samo da ih ne naruše.

Obučavanje Tori počinje od najranijeg uzrasta. Sva jevrejska djeca učila su se čitanju i pisanju i podučavala vjerskim zakonima i istoriji, od najranijeg djetinjstva. Briga o vaspitanju je nekad davno padala na roditelje, da bi kasnije bila prenijeta na društvo.

Zahvaljujući kontinualnom proučavanju TORE i TALMUDA i aktivnom učešću u komentarisanju, jevrejska djeca su se kasnije pokazala spremnijima za usvajanje sekularnih nauka. Tako se ispostavilo da su ona Jevrejska djeca koja nisu od najranijeg djetinjstva proučavala TALMUD, već odmah prešla u sekularne škole, pokazivala istu inteligenciju i isto znanje u prosjeku, kao i djeca drugih populacija koja su živjela u toj sredini, a i postigmuća su im bila na tom nivou. Iz ovog slijedi da tradicionalna jevrejska literatura daje izuzetno dobar obrazovni osnov za sva kasnija naukovanja.


88

Nosioci, komentatori i propagatori TORE bili su mudraci. Najistaknutiji medju njima uživali su veliki ugled i često bili uticajniji od vladara i velikog sveštenika. Rješenja koja bi oni formulisali i koja bi na njihovu inicijativu usvojio sinedrion (nešto kao naš Vrhovni sud) ili najvažnije duhovne akademije, tajno su se utiskivala u narodnu svijest i postajala neotuđiv dio pravosudnog sistema i običaja Jevreja.

Najznačjnija pojava u jevrejskom vjerskom i društvenom životu bila je sinagoga. Njoj je predstojala dalekosežna budućnost, i ne samo u jevrejstvu, već i u kršćanstvu i islamu, koji su ovu ustanovu prihvatili samo kao organizacioni oblik, ali ona tamo nije nikad imala ni izdaleka takvu suštinu kakvu ima u judaizmu. Sinagoga je postala središte vjerskog i društvenog života Jevreja, ma gdje oni bili. Ona je bila dom molitve, središte za izučavanje TORE, ali i žarište društvenog života.

Pored pisane TORAH postoji i usmena ili ORAL TORAH koja predstavlja tradiciju objašnjavanja što pisani tekstovi znače, kako ih interpretirati i kako primijeniti zakone, što je učinilo TORU životno sposobnom i kadrom da se neprekidno prilagodjuje promjenama. Učenjaci su nastojali da se usvoji obavezna pravna norma za sve i da se razjasne i utvrde načela koja treba uzidati u temelje jevrejskog zakonodavstva i pravosuđa. Taj proces je okončan II/III vijek, stvaranjem klasične knjige usmenog Nauka, MIŠNE (MISHNA) i zahvaljujući upravo tome sačuvan je usmeni nauk od zaborava i krivotvorenja. MIŠNA je


89

postala polazište za izučavanje TORE i utvrđivanje pravnih normi, kao i osnovica mišljenja i životnog ponašanja jevrejskog naroda u Palestini i dijaspori. MIŠNA se sastoji od 6 odeljaka: Sjemenje (zakonodavstvo u zemljoradnji), Praznik (redosljed praznika i postova), žene (porodični život, bračni obredi i običaji, razvod), štete (građansko i krivično pravo), Osvećenja (bogosluženje u hramu, obredno klanje, hrana) i Očišćenja (zakoni o obrednoj čistoći).

Nakon toga zapisivani su i dodavani još i dodatni komentari nazvani GEMARA od kojih su jedni bili iz Babilona a drugi iz Jerusalima. Tokom potonjih vjekova na temelju MISHNE i GEMARE napravljena su veličanstvena zdanja jevrejskog zakonodavstva: Jerusalimski TALMUD, u Palestini i Vavilonski TALMUD, u dijaspori.

U TALMUDU su sabrani ne samo komentari i dopune MIŠNE, već i sve ono što je narod smislio i iskusio tokom vijekova. Za razliku od MIŠNE, u kojoj je sakupljena i utvrđena uglavnom pravna gradja, u TALMUDU je zabilježeno i mnoštvo podataka, karakterističnih za način mišljenja i život naroda, te problemi sa kojima su se sretala bivša i potonja pokoljenja. U TALMUDU se pojavljuju ne samo konačni zaključci, već i razmatranja, rasprave i različiti pokušaji rješavanja raznih složenih ideoloških i aktuelnih pitanja. Međutim, Talmud u cjelosti je stoljećima i milenijumima nedostupan ne-jevrejima!


90

Zahvaljujući stavu prema ženi iz TALMUDA, ali i nekim kasnije donesenim propisima u dijaspori, žene kod Jevreja su su bile neuporedivo više poštovane nego kod drugih naroda toga doba. Zbog toga su Jevreji u porodičnom životu i društvenim odnosima daleko prevazilazili ostale evropske gradske stanovnike, koji su se tome priklonili tek mnogo vjekova kasnije.

Vavilonski TALMUD ima izvjesne prednosti i kao takav postao je veličanstveno kulturno-religijsko dobro jevrejskog naroda. Tokom vijekova, sve do danas, i u svim zemljama u koje ih je sudbina razbacala, Jevreji su preko rabina usrdno izučavali TALMUD, vaspitavali se na njemu. Tako im se ružna stvarnost činila kao prolazna, a vječan je ostajao samo TALMUD.

Tako se nacionalno djelo jevrejskog stvaralačkog genija koje sadrži religijske misli Jevreja, njihove društvene ideale, drevnu epiku i liriku, pretvorilo u jedan od osnovnih elemenata svjetske kulture i postalo djelo od sveopćeg značaja i inspiracija za tri svjetske religije: JUDAIZAM, KRŠĆANSTVO i ISLAM. Osim toga, ove svete knjige potenciraju individualni moral i etičke zakone, pa zbog toga nije čudo što su pokreti upereni protiv društvene nepravde u Evropi srednjeg vijeka i novijeg vremena crpjeli nadahnuće baš u tim izvorima. Ili se samo tako činilo?

Nastanak i stvaranje jevrejskog naroda


91

Prema Bibliji jevrejski narod vodi svoje porijeklo od patrijarha (praotaca) Avrama, Isaka i Jakova kojima je posvećen prvi dio knjige Mojsijeve (GENEZA-Postajanje). Ta knjiga kaže da je bog (Jahva- stvoritelj) naredio Avramu da napusti rodni grad Ur u Mezopotamiji i krene u Kanaan. On je poslušao, ali ga je u Kanaanu zadesila velik suša i morao je da ode u Egipat da bi spasio svoju čeljad. Usput je Avram bespogovorno slušao naredbe svoga boga i na tom putu dobio sinove Ismaila i Izaaka. Sin Ismail je bio od majke robinje Egipćanke Agare, a Izaak od Avramove žene Sare, Jevrejke. Po jevrejskom i arapskom predanju Ismail se smatra rodonačelnikom Arapa, a Izaak rodonačlnikom Jevreja (otuda se pripadnost jevrejstvu se računala preko majke).

Avramovi potomci ostali su nekoliko stoljeća u Egiptu i tamo se umnožili. Jevrejska istorijska tradicija povezuje okupljanje izraelskih plemena u jednu jedinstvenu naciju-narod baš s njihovim izlaskom iz Egipta. Izlazak iz Egipta, lutanje po pustinji i proces preobražavanja izraelskih plemena u jedinstven narod, historijska tradicija povezuje sa ličnošću zakonodavca, proroka i vođe Mojsija koji je od Jahve primio 10 božjih zapovjesti, što ima karakter nekog sporazuma kakvi su bili uobičajeni u to doba. U tom Sinajskom sporazumu izraelski narod se obavezuje da ostane vjeran samo svome bogu i da ne služi ni jednom drugom mimo njega, što je bio izraz težnje postepenom sužavanju kruga egipatskih božanstava i stremljenja ka učvršćivanju autoriteta jednog boga čime počinje period stvaranja monoteističkih religija. Formulacija ovih obaveza podsjeća na


92

obrasce koje sadrže vazalski ugovori toga vremena.. Osim biblijskih štiva, o Mojsiju, ne postoje nikakva druga historijski validna dokumenta.

Poslije toga slijedi burna historija o kojoj nećemo ovdje govoriti, a čije posljedice su bile, između ostalog protjerivanje i raseljavanje jevrejskog stanovništva po sredozemnom bazenu i dublje po evroazijskom kopnu. Najveće iseljavanje zabilježeno je nakon tzv. velikog ustanka u doba vladavine Rimljana, koji je bio je posljedica cijeloga niza uzroka ideološke i političke prirode. Ideološki raskorak je bio u činjenici da su Rimljani bili mnogobošci, a Jevreji monoteisti. Počele su se javljati težnje Rimljana da Jevreje privedu ponovo mnogoboštvu, zbog čega su ojačale mesijanske čežnje i nade u skoro izbavljenje od tudjinskog jarma Rimljana. Drski pokušaj Gaja Kaligule da Judejcima naturi kult imperatora naišao je na očajnički otpor, koji je podsjetio na vremena Antiohovih prognjanja za vrijeme grčke okupacije. Ustanak Jevreja protiv rimske vlasti bio je nacionalno-oslobodilački rat. Imperator Neron je poslao legije sa glavnokomandujućim Vespazijanom, da uguše ustanak. Ustanici su pobijeđeni i najznačajniji jevrejski hram je po drugi put spaljen, ovaj put po naredbi rimskog vojskovođe, a stanovništvo se razbježalo. Oni koji su ostali bili su izloženi surovom proganjanju, a mnoga sela su spaljena i ostala bez stanovništva. Jerusalim je postao paganski grad pod imenom ELIJA KAPITOLINA (po Eliju Hadrijanu). Jevrejima je bilo zabranjeno da u njemu žive; samo jednom godišnje, na dan


93

razaranja Hrama, bilo im je dopušteno da uđu u grad i oplaču ruševine svoje svetinje- svog hrama.

U TALMUDu su sačuvani podaci o sistematskom proganjanju Jevreja, praćenom smrtnom kaznom i oduzimanjem zemlje, zbog poštovanja obreda obrezivanja i drugih vjerskih propisa. Naročito se budno pratilo na one koji su se okupljali u sinagogama radi molitve i izučavanja TORE. Progoni nisu prestali sve dok rimski car Hadrijan nije umro. Zbog svega toga je dijaspora rasla, a procenat jevrejskog stanovništva u Palestini se smanjivao. ..

Ipak, kod Jevreja, koji su bili razasuti na sve strane, konstantno je treperila nada da će im neko čudo pomoći da se oni jednom vrate u svoju otadžbinu. Još u biblijsko vrijeme mesijanske čežnje su bile postale bitan dio judaizma i one su nastavljale da nadahnjuju vjernike i nakon drugog spaljivanja hrama i njihovog masovnog progona iz Palestine. Međusobna veza Jevreja, nakon protjerivanja iz Palestine nikada se nije prekidala, kao što ni iseljenike nikada nije napuštala želja da odu u Svetu zemlju, bar na hodočasništvo. Pojačani progoni su tu želju samo pojačavali.

Jevrejska dijaspora

Uvećavanje jevrejske dijaspore bilo je posljedica različitih uzroka: protjerivanja iz Palestine, političkog i vjerskog ugnjetavanja u domovini,


94

povoljnih perspektiva u zemljama ekonomskog procvata itd.

Ekonomska djelatnost Jevreja u zemljama dijaspore bila je veoma raznovrsna; u početku, kao i u domovini- zemljoradnja, koja im je kasnije bivala zabranjivana, jer im poneki vladari nisu dozvoljavali da posjeduju zemlju. Kasnije su osvajali i druga zanimanja: zanate, trgovinu i državno činovništvo. Neki su postajali i bogatašima. Ali, bilo je medju njima i sirotinje.

Kad je kršćanstvo u Rimskom carstvu nadvladalo druge religije i postalo državna religija, ono je postalo netrpeljivo prema drugim vjerama, a naročito prema judaizmu. Helenističke vjere su zabranjene, hramovi razoreni, a svirepo su proganjane i različite kršćanske sekte. Medjutim, judaizam nije bio zabranjen, jer su ih vladari smatrali nosiocima biblijske tradicije, ali, sa druge strane, bojali su se njihovog revolta širom carstva. Medjutim, kršćanska crkva je potpirivala mržnju prema judaizmu i Jevrejima. U Palestini se proces istiskivanja Jevreja intenzivirao. Njihovo mjesto zauzimali su kršćani. I tako je bilo sve dok se u VII stoljeću nisu pojavili Arapi.

Odnos islama prema nemuslimanima u to vrijeme je bio trpeljiviji, nego odnos kršćana prema inovjercima. Arapi su im dozvolili da žive u Jerusalimu. Uprkos tome, upravo za vrijeme arapske vladavine Jevreji su se u Palestini pretvorili u beznažajnu manjinu; prestali su da daju svoj pečat životu zemlje i za dugi period su izgubili nadu u postizanje političke i državne


95

nezavisnosti bez čudesnog izbavljenja. Palestinski Jevreji pretvorili su se u općinu, sličnu općinama u dijaspori..

Tokom cijelog srednjeg vijeka, u svim zemljama dijaspore, Jevreji nisu napuštali osjećanje ni svijest da su nasilno protjerani sa rodne grude, pa je njihov ideal postao povratak u otadžbinu, a istjerivanje iz nje su sebi tumačili kao dio kosmičke katastrofe.

Kako su narodi pod čijom vlašću su živjeli u dijaspori činili sve da ih ponize, da im podstaknu osjećaj lične nesigurnosti i društvene nepostojanosti, to nije čudo što su im razmišljanja o uspostavljanju svjetskog poretka zasnovanog na načelima pravičnosti postala vjersko-nacionalna svojina od prvorazrednog značaja. Iako se u toku tih vijekova u Palestinu nekad moglo, a nekad nije moglo doći, ona ih je uvijek privalčila i svuda ostajala živa u zajedničkom sjećanju naroda kao težnja i krajnji cilj svakog Jevrejina. Zbog toga su s vrememnom na vrijeme nicali mesijanski pokreti sa nadom da se ove težnje ostvare. Ova nada je postala neotuđivo obilježje jevrejskog postojanja u neprijateljskom srednjevjekovnom svijetu i bila presudan faktor u ujedinjenju Jevreja rasutih po tuđini. Ipak, bez obzira na to, treba reći da su Jevreji oduvijek bili poznati po lojalnosti državi u kojoj žive.

Međutim, u medjuvremenu je trebalo živjeti i opstati, a da bi to mogli, bili su Jevreji medjusobno dobro povezani, srazmjerno visoko obrazovani, marljivi i kao takvi igrali su važnu


96

ulogu u privrednom životu naroda domaćina. Pismenost medju muškarcima bila je sveopća. Učenost je bila ideal, a naučnik je bio najpoštovanija ličnost. Uspjesi u učenju su bili osnov za napredovanje na društvenoj ljestvici. Visoka kulturna razina Jevreja osobito je bila upadljiva s obzirom na neuko kršćansko stanovništvo Evrope. Obrazovani Jevreji koji su znali i arapski i latinski i grčki odigrali su veliku ulogu u kulturnom životu srednjevjekovne Evrope, prevodeći klasičnu filozofiju sa grčkog na latinski i drugo. Naročito su bili cijenjeni na polju trgovine i financija u doba procvata arapskih kalifata. U Španiji su bili pioniri na polju razvoja nauke- astronomije, geometrije, geodezije, medicine i dr. Ta obrazovanost im je pomagala da se poslije svakog protjerivanja iz izvjesnih zemalja, na novom staništu opet snadju iskazujući svoje znanje, vitalnost i stvaralaštvo.

Jevrejske akademije

Jevreji su i u srednjem vijeku nastavili da razjašnjavaju svoje svete knjige, kako sa pravnog tako i sa etičkog stanovišta. U svim zemljama dijaspore objavljena su tumačenja Biblije (Stari zavjet) i Talmuda, zbirke pravnih odluka, analize i razmatranja pravnih problema u vidu pitanja na koja su nadležni zakonodavci davali obrazložene odgovore. Ovom posleništvu, osim pravnog i društvenog značaja, valja priznati i nemalu zaslugu za objedinjavanje rasturenog naroda u jedinstvenu naciju.


97

Ove aktivnosti su se pretežno odvijale u Akademijama koje su u Vaviloniji i Palestini predstavljale najviši autoritet u oblasti vjere i duhovnog života. Djelatnost im je tekla u dva smjera: obučavale su okupljene učenike i utvrđivale pravne norme u pitanjim svakodnevnog života, komentarišući uz to i TALMUD. Njihova objašnjenja primana su bespogovorno. Tokom vremena, ove praktične odluke i njihovo teorijsko obrazloženje učvrstil su jedinstvenost naslijeđa duhovne kulture jevrejskog naroda.

Vrhovni rukovodilac akademije bio je gaon.Većina gaona pripadala je nekolikim porodicama jevrejske aristokracije. Egzilarh i gaoni su postavljali sudije po vavilonskim općinama, a oni su bili dužni da sude nadziru ispunjenje naloga TORE, dozvoljeno i zabranjeno i da čuvaju bogoboljžljivost.

U VII stoljeću uticaj Vavilonskog TALMUDA na način života Jevreja još nije bio sasvim razabirljiv, dok u XI vijeku već predstavlja putokaz za svakog pojedinog Jevreja i jevrejsko društvo u cjelini. Osnovni činilac urastanja TALMUDA u život Jevreja bila je djelatnost akademija i odgovori (response) gaona. Pitanja koja su pristizala u akademije bila su raznovrsna. Odgovori su zadovoljavali cilj postavljenih pitanja: sadržali su jasna objašnjenja Talmuda i nudili praktična rješenja.

Tokom vremena zbornici responsi pretvorili su se u svojevrstan kodeks ponašanja.


98

Život Jevreja u kršćanskim zemljama

Kršćanstvo je sebe smatralo zakonitim nasljedikom i nastavljačem duhovnih tradicija jevrejskog naroda. Prema crkvenom učenju jevrejski narod je bio božji izabranik do dolaska Hrista, ali kad su ga odbacili, prestali su biti bogomizabrani. Umjesto njega, izabranik je postao IZRAILJ U DUHU, to jest kršćanska crkva. Postepeno se medju kršćanima obrazovalo mišljenje o narodu-bogoubici, koji je Hrista otjerao u smrt, pa prema crkvenoj dogmi svi Jevreji u svim pokoljenjima snose odgovornost za njegovo razapinjanje na krst.

U IV stoljeću, kršćanski imperatori bili su ostavili Jevrejima da nesmetano ispovjedju svoju vjeru (religio licita), Što je izazvalo nezadovoljstvo crkvenih otaca, koji su tražili da se Jevreji unize i tlače.

U V vijeku ovaj zahtjev je postao jedna od crkvenih dogmi, čiji cilj je bio da se cijelom svijetu pokaže kako su za učinjeno zlodjelo kažnjeni potomci onih koi su nekad bili izabranici, da se dokaže preimućstvo pobjedničke crkve nad palom sinagogom! Poseban cilj je bio da se izvrši pritisak na Jevreje da prime kršćanstvo. Naročito su u tom smislu bile rigorozne rimske pape.

U XIII vijeku je borba crkve protiv Jevreja bila žestoka (papa Inokentije III). Na jednom od sabora u to vrijeme donesena je odluka da Jevreji nose posebno obilježje na odjeći. Ova naredba je označila početak sramotnog razdoblja nošenja zloglasnog žutog znaka što je u kršćanskim zemljama trajalo nekoliko stotina godina. Nije se


99

stalo samo na znaku već su izmišljane razne metode satanizacije Jevreja. Suština je bila u tome da kršćanska crkva podbode svoje neprosvijećene, primitivne vjernike kako bi odradile u interesu crkve ono što ona sama nije mogla: da pokrsti Jevreje. To je išlo dotle da se mahalo parolama: KRŠTENJE ILI SMRT. To sve je dalo krila raznim klevetama i izmišljotinama protiv Jevreja što je postalo osnov za njihove progone i ubijanja. Naročito je bila opasna tzv. krvna kleveta koju su širili kaludjeri a govorila je o tome kako Jevreji u doba svojih vjerskih praznika kradu kršćansku djecu i podvrgavaju ih istim onim mukama kojima je bio izložen Isus. Jedna od kleveta je bila i da su Jevreji krivi za kugu koja je izazvala pomor stanovništva itd.

Katolička crkva je isposlovala da Vatikan ozvaniči 1475., progone uslijed krvne klevete, što je ukinuto tek 1966.! Zbog takvih predrasuda Mlečići su tada Jevreje satjerali u krug stare livnice topova - ghetto i na taj način stari srednjevjekovni običaj Jevreja da žive u zasebnim četvrtima, kako bi se u slučaju napada lakše branili, pretvorili u prisilno zatočenje. Taj se običaj proširio širom Evrope.

Medjutim, u redovnim prilikama vladari su štitili Jevreje od grabeži i nasilja raznim poveljama pri čijim sastavljanjima su isticali ogromnu ekonomku korist koju djelatnost Jevreja donosi državi, a nadzirali su i sprovodjenje tih povelja u život naročito u vrijeme nereda i progona.

U doba krstaških ratova, krstaši su počeli mahati parolama vezanim za oslobodjenje Hristovog


100

groba, ali i paraloma protiv hristoubica, zbog čega su, uz podršku crkve, počeli progoni Jevreja. Tada su mnogi Jevreji, da bi spasili sebe i svoje porodice, prelazili na kršćanstvo, mada ne masovno.

Jevrejske općine

Zbog nedostatka historijskih podataka ne zna se kad su se jevrejske općine počele obrazovati ali se zna a su u X vijeku već bile formirane i da su funkcionirale na čelu sa najvišim autoritetom rabanom (naš učitelj). Obično su se nalazile u izdvojenim četvrtima gradova, koje su kasnije po zahtjevu katoličke crkve bile ogradjene zidom, kako Jevreji ne bi loše uticali na katoličko “stado”! Medjutim, ti zidovi su ograničili njihovo prostorno širenje, pa su vremenom postajale pretrpane. Takve izolovane općtine su se naročito dugo održale u Istočnoj i Srednjoj Evropi i sačinjavali su ih Jevreji Aškenazi (mada u zadnje vrijeme sve više izlaze na svjetlo dana činjenice koje ukazuju na to da Aškenazi i nisu Jevreji, već Hazari koji su samo po odluci svog vladara primili judaizam negdje u IX/X stoljeću).

Pored Aškenaza postoje još i neke drugre grupe Jevreja, među kojima su najpoznatiji Sefardi. Granice između njih danas više nisu oštre, mada se oni razlikuju po običajima, po jeziku kojim se privatno služe (YIDISH ili HEBREW), ali i po porijeklu i historiji. Naime, genetika je pokazala da Aškenazi potiču sa Srednjeg Istoka, a Sefardi iz Palestine, s tim da su se oni još u davna vremena izmiješali. Međutim, nakon propasti njihove države Aškenazti su se razišli


101

po unutrašnjosti Evrope i to pretežno po Centralnom i Istočnom dijelu, a neki su dospjeli i do Skandinavije, dok su se ovi drugi raselili po mediteranskim zemljama, a naročito po Španiji i Portugalu. I jedni i drugi su poprimili mnogo toga iz tih svojih novih sredina, što danas predstavlja bitnu razliku između njih.

Jevreji su se obilato koristili svojim pravom da imaju svoje sopstvene općinske sudove, što im je pomoglo da postanu građani sa razvijenom kulturom poštivanja zakona i propisa. Zahvaljujući tome u njihovom društvu se uspostavio red koji im je pomagao da se održe i u najtežim uslovima, iz čega bi mi mogli izvući dobru pouku!

U ovakvim odijeljenim jevrejskim općinama, po prvi put je došlo do izražaja da i obični svjetovni Jevreji mogu iskazati svoje mišljenje po mnogim pitanjima koja se tiču života u općini. Ranije su o tome odlučivali samo carevi, članovi sinedriona, patrijarsi, gaoni ili rukovodioci akademija, a sada svi građani. Odluke su se donosile većinom glasova, što predstavlja izraz demokratičnosti.

Kulturna djelatnost aškenaskih Jevreja ispoljavala se izučavanjem i tumačenjem BIBLIJE, MIŠNE i TALMUDA. Zahvaljujući tome Jevreji nisu imali skoro nikakve duhovne veze sa narodom u čijoj su državi živjeli. Njihova kulturna djelatnost vezivala se isključivo za drevnu jevrejsku književnost i jevrejsku religiju.

Ljubav ka učenju ulivana je djeci od najmanjeg uzrasta. Upravo zbog toga u tadašnjoj zapadnoj i


102

srednjoj Evropi Jevreji su svojom privrženošču učenju i obrazovanju nadmašivali sve ostale narode. Visoki stepen znanja i obrazovanja bili su mjerilo za sticanje prava na rukovodeći položaj u jevrejskom društvu. Ovako visoka kulturna razina Jevreja osobito se jasno ocrtavala na pozadini duboke neukosti kršćanskih masa srednjevjekovne Evrope. Prvi univerziteti u Evropi počeli su se osnivati tek u XII vijeku, dok je kod Jevreja do tada već vijekovima bilo široko rasprostranjeno narodno obrazovanje, a visokoškolske ustanove (ješive) odavno su predstavljale kulturna žarišta.

Jedan od najpoznatijih rabana bio je rabi Geršom kom se pripisuje uvođenje zabrane mnogoženstva i razvoda bez saglasnosti žene, što je korjenito izmijenilo ustrojstvo jevrejske porodice i blagotvorno uticalo na suštinu supružničkih odnosa, jer je uspostavilo skoro potpunu ravnopravnost u braku izmedju muža i žene. Od tada žena se poštuje u jevrejskoj porodici i svako nasilje prema njoj od strane muža se i sudski kažnjavalo. Rabi Geršomu se pripisuje i zabrana čitanja tudjih pisama i prihvatanje povratnika konverta bez ikakvog prijekora koji su se vratili jevrejstvu, iz čega bi SPC mogla nešto korisno naučiti.

Dakle, kao što vidimo, intenzivan duhovni život i obilje znanja osposobili su Jevreje da podnesu najteža iskušenja u razdoblju krstaških ratova i svih drugih progona kojima su bili izloženi kroz historiju.


103

Novo doba

U 17. vijeku u Holandiji (nakon oslobodjenja od španskog jarma) i Engleskoj nikle su jevrejske općine, čiji su pripadnici mogli slobodno ispovjedati svoju vjeru, ne trpeći progone i ograničenja svojih ljudskih prava. Holandska vlada je 1619. godine i zvanično priznala postojanje jevrejskih općina u zemlji, pa su tamošnji Jevreji, prvi u Evropi po pravima na privredjivanje i privatnu svojinu postali jednaki sa drugim podanicima. Politička prava im tada nisu data, ali oni ih nisu ni tražili.

U krutim dotadašnjim okvirima srednjevjekovnog mišljenja i društvenog uredjenja Evrope Jevrejima je bilo dato posebno mjesto, jasno odredjeno crkvenim i državnim pravom, svješću i pogledom na Jevreje. Novo doba to stanje mijenja. Postepeno preovladava načelo sveopće jednakosti pred zakonom, koje stanovništvu otvara nove mogućnosti. U to doba Jevreji su malobrojni. Nakon terora u Srednjem vijeku, sredinom 17. vijeka ostalo ih je manje od miliona. Broj Jevreja je počeo postepeno da raste da bi ih pred II svjetski rat bilo oko 17 miliona!

Sa rastućom emancipacijom svih pa i Jevreja, neki su svoje šanse bolje iskoristili, a neki lošije. U velikom broju slučajeva Jevreji, pošto su bili obrazovanji od kršćana, počeli su da “strše” što je kršćane zasmetalo (jer krišćanstvo je ideologija gdje se ne trpi kvalitativna različnost), pa ponovo počinje oživljavanje neprijateljstva prema Jevrejima, zbog čega je i naredni period njihove historije ispunjen


104

progonima, maltretiranjem pa čak i genocidom za vrijeme II svjetskog rata, gdje ih je stradalo oko 6 miliona.

Ono što im se desilo za vrijeme II svjetskog rata omogućilo im je stvaranje jevrejske države Izraela 1948. Njihova upornost i konstantno stremljenje ka tome su konačno urodili plodom.

Danas Jevreji žive u najvažnijim i najvećim gradovima svijeta, okupljeni u grupe koje imaju velik kultuni, društveni, ekonomski, ali i politički značaj.

Zaključak

Sad se nameće pitanje: U čemu se krije tajna postojanja, dugovječnosti i obnovljivosti jevrejskog naroda? Zbog čega su mnoge veće etničke i društvene grupe i ne manje razvijene i moćne kulture i civilizacije, sišle sa historijske scene i potpuno nestale, stopivši se sa drugima, poput Perzijanaca koji su se utopili u muslimanskoj kulturi, Helena koji su se stopili sa rimsko-vizantijskom kulturom, a samo su Jevreji od starih naroda ostali Jevreji?

Ma gdje god oni bili oni su u vlastitoj svijesti potomci Avrama, Isaka i Jakova. Ova neprekidnost nacionalnog trajanja je izvor čudjenja i divljenja, bojazni i netrpeljivosti, nezadovoljstva i zavisti drugih.

Da se njihova privrženost jevrejstvu ne bi dojmila upornom i slijepom, oni su naglašavali univerzalnu


105

misiju jevrejstva, ideale koje je ono objavilo čovječanstvu, njegov monoteizam, te dosljednost njegovih moralnih načela, u kojima treba tražiti razrešenje problema evropskog drštva zapletenog u vlastite protivrječnosti – ono rješenje koje je tokom skoro dvije hiljade godina uzaludno pokušavalo da nađe kršćanstvo!

Naime, Jevreji su sticajem historijskih uslova stalne neizvjesnosti po svoj život i egzistenciju, bili prinuđeni, više od ostalih, da se intenzivnije obrazuju, jer su u uslovima progona i genocida morali bježati, a pri tom su mogli ponijeti samo ono što su imali “u glavi”.

Zbog toga su oni tako uspješni i u nauci i u ekonomiji i bankarstvu i u umjetnosti i sl., jer su oduvijek bili NAJOBRAZOVANIJI, u prosjeku, u odnosu na pripadnike drugih naroda.

Sve ovo čini jevrejski narod izuzetnim, jedinstvenom historijskom pojavom, koja premašuje okvire šablonskih pseudonacionalističkih konstrukcija.

Zato bi mnogi narodi, a naročito oni neuspješni (u koje nažalost spadami i mi!) imali mnogo toga da nauče od Jevreja, a u prvom redu po pitanju PROSVJEĆENOSTI, OBRAZOVANJA i POŠTIVANJA ZAKONA i ŽENA što bi im pomoglo da uspostave stabilnu državu u kojoj bi bilo lijepo i sigurno živjeti.


106

Eto, to je bio razlog da se na ovoj TRIBINI nađe i tema o JEVREJSTVU, kao impresivnoj pojavi.

Dodaci:

1. Dostojevski je pokušao da prodre u tajnu jevrejskog bića i otkrije njegovu pokretačku snagu i u tom smislu je konstatovao:

“ .. Glavni uzrok trajanja Jevreja tokom 40 vijekova ne može biti samo borba za samoodržanje, već još i nekakva ideja koja pokreće i vuče nešto tako opće i duboko da o njemu čovječanstvo možda još nije kadro da kaže svoju posljednju riječ. “

2.Ivo Goldstein, zagrebački Jevrejin, historičar kaže:

“ Postoje pozitivne i negativne predrasude o Židovima. Jedne kažu da Židovi znaju stvoriti novac, da imaju inteligenciju i sposobnost, drugi kažu da su skloni prevarama i lihvarenju, obrednom klanju kršćanske djece (monstruozna laž izmišljena u srednjem vijeku). Ništa od toga ne drži vodu. Židova je tokom povijesti bilo i pametnih i glupih, sposobnih i nesposobnih, ali ipak postoji nešto što bi se moglo nazvati karakteristikom koja ih je u postotku oblikovala mnogo više nego druge- to je njihov aktivizam. Dijelom on proizlazi iz svijesti i potrebe da se kao manjina moraš boriti više od drugih da bi ostvario boljitak.


107

Židovi su u monoreligijskim nacionalnim društvima obično bili jedini različiti od ostalih, što je još od srednjeg vijeka bio razlog za netrpeljivost. Slično je i u Hrvatskoj sa terminom Vlah. Niko tačno ne zna šta je Vlah: neko smatra da je to pežorativni naziv za Srbina, drugi da je to onaj koji živi na brdima, treći da je stočar, a u suštini je to da je on različit od ostalih!”

3. Samobitnosti Jevreja je doprinjela i činjenica da su oni, kao vječito proganjani, davno postali svjesni da u takvim situacijama jedino bogatstvo koje mogu ponijeti sa sobom, i na osnovu njega otpočeti novi život na nekom drugom mjestu, je ono što ponesu u svojoj glavi. Zato Jevreji toliko mnogo polažu na obrazovanje. Kod njih se odvajkada ravnopravno sa muškarcima školuju i žene. Zato medju najistaknutijim svjetskim osobama ima najviše Jevreja. Na primjer: Ajnštajn, Frojd, Kafka, Hajne, Kolumbo, Nostradamus, Spinoza, Marks, Levi Straus, From, Čomski, Pisaro, Šagal, Modiljani, Sara Bernar, Prust, Mendelson, Johan Straus, Geršvin, Bernštajn, Menjuhin, Cvajg, Artur Miler, Botvinik, Fišer, Talj, Deni Kej, Simon Sinjore i mnogi drugi. Ali, oni su još k tome i veoma solidarni pa jedni druge pomažu i “guraju”.

4. Na kraju bi trebalo spomenuti i kontraverzni tekst pod naslovom “PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA”, koji je poznat oko sto godina i koji prilikom svakog ponovnog objavljivanja skreće pažnju


108

javnosti. Uticajni Jevreji su se potrudili da se dokaže kako su protokoli falsifikat podmetnut jevrejskom narodu. Međutim, ono što piše u samim protokolima neodoljivo podsjeća na ideologiju NOVOG SVJETSKOG PORETKA, koja se, nažalost, postepeno realizuje na terenu i vodi čovječanstvo na put bez povratka. Osim toga, kako je svakim danom sve više ljudi koji su „zavirili“ u Talmud, tvrdi se da su ovi protokoli izvađeni iz Talmuda.... Zato se sa onim što piše u ovom tekstu mora upoznati što više ljudi kako bi se nešto uradilo na sprečavanju posve izvjesnog sunovraćivanja današnje civilizacije.

Zbog svega što je danas poznato u vezi sa ovim tekstom i s obzirom na situaciju u svijetu, moglo bi se zaključiti da Protokoli nisu falsifikat, ali ih nipošto ne bi trebalo pripisati jevrejskom narodu i na taj način ponovo navući na njega neku zlu sudbinu koju su jedva preživjeli u Drugom svjetskom ratu, ali i kroz čitavu svoju tešku historiju. Netko drugi realizira te Protokole.....

Nepoznati autori i „vlasnici“ ovih Protokola, koji se neopravdano vezuju za jevrejski narod, su vjerovatno pripadnici američke plutokratije (bogataši) koja će u slijepoj borbi za sve većim i većim profitom ugroziti i čitavo čovječanstvo pa i samu planetu Zemlju!

Doduše, činjenica jeste da među tim bogatašima ima procentualno najviše Jevreja, ali to nikako ne znači da su ovi Protokoli rezultat “aktivnosti” Jevreja kao naroda, već isključivo svjetskih bogataša među kojima, zbog historijskih razloga, ima najviše Jevreja.


109

5. Five Jewish man who influenced the history of civilization:

-Moses said the law is everything.

-Jesus said love is everything.

-Marx said money is everything

-Freud said sex is everything.

- Einstein said everything is relative!

2.4. Jevrejstvo – impresivan fenomen II

(Tko uistinu stoji iza NOVOG SVJETSKOG PORETKA) Dr Radojka Praštalo, Pokret prosvjetiteljstva „Bolji život“

Uvod Zašto je ova tema ponovo stavljena na program tribine Pokreta prosvjetiteljstva- “BOLJI ŽIVOT” ?


110

Svojevremeno smo pozvali kao gosta rabina Atijasa iz Doboja i zahtjevali od njega da nam priča o TALMUDU, tj. o suštini, značaju i moći svetih jevrejskih knjiga koje su poznate pod zbirnim nazivom TALMUD. On je došao i bez obzira na tome što smo od njega izričito zahtjevali da priča samo o TALMUDU, on se oglušio na taj naš zahtjev i pričao nam o historiji jevrejskog naroda o čemu smo na ovoj tribini već imali predavanje, zbog čega su prisutni negodovali. Zbog toga sam ja, iako nisam ni rabin ni historičar, već doktor tehničkih nauka, sakupila i proučila za vas ovu materiju i pokušat ću da vam je izložim na što razumljiviji i pristupačniji način, pri čemu ne odustajemo od namjere da dovedemo jednom prilikom i nekog drugog rabina koji će htjeti da nam o tome priča i da odgovara navaša pitanja. Usput da kažem da su me na izbor ove teme podstakli i neki od redovnih posjetilaca ovih tribina, a jedan od njih, g. Miodrag Šobot mi je čak pomogao i u prikupljanju literature, na čemu mu se posebno zahvaljujem. Prisjetimo se da smo na prethodnom predavanju čuli da je opće poznato da je broj uspješnih ljudi koji dolaze iz jevrejske populacije, u svim oblastima nauke, biznisa, umjetnosti, politike i drugih ljudskih djelatnosti nesrazmjerno velik u odnosu na broj Jevreja u ukupnoj populaciji. To je uvijek izazivalo pozornost širokih razmjera, a naročito kod naučnika. Diskusija o izvoru ili uzroku ovih velikih postignuća Jevreja i dilema da li je to zahvaljujući kulturnim, socijalnim ili genetskim faktorima, još uvijek traje. U tom cilju vršena su i razna naučna istraživanja, a


111

rezultat jednog od njih je bio da jevrejska djeca odgajana u sekularnim državama zajedno sa drugom djecom ne pokazuju kad odrastu veću uspješnost u svim onim oblastima koje smo nabrojali, od djece iz drugih etničkih grupa. Međutim, ona djeca koja su odgajana strogo po TORI i TALMUDU pokazuju izuzetnu uspješnost kad odrastu, pa se može zaključiti da odgajanje i obrazovanje od malih nogu na ovim knjigama podstiče razvoj inteligencije i čini ljude spremnijim za bavljenje naukom, biznisom, politikom, umjetnošću i sl. Upravo zato ćemo se pozabaviti ovom temom, bar još jedanput! Ali, čitajući literaturu koja o tome govori, naišla sam usput i odgovore na mnoga druga pitanja za koje sam sigurna da će i vas zanimati…

TALMUD i njegova suština Prema onom što piše u knjizi KRALJEVSTVO HAZARA autora Dejana Lučića TALMUD je literatura presudna za egzistiranje semitizma. A što je semitizam? To je pogled na život proizašao iz obrazovanja u sinagogama, gdje je TALMUD osnovno štivo. Rabini vjekovima uče Jevreje, tj. Sefarde i Aškenaze da su oni ELITA, izabrani Božji narod, sa posebnom misijom na planeti Zemlji. Takva vrsta indoktrinacije mladih ljudi stvara – semitizam! Nije teško zaključiti da se tada drugi narodi osjećaju omalovaženi, ugroženi, poniženi, te se kod njih javlja- antisemitizam, kao


112

odgovor na semitizam! Ali, u TALMUDU ima mnogo mjesta gdje se narod podstiče na cjeloživotno učenje i postizanje uspjeha, poštivanje zakona, poštivanje žena i sl., što je veoma korisno. Nažalost, u TALMUDU se može naći i mnogo mjesta gdje se poziva na mržnju svih drugih koji nisu semiti, koje čak nazivaju “gojama” (stokom)! Otuda korjeni mržnje u svijetu proizašli najprije iz onog talmudskog: mrzi kršćane i muslimane, što se kasnije izrodilo u: mrzi Slavene, Ruse, Srbe itd, a što je sve dovelo do toga da danas svijetom vladaju mržnja, zavist, licemjerje i laž, kao osnov na kom se izgrađuje NOVI SVJETSKI POREDAK!!. TALMUD je niz lukavih knjiga (kažu oko 3. 5 metra dužine na polici), punih savjeta učenicima kako da budu SUPERIORNI u odnosu na sve druge. Cilj rabina je da učenici nauče ove doktrine što više napamet kako bi one postale dominantni sastavni dio njihovog pogleda na svijet i život uopšte, jer one predstavljaju profilisanje elite kroz prostor i vrijeme. Pa da zavirimo u taj TALMUD. Ugledna britanska historičarka lejdi Džejn Berdvud kaže: “ TALMUD je vodič za praktično ispovedanje judaizma. On je u stvari sastavljen od mnogo knjiga i predstavlja zbirku izreka jevrejskih “mudraca” sakupljenu tokom mnogo mnogo godina. Uči da su svi nejevreji tovarne životinje stvorene zato da služe Jevrejima i da sva imovina tih “goja” (ljudska stoka) po pravu pripada Jevrejim Ovo se otvoreno kaže u


113

odeljku Hošen Hamišpat 388, (dio Šulhan Aruha- neke vrste skraćenog Talmuda)” Martin Luter (1483-1546) je jedna od ključnih ličnosti reformacije, tada jedan od rijetkih poznavalaca hebrejskog i aramejskog jezika, što mu je omogućilo da među prvima iznese na vidjelo što to stvarno sadrži TALMUD. U svom djelu “O Jevrejima i njihovim lažima” on suštinski pokazuje da je korjen antisemitizma u jevrejskoj mržnji prema nejevrejima. Talmud pravda i ohrabruje svaku moguću vrstu izopačenosti, uključujući i seksualno opštenje sa djecom, ubistva, krađe, krivokletstvo- pod uslovom da se to čini prema “gojama”. Iz toga, naknadno, možemo zaključiti zašto je Talmud toliko skrivan od nejevreja! Mnogi učeni ljudi, osim Martina Lutera, govorili su i pisali o tome, a interesantna je tvrdnja Benjamina Fridmana, inače Jevrejina, koji u svojoj knjizi “Činjenice su činjenice” kaže: “ Od rođenja Isusa pa do današnjih dana nikada i nigdje nisu zabilježene pokvarenije i zlonamjernije kletve protiv Isusa i hrišćana nego među koricama TALMUDA (neslavne 63. knjige u kojoj su zakonski kodeksi koji obrazuju osnovu jevrejskih religijskih zakona.)“ Više citata na ovu temu možete naći u knjizi KRALJEVSTVO HAZARA od Dejana Lučića i u drugoj literaturi. Među mnogobrojnim citaima iz TALMUDA i ŠULHAN ARUHA koji se tamo mogu naći, navest ću samo nekoliko: - Pet zapovjesti za Jevreje: “Volite jedan drugoga, Volite pljačku, Volite bančenje, Mrzite vaše gospodare, Ne govorite nikada istinu.” (usporedimo


114

to sa 10 hrišćanskih božjih zapovjesti: o ljubavi, poštovanju, dobrim djelima, poštenju..) - “Jevrej se ne smije pridržavati državnih zakona nejevreja” - “ Tko prekrši Talmud zaslužije smrt” - “ Da Jevreja nema na svijetu, ne bi ni sunce sjalo, ni kiša padala” - “Rad je veoma štetan i malo donosi” - “Zabranjeno je biti milostiv prema nejevrejima” - “Ni u smrtnoj opasnost nejevreju ne treba

pomoć ukazati” - “Nejevrejka u bremenitom stanju ima se smatrati

bremenitom stokom” - “Sve nejevrejke su kurve” - “Prema nejevrejima dozvoljena je upotreba laži” - “Bog je naredio da se nejevreju novac može

pozajmiti samo uz zelenašku kamatu, jer ga tako ne pomažemo, već štetimo.” - “Jevreju je dozvoljeno zakinuti nadnicu

nejevreju” - “Jevrejinu je dozvoljeno da obeščasti nejevrejku” - “Dozvoljeno je nejevreju oduzeti tijelo i život” - itd, itd, sve jedno gore od drugoga!

Naročito ima mnogo izreka koje podstiču mržnju prema hrišćanima i njihovo ponižavanje i ubijanje, čime se može donekla objasniti zašto baš Jevreji (Aškenazi) potpomažu muslimane u Evropi, sa namjerom da oni umjesto njih u dogledno vrijeme unište hrišćansku Evropu! Zbog svega onog ružnog i izuzetno opasnog po nejevreje, a što je zapisano u TALMUDU, nije čudo što su Jevreji oduvijek brižljivo čuvali svoje


115

osnovne zakone i svim silama nastojali da iza njih nejevreji ne doznaju. U prošlosti je to bilo relativno lako sačuvati jer su bili rijetki oni poput Martina Lutera koji su znali jezike na kojima je TALMUD napisan, a i mogućnosti širenja informacija su bile veoma ograničene. Ali zato danas, te barijere iščezavaju i gotovo svakom je moguće saznati gotovo kompletne informacije o mnogočemu, pa i o TALMUDu i o onom što je u njemu zapisano. Pri tom je veoma važno uistinu znati kompletnu informaciju a ne samo polovičnu. Jer, činjenia je da je TALMUD veoma staro štivo i da su mnoge stvari iz njega danas anahrone, koje je većina jevrejskog stanovništva u znatnoj mjeri i odbacila. Međutim, važno je znati da one ipak stoje u izvornom štivu TALMUDA i da bolesni umovi se napajaju njima i provode ih u život putem uspostavljanja nakaradnog NOVOG SVJETSKOG PORETKA.

Aškenazi i Sefardi U prvom predavanju na ovu temu smo rekli da su Aškenzi Jevreji koji su nakon propasti judejske države otišli na istok i preko Azije došli u Rusiju, Poljsku i Njemačku, a da su Sefardi Jevreji koji su se razasuli po mediteranmskim zemljma i došli do Španije, a usput se u izvjesnoj mjeri mješali sa domaćim stanovništvom. To jeste istina, ali ne CIJELA. Tko su Jevreji danas? Engleka historičarka Lejdi Džejn Berdvud kaže:


116

“ Mali je broj onih koji znaju da je današnja “jevrejska” zajednica sastavljena od dvije potpuno različite rasne loze. Ogromna većina Jevreja je poznata pod nazivom AŠKENAZI, odnosno istočnoevropski Jevreji. Sa njima je književnik Kafka, i sam Jevrejin, bio duboko fasciniran i smatrao je da oni po intenzitetu duhovnog života daleko nadmašuju Jevreje sa Zapada. Ali, oni nisu potomci biblijskih plemena već su potekli od tursko- mongolskog naroda koji je imao svoju državu u oblasti između istočne Turske i Južne Rusije pod nazivom Carstvo Hazara, u vremenu od 5.do 13. stoljeća. Ovo carstvo, koje se nalazilo otprilike između Crnog mora i Kaspijskog jezera, procvjetalo je poslije raspada Rimske imperije, u doba kada su dvije velike religije, islam i kršćanstvo, nastojale da prošire teritorije i broj svojih vjernika. Hazarsko carstvo bilo je ukliješteno između ova dva religijska bloka, a hazarski vladar, u želji da sačuva nezavisnost, odlučio je da cio njegov narod pođe trećim putem i da primi judaizam. U to vrijeme 12 plemena Izrailja bijahu razasuti izvan Svete zemlje. Neki njihovi pripadnici su našli utočište baš u Hazariji, pa su ti primili ovu odluku hazarskog kana (na koju su vjerovatno i oni žestoko uticali) kao neočekivanu sreću, te mu rado pomogli u procesu masovne konverzije (cjelokupnog stanovništva Hazarije) u judaizam.“ Za razliku od pravih Jevreja (Sefarda) koji su se oslanjali na ono što piše u Tori, jevreji-Hazari se oslanjalu na Babilonski Talmud, a to je velika razlika!


117

Tako su nastali Jevreji Aškenazi za koje se u najboljem slučaju može reći da su samo jevreji po religiji, kao što su to muslimani, kršćani i dr.

Usvajanje TALMUDA (tj. judaizma) od strane Hazara (čiji su potomci današnji Aškenazi), za ovaj narod je značilo usvajanje vještine kako se obogatiti mudrošću, lukavstvom, ideološkom superiornošću, ali i kako se koristiti korupcijom, krađom, ucjenom i uništavanjem desetina i stotina miliona ljudi da bi oni ostvarili svoje ciljeve. To je imalo za posljedicu često javljanje izliva mržnje prema jevrejima, ali nažalost prema SVIMA, iako nisu svi bili takvi i nisu svi bili krivi za nesreće koje kršćanima, muslimanima, budistima i dr. nanosi judeo-hazarska elita. Čak su mnogi Tora-Jevreji se otvoreno suprotstavili zločinima Talmud-Hazara-Cionista koji su se infiltrirali u cjelokupno čovječanstvo sa ciljem da ga stave pod svoju kontrolu, a ono što ne mogu staviti pod kontrolu ili što smatraju „beskorisnim izjelicama i potrošačima ograničenih zemaljskih resursa“, da istrijebe! Tako su najveće genocide počinili komunistički boljševički cionisti (Aškenazi) u Rusiji (oko 60 miliona!). Drugih 50 miliona je stradalo u Drugom svjetskom ratu, kreaciji cionista. Zato se može reći da su nacizam i komunizam dvije verzije iste stvari, kao što kaže Alan Stang („ Khazars, Communists, Zionist and these United States“) Oni Jevreji koji su im se suprotstavili, kao Artur Koestner i njegova žena, nalaženi su mrtvi, bez da se ikad saznalo KAKO su umrli! Takvi i danas, uzaludno, pokusavaju ukazati svom narodu da ih


118

cionisti nemilosrdno iskoristavaju i zrtvuju za svoje materijalne ciljeve. Nedavno sam saznala da su oni „ukleti brodovi“ koji su nosili na svojim palubama jevrejskre mase u cilju njihovog spašavanja iz pakla nacizma, nisu nigdje mogli pristati jer je to naredio Ben- Gurion, tada potencijalni premijer buduće države Izreala, da bi ih prisilio da se iskrcaju u Izraelu, a ne da spas traže u Americi....A u tome zločinu je Ben Guron imao podršku Engleske, kojom od Kromvela na ovamo vladaju Jevreji/jevreji. Zbog tih mahinacija većina takvih je našla smrt u okeanima... Zbog terora rimskih vojnika, progona jevrejskih vjernika i drugih nedaća, te teškog života u Judeji, masa Jevreja iz Svete zemlje(tj. potomaka biblijskih Jevreja) pošla je na zapad, duž obala Sjeverne Afrike, odakle su neki stigli i u Španiju. Ova manjinska loza današnjih Jevreja (od 7-10 %) naziva se SEFARDIMA ili španskim i portugalskim Jevrejima, za razliku od Aškenza, kojih ima više od 90% među onima koji se danas smatraju Jevrejima. Na mjestima gdje su se usput naseljavali, u izvjesnoj mjeri, ova grana Jevreja mješala se sa lokalnim stanovništvom, mada ni oni koji su tu stigli, nisu bili čisti genetski Jevreji jer je u njima već bilo i mješavine s Feničanima, Druzima, Krtaginjanima, narodima sjeverne Afrike, a kasnije i Špancima, Portugalcima. Pri tom treba reći da su Feničani porijeklom sa Balkana, a njihov kukasti nos je dinarskog porijekla!. Aškenazi (genetski Hazari) i Sefardi (genetski djelomično Jevreji) imaju veoma isključivu religiju


119

judaizam ili jevrejsku religiju, koja ih odvaja od drugih naroda mnogo više i oštrije negoli je slučaj sa kršćanstvom i islamom, što proizlazi iz TALMUDA čija bit je superioran pogled na ostatak stanovništva koje oni, na svom novokomponovanom jeziku jidišu nazivaju gojama (stokom), a pri tom misle prvenstveno na evropske kršćane.

Propast Hazarskog carstva Dr Svetlana Aleksandrovna Pletnjova, sovjetski akademik, istoričar i arheolog napisala je izuzetno objektivnu povijest Hazara, mada nije ona jedina koja se intenzivno bavila ovom oblašću. I američki historčar Danlop je 1954. objavio knjigu HISTORIJA JEVREJSKIH HAZARA. I mnogi drugi su objavljivali knjige i naučne radove iz te oblasti, tako da historija Hazara nije “pipanje u mraku”, već je to jasna istina, koju samo Hazari mistifikuju i PRIKRIVAJU preko svojih agenata koje zuzvrat nagrađuje novcem i svjetskom promocijom (primjer Milorada Pavića koji je dobio toliko svjetskih nagrada i veliku svjetsku promociju samo zato što je u svojoj knjizi “Hazarski riječnik” lagao da su Hazari nestali, izumrli…). Svi naučni izvori tvrde da su Hazari u VIII stoljeću prihvatili judaizam i da su Hazari narod tursko-mongolskog porijekla koji nema nikakve druge veze sa Jevrejima osim religijske. U svjetlu toga, kako kaže historičar Koestler, inače i sam Hazar, pojam “antisemitizam” postaje besmislen, jer je zasnovan na zabludi u kojoj su podjednako bile i ubice (nacisti i drugi) i njihove žrtve, s obzirom da


120

Hazari nisu genetski Semiti. Semiti su jedino, donekle, Sefardi i naravno- Arapi! Hazarsko carstvo je u svom prvobitnom obimu postojalo još nešto više od 150 godina nakon prihvatanja judaizma kao državne religije, a tada ga je djelomično razorio kijevski Knez Vladimir (965) i asimilrao (ili je bar tako izgledalo) jedan dio njegovog stanovništva. Prema navodima historičara Koestlera, carstvo se nakon toga samo smanjilo i opala mu je snaga, ali je judaizam nastavio da živi u njemu. To je trajalo do sredine 13. vijeka, kad je palo kao žrtva mongolske invazije i Džingis Kana. Ali, prije i poslije mongolskog osvajanja, Hazari su poslali mnogo svojih ogranaka u nepokorene slavenske zemlje, doprinoseći nastajnju i razvoju “jevrejskih” centara Istočne Evrope. Zato je tu i nastala koljevka brojno najjačeg i kulturno dominantnog dijela modernog jevrejstva. Također od tuda potiče običaj Jevreja da žive izolovano u posebnim dijelovima grada i da se ne miješaju sa domicilnim stanovništvom, što će kasnije kršćani zloupotrbiti pa će od toga nastati i pojam “geta”. Istoriju hazarskog prelaska na judaizam opisao je i jedan Hazar –Artur Koestler u knjizi “Trinaesto pleme”. Cionisti su bili veoma razočarani objelodanjivanjem ove historijke istine jer im je to kvarilo planove s obzirom da su oni radili na projektu “ svi Jevreji imaju pravo da se vrate u zemlju svojih predaka”, a po tome bi to pravo imali samo Sefardi. Zahtjevi Aškenaza u tom smislu su bili –prevara! Zbog objavljivanja ove knjige,


121

Koestler je nađen mrtav, zajedno sa svojom ženom, u jednom hotelu.... Kraljevstvo Hazara – nevidljiva imperija koja vlada svijetom Kraljevstvo Hazara danas nije fikcija niti samo stvar prošlosti, ali niti samo budućnosti- to je sadašnjost! Oni vladaju s nama! A tko su oni? To nisu Jevreji, a pogotovo ne SVI Jevreji. To su neki od judaiziranih Hazara. Oni su samo pojedinci koji su se infiltrirali u politiku, u biznis u plutokratiju i u nevladin sektor i tamo koriste znanja koja crpe iz TALMUDA. Oni su bili i komunisti (Lenjin, Staljin, Marx) (kad im je to trebalo), a sada su mondijalisti, sa punim ustima Evrope i raznih “integracija”. Za njih je jedini bog NOVAC I PROFIT. Oni ne štede i ne žale ni svoje sunarodnike i žrtvuju ih kad god im je to potrebno kao u Aušvicu, Dahau, Jasenovcu i sl. Njih ima najviše oko 300-tinjak i oni vladaju svijetom. Među njima su: Džordž Soroš (fond za otvoreno društvo preko kog rovari i destabilizije vlast u svakoj zemlji u koju po nečijem nalogu dođe), Lorens Iglberger (bivši ambasador SAD u Jugoslaviji koji je tu rovario), Voren Cimerman (bivši ambasador SAD u Jugoslaviji koji je doprinio iskri rata u BH nagovorivši Izetbegovića da povuče potpis sa Lisabonskog ugovora), Medlin Olbrajt (bivši državni sekretar u SAD- učesnik i podstrekač velikog zla koje se desilo u Jugoslaviji), Ričard Holbruk(izaslanik SAD za Jugoslaviju-podstrekač


122

šiptarskog separatizma), Vilijam Koen (Sekretar za odbranu SAD- direktno odgovoran za zločine nad Srbima), Piter Galbrajt (bivši ambasador SAD u Hrvatskoj i saradnik na etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske), Žak Klajn (USA administrator za Baranju i Istočnu Slavoniju čijom zaslugom je i ono malo Srba što je tu ostalo moralo da ode!), Eli Vizel ( Dobitnik Nobelove nagrade za mir (!!???) koji je tražio bombardovanje Jugoslavije!!?), Robert Frovik (Šef misije OEBSA u BH koja je u okviru “izbornog inženjeringa” 3 mjeseca brojila glasove i namještala izborni rezultat!), Piter Justinov (glumac i navodni ambasador dobre volje (!!?) OUNa koji je rekao da su Srbi retardirani!), Stiven Spilberg (režiser koji se otvoreno i nekritički svrstao na muslimansku stranu u ratu u BH), , Vesli Klark(Vrhovni komandant NATOA u vrijema bombardovanja Jugoslavije, odgovoran za brojne ratne zločine u Jugoslaviji i za razaranja), Karlos Vestendorp (visoki predstavnik u BH poslije kog u BH nije postalo ništa bolje), Robert Badinter (Dao legalnost uništenju SFRJ što je dovelo do građanskog rata ustvrdivši da se avnojevske granice ne mogu mijenjati, a sad kad se pokušavaju promijeniti u Srbiji na Kosmetu, on ŠUTI!!)), Bernard Anri Levi (filozof, veliki mrzitelj Srba), Tansu Čiler(bivša turska premijerka koja je podržavala rat u BH i muslimansku stranu), Bernr Kušner( Iz LJEKARI BEZ GRANICA (!!?) koji su pomagali samo muslimane u BH, a na Kosmetu namjesnik koji je otvoreno podržavo Šiptare), Česlav Miloš (dobitnik Nobelove ngrade koji je tražio bombardovanje Jugoslavije), Zbignev Bžežinski (“mozak” novog svjetskog poretka, blizak rođak


123

pape Vojtile i edukator Madlen Olbrajt. Joška Fišer(ministr spoljnih poslova Njemačke), Helmut Kol (bivši njemački kancelar), Joška Fišer(ministr spoljnih poslova Njemačke), Helmut Kol (bivši njemački kancelar), Boris Jelcin, Jegor Gajdar, Andrej Kozirjev, Jevgenij Primakov, Sonja Liht, itd, itd. Ali, ne počinje to sve od ovih sadašnjih 300-tinjak. Hazara jevrejske vjere. Oni su samo karika u lancu koji se iz prošlosti, preko sadašnjosti prenosi na budućnost. U skladu s onim što piše u TALMUDU, na kom su svi oni vaspitavani, NOVAC JE MOĆ koju treba po svaku cijenu zadržati. Tko ima novac- ima sve. Pomoću novca oni su stvorili NEVIDLJIVO CARSTVO koje vlada svijetom, a svi ovi navodni vladari, bilo monarsi ili predsjednici, premijeri ili vrhovnici vojnih hunti, svi su oni samo njihove- “lutke na koncu”! To nam čak otkriva iskreni rabin Rajhorn u 19 vijeku riječima:

“ Zlatom mi možemo da kupimo i najbuntovnije umove, možemo da isplatimo sve državne zajmove i našoj milosti prepustimo države. Već sada su najveće banke, novčani tokovi cijelog svijeta i krediti svih vlada u našim rukama. “ Tako je bilo u 19 stoljeću! Šta li je tek danas?! Na taj način su hazarski bogataši lagano, ali sigurno stvarali i stvorili imperiju u okviru tuđih imperija! Tj. njihovi bankari su stvorili svoju unutrašnju, paralelnu krovnu državu, koja je spojena sa svojim punktovima širom svijeta, ali koja je ostala nevidljiva običnom svijetu.


124

Koristeći to bogatstvo Hazari uništavaju stari svjetski poredak zasnovan na suverenitetu država i unutrašnjem državnom ustrojstvu, bez obzira kakvo ono bilo. Oni u stvari ruše današnju civilizaciju koja počiva na GRČKOJ MISLI, RIMSKOM PRAVU, KRŠĆANSKOM MORALU i PROSVJETITELJSTVU. Metod im se sastoji u tome da osvajaju države iznutra pomoću svojih agenata od uticaja koje enormno plaćaju. A oni zauzvrat, prema zahtjevima svojih nalogodavaca uništavaju sve institucije države i nacije, crkvu, jezik, pismo... (primjer NVO sektora u Srbiji, Kovačević -Vučo, Vesna Pešić, Nataša Kandić, Biserko, Liht i sl.) Oni su političari koji lažima i demgogijom dolaze na vlast, a njihove kampanje se financiraju iz hazarske kese. Kad takvi, zahvaljujući neukom i naivnom stanovništvu, u nekoj državi dođu na vlast (navodno regulrnim putem!), oni rade na štetu naroda i države(po čemu ih lako možete prepoznati), aza to imaju podršku iz tzv. “ međunarodne zajednice”! Naročito se strasno ostrve na svaku manifestaciju patriotizma (slučaj Vesne Pešić koja je čak protjerivala Kusturicu iz Srbije i uskraćivala mu pravo da se izjasni kao Srbin patriota i da živi u Srbiji!). Rade to dok god su plaćeni za to, a obično su plaćeni sve dok ne unište državu (kao u slučaju SSSR, SFRJ, pa sad Srbije, BiH, CG itd..) i dok narod ne postane apatrid! Na taj način od kakve-takve države i nekog reda koji je tamo bar donekle vladao, naprave POTPUNI HAOS u kom se samo oni i kriminalci dobro snalaze. Naročito ako uspiju usput još izazvati i ratne sukobe u kojima oni kreditiraju i oružjem snabdjevaju OBJE strane (kao u slučaju Velingtona i


125

Napoleona i svih drugih ratnih sukoba od 1770. do danas). To su uveli još Rotšildi, rodonačelnici hazarske plutokratije, koji su držali sve evropske nacije u čvrstom stisku dugova, što i danas rade njihovi nasljednici. Oni su organizovali sva krvoprolića, sve revolucije i sve nemire od 1770. do danas, što se slabo zna, jer oni kontrolišu 90 % svjetske štampe da se kršćanska rulja ne bi preko nje informisala i tako prestala da bude idiotska, kukavička i udvorička! Prema riječima Hazara Goldvina Šmita (1881): “ Mi jevreji sebe smatramo nadmoćnim nad čovječanstvom i ne očekujemo da se na kraju sjedinimo sa drugim narodima, već da ih pobijedimo”, očigledno je da oni imaju namjeru da rastoče čitav dosadašnji svjetski poredak tako što će najprije napraviti sveopšti haos, a zatim da uvedu svoj NOVI SVJETSKI POREDK u kom će vladati tih 300-ak jevreja- Hazara uz pomoć novca i pripadnika svog naroda (koje će samo iskoristiti za tu prljavu rabotu), dok će svi ostali biti goje (stoka)! Nije li to vraćanje točka historije nazad? Možete li da zamislite koliko stanovnika planete Zemlje mora da plati svojim životom taj perverzni pokušaj vraćanja točka historije toliko daleko nazad u prošlost?

Hazari (lažni Jevreji) Rotšildi stoje i iza razbijanja Jugoslavije 1991, svih progona, atentata, eksplozija, protjerivanja. Vrhunac apsurda je da njih niko ne smije da optuži, pa čak ni njihove niže instance: Klintona, Olbrajtovu, Holbruka. Kušnera, Štajnera itd. A najveći apsurd nad apsurdima je sud u Hagu gdje se sudi manipulisanima i žrtvama, a ne manipulatorima i


126

zločincima. Tko plati, njegova je i “pravda”, a Rotšildi su financijeri ovog suda!

Uništavanjem kršćanskih država, nadaju se da će uništiti i samo kršćanstvo, na što ih podstiče TALMUD. U svim ovim prljavim rabotama pomažu im razna tajna društva (masonerija, iluminati, templari, rozenkrojceri, koji nekad čak nisu ni svjesni za koga rade ….) u koja su se također infiltrirali Hazari i učinili ih svojim oruđem u ostvarivanje tog glavnog cilja do kog će doći preko:

1. Ukidanjem monarhija i svih redovnih vlasti i stvaranjem haosa,

2. Ukidanjem privatne svojine (za koju se navodno zalažu, ali samo kad se radi o njihovoj!) (Otimačina privatne svojine Srba na Kosmetu, Federaciji BH, Hrvatskoj…)

3. Ukidanje prava nasljeđivanja, 4. Ukidanje patriotizma, 5. Ukidanje porodice (forsiranjem homoseksualaca i

sl.) 6. Ukidanje svih religija (naročito i najprije kršćanstva). Ovaj program je prepisao i Marx u svom Komunističkom manifestu!

Na osnovu svega gore rečenog jasno je da jevrejsko-hazarski kapitalizam vlada Engleskom i uopšte zapadnim državama! Oni su se tamo infiltrirali i u aristokratiju, uključujući i u kraljevsku porodicu. I ne samo tamo, već svagdje! Metode kojima su se jevreji –Hazari služili da bi to postigli je beskompromisno korumpiranje uticajnih političara i orođivanje sa starim


127

aristokratskim porodicama. U Engleskoj su to davno shvatili i neki vladari, pa su na razne načine pokušavali da se suprotstave svojoj jevrejiziranoj plutokratiji. Slično je bilo i u drugim državama. Nažalost, negdje se sa tim otporom prevršilo mjeru, pa su stradali i nevini ljudi. Pri tom se misli na jevrejski narod koji ne spada u tih 300-tinjak, a koji njima samo služi kao sredstvo ili paravan iza čijih leđa se kriju. A kad se prevrši svaka mjera, onda neuka kršćanska rulja udari po jevrejskim masama koje nisu ništa krive a i same su žrtve, a za to vrijeme prebogata jevrejska elita svoju stražnjicu uvijk uspije spasiti. Zato nije čudo što u Protokolima Sionskih mudraca za koje se jevreji-Hazari upinju da dokažu da su falsifikat (a što je onda original? Nije li možda Vavilonski TALMUD?), piše: “ Preko štampe smo stekli moć da vršimo uticaj, a u isto vreme da ostanemo u senci; Zahvaljujući štampi, zlato sveta je u našim rukama, iako smo morali da ga sakupljamo iz okeana krvi i suza. Ali, to nam se isplatilo, iako smo žrtvovali mnogo pripadnika sopstvenog naroda. Svaka žrtva na našoj strani u Božjim očima vredi kao hiljadu goja”. Zaista, tih 300-tinjk Hazara jevreske vjeroispovjesti nema ništa sa onih 15 miliona Jevreja koji dobro pamte holokaust jer su u njemu izgubili svoje roditelje i rođake, osim što i jedni i drugi , neki više neki manje, slijede TALMUD i TORU. Naravno, onih 300 uzima iz Talmuda uglavnom ono što ovih 15 miliona uglavnom nastoji da preskoči. Sama činjenica da onih 300-tinjak (doduše, za njih radi oko 15 000 jevreja koji i ne znaju da za njih rade!)


128

nastoji da nam svima naturi globalizaciju je protivrječna filozofiji života običnog Jevrejina koja predstavlja najveću branu ekspanziji globalizma, jer jevrejski čovjek nastoji da bude principijelno vjeran svemu što predstavlja čovjekov identitet, pa nipošto ne podržava globalni poredak u kom bi taj svoj identitet izgubio. Upravo zbog toga kreatori novog svjetskog poretka, koji se lažno predstavljaju kao Jevreji, tako olako žrtvuju i pripadnike navodno svog naroda za ostvarenje svojih PERVERZNIH ciljeva. A o nama ostalima, koje riječnikom Talmuda nazivaju gojama, da i ne govorim!

KAKO SE ODUPRIJETI ZLU ZVANOM NOVI SVJETSKI POREDAK

Kao što ste već vidjeli iz onog što nam se dešava u zadnjih 100-tinjak godina i iz ovoga što ste čuli danas, ako se stanovništvo planete Zemlje, čiji smo i mi jedan mali dio, složno i organizovano ne odupre ovom zlu koje nam inplementira 300-tinjak prebogatih Hazara koji se kriju iza jevrejskog naroda, propast današnje civilizacije ne gine. Naravno, nema govora o tome da mi, ovako osiromašeni i gologuzi pružimo ikakav efikasan otpor onima koji su prebogati i mogu svojim novcem kupiti baš sve, pa i našu domovinu, a nas učiniti apatridima!


129

Ali, nama stoji na raspolaganju nešto što je ipak jače od njihovog novca, a to je MASOVNOST u zajedništvu sa ostalim stanovništvom planete Zemlje. Međutim, to zajedništvo je zbog niskog stepena i znanja i informisanosti, nemoguće ostvariti i koordinirati. Zato oni pojedinci koji se osvijeste, treba da urade “svoj dio obaveze”, kao vrabac iz one priče o požaru u šumi kad su iz šume pobjegle SVE ptice. Vratio se samo mali vrabac noseći kapljicu vode u kljunu. Zapitaše ga zaprepaštene ptice: “Kuda ćeš tamo, zar ne vidiš da gori šuma?” A on će: “Idem samo da obavim svoj dio obaveze” . Dakle, svako od nas trudeći se da bude informisan, prosvijećen i edukovan prepoznat će na političkoj sceni ULJEZE NSP-a i svojim izlaskom na izbore i glasanjem za nekog pravog patriotu, uskratiti im mogućnost da zasjednu na čelo države i prodaju hazarskoj “eliti” našu domovinu… A usput će nastojati da u tom smislu osvijesti što veći broj svojih rođaka, prijatelja, komšija itd…te da ih podstiče da se prosvjećuju, edukuju, informišu kako bi bili što nepovoljniji materijal za manipulacije i prevare od strane onih koji upravo na to računaju.

Na jednom od predavanja na ovoj Tribini smo čuli da prema američkoj statistici 70 % stanovništva u USA je lijeno da uopće razmišlja i najsretniji su da to netko drugi radi umjesto njih, pa makar i na njihovu štetu. Daljih 25 % misli da razmišlja, a samo 5 % stvarno razmišlja. Ja se bojim da je kod nas još gora situacija! Nastojmo da se to mijenja i to


130

drastično, jer samo tako ćemo opstati kao narod i sačuvati svoju otadžbinu. Srbi nisu antisemiti Nakon svega gore rečenog, sad je jasno zašto se tokom ovih događanja od 1990. pa na ovamo stekao utisak da su se Jevreji okomili na Srbe, iako su poznate izjave mnogih uglednih Jevreja o velikoj zahvalnosti srpskom narodu za njegov odnos prema Jevrejima tokom II svjetskog rata. Tako je i ambasador Izraela u Jugoslaviji Artur Kol rekao:„ Mnogi Srbi su za vrijeme rata izlažući svoj život, kao i živote svojih porodica, pomagali Jevrejima. Jevrejski narod i država Izrael osećaju veliku zahvalnost prema srpskom narodu za ono što je učinio za nas tokom Drugog svetskog rata“. Zaista, jevrejski narod je zahvalan Srbima, ali šta to vrijedi kad jevrejsku politiku vodi 300-tinjak lažnih Jevreja, tj. 300-tinjak Hazara koji i te Jevreje zloupotrebljavaju i žrtvuju kad je to u interesu njihovog bogaćenja, a kamoli ne bi žrtvovali Srbe koji su samo pomagali tim Jevrejima!! Napomena: Konačno smo uspjeli pribaviti novac i dovesti rabina Atijasa da nam održi predavanje. Medjutim, iako smo inzistirali da nam priča o TALMUDU i onom što tamo piše, on se na to oglušio i pričao nam o histotriji jevrejskog naroda što smo mi već imali na ovoj tribini. Da li nije htio, nije znao ili nije smio da priča o onom što piše u TALMUDU.... zaključite sami. Ja se posjetiocima


131

Trbine izvinjavam zbog toga, iako se ne osjećam krivom. Naprosto sam prevarena!

2.5. Udarac ruskih bogova

Akademik Vladimir A. Istarhov: „Udarac ruskih bogova“ http://upload.wikimedia.org/wikibooks/sr/8/88/Udaracruskihbogova.pdf Preporučujem ovu knjigu svima da je pročitaju. Oni koji nemaju volje da to urade, nek bar pročitaju ove izvode po stranicama. Ova knjiga je na mene izvršila veliki uticaj i sad se osjećam kao da sam se popela na brdo i da sa brda vidim mnogo više nego što vide oni pod brdom (kao što reče Njegoš). Između ostalih, vidim ( sa visine!) one bijednike koji se satraše da urade nešto za naše zajedničke uništavatelje i da kao nagradu za to dobiju „mrvice sa njihovog stola“. Ova knjiga mi je pomogla da više sebi ne predbacujem što nisam nešto uradila drugačije misleći da bi možda bilo bolje... Sad shvatam da nisam ni trebala ni mogla uraditi drugačije. Rezultat je malo ili nimalo zavisio od mene. Ali, ja sam ipak uradila mnogo, jer nisam potpala pod one koji se spominju u najvažnijoj rečenici ove knjige koja kaže:


132

„ Svako misli, u granicama svog shvatanja, da radi za sebe i svoje ideje, a u granicama svog neshvatanja, radi za one koji znaju više od njega“ Ja sigurno nikad nisam radila, niti ću ikad raditi, ni svjesno ni nesvjesno, za naše uništavatelje. A to me čini mirnom i zadovoljnom..... Jer da su svi takvi, „oni“ sami ne bi mogli baš ništa uraditi! Ne bi nam mogli nanijeti toliko zla kroz historiju. Ali, zahvaljujući onima koji „u granicama svog neshvatanja“ rade za naše uništavatelje, naši uništavatelji su i dalje veoma djelotvorni.... Izvodi po stranicama, ukratko: Str. 11. Vjera je namijenjena ograničenim ljudima Str. 12. Oni neće ni da saslušaju argumente, tj. postali su zombiji! Str. 13. Ne bi se smjelo „sveto“ vjerovati, već misliti. Zato je bog dao ljudima RAZUM! Str.14. Gotovo nitko od vjernika nije pročitao Bibliju, Talmud, Kapital, Kom. Manifest Str. 19. Hrišćanstvo je religija osmišljena za gomilu, a ne za individualce Str.22. Hrišćanstvo parališe um čovjeka Str. 22/23 Hrišćanstvo nije smišljeno za pametne, jer oni su malobrojni Str.26. Heroji kršćanstva su: mučenici, bednici, ubogi, nakaze i cijeni se snaga vjere a ne snaga intelekta Str. 27/28 Vjerovanje u apsurde stvara KAŠU u glavama i oni nemaju logičan sistem mišljenja, već


133

reaguju samo na osjećaje ( naročito na strah, što kršćanska ideologija maksimalno koristi) Str. 29. Hrišćanstvo je religija SMRTI, a ne ŽIVOTA. Str. 32/33 Isus Hrist- peder, mazohista, sadista! (Kakav je to sistem vrijednosti!?) Str. 37.Hrist je „postao“ bog tek 325. godine odlukom većine glasova na jednom vjerskom saboru! Str.38. Rodoskrnavljenje je uobičajeno u hrišćastvu, kao i u judaizmu. Nije čudo što ga neki zovu judeohrišćanstvo! Str. 40. Prljavština: Hrist i sva ta bagra koja ga je slijedila JE UZASNO ZAUDARALA, JER SE NISU PRALI! Str. 42. Licemjerje je moral Hrista koje je dalje širio. Zato je hrišćanstvo strahovito licemjerna ideologija baš kao i judaizam iz kog je proizaslo i komunizam koji jestvorilo! Str. 43. „Život je borba“. Zašto mora biti samo tako? Zasto ne bio miran i lijep?Ne moze uz takvu ideologiju! Zato- treba je odbaciti! Str. 44. Hrišćanstvo uvodi kolektivnu (ne)odgovornost! Koju komunizam objeručke prihvata, a ona nas i danas tare! Str. 45. Protežira LAŽNI humanizam koji štiti samo zločince a ne žrtve! Str. 47. Misli kao svi! U stvari- ne misli ništa! Str. 49. Hrišćanstvo oduzima ljudima sadašnjost u ime neke daleke imaginarne budućnosti. I to je preuzeo komunizam! Zato i nemamo sadašnjost već jednu veliku patnju umjesto nje!


134

Str. 53. Kršćanstvo instalira ZAVIST prema pametnijima i bogatijima i time koči razvoj. Str. 55. Česta parola: UNIŠTITI i SRUŠITI! Eto odakle tolika destrukcija! ( Frojd kaže da to proizlazi iz seksualne nastranosti!) Str. 57. Hrišćanstvo protežira potpuno naopak sistem vrijednosti! Str. 58. Zato je hrišćanstvo (kao neka SIDA) razara društva! Str. 62. Monoteizam je uveden da ODSJECA i KRIJE znanja od rulje da što više zaglupljuje rulju da bi se sa njom moglo vladati. Str. 69. Taj hrišćanski bog je jevrejski bog i on nikad ništa dobro neće učiniti ni za Ruse, ni za ikoji drugi narod pa mu je uzaludno se moliti! Str. 75. hrišćanstvo= judeohrišćanstvo=komunizam Str. 76. Antisemiti su bili najugledniji i najcjenjeniji ljudi svijeta: Bruno, Volter, Kant, Niče, Šopenhauer, Ciceron, Seneka, Tacit, Dostojevski, Puškin, Gogolj, itd... Str.76. Antisemitizam- dokaz visokog intelekta! Str. 80. Jevrej Trocki- monstrum.... Str. 82. Hrišćanstvo i komunizam sistematski razlažu arijevske ( naše) države... Str. 87/88.Ajnštajnu su cionisti kupili Nobelovu nagradu- plagijat- Mileva Marić.... Str. 90/91 „genijalnost“ Jevreja ne postoji. Naprotiv! Zbog obrezivanja i sprečavanja razvoja duhovne i razimske čakre 8. dana života! Str. 92 obrezivanje- pravljenje biorobota! Str. 95. Judaizam je ideologija namijenjena varanju Jevreja, a –hrišćanstvo varanju nas goja!


135

Str. 99. Katehizis- uzas! Kao i Protokoli Sionskih mudraca... Sve se potvrđuje na terenu! Str. 107.obrezivanja-uzas! Str.108.formiranje biorobota bez glavnih čakri Str. 110/111 obrezivanje 8. dana života! Str. 115. Čovjek rulje ima mišljenje većine! Str.116. Ruljom se upravlja preko emocija ( npr. strah). Hitler je to dobro znao. I komunisti! I kršćanska crkva! Str. 116 Elita= kvazielita! Str. 117. Čovjek dospjeva u rulju zbog:

a) urođeno slabog intelekta b) izopačenog sistema obrazovanja!

Str. 121. U hrišćanskim zemljama pravosuđe radi za mafiju i favorizuje zločince na račun žrtava. Zato je mafija sistemska! Str. 122. U hrišćanskim zemljama su rijetko pravi ljudi na pravim mjestima. Str. 130.Muzika hevi metal, pank rok je namijenjena za degeneraciju intelekta i za pravljenje zombija! Isto je sa emisijama tipa „big brother“ što je još 1984 predvidio Orwel. Str. 131. Iluminati stvaraju čovjeka rulje. Velikim brojem ljudi je moguće upravljati a da oni toga nisu ni svjesni. Negdje pise: Komunizam formirao sebi odgovarajuci mentalitet rulje Historija u svim krsćanskim zemljama je krivotvorena.


136

Str. 133. Svakog goju koji se slucajno nađe na nekoj ključnoj funkciji, odmah okruže u vidu prstena jevreji i masoni. Str. 134. U svjetlu toga Džozef Kenedi je rekao da Amerikom upravlja 50 ljudi! Oni upraljaju sa partijama, kongeesmenima, senatorima, predsjednicima.... Str. 135. Današnji vladari judeokršćanskog svijeta vladaju oslanjajući se na princip „upravljanog konflikta“ Zato su oni uzrok svih revolucija i ratova. Str.140. Kršćanstvo i komunizam su religija smrti ( nemilice rasipaju ljudske živote za svoju ideologiju i svoj interes) Str. 141. Tako je Rusija postala kolonija Izraela i svjetske židokratije!Oni su im podvalili čak i poglavara crkve Alekseja II koji je također- jevrej! Ali, nazalost, to nitko ne shvata jer nacija bez SVOJE religije (svog paganizma!) je slijepa i bespomoćna. Str. 144. Bez kulta leševa (Lenjin!) i moštiju ( hrišćanstvo) kršćanstvo ne može da preživi! Str. 144. Zvjezda petokraka, srp i čekić, crvena armija- sve su to masonski simboli! Str. 147. Ideolozi nacizma su shvatili jevrejske igre ( judeokršćanstvo i komunizam) pa su zato nastojali da obnove arijsku religiju (paganizam)čime su podigli duh njemačkog naroda do neslućenih visina. Da nije bilo kasnijih Hitlerovih grešaka svjetska historija bi krenula sasvim drugim putem. Str. 149. Masonstvo ima 2 zadatka: 1. Sakriti čisto jevrejski šovinistički karakter upravljanja u


137

hrišćanskim zemljama, 2. Privući k sebi goje marionete zahvaljujući kojima se ne vidi javno jevrejska okupacija kršćanskih zemalja. Masonstvo je uvijek MAFIJA: bilo međunarodna, bilo jevrejska bilo levitska Str. 154. Tajne masonske organizacije i njihovi gospodari ( levitski sveštenici koji vuku porijeklo iz Egipta!) su istinski uzrok svih revolucija i ratova. Str. 156. Metode masona: SLAŽI, ZAGLUPLJUJ i VLADAJ! Str. 159. Komunizam je kršćanstvo bez boga koje je natureno u trenutku kad je kršćanstvo izgubilo potrebnu snagu, da bi se ta ideologija maskirala i nastavila...To je sve proizvod cionista. Str. 160. Marxova ( on je levitskog porijekla!) ideologija je imala zadatak da baci rulju na njenu elitu i da oni obave posao umjesto jevreja, a za jevreje!Tj. da svrgne nacionalnu elitu, slomi sve strukture društva i samu porodicu, a umjesto te elite posatavi- Židove! Suština njegove „klasne borbe“ je da nahuška jedan dio nacije na drugi dio! Str. 161.“Diktatura proleterijata“ je sintagma koja ima smisla koliko i „okrugli kvadrat“, a u stvari se radi o diktaturi Židova nad proleterijatom i čitavim narodom! Str. 162. Marks programira rulju ludaka kao oružje za preuzimanje vlasti od strane jevreja. Str. 162. Na funkcijama u komunizmu su jevreji ili bar polujevreji i po koji odani marioneta pod strogom kontrolom jevreja. Oni kao prvo donose rigorozne zakone sa neviđenim terorom i smrtnim kaznama za one koji pokušaju u javnost plasirati


138

ISTINU o karakteru vlasti i njenim namjerama. Tu spada i onaj zakon o antisemitizmu zbog kog se toliko dugo nije mogla probiti u javnost istina o suštini židokratije. Str. 163. Komunizam ukida LOGIKU ( kraljicu nauke!), jer komunizmu nisu potrebni oni koji misle pravilno ( logično!) Str. 165. Marksov zadatak je bio da paralizira slobodnu volju kod ljudi ( što ih čini čovjekom!) i liši ljude samopouzdanja te napravi od njih poslušne biorobote! Str. 168. Kad je vladao car, uzimao je od seljaka 10 %, A KAD SU DOŠLI ŽIDOKOMUNISTI, UZIMALI SU 99.8 %! Str. 169. Sve objediniti na gomilu u opšti „tanjir“, stvoriti HAOS, i zbrku i u toj mutnoj vodi loviti ribu svojim jevrejskim „ručicama“! Str. 169. Pomoću „mi“ otklanja se odgovornost sa pojedinaca koji vrše vlast ( a to su „oni“) i prebacuje se sva krivica na narod- on je kriv što je jevrejska mafija pokrala Ruse kao nikad niko nikoga u svijetu. Str. 170.Ako jevreji postanu gospodari arijskih naroda, zadatak im je da unište starosjedilačko stanovništvo. Str. 171. Država radnika i seljaka- je država u vlasti bande nitkova Str. 171. Svi treba da se žrtvuju za komunizam! Pa šta će onda narodu taj prokleti komunizam koji traži tolike žrtve? Narodu i ne treba, ali jevrejima da!


139

Str. 173. Priroda komunističke privrede je konstantna nelikvidnost jer se ništa ne isplati proizvoditi . A jedino parazitima je lijepo! Str. 175. Komunizam je uvijek parazitizam gorih nad boljima i parazitizam svetskog jevrejstva u konačnici. Ideja komunizma je VELIKA PREVARA. Str. 177. Parole: Sloboda, jednakost, bratstvo i jedinstvo, to su paravani iza kog teku RIJEKE krvi, čovječanstvo grca u bijedi, beznađu i patnji. Str. 178. Pravi razlog za vođenje svih ratova je stvaranje svjetske vlade, a za to treba promijeniti život cijelih naroda. Za to je najefikasniji RAT. Str. 179. Prvi svjetski rat to nije riješio pa je židokratija otpočela Drugi svj. rat. On je to riješio (svjetska vlada: OUN, MMF, UNESCO itd) . Str. 180. Demagoške popovske metode: 1. Nazvati i „prilijepiti etiketu“ ( jeres, bogohuljenje, svetogrđe, skrnavljenje, antisemitizam..), 2. Skrenuti temu ili nadbrbljati ( tzv. komunistička zamjena teza), 3. Tumačiti i interpretirati ono što pise u „svetim“ knjigama“. Ta „tumačenja“ mogu proći samo kod maloumnih jer oni ionako ništa ne shvataju. To se u narodu zove „vući za nos“. Zašto je izdata u višemilonskim tiražima kad nije sredjena i treba je tumačiti? Zasto nije prethodno „dešifrirana“? Dobrim knjigama nisu potrebna tumačenja, a „svetm“ jesu!?. Biblija je puna pritivrječnosti, npr:


140

NE UBIJ, NE SUDI DA TI SE NE BI SUDIILO itd. Str.186. Judeokršćanstvo i komunizam su izokrenuli naopako sistem vrijednosti i uspostavili lažne „vrijednosti“. Str.187. Vaša logička kritika kršćanskih besmislica će stalno udarati u betonski zid straha, užasa, demagogije mržnje i drugih emocija, a logičko misljenje tu ne radi, jer je ono kod kršćana paralizirano i teško ga je reaktivirati. Str. 188. Kršćanstvo programira mozak ljudi na nivou podsvjesti, a ne svijesti. Zato se i kaže daje vjera opijum za ljude. Str. 191. Judaizam je osmišljen da programira psihotip aktivnog gospodara, robovlasnika, lupeža, nemilosrdnog despota i tiranina. Hrišćanstvo ( i komunizam) programnira prototip roba, pokornog sluge. Paganstvo programira slobodnu, ponosnu, jaku, aktivnu, poštenu ličnost, gospodara samog sebe. Str. 193. Kršćansto je otrov za tijelo koji truje i dušu i razlaže čovjekov razum: to je tajno programiranje psihotipa roba. Str. 194. Talmud i Biblija inficiraju mržnjom i to DOBRO rade 2000 godina! AKO SE OSJEĆAJI NE USMJERE U KONSTRUKTIVNOM SMISLU ČOVJEČANSTVO NE MOŽE NORMALNO DA SE RAZVIJA ( U DRUŠTVENOM SMISLU- MRAČNI SREDNJI VIJEK REZULTAT DOMINACIJE KRŠĆANSKE IDEOLOGIJE)


141

Str. 195. Nauka i religija ( ne vjera!!) bi treballo da dopunjuju jedno drugo, s tim da nauka ima prioritet. A vjera? Njoj u nema mjesta! Str. 196. Nikakvog fatalizma i sudbine nema! Život se pravi i prave ga oni koji imaju slobodnu volju. Zato može poći na jednu ili drugu stranu i biti dobar ili loš. Sve je stvar onih koji imaju volju i snagu da tu volju sprovedu. 197. Gdje se priznaje sloboda volje tu nema fatalizma, strogog determinizma, svijest aktivno utiče na biće, postoji sloboda čovjeka. Tamo gdje se ne priznaje sloboda volje tamo je fatalizam, vjerovanje u sudbinu ( i nepokušavanje da se ona promijeni- naročito naglašeno u islamu)), čovjek je božji rob ili komunistički šerafčić. Ipak, čovjeku je dodijeljena sloboda volje ( frontalni segment CNSa) i njegov mogući dijapazon djelovanja je dovoljno širok. Samo ga treba koristiti... 198. Nikad raja na zemlji neće biti. Ipak postojanje pozitivnog morala u društvu smanjuje količinu lupeža i nitkova, olakšava život na Zemlji i čini ga čovjeku prijatnijim. 199. Niče, veliki protivnik kršćanstva, je razvalio kršćanstvo i pokusao naći novu religiju, ali nije našao ništa do predsokratovski paganizam. I u islamu i budizmu je otkrio laž.


142

200. Čak je i Hitler rekao: Bilo da se radi o starom ili novom zavjetu sve je jedna te ista jevrejska prevara. Hitler je dobro krenuo, ali je onda napravio kardinalne greške među kojima je najveća ona što nije bio svjestan da su i Slaveni, uključujući i Ruse, arijevci i nije se udružio s njima već ih je napao i tako nesvjesno odradio posao za svije neprijatelje: judeokršćansko-komunističku mafiju. 201. Rusi su imali svoju religiju ali su im uz ogromno i krvavo nasilje Židi naturili najprije kršćanstvo ( koje se nikad nije dobro primilo i status mu je zavisio od volje cara), a zatim komunizam da ih dokrajči. Zato se u Rusiji skoro 1000 godina uči lažna historija ( kao i kod Srba) 202. Najlicemjernije od strane kršćanstva ( i komunizma) je spočitavanje paganstvu žrtvovanja ljudi. Pa kršćanstvo je samo na lomačama spalilo 13 miliona najboljih i najpametnijih Evropljana ( onih sa razvijenom lijevom hemisferom CNS-a koja je odgovorna za loguično razmisljanje jer takvi su opasni po kršćanstvo!), a da ne spominjemo žrtve protivreformacije, američke Indijance i dr. A komunizam je pobio preko 60 miliona najboljih Rusa, da o drugima ne govorimo!! 203. Da bi se obnovila ruska paganska religija treba paralelno izučavati druge paganske religije: Zoratrustoizam, Budizam, Bon itd. – sve izasle iz vedizma ( znanja). Vedizam je velika religija i njen obim znanja daleko prevazilazi obim Biblije.


143

204/5. Slijepa vjera je sredstvo za obmanjivanje ludaka. Vedizam nije vjera, to je religija. Vedizam se ne bavi opisom nečijih avantura kao kršćanstvo, već se bavi opisom svijeta u cjelini. Paganstvo pokazuje da je Zemlja samo jedan mali dio velikog svijeta i da kosmičke sile vrše uticaj na život na Zemlji. Paganstvo daje ljudima ZNANJA o svijetu a ne traži da slijepo vjeruju u nekog ili nešto. Ruski bogovi- to su preci Rusa. Osnovni osjećaj kršćana prema bogu je STRAH, a kod Rimljana POŠTOVANJe, kod Slovena to je LJUBAV. 206. Za vrijeme molitve Sloveni su sačuvali ponos i hrabrost, a kršćani moraju pokazati- pokornost i poniznost. 207. Žene, opšteći sa paganima, ne osjećaju samo mužjaka, već i muškarca kao potomka bogova, izvor snažne duhovne sile, hrabrost, sigurnost i ljubav. Zato se ljubav žene prema paganinu ogleda u više strasti nego prema duhovno nemoćnom kršćaninu! 209. Svevišnji nije jedinstven bog već on ima strukturu ( dobra i zla i raznih nijansi) 211. Pravoslavlje je paganstvo! Hrišćanstvo mu je samo djelomično natureno. 219. Paganska religija nije jedinstvena gomila znanja- to je stil praktičnog života.


144

220. Paganska tradicija omogućuje čovjeku da upozna samog sebe i da to iskoristi u svrhu da upravlja sa sobom ili čak da ono što je loše kod nj ega promijeni u dobro. Tako će postati harmoničan i srećan čovjek ( coaching). 221. Učenje Isusa je religija SMRTI! 222. Drevni Rusi su u svojim Bogovima vidjeli realne i razumne prirodne sile i sebe smatrali dijelom te prirode. Zato je paganstvo REALISTIČNA religija Oni su smatrali da van prirode nema bogo Dapače, priroda je neposredno ispoljavanje Bogova! Zato je najprirodniji oblik opštenja čovjeka sa Bogom- opštenje sa prirodom. 223. Misleći ljudi uglavnom ne prihvataju kršćanstvo. Oni bi se radije vratili prirodi. Hiljadu godina JUDEOKRŠĆANSKO-KOMUNISTIČKOG I „DEMOKRATSKOG“ zaluđivanja čovjeka su izopačili svest čovjeka, pa mu u glavi caruje zbrka, haos, laž... 223. Paganski bogovi su stvorili ovaj svet, nas, dali nam sposobnost razmišljanja i slobodne volje. Što još možemo od bogova tražiti? Problem je u nama što to ne koristimo i dozvolili smo da nam netko blokira i razum i volju!


145

224.Paganski bogovi su realne kosmičke sile. Životna sposobnost svakog naroda zavisi od njegove svijesti. 225. Kad se želi uništiti neka nacija, najprije se udari na njene bogove! Zato je kršćanstvo u fazi nametanja toliko progonilo paganstvo, a komunizam navodno zabranio vjeru iako je i sam bio vjera (dogma). Ne slavite kršćanske praznike. Ne nosite krst jer time slavite bogoubistvo. Radujte se životu, trudite se da iz njega dobijete zadovoljstvo, zaštićujte svoja prava i prava svog naroda. 225. Zašto je paganstvo kao pametnije i bolje izgubilo bitku sa kršćanstvomž? Zbog ere Riba i ogromnih količina laži sa kojima se kršćanstvo služilo, na što paganstvo nije naviklo. Paganstvo se zadržalo u Indiji i Japanu zahvaljujući razumu njihovih vladara. Posto su sve judeovjere u propadanju, ta mafija pokušava da se infiltrira i u paganstvo i da ga blokira, tj. stavi pod svoju kontrolu. Na tom se intenzivno radi! Ako uspiju, sve će biti po starom: nema boljitka za narode!

227. Velika masonska loza Vatikana Ivan Pavso II bio iluminat koji je ukinuo prethodne papske ukaze protiv njih.

228. Sudbine monoteističkih vjera ( judeokršćanstva, islama i komunizma) je određena. Njihov odlazak je pitanje vremena.


146

229. Drevne paganske religije su osnov za razvoj religije novog doba, a ona bi morala biti:

- istinski cilj- znanje a ne obmana - logička osvještenost - korelacija sa stvarnošću - estetska ljepota - praktična vrijednost.

230. Vrijeme je da se probudimo i speremo sa

sebe lažno judeokršćanstvo. Neizbežna sudbina ne postoji. Budućnost je u našim rukama Ona se pravi a to čini svako od nas.

231. 1984. Džordž Orvel je napisao: Onaj

tko kontroliše prošlost, kontrolisat će i budućnost. Zato su nam naturali samo fragmente ( a ne cjelovitu) historije i to još i oni su bili laž!

232. Marx je levit, potomak niza rabinam (

pravo ime Mordehaj Levi). Ti leviti su prije nekoliko hiljada godina stavili sebi i svojim potomcima u zadatak da ZAVLADAJU SVIJETOM. Sad su jasne Marxove teorije i što im je svrha!

Za tu levitsku egipatsku mafiju i sam židovski narod je oružje koje su prethodno, obrezivanjem, pretvorili u biorobote i koje su u svakom trenutko spremni zrtvovati kao kolateralnu stetu. 236. Leviti su davno shvatili da će lakše zavladati svijetom budu li ljude obmanjivali i varali,


147

nego da ratuju sa njima. Zato su laž i prevare postale njihove osnovne metode. Zato su kao INFORMACIJSKO oružje smislili te monoteističke vjere i pomoću njih „odsjekli“ od ljudi ZNANJA! Judaizam je smišljemn da vara jevreje, a hrišćanstvo da vara goje. Kad je to oslabilo, smislili su zamjenu u formi islamsa i komunizma. Sve je iz iste, levitske „radionice“! 237.Jevreji su već kroz stoljeca samo biološki instrument okultnog dijela egipatskog sveštenstva . Sami obični Jevreji to niti ne shvataju kakvu ulogu igraju. Oni su za te levite samo stado biorobota kojima upravljaju pastiri rabini, odani levitima. 237. Izreal je nevjerovatno totalitarna država u kojoj se odrzaop pravi komunizam ( kibuc) tako da su se oni ruski jevreji pobjegli od Staljinovog terora, radije vratili u Rusiju nego da ostanu u tom i takvom Izraelu! 239. U sinajskoj pustinji je Mojsije stvarao biorobote od jevreja.Tu je stvoren judaizam radi upravljanja tim stvorenim biorobotima, koji su razasuti po svijetu sa tačno određenim zadatkom da podjarme narode. Da bi to mogli, da ih ta rulja ne bi pobila kad shvati što rade, naturili su rulji kršćanstvo da bude bogobojažljiva i poslušna! Zato se sva ta ujudurma često naziva: judeokršćanstvo! Unatoč tome, mnogo puta u historiji narodi i vladari su protjerivali jevreje, kad su shvatili pšto oni zapravo rade! Koliko će zla judeohrišćanstvo načiniti pojedinoj zemlji, zavisi od pameti njihovih vladara. Zato treba birati pametne, hrabre, poštene i dobronamjerne.


148

240. Paganstvo je dalo osnov evropskoj civilizaciji! ( nauka, tehnika, etka, pravo, državno uredjenje, umjetnost ... ) A šta je dalo hrišćanstvo? Samo jad, bijedu, laži i obmane, lomače. Ono što nije uništilo hrišćanstvo, dokusurio je komunizam!Komuniztam je isto što i kršćanstvo, samo bez boga da se ne bi žrtve dosjtile da je to ISTO. 242. Umjesto veselja, radosti, i života hrišćanstvo je naturilo tugu plač, mazohizam traženje nepostojećih grijehova, utučenost, traženje smisla života na „onom svijetu“...Kao takvo, hrišćanstvo je izazvalo kolosalnu degradaciju čovječanstva., kvarenje ljudskog materijala u duhovnoj i fizičkoj sferi. 242. Zato u SAD i Zap. Evropi hrišćanstvo odavno ima samo dekorativni karakter, a pravi i jedini bog je NOVAC. 242. Hrist je postao bog tek 325. godina većinom glasova na jednom crkvenom saboru! Tad je hrišć. Usvojeno kao službena vjera u Rimskom carstvu koje će zbog toga uskoro propasti. Kao prvo što je hrišćanstvo uradilo je- spalilo Aleksandrijsku biblioteku, da bi ODSJEKLO sva do tada sakupljena znanja od stanovništva i tako ih svelo na neuku rulju sa kojom se putem hrišćanskog straha može lakše manipulisati! Nakon toga se prilo i cenzurisanju Bublije koja je svedena od bezbroj jevandjela na samo četiri! Po kom kriteriju? To niko ne zna, a ipak je neki još i danas smatraju „svetom“! Eto tako nastaju


149

„svete“ knjige! Hrist sam nije ništa zapisao! Tom cenztirom su izbačeni karma i reinkarnacija, jer da nisu, to bi odmah urušilo hrišćanstvo ionako postavljeno na staklenim nogama. 244. Hrišćanstvo diskriminiše ženu, a islam joj ne priznaje ni dušu! 245. Jedan od osnovnih osjećaja na koji se oslanja kršćanstvo je STRAH. 246. Isus nije nista pisao. Pisali su drugi, najčešće subjektivni. U arhivama Vatikana postoje na desetine raznih međusobno protivrječnih jevandjelja i mnoga „svjedočanstva“. Tu imovinu su neki popovi „sredili“ po vlastitom nahođenju i nečijim instrukcijama. Tada su izbacili karmu i reinkarnaciju i uveli oprost grijehova umjesto toga. Da to nisu uradili, kršćanstvo bi se već tada srušilo kao kula od karata. 247. Čak ako su Jevreji i ubili Isusa, to ne potvrđuje suprotnost komunizma i judeokršćanstva, jer komunisti su ubili Trockog. To su samo međusobna ujedanja pauka u istoj boci! 247. Godine 529 kršćanski imperator Justinijan je zatvorio Atinsku akademiju koju je osnovao još Platon. Ljudski razum se tada pomutio i zacutao za mnogo vjekova- nastalo je mračno srednjevjekovlje. Mržnja kršćanstva prema nauci je bila bezgranična. Justinijan je zabranio i matematiku ( logiku!). Slično, komunisti su zabranili genetiku, logiku i kibernetiku. 248.Hrišćanstvo nije iskazalo samo mržnju prema nauci već prema svakom DRUGAČIJEM mišljenji i općenito istinitoj


150

informaciji. Sve je morala biti samo i jedino LAŽ. Zato su kršćani LJUDI LAŽI. Propovjedaju ljubav (?!) prema bližnjemu, prema neprijatelju, a započeli su i vodili najkrvavije krstaške ratove i pljačkaške pohode, a isusovci su nemilice prolijevali ljudsku krv, palili ljude na lomačama ( 13 miliona!)Sto je to ako ne podlo LICEMJERJE i LAŽ? 248.Jereticima su proglašavali najpametnije ljude, tj. one koji drugačije misle a samim tim uopće i misle! Drugačije mišljenje i jeste ono koje vuče u progres. Minimalno 10 stoljeca kršćani vode rat protiv protiv ljudske misli i protiv talentovanih ljudi baveći se ANTISELEKCIJOM i genocidom nad boljima! Glavni neprijatelj kršćanstva je čovjek koji misli, tj. čovjek lijeve hemisfere. Cilj kršćanstva je da maksimalno uveća procent rulje u populaciji , tj. onih kod kojih je u funkciji samo desna hemisfera, jer tada sa njima mogu da upravljaju putem osjecaja, prvenstveno osjecaja STRAHA. 249. Zbog kršćanstva Evropa se nije prala 15 vjekova! Kuga, kolera, pomori.... Ljudi su smrdili od prljavštine, za razliku od Rimljana (pagana) koji su se prali i do 3 puta dnevno i trudili se da imaju zdrav duh u zdravom tijelu! Hrist to sve ukida kao paganski razvrat. Zato je rezultat kršćanstva kolosalno kvarenje ljudskog materijala! 250. U hršćanstvu se umjetno stvaraju razlike između grupa a zatim ih suprostavljalo jedne


151

drugima. Tako su zavadili i muslimane dijeleci ih prema minimalnim razlikama na site i sunite. 251. U periodu križarskih ratova Jevreji su otkrili da je rat najbolje sredstvo za sticanje enormnog bogatstva, što koriste i do danasnjih dana. Međutim, konstantno izazivanje ratova i sukoba se nekad vratilo Jevrejima kao bumerang, pa su bili protjerivani iz raznih zemalja (1096 sa Rajne, 1290 iz Engleske, 1306 iz Francuske Filip Lepi, 1370 iz Rusije Aleksandar Nevski, 1492 iz Spanije, 1614 iz Japana 1614 itd- 47 puta!) Japanci su zadržali paganski šintoizam i odbili naturano im kršćanstvo! Oni se klanjaju prirodi a ne Hristu, dive joj se i crpu iz nje energiju. Zato je Japan najrazvijenija zemlja svijeta! 258. I kršćanstvo i komunizam su nametali Rusiji silom i pri tom poubijali one najpametnije da bi uništili rusku naciju. 261. Kršćanstvo se u Rusiji nikad nije dobro primilo i njegov status je zavisio od stava cara. Za vrijeme jakih ruskih careva kad je Rusija procvjetala, krščanstvo je bilo skrajnuto, tj vjera je tada bila sekundarna stvar. 263. Čak je i Petar I kršćanstvo zamijenio protestantizmom i masonstvom, pa su Rusi umjesto jednog zla dobili druga dva! Masoni su nametnuli Petru I i Rusima da puše i piju! Na svu sreću ideju jednakosti ljudi im nisu uspjeli nametnuti pa je Petar I uveo Tabelu ranga koja je omogućila stvaranje ruske elite. Zato je Petar I, bez obzira na neke greške, ipak bio veliki državnik. On je oslobodio i nauku kršćanske stege.


152

264. Katarina II- zlatni vek masonstva i Jevreji se vraćaju u Rusiju, što je bilo gore od izdaje! 265. Nikolaj II bedni kršćanski rob koji ništa nije učinio da spreči komunističku pošast što ga je došlo i glave. Ni kod jednog velikog ruskog cara kršćanstvo nije bilo u srcu. Samo kod njega, pa je „kršćanski“ i stradao! 269. Ciljevi iluminata: -uništiti monarhije i organe vlasti -uništiti patriotizam ( nacionalizam) -uništiti porodicu ( brak, moral) -uništiti religiju (ne vjeru!) -uništiti privatnu svojina 271. Marx to prepisao u Komunističkom manifestu! 271. Iluminati su pokrenuli I svj. rat sa dva cilja:1. uništiti carsku Rusiju i staviti je pod kontrolu iluminata 2. oformoti svjetsku vladu 272. Prvi cilj ispunili, drugi nisu. Zato su pokrenuli II svjetski rat. I svj. rat donio ogroman profit judeomafiji. Drugi također. 272. Za vrijeme Oktobra amnestirali kriminalce- to je standardna metoda iluminata za pravljenje haosa u kom oni uvode svoju diktaturu, a kobajagi na zahtjev naroda! Koje licemjerje! 274. Komunisti su na last u Rusiji došli ilegalno. Za njih glasalo samo 25% a 75% bilo protiv. Kod nas također- „ćorave kutije“! 277./279 Uzervši vlast Lenjin donosi zakone protiv antisemitizma da zaštiti svoju zločinačku bagru. To je pobilo između 40 i 60 miliona


153

najboljih Rusa! Porušio spomenike i druga zvjeststva. Manipulisao cijenama, inflacijom da uništi ruskog seljaka. Zavađao Ruse da se tuku radnici i seljaci ( kulaci). To je tipična jevrejska metoda da se drugi međusobno ubijaju za jevrejski interes a da toga nisu ni svjesni! 279. O tome pisao Soluhin, ali nije shvatao ulogu kršćanstva pa nije uspio da izađe iz kršćanskih okvira. Tako jedan trula jevrejska religija- komunizam, smjenjuje drugu trulu jevrejsku religiju- kršćanstvo, a sve ostaje u jednim te istim- jevrejskim rukama! 280. Hrišćanstvo se pokazalo slabijim od komunizma, fašizma, nacizma koji su ga lako pregazili. To mnogo kazuje: o nemoći i odsutnosti životne sbnage kod kršćana! I o neprirodnosti kršćanstva za narod! 302. Ideologija nacizma- to je udarac paganskih bogova po judeokršćanstvu, komunizmu i cionizmu. Ali, taj udarac je bio preslab i cionisti su ga iskoristili za sebe i svoje ciljeve! 302. Hitler je bio protivrečan jer su ga upravljali masoni, kojih se kasnije oslobodio. 303. Do 1934. Rusija je krvarila pod židovskom vlašću i ubijeno je oko 60 milona najboljih Rusa Što je radila ta židovska vlast sa Rusima to normalan čovjek ne može da zamisli. Rusija je umrla pod vlašću Lenjinove židokratije Ali Staljin obrće ćurak i smjenjuje tu Lenjinovu bagru poslije Lenjinove smrti. Rusija počinje da jača. Počinju Staljinove čistke nad jevrejskim zločincima u kojima stradaju i nevini ljudi. I pored


154

toga, Staljin je bio daleko manje zlo za Ruse od Lenjina i Trockog. 304. Hitlerova neposlušnost cionistima ih je natjerala da jačaju Rusiju. Zato su šutjeli i zataškavali pred svijetom da Staljin ubija Lenjinove jevreje u Rusiji. Tako cionisti žrtvuju svoj narod kad im to odgovara. Šutjeli su kad im je to odgovaralo i kad ih je –Hitler ubijao! Da se nije pojavio Staljin kao manje zlo od Lenjina i Troickog, Rusa više ne bi bilo! 305. U početku Hitler i Staljin su saradjivali u borbi protiv židokratije, ali su ih cionisti zavadili. Zvanična historija potpuno falsifikuje stvarne uzroke II svj. rata. Ratovi su sredstvo preuređenja sveta u rukama svetske židokratije i njihovih gospodara levita. Hitler je ratovao protiv svjetskog cionizma on je doduše ¼ Jevrej, ali ništa ne mijenja. Ii svj. rat je bio rat između masonske crvene zvjezde petokrake i paganske svastike! 305. Hitler je pokazao slabost po pitanju znanja. On nije shvatio da su i Slaveni Arijevci. Njegov antislavenski i antiruski stav ga je skupo kostao. 306. Od 35. do 39. Staljin je spasio Ruse prekinuvši monstruozni 24 godišnji genocid koji je Lenjin započeo nad njima 306. Hitler je bio ratnik protiv judeokršćanstva ( katolicizma), komunizma i cionizma i drugih oblika židokratije. U tome je njegova zasluga. On je pod zastavom te borbe mogao da okupi sve narode


155

svijeta i tada bi svjetska historija bila bitno drugačija. Ali, on nije htio pomoći drugim narodima. Nije imao te vizije. To mu je najveća greška. On nije htio ili nije znao da organizuje ruski pokret protiv judeokunizma SSSRa, a Rusi su to očekivali od njega. Zato mu u početku nisu pružili velik otpor! 307. Zbog toga je u II svjetskom ratu opet pobijedila jevrejska zidokratija, a Hitler i Staljin su svjesno ili nesvjesno odradili taj posao za Židove i njihove satanske gospodare levite, te omogućili stvaranje svjetske vlade (OUN a+sa organima Unesko, MMF, SB. EBOR, NATO itd..) i još pride države Izrael! A to što je levitska mafija žrtvovala 6 miliona običnih Židova, to nije važno. Za njih su ti Jevreji „odozdo“ samo oružje, instrument, lopata i ništa više. I opet će to uraditi kad im ustreba! 308. Poslije II svjetskog rata svijet je postao više totalitaran, mada se samo priča o ljudskim pravima i demokratriji! Kakvo licemjerje! 308. „Svako, u granicama svog shvatanja, misli da radi za sebe, za svojke ideje , a u granicama svog neshvatanja radi za onog tko zna i razumije više od njega.“ Dakle, treba povećavati granicu svog shvatanja (što je svrha ove knjige) da se bar ne bi radilo NESVJESNO za one koji znaju više i koji nas tako iskorištavaju i „prevode žedne preko vode. „


156

Zahvaljujući II svj. Ratu u kom je židokratija upravo to uradila Hitleru i Staljinu, židokratija se basnoslovno obogatila, stvorila svjetsku vladu i čak dobila državu u Palestini. 309.Naime, Staljin je mislio da će stvaranjem države Izrael biti rješeno jevrejsko pitanje ( onaj tko hoće da ostane jevrej, otići će u Izrael, a oni koji hoće da ostanu asimilirat ce se sa lokalnim stanovništvom.) Međutim, ništa od toga. Izrael je samo postao baza judeo mafije, a Židovi su ostali razasuti ( i djelotvorni!) po čitavom svijetu radeći poslušno za plan levita koji hoće da zagospodare svijetom. Tako je Staljin nadigran u „ ..granicama svog neshvatanja...“. 309. II svj. rat zapanjuje nelogičnošću. Ko je protiv koga ratovao? 310. U Njemačkoj danas opet potpuno vlada židokratija. Oni su Nijemcima nabili kompleks krivice i s tim ih drže u pokornosti i još ih pljačkaju putem naplate ratne štete! ( To pokusavaju sada uraditi i Srbima sa Srebrnicom, Kosmetom i sl. ) Međutim, treba se bojati da to Nijemci neće moći zauvjrek trpjete, već će doći dan kad će ponovo prizvati svoje paganske bogove i svastiku...Tada možda neće ponoviti Hitlerove greške pa će rezultat biti drugačiji. 311. Gorbačov je također pion židokratije koji je čak isposlovao u OUN da im se na regularan način


157

ukine rezolucija iz 1975 po kojoj je cionizam vid rasizma. A jeste! 312. Prvu totalitarnu državu je stvorio biblijski Josif u Egiptu. 313. Oko 80 % lidera ruske revolucije 1917 su bili jevreji. Narod je samo u iznodsu 25% glasao za komuniste, pa su oni nelegalno preuzeli vlast i nametnuli Rusima komunizam zato što nisu punim srcem nikad prihvatili kršćanstvo i postali božji robovi kršćanstva. 315. Jelcin i Gorbačov imaju jedne te iste gospodare. 316. Zaghvaljujući potkupljivosti navodne inteligencije, pod demokratijom se može pojmiti apsolutno SVE što oni hoće. Jelcin je gotovo svu imovinu Rusa prelio u jevrejske ruke. 319. Nikakav narod nikad nije bio gospodar države, makar se ona i zvala narodna. Gospodari su uvijek konkretni ljudi! 324. Čak je i ruski patrijarh Aleksj II bio pola jevrej pola Est ( imenom Ridiger) 325. Crkva u Rusije je zbog toga imala neviđene carinske olakšice i širila je pušenje i opijanje. Zato je Jelcin ( jevrej) sve rušio u Rusiji a samo je podizao i oživljavao kršćanske hramove i kršćansku vjeru! 328. I Žirinovski je podvaljeni Jevrej da bi oduzeo posao svim potencijalnim iskrenim ruskim patriotima- nacionalistima. 328. Sad će se opet pojaviti lažni proroci. Zahvaljujući ovoj knjizi moći ćete ih prepoznati i ne dozvoliti da vas obrlate kao prethodni ( Isus, Muhamed, Marx, Lenjin, Broz).


158

328. Kao sredstvo za „razmekšavanje“ mozga koristi se VF zračenje mobilne telefonije koje je svuda prisutno. Naročito ono od baznih stanica i ono ima STALAN karakter. Dejstvo mu se pojačava sa narkoticima i nekim aditivima i pojačanim vitaminima kakve sadrže u ogromnim količinama koka kola, pepsi.. Čovjek se zbogh toga nalazi pod tihom ali stalnom narkozom i počinje da ludi.... A to židokratiji i njihovim gospodarima levitima odgovara... 330. Zato je realnost takva da živimo u stanju III svj. rata koji se za sada odvija tako. To je samo jedna od faza. Tajna svjetska vlada ratuje protiv čitvog svijeta. To je objavila Bilderbeska grupa još 1954. Oni tada zaključiše da im je cilj svesti ljudsku rasu na životinje za rad! 330. Ali, to se može osujetiti! Kako? 331. Ništa nije predodređeno što se ne bi moglo izbjeći. Nema sudbine!. Sve čega se bojimo, može se pobediti. Da bi se nešto uradilo, treba najprije shvatiti što je to što treba da se uradi, pa zatim to u etapama sprovoditi. Put se jača ako se tim putem ide! „Sve ću kupiti“- reče zlato. „Sve ću uzeti“ reče mač. 331. Tzv. demokrate su sa svojom tzv. tržisnom ekonomijom i lupeškom privatizacijom pokrale sve što je ruski narod stvorio kroz vijekove. Zato treba na vlast dovesti patriote RUSE po duhu i krvi. Do danas su židi zauzeli ½ sveta


159

zahvaljujući judeokršćanstvu i komunizmu! Treba učiti od njih. Oni imaju više milenijumske planove koje dosljedno soprovode zbijanjem svojih redova pa sa 5% u Rusiji vladaju sa 95 % prestalih stanovnika. Zašto Rusi ne vladaju u Izrealu, nameće se recipročno pitanje? Zato što to nisu isplanirali! 333. Sve te satanističke monoteističke vjere( judeizam, kršćanstvo, komunizam i donekle islam) su na izdahu. Sad judeolevitima opet treba neka nova koja ce provoditi isto, ali mora biti zamaskirana. Na tom se radi. Nedajte se opet obmanuti! One nenaju budućnost već samo još sadašnjost i to kratku. Najvažnije je to što su „pročitane“. Lišavanjem monopola nad znanjem koje je donio INTERNET, bit će lišene i vlasti. Napomena: Islam se otrgao vlasti levita, pa su mu zato ubacili podjelu na šite i sunite . Iako je razlika minorna, za neuku rulju je dovoljna da bude izvor stalnih međusobnih sukoba u islamskom svijetu! A to odghovara levitima, kad ih već nisu mogli staviti u svoju službu kao jedeokršćane i komuniste. 335. Treba hiljade puta objašnjavati da je kršćanstvo jevrejska vjera, a ne nasa slavenska! Da je to demagogija namijenjena slaboumnima. Hrišćanski bog nije univerzalni bog. To je jevrejski bog i on pomaže samo njima jer je njih ODABRAO (??!!). U stvari, odabrali su ih leviti da oni budu poslušni bioroboti i egzekutori u njihovo ime! Taj


160

bog za druge narode ništa dobro ne radi, alii zato radi ZLO. I ne treba mu se moliti! 337. Treba sprovoditi antikršćansku kampanju i otjerati kršćanstvo sa političke scene. Tada će ono otići u zaborav, kao satanistička religija razlaganja, destrukcije, izopačenosti, pederizma, mazohizma, sadizma, narodnog poniženja, izdajništva i ideološko oružje satane. 337. Japan je uvijek bio mnogobožački ( paganski) pa je najrazvijebnija zemlja svijeta a raspolaže sa teritorijom od nekoliko resursima siromašnih otoka! 339. Nacionalni jezik se formira HILJADAMA godina . On se stalno razvija i ostavlja za sobom pisana kulturna jela Jezik je osnovni element kolektivne svijesti naroda. Narod bez jezika nije narod! 340. Nema sadašnjosti bez prošlosti, nema budućnosti bez sadašnjosti i prošlosti. Zato potencijsalnim gospodarima svijeta treba slomiti nacionalne države i kulture, ujediniti sve, stvoriti svjetsku vladu ali im treba i zajednički svjetski jezik. On je trebao da narode izoluje od njihovih nacionalnih kultura. Tu je zapelo. Napravili su oni njega ( esperanto) ali on visi u zraku. Iza njega ništa ne stoji.... Pa se nije „primio“... 343. Zato treba izučavati STVARNU historiju svoje nacije i tražiti i razvijati svoje nacionalne


161

korjene. Nacija se od naroda razlikuje što ima državu. Šta vredi sva ta priča o ljudskim pravima kad se uništavaju nacionalne države? Tko će ta prava garantovati i obezbjeđivati kad je uništena struktura države? O ljudskim pravima se može govoriti samo ako postoji pravni sistem, a on je atribut nacionalne države! A judekratija forsira ljudska prava bez nacionalnih država! Zato je to sve danas- prazna priča! 344. Nacionalizam je snažno oružje protiv židokratije. 349. I islam su smislili Jevreji-leviti kao sredstvo upravljanja Arapima. Razrađen je u istoj „radionici“ kao i judaizam i kršćanstvo nakon što se uvidjelo da Arapi, kao izrazito pametan i učen narod, nisu lako prihvatali kršćanstvo. Tad je to kršćanstvo malo modifikovano u skladu sa mentalnim sklopom Arapa. Međutim, i takav nije bio pokoran levitima već se otrgnuo zbog čega su mu oni imputirali podjele na šite i sunite i tako stvorili sjeme razdora među muslimanima...Zato bi muslimani mogli postati saveznici u borbi za uspostavljanje paganstva, jer su i oni bili pagani 20 000 a muslimani su samo 1500 godina. I k tomne još, njihova kultura i blagostanje su cvjetali u doba kad su bili pagani, a sad „cvjetaju“ ratovi! Zato židokratija nastoji da sukobi Ruse sa muslimanima ili Kinezima. Valjda će ti narodi imati dovoljno onog „shvatanja“ da to ne dozvole kao Hitler i Staljin! Da se to ne bi desilo, muslimanski narodi, svaki ponaosb, treba da izučavaju svoju STVARNU ( a ne lažnu kao u BH) istoriju!


162

350. Nažalost, komunizam u Rusiji još nije umro. Njegovo rušenje počinje u glavama ljudi. A uništavanjem komunizma se uništava židokratija. Birajući bogove vi birate svoju sudbinu! Za to treba odbavciti bogove koji su narodu donosili samo patnju... 351. Danas je najveći nedostatak Rusa ( i svih onih koje taru kršćanstvo i komunizam) je potpuno odsustvo volje. Ruski narod pasivno posmatra šta se dešava oko njega bez da iskaže imalo volje da nešto u tome promijeni. On treba da sam gradi život kakav mu odgovara. Ako neće, izgradit će mu ga nezko drugi, najvjerovatnije židokratija, ali onako kako njoj odgovara a nje njemu! Dakle, ako mi ne budmo ništa radili onda će biti tako kako nam drugi urade! Treba učiti od Jevreja: oni imaju hiljadugodišnje planove, ami nemamo ni do sutra! Zahvaljujući tome oni su postali gospodari ½ svijeta, a mi nismo uspjeli niti sebe da odbranimo! 352. Ljudska sudbina zavisi od ljudske volje. 353. Ako propustite u vlast samo jednog židova ili polužidova, začas će oni preuzeti kompletnu vlast u zemlji! Oni imaju dobro razrađene metode za to. 360. Staljin je bio u pravu kad je rekao: „Kadrovi rješavaju sve“ Zato formirajmo ELITU ( ne kvazielitu!) 361. Duh ratnika ( paganskog)je potencijal snage, a ne duh mučenika( kršćanskog) i poslušnika ( komunističkog)!

362. Odrediti cilj i ići ka njemu. Cilj treba da bude: PROCVAT nacije, a sedstvo za dostizanje tog cilja je nacionalna država i paganska religija naših predaka.


163

364. Pagani su imsali savjest, osjećaj pravednosti a sada toga više nema Jevrejske religije su to sve uništile!

365.Inicijativu uzeti u svoje ruke i ne čekati na „drugog“ 365. Pijanstvo naglo smanjuje sposobnost

mišljenja i sposobnost adekvatnog doživljaja vanjskog svijeta.

367.Odbaciti LAŽNO i vratiti ISTINITO.

368. Ruski narod ne smije da zaboravi SVE zločine nad njim i treba da ispostavi račune: i SAD, i Izraelu, i Jevrejima itd ( I Srbi također!) 368. Jevreji su okačili Nijemcima krivicu za I i II svjetski rat a sami su ga započeli Eto kolektivne odgovornosti naroda ( što hoće i Srbima da okače!). U ime toga ih od 1945 . „reketiraju“! 369. Narod koji je okupiran ima pravo na sve vidove samozastite. 370. Vlast – to je prvenstveno vlast nad ljudskim umovima

2.6. Križarski ratovi još traju

Uvod Revizija historijskih događanja posljednjih tri

stotine godina, a posebno onih iz XX vijeka, zaokuplja pažnju sve više i više historičara i novinara


164

širom svijeta. Razlog je otkrivanje tajnog, ali presudnog uticaja neformalnih i formalnih moćnih grupacija u kreiranju nacionalnih politika u mnogim državama i područjima, te obilje falsifikata i neistina koje su nametnute kao zvanična historija. Upravo zbog toga u svijetu i nastaje sve veći i veći haos kao direktna posljedica tvrdnje iz jedne stare izreke koja kaže: “Da bi znao kud ideš, moraš znati otkud dolaziš.”. Međutim, enormnim lažiranjem historije stanovništvo je dovedeno u situaciju da uopće ne zna niti tko je, ni otkud dolazi ni kuda ide….

Nije krivotvorena samo historija čovječanstva zadnjih 300 godina, već kompletna historija. I ne samo historija. Činjenica da mnoge prihvaćene naučne teze vezane za porijeklo čovjeka, sa novim otkrićima, a naročito otkrićima novih naučnih disciplina- uveliko padaju na testu mogućeg! Činjenica je da nauka još uvijek nije dala odgovor na pitanje: Kako je nastao homo sapiens? Zadnjih pedesetak godina tim problemom su se bavili mnogi naučnici, ali su istovremeno strogo kontrolisani mediji, škole i drugi načini širenja znanja i informacija nastojali da se saznanja u vezi s tim sakriju. Nije to ništa novo da se znanje krije od narodnih masa. To rade tajna društva ( Babilonskog Bratstva) u sprezi sa Vatikanom već 2 milenijuma. Očigledan primjer je i upotreba inkvizicije. Tako je kršćanstvo briljantno upotrebljeno kao glavno sredstvo odstranjivanja ključnih znanja iz javne domene. U ime kršćanstva uništeni su mnogi pisani izvještaji o pravoj povijesti čovječanstva. Takvo je stanje dovelo do pisanja alternativne, izmišljene povijesti koja je odvojila čovječanstvo od


165

njegovog pravog porijekla. Kontroliranje povijesti je od presudne važnosti- upravljate li sa načinom na koji ljudi doživljavaju ono što nazivamo prošlost, snažno ćete uticati na to kako oni vide sadašnjost! ( Više o tome u knjizi: “NAJVEĆA TAJNA”, autora DAVID-a ICKE-a.)

To je veoma značajno za sve ovo o čemu ću pisati u ovom tekstu, u kojem ću se ipak ograničiti na naše oblasti i u svjetlu gore rečenog, razotkriti kakve su posljedice takvi postupci ostavili na nas i na našu prošlost i sadašnjost.

Ovo što će biti izneseno u ovom tekstu je neophodno za razumijevanje ukupne situacije na području bivše Jugoslavije ( i šire). Odavde će se vidjeti tko i zašto od Balkana kontinuirano pravi “bure baruta” i tko to “bure” potpaljuje. A najvažnije od svega je shvatiti da tome mogu učiniti kraj jedino stanovnici ovih prostora sami, ako se počnu ponašati razumno, savjesno i odgovorno- tj. kao PRAVI LJUDI, a ne kao stada ovaca, kao što su se ponašali do sada. A na stvaranju tog stada rade i mediji i škole i vjerske institucije i državne institucije i tzv. međunarodna zajednica ( “nevidljiva Hazarija”, [5], Lit.V) i to tako da: odvraćaju pažnju javnosti od suštine problema i skreću je na stvari bez značaja ( big brother i sl. ); mladima se uskraćuje znanje o pravoj matematici ( logici), o pravoj ekonomiji, o pravom pravu i pravoj historiji, a važne teme o kojima bi trebalo da se zna i da se govori- proglašavaju se tabu temama ( ovo o čemu će se ovdje govoriti spada u te tabu teme!); održavaju one koji rade zaposlenim od jutra do mraka bez vremena


166

za ikakvo razmišljanje; održavaju “kulturni” život i zabavu na nivou petog razreda osnovne škole ( kruha i igara!), održavaju stanovništvo na minimumu potrebnom za egzistenciju, itd. Tako smo došli u situaciju koju je pisac Michael Ellner ovako opisao: “ Pogledajte nas! Sve je izvrnuto, sve je naopako. Liječnici uništavaju naše zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, sveučilišta uništavaju znanje, vlade uništavaju slobodu, glavni mediji uništavaju informacije, a religije uništavaju duhovnost.” Zašto? Zato što im je to netko dao u zadatak! To “naopako” je kod nas dotle eskaliralo da nam je umjesno citirati pisca Oscara Wilde-a koji je svojevremeno konstatovao:“ Uvijek kad se ljudi slažu samnom, imam dojam da sam zacijelo u krivu.”

Očigledno je da ljudi ne znaju ono što bi trebali da znaju, a samim tim ne mogu niti da preduzmu prave mjere za popravak takvog lošeg stanja, pa stalno živimo u kaosu bez ikakvog izgleda da se iz njega izvučemo. Zato saznajte bar nešto od onoga što biste trebali znati...

I Prvi križarski ratovi Suština započinjanja križarskih ratova najlakše

se može shvatiti iz kratkog teksta FORUM-a INDEX iz Fojnice, pa ću se poslužiti tim tekstom.

Sve je počelo kad je papa Urban II u strastveno- propagandističkom govoru pred tisućama prikupljenih vjernika u Clermontu ( Francuska) 17. 11. 1095. pozvao sve istinske kršćane da oslobode Svetu Zemlju od muslimanskih nevjernika, koji su je osvojili nekoliko stoljeća ranije, pa sad naplaćuju hodočasnicima ulaz.


167

Papa je svima koji se odazovu obećao direktno raj, bez obaveze prolska kroz čistilište, pa je odziv bio neočekivano dobar. Nakon toga tisuće naivnih vitezova, kmetova, pa čak i nekoliko kraljeva stavljaju na svoje tunike veliki crveni križ i odlaze u rat za oslobođenje navodnog Isusovog groba (napomena: historija nije nikad potvrdila autentičnost tog groba, niti samog Isusa).

Prvi križarski rat je pokrenut 1096. sa bojnim pokličem “Bog to želi” i pozivom na uništenje nevjernika u svetoj zemlji. Međutim, križarski rat je odmah bio zloupotrebljen, pa su se križari u Njemačkoj najprije obračunali sa “nevjernicima” Židovima u dolini Rajne tako da su ih sasjekli ili žive spalili ( “vatra čisti”!). Nakon toga su religiozne legije pljačkale i ubijale čitavim putem do Jeruzalema. Svećenik Rymond je zapisao: “U Solomanovom hramu gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzdi, po pravednom (!) i čudnom Božjem sudu”. Tada je pobijeno oko 72 000 muslimana i Židova čime je Jeruzalem očišćen od “nevjernika”. Zabilježeno je da su spalili i jednu sinagogu punu Židova ( mnogo stoljeća kasnije “repriza” u crkvi u Glini).

Drugi križarski rat započeo je 1147. na poziv pape Eugenije III, koji je “svetac” Bernard, redovnik iz Clairvalux-a opravdao rječima: “ Kršćani slave smrt pagana, jer je time Krist sam proslavljen.”

Treći križarski rat je bio više nego monstruozan, a pokrenuo ga je papa Grgur VIII. U tom ratu je Richard Lavljeg srca osvojio grad Acre i naredio da se 3000 zarobljenika Židova i muslimana ( od kojih su mnogi bili žene i djeca)- izvede iz grada


168

i zakolje! Neki od njih su i raskomadani, ne bi li ubojice pronašle navodno progutane dragulje. Za svu ovu rabotu rimokatolički biskupi su davali blagoslove! Jedan kroničar je zapisao: “ Nevjernički životi nemaju vrijednosti. Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Isus!”(!!????)

Četvrti križarski rat je pokrenut iako je prvobitni razlog za pokretanje križarskih ratova u međuvremenu bio otklonjen, jer je muslimanski vođa Saladin ukinuo obavezu plaćanja ulaznica kršćanskim hodočasnicima. Međutim, krvoločnoj rulji se osladilo takvo ratovanje i više im nije trebao ni razlog ni poziv, pa je 1201. pokrenut četvrti križarski rat: ništa manje nego u vidu pohoda na ( bogati!), ovaj put kršćanski (!!??) Carigrad! Valja napomenuti da je grad bio u kršćanskim ( pravoslavnim) rukama, a ne u “nevjerničkim”, ali to nije spriječilo pokolj i pljačku njegovih stanovnika kršćana. Čak su i monahinje bile silovane, a na prijestolje patrijarha križari postavljaju- prostitutku! Papa Inoćentije III ne samo da se nije zgražavao nad ovim zločinima, već je bio izrazito obradovan pobjedom nad Istočnom crkvom koja je odbijala da prizna njegovu nadmoć.

Poslije ovog uslijedili su peti, šesti, sedmi i osmi,

ali i pastirski, dječji križarski ratovi, mnogobrojni križarski ratovi protiv bosanskih bogumila i pravoslavaca, protiv francuskih katara, 30-godišnji rat protiv njemačkih protestanata, pokolj hugenota uoči praznika sv. Bartolomeja u Parizu, porobljavanje kršćanskog Zadra ( kao “protuuslugu” Veneciji što je prevozila križare svojim brodovima!), pa čak i protiv


169

vlastite pastve u Rimu ( Lucije II), itd.! U toku 19 križarskih ratova iz doba od 1096-1572. su strahovito stradali nevini ljudi, a kršćanska rulja je spalila čak i knjižnicu u Aleksandriji, tada najveću na svijetu. Razlozi za vođenje ovih ratova više nisu bili ni sveta zemlja, ni naplaćivanje ulaznica hodočasnicima, već puki prozelitizam (shvatanje da je samo njihova crkva jedina prava, a sve drugo je hereza!) rimokatoličke crkve i glad za pljačkom i ubijanjem nepokornih i slabijih, bez obzira tko oni bili. Ti ratovi su proizveli strahovito mnogo zločina, navodno u ime kršćanstva, a sa kršćanstvom nisu imali nikakve veze. Ili možda ipak jesu? Paljevine, pljačke, ubojstva zarobljenika, masakri stanovništva i samo uspostavljanje Latinskog carstva u Carigradu nakon što su ga osvojili i poharali je bila velika zapreka za zbližavanje sa pravoslavnom braćom i teret koji je dodatno udaljio od ujedinjenja dvaju krila kršćanske crkve sa čim se pokušavalo odmah nakon raskola ( secesije) 1054. Zbog toga Evropom, a naročito Balkanom teku rijeke krvi već 1000 godina, a krvoprolića koja je uzrokovalo kršćanstvo su daleko veća negoli ona koja su uzrokovali svi dotadašnji paganski ratni pohodi zajedno!

Poslije prvih križarskih ratova koji su zvanično završili 1291. godine konačnim gubitkom svete zemlje, rimokatolička crkva je širom Evrope ( ali i svijeta) nastavila sa praksom krvavih i brutalnih križarskih ratova, mada ih historija uvijek tako ne naziva, iako imaju karakter vjerskih ratova i istrebljivanja neistomišljenika. Naime, tko god se odmetne od rimske crkve i njenog pape, postaje


170

divljač za odstrel. Isto važi i za one koji neće da joj pristupe niti da priznaju papi neprikosnovenu vlast nad sobom. U tu svrhu je osnovana i inkvizicija koja je izmislila mnoge sprave za mučenje i koja je poslala u smrt milione ne-rimokatolika. Treba spomenuti i spaljivanje “vještica”, istrebljivanje bogumila-katara i gnostika, zločinačke metode konkviskadora i genocid nad američkim starosjediocima, te uporno kidisanje na preostale pravoslavce!

Hereza je, kako je tvrdila Crkva, bila šaka u Božje lice, pa je dužnost svakog kršćanina bila da ubija heretike ! Papa Grgur VII je još 1073. objavio da ubijanje heretika nije ubojstvo i proglasio ga zakonitim pa su Crkva i njezini militanti mogli neograničeno da ubijaju one koji ne vjeruju u kršćanske dogme. Sve do 19. stoljeća pape su prisiljavale kršćanske monarhe da herezu proglašavaju zločinom kažnjivim smrću, ali ono što je potaklo križarski pohod protiv francuskih katara nije bila hereza već je njegov cilj bio donijeti papinstvu dodatne zemlje i prihode, što bi omogućilo papinstvu što veću raskalašenost. Katari su inače bili miroljubiva i pobožna i nenaoružana zajednica koja je od strane kršćanske crkve bila određena za potpuno uništenje, a nije imala niti jedan uslov za odbranu, zbog čega je “uspjeh” vojujuće crkve i bio toliko velik. Jedini „grijeh“ koji im je pripisao Vatikan je bio taj što su oni poštovali žene u vrijeme kad to nitko u Evropi nije smio i smatrali ih ravnopravnima sa muškarcima, a što je po vatikanskoj „doktrini“ bio neoprostiv jeres! To je bio „razlog“ za njihovo potpuno istrebljenje!


171

Križarski pohod protiv katara započeo je 1209., a za tu operaciju Crkva je obezbijedila oko 500 000 vojnika koje je narod zvao KOLJAČIMA, a papa “vojskom Isusa Krista”. Pomoću nje Crkva je izvršila jedan od najstrašnijih masakara ljudskih bića u svjetskoj povijesti. Nevjerovatno je da je sve donedavna bilo vrlo malo poznato u javnosti o razmjerama užasa koji je Crkva uradila protiv katara. Porast interesovanja za sudbinu katara natjeralo je Crkvu da to pokuša sakriti i minimizirati razmjere tog pokolja koliko god je moguće, a istovremeno i sakriti činjenicu da je rimokatolička vojska, nakon što je bila pokrenuta, bila najstrašniji stroj za ubijanje koji je Evropa ikad vidjela. Ona je u gradu Beziersu ostavila takve posljedice kao atomska bomba na Hirošimu. I ne samo u ovom gradu, historija kaže da se to isto desilo sa preko 500 gradova i sela tog dijela Francuske. Bio je to užas čiji razmjeri nadmašuju bilo što u sjećanju naroda južne Francuske koje je proizvela “slijepa vjera”. U tom razdoblju ( Lucije III) crkva je proglasila katare hereticima te povela križarski rat protiv njih u okviru kog je masakrirala mnogo stotina tisuća ljudi, a veći dio Francuske ostao je opustošen, bez ljudi.

Zločinaštvo rimokatoličke crkve je u 16.

stoljeću dovelo do više pokreta sa zahtjevima reformisanja takve nakaradne crkve, koje je rimokatolička crkva nastojala ugušiti u krvi. To je izazvalo 30-godišnje ratove širom Evrope iz kojih je rimokatolička crkva izašla znatno oslabljena, zbog čega i danas ustrajno radi na obnavljanju svoje


172

moći i obnavljanju Svetog rimskog carstva u kom je ona žarila i palila, jer je imala i svjetovnu i crkvenu vlast. Pošto to još nije postigla, ona se i dalje služi brutalnim metodama izvježbanim u dotadašnjim križarskim ratovima, ali ih vatikanska “ kuhinja” prilagođava datom trenutku, kako ne bi opet izazvali neki novi pokret poput onog koji je poznat pod nazivom REFORMACIJA, a koji je rimokatoličku crkvu zamalo koštao opstanka.

Svi pobunjenici protiv razvrata i terora papa i kršćanske crkve su teško stradali, ali se smatra da su ipak najgore prošli francuski katari u 12. stoljeću, mada ni Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu ništa manje stradali u genocidima nad njima koje je podsticala rimokatolička crkva. Samo u II svjetskom ratu ih je brutalno ubijeno oko 1,2 milona, ali to spada u križarske ratove 20. vijeka.

II Kriminalna historija papinstva Bez obzira na obilje naučne i esejističke

literature koja svjedoči o kriminalnoj historiji papinstva, u ovom poglavlju oslonit ću se se uglavnomna na esej Australijanca Tony-ja Bushby-a objavljen na jednom sajtu iz Hrvatske, mada ću u manjoj mjeri koristiti i druge izvore.

Korumpiranost i kriminalni postupci papinstva kroz stoljeća nemaju premca: prava povijest papinstva puna je skandala, okrutnosti, razvrata, vladavine terora, zločinaštva, ratovanja, moralne izopačenosti i sličnog. Zbog toga su građani Rima često istjerivali papstvo iz Rima, ali su se oni uvijek


173

vraćali. Ta izgnanstva su ukupno trajala 240 godina kad su pape vladale iz Avignona, Anagnia, Orvieta, Siene, Firence, Pise i Perugie. O razvratu u papskom dvoru u Avignonu je opširno pisao pisac Francesco Petrarka, opisujući to stanje kao opsceno, užasno, gdje se Isus ismijava, gdje se poštenje zove glupost, a podlost mudrošću.

Ogromna većina rimokatolika proživi svoj život nečuvši niti jednu prijekornu riječ o bilo kom papi ili pripadniku rimokatoličkog svećenstva, jer se te tajne dobro čuvaju od njih, pa ako oni sami nemaju sklonosti za čitanje historijske i esejističke literature, nikad to i ne saznaju. Međutim, razvoj informacionih tehnologija ne ide na ruku čuvarima i sakrivačima tih vatikanskih tajni, pa sve više ljudi ima priliku da sazna da zapisana povijest života rimokatoličke svećeničke hijerarhije nimalo ne nalikuje današnjoj uljepšanoj slici o njima, a istinite priče o papama spadaju u najiskvarenije u povijesti religije i povijesti uopće! Pravi karakter papa je do te mjere sakriven i lažno prikazivan tako da veoma malen broj ljudi zna da su pape bile ne samo dekadentne nego i najzvjerskiji i najpodmukliji vojni stratezi svih vremena. Niti za jednog papu se ne može reći niti jedna riječ pohvale! Teško je nabrojati sve pape i poroke svakog od njih, ali ću spomenuti bar Julija II za kog historija tvrdi da nije imao ničeg svećenićkog u sebi osim imena, tj. bio je vojnik u mantiji, neprestano je bio pod dejstvom alkohola, psovao je, bio bezobziran i prema svojim vojnim trupama i stanovništvu, prijeke ćudi i nepodnošljiv. Do spavaće sobe je jahao na konju, kog bi onda


174

privezao ispred vrata te sobe. Priznao je da je kao kardinal stekao petero djece, a optuživali su ga i za protuprirodni blud ( homoseksualizam). Isti, ili slični, bili su i svi drugi pape prije ili poslije njega. Podsjetimo samo na dvojicu papa- dječaka od 14 i 16 godina! Prvom je bogati otac kupio tu poziciju! Drugi se “proslavio” po do tada neviđenim razvratom koji je uveo na papski dvor, tako da je Vatikan poslije njega uveo celibat da bi se koliko- toliko zaštitio od razvrata, ali to nije baš mnogo pomoglo. Prava povijest Svete Stolice puna je obmana, skandala, nemoralnosti, agresija, prijevara, silovanja, ubojstava ( najčešće trovanjem, ali bilo je i zadavljenih, zaklanih..) pronevjera, kockanja i okrutnosti svake vrste, te trgovanja svećeničkim položajima, što sve Sveta Stolica krije kao zmija noge! Jednog od papa, Benedikta IX su čak grobari odbili da sahrane, pa je pod okriljem noći tajno pokopan umotan u čaršav, a Aleksandar VI i njegova dekadentna porodica su poslužili kao inspiracija književnicima u djelima koja govore o incestu, brutalnim trovanjima, podvođenju kurtizana papi Aleksandru VI od strane vlastitog sina Cesara Borgie, itd. Ipak, službeni crkveni spisi pružaju dokaze i priznanja o iskvarenosti čitavog katoličkog svećenstva, što pomalo i sve više izlazi na svjetlo dana, bez obzira na nedostupnost vatikanskih dokumenata, zbog čega je 12 stoljeća kršćanske povijesti skriveno u vatikanskim podrumima i zbog toga nepoznato svjetskoj javnosti. U cilju sakrivanja tih velikih vatikanskih tajni papa Klement XIII je naredio spaljivanje Diderotove ( Didroove) Enciklopedije u 18. stoljeću odmah nakon što je


175

izašla iz štampe, jer su u njoj bili iznešeni neki podaci o stoljećima stravične degradacije papinstva i rimokatoličke crkve uopće, te o tome da je svetost vatikanske hijerarhije, u koju se nastoji uvjeriti svijet, lažna i da o njoj nama nikakvih dokaza i zapisa u historijskim spisima. Naprotiv! Dokumenti iz vatikanskog arhiva pokazuju da su neki od papa javno priznavali da ne vjeruju u jevanđelje ( osnov kršćanstva!), neki su bili čarobnjaci ( okultisti- što je nespojivo sa kršćanstvom!), neki skloni ratovanju, pokoljima, rasipnosti, trgovanju grijehovima pastve ( indulgencije), neki su otvoreno govorili da nisu sljedbenici Krista već neprijatelji svake pobožnosti, neki bludnici i osnivači bordela itd, itd.

Da nije sve bilo ni tada moguće zataškati, pokazuju mnogobrojne pobune protiv papinstva, koje su uslijedile nakon što bi istine o papskim razvratima izašle na vidjelo i kad bi vjernici teško stradavali zbog njih. Kad su težnje za boljim ekonomskim uvjetima probudile umove nastajuće evropske srednje klase, došlo je do raširene pobune protiv papstva i katoličkog klera uopće, poznate kao reformacionistički ili protestantski pokret.

Sv. Petar Damjan (1007.-72.) najžeći cenzor svog doba, prikazao je zastrašujuću sliku truleži svećeničkog morala u svojoj knizi KNJIGA O GOMORI koja je čudom preživjela stoljeća vatikanskih zataškavanja i spaljivanja knjiga. U toj knjizi je zapisano: “Kod papa se javlja prirodna težnja za ubojstvima i surovosti... Pape ne samo što su bili ubojice , već su ubojstva pravdali pravnim temeljem Kršćanske crkve i preduvjetom spasenja!”


176

Možda su se ugledali na samog Isusa Krista koji je, nakon što je proglašen kraljem, izdao ovu krvoločnu zapovijed: ”Moje neprijatelje- one koji me ne htjedoše za kralja- dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima” ( Luka 19:27). Pape i danas čine sve što je u njihovoj moći da prikažu Isusa kao bezazlenog vjerskog propovjednika i proroka mira, ali se pažljivo suzdržavaju od ulaska u raspravu o ovoj rečenici iz evandjelja, koja pobija sve što kršćanstvo tvrdi da predstavlja! U tom cilju Vatikan je otkupio i Encyclopaediju Britannicu da bi kroz nju, koristeći se njenim dotadašnjim ugledom, plasirao svoje laži i zataškavao istinu o sebi. Zbog ove činjenice ova, nekad ugledna enciklopedija, sve više gubi svoj dotadašnji kredibilitet.

Ojačalom papstvu je moć udarila u glavu do te

mjere da je ono poželjelo da zagospodari svim monarsima Evrope, a to nije bilo moguće samo preko vjere, već je nužno bilo uključiti i politiku, vojsku. Zbog toga Vatikan nikako nije bio samo vjerska institucija, a na taj način su zavladali Evropom i stvorili Sveto rimsko carstvo. Međutim, razvrat i dekadencija su doveli do propasti tog carstva, pa su se zemlje Evrope sekularizirale i Vatikan se sveo na 0.44 km2 grada Vatikana u Rimu, bez ikakvih nasilno stečenih zemaljskih teritorija u Evropi kojima bi vladalo, pa je njegovom svjetovnom suverenitetu došao kraj. Međutim, želja za ponovnim osvajanjem izgubljenog evropskog prijestolja i stare slave i moći, nikako ne napušta pophlepno papatvo, mada je ono, umjesto ogromnih


177

posjeda i vladanja cijelom Evropom, sada prešlo na unosniji posao: pranje prljavog novca preko Vatikanske banke o čemu su prije 10-ak godina pisale neke financijske i naučne institucije iz SAD, ustvrdivši da je ta banka već tada prala oko 240 mld. dolara prljavog novca godišnje!

III Križarski ratovi koji nisu zvanično nazvani kao križarski

Križarski ( ili u širem smislu -vjerski) ratovi, a

naročito oni koje podstiče i manje ili više inkognito u njima učestvuje Vatikan, još uvijek nisu završeni i još uvijek naročito po Balkanu siju smrt i nesreću svake vrste. Oni traju u kontinuitetu do današnjih dana, samo s tim što se pokušava, gdje je to moguće, gurnuti nekog drugog ( sa oznakom “U” na kapi, sa zvjezdom petokrakom na čelu, u maskirnoj uniformi sa znakovima ZNG i šahovnice ili sa zelenim beretkama i ljiljanima i sl. ) da to radi umjesto papinih križara, nekad davno odjevenih u plaštove sa križom. Međutim, negdje se to ipak ne može sakriti ( Kristalna noć u Zagrebu, Hrvatski katolički kongres 1900. u Zagrebu koji je sve katolike na Balkanu proglasio Hrvatima, Jasenovac, Jadovno, Gradiška, hercegovačke jame, “Oluja”, “Bljesak”, itd.). I II svjetski rat je bio križarski, što sam Hitler ( Hazar konvert u rimokatolika) priznaje u svojoj izjavi biskupu Berningu, gdje kaže: “ Nema bitnih razlika između nacizma i rimokatoličke crkve. Zar nije crkva gledala na Židove kao na parazite i zatvarala ih u geta? Ja samo činim ono


178

što je crkva činila tisuću godina, ali mnogo efikasnije. Zato kao rimokatolik želim promovirati katoličanstvo.”

Turci su za 500-tinjak godina svoje vladavine

na Balkanu, privremeno zakočili intenzivnije, otvorenije i direktnije križarske ratove. Potiskivanje Turaka iz Evrope započelo je 1683. pod Bečom i ono je pobudilo kod zapadnih sila nadu da je došao kraj Otomanskoj imperiji, pa su oni podstrekavani od strane Vatikana, kao novi križari, krenuli na Balkan. Njihov prodor do Skopja, pa zatim njihovo naglo povlačenje zbog turskog protivudara, donijeli su srpskom narodu nove neizmjerne patnje. Među tim nevoljama je i seoba 1690. pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, kao najveća. U tom općem metežu zapadni vojnici su se ponašali kao pravi križari, pa su pljačkali (i uništavali) sve umjetnine bizantske kulture koje su im dopale ruku, jer su na zapadu bile veoma tražena roba. Tako smo izgubili ogromno kulturno blago koje je svjedočilo o stepenu kulture naše srednjevjekovne države i tako smo svedeni na neuku rulju. Zbog toga se, do dana današnjega, veom malo govori o umjetninama Bizanta, da se ne bi vidjelo gdje se one danas nalaze i tko su bili lopovi, a posljednji skup održan u vezi sa tim je bio onaj iz 1961. na Ohridu u organizaciji akademika Dejana Medakovića. Danas te umjetnine krase Veneciju i druge zapadnoevropske gradove, a bizantski dvor nije nikad obnovljen. Nakon više takvih pljački ogromnih razmjera koje su se dešavale i u potonjem periodu, pa sve do danas


179

( Kosmet, srpski manastiri i pravoslavne crkve u Hrvatskoj, a sad i novokomponovana crkva u Crnoj Gori reflektuje na imovinu SPC), kao da nastupa duhovna smrt, kao umiranje iza kojeg ostaje samo beznadežna pustoš i naša trajna nemoć da bilo šta u tome mjenjamo.

Smatralo se ( ili se bar vjerovalo) da su

križarski ratovi definitivno završeni francuskom buržoaskom revolucijom ( prije 200-tinjak godina) kojom se Evropa konačno oslobodila prakse da je najvažnije mjerilo vrijednosti unutar jednog društva - religija! Možda jeste tako u većem dijelu Evrope, ali na Balkanu još uvijek nije tako! Na Balkanu se i dalje osnovnim mjerilom vrijednosti smatra religija, ali i nacionalnost koja, van svake pameti, iz nje proizlazi! Religijske institucije konstantno podstiču mržnju i zahtjevaju od državnih vlasti, bez obzira na to što je i po ustavu država odvojena od religije, da se religija uvodi u javnu sferu, što je anticivilizacijski, jer se upravo izbacivanje religije iz te sfere smatra najvećim civilizacijskim postignućem. A na Balkanu se religije uvode u škole, a negdje čak i u vrtiće!!!

Tvorci hrvatskog nacionalnog programa u 19.

vijeku nisu ga pisali i gradili na poukama kritičke i naučne historije, već su od početka raspaljivali ona osjećanja koja će stvarati vjernike začas spremne da ih ponesu talasi nekontrolisano fanatizma ( opet križarstvo!), zbog čega je njihov narod postao produžena ruka vatikanskog


180

zločinaštva. Krajnji ishod ovakvih stremljenja mogao je da vodi isključivo u sukobe i potpuno udaljavanje od ideje o zajedničkom životu sa susjedima druge vjere, a neiživljena državnost stanovništva pokazala je u prvoj kriznoj prilici svoje pravo lice.

Maskirano križarstvo je koristilo sve moguće

načine za ostvarenje svog cilja, pa je tako i lukavi Gaj, inače Nijemac katolik i austrijski agent, došao u Zagreb u 19. stoleću po zadatku da ukrade srpski jezik ( štokavicu) i proglasi ga hrvatskim književnim jezikom. To je omogućilo pritajenim križarima da bez ikakve borbe osvoje Dubrovnik, Baranju, Slavoniju i mnoge druge srpske etničke prostore i uključe ih u malu Hrvatsku, a nakon toga unijaćenjem, katoličenjem i genocidom od njih postane područje koje danas pripada hrvatskoj „kifli“. Do tada su se i u BH gotovo svi izjašnjavali kao Srbi, pa čak i fra Grga Martić, ali ih je Štrosmajer “pohrvatio”, kao i mnoge druge katoličke velikodostojnike u BH (Zmajević, Šarić, Zvjezdanić itd., sve odreda srpske konverte), koji su preko oltara krenuli da „pohrvaćuju“ u prethodnom koraku pokatoličeno stanovništvo BH.

Posebno je, u smislu trajnosti križarskih aktivnosti na našim prostorima, ilustrativna historija jedne regije u Hrvatskoj koja se naziva Lika, mada je kao primjer mogla poslužiti i bilo koja druga oblast u kojoj su većinu autohtonog stanovništva sačinjavali pravoslavni Srbi ( Baranja, Istočna Slavonija, Zapadna Slavonija, zaleđe Dubrovnika, Dalmacija itd.) .


181

Lika i Krbava. ( uglavnom prema naučnom

radu “Popis Like i Krbave1712.godine”, sveučilišnog profesora iz Graza Karla Kasera)

Prema kartama ( 814. i 1213 god.) iz Lingenove enciklopedije jasno je da je na području današnje BH, Like i Krbave i okolnog pojasa postojalo jezgro srpskog naroda, koje u Hrvatskoj tendenciozno nazivaju Vlasima, iako suština pojma Vlah podrazumjeva socijalni status ( stočar), a ne pripadnost nekom narodu. S obzirom na činjenicu da je ovo pretežno planinsko stanovništvo bilo relativno nedostupno rimokatoličkim misionarima koji su haračili priobaljem i zadarskim i dubrovačkim bližim zaleđem, otocima, današnjim Gorskim kotarom itd., oni su ostali vjerni izvornom kršćanstvu- pravoslavlju jer su izbjegli prisilna pokatoličavanja, za razliku od onih koji su živjeli u pristupačnijim područjima, u nizinama, u gradovima i na otocima, gdje im je uslov opstanka i ostanka na tim mjestima nametao obavezu prelaska u rimokatoličku vjeru. Iz tog se može zaključiti da je stanovništvo Like i Krbave, prije dolaska Turaka, bilo gotovo u potpunosti pravoslavno. To dokazuje i činjenica da je na prvom popisu 1712. bilo čak 74% pravoslavnih porodica ( sa mnogo članova!) iako su dolaskom Turaka Srbi bili izbjegli u više planine čak do Kupresa, da bi se nakon 150 godina samo jedan dio njihovih potomaka vratio u Liku i Krbavu, te tamo i pored toga što se vratio SAMO JEDAN DIO, ostao u ogromnoj većini!

Godine 1527. Lika i Krbava su bile zauzete od strane Turske i pod tom okupacijom su ostale oko


182

150 godina. Za vrijeme turske vlasti većinu stanovništva su sačinjavali muslimani (koji su nastali islamizacijom onih pravoslavnih koji nisu izbjegli u planine) i oni Srbi-Vlasi ( pravoslavci) koji su preostali nakon što su mnogi njihovi sunarodnici pobjegli u brda ili su se islamizirali pod pritiskom da ne bi morali napustiti svoju imovinu i otići u izbjeglištvo. U gradovima poput Udbine većinu stanovništva su tada sačinjavali muslimani, dok su u selima pretežno živjeli pravoslavci, a samo ponegdje i muslimani, dok katolika nije bilo. Osmanska vlast je okončana 1689. kada je Lika postala gotovo nenaseljena ( jer se velik dio muslimanskog stanovništva povukao na teritorije koje su još ostale pod turskom vlašću) nakon čega opet slijede mnogobrojna doseljavanja i preseljavanja stanovništva, što spontano, a što po vatikanskom konfesionalno-etničkom inženjeringu koji je sprovodila Austrija pod uticajem rimokatoličke crkve. Godine 1712. ova područja su potpala pod austrijsku vojnu upravu, pa je Austrija preduzela prvi opsežni popis stanovništva koji je proveden u jednom većem dijelu Vojne Krajine i jedini koji je do danas sačuvan u arhivima Austrije. Podstaknut ovim dokumentima sveučilišni profesor iz Graza Karl Kaser je sa svojim kolegama sa Sveučilišta u Zagrebu uradio opsežno naučno istraživanje iz kojeg će ovdje biti izneseni neki bitni podaci.

Dakle, nakon povlačenja turske vlasti, jedan dio muslimanskog stanovništva se povukao zajedno sa osmanskom vlasti na one teritorije koje su tada još bile pod njihovom vlašću, a jedan dio je ostao na teritoriji Like i Krbave. Također, jedan dio


183

pravoslavnog stanovništva koji se za vrijeme Turaka povukao daleko u brda, vratio se ( tj. njihovi potomci), a Austrija je podsticala i naseljavanje hrvatskog katoličkog stanovništva sa sjevera u ove gotovo opustjele krajeve. Također je u ove krajeve, nakon Bečkog rata ( 1683-1689), svojom voljom ili pod prisilom, došao izvjestan ali ne velik broj srpskih doseljenika iz ostatka turske carevine. Naročito je značajno spomenuti provođenje katoličkog misionarstva ( o čemu izvještavaju svećenik Marko Mesić i dr.) i prinudnu konverziju preostalih muslimana u katolike čime im se pružala mogućnost da zadrže i dalje obrađuju svoju ( kvalitetnu!) zemlju. Njih su nazivali neokršćanima, što se njima očigledno nije baš svidjelo, pa su nastojali da se trag njihovog ponovnog konvertovanja što prije zametne. Katoličko misionarstvo je, naravno, bilo usmjereno i prema pravoslavcima, pa su na taj način nastajali Bunjevci- tj. Vlasi katolici i oni su bili gotovo identična socijalna grupa kao i Vlasi pravoslavci, te su živjeli po istom kulturnom obrascu balkanskog patrijarhata ( velike porodice- zadruge). Jedan dio takvih Vlaha katolika je posredstvom katoličke crkve, a u službi vatikanskog konfesionalno-etničkog inženjeringa, doveden iz područja rijeke Bune gdje su oni bili pokatoličeni u nekoj od prethodnih generacija, te po njima sve Vlahe katolike u Lici nazvaše Bunjevcima. Taj se naziv nametnuo svim lokalnim pokatoličenim Vlasima ( prethodnim pravoslavcima), kako bi se što efikasnije odvojili od preostalih Vlaha pravoslavaca od kojih su nastali ( vatikanska križarska kuhinja!) Za razliku od njih malobrojno hrvatsko stanovništvo


184

pristiglo sa sjevera je imalo manje porodice i živjelo je po drugačijem kulturnom obrascu, a bilo je usko vezano za svoju rimokatoličku crkvu. Budući da njih nije bilo mnogo, jer su krajevi iz kojih su došli također bili slabo naseljeni s obzirom da je stanovništvo rastjerano po Austriji ( Gradišče), Mađarskoj, Italiji, Zagorju itd. još pri prvim najezdama Turaka, Vatikan je bio prisiljen da intenzivno misionari na ovim područjima da bi ostvario sebi postavljene ciljeve: Lika i Krbava bez šizmatika ( pravoslavaca)!

Stalni sukobi, ratovi i strani okupatori su na ovoj tromeđi ( Turska, Austrija, Venecija) ostavili velike i strašne posljedice na stanovništvo. To je razdvojilo brojne srodnike, nerijetko i najbliže; usmjerilo ljude u nove zajednice drugačije kulture, izmjestilo ih u nove prostore, suočilo ih sa novim iskustvima, osuđujući ih istovremeno na sjećanja i pamćenja; dovelo ih je u nova najčešće neželjena podaništva, u nove vjere u koje inače nikad dobrovoljno ne bi ni htjeli ići.. Najgore od svega što im se desilo je opasni SINDROM višestrukog KONVERTIZMA, koji im je time „instaliran“, koji ih prati i danas, a prema tvrdnjama psihologa i psihijatara on će čučati potisnut u dušama njihovih potomaka i hiljade godina uz stalnu opasnost da izbije na površinu i manifestira se u najgorem mogućem obliku ( npr. kao genocid nad svojom nekonvertovanom sabraćom kao 1941, 1991.)

Primorski krajišnici- u tom dijelu više vlaški pravoslavni, a manje bunjevački katolički, nerijetko su bili razdijeljeni granicama, a nerijetko su u drugoj


185

državi imali zemlju koju su obrađivali. Otuda i pojava uskoka. Višestrukim konvertovanjem današnji lički Hrvati su u najvećem broju slučajeva trostruki konverti: bili su pravoslavni, pa su se islamizirali, a onda pokatoličili! I samo jedno konvertitstvo može biti uzrok teških psihičkih problem, a kamoli trostruko! Možda zato nije čudo što su ličke ustaše bile najkrvoločnije i u Pavelićevoj i u Tuđmanovoj državi. Sjetimo se samo ustaške “sječe knezova” u Gospiću prije početka ratnih sukoba 1991., kad su lički konverti pobili preko 200 intelektualaca, a svi njihovi leševi još ni danas nisu pronađeni. Jedan manji broj je izvađen iz napuštenih bunara… Nije li to „replika“ Jadovna i slična stratišta?

Austrijskim vlastima nikako nije odgovaralo da se pravoslavni posjedovno učvršćuju sve do granice sa Osmanskim carstvom, već su se trudili da bar u tom prostoru stvore jasnu rimokatoličku većinu, što je također bio zadatak vatikanskog etničko-konfesionalnog inženjeringa, kao i nastojanje da rimokatolički novoobraćenici budu odvojeni od pravoslavnog stanovništva ( pogodite zbog čega!). Inače, taj inženjering je svakako nastojao da sela budu jednokonfesionalna, valjda zato da oni koji su više puta mijenjali vjeru i konačno postali katolici, ne bi to još jednom uradili i tako napustili katoličko stado… Naime, Vatikan je bio duboko svjestabn činjenice da je Pravoslavna crkva i njeni „šizmatični“ pastori imaju uticaj na mnogo veći dio stanovništva Like i Krbave negoli Rimokatolička crkva, a to se vidi i iz tvrdnji rimokatoličkih svećenika ( iz „Naputka“ koje je


186

dobilo Povjerenstvo i u kom se ono naročito obavezivalo da vodi računa o interesima Rimokatoličke crkve, uključujući i intenzivnu misionarsku djelatnost potpomognutu politikom. U Naputku čak piše: “ Ovo će se morati obaviti sa najboljom politikim, čime će potpuno iskorjenjivanje ( pravoslavnih!) zahtijevati prilično vremena, pri čemu će daljnja briga i zatiranje ( pravsolavlja) biti puno više u nadležnosti učestalih svetih misija, kojima će ex parte Dominii u svako doba pružiti svu moguću pomoć. Budući naseljenici u Lici i Krbavi najvećim dijelom trebaju biti rimokatolici, koji bi svoja imanja dobivali u arendu, koji bi godišnje bili opterećeni davanjima te istovremeno bili i krajišnici.”

Dakle, u tom „grmu leži zec“! Važno je od stanovništva u Lici i Krbavi načiniti poslušno rimokatoličko stado koje će plaćati i arendu za zemlju i biti opterećeno davanjima ( porezima) i istovremeno biti krajišnici koji će basplatno braniti austrijsku granicu i davati ljudstvo za sve besmislene ratove koje će Austrija voditi na raznim frontovima! Na to srpsko pravoslavno stanovništvo nije htjelo pristati! Oni su htjeli biti vlasnici svoje zemlje, a umjesto plaćanja poreza bili su spremni da obavljaju vojnu dužnost. I ništa više! Lakomoj Austriji to nije bilo dovoljno. Iz istih takvih razloga Austrija se udružila sa rimokatoličkom crkvom, te su oni veoma predano, ustrajno i intenzivno radili na postizavanju katoličke većine među


187

stanovništvom Like i Krbave, sve do 1995. kad je taj cilj konačno postignut!

Prema popisu iz 1712. koji je provelo Povjerenstvo austrijske carevine najbrojnije su bile pravoslavne obitelji 74%, dok je hrvatskih bilo 14 %, bunjevačkih 9.6 %, a neokršćanskih ( pokatoličeni muslimani) je tada već bilo beznačajnih 2.2 % ( ostale su se do tada već bile pohrvatile). Naime, neokršćani su zbog višestruke konverzije često bili izloženi i velikim neprijateljstvima i napadima okolnog stanovništva, pa su veoma brzo nastojali da postanu što prije Hrvati katolici. Zbog toga im se broj sveo na 2.2 % već 1712., a uskoro se više nitko tako nije ni izjašnjavao. Isto je i sa Bunjevcima, tj. ni njih tamo navodno više nema ( nisu valjda propali u zemlju!), već su i oni postali Hrvati, prema vatikanskon križarskom etničkom inženjeringu koji je tamo sprovodila austrijska carevina.

Šta se poslije dešavalo sa pravoslavnim

stanovništvom Like i Krbave i kako se to završilo, svi dobro znamo: Stalne pogibije u odbrani austrijske granice, ratovanja na raznim frontovima za interes Austrije, ukljuzčujući i I svjetski rat, a zatim brutalni GENOCID u II svjetsko ratu , pa Brozovo i Bakarićevo ekonomsko zanemarivanje ovih krajeva da bi se stanovništvo iseljavalo u Srbiju, a na kraju Tuđmanovo etničko čišćenje koje je konačno stavilo tačku i u potpunosti realizovalo zahtjeve iz onog NAPUTKA, sada već davno propale austrijske carevine. Iz tog se vidi da uopće nije bila bitna ta carevina, jer da jeste, njenom propašću bi se prestalo sa realizacijom onog njenog NAPUTKA. I to je još


188

jedan dokaz u nizu da iza svega toga stoji VATIKAN i njegovi kontinulni križarski rat protiv pravoslavlja, u kom koristi koga god stigne!

Isto ili slično se desilo sa Dalmacijom, Baranjom, Pelješcom, Dubrovačkim zaleđem i drugim pravoslavnim ( srpskim) etničkim prostorima…

Otvoreniji, mada ipak na neki način

zamaskirani, križarski poduhvati su se intenzivirali nakon propasti feudalizna, a na ovim našim prostorima bili su maskirani pojavom navodnog Gajevog ilirizma iz kog je proizašlo Štrosmajerovo „jugoslovenstvo“. Uspjeh prvog od ovih ovih poduhvata je ohrabrio Vatikan da nastupi posve otvoreno i da 1900. u Zagrebu na Katoličkom kongresu donese neku vrstu odluke i proglasa da se SVI KATOLICI NA BALKANU IMAJU SMATRATI HRVATIMA, kako bi okupio sve pokatoličene Srbe, a time i njihove teritorije i priključio ih maloj Hrvatskoj. Nakon toga počinje hrvatizacija svih Srba katolika, ali i hrvatizacija bosanskih katolika ( koji su višestoljetnim aktivnostima franjevaca uglavnom iz pravoslavaca postali katolici, mada je bilo nešto malo katolika rudara Sasa i sl. ) koji sebe do tada nikad nisu smatrali Hrvatima. U tom haosu koji je time izazvan čak su i Šiptari katolici postali Hrvati, a da ne govorim o Mađarima, Nijemcima, Slovacima, Jevrejima, Talijanima, Bunjevcima i drugim katolicima koji su živjeli na ovim našim prostorima, a nisu bili etnički Hrvati! Tom vatikanskom


189

naredjenju jedino se nisu povinovali Česi jer oni nisu katolici već protestanti! Zato su oni jedina nacionalna manjina u Hrvatskoj koja je zadržala svoje nacionalne karakteristike. Mađari su prvi „kapitulirali“ iako je njihova država ( AU) na tom prostoru postojala čak do 1918! Danas u Hrvatskoj nema ni jednog Mađara koji govori mađarski, niti ima škola za mađarsku nacionalnu manjinu, a o dvojezičnim natpisima da se i ne govori. Za razliku od toga, na teritoriji Vojvodine to sve postoji, iako broj Mađara u Vojvodini nije bio ništa veći nego onaj u Hrvatskoj! Međutim, artificijalno ( umjetno) hrvatstvo ih je sve progutalo ( asimiliralo)!.

Osim svega toga, Srbi su i u II svjetskom ratu

bili izvrgnuti strašnom genocidu, kao uostalom i u I svjetskom ratu kad su protjerani iz svoje zemlje, a ono što je ostalo bilo je pobijeno. Izbijanja I i II svjetskog rata su bila nova prilika Vatikanu za nastavak ponovnog brutalnog križarskog rata protiv pravoslavnih „šizmatika“ (tj. onih koje nisu uspjeli do tada pobiti, pokatoličiti ili pohrvatiti), jer katolička crkva ima sa Srbima svoje vjekovne neizmirene račune. Srbi su za nju šizmatici i prepreka za prodor prema Istoku. Zato je tzv. Katolička monarhija ( Austro-Ugarska) u I svjetskom ratu masakrirala Srbiju i ubila 58.5 % muškog stanovništva do 35 godina ( u reproduktivnoj dobi). Ti bečki riteri povješali su Mačvu, poklali Pocerinu, a iz Srbije preko Prokletija istjerali sve, čak i srpske bolnice! Prvu stasalu generaciju pobili su Hitler, Pavelić i Musolini, a ono što je preživjelo Broz je gurnuo na Sremski front, te


190

su tako združeni osakatili Srbiju preko granice trajne biološke invalidnosti, pa nije čudo što Srbi sami sebe nazivaju OSTATKOM NEDOKLANOG NARODA, i kao takvog proglasili su ih manjinama u sopstvenoj državi i na sopstvenoj teritoriji! A katolička crkva sve svoje prelate koji su i na koji način doprinjeli suzbijanju šizmatika - proglašva SVECIMA, dok sintagma“ UBIJ SVE SRBE“ ne doživljava nikakve osude niti danas u Hrvatskoj, a pogotovo se po tom pitanju ne oglašavaju katolički velikodostojnici. A zašto i bi, kad je to SLUŽBENA POLITIKA NJIHOVE CRKVE? Pa ako to nije križarski rat, što je onda? Čak su i komunistički sudovi u ono poratno vrijeme da bi obmanuli Srbe, u sudskim presudama ustaše koje su se krile po šumama da bi izbjegli ruku pravde, nazivali križarskim bandama!

Preuzvišeni Stepinac, nakon dolaska ustaša na vlast u Hrvatskoj je na jedan poseban, samosvojan način učestovao je u velikoj prozivci mržnje, a njegova nedorečena riječ umnožavala je broj dželata od kojih mnogi ni do kraja svog života nisu naslutiti tko im je namijenio ovu njihovu krvavu ulogu. Nakon što je izdao svog navodnog prijatelja mitroplita Dositeja i dozvolio da bude pretučen do besvjesti i takav polumrtav prebačen u Srbiju, redom su stradavali i svi drugi pravoslavni velikodostojnici, sveštenstvo i narod, crkve su rušene i paljene i sve tako dok nije potpuno uništena institucija SPC u Hrvatskoj, a narod poubijan ili protjeran.Ovo sve ukazuje na pravu suštinu ovih zlodjela koja imaju karakter pravog povampirenog križarskog rata! Stepinac se na ovo oglušio, a umjesto kandila


191

milosrđa iz njegovih očiju su svjetlile užarene oči opakog križara! Nema sumnje, Stepinac je radosno pozdravio uspostavljanje ove čudovišne države poistovjećujući je sa vjekovnim snom hrvatskog naroda za svojom državom, ne mareći što je time izdao Kraljevinu Jugoslaviju kojoj se zakleo na vjernost prilikom svog ustoličenja i time se pokazao kao krivokletnik ( ali to nije za njega nikakav grijeh kad ima u vidu što su sve radile pape i katolički kler uopće). Katolicizam nikad neće priznati da je ovaj njegov čin zločin i pravo klasično izdajstvo. Oni nikada ne priznaju svoje greške niti se mogu kajati kao što se ne kaju niti zbog tolikih spaljenih “heretika”. Tim svojim činom on je ustaškim razbojnicima dao i onaj legitimitet za koji je nadležna crkva. Prihvatio je da postane i vojni vikar, te da u vojnim odredima postavlja svećenike koji će vršiti otpis grijehova dželatima. To je sve vodilo i njega i crkvu koju je predstavljao u saučešništvo i sticanje neposredne koristi, pa je tako Crkva u Hrvata postala neka vrsta ratnog dobitnika. Pogotovo ako se uzme u obzir da joj je ovo bila šansa da se konačno obračuna sa vjekovnim šizmaticima i privede kraju gotovo 1000 godišnji (rimokatolički ) križrski rat! A od tada “Bit će jedno stado i jedan pastir”- kao što glasi križarski bojni poklič. Njima se ne žuri. Naime, Vatikan uvijek obilato računa na faktor: vrijeme. Ono doprinosi tome da se neprestano povećava upotrebna vrijednost raznih poluistina i polustanja, što oni pune sadržajima koji im odgovaraju. Otuda rimokatolicizam ne djeluje munjevito, on prima i udarce, trpi gubitke i računa na mučenike. Svima je


192

unaprijed pružena utjeha, tako da se ničija žrtva ne smatra suvišnom i uzaludnom. Na taj način katolicizam stalno uvećava svoju vojsku i održava svoju vojujuću crkvu i sebe izgrađuje kao nasljednicu Rimskog Carstva, što je stara imperijalna ideja koju je preuzelo papstvo i održava je neprekidno do danas. Zato ona stalno čuči kao kobac i vreba svaku priliku koja se ukaže zbog pravnih, socijalnih i drugih poremećaja kod “šizmatika”, pa nikad niti jednog trenutka ne zaboravljaju na svoje osnovne ciljeve: uništenje pravoslavlja po svaku cijenu. Kakav „Drang nach Osten“, pa to je dječja igra u poređenju sa ovim vatikanskim planovima koji su unapred izrađeni za vijekove! Zato su se tako strasno ostrvili i na rušenje fruškogorskih manastira uz napadnu kroatizaciju okolnog stanovništva kad su ti krajevi bili potpali pod NDH!

U svojoj poslanici Stepinac se, između ostalog, zalaže da Hrvatska bude BOŽJA ZEMLJA (!!??) i govori o krvi koja zamjenjuje jezik, što predstavlja suštinu rasističke teorije Blut und Boden! Bez posebnog iskazivanja, svima je bilo jasno da pred sobom imaju militantnog svećenika (kao papa Urban II, Julije II itd.!) koji za ideje svoje vojujuće crkve ( križarski rat) spremno služi i svjetovnim silama kad god mu se za to pruži prilika, čak i onda kad ih duboko prezire. Negdje u jezgru vjekovnih antagonizama katolika, muslimana i pravoslavaca, kao sklupčana šarka, ležala je i glavna snaga ovog malog velikog inkvizitora. Gotovo sav kler je slijedio svog nadbiskupa, a naročitu podršku je


193

imao od sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, potomka srpskih konverta.

“Saučešništvo u zločinu”, govorio je zagrebački

jevrej dr Barmaper, “sprovodi se ovdje po njemačkom sistemu. Za ovakve ideologije kao što je ustaška i nacionalsocijalistička, neobično je važno da omasove to saučešništvo. Individualni zločin treba kanalizirati u masovni, pa individualni strah, sumnje, moguće kajanje, sve to iščezava u kolektivnoj svijesti. To poistovećenje sa masom i brojem čuva fikciju da je podvig upamćen, a zločin koji ga prati- izbrisan, anoniman. Eto, ovo navodno njemačko otkriće primenjuje se sada ovdje. Savršena je to zamka u koju ljudi upadaju lako, gotovo neosjetno i bezbolno, jer ona u ovim nečasnim vremenima nudi apsolutni alibi.”

Međutim, to nisu izmislili Nijemci već su oni to samo preuzeli iz bogatog vatikanskog arsenala koji oni koriste stoljećima i na taj način iskorištavaju kukavice i kolebljivce da bi oni za njihov račun vršili zločine, baš kao što su to u srednjem vijeku vršile križarske horde i inkvizcija, a u novom vijeku su to radili šuckori, ustaše, komunisti, zenge, HOS, zelene beretke i slični. Ono što je zaprepšćujuće u svemu ovome je činjenica da su se i navodni intelektualci dali uvući u ove prljave i nečasne rabote u kojima su često čak i prednjačili u izmišljanju raznih svireposti prema žrtvama. Štaviše, oni su rukovođeni nekakvim geopolitičkim snovima o izmišljenim granicama svoje domovine ( a ipak nedovoljno intelektualni da bi mogli znati pravu istinu o tome), ispoljavali i poseban rafiniran i


194

perfidan nenadmašan poriv u tom smislu, a njihovi želuci su to mogli da svare baš kao i “želudac” njihove crkve koji olako može da svari i čitave države, čitave narode i sve drugo što je stekla zlim načinom.

A rulja, masa koja nerazumno napada, sposobna je samo za zlo i uništenje. Šteta što je čovjek toliko savitljiv da ga vješti bukači lako mogu utjerati u torove, pretvoriti u poslušno stado za činjenje- isključivo zla! Treba dobro razlikovati pojedinca od kolektiva. Jer, nema sumnje, postoji nekakva tačka kada se taj bezazleni i dobro opredjeljeni pojedinac sretne sa kolektivnim mišljenjem. U tom trenutku sve se mijenja i on svoju nepomućenu svijest predaje na milost i nemilost kolektivnoj pripadnosti i njegovom nasilju. On je utapa u anonimnosti, oslobađa svake odgovornosti i moguće krivice U tom trenutku dešavaju se promjene i preobražaju koji se više ne mogu popraviti. Šta li se sve čini da se narodna svijest zadrži na jednom stupnju koji omogućava svakojake zloupotrebe, za što Vatikan ima provjerene i veoma uspješne metode!

Nakon što je Pavelić dobio podršku

preuzvišenog Stepinca i njegove crkve, te donio rasne zakone, Srbi pravoslavci su se našli van zakona i njih se moglo ubijati kao pse lutalice. Rezultat toga je bio da su oni Srbi koji su živi uspjeli izbjeći iz Hrvatske saopštavali vijesti o neviđenim zločinima ustaške vlasti u Hrvatskoj, o sistematskom istrebljavanju srpskog stanovništva, a donijeli su i fotografiju raščerečenog industrijalca Miloša Teslića


195

iz Siska, čiji je leš ležao na stolu kao na času anatomije, a oko njega su stajli objesni polunagi mladići sa noževima u rukma koji zure u objektiv jedva čekajući da budu ovekovječeni za potomstvo kao uspješni kasapini. Takve i slične vijesti su iz NDH donosili ljudi izbjegli streljanje, umakli pred klanjem, izbauljali iz dubokih jama punih poubijanih rođaka i susjeda. Na dnu mnogih špilja ležala su čitava sela, svi oni koji nisu uspjeli da pobjegnu i tako izbjegnu ustaški lov na srpske glave. Bilo je i onih koji su danima i noćima drhtali u kakvom zaklonu posmatrajući izdaju susjeda i potpuno istrebljenje svojih porodica.Drugi su, nažalost stizali do Beograda nošeni rijekom Savom, koje su hrabri ljudi vadili čakljama kod kule Nebojše, ne vjerujući da je takvo nešto moguće. Žrtve su bile teško unakažene, vezane majke sa razmrskanom djecom, žene sa odrezanim dojkama, muškarci sa izbodenim očima, bez nosa, ušiju, udova… Nikad niko neće do kraja izmjeriti onaj bol koji je ljude obuzimao kada su čakljma kraj kule Nebojše, iz Save izvlačili unakažene leševe koji su doplivali iz NDH. Gledali su u te naduvene i polurspadnute leševe nemoćni da u sebi pronađu i jedan jedini razlog za ovakvo divljaštvo i oslobđene životinjske nagone. Mnogi su se pitali kako će narod čiji su sinovi uradili ta zverstva, a nije za njih kriv, pronaći u sebi morlnu snagu za kajanje i traženje oproštaja. Jedan od rijetkih koji je to uradio i to na pravi način bio je profesor Viktor Novak, koji je već tada počeo da piše MAGNUM CRIMEN ( Veliki zločin) optužujući katoličku crkvu za saučesništvo u zločinu. Radila je to crkva


196

upotrebljavajući svoje cjelokupno istorijsko iskustvo, sve metode obračunavanja sa šizmaticima isprobne i usavršene u svojim mnogobrojnim križarskim ratovima.

Zato nije čudo što se sva zapadna civilizacija u velikom čudu i sa nevjericom pita kako su bila moguća takva zvjerstva, za koja je teško povjerovati da su se uopće desila, desiti u srcu Evrope u 20. stoljeću? Oni ne shvataju da se desilo povampirenje vatikanske inkvizicije i srednjevjekovnog križarstva!

Zar je moguće da su se ti zločini obavljali

gotovo mehanički, rutinski? Jedino objašnjenje za to je da su dželati već unapred dobili neophodno razrešenje od grijehova ( kao što je papa Urban to uradio prvim križarima!). Ono je moralo biti usađeno u dželate kao nešto što im sleduje poslije “savjesno” obavljenog posla. Oni su delali kao oruđe jedne “više” ideje. U slučaju nacističke Njemačke to se razrešenje dobijalo državnim pečatom, a u NDH nije bila dovoljna samo državna milost već i oprost križarske crkve i njenog preuzvišenog biskupa Alojzija Stepinca! Inače, u toj kvazidržavi jedino što je savršeno funkcioniralo bili je ubijanje Srba, Jevreja i Cigana.

Sve je to znao general Nedić, kad je teška srca

ipak pristao da se prihvati funkcije predsjednika Vlade u okupiranoj Srbiji, nakon što su Nijemci priprijetili da će, u slučaju da on to opet odbije kao prvi put kad je skrhan bolom za stradalim sinom jedincom to odbio, dati na upravu NDH sve


197

područje do Beograda, pa i Beograd. To nije mogao dozvoliti, a sigurno bi bilo tako, jer Nijemci nisu mogli da “umire” Srbiju čak niti odmazdama 100 za jednoga! Takve odmazde su dolazile nakon svake partizanske akcije, pa nije neosnovano misliti da su one i bile smišljene baš sa tim ciljem, tim više što je na čelu partizana bio Broz, najveći poznati srbožder. Za razliku od njega general Draža je obustavio takve akcije protiv Nijemaca kad je vidio da će te odmazde potpuno uništiti srpski narod. Zbog toga je izgubio podršku Engleza koji su htjeli da se on i Srbi bore protiv Hitlera- do posljednjeg Srbina!

Zato je general Nedić očinski savjetovao Srbe da budu mirni pod okupacijom, da gledaju svoja posla i misle na vidanje svojih neizlječenih rana, koje nam neće niko drugi liječiti jer smo mi na ovom svijetu uvijek sami, sasvim sami bez ikakvih prijatelja i da je naše preživljavanje u pitanju.

Kad su Srbi u Hrvatskoj saznali da je general Milan Nedić sa dozvolom Nijemaca, obrazovao prvu srpsku vladu, njima je bilo jasno da u moru nesreća koje su ih snašle u NDH, stvoreno je bar jedno malo ostrvo, neka tužna oaza spasa i nade. I ne samo za njih, već i za mnoge prognane Slovence, što su oni davno zaboravili. Ono kobno 100 za 1 visilo je nad okupirnom Srbijom kao Damaklov mač, a svakog časa okupatori su bili kadri da satru tu preostalu Srbiju i da je predaju na milost i nemilost ustašama.

Na sudu ispitivani njemački oficir dr Turner, kome komunistički sud gotovo da nije dozvolio da ispriča istinu o generalu Nediću ( jer se ona nije


198

uklapala u komunističke laži), bio je dovoljno uporan da se izbori za svoje pravo da je ipak ispriča, na suđenju njemačkim oficirima u Beogradu. Tom prilikom se, između ostalog, otkrilo da je Nediću bio, od njemačke komande, postavljen sljedeći ultimatum koji mu je on lično prenio:

„Ukoliko Vi odbijete da nam pomognete da smirimo Srbiju, firer je odlučio da Beogrd i Mačvu da ustašama, sjevernu Srbiju Mađarima, a ostatak će biti dato na okupaciju Bugarima i Albancima.“ Nakon toga, Nedić je tihim glasom rekao: “Pristajem”. I tako je Nijemcima uspjelo da obrazuju vladu Milana Nedića, a njemu da spasi srpski narod od potpunog izginuća. Ova vlada je omogućila da se u Srbiju smjesti ona rijeka izbeglica iz NDH i Slovenije i bavila se uglavnom samo time. U tom poslu on svjesno upada u procjep između Draže i komunista, a iznad njega stoje neumoljivo zahtjevi okupatora da se Srbija mora umiriti . A to sve se međusobno isključuje! To mu jedino priznaju izbjeglice iz Hrvatske i nitko drugi. Jedan od njih, Lazar Rajić, kaže: “Ako se istini pogleda u oči, da nije bilo generala Nedića, gdje bismo mi Srbi iz Hrvatske našli utočište? Stavljene van zakona, sve bi nas poubijali kao zečeve, jer na ovom balkanskom prostoru traje prava nekontrolisana hajka na Srbe. Poslije 30 % žrtava iz I svjetskog rata od ukupnog stanovništva, ovo prijeti da nas potpuno uništi.” Nažalost, kao “nagradu”, odnosno komunističku kaznu za to, general Nedić je od strane Brozovog režima osuđen kao kolaboracionista i pogubljen bez da mu je data prilika da za svoje djelovanje, za motive i


199

cjelokupno ponašanje, javno položi račune. U mnogim drugim državama su mudro šutjeli i trpjeli Hitlerovu okupatorsku vlast i čekali da se njegova sila “zdođe”, samo su Srbi morali da tako stravično stradaju u odmazdama 100 za jednoga suprotstavljajući se njemu, bez ikakve šanse da ga pobijede. Zašto? Jedini čovjek koji je pokušao da spasi Srbe od te nerazumne pogibije je, umjesto da bude odlikovan- pogubljen. Vidite li i tu križarski rat? Samo se protiv pogibije Srba ( pravoslavaca!) nisu smjele preduzimati nikakve zaštitne mjere! U tim komunističkim čistkama je stradao i dr Petar Zec, čovjek koji je bio na čelu Crvenog krsta (!) u Beogradu i koji je zbrinjavao izbjeglice iz Hrvatske i Slovenije. Zar se čak ni to nije smjelo raditi kad su u pitanju Srbi?

Sad se postavlja pitanje: Zašto se križarski

ratovi makar i prikriveni vode i dalje, uglavnom samo na prostorima Balkana? U prvom redu zato što je tu granica ( rijeka Krka) između onih koji su 1054 godine priznali papu za poglavara svoje kršćanske crkve i onih koji to nisu učinili. Doduše, križarski ratovi se vode i protiv muslimana, što je priznao i američki predsjednik Džordž Buš ( pa su ga njegovi “šefovi” prisilili odmah naredni dan da tu izjavu povuče, jer se to zbog nafte ne smije javno reći!). Međutim, to tvrdi i dobro informisani predsjednik Libije Moamer el Gadafi, koji to smije reći, za razliku od teledirigovanog Buša. Islam, za razliku od pravoslavlja koje i inače nije bilo u stanju da adekvatno odgovori na izazove vremena pa ni na te


200

kontinualne križarske ratove ( koji povremeno mijenjaju formu, zavisno od datog historijskog trenutaka), je adekvatno odgovorio radikalnim islamskim fundamentalizmom. Međutim, to nimalo neće pomoći pravoslavlju, koje nema ni vizija ni hrabrosti za istinske reforme koje bi mu pomogle da opstane, jer se ono našlo između „čekića i nakovnja“, kao amortizaciona zona, kolateralna šteta, mjesto i sredstvo isprobavanja spremnosti za međusobne okršaje islama i rimokatolicizma, što u tom smislu koriste i jedni i drugi preko leđa potpuno za to nespremnih Srba pravoslavaca.

Postojanje stabilne pravne države bi moglo obuzdati nastavak križarskih tendencija i ratova i na Balkanu, kao što je to slučaj u Švicarskoj, gdje se na taj način obezbjeđuje vjerska tolerancija i poštivanje svih ljudskih prava, pa i vjerskih sloboda. Osim toga u Švicarskoj je pravnom regulacijom onemogućeno da se ijedna vjerska zajednica može širiti na račun neke druge, tj svakoj pripada ona teritorija koja joj je pripala uspostavljanjem mira nakon reformacionističkog i protivreformacionističkog sukoba.

Situacija na Balkanu je strahovito kompleksna i to prvenstveno zbog konstantnog prisustva vatikanske “kuhinje” na ovim prostorima, ali i zbog činjenice da je Balkan u svojoj prošlosti bio veoma “prometno” mjesto kojim su haračili razni osvajači u vremenima kad su bili jaki i nepobjedivi, da bi kasnije kad oslabe morali prepuštati svoje pozicije novoojačalim okupatorima. Ti osvajači, dok


201

su bili jaki, dodjeljivali su našim pojedincima privilegije (spahiluk, ukazni knezovi i sl.) Danas su to intelektualni profiteri ( vladini ili nevladini, svejedno), za koje je akademik Dejan Medaković govorio da su profesionalni prevrtači koji su svjesno u službi novih platiša i koji prodaju sebe, baš kao što su radile one srednjevjekovne dvorske lude. Oni brbljaju prazne priče o mirenju kao neki posrednici, a u stvari su neka vrsta dobro plaćenih trgovačkih putnika. Zbog toga su ubojice, koljači i narod kom su oni pripadali bili uskraćeni za mogućnost suočavanja sa zločinima i izvlačenjem ikakve pouke iz toga. Historičar Milan Kašanin u vezi s tim reče: ”Ništa Hrvati nisu naučili niti iz svoje niti iz tuđe historije. To je narod apsolutno nemoćan da išta shvati, predugo je svoj mozak poverio katoličkoj crkvi, a ona je oduvek bila isključiva i beskompromisna, a njeni ratoborni pogledi bili su usmjereni na istok prema pravoslavnima, šizmaticima. Ona je naprosto otrovala taj nesrećni hrvatski svet, a u svojoj klerikalnoj mržnji služit će se i crnim đavolom samo da ostvari te svoje križarske ciljeve.. Nama Srbima je Vatikan za vratom i to već vekovima, tako da je pravo čudo što smo i toliko izdržali vođeni svojom siromašnom nacionalnom crkvom.”

Zbog toga na Balkanu vlada strahovit haos koji sprečava stvaranje stabilne i uređene države na ovim prostorima, a koja bi konačno obezbjedila mir i prosperitet svom etnički (?!) i vjerski veoma kompleksnom stanovništvu.


202

Začudjuje to da nisu postojale snage koje bi bile kadre da zaustave ovu čamotinju ni pravoslavne crkve ni srpskih političara, ni tolikih intelektualaca. Jedan razlog je i činjenica što je većina naših slikara hrlila u Pariz, a ne u Sopoćane, Mileševu, Studenicu…pa je ljepota fresaka bizantske umjetnosti i za nas i za strance ostala tajna, a historija 1000 godišnjeg egzistiranja bizantskog carstva se nastojala zaboraviti, prvenstveno pod uticajem i za interes Vatikana. Možda bi jedno od prihvatljivih objašnjenja bilo i ono koje je za situaciji u svoji zemlji dao jedan pronicljivi Francuz- Pajo ( J. PAYOT) koji je rekao: “ Oni što vladaju trebalo bi samo da osiguraju red, tj da spreče nemirne, nestalne budale da ne smetaju onima koji rade. Policija i dobri, brzi i nepristrasni sudovi, kao i dobra narodna odbrana- to je njihov posao! A da bi to mogli, moraju za svaki taj posao angažovati stručnog čovjeka. “ Kod nas takvih u vlasti nije nikad bilo…

Nažalost, nesreći i osipanju srpskog naroda je

umnogome doprinjela i srpska pravoslavna crkva ( SPC) svojim rigidnim stavom da SAMO AKO SI PRAVOSLAVAC, TI SI SRBIN! Takvim suicidalnim ekskluzivizmom ne samo da su iz korpusa srpskog naroda odstranjivani svi oni koji su zamijenili ili odbacili pravoslavnu vjeru, nego su i osiromašili srpsku naciju i reducirali je na samo ono što je više isključuje negoli povezuje sa svijetom. Time je svim konvertima kroz stoljeća usađivan osjećaj krivice ili tzv. sindrom konvertizma koji


203

čuči u njima i prenosi se, čak i nesvjesno sa generacije na generaciju čak i do1000 godina!

Oni Srbi koji su prešli na katoličanstvo ili islam, nisu bili sretni zbog toga, niti su sretni njihovi potomci. Jer, oni nisu ni Srbi ni Turci, a još manje Hrvati. Turci i Hrvati ne mogu biti jer govore srpski jezik, a Srbi neće da budu jer su pogazili svoju vjeru. Zbog toga je vatikanska kuhinja podmetnula srpskim „Hrvatima“ srpski jezik kao književni ( kojim su oni u stvari u većini i govorili jer su bili pokatoličeni Srbi!) kao veoma dugoročno pragmatično rješenje. A to znači da se još uvijek nalazimo u začaranom krugu naše prošlosti, iz kog nikako da iskoračimo. Kao da fatum naše istorije zaustavlja naš razvoj, a stare neugašenje mržnje uvijek su u stanju da izazovu nove požare. Zato nije čudo što se nebrojeno puta u raznoj literaturi mogla pročitati konstatacija koja predstavlja historijsko iskustvo da jednom stvoreni janjičari trajno gube sve one putokaze koji vode u bivši zavičaj To su ljudi za koje ne postoji prošlost, vraćanje u svijet iz kojeg su iščupani. Pri tom nije važno da li se to desilo milom ili silom, lukavstvom ili lakovjernošću. Zato, svaki onaj iz kog kad-tad prokulja ta naizgled neobjašnjiva mržnja, njegov cjelokupni misaoni sklop došao je do zida pred kojim staje svako razumno dokazivanje, iščezavaju istorijske činjenice i kao obavezan zaključak izranja samo poziv u križarski (vjerski) rat, što dežurni Vatikan uvijek spremno koristi. Očit primjer za to su A.G. Matoš ( iako ga je Beograd kao bjegunca primio kao brata i prijatelja), Dragutin Jagić ( brat Vatroslava) i mnogobrojni drugi koji možda nisu ni svjesni svog konvertitstva. Ovu pojavu


204

objašnjavaju i psiholozi koji tvrde da taj sindrom konvertizma stalno čuči u potomcima a onda prokulja to većom žestinom što je duže tamo bio zatomljen… Upravo to je ono o čemu ništa ne znaju strani posmatrači stravičnog zla koje se stoljećima dešava na Balkanu, pa čak i ne mogu vjeruju da se to doista dešavam, bez ikakvog racionalnog razloga ili objašnjenja. Doduše, konvertitstvo se nije dešavalo samo kod nas na Balkanu, ali ga naše stanovništvo sa karakternim osobinama dinarca veoma teško može prebroditi (što je svojevremeno objasnio Cvijić), a što stranci ipak ne mogu da dokuče. Nažalost, do sada se nisu stvorile duhovne snage koje bi preuzele odgovornost da se preispitaju sve prepreke i zastoji da se već jednom prevaziđu obmane i zablude prošlosti. Pa danas se konvertitstvo više ne smatra herezom, već naprosto demokratskim i ljudskim pravom svakog pojedinca!

Ali, teško breme prošlosti pritiskuje sve narode

na Balkanu. Stvoreni su, ko zna kad i za kakve sve potrebe, razni mitovi koji su za svoje poruke prikovali narode. Nametane su nam razne tuđe civilizcije koje su nas skretale sa naših prirodnih puteva razvoja, pretile da nepovratno izmjene našu dušu. Oni koji su poklekli misleći da su tako riješili problem, grdno su se prevarili, jer jednom prihvaćeno otpadništvo stvorilo je trajno osjećanje krivice zbog izdajstva, posustalosti ili slabosti. Neizdržljivo je bilo to potajno samooptuživnje koje se moglo bar prividno suspregnuti jedino pristajanjem na sve gore i svirepije zločine, koji


205

su u stvari odavali skrivena bjekstva, pokušaj da se uguše prekorna dozivanja predaka. Možda ipak ima i drugo rješenje- a ono je upravo u znanju o suštini ovog svega, a što se pokušava objasniti u ovom eseju.

Zbog svih tih dešavanja na ovim

prostorima nije stvoren nikakav zajednički kulturni obrazac koji bi objedinio stanovništvo i bio neki orijentir svakom stanovniku, već se oni konstantno ponašaju “kao rogovi u vreći”. Prvenstveno zbog toga nije mogla opstati ni prva ni druga Jugoslavija, niti se mogla uspostaviti srpska država koja bi obuhvatila sve historijske prostore na kojima su Srbi bili autohtoni, već je na njihovim etničkim prostorima uspostavljena vatikanska zona misionarenja koja je GLAVNI uzrok svih nesreća koje stoljećima taru sve stanovništvo Balkana.

Tako je država srpskog naroda postala mala,

zahvaćena bijelom kugom, tehnološkim i kulturnim genocidom i općim depresivnim osjećajem nacionalnog sunovrata. Umnožavanjem tih podjela po religijskim, političkim i nacionalnim osnovama srušena je država i doveden je u pitanje i sam opstanak Srba kao nacije. Da li je stvarno trebalo da se razvije toliki animozitet, do odbacivanja i neprijateljstva, prema Srbima katolicima, Srbima muslimanima i Srbima komunistima ( ateistima?)? Tim religijskim ekskluzivizmom su dovedene u pitanje i teritorije koje su historijski pripadale Srbima, a neke su već i dobro “okresane”. Da li se


206

tim odbacivanjem svojih katolika i svojih muslimana priznala sopstvena slabost, nesposobnost ( možda i ljenost) da se upravo sa tim razlikama izgradi velika civilizacijski i kulturno i privredno moćna nacija? A samo izjednačavanje religijske pripadnosti i nacionalnosti je “nonsens” bez presedana, koji se mogao roditi i održati do današnjih dana samo na ovom mračnom Balkanu!

Zbog svega toga trebalo bi konačno pristupiti rješavanju srpskog pitanja ( ako već nije suviše kasno?), ali u modernim kategorijama multikulturalnosti, vjerskom pluralizmu i poštivanju ljudskih prava, za što se ima dobar osnov u republikanskim težnjama srpskog naroda, prirodnom otporu prema ekstremizmu, dokazanom antifašizmu, vjerskoj toleranciji ( narod je tolerantan, dok SPC nije). Eto kreativnog izazova za temeljne srpske institucije i političare! Jer, ako se na tome hitno ne počne raditi, Vatikan i hazarski SAD će rascijepkati teritoriju srpskog naroda do mjesnih zajednica! Naime, oni rade ono isto što je započela Kominterna, koja je imala liniju za razaranje država i njhovo cjepkanje na što manje dijelove kako bi one bile što zavisnije i što poslušnije. U tom cilju je i u Vatikanu osnovan Kolegijum ilirikum, tj. da vaspitava djecu koja će biti misionari u predjelima “šizmatika” ( pravoslavlja), sa istim ciljem. Sad je u toku proces kroatizacije Crne Gore i njenog unijaćenja, kao prvog od ta dva uobičajena koraka posrednog pokatoličavanja, a već se odavno naziru takve tendencije i u Vojvodini. A to su sve srpska djeca, kao što su bili i oni koje su “obrazovali” u Kumrovcu, a što je bila


207

kominternovska komunistička koncepcija. Pa sad nek netko kaže da “komunizam” nije bio nastavak križarskog rata drugim sredstvima!

Kao što je rečeno, glavni smutljivac na ovim

našim prostorima je Vatikan, koji još od 1054. god. uporno pokušava sve stanovnike ovih prostora podvesti pod svoju jurisdikciju da bi od njih načinio poslušno stado sa kojim bi mogao ići u nove križarske pohode dalje na istok, bez obzira što to nije uvijek javno deklarisano. Dok god na tom prostoru ima pravoslavaca i muslimana, Vatikan ne može sve ovo stanovništvo upregnuti u svoja križarska kola kao što može ono već pokatoličeno, jer oni ne pristaju na to i nemaju nikakv interes niti obavezu da se bore i ginu za vatikanske prozelitske ciljeve na prostorima do Crnog mora, a onda i dalje ( što predstavlja tisućljetne planove Vatikna). Ali, Vatikan se “zaglibio” u BiH, pa nikako da se odatle izbavi i krene put Srbije, Bugarske… Uzalud su mu bila silna falsifikovanja historije Balkana i ponovno formiranje hrvatske nacije, ali “kifla” nikako da postane “somun”! A i ta kifla je rezultat vatikanskog demografskog inženjeringa postepenog pokatoličavanja srpskog stanovništva na rubnim područjima i potonjeg čerupanja njihove teritorije i njenog pripajanja maloj Hrvatskoj.

Naime, već na prvi pogled geografski oblik Hrvatske podstiče na razmišljane svakog tko ima čime da razmišlja! Zar taj oblik ne liči na amebu koja se sprema da proguta svoj plijen? Bio je Vatikan veoma blizo tog cilja, samo da je Broz


208

mogao da poživi još 20-ak godina. Broz je 50 godina pripremao potrebne uslove da BH bude progutana od one “amebe”. Maksimalno je oslabio Srbiju da se ona ne bi suprotstavila kad dođe taj trenutak i da se ne bi javio neki novi Gavrilo Princip i sve pokvario. A Srbi su se 50 godina bili podsticani ekonomskim i drugim razlozima da se kontinuirano iseljavaju iz Hrvatske u Srbiju, kao i Srbi iz BH. Albancima je Broz otvorio granicu da slobodno ulaze u Srbiju i protjeruju Srbe sa Kosmeta. Sve je išlo po vatikanskom planu, ali se onda umješala biologija i odnijela Broza, a vatikanski Bog je po pitanju toga bio nemoćan ( ili nije htio da se miješa u te zločinačke planove!). Umjesto njega na političku scenu je stupio Tuđman ( genetski Hazar, a deklarisani veliko-Hrvat!) i u želji da njegovo ime uđe u historiju prije negoli umre, bio je nestrpljiv, te je vatikanskim dugoročnim planovima više štetio negoli koristio.

Sad je “jadni” Vatikan skoro opet na početku! Tuđman je, vjerovatno na svoju ruku da popuni svoje poluprazno “kraljevstvo”, vabio katolike iz BH u Hrvatsku, a oni su to oduvijek željeli i objeručke prihvatili. Neki su sa zadovoljstvom uselili u kuće protjeranih Srba, a neki su samo uzeli domovnice, i za sada ostali u BH. Pošto BH pod uređivačkom palicom visokog predstavnika nikako da se iščupa iz gliba u koji ju je uvalila međunarodna zajednica izlobirana od strane Vatikana, to veoma težak život u BH bosanski katolici i dalje rado zamjenjuju za lagodniji život u Hrvatskoj, te kontinuirano preseljavaju tamo. Time prijete da ponište viševjekovni trud i napor bosanskih franjevaca i


209

rezultate svih onih križarskih ratova ( kažu da ih je bilo 14!)koje su pape vodile u BH stvarajući katolički (hrvatski) element u BH. A i nada da će muslimane lako pokatoličiti ( kao što su bogumile) i pohrvatiti ih, čemu su se nadali na osnovu “dobre saradnje” iz II svjetskog rata i vezivanja zastava u čvor i izazivajnja ovog rata, sve više se topi, a muslimani samo što nisu vratili feredže da bi se od toga spasili!

Križarstvo za vrijeme Broza Pred stvaranje Brozove Jugoslavije mnogi

razumni ljudi su se pitali: Kako ćemo smoći snage da se opet sastavimo sa narodom iz kog potekoše toliki dželati? Kako ćemo popraviti sve ono što je ovaj rat uspio da razori, zakrvi, omrzi? Koje riječi treba izgovoritii i kakve postupke činiti da se povrati izgubljeno povjerenje? Pogaženi su svi ljudski i božanski zakoni, a zatajila je i riječ božja, upozorenje na kaznu, prećutane su opomene koje su mogle da zaustave dželate. Kao lešinar pojavila se organizacija katoličke crkve sa svojim najvišim prelatima da od ustaških vlasti izmoli otetu imovinu srpske pravoslavne crkve, te da manastire Orahovice, Jaske, Ravanice i mnoge druge uzme pod svoje u maniru pravih križara! Pa kad su se ovako ponijeli najviši crkveni dostojanstvenici, šta je onda ostalo vječno gladnom puku? Imao je taj mali čovjek gdje da se ugleda i gdje da nađe oproštaj za sve svoje počinjene zločine. Strašno je to saznanje da smo se svi skupa, bez obzira bili počinioci ili žrtve, poslije toliko vijekova, poslije toliko napisanih mudrih


210

knjiga, naslikanih biblijskih slika i sazidanih crkava, našli na samom početku kao divlji, neoplemenjeni nesrećnici koji žive od otimačine i tuđe nesrteće, baš kao i u onim prvim križarskim ratovima sa početka drugog milenijuma!?

Englezi su oduvijek mrzili srpski narod. Još u

19. vijeku vodili su turkofilsku politiku, održavali u životu trulo tursko carstvo i zahvaljujući samo njima nismo se ranije oslobodili Turaka. Zatim 27. mart koji nam nikako nije trebao, a koji su isprovocirali baš Englezi. Hitler je Srbima dao što drugima nije, a oni su mu, pod mentorstvom Engleza, pljunuli tada u lice, iako im je zemlja bila trula i u rasulu. Poslije toga Hitler je dozvolio stvaranje NDH koja je na čelu sa onim ubicom Pavelićem odmah sve Srbe stavila van zakona.. Zatim englesko podržavanje partizankih napada na Nijemce a time i odmzdi 100 za jednoga, do posljednjeg Srbina! A o nepotrebnim bombardovanjima srpskih gradova 1944. kojima je pobijeno više ljudi i razrušeno više objekata negoli onim gusarskim napadom njemačke avijacije od 6. 4. 1941., da i ne govorimo… Beograd je bombardovan više od 15 puta nakon svakog bombardovanja Radio London bi licemjerno javio kako su bombardovani vojni ciljevi Vermahta što je bila gnusna laž! Bombardovani su civilni objekti i civili po molbama križara Broza ( što se još i danas taji!) da se što više osakati srpski narod, naročito građanstvo čime je obezglavio i poseljačio srpski narod da bi mu bio što pokorniji u


211

njegovoj nakaradnoj državi koja je već bila izvjesna.

Nakon takve kataklizme križar Broz je sa svojom kamarilom ušao u Beograd i postreljao sve one koji su se iz petnih žila trudili da se potpuno ne zatre srpski narod, pa čak i dr Pertra Zeca, komesara Crvenog krsta, a njegova nezaštićena udovica je istjerana iz stana u koji se uselio neki od brozovih podrepaša, Dinarac preoblikovan po KPJ metodma!!! Stradalo je sve ono što se podrazumjevalo pod građanskim društvom, opljačkana je njihova imovina, streljan je i general Nedić….

Ta grabež i otimačina tuđe imovine su nezadrživo rušile mit o našim oslobodiocima, o čijoj navodnoj čistoti i i strogosti su se pričale bajke, a oni su pali već na prvom ispitu i potvrdili onu staru izreku: AKO HOĆEŠ KOGA DA UPOZNAŠ, DAJ MU VLAST U RUKE. Gdje li se dadoše oni koji su streljali gladnu sirotinju za ubranu šljivu, a sad su bili slijepi i gluhi na otimanje vila, zgrada i ostalog? Tako su brozovci već na samom početku sebi pribavili pravo da za svoje postupke nikom ne odgovaraju.

Zahvaljujući boravku Dejana Medakovića među franjevcima, on je, kako sam kaže, sa lakoćom prepoznavo i jedan dio one metodike koju je KP primjenjivala ( prividno traženje rješenja koje je već unapred bilo poznato i zadato, što metode komunista povezuje sa metodama križara!) Sve ovo je najavljivalo da se križarski rat nastavlja i za vrijeme navodnog komunizma. Naime, nesreća je što se i kršćanstvo u jednom periodu svog


212

sazrevanja suočilo sa onima koji su se pobunili protiv te apsolutne pokornosti jednom autoritetu, pa su započeli borbu protiv navodne jeresi. Tako i totalitarna ideologija komunista je u mnogočemu kopirala križare i radila umjesto njih, a prvenstveno joj je uzor bila katolička inkvizicija koja je uvela maksimu: TKO NIJE S NAMA, TAJ JE PROTIV NAS, a koja je veoma plodno tlo našla kod komunista. Zatim DOGMA, HIPOKRIZIJA, LAŽI, LOV NA VJEŠTICE, APSOLUTNA POKORNOST I PONIZNOST itd, itd.

Nakon dolaska Brozove vlasti, promjenjene prilike probudile su u ljudima ono praiskonsko zlo koje u njima leži. Bit će tu i ličnih osveta, ali će najveći broj biti onih koji će pohitati da se dodvore novoj vlasti, ne pitajući za cijenu.

Komunisti su veoma uspješno „spustili

koprenu“ preko zločina nad srpskim stanovništvom od strane NDH, čiji zadatak je bio da zamagli, umanji i čak silom ućutka istinu. Zato su „Hrvati“, po drugi put za pola vijeka uspeli da se ponovo nađu na pobedničkoj strani, bez obzira na to što je Zagreb pao poslije Berlina! Kao da su sve srpske žrtve bile uzaludne, a njihovo svedočenje nikom nije bilo potrebno. Počelo je razdoblje raznih ustupaka i neko tiho sakaćenje svega onoga što smo svojim očima vidjeli, što smo kao svjedoci preživjeli. Nastupilo je vrijeme unutrašnjeg duševnog rascjepa i autocenzure i iščezavanje čak i one nade koja je postojala u okupiranom Beogradu. Time su sve vrednosti


213

evropskog razvoja koje su stvarale i učvršćivale ideal pojedinca i njegove ličnosti svjesno napuštene, a taj mali, s mukom izgrađeni suveren, nemilosrdno i bezobzirno vraćen je u stado, pri čemu su mu oduzeta sva ljudska prava. Nažalost, taj „samar“ stada nosio je 50 godina, a nosi ga i dalje, 30 godina poslije smrti onog tko mu ga je natovario! A taj je proglašen vatikanskim svecem, sv. Josipom za ogromne zasluge koje je imao u prikrivenom križarskom ratu, koji na Balkanu traje neprekidno, samo mijenja formu. Pa sad neka netko kaže da komunisti nisu bili križari!

Za razliku od situacije u Brozovoj Jugoslaviji,

priznanje zločina, a ne njegovo zabašurivanje, to su bile duhovne težnje njemačke inteligencije nakon II svjetskog rata, a naročito tokom 60. tih godina XX veka. Njemačka inteligencija se pokazala vjerodostojnom i iskazala pravu njemačku strast da se preispitaju činjenice. Naši zemljaci nisu imali pravih intelektualaca ( jer su brozovci takve pobili!) da ih tim putem povedu, jer vlast nad mišljenjem daje moć nad tjelom i životom. Zato svaki okupator, autokrata ili manipulator najprije posegne za pravim intelektualcima i tako obezglavi rulju. Zato su i beogradski intelektualci odmah nakon njemačke okupacije bili odvedeni u zatvor i tamo ubijani. Tragedija je što se to isto desilo i 1945., po oslobođenju.... ( Sremski front, Goli otok, Pasja groblja, Stara Gradiška..). Zato kod nas nije bilo pravih intelektualaca, pa je vladajuća kasta na čelu sa kvazi intelektualcima mogla da se


214

opredjeli za veliko ćutanje, a zločini su se potiskivali i tajili, što je također bilo u službi Vatikana i križarskog rata kao i gubitak kajanja. Sve to je predstavljalo veliku opasnost sa nesagledivim posljedicama od kojih je najgora bila ona koja je dovela do ponavljanja zločina.

Zato se i desila 1991!

Za vrijemme tog rigidnog i licemjernog komunističkog režima, nisu neistomišljenici „prevaspitavani“ samo na Golom otoku i drugim zatvorima, već su tome naročito bili izvrgnuti oni malobrojni preživjeli intelektualci. Njima je bilo najgore jer su se morali odreći sveg svog dosadašnjeg znanja i intelektualnih vrlina istraživanja i logičkog zaključivanja. Tako je tim komunističkim pritiscima podlegao i historičar Fedor Maočanin koji nije imao snage ( kao i većina drugih) da se odupre zahtjevima, pretnjama, podmuklim pritiscima frankovaca, sada komunista ( jedan od njih je bio i Bakarić). Tako je prvi veći ustupak Maočanin napravio kada je prihvatio tezu o vlaškom porijeklu Srba u Hrvatskoj, misleći pri tom o Vlasima ne kao o socijalnoj kategoriji, već kao o etnikumu, što se od njega zahtjevalo, s obzirom da je to bilo neophodno hrvatskim povjesničarima da bi mogli iskonstruisati lažnu historiju Hrvata. Komunisti su falsifikovali i zataškavali historiju. Nisu dozvoljavali historičarima da ispravno pročitaju ni Konstantina Porfirogeneta, a još manje Ljetopis Popa Dukljanina.

Neki filozofi i sociolozi su bučno zahtjevali ispravke u cjelokupnom političkom životu


215

osporavajući svaku vrednost i budućnost dogmatsko-religioznom poimanju marksizma, ali sve je bilo uzalud jer je Broz već u tome bio zaglibio. Brozov režim je u svijest svakog intelektualca nastojao da ugradi mehanizam razaranja ličnosti i stvaranje dvostrukog morala. Nisu imali šanse da odole onom nepogrešivom partijskom mehanizmu koji rentgenizira ljude, apotekarski tačno mjeri njihovu lojalnost, zanemaruje pitanje iskrenosti, osluškuje podaničku poslušnost i procjenjuje stepen upotrebljivosti za ropsko služenje režimu. Na stradanju profesora Viktora Novaka, Zagorca integralnog jugoslovenstva koje nikad nije iznevjerio, vidi se do kojeg je stepena došlo njegovanje društvene laži i hipokroizije.

Nesklon autocenzuri i popuštanju pritiscima,

historičar umjetnosti kasnije akademik Dejan Medaković je u to vrijeme napisao članak pod nazivom „ Srpska umetnost u Severnoj Dalmaciji“, gdje je u uvodu napisao da su Srbi starosedeoci u Severnoj Dalmaciji, što je u Povjesnom društvu Hrvatske izazvalo pravu buru protesta, jer je dovelo u pitanje sve njihove dotadašnje kvaziistorijske konstrukcije! Naime, oni su kao naučnici bili duboko svjesni činjenice da Srbi nisu došljaci, bjegunci, beskućnici koji su na hrvatsko tle došli povlačeći se pred turskom osvetom, već da su na tom tlu starosedeoci, na nekim mjestima čak sa dužim stažom od Hrvata, a to se moralo po svaku cijenu sakriti, da se ne bi naškodilo tisućljetnim križarskim planovima Vatikana. Zato je privremeno obuzdavan nacionalizam. Međutim,


216

potisnuto nacionalno osjećanje proizvodi nacional-šovinizam!. Svako potiskivanje prije ili posle vodi u bolest. Znači-komunisti su na taj način razboljeli sve narode ex Yu!

Boljševici! Koja li je to bagra! Odakle im

hrabrost da se u vlastitoj zemlji liše tolikog broja svojih velikana i to u svim oblastima nauke i kulture? Nevjerovatna je ta mahnita samouvjerenost boljševika da se i bez tih i takvih ljudi može ući u svjetsku trku na svim društvenim planovima, kao da već raspolažu sa gotovim rezervnim ljudima za ta upražnjen mjesta. Pa onda to razaranje pravoslavlja, to njihovo divljačko, osvetničko čupanje iz dubina ruske duše. Prosto je nevjerovatno da su boljševici bili kadri da kod Rusa razore ono što su stvarali vijekovi, što je izdržalo i provale Tatara i davalo snagu tom narodu da pobijedi. Svijet od Džingis kana nije doživio tako nešto strašno kao Rusi od boljševika. Pa zar i to nije vatikanski križarski rat ? A oni su Brozu bili uzor i inspiracija! Otuda Pasja groblje, Goli otok, Sremski front i druga stratišta onih intelektualaca i mladih koji su preživjeli II svjetski rat... Sve su to bili naši „gulazi“…

Zato su mnogi preživjeli intelektualci bili prisiljeni da se povluku iz društenog života, jer je to bio jedini izlaz da čovjek ne pristane da postane dvostruka ličnost i time sahrani svoju vlastitu ličnost ili da izgube glavu.

Vladimir Bakarić ( Kupferstein-Hazar),

Brozova desna ruka, je također okrutni križar koji se beskurpulozno zalagao da “riješi” srpsko pitanje u


217

Hrvatskoj tako što će i materijalno i moralno skrajnuti područja u kojima su Srbi bili većina, kako bi se oni od tamo iseljavali, a prethodno obezglavili, u čemu je imao ogromnog uspjeha, a sve uz znanje i blagoslov Broza. Time je pripremio teren za Tuđmana ( Deutschman-Hazar) i omogućio mu da on Srbima zada posljednji udarac! Nakon što su bili obezglavljeni, potpuno odvojeni od matice iako su živjeli navodno u istoj državi, započelo je podmuklo, sistematsko slabljenje i etničko čišćenje Srba iz Hrvatske, uništavanjem njihovih vjerskih objekata, zapuštanje krajeva u kojima su oni bili većina, da bi negdje osamdesetih godina o tome u svojoj knjizi „ODGOVORI“ hrabro progovorio Vuk Drašković, zbog čega je trpio stravičan teror i progon od strane komunista. Nažalost, sve što je napisao u toj knjizi pokazalo se istinitim i srpsko pitanje u Hrvatskoj je uspješno okončao Tuđman. Tako je križarski rat na teritoriji današnje Hrvatske završen, ali na ostatku Balkana još uvijek nije. Vatikan mora i dalje uvijek biti „dežuran“, a dok čeka neku novu priliku rovari gdje god i kad god može, a sve u okviru svojih „tisućljetnih“ planova prodiranja na istok, bez obzira na to što se u Beogradu još uvijek čuvaju originalne srpske tapije i privilegije koje su Srbi dobili od austrijskih i bizantskih careva.Tu je sadržana i cijela historija tragičnih seoba Srba, napuštanje Kosmeta, gubitak njihove istorijske otadžbine. Sve te diplome natopljene su srpskom krvlju, bezbrojnim žrtvama našeg roda za odbranu kršćanske civilizacije. Iz njih se može iščitati i kako je često bila vjerolomna ta carska reč, njihova namjera da ih pounijati čime su se otvoreno


218

predstavili kao vatikanski križari, baš kao i mnogo kasnije ustaše koje su porušile skoro sve pravoslavne crkve u Lici, a i Bakarić i Krleža ( pritajeni frankovci ) koji nisu dozvolili da se poslije rata obnove ni porušene ni oštećene crkve i manastiri širom Hrvatske, već su ih ostavili da ih pojede zub vremena, kao što je radila i turska carevina! Hrvatska politička vrhuška uz podršku Broza nije dozvolila niti Republici Srbiji da materijalno pomogne u obnovi srpskih svetinja na teritoriji Hrvatske, među kojima je najtragičnija sudbina manastira Pakre kojeg zbog tih ujudurmi više i nema, kao i drugih manjih. Srbi iz Hrvatske nisu smjeli ni u kom pogledu da u Republici Srbiji vide nekog svog zaštitnika, i mada u istoj državi, bili su potpuno odsječeni od svoje matice, čak mnogo gore nego u Turskoj carevini! Sve je to morao biti u službi lažnog rituala kovanja još lažnijeg bratstva i jedinstva, koje je svoje pravo lice pokazalo 1991. Također se kontinuirano radilo na minimiziranju i zataškavanju ustaških zločina nad Srbima: primjer rušenja logora Jasenovac i podizanje bezličnog „cvijeta“ na tom stratištu koji ninašta ne asocira, zabetoniravanje hercegovačkih jama ( da se ne mogu prebrojati srpske žrtve), uklanjanje tragova logora u Novom Sadu i drugdje, a na sva druga srpska stratišta stavljali su se bezlični natpisi: ŽRTVE FAŠIZMA, itd., sve sa ciljem da se ona laž o „kamionu ustaša“ koji su navodno pristigli iz dijaspore i pobili milion pravoslavaca ( „šizmatika“) učini što vjerodostojnijom! Ta priča bi bila smiješna da nije imala toliko monstruozan završetak! Ovo je bio uvod u konačno rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj. Sve je to križarski rat


219

u kontinuitetu, kome se Srbi nisu uspjeli adekvatno suprotstaviti, i sve je to i urađeno da bi se stalno tinjajući križarski rat održao, da bi izostalo kajanje počinilaca zločina i onemogućilo da se u sopstvenom narodu preispita njegova savjest i identifikuju te negativne snage tj. stvarni krivac za sve to zlo, koji ga opet i stalno zloupotrebljava da za njega obavljaju te gnusne i prljave radnje, navlačeći uvijek i ponovo ljagu na njegovo ime.

A što se tiče rimokatoličke crkve nakon II

svjetskog rata, ona je, kako kaže akademik Medaković, ponovo upotrijebila mnogo puta oprobani metod: Kao kompromitovana u ratu, ona će se za početak pritajiti. Nakon toga, kako sjećanja na njeno zlodjelo budu blijedila, ona će u prvi plan izbaciti svoju navodnu bezazlenost, i odricanje od nasilja, a zatim će ponuditi svoju pomoć u liječenju ratnih rana sa maskom milostivog Samarićnina i bit će veoma uvređena ako joj netko pomene njena zlodjela iz rata.. A tako zabašurena, i dalje će ostati pri svom stavu da svaki loklni svećenik može obaviti oprost grijehova svakom rimokatoliku i na taj način mu omogućiti da čini nove i nove, isto tako strašne ili još gore zločine, a sve u službi kontinualnog križarskog rata.

U tome je glavna razlika između rimokatoličanstva i pravoslavlja. Katoličko komuniciranje sa bogom počiva na veoma pragmatičnom osnovu, za razliku od pravoslavnog. Pravoslavni nisu kadri da tako bestidno varaju boga! Još je jedan razlog veoma bitan. Vatikanski Hristov namjesnik je ognjem i mačem širio


220

rimokatoličku vjeru, pa su se zbog toga vjekovima prema Rimu slivala jedna sasvim jasno označena materijalna i duhovna snaga, a taj proces teče i danas, samo se to radi na drugačiji način.

Križarski ratovi 1991. Da su ovi ratovi uistinu bili prevashodno

križarski, ne treba sumnjati. Dovoljno je samo pogledati „rezultate „ tih ratova na terenu: treba vidjeti tko je i otkuda PROTJERAN, pa će odmah biti jasno i tko je bio agresor, tko je vršio genocid, a tko se pokušavao ( bezuspješno) odbraniti!

Zato se sa pravom može ustvrditi: I ovaj rat 1991. je imao dominantno križarske karakteristike, što se vidi po svim relevantnim pokazateljima, a naročito po rezultatima rata na terenu. Sa područja Hrvatske je protjerano preko 500 000 autohtonih Srba ( slično je i sa Kosmetom), a Vatkan je bio u to sve upleten „preko guše“! A i danas radi na očuvanja tog „statusa quo“, i to vrlo uspješno, bez obzira na navodno važenje svih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima! Vatikan je toliko moćan da je u stanju i da suspenduje sve dokumente međunarodnog prava kad su u pitanju Srbi, „šizmatici“! Zar nije i to križarski rat – ali drugim sredstvima?

I za ovaj posljednji rat na prostorima ex YU

najveće zasluge ima upravo tadašnji papa ( Ivan Pavao II-Wojtila), kao inicijator i bezrezervna podrška u razbijanja Jugoslavije i u vršenju zločina koji su tada počinjeni u koje spada i njegov poziv za


221

bombardovanje Srbije. I ovdje je glavni cilj bio satanizcija i uništenje Srba kao pravoslavaca-„šizmatika“, te proširenje teritorije pod kontrolom Vatikana za bar još jedan korak na Istok. Pri tom su muslimani korišteni kao udarna pesnica ( umjesto nekadašnjih križara u plaštovima sa križom!), da bi se sačuvali životi ovdašnjih katolika stečenih kroz stololjetna prisilna konvertovanja, koliko god je to moguće. Muslimani su zahvaljujući svojoj megalomaniji u nadi da će poislamiti katolike a pobiti Srbe i dobiti cijelu BH za sebe, što je bila utopija bez presedana, teško stradali. Pa zar oni baš ništa ne znaju o vatikanskoj “kuhinji”? Njihovo stradanje je na jedan objektivan način prokomentarisao BH političar Krešimir Zubak (katolik) koji je rekao: “ Mogli smo i mi tako postradati kao muslimani da smo si zadali nerealne ciljeve i bili uporni u tome da ih ostvarimo”. A to su zaista bili i monstruozni i nerealni ciljevi, od kojih neki od BH političara još uvijek nikako ne odustaju....

Međutim, nisu ni katolici bili pošteđeni užasnih posljedica svog učestovanja u križarskom ratu. Oni su najprije morali biti obmanjeni da im je domovinu napao agresor (!??), a zatim intenzivno drogirani da bi u tu laž mogli vjerovati toliko dugo dok ne pobiju ili ne protjeraju za vatikanski račun sve one stanovnike svoje domovine koji još nisu prešli na katoličanstvo! Danas plaćaju skupu cijenu za to bolujući od PTSP-a i ubijajući se, jer je tret koji nose u svojoj psihi ( kog su postali svjesni tek nakon narkotičke detoksifikacije) pregolem, a sve im je više i više jasno da taj rat niti je bio domovinski niti je


222

bio njima potreban! Oni su samo, kao i njihovi preci, zloupotrebljeni za daljnje realizovanje vatikanskih prozelitskih ciljeva..

To sve potvrđuje tvrdnju da križarski ratovi

neprestano traju i da samo mijenjaju formu, tj. prilagođuju se trenutnim situacijama u politici i na terenu, dok im je cilj uvijek onaj isti, zacrtan prije gotovo 1000 godina. Poslije svakog takvog rata „šizmatika“ je sve manje, a oblast pod kontrolom Vatkana je sve veća. To ne vidi samo onaj tko neće da vidi. Dokazi i objašnjenja za to se mogu naći u ogromnim količinama dokumentirane litetrature, koju izgleda gotovo nitko ne čita, pa ni naši historičari, kojima je već odavno tačno određeno u kojim „koordinatama“ smiju da se kreću....

IV Jevreji i lažno predstavljanje “ Istina koja ljude čini slobodnim najvećim

dijelom je istina koju radije ne bi čuli”

Herbert Agar

Upravo to se dešava. Na svjetlo dana zadnjih godina izlazi istina o stvarnom porijeklu današnjih Jevreja. Bila je to stoljećima najbolje čuvana historijska tajna sa ciljem da bi se sa jednom grupom stanovništva okupljenog oko jevrejskih svetih


223

knjiga moglo manipulisati na razne načine. Dakako da se upravo to događa: uvijek se ističe ono što želite da ljudi vjeruju, a zataškava se ono što ne želite da znaju. To je stari oprobani manipulatorski recept koji nije korišten samo u slučaju jevrejstva!

Kestler, jevrej iz Budimpešte ( ali i mnogi drugi historičari) piše da njihovi preci nisu došli iz porječja Jordana nego iz porječja Volge, ne iz Kanaana nego sa Kavkaza, te da su oni genetski bliži hunskom, turskim i mađarskim plemenima negoli potomstvu Abrahama, Izaka i Jakova! U tom slučaju pojam antisemitizma postje besmislen, jer 90% današnjih jevreja su hazarskog porijekla, što sve više postaje poznato kako iz prošlosti izranja ta dugo i dobro čuvana tajna. Oni govore jidiš, koji je neka vrsta germanskog jezika, a ne hebrejski. Porijeklo i povijest Hazara i njihova povezanost sa porijeklom i ranom poviješću takozvanih ili samoprozvanih Jevreja (Židova) u Istočnoj Evropi je jedna od najbolje i najdulje čuvanih povjesnih tajni ( u čemu su pomagale religije kršćanstvo i judaizam), sve do posljednjih nekoliko godina, kad je ta tajna počela na sve strane da „pušta vodu“. Kestler tvrdi da ljudi širom svijeta koji sebe smatraju Židovima imaju više genetske srodnosti sa domicilnim i susjednim stanovništvom nego među sobom. Antropometrička mjerenja židovskih skupina to neosporno dokazuju. Zataškavanje ovih činjenica koristi se za manipulacije.

Dakle, na jednoj podmetnutoj povjesnoj tvrdnji

da taj narod potječe iz Izraela, te da im je Bog obećao zemlju, bogataška obitelj Rotschild (


224

Aškenazi/Hazari) je orkestrirala preuzimanje Palestine i stvaranje države Izrael, što je tada tamo zapalilo rat i nasilje koje se ne stišava već 60 godina! Pitate se koja je bila svrha stvaranja države Izrael? Trebalo je tamo stvoriti odskočnu dasku i sigurno zaleđe za daljnje osvajanje arapskih izvora nafte!

Moćna cionistička propagandistička mašinerija je uvjerila američki narod da su svi današnji jevreji jedan narod (i to božji !), a to je laž! Današnji jevreji su različitog porijekla, a tek jedva 10 %ima nešto jevrejskih gena a to su Sefardi, koji su krvno povezani sa Arapima, a ono što ih dijeli je religija! Ostali su Hazari, tursko-mongolsko-hunsko pleme koje je prihvatilo judaizam negdje u 8/9 stoljeću, što znači da nisu Jevreji po krvi. A upravo Aškenasko vodstvo- tj. ljudi koji nisu Židovi po krvi i nemaju povijesne veze sa zemljom Izrael- preuzelo je Palestinu i iz nje su protjerali do sada preko 1.000 000 Arapa, a sve na temelju jedne beskrupulozne historijske izmišljotine ( podvale).

Da rezimiramo: današnji Židovi nemaju

zajedničku kulturnu tradiciju, jedva da imaju neke obrasce ponašanja koji su dio socijalne baštine i iz religije, koju većina ne prakticira ili u nju i ne vjeruje, ali im ona unatoč tomu daje pseudo-nacionalni status, koji može da djeluje kao snažan emocionalni okidač kadgod to manipulatorima ustreba!

Zato aškenaski “lideri” ne brinu za položaj svog naroda ništa više negoli Buš brine za Amerikance. Oni slijede taj svoj interesni plan, a svi ljudi, bez obzira na njihovu rasu ili neku drugu etiketu ( pseudo-naciju, religiju), tek su stočna hrana


225

koju će iskoristiti i zloupotrijebiti za sprovođenje tog plana.

Sad nam preostaje da se zapitamo: Kako je moguće da Aškenazi iz područja današnje južne Rusije, koji su se preobratili u jevreje i koji nemaju nikakve genetske ni povjesne veze sa zemljom Izrael doista mogu biti smatrani Židovima u smislu kako to oni zahtjevaju? Kako je to moguće? Smatra li se Nijemca ili Rusa, ako se preobrati i postane vjernik Anglikanske crkve, Englezom? Naravno da ne. A ako se preobrati u rimokatolika u okviru Crkve u Hrvata? Nažalost da! Upravo tako su nastajali današnji Hrvati!

Ovakva ujudurmma zasnovana na historijskim

falsifikatima i nečijem uskosopstveničkom interesu napravila je klanicu na Bliskom istoku i počela je tu klanicu da širi na sve preostale zemlje iz tog regiona. Slična situacija je i na Balkanu, mada tu nije u pitanju nafta već druga prirodna bogatstva i uvijek prisutni prozelitski i ekspanzionistički interesi Vatikana, koji se također poslužio sličnom metodologijom kao i aškenaska elita, kojoj inače služi. Zato Balkanom teče krv rijekama već najmanje 1000 godina, a dobio je i vrlo nepopularan atribut „bureta baruta“. Eto što sve može da uradi beskurpulozno krivotvorenje i zlopupotrebljavanje historije! A anologija između lažnih Hrvata i lažnih Jevreja je potpuna i bode oči ( zamijenite samo boldirane i podvučene riječi u prethodnom tekstu sa riječima koje su u vezi hrvatstva, rimokatoličke vjere i sl.) Ne vidi je samo onaj tko baš nikako neće da je vidi!


226

V Nikad jedno zlo ne dolazi samo Zbog neprekidnog križarskog rata protiv

preostalih Srba koji im je ugrozio i sam opstanak ponekad se čuje i tvrdnja da se o Srbe najviše ogriješio Sv. Sava zato što im nije dozvolio da priđu rimokatolicizmu, čime bi izbjegli sudbinu vječnih šizmatika, a time i ponavljajućih i kontinualnih križarskih ratova i genocida nad njima sve do potpunog istrebljenja. Možda bi taj zaključak mogao da se prihvati, kad ne bi vrijedila ona narodna: „Jedno zlo nikad ne dolazi samo!“

Naime, ne koristi samo Vatikan svaku nesreću koja zadesi Srbe da bi izvukao neku korist za svoj prozelitske planove. On redovito u tom prljavom poslu nađe partnere ( ili zamjenu!) koji imaju svoje vlastite računice. Trenutno ( mada ne samo trenutno!) su to Hazari i uspostavljanje njihovog „svjetskog poretka“. I opet su se JEDINI Srbi tome usprotivili! Zato obavezno treba pročitati „KRALJEVSTVO HAZARA I i II“ autora Dejana Lučića. Kad to pročitate osjećat ćete se kao da stojite na brdu i vidite što se dešava u svim „dolinama“ naokolo . Hazari, lažni Jevreji ( tj.tursko-mongolsko pleme koje je u IX stoljeću prihvatilo judaizam) slijepi sljedbenici jevrejskog TALMUDA, strahovito mrze Rusiju jer je smatraju krivcem za propast njihovog srednjevjekovnog carstva- Hazarije, koje se nalazilo između Crnog i Kaspijskog mora ( vidi „Kraljevstvo Hazara I dio). Zbog toga nastoje Rusiju da unište ( pobili im carsku porodicu i naturili im komunizam koji im je odnio


227

više od 27 miliona građana, među kojima je bio ogroman broj intelektualaca). S obzirom da potpuno uništenje Rusije nije nimalo lak zadatak, oni to provode planski kroz stoljeća. U tom cilju su razorili i korpus srpskog naroda, vježbajući na njemu završni udarac Rusima. Zato se u međunarodnoj politici ( kojom upravljaju Hazari) za Srbe konstantno primjenjuju drugačiji aršini nego za ostale, zato samo Srbi nemaju pravo na objedinjavanje svojih teritorija i svog stanovništva, zato se samo Srbi protjeruju sa svojih etničkih prostora, zato se samo Srbima oduzima teritorij i pravo na opstanak, zato se samo Srbi bombarduju jer su se branili, i zbog čega se samo njihovom rukovodstvu sudi u Hagu itd, itd. Pri tom su Hazari ispoljili visok stepen lukavstva, pa najčešće poturaju drugima da te prljave poslove obavljaju za njih, te tako prinose tuđe žrtve svom boljem sutra. Doduše, ne štede oni ni svoje sunarodnike, s obzirom da ovu hazarsku „elitu“ sačinjava samo oko 12 000 osoba koje provode taj morbidnih plan ovladavanja svijetom, to oni ne štede ni onih svojih 15 miliona jevreja ( ne Jevreja!). Tako su režirali i holokaust da bi od njega mogli napraviti političko oružje za kontrolu Zapada i uspjeli u tome! Stradale u holokaustu makar „oplakuju“ za razliku od drugih žrtava svog morbidnog plana, koje olako proglašavaju kolateralnom štetom i zaboravljaju. Dovođenje u sumnju ičega u vezi sa holokaustom kažnjava se- robijom! Zamislite se, kakva i kolika je to politička sila koja cijelom „slobodnom“ Zapadu nameće zakon o zabrani analiziranja nekog historijskog događaja.!? To pokušavaju i sa


228

Srebrenicom! Zar to ne liči na onaj verbalni delikt vezan za navodno “vređanje” lika i djela autoritarnog Josipa Broza?

I ustašku ideologiju stvorio je Hazar iz Odese Josip Frank koji je došao u Zagreb, a uz pomoć Vatikana i britanske vlasti instalirani su Pavelić i Artuković da pobiju milion Srba! Jeste da je stradalo i oko 4000 jevreja, ali oni su bili žrtvovani kao maska i tako bili kolateralna šteta! Poslije njih su na scenu stupili Hazari: Broz ( Vajs), Bakarić ( Kupferstein), Moša Pijade i na kraju Tuđman ( Deuthhman), svi uz podršku Zapada u čije vlade i dinastije su se odavno infiltrirali Hazari i koji njima upravljaju kao lutkama na koncu! Dakle, opetovani genocidi nad Srbima se smišljaju na Zapadu, inicirani i podržavani od strane Hazara ( lord Rasel, Hari Truman, Franklin Ruzvelt, Averal Hariman, Robert Opehajmer, Dvajt Ajzenhauer, Ričard Nikson, Eli Vizel, Kol Hitler, Holbruk, Lenjin, Staljin, Kozirjev, Jelcin itd, itd...). Oni drugi, koji nisu bili Hazari, bili su njihove „lutke na koncu“ ( Ronald Regan, Bil Klinton, Džordž Buš, Margaret Tačer, Bler itd). Oni koji nisu bili dovoljno poslušni, ubijeni su- primjer Džon Kenedi koji je ubijen od strane Hazara Li Osvalda, a i njega je ubio Džrek Rubi, također Hazar, da se ne bi otkrila prava pozadina zločina.

Pitate se što je u to vrijeme bilo sa „našim“ političarima? Pa ništa, oni su bili NJIHOVI političari, prethodno zavrbovani, kupljeni... Baš kao i sada. Oni koji se nisu dali zavrbovati, završili su u Hagu. Haški sud ima zadatak da uništiti obrambeni mehanizam Srba, što je više nego očigledno, s obzirom da se tamo sudi onima koji su branili


229

svoj narod od hazarskog imperijalizma i povampirenog križarskog rata ! Čitav Zapad i UN žive i rade pod idejom i moralnom i političkom diktaturam Hazara (i Vatikana) gdje je novac osnov svega!. A Hazari kontrolišu novac, oni su politički lideri i ideolozi novog svjetskog poretka, oni sačinjavaju većinu u oba doma prlamenta SADa.. Oni su se infiltrirali ( rođačkim vezama i novcem) čak i u britanski dom lordova, a i kraljica im je veoma „odana“, zbog čega bi se Velika Britanija komotno mogla zvati Novom Hazarijom. Isto je i u SAD-u. Treba pročitati PROTOKOLE SIONSKIH MUDRACA, koji su u stvari samo IZVOD iz TALMUDA, „svete“ knjige jevreja ( koja je najgori rasistički tekst), koja im, prema Dostojevskom, daje sljedeće smjernice:

„ Odijelite se od svih naroda, izgradite svoju osobenost, i znajte da ćete otada biti jedini u Boga!. Ostale uništite ili pretvorite u svoje robove ili ih eksploatišite. Vjerujte u pobjedu nad cijelim svijetom; vjeruj da će ti se svi pokoriti. Gnušaj se svih i niskim se ne druži. I ako izgubiš zemlju svoju i političku ličnost svoju, ako budeš rasijan po cijeloj zemlji i među sve narode, svejedno- vjeruj u ono što ti je obećano, jednom za uvijek, vjeruj da će se tako zbiti, a međutim živi, gnušaj se, ujedinjuj se, eksploatiši i čekaj i čekaj...“

Dostojevski dalje kaže: „Kao posljedica ovih talmudskih instrukcija,

jevreji vole biti tamo gdje je narod još neuk, nekulturan, potišten ili ekonomski slabo razvijen- tu im je potaman. A onda, umjesto da svojim uticajem podižu stupanj obrazovanja, pojačavaju znanje,


230

stvore ekonomsku sposobnodt kod tih jadnika- naprotiv, ma gdje god da se jevreji nastane, tamo se još više ponižava i kvari narod, još više strada čovječanstvo, još niže pada stupanj obrazovanja, još se odvratnije širi bezizlazno nečovječna siromaština, a sa njom i očajanje.“

Talmud, koji se razvio iz Mojsijeve vjere, ne propovijeda moral kao ta vjera, već naprotiv- nemoral koji je ozakonio. U Talmudu, između ostalog piše: ljubite se, pomažite se, ali varajte, mrzite i ubijajte sve one koji nisu vaše vjere, lažno svjedočite protiv njih ( zbog čega su neke srednjevjekovne države uskratile jevrejima pravo svjedočenja na sudu), što više liči na statut neke razbojničke skupine negoli na svetu knjigu! Međutim, neki jevreji već najmanje 2000. godina pilje u tu knjigu i crpe ideje iz nje. Zbog takvog njihovog ponašanja često su bili protjerivani iz mnogih država ( čak iz 79 u periodu od 250. do 1948.god.), a danas se nastoji ubijediti svijet da je to protjerivanje bilo zbog vjerske mržnje, što nije tačno!

Sad se opravdano nameće pitanje: Da nisu to bili razlozi što su jevreji kroz čitavu svoju historiju bili proterivani odsvakud gdje bi se bili duže zadržali? Da nije to razlog, a ne vjerska netrpeljivost, kao što Hazari pokušavaju da predstave svijetu i u toj namjeri mašu sa pojmom antisemitizam, koji je ovdje posve neumjesan, jer Hazari ( 90% onih koji sebe danas smatraju jevrejima ili Jevrejima)- nisu semiti! Dakle, Jevreji kao narod su politička kategorija ( ne etnička!), više nego i religijska, jer su vođeni TALMUDOM, koji se nikako ne bi mogao


231

nazvati svetom knjigom, a čak 90 % su etnički Hazari ( potomci turskog plemena), doduše izmješani sa svim i svakim pa čak i sa evropskim plemićkim porodicama! Zbog toga se ne može govoriti o Jevrejima kao etnicitetu., pa je otuda antisemitizam pojam koji s njima nema nikakve veze. Pod političkom kategorijom ( narodom) se podrazumijeva politička interesna grupa koja želi da sprovodi hegemoniju nad drugim narodima koji nisu uključeni u ovaj projekt kao akteri, već kao objekt. Da bi ovaj posao bio obavljen, stvorena je zavjera koja svoju metodologiju crpe iz Talmuda. Upravo zbog toga su ljudi koji se predstavljaju kao Jevreji bili proganjani kao ekonomski okupatori, a ne kao narod druge vjere! Prvi su to uočili egipatski faraoni, a i Bog je ( izgleda!?) intervenisao već nekoliko puta ( potop, Sodom i Gomora...)!

VI Porijeklo balkanskog stanovništva Da bi što bolje shvatili vatikansko

zamešeteljstvo na Balkanu, potrebno je ovdje iznijeti bar dio današnjih prihvaćenih naučnih saznanja iz antropografije, antropologije, demografije, etnologije i sličnih naučnih disciplina koje će upoređivanjem objektivne i falsifikovane historije i antropogeografije osvijetliti porijeklo današnjeg balkanskog stanovništva ( bar onoliko koliko je u ovom trenutku moguće) o čemu smo trebali učiti još iz svojih osnovnoškolskih ili bar u srednješkolskih udžbenika, da nam je to križar Broz dozvolio. Ali nije, jer bi to osujetilo izvršavanje njegove vatikanske


232

zadaće. Zato nam je izmislio pričicu o Južnim Slavenima koja nema baš nikakve veze sa stvarnom hitorijom. Naime, tu “pričicu” ne podupiru niti stvarni historijski dokazi niti najnoviji nalazi genetike. I ovi podaci koji će ovdje biti izneseni, nisu neka “konačna” istina, ali su zasigurno bliži istini nego sve one laži koje su nam naturali Broz, Vatikan, Hazari i slični mešetari.

Genetika je svuda prisutna u prirodi. Ona važi za kruške, jabuke, životinje- ali i za ljude. Mi smo našim rođenjem donijeli na ovaj svet čitav jedan neponovljiv genetski program. Zato je važno tko su bili naši preci. U drugim narodima, gdje potomci umiru u krevetima svojih predaka, ne gubi se tako lako svijest i sjećanje o svojim precima kao kod nas gdje se ljudi jedva sjećaju dvije, najviše 3 generacije unazad.

Danas je već posve jasno, zahvaljujući trudu mnogih naučnika i istraživača, da je izvor problema našeg balkanskog stanovništva u nama samima, te to moramo početi da rješavmo sami sa sobom, a ne da se i dalje pravdamo usudom, zavjerama izvana i sličnim, mada i toga ima i to u izobilju, čemu se nažalost uopće ne odupiremo! Takvi upravo koriste svaki poremaćaj koji se desi u našem društvu ili državi da bi se upleli i ostvarili neke svoje ciljeve. Tu je naročito efikasan Vatikan koji za tu prljavu rabotu uvijek nađe partnere u Austriji, Mađarskoj, Mletcima, Nijemcima, Bugarima, Šiptarima, Albancima, „Hrvatima“ , a u najnovije vrijeme u Hazarima i Haškom tribunalu! Da, Vatikan je u svoja „križarska kola“ upregao i Haški tribunal! Kako inače objasniti odnos broja i


233

nesrazmjernost veličine presuda nad Srbima ( „šizmaticima“!) i drugima ( saveznicima Vatikana!). A da je Vatikan upetljan u sve ratove na Balkanu, u to nema sumnje. Mnoge je i inicirao! Sjetimo se samo njegove uloge pri rastiranju Jugoslavije gdje se prvi oglasio, pa poziva za bombardovanje (!! „mirotvirac“ papa!?) Srbije, pa njegove uloge u I svjetskom ratu, pa u II svjetskom ratu, a da ne spominjemo sve one javno deklarisane križarske ratove ( historija bilježi 14) na bogumile i pravoslavce na Balkanu!

Čovjek je, za razliku od životinje, odgovoran za svoje postupke, jer ima razum, savjest i volju koji ga čine odgovornim u smislu sopstvenog mišljenja i odlučivanja. Zato je ono najgore što se može učiniti čovjeku- oduzeti mu ličnu odgovornost za njegovo mišljenje i postupanje, čime ga se svodi na nivo životinje! A upravo to je rađeno u kontinuitetu za 50 godina trajanja real-socijalizma! Nažalost, u našoj populaciji većina stanovništva i dalje (dobrovoljno) pristaje na to, sve do današnjih dana! Dapače, stiče se utisak da im čak i odgovara da netko drugi misli i odlučuje umjesto njih, pa makar to bilo pogrešno i na njihovu štetu! Tako je realizovana kontrola uma nad našim stanovništvom, pa se više i ne može reći da smo stanovništvo, već- stado!

Tko smo mi zapravo? Naš čovjek se ponosi

svojim srpskim, hrvatskim, slovenskim porijeklom, a nikad se nije ozbiljno zapitao zašto se mi toliko razlikujemo od izrazitih Slavena: Rusa, Čeha, Slovaka i Poljaka i po pigmentu i po karakteru?


234

Doduše, historijski izvori opisuju Slavene ranog srednjeg vijeka ( koji su bili samo jedan mali segment ukupnog stanovništva) na Balkanu kao tipične predstavnike nordijskog rasnog tipa, ali se od tada do danas štošta izdešavalo na Balkanu što je dovelo do toga da se prosječan izgled pripadnika naše današnje populacije ne bi više mogao podvesti pod ovu rasu, s obzirom na svoje današnje karakteristike, a veliko je pitanje da li se ikad i mogao. To jest, vjerovatnija je hipoteza da je slavenstvo samo jedna ( relativno mala) genetska komponenta u sveukupnoj genetici stanovništva ovih naših prostora.

Pojam rase.Obično se misli da su ljudske rase

bijela, crna, žuta i eventualno crvena! Međutim, nauka pod rasama smatra sasvim nešto drugo, dok su ova obilježja koja se odnose na boju kože više vezana za klimatske uslove u kojima je čovjek živio. Dakle, antropološko lice današnje Evrope i susjednih dijelova Azije je:

-svjetlo obojeni rasni tipovi sjeverne evropske nizije ( nordidi , istočno-evropidi);

-tamnije obojene rase okrugle kratke lobanje ( alpinci, dinarci, armenidi, turanidi);

-crnokose dugoglavci južnog pojasa ( mediteranci, orijentalidi).

Bez obzira na sva mješanja, jasno je da su rase

uglavnom vezane za izvjesne geografske i klimatske pojase. Shodno tome, evropsko stanovništvo je kombinacija ovih rasa: nordijske, mediteranske, alpiske, istočnoevropidne ( baltičke) i dinarske.


235

Ali, oni su se izmiješali i sa orijentalidima, turanidima, mongolidima i dr., tako da se antropolozi često ne slažu u pogledu određivanja glavne rase ili podrase.

Glavne osobine ovih rasa su: 1. NORDIJCI: stas visok i vitak oko 175

cm, ramena široka, noge dugačke, lobanja dugačka sa strane spljoštena, potiljak izbočen, lice dugoljasto, crte oštre, vilice izrazite, usta uska, uvo maleno. Obrve ravne, nos uzak, oči svetle, srednje veličine, koža tanka i blijeda sa providnim venama, kosa plava ili crvenkasta, tanka, glatka i mekana

2. MEDITERANCI: maleni 161m, sitnije strukture, uzanog lica i zadebljalih usnica, Čelo okruglasto i onisko, obrve u visokom luku, nos uzak, ravan ili povijen, kod nosnica zadebljao, oči tamno smeđe i velike, koža tamnija i neprozirna, kosa tamnosmeđa ili crna, katkad kovrčasta.

3. ALPIDI: onižeg rasta 1.63, kratkih nogu, skloni debljanju, vrat obao, prsti kratki, lobanja okrugla, vilica široka, brada obla, često dvostruka i neistaknuta, zubi nezbijeni ( za razliku od drugih evr. rasa), lice široko, okruglo, kesice pod očima i naslage sala, usta povelika, uši odskaču od glave, nos kratak, tup i spljošten, čelo široko i oblo, oči smeđe, malene i pliće smještene nego kod drugih evropskih rasa, koža žućkasta ili smeđa, bore se rano javljaju, kosa tamna, debela i kruta, opšti utisak mongoloidnosti.

4. ISTOČNO-BALTIČKA rasa: srednji ili omanji rast 1.64, široka ramena, snažan kostur, krupni i mišićavi, vrat širok i kratak, ruke i prsti


236

kratki, lobanja velika kratka i ćoškasta, donja vilica široka, lice široko ispljošteno, bez izrazitih crta, usta velika, uho veliko i pritisnutouz glavu, nos debeo spljošten i širok, obrve visoke, oči sitne, malo ukoso položene, koža malo žućkasta, kosa vrlo svetla, brada slabo raste. I ova rasa ima nešto mongoloidno, iako je svjetlije kompleksije.

5. DINARCI: stas visok i vitak, 1.74 do 1.78., kosti jake, mišići razvijeni, ruke i noge dugačke, vrat dugačak i snažan, lobanja kratka, često na potiljku ravna kao odsječena, tjeme visoko. Donja vilica izrazita, malo napred isturena, Lice usko dugoljasto, crte oštre, čelo visoko, poširoko, natrag zabačeno, nos visokog korijena, dugačak i istaknut, često kukast, brada široka i masivna, usta široka, usne jake. Oči velike tamno smedje, duboko položene. Obrve izbočene i jako svedene. Koža zagasita smeđa, kosa tamno smeđa, jače debljine, katkad kovrčasta. Brada gusta i jaka.

6. ARMENIDI srednje visine, snažni, debeli, nos veći nego kod dinaraca, povijen kao da visi iz lica, lice šire nego u dinaraca, jagodice niže, usne debele, koža zagasite boje, kosa i oči tamne.

Na osnovu gore izloženog se vidi da je

Evropa samo poluostrvo Azije, jer većina tih “evropskih” rasa su u stvari samo udaljeni ogranci azijskih rasnih formacija. Jasne granice rasprostranjenosti ovih rasa na evropskoj karti ne mogu se naznačiti, jer su neke rase zastupljene gotovo po svim evropskim zemljama, a i inače, ove rase, u mješavinma sa raznim varijetetima,


237

prelaze jedna u drugu. Proučite osnovne karakteristike ovih rasa i pokušajte najprije na sebi naći čijih to gena imate vi ( na osnovu vašeg fizičkog izgleda i krvne grupe), a zatim to isto vježbajte na prijateljima, rođacima, prolaznicima na ulici….

Dinarci zauzimaju u svom jezgru dugački

zapadno-balkanski krečnjački plato od Istre i Alpa sve do Epira sa većim ili manjim ograncima po Panonskoj niziji, a i šire tako da ih ima i u Osetiji, Gruziji itd. Na jugoslavenskom području dinarci su najjače zastupljena rasa. Pored njih još su zastupljene: nordijska u velikom dijelu Slovenije i Južne Srbije, , laponoidno-alpinska u Bačkoj i Banatu, ali i po čitavoj Jugoslaviji, istočno-baltička u Sjevernoj Hrvatskoj, i nešto mediteranske u jadranskom pomorju. Mongoloidi i turanoidi su nešto zastupljeni u Sjevernoj Hrvatskoj, Vojvodini, i istočno-srpskim predjelima uz bugarsku granicu.

Dakle, može se zaključiti: Rasni sastav Jugoslavije bi izgledao ovako: Najveći dio pokazuje jasno izražen majoritet armenoidnog rasnog elementa ( dinarskog ) Taj majoritet propraćen je minoritetom laponoidnog rasnog elementa koji zauzima drugo mjesto. Ostale komponente igraju sporednu ulogu. Ova antropološka provincija obuhvata Hrvatsku sa Slavonijom, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju i Srbiju, bez njenih istočnih predjela. Albanci imaju pretežno osobine dinaraca, dok jedan dio ima osobine Lezgijaca sa sjeveroistočnog Kavkaza , gdje postoji pokrajina Albanija čije ime su donijeli na


238

naše prostore. Stara prednjeazijska rasa najbolje izražena u historijskom narodu HETITA, danas je zastupljena kod Jermena, Kurda i Jevreja. Već prvi pogled ukazuje na sličnost njih sa dinarcima, što nije čudo jer historija zna da su prednjeazijsci prelazili na Balkan, a taj armenoidni element su vizantijska i turska migracija samo krvno pojačale na Balkanu, bez obzira na neku raniju zajedničku rasnu prapodlogu iz prehistorijskih vremena. Dakle, prelaz prednje-azijskih jermenskih oblika na Balkan doveo je do stvaranja dinarske rase.

Uticaj zemlje i prirode na karakter. Rusi i Poljaci su tipični narodi nizije. Ruska ravnica je uzrok ruskoj tragediji, jer cijela ruska historija pati od nedostatka gorske energije. Stanovnik nizije nema otpornosti, pa se pretvara kroz vijekove u bezobličnu masu, a to se ispoljava i u njegovom jeziku. Ruski i poljski najmekši su jezici Evrope, a gramatika im je razdrobljena kao zemlja. Kultura se doduše stvara u nizini, ali iz gorštačke energije koja u nju silazi. Slično se stvara i kultura juga iz sjevernjačke energije. Nizinac je amorfan u svemu i otuda njegova anarhičnost. Zato je dobar za diktaturu i apsolutizam. Sjevernjačkim pejsažom se objašnjava njihova natmurenost i suvoparnost. Ljudi iz tih krajeva slabo imaju smisla za umjetničke boje i oblike. Moralnu čvrstinu starih nordijskih Germana antropolozi objašnjavaju surovom klimom. Također tvrde da su zato oni doprinijeli stvaranju više kulture nego južnjaci.

Što se tiče nas na Balkanu, nama klima nije smetala da budemo prosperitetni, ali nam je smetalo gentsko naslijeđe poteklo iz Male Azije, prednje


239

Azije, a možda i Afrike.Poslije saznanja da nema nikakve “slavenske rase”, oznaka Jugoslavena kao slavenskog naroda više ne može zadovoljiti! Ako su Rusi i Poljaci Sloveni, zar naši dinarci sa svojim crnim očima, orlovskim profilom i svojom duševnom prirodom- mogu još uopšte biti Sloveni? Čak niti imena SRBIN i HRVAT nisu slovenskog porijekla! Pretpostavlja se da riječ HRVAT potiče od staroindoevropskog KARPAT-kamen, a SERB-ljudi, od predindoevropskog kavkaškog! A i Turci, prije nego su nam došli, izmješali su se sa našim rasnim rođacima iz prednje Azije i došli nam već kao krvni rođaci! Tako su Turci, koji su primarno bili mongolske rase, k nama došli sa manje mongolske a sa više prednjeazijske krvi. Istina, Turci nisu masovno prelazili na Balkan, tako da danas

njihovih ostataka ima samo duž istočne obale Vardara, niže Skopja. Pri tom moramo

odvojiti poislamljene Arnaute, kao i naše bosanske i novopazarske muslimane, među kojima je tek po koja kap turske krvi.. Turci su također, u svoje balkanske provincije dovodili i razne neturske, azijske i afričke elemente ( Tatari, Čerkezi, Kurdi, Jermeni, Perzijanci, Cigani, Arabljani, Albanci, negroidi, dr.) Svi su oni ostavili svoj genetski materijal na Balkanu, a sa njim i duhovni.

Poznati antropolog Vladimir Dvorniković u “KARAKTEROLOGIJI JUGOSLOVENA” kaže da Jugosloveni ranog srednjeg vijeka pokazuju još uvijek u mnogome nordijski karakter. Lobanje su im dolihoidne ( izdužene) ( 85%), a oni snažna i visoka rasta i svijetle kompleksije. Boja kože je ružičasta, kosa svijetla sa crvenkastim sjajem, tj ličili su na


240

pripadnike keltskih i germanskih plemena. To znači da su bili zastupnici čiste arijevske rase, kakve još i danas nalazimo u Švedskoj i Engleskoj. Za razliku od tih Slavena, mi danas imamo pretežno tamnu kompleksiju i ravno otsječeno tjeme, a oni su imali izduženu i pozada zabačenu lobanju, te svijetlu kompleksiju. Zašto?

Često se čuje (paušalno) mišljenje da smo mi postali takvi zbog miješanja sa Turcima. Ali, pri takvim tvrdnjama, morali bismo uzeti u obzir činjenicu da su Turci, prije miješanja sa starosjediocima prednje i Male Azije, bili narod uglavnom mongolskog porijekla, pa bismo tada i mi morali imati znatan broj ljudi sa mongolskim tipičnim prćastim nosem, uskim očima i crnom čekinjastom kosom. Međutim, to ipak nije naš prosječan izgled!

Pored toga, činjenica je da su se plavokosi ljudi slovenskog izgleda najviše sačuvali baš u područjima u kojima su se Turci najduže zadržali, a to su jug i jugoistok Srbije, područje Sandžaka i muslimanski gradovi u Bosni. Istovremeno obratimo pažnju na ona područja koja su ostala gotovo čista od mješanja sa Turcima kao što su pojedina planinska područja Crne Gore, u kojima i pored toga nailazimo na najtamnoputije stanovništvo na Balkanu.

Iz prethopdnog je jasno da naša tamnoputost nema veze sa Turcima, niti sa bilo kojim drugim mongolima ( Avarima i dr. ) već sa starosjediocima Balkana koje antropolozi svrstavaju u dinarce i mediterance.


241

Kako to objasniti? Po doseljavanju Slovena na Balkan, oni su potisnuli starosjedioce u brdovita i planinska područja, da bi se oni naselili po nizinama i formirali naselja. Kad su došli Turci, to stanovništvo koje je živjelo u nizinama i u naseljima je prvo bilo izloženo nasilju okupatora i bilo je odvođeno u ropstvo, nasilno islamizirano i ubijano. U tako opustošene krajeve postepeno su se spuštali starosjedioci sa viših planinskih područja i tako se genetski sastav stanovništva naše zemlje vrlo brzo promijenio u dominaciju dinarskih i mediteranskih starosjedilaca. Oni Slaveni koji su primili islam, a to je bilo uglavnom gradsko stanovništvo, najviše su sačuvali svoj izvorni genetski entitet. Njih je muslimanska vjera sačuvala od miješanja sa gordim i ratobornim starosjediocima Balkana.

Čudno je da historija malo zna o tim

starosjediocima Balkana, ali zato podosta zna o mnogim ranim osvajačima Balkana koji su uglavnom bili nordijskog porijekla ( antički Grci, Iliri, Tračani, Dačani, Kelti, Germani, Sloveni), a čiji jezici dijele zajednički fond riječi karakterističan za indoevropsku jezičku grupu. Svi ti osvajači su u različitim istorijskim razdobljima vladali dijelovima Balkana i stapali se sa tamnoputim starosjediocima o kojima historija ništa ne govori ( sigurno se i tu umiješala, najvjerovatnije vatikanska, politika!) Međutim, savremena znanja iz genetike nam pružaju metodologiju kojom možemo mnogo egzaktnije, negoli to može historija, utvrditi porijeklo i kretanje naroda kroz vrijeme i prostor.


242

Zato nam analiza genetičkih markera tipičnih za određenu populaciju, koji se nasljedjuju i koji se mogu analizirati i u živoj populaciji i u skeletima starim hiljadama godina, može često mnogo više reći od nesigurnih historijskih izvora.

Krvne grupe i geni. Budući da se krvne grupe

nasljeđuju to nam one mogu, kao genetički markeri, pružiti važne informacije o porijeklu čovjeka i naroda. Kod nas na Balkanu krvna grupa A odlikuje nordide ( Iliri, Kelti, Germani, Slaveni), a takođe i semićane i ugrofince. Krvna grupa 0 odlikuje starosjedioce Balkana dinarce i mediterance. Krvna grupa B odlikuje mongole.

Geni zaduženi za krvne grupe bijelih krvnih zrnaca pokazuju mnogo veću varijabilnost od gena AB0 sistema, pa mogu pomoći da se preciznije definišu određene populacije. Tako antigen HLA-A1 prati izvorne Slavene, Germane, Kelte, Indo-Irance i ostale pripadnike nordijske rase. Zastupljenost ovog antigena se podudara sa zastupljenošću indoevropske grupe jezika, što je potvrda za zajedničko genetsko porijeklo svih izvornih nosilaca indoevropske grupe jezika.

Na osnovu zastupljenosti markera HLA-B, ustanovljeno je da 29 % stanovništva ex Jugoslavije ima dinarski antigen HLA-B5, a 24% istočno-mediteranski ( potomci starih Pelazga) HLA-B35. Zapadnomediteranski antigen HLA-B18 ima 17% stanovništva, atlanskomediteranski HLA-B12 ima oko 16 % stanovništva, mongolski HLA-B16 ima 13%, nordijski antigen HLA-B8


243

ima 13% stanovništva. Semićanski antigen HLA-B27 ima 11 %, ugrofinski HLA-B7 10%. U stanovništvu bivše Jugoslavije slijedi još oko desetak malobrojnih populacija sa svojim tipičnim antigenima. Na osnovu ovog ne možemo a da se na zapitamo: Kako nas je netko 50 godina mogao nazivati Slavenima, kad među nama samo 13 % ima antigen HLA-B8, koji karakterizira i Ilire i Kelte i Germane i Slavene zajedno!?

Dakle, u genima ex Yu stanovništva ima najviše gena sljedećih rasa:

Dinarci. ( 29.02 % gena u ex Yu populaciji). Dinarci i mediteranci ( istočni i zapadni) su narodi istog porijekla kao i Egipćani, koji se između sebe razlikuju samo po tome što su se mediteranci adaptirali na mediteransku klimu, a dinarci za oštru planimsku.

Genetički markeri dinaraca (HLA-B5, Hg-J) pokazuju bliskost sa ostalim rasnim tipovima koje odlikuje krvna grupa 0- mediterancima i kromanjoncima. U svijetu su dinarski geni najzastupljeniji na Kavkazu kod Gruzina, na području Saudijske Arabije, Iraka, Avganistan, Pakistana, u jednom dijelu Kine i Japana, kod nekih američkih Indijanaca, egipatskih faraona, Grenlandu. Kod nas je dinarski tip najzastupljeniji u Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini, zapadnoj Srbiji i u kolonizovanom stanovništvu Vojvodine i Slavonije.

Karaktere onih koji su naslijedili antigen HLA-B5, od Evrope do Amerike, odlikuje izražena gordost, buntovnost prema autoritetima i ratobornost.


244

Svoj izvorni jezik, koji pripada kartvelijanskoj grupi, dinarci su sačuvali jedino kod Gruzina na Kavkazu. Naši dinarci na Balkanu su sačuvali svega nekoliko riječi tog jezika (pura-hrana,…), ali je zato sačuvana akcentuacija i to naročito kod crnogorskih dinaraca. Također gruzijska muzika i danas pokazuje istovjetnost sa crnogorskom, hercegovačkom i dalmatinskom, pa čak i gruzijska igra LEKURI, liči na crnogorski ORO, a zajednički su im i običaji. Također se pokazalo da im je i umjetnička ornamentika veoma slična, a i historija gruzijskog naroda također ima veliku sličnost sa našom historijom: neprestani sukobi sa domaćom i stranom vlašću, međusobni sukobi, pobune i ratovi. Od pada komunizma mogu se prepoznati gotovo identični scenariji međunacionalnih sukoba i građanskog rata, kakav smo imali i mi ovdje na Balkanu.

Istočni mediteranci ( 24.09%) ili Pelazgi koje odlikuje antigen HLA-B35 najzastupljeniji su u Jadranskom primorju, posebno u Dalmaciji i na Peloponezu. Današnje Palestince ( biblijske Filisteje) također odlikuje izražena distribucija antigena HLA-B35. Oni predstavljaju nekadašnje potomke minojske ( pelaške) kulture koji su prije oko 4 milenijuma doživjeli egzodus sa Krita na obale današnje Palestine.

Zapadni mediteranci ( 17.76%) su najzastupljeniji u Španiji, na Siciliji, Sardiniji i Južnoj Italiji, a ima ih i na crnogorskom primorju sve do Pogdorice, zatim na jugu Srbije, na Kosovu ( kod Albanaca Gega). Ima ih i na jugu Rumunije i kod banatskih Rumuna. Uglavnom naseljavaju područje romanske grupe jezika i mediteranskog primorja.


245

Mnogi antropolozi tvrde da mediteranci spadaju u najljepše ljude na zemlji. Ali, zato su veoma sujetni i zbog toga su robovi javnog mnjenja. U strahu da ne izgube odobravanje svojih bližnjih, lako žrtvuju načela pravičnosti. Onaj ko u njihovoj zajednici postupa po pravdi, a ne po srodstvu, lako biva proglašen izdajnikom. Za razliku od dinarca oni su plašljivi, te su pogodni za formiranje mafijaške hijerarhije.

Atlanski mediternci ( 16.03%)su nosioci nekadašnje megalitske kulture zapadne Evrope

( Stonehenge i sl. ) Kod nas su najzastupljeniji na području Crne Gore ( Nikšić) i Hercegovine i u vlaškom stanovništvu. Veoma su zastupljeni u centralnoj Dalmaciji ( Split i okolica), kao i na dalmatinskim ostrvima. U Evropi su najzastupljeniji na području Irske, Škotske, Velsa, zatim na tlu zapadne Francuske, kod Baska, južne Poljske i Ukrajine ( Kozaka). To su uglavnom narodi kod kojih ima problema sa formiranjem samostalnih država. Ima ih mnogo i u bjelačkom stanovništvu Australije, a odlikuje ih antigen HLA-B12. Antropolozi smatraju da su vikinzi bili tog rasnog tipa, a kasnije su se izmješali sa Germanima, tj sa nordijskim rasnim tipom. Atlanski mediteranci spadaju u najviše ljude svijeta. Odlikuje ih izražena nesebičnost, srdačnost i otvorenost, ali i jaka želja za moći, agresivan i ratoboran duh, koji su od njih kroz miješanje poprimila mnoga germanska plemena.

Nordidi. (13.47 %). Poslije dinaraca i raznih mediteranaca, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze mongoli, a iza njih nordidi, kod


246

kojih Slaveni predstavlaju najveći dio. Najveći procenat njihovog antigena zastupljen je u jugoistočnoj Srbiji, Sandžaku i muslimanskim gradovima. Slavene, kao i ostale nordide, odlikuje dinamička akcentuacija-posebno naglašen jedan slog riječi, dok se ostali glasovi jedva čuju. Svaka riječ u rečenici djeluje kao udarac, pa se dinamička akcentuacija naziva i udarnom. Za razliku od dinamičke akcentuacije koja odlikuje nordide, melodična akcentuacija odlikuje dinarske i mediteranske starosjedioce Balkana. U melodičkoj akcentuaciji svaki glas ima izraženo trajanje i jasno razumljivu melodiju.

Sve nordide ( Slavene, Germane, Kelte..) odlikuje antigen HLA-B8 koga u svojoj krvi ima ( samo!) oko 13 % stanovnika Jugoslavije. Tamo gdje su u našoj zemlji Sloveni najmanje izmješani sa strosjediocima dinarskog i mediteranskog porijekla, otkrivaju se elementi njihovog izvornog nordijskog karaktera.

Slovene odlikuje: određena doza škrtosti, plašljivosti, blagost, izbjegavanje sukoba, skromnost, stidljivost, vrednoća u poslu, veselost, vedrina, povjerenje i odanost. Ne osjećaju potrebu za spoljašnjim sjajem, kao dinarci.

Semićani. ( 11.78 %) Poslije nordida, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze semićani, koji su najviše izmješani sa raznim starosjediocima Balkana, a posebno sa dinarcima i raznim mediterancima. I oni su na ovim prostorima gotovo potpuno izgubili svijest o svom jeziku i porijeklu. Semićane (HLA-B27)odlikuje izražena


247

sklonost ka uživanjima i čulnim zadovoljstvima, ali i izražena savjesnost, kao i sposobnost ubjeđivanja, što ih čini uspješnim trgovcima.

Određeni procenat semitske populacije je kod nas došao preko Turaka i to ne preko onih originalnih Turaka koji su mongolskog porijekla, već preko starosjedilaca Male Azije- hetitskog porijekla koji su ovdje dolazili za vrijeme turske vladavine. Cijelo područje Bliskog istoka i Mediterana je naseljeno semićanima, uglavnom arapskog porijekla.

Na našim područjima su svoj nacionalni identitet sačuvali jedino malobrojni semićani jevrejske religije - Sefardi. Njih u svijetu ima samo samo 10 % od 15 miliona. Ostali su Aškenazi koji su turskog porijekla. Unatoč svojoj malobrojnosti najbrojniji su među vrhunskim naučnicima, književnicima, umjetnicima i ideolozima. Njihove izvanredne sposobnostisu kroz čitavu historiju izazivale stalnu zavist i mržnju ostalih populacija. Takvi njihovi uspjesi se više pripisuju njihovom sistemu školovanja koje propisuju TORA i TALMUD, negoli genetskim osobinama, s obzirom da je samo mali dio njih semićanskog porijekla. Kod dinaraca izazivaju zavist zbog uspjeha i moći, a kod alpida zbog bogatstva i uticaja. Međutim, nije samo to u pitanju. Neki od njih su fanatični sljedbenici TALMUDA, u kom i svašta ružno piše, zbog čega su talmudisti ( vjerom jevreji, a ne genetski) često kroz historiju bili protjerivani iz mnogih država prvenstveno o strane samog stanovništva, kad bi “dara prevršila mjeru”.


248

Mongoli (13.69%) i Ugrofinci (10.65 %) Poslije semićana, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze mongoli ( HLA-B-16), pa ugrofinci (HLA-B7), pri čemu su mongoli žuta rasa iz Azije, a ugrofinci žuta rasa iz Evrope, zaostala iz doba ledenih kapa po Evropi i samim tim prilagođena hladnoj klimi. Zbog toga imaju kraće udove, zdepast stas radi manje aspiracije toplote, jake mesnate jagodice, sklonost gojaznosti, okruglasta lobanja, uske oči, mali nos. Imaju potrebu pravljenja zaliha.

Mongole odlikuje B krvna grupa i antigen HLA-B16. Dominantni su kod Avara i nekadašnjih Turaka i potomaka Inka u Južnoj Americi. Mongoli su vrijedni i pedantni. Odlikuje ih sklonost matrijarhatu, a slabost im je paranoidnost i sklonost da se iz kukavičluka pokoravaju autoritetima. Vedri su i srdačni i djetinje nezreli u susretu sa životnim iskušenjima.

U našoj populaciji mongolski element je došao sa Avarima i Turcima, s tim da su Sloveni više izmješani sa mongolima kroz Avare negoli Turke. Ima jedna velika nedoumica u vezi sa prisutnošću mongolskih gena na Balkanu a to je njihovo prisutvo u skeletima kulture Lepenskog vira koja je hiljadama godina starija od historijski poznatog vremena pojave mongola na Balkanu.

Ugrofinci pripadaju uralskoj jezičkoj grupi. Naseljavali su zaledjene dijelove Evrope: Alpe i Skandinaviju. Do danas se njihov gen zadržao među Laponcima, Fincima, Slovencima, Austrijancima, Bavarcima i Savojcma. Ona grana koja živi u alpama zove se alpski rasni tip i oni su se spustili u Panoniju (


249

Hrvatsko Zagorje, Banat). Kasnije su se pomiješali sa istočnim mediterancima i Ugrima ( Mađarima) sa istoka Urala.

Ugrofinci su psihološki bliski mongolima, osim mehanizma racionalizacije i sebičnog sentimenta, koji je kod mongola više izražen. Koliko se "toplota “ Rusa može objasniti miješanjem sa mongolima, toliko se “hladnoća” Nijemaca može objasniti njihovim miješanjem sa Ugrofincima.Ugrofince odlikuje karakter potpuno suprotan karakteru dinaraca. Oni su bez sujete, bez želje za moći, veoma savjesni i vrijedni, pokorni autoritetima i veoma sebični. Ta sebičnost je izržena u Hrv. Zagorju, Banatu i Mačvi gdje se oko međe sude decenijama. Ugrofinci su najveći nosioci autoritarne svijesti u Evropi, pa je nacizam imao najviše uspjeha kod Bavaraca, a komunizam kod sovjetskih naroda koji su bili najviše miješani sa ugrofincima. Jer, i nacizam i komunizam su laskali ugrofinskoj sebičnosti, proklamujući smanjenje socijalnih razlika, tj. obećavajući materijalnu sigurnost i blagostanje.

Knjiga Vladimia DVORNIKOVIĆa ( 1888-1956) “KARAKTEROLOGIJA JUGOSLOVENA” je impresivno, svestrano naučno djelo u čije stvaranje je autor uložio sve svoje znanje, životno i radno iskustvo, energiju i ljubav. Nevjerovatno je koliki je broj naučnih radova, uglavnom inostranih, autor citirao. A još više je unio svojih analiza i svojih rezultata istraživanja. Za ovakvo djelo inspiracija mu je svakako bio Jovan Cvijić, pa se može smatrati da


250

je Dvorniković nastavio upravo tamo gdje je Cvijić stao. Medjutim, on nije išao samo u dubinu, već i u širinu. Impresivna je njegova multidisciplinarnost i poznavanje dodirnih nauka, kao što su lingvistika, muzika, filozofija, psihologija, biologija, anatomija, Frojdova psihoanaliza, i sl., tj sve što ima ikakve dodirne veze sa karakterologijom. Mora se priznati da je Dvorniković došao do gotovo istih naučnih rezultata koji se danas prezentuju na osnovu genetskih istraživanja, kojih tada nije bilo. Prava je šteta što je ovakav naučni rad, koji je mogao pravilno usmjeriti “južne Slovene”, 1945. godine ZABRANJEN! Ova knjiga je odstranjena iz svih biblioteka, a ime Dvornikovića, kao ni Cvijića, NISU SE SMJELA NITI SPOMENUTI za čitavo vrijeme trajanja real-socijalizma. Pa čak ni kad je Broz umro, njegovi “nastavljači” su još uvijek onemogućavali reprint ovog kapitalnog djela, tako da se on pojavio tek 1990., tj suviše kasno da bi mogao polučiti svoje pozitivne rezultate. Rat je tada već počinjao, pa ovakve knjige više niko nije čitao. Nažalost…

Nije samo Vladimir Dvorniković bio žrtva brozovske hajke na prave naučnike. Svi naši antropolozi koji su pokušali da se bave porijeklom stanovništva ovog dijela Balkana morali su da emigriraju da bi sačuvali živu glavu. Tako je dr Srboljuba Živanovića od takve zle sudbine spasio poziv da predaje na jednom elitnom medicinskom fakultetu u inostranstvu.

Pišući o hajdučkom hercegovačkom mentalitetu kao glavnom uzroku naših velikih političkih zala, profesor Zagrebačkog sveučilišta dr


251

Vladimir Dvorniković je ovako skicirao njegove protagoniste:

“To su ljudi puni neispravnosti i podmuklosti prema ljudskom društvu. Uvek su spremni na prepad, otvoreno i podmuklo postižući uspehe, ne toliko svojim sposobnostima i radom, koliko stalnim razvijanjem svojih protusocijalnih nagona. Hajdučki tip posjeduje veliku socijalnu prodornost, jer ne mari za društvene norme niti pravila, nego ih ruši da bi postigao svoj cilj. “ Najveći” Srbi i Hrvati dolazili su uvijek iz Hercegovine, mada su rodovsko-genetski uvijek bili bliži jedni drugima, negoli autohtonim Srbima ili Hrvatima. A ta njihova ljubav prema naciji svodila se isključivo na ambiciju da oni budu njezini glavni predvodnici, ratnici, pjesnici, glavni ideolozi i tumači.”

On dalje piše i o karakternim crtama ex Yu stanovništva:

„ Povremeno se izdvoji neka karakterna crta kao rudiment ili atavistička iskrica koji nas podsjete kakvi smo još negdje u dubini i kakvi smo nekad bili. Navedimo nekoliko primjera da bismo vidjeli širinu koju obuhvata zakon atavističkih vraćanja ili tzv. karakterna regresija. Tako, npr. nevjerovatna snaga trpljenja ima u sebi nešto praslavensko i tupo azijsko-mongolsko. Hajdučija sa kojom se bore još nemanjićki organizatori države potiče iz vlaškog i starobalkanskog elementa, a pretpostavlja se da su je oni genima baštinili od Ilira i drugih starobalkanskih plemena. Sadistička svirepost potiče iz turske epohe, a oni su je donijeli miješajući se sa prednjeazijatima koji su poznati po svireposti.


252

Za karakter čovjeka nije važno kolika je njegova vitalna snaga, već kako se ona ispoljava u dodiru i sukobu sa svim faktorima života, tj kako on raspolaže svojom životnom snagom i svojim sposobnostima. Bogatijim narodima bilo bi nemoguće shvtiti sa koliko bijednim uslovima života može da se zadovolji naš čovjek, tj u čemu sve on oskudijeva. Najbolji dokaz složenosti njegovog karaktera se ogleda u izmjeni njegove životne ritmike: od heroizma žrtve do heroizma djela, tj. moći podnijeti i moći se boriti. To proizlazi iz nordijsko-turanske ofenzivne rase, a zatim iz slavenske pasivne, što oboje u sebi spaja naš tipični čovjek. Ali, iz goleme snage trpljenja može da se rodi apatija, što je kod nas itekako posvuda vidljivo. Osim toga, nas kroz historiju prati herojski duh požrtvovanja i uzaludne žrtve, što ima prizvuk perverznog mazohizma, ali i ratno lukavstvo i borbena dovitljivost. Sav taj tzv. ratnički karakter izazvan je nevoljom o odbranom, a ne osvajačkim instinktom“

Čitajući tako Dvornikovića morali bismo da se zapitamo: “Sve je dobro i lijepo: imamo temperamenta i vitalnosti, stvaralačke fantazije i umjetničkog dara, a ni sa umnim sposobnostima ne stojimo rđavo. A ipak nam ide loše! Zašto?

Možda zato što su individualističke crte našeg stanovništva prepoznatljive uglavnom po negativnim moralnim formama sadržanim u pojmovima zlobe, zavisti, sujete i egocentrizma, što bi slabilo širenjem socijalnog radiusa, a to se kod nas veoma sporo odvija. Jugosloven je naprosto


253

tip čovjeka koji je zaokupljen sam sobom, što nije čudo s obzirom da onaj tko sam mnogo pati i strada otupi za drugoga, pa je manje osjetljiv i u svojoj i u tuđoj nevolji. Altruistička sentimentalnost i osjećajna obazrivost prema drugima ne odgovara krutom životnom stilu čovjeka borca. U vezi sa tim je vjerovatno i velika nepovjerljivost i zatvorenost, naročito seljaka. Zato se kod nas još i danas pojedinac osjeća sigurnim samo u naslonu na svoje, pa se zato vrline patrijarhalnog svijeta ne mogu naprosto presaditi u iznad patrijarhalno društveno uređenje. Transformiranje patrijarhalnih vrlina u etičke vrline više i komplikovanije društvene sredine i strukture vrlo je težak i spor proces.

Da li je karakter nepromjenjiv? Osnovni

činioci karaktera se nasljedjuju, ali se karakter u cjelini, ne može smatrati nepromijenjivim. ( Savremena nauka smatra da se najviše do 30% karaktera nasljeđuje, a ostalo se stiče odgojem, okruženjem i sl. Medjutim, i na tih 30 % se u izvjesnoj mjeri može uticati).

Najnovija saznanja o porijeklu balkanskog stanovništva. Nauka je konačno oborila onu pričicu da smo mi Slaveni ( u prevodu: robovi) došli na Balkan u 7 stoljeću i tu progutali Ilire, Tračane i druge starosjedioce; da smo bili kukavice i krili se u barama sa slamkom u ustima i da bi ponovo trebali postati nečiji robovi; da su ti Sloveni došli već kao formirane zajednice Srba, Hrvata, Slovenaca, Makednaca,


254

Crnogoraca... Sad slijedi najveća tajna koju su sami evropski naučnici otkrili a ona je vrlo neprijatna za zapadnjake: Srbi su prastanovnici Podunavlja, jedne od četiri rajske rijeke oko kojih se uspostavljao život ljudske vrste i civilizacije ( ostale tri su Nil, Tigris, Eufrat). Srbi su potomci KROMANJONACA starih 40 000 godina, za razliku od jevreja čija historija pokušava da pokrije jedva 4000 godina! U vezi s tim sjetila sam se vremena od prije više od 30 godina kad je otkriven arheološki lokalitet Lepenski vir. To je bila svjetska senzacija i mnogi arheolozi i historičari su sa oduševljenjem govorili o značaju ovih otkrića koja će sasvim preokrenuti dotadašnju službenu historiju Evrope! Međutim, iskopavanja i istraživanja su naglo obustavljena ( da ne kažem zabranjena!), a u našoj nauci i medijima je nastao tajac! Još jednom je Vatikan uspio da spriječi izlazak istine o našem porijeklu na vidjelo, a njihov trabant Broz im je u tome pomogao. Međutim, istina opet počinje da izlazi na vidjelo, a sve je počelo 2000. godine po objavljivanju senzacionalnih rezultata međunarodnih genetičkih istraživanja. Tada je ustanovljeno da u srpskom uzorku ima više najstarijeg evropskog genetskog materijala negoli bilo gdje u Evropi. Tad je trebalo nastaviti ta istraživanja u Vinči, ali Srbija, pritisnuta desetljećima terorom svjetskih talmudista i Vatikana, nije imala novca za to. Ali, Hrvati ( naravno pod instrukcijama vatikanskog Zavoda sv. Jeronima), su odmah požurili da sebe proglase najstarijim narodom na svijetu! U to kolo morao je da se uhvati i novinar Goran Milić koji je u svoju emisiju “Brisani prostor” pozvao jednog hrvatskog “demografa” ( ili bolje rečeno režimskog


255

znanstvenika - demagoga), koji je između ostalog ustvrdio da u Hrvata postoji 60 % čisto hrvatskih gena, a ono ostalo su iranski, germanski, mađarski itd. Naravno, nigdje se ne spominje niti jedan srpski gen, bez obzira na sve ono višestoljetno unijaćenje pa konvertovanje Srba pravoslavaca u katolike Hrvate! Koliko je ova priča prozirna može se vidjeti samo na osnovu jednog jedinog pitanja: Koji uzorak je taj famozni znanstvenik uzeo za tog “tipičnog” Hrvata, tim više kad se zna da su Hrvati politički a ne etnički narod, što i sami hrvatski demografi i antropogeografi priznaju ( tj. svako može po slobodnoj volji ili prisili postati Hrvat!), pa zbog toga nije ni moguće odrediti neki uzorak za ovakva istraživanja, kad su Hrvati u pitanju jer oni su politički, a ne etnički narod. Zato je biti Hrvat, isto kao biti Jevrej, Crnogorac ili Amerikanc, nije stvar etničke pripadnosti već stanje svijesti! Ali to kvaziznanstvenike kao što je taj ( nisam mu zapamtila ime a nije ni vredno pamćenja), ne brine.

Nije to prvi puta da Vatikan pokusava drugačijim metodama povećati stanovništvo i teritoriju koju kontroliše. Jedan od načina je bio i nagovaranje hrvatskih glavešina da prihvate jezik Srba katolika za službeni ( čim su bez rata dobili Dalmaciju, Dubrovnik, Liku, Baranju, Slavoniju i dr.). Drugi takav način je bio proglašavanje svih Srba katolika ( i drugih katolika na Balkanu) Hrvatima, a sad je na sceni otvoreni brutalni pokušaj da se zlopuotrebom nauke genetike Hrvatima proglase svi oni koji imaju u sebi slavenskih gena ( navodno hrvatskih!?). Time bi “Hrvati” postali svi oni stanovnici Balkana koji imaju


256

slavenskih gena! Međutim, nametnulo se pitanje šta bi bilo sa onim već stečenim “Hrvatima” koji žive u Hrvatskoj a nemaju tih slavenskih ( “hrvatskih”) gena!? Da li bi se Hrvatska odrekla i njih i njihovih teritorija? Nipošto. Zbog toga je splasnula ova euforija o “čisto hrvatskom genu”. A izgleda da se neki ( pošteni) svjetski i domaći genetičari nisu dali uvući u ove perfidne vatikanske igre. No, Zavod sv. Jeronima budno motri sve što se događa u svijetu i na ovom terenu i čeka novi moment da proširi zonu svog uticaja dalje prema istoku: ili izazivanjem ratova ili nekim drugim perfidnim zamaskiranim metodam....

Međutim, postoje i pravi znanstvenici u Hrvatskoj među kojima treba spomenuti antropologa Emila Heršaka koji ka`e: “ Dana{nji su Hrvati biolo{ki sli~niji Srbima nego svojim precima iz VII stolje}a. Kad bismo analizom DNK mogli dobiti to~nu genetsku sliku Hrvata, ona bi, zacijelo, bila vrlo {arena. Ne bi pokazala samo izmje{anost sa dana{njim susjednim narodima ili biolo{kim populacijama koje su od davnine imale veze sa hrvatskim prostorom. Recimo, u ranom srednjem vijeku neki su ljudi sebe nazivali Hrvatima. Na kraju srednjeg vijeka tako|er je postojala skupina koja je sebe nazivala Hrvatima, ali svi u toj skupini nisu nu`no potomci onih ranosrednjevjekovnih Hrvata i obrnuto. Dio potomaka onih ranosrednjevjekovnih Hrvata mo`da je na kraju srednjeg vijeka pripadao nekoj drugoj skupini koja se ne naziva Hrvatima itd. I ta se shema nastavlja i dalje, preko svih krupnih doga|anja ( ratova, seoba i sl.) u doba osmanskih


257

osvajanja, do dan danas, uvjetno re~eno modernih Hrvata.” ( On ne kaže zašto je onda uopće zadržano to ime, a mi odgovor znamo: vatikanski etnički inženjering!) Da bi ovo spoznalo i obično pučanstvo dovoljno je samo da pogledaju koliko su različiti običaji, muzika, narodne nošnje, način pripreme hrane i sve drugo što karakteriše pojedinačno etničke grupe i narode u Republici Hrvatskoj. Neka pogledaju zagorske, slavonske, dalmatinske, otočne, ličke, istarske i druge “hrvatske” nošnje i nek se zapitaju: ODAKLE TOLIKA ŠAROLIKOST? Može li to sve pripadati samo JEDNOM narodu, osim ako on nije iskonstruisan nekim ( ovaj put vatikanskim!) etničkim inženjeringom? Možda to sve vezano za taj vatikanski etnički inženjering ne bi ni bilo toliko za osudu da nema strahovito krvave posljedice i zlu namjeru u pozadini! A zla namjera je da sve te novopečene “Hrvate” i dalje beskurpulozno koristi u svoje zločinačke križarske svrhe sa ciljem proširivanja teritorija i naroda pod svojom dominacijom u cilju obezbjeđenja što raskalašenijeg života papinstva!

Dr Srboljub Živanović profesor sa koledža sv. Bartolomea iz Londona, koji je učestovao u najvećim istraživanjima ove vrste u XX stoljeću, tvrdi da genetika samo potvrđuje ono što je antropolozima već odavno bilo poznato. Stanovništvo koje živi na ovim našim prostorima je autohtono i zadržalo je antropološke karakteristike svojih predaka. Mi definitivno nismo došljaci, a pogotovo ne sa Karpata, već smo ovdje bili od iskona i širili se do


258

Belgije, Britanije, Skandinavije..., kad smo bili još jedna populacija. Naše stanovništvo o tome ništa ne zna zato što komunistička vlast nije dozvolila da se o tom govori. Tek kad je ova vlast pala, objavljen je reprint Cvijićevih i Dvornikovićevih djela, a pojavila se i knjiga “Srbi rasa” od dr Jovana Deretića koji je prvi kod nas progovorio o toj tabu temi. On je čitav svoj život posvetio izučavanju prave istorije Srba o kojoj u svojim antičkim knjigama pišu Plinije Stariji i drugi antički pisci, a koje se nigdje više ne mogu naći ( ni ti kod nas niti u Evropi, jer su sklonjene ili uništene) osim u velikim bibliotekama SAD-a (više od tome na video zapisu Google- YOU TUBE -Zabranjena istorija Srba #1- #10). Tamo ćete, između ostalog saznati, da niti jedan od univerzitetskih profesora historije, a niti akademici SANU znaju koje je bila prestolnica Srba prije Nemanjića! A bila je SKADAR, i to 1000 godina! Otuda su grobovi srpskih vladara ispod Skadra, a i srpska narodna pjesma ZIDANJE SKADRA govori o tome da su Srbi zidali ovaj grad!

Najčešće namjerno iskrivljeni i loše interpretirani rezultati genetskih istraživanja se, kao i rezultati drugih naučnih istraživanja koriste i kao moćno oružje za dokazivanje novih teorija „krvi i tla”, koje ovog puta sežu do prahistorije. U fantastičnom svemiru DNK je zapisana cjelokupna historija čovječanstva, a dosadašnji rezultati genetičara i antropolga ukazuju na to da je Evropa kolonizovana iz srpskog Podunavlja! Genetika ne poznaje naciju, već populacije, koje žive u određenim oblastima podjeljenim promjenjivim državnim granicama, te zbog toga očekujemo korektan naučni pristup interpretaciji naučnih


259

rezultata, a ne ponovo neku politizaciju, sa kojom se odmah krenulo, naravno, iz Vatikana!

VII Vatikanski etnički inženjering na Balkanu

Publicista Dejan Lučić kaže: “ Historija nije nauka o povijesti već umjetnost laganja o prošlosti. Što je narod više “umjetan” ( vještački), to je njegova želja za opsjenom neizmjernija. Zato su hrvatski historičari pravi matadori laganja, počevši od prekrajanja sopstvenog porijekla-pa sve do najnovijih događaja.” Kao takvi, iako svjesni da ima suviše mnogo savremenika ovih događaja iz perioda 1991/95 koji se izvanredno sjećaju šta se stvarno događalo, oni ipak beskurpulozno lažu u nadi da će ih ubijediti da se nije desilo ono što se desilo, da nisu vidjeli ono što su vidjeli i da nisu doživjeli ono što su doživjeli… A njih u tim lažima slijepo slijede isti takvi mediji i armija neukih i neinformisanih “papagaja” njihovog pučanstva. Pitate se zašto oni imaju potrebu da se toliko služe lažima i gebelsovim metodama propagande? Evo zašto:

Kad se piše o stravičnim zločinima u Jasenovcu i kraškim jamama, mora se biti veoma oprezan, jer historija je te zločine pripisala jednom malom narodu koji je teško stradao kroz historiju, koji je skoro potpuno uništen, a čiji su ostaci već jedva prepoznatljivi u preostalim sićušnim čakavskim


260

enklavama. Međutim, glavni izvršioci zločina nad svojom pravoslavnom braćom uglavnom su Srbi konvertovani u katolike i kao takvi instrumentalizovani kao slijepo oruđe u rukama tradicionalnog srpskog neprijatelja- rimokatoličke crkve. Ta velika istina prisutna je i prepoznatljiva svuda oko nas već više od jednog vijeka, ali još nikad nije sistematski izložena jer se to sprečavalo na sve moguće načine. Ogroman broj svjetskih naučnika je odavno u svojim naučnim radovima dokazao da je rimokatolička crkva vjekovima istrajno djelovala kao vodeća svjetska zločinačka organizacija, lišena ikakvih moralnih skrupula i rukovođena najogoljelijim makjavelističkim principima. U svojoj želji za univerzalnom svjetskom dominacijom nije se ni malo ustručavala da na najsuroviji način likvidira pojedince, društvene skupine i uništi čitave narode, ako su joj i pasivno stajali na putu ostvarenja te dominacije. U tom cilju kreirala projekt vještačke hrvatske nacije pretežno od srpskih konvertita, zloupotrebljavajući ime jednog malog časnog naroda slavne prošlosti ali gotovo nestalog pred turskom najezdom. Vatikanski falsifikatori su krivotvorili navodnu hrvatsku historiju, a genocidnim zločinima ustaša ( modernih križara) nad Srbima, stvorili su monstruoznu “hrvatsku” državu. U njoj su pohrvatili i sve druge zatečene katolike Slovence, Mađare, Nijemce, Jevreje, Italijane, Rusine, Čehe, Poljake. Od tada termin HRVATSKA počeo je da se koristi za sve teritorije raznih istorijskih pokrajina i zemalja, narodonosno heterogenih, to jest trebalo je zaboraviti na historijsko postojanje Istre, Dalmacije, Slavonije,


261

Dubrovačke republike, Vojne krjine, civilne Hrvatske itd. Učinjeno je sve da se zaboravi da je tu živio konglomerat raznih naroda . Sve se to po naređenjima iz Vatikana moralo pretvoriti u ( svetu!) hrvatsku zemlju i hrvatstvo, koristeći sva nedozvoljena sredstva. Ni do danas se ništa u tom pogledu nije promijenilo, samo su se metodi genocida usavršili. Zato se pitanje genocida nad Srbima ne može posmatrati smo u kratkom vremenskom periodu postojanja NDH, jer genocid je bio prisutan i prije i poslije NDH, te se za njegove uzroke ne mogu okrivljavati čas jedni, čas drugi što se do sada nastojalo sa ciljem da se maskira pravi krivac, a to je PROZELITSKI VATIKAN! Upravo zbog toga svjetska javnost ne može da shvati kako je do tog genocida uopće moglo doći, pa teško vjeruju da se on uopće dogodio. Čak su i nacisti, vodeći knjigovodstvo o ustaškom “učinku” u Jasenovcu čudili i nisu mogli shvatiti odakle tolika monstruoznost!? Upravo zato sam pokušala u ovom eseju objasniti ovu pojavu sa više aspekta, od kojih svi ukazuju na isti cilj: potpuno uništenje preostalih pravoslavnih Srba na Balkanu, koji se nisu dali konvertovati u katolike!

Hrvatski narod historijski jeste postojao i pripadao je slavenskom stablu. Imao je sopstveni jezik ( čakavski) izvorno blizak zapadnoslavenskoj jezičkoj grupi. Međutim, taj narod je turskom najezdom skoro potpuno uništen, a njegovo ime se sačuvalo isključivo kao obilježje vrlo tankog sloja feudalne vlastele koju su ugarski vladari jednostavno preselili iz ugrožene čakavske u njima tuđu kajkavsku sredinu. Malobrojna hrvatska feudalna vlastela je


262

postepeno svoj etnički identitet nametala novostečenim kmetovima kajkavcima ( Slovencima), koliko je mogla, s obzirom da su mnogi od te vlastele bili Mađari, Austrijanci, Talijani... Tako se desilo da među današnjim “Hrvatima” su veoma rijetki oni koji imaju bilo kakvog genetskog dodira sa izvornim hrvatskim stanovništvom. Prema svim historijskim pokazateljima njima je, kao uglavnom Srbima katolicima ( mada je tu bilo i Slovenaca, Talijana, Mađara, Austrijanaca, Čeha itd,) hrvatsko ime masovno nametnuto organizovanom akcijom Rimokatoličke crkve tek u drugoj polovini XIX vijeka! Naročito od tada, a i mnogo ranije, to stanovništvo je kao katoličko stotinama godina bilo instrument Vatikana i raznih zapadnih sila u njihovoj antisrpskoj- antipravoslavnoj ( zavisi kome je što “smetalo”) najezdi.

Da je čakavski uistinu izvorni hrvatski jezik pokazuje i činjenica da Gradiščanski Hrvati, koji su uslijed turske najezde izbjegli iz srednjevjekovne Hrvatske u Austriju i Mađarsku, u ogromnoj većini ( čak do 90 %!) govore čakavski, mada ni oni nisu genetski čisti Hrvati već neki srednjevjekovni amalgam Hrvata i okolnih susjeda. Njima je zvanična hrvatska politika pokušala nametnuti ( srpsku) štokavicu ( koja je prihvaćena u Hrvatskoj po naredjenju i pomoću spletkarenja od strane Vatikana), ali su je oni odbili- jer im je bila teška, strana i neprihvatljiva, za razliku od Srba katolika koji su postali Hrvati i sačinjavali već tada većinu stanovništva današnje Hrvatske, a koji su rado prihvatili srpsku štokavicu kao službeni jezik jer su oni njome i govorili. Ona je bila njihov jezik i


263

nije im bilo teško da postane i službeni, makar i pod lažnim imenom! Naprotiv. Budući da Gradišćanski Hrvati nisu htjeli prihvatiti štokavicu, zvanična hrvatska politika im je standarizovala njihov čakavski obogaćen novijom štokavskom leksikom, ali ga oni slabo prihvataju jer zahtjeva učenje što im je teško, tako da se radije prikljanjaju asimilaciji u austrijsko i mađarsko društvo.

Dakle, današnji “hrvatski narod” ( ili današnji amalgam, kako kaže demograf Heršak) je vještačka kreacija Rimokatoličke crkve, unapred zamišljena kao instrument jednog zločinačkog projekta, utemeljenog na težnji da se srpski narod uništi unijaćenjem, pokatoličavanjem ili potpunom fizičkom likvidacijom, kako više ne bi predstavljao prepreku daljem vatikanskom prozelitskom prodiranju na istočnoevropske prostore, pa i dalje do Crnog mora. Ovaj projekt nije bio unapred dat kao gotov i zaokružen, već se postepeno razvijao i sazrevao imajući u prvoj fazi ilirsku, a u drugoj fazi jugoslovensku opciju. Međutim, suština rimokatoličkih zločina je stalno ista.

Takvo novokomponovno “hrvatstvo” izraslo je u zloćudnu rimokatoličku falangu, bespogovorno poslušnu papi i pogodnu za svaku vrstu zločinačke indoktrinacije i instrumentalizacije, te tako konstantno sramote mali Hrvatski narod koji je turska najezda zbrisala sa historijske pozornice. Potonji “Hrvati” su kao vještačka nacija postali prototip onoga u što bi Rimska kurija željela da pretvori čitavo čovječanstvo kroz specifični proces


264

kleroglobalizacije (zbog čega se tako dobro i razumije sa hazarskim globalistima).

Građanski ratovi vođeni kroz proces spolja iniciranog raspada jugoslovenske države, nikako nisu izbili spontano. Njihov glavni inspirator je bio stalno dežurni Vatikan, koji nikad srpskom narodu neće zaboraviti i oprostiti što se početkom 13. stoljeća opredijelio ( u ogromnoj većini) za istočnu kršćansku crkvu ( grkokatoličku ili pravoslavnu), pa je još osnovao i sopstvenu nacionalnu ( SPC) sa svetosavljem kao specifičnom varijantom pravoslavlja. Nakon toga, vijekovima je Rim nastojao da pokatoliči Srbe ili da uguši pravoslavlje i u tom cilju je objeručke pomagao sve strane sile koje su na Balkanu nastupale kao neprijatelji Srba. Svaku veliku srpsku tragediju, nesreću i nevolju rimoktolički fratri na terenu spremno su i organizovano dočekivali da bi otimali pravoslavne vjernike, očajne i u egzistencijalnom beznađu ( pripovjetka “PILIPENDA”!)

Da bi preduhitrila uspostavljanje punog srpskog nacionalnog jedinstva, Rimokatolička crkva je instrumentalizovala etničke ostatke i istorijska svedočanstva nekadašnje državotvornosti malog slavenskog naroda- Hrvata. Za razliku od Srba, koji su istočnoslavenskog porijekla i srodni Rusima, Bjelorusima i Ukrajincima, Hrvati potiču od zapadnoslovenske etničke grane i po porijeklu su bliski Poljacima, Čësima i Slovacima. Izvorni


265

hrvatsko jezik je čakavski, za koji je dubrovački katolik Milan Rešetar ustanovio da je samostalan slavenski jezik, a Aleksandar Belić mu dokazao izvorne sličnosti sa poljskim i češkim.

Hrvati su u srednjem vijeku formirali sopstvenu državu između Gvozda ( Petrova gora) i Jadranskog mora. Početkom XI vijeka ušli su u sastav Ugarske. Pred turskom opasnošću hrvatski kmetovi ( čakavci) sa tih prostora su masovno bježali u dubinu Evrope i tamo potražili spas za gole živote jer o njima nitko nije vodio brigu, a njihova vlastela je dobila nove posjede u zagrebačkoj, varaždinskoj i križevačkoj županiji, gdje je prenijela donekle hrvatsko ime ( mada je među tom vlastelom bilo mnogo stranaca: Mađara, Talijan, Austrijanaca i dr.) i nametala ga koliko je mogla svojim novim kmetovima kajkavcima ( Slovencima).

U svojim prozelitskim nastojanjima Vatikan je jedno vrijeme pokušavao da potisne srpsko ime perfidno inzistirajući na tezi da su Srbi i Hrvati dijelovi jednog jedinstvenog naroda, kome je potreban jedan jedinstven naziv- najprije Iliri, a zatim Jugosloveni. Otuda i “jugoslovenstvo” kod njemačkog biskupa Strosmajera koji je po tom zadatku došao u Đakovo. Time bi se ostvarila Vatikanu želja da odjednom osvoji za sebe prostore na kojima žive izmješani Srbi katolici i Srbi pravoslavci ( Dalmacija, Slavonija, Baranja, Dubrovnik, Vojna krajina, Boka Kotorska, Bosna i Hercegovina) te da naknadnim misionarenjem te prostore stavi konačno pod svoju kontrolu. Na svim tim prostorima pravoslavnim Srbima se negira nacionalnost, proglašava ih se Vlasima i došljacima, a Srbi katolici postaju Hrvati!


266

Ipak, glavnina Srba katolika je sve do XIX vijeka bila sačuvala bar tragove nekadašnje srpske nacionalne svijesti, često uz osjećanje odbačenosti, otpadništva, instinktivne krivice zbog konvertitstva svojih predaka. U gustim populacijama ti Srbi su naseljavali Dubrovnik i okolicu, Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju, Baranju i Vojnu krajinu i izjašnjavali se kao Srbi katolici, odakle su poslije 1900. i I Hrvatskog katoličkog kongresa- naprasno nestali! Tj. postali su “Hrvati”!

Oslobođenjem od Turaka, započele su prosvjetiteljske aktivnosti Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Njegoša što je doprinjelo buđenju nacionalne svijesti, a što je veoma zabrinulo Rimokatoličku crkvu zbog opasnosti da se Srbi katolici ne opredijele svom narodu i svojoj državi u stvaranju. U isto vrijeme dešavaju se ( početkom XIX st.) revolucionarni preobražaji u Evropi i stvaranje građanske klase. Intelektualni slojevi u svim narodima naglo jačaju i bitno doprinose ostvarenju nacionalnog preporoda. Tako nacionalna svijest postaje sve više artikulisana, bazirajući se na historiji, tradiciji i prvenstveno jedinstvenom jeziku. To je strahovito uspaničilo Vatikan i prijetilo je da potare sav njihov dosadašnji križarski rezultat! Najviše ih je uplašila činjenica da bi svi Srbi katolici, zbog srpskog ( štokavskog) jezika kojim govore, mogli da se nađu u istom nacionalnom korpusu sa Srbima prvoslavcima, od kojih su ih oni jedva odvojili! To je predstavljalo pravi alarm za Vatikan i njegove prozelitske ciljeve.


267

Najčešće se prevođenje u katoličku vjeru izvodilo pod prisilom, potkupljivanjem, pretnjma, diskriminacijom i svim varijantama šikaniranja. U svakom takvom teškom periodu ( kakvim je naša historija bremenita), jedan dio Srba je podlegao, uglavnom onaj slabiji, nacionalno nesvjesniji, moralno neodređeniji, koji je u drugim političkom uslovima podlego i islamizaciji. Katoličenje je bilo lakše izvodljivo negoli islamizacija zbog prilično podudarne vjerske simbolike, zbog uvođenja unijaćenja kao međukoraka potpunog pokatoličvanja ili zbog primamljive, slatkorječive i licemjerne prozelitske demagogije. Zbog toga nisu rijetki slučajevi i višestrukih konverzija. Konvertovani Srbi su brzo gubili nacionalnu svijest, zamjenjujući je tuđom. Novopečeni srpski muslimani su se identifikovali sa Turcima, a katolici sa Mlečanima, Mađarima, Nijemcima itd., dok ih Vatikan nije proglsio HRVATIMA, što se prakticiralo pomalo kroz stoljeća da bi na kraju, 1900. na I Katoličkom kongresu u Zagrebu proglašena odluka po kojoj se SVI KATOLICI NA BALKANU IMAJU SMATRATI HRVATIMA! Tada su postali “Hrvati” ne samo Srbi katolici, već i Šiptari katolici i Bunjevci i zatečeni Mađari, Česi, Talijani, Nijemci, mnogi Jevreji pa čak su uspjeli i neke muslimane ubijediti da su oni Hrvati islamske vjeroispovjesti ( po uzoru na unijatsku metodologiju) i td.


268

Nakon I svjetskog rata Vatikan je bio spreman da podrži prvu jugoslavensku državu, nadajući se da u njenim granicama ima dovoljan broj katolika koji će biti u stanju da većinske Srbe pravoslavce privole bar na uniju, za ljubav potpunog nacionalnog (jugoslavenskog) jedinstva. Veliko razočarenje je uslijedilo povodom prihvatanja pa odbijanja konkordata (tj. ugovor kojim se rimokatoličkoj crkvi dozvoljava misionarenje po cijeloj Jugoslaviji!) od strane srpskog naroda i velikih nereda koji su tom prilikom izbili. Izbijanje II svjetskog rata i formiranje ustaške države, Vatikan je shvatio kao božje proviđenje i pokazao svoje pravo križarsko ( zločinačko) lice. Pobjeda i gotovo 50-godišnja vladavina komunista je Vatikanu pružila priliku za “predah” i pomogla mu da zataška svoje užasne zločine, bez kajanja i katarze. Ono što nisu stigli da urade za vrijeme NDH i Broza, uradili su uz pomoć velikih sila u ratu 1991/5, a Vatikan je u ovom ratu stajao potpuno otvoreno na strani srpskih neprijatelja, dok je papa(!!??) Vojtila lično se zalagao za bombardovanje srpskog naroda. Možda je baš zbog toga ta zločinačka akcija i nosila kršćanski naziv: MILOSRDNI ANĐEO!

U galeriji ljudskih nakaza i moralnih mizerija, kojima obiluje “hrvatska” historija u posljednja dva vijeka, Franjo Tuđman ( Hazar- Deuthhman) je ispao najuspješniji i kao teoretičar i kao praktičar, što u mnogome može zahvaliti okolnostima koje su mu maksimalno išle na ruku ( i Dr Neven Budak, historičar tvrdi da bi Hrvatska tada poslala neovisna


269

bez obzira tko da je tada bio na njenom čelu i da bi tada to sve bilo sa manje krvi i i drugih negativnosti, negoli je bilo sa Tuđanom), mada se njegov upliv ne može zanemariti. Tuđman je bio osoba osrednjih sposobnosti, bez iole solidnog obrazovanja, manijakalno opsjednut navodnom vlastitom veličinom, uvjeren da je baš on najveća ličnost u hrvatskoj povijesti, a imao je jedino viziju etnički čiste ( !?) Hrvatske Tuđman se pokazao kao sintetička reinkarnacija Ante Starčevića ( iz konvertske familije) i Ante Pavelića, koji je do kraja izveo njihovu ideologiju i politički program. Pored toga, on je uspio da kolosalnu hrvatsku istoriografsku laž uklopi u vrednosna opredjeljenja globalizma kao savršene planetarne varijante totalitarizma. Uz svesrdnu pomoć Vatikana, Tuđmn je postigao da se u ulozi nastavljača jasenovačkog genocida i pokretača velikog srpskog krajiškog egzodusa pojave Amerikanci i zapadni Evropljani. Oni su mu pomogli da kreira monstruoznu državnu tvorevinu, čije temelje održavaju isključivo antisrpska mržnja i netrpeljivost, iz čega je više nego očigledno da im je “agent za vezu” bio Vatikan! U sklopu ovih svojih prljavih “djelatnosti” Tuđman je na brzinu pokušao da srpski jezik što više navodno “kroatizuje” te je u njega ubacio niz slovenačkih riječi ( peljati, učinkovit, postaja, protvan, grič, itd) i srpskih pretežno arhaizama što je ovaj pothvat pretvorilo u pravu lakrdiju i još dodatno unizilo ugled i današnjeg amalgama hrvatskog stanovništva! Ali, za vjerovati je da ni rezultati ovakvih mešetarija ne mogu dugo trajati, kao i ništa drugo što je na zlu sazdano. Do sada su se zastrašivanjem i oskudnim mogućnostima


270

distribucije informacija te zakulisne vatikanske rabote donekle i mogle sakriti, ali Internet im baš ne ide na ruku pa sve više i više ljudi saznaje pravu istinu...

Vatikan i Hazari su jedni drugima odani saveznici iz više razloga: i jedni i drugi žele da ovladaju svijetom, a to ne mogu postići sami. Hazari boluju od rusofobije i njenog “rukvca”srbofobije, a Vatikan pati od fobije prema pravoslavlju, što se svodi na isto. Akademik Milorad Ekmečić u vezi fobija kaže: “ Kolektivna fobija je stalni instrument održavanja svijesti sopstvenog identiteta i traje duže nego što traje sukob sa protivnikom prema kom se i protiv kog se u tom društvu razvija kolektivna fobija . Prvi kamen u temeljima kolektivne fobije je razlika u religiji. ( Hrvati: Srbi, Hazari: Rusi). Hazari imaju stare račune sa Rusima jer smatraju da su oni krivi za propast srednjevjekovnog Kraljevstva Hazara, a Vatikan smatra pravoslavce glavnim krivcem što se “zaglavio”na Balkanu pa ne može da krene ka osvajanju novih teritorija i obnovi Svetog rimskog carstva. I jedni i drugi su beskurpulozni i infiltrirani su u većinu vlada značajnijih država svijeta ( Hazari drmaju britanskim kraljevstvom, SAD-om Francuskom, Evropskom unijom, a Vatikan Austrijom, Njemačkom itd). Hazari su bili ovladali i Rusijom ( Lenjin, Staljin, Gorbačov, Jelcin, Kozirjev, Černomirdin itd), ali im je Putin pomrsio račune. Također su preko Hitlera ( Hazar) i njegovih doglavnika Hazara bili ovladali i Njemačkom, a i sad tamo imaju Hazarku Angelu Merkel. U ovom trenutku


271

mnoge evropske držve, EU i SAD su okupirani iznutra od strane Hazara, a Vel. Britanija bi se već odavno sa pravom mogla zvati Velika Hazarija, jer na čelu Vel. Britanije je Hazar Braun, Hazari su se infiltrirali i u Dom lordova, a i kraljica je uhvaćena u mrežu; na čelu Vel. Britanije je Hazar Braun, na čelu Francuske je Hazar Sarkozi, a na čelu Njemačke Hazarka Angela Merkel. Istovremeno više od trećine zastupnika u Kongresu SAD su Hazari , a većina američkih predsjednika su bili Hazari ( iako jevreja-Hazara ima samo 1 % u populaciji SAD), a i u Austriji i Mađarskoj su na vlasti Hazari. Jedino im teže ide da se infiltriraju u vrhove slavenskih država, jer su se Slaveni pokazali manje podložni njihovom uplivu ( valjda zato što imaju dušu te su manje lakomi na novac pa ih je teže kupiti). Zato patološki mrze općenito sve Slavene. A Srbe još i dodatno zato što su im se našli na putu pravljenja obruča oko Ruije. Zato ih moraju uništiti, jer ne mogu krenuti na Rusiju, a iza svojih leđa ostaviti sebi nepouzdane Srbe! Zbog toga ih treba maksimalno potisnuti, oslabiti i tako anestezirati. Secesija Hrvatske, BiH, Makedonije i Kosmeta su direktna posljedica ovih planova, uzimajući istovremeno u obzir interese svog partnera u zlu -Vatikana ( križarstvo!). Također štite interes i narkomafije na Kosmetu i Balkanu, koju kontrolišu Hazari i britanska kruna. Ljubav Hazara prema Albancima je u prvom redu iz koristoljublja, ali postoji i nešto više. I oni i Albanci potiču sa Kavkaza gdje i danas postoji pokrajina Albanija! Zato se Holbruk (Hazar) kod njih osjeća “kao kod kuće”! Kakvi potomci Ilira! I to je vatikanski etnički inženjering bez


272

pokrića! Albanci imaju samo toliko ilirskih gena koliko su ih dobili otimanjem srpskih žena!

A SAD kao predvodnik ( i glavni zloupotrebljavač) NATO-a vrši prinudnu mobilizaciju zemalja bivšeg istočnog bloka. Novoprimljene države će sačinjavati PRVI BORBENI red prema Putinovoj Rusiji. Samo da se mi ne nađemo na tom mjestu i u to vrijeme! Sudeći prema tome tko su nam vodeći političari i kako oni rade, vrlo je vjerovatno da bi se moglo desiti da baš naši mladići moraju ići da ginu za američke interese umjesto američkih mladića u Iran, Afganistan, Kinu, Rusiju....! Zato treba pametno se ponašati na izborima i ne glasati za razne prohazarski ( i prokrižarski!) nastrojene stranke i njihove isto takve lidere. Da bi Hazari dezorjentisali ove narode koje namjeravaju iskoristiti kao topovsko ( a danas već i nuklearno) meso, treba putem razrađene mreže obrazovnih, informacionih i “humanitarnih” NVO postići da razore tradicionalne vrijednosti, naciju, porodicu, brak, kulturu i tako oslabite državu i dezorjentišu narod, te ga kao takvog lako pretvore u poslušno stado koje će ići na Putinovu Rusiju, Kinu itd., tj. svugdje gdje Hazarima ( i Vatiknu) ustreba u cilju realizovanja njihovih iracionalnih megalomanskih planova!

Svoje sposobnosti provođenja etničkih inženjeringa Vatikan nije prakticirao samo nad Srbima i Hrvatima, već i na Šiptarima- Albancima. Naime, Albanci su dovedeni 1043. godine na Siciliju iz svoje


273

regije porijekla koja se nalazi na obali Kaspijskog jezera, a koja se baš i zove Albania. Doveo ih je vojskovođe Georgije Maniakos da mu budu rezervne čete za njegova ratovanja protiv Bizantskog carstva. U jednoj od tih borbi Maniakos je poginuo, a njegove “rezervne čete” koje su se nalazile na Siciliji nitko nije htio da primi! Stanovništvo Sicilije shvativši njihovu violentnost, htjelo je da ih se što prije riješi, tim više što su bili muslimani. Vizantija ih također nije htjela primiti, pa se sažalio srpski vladar Vojislav koji im je dozvolio da se smjeste u slabo naseljeno područje ispod planine Raban ( odatle alternativno ime Arbanasi!) njegove zemlje. Oni su dugo vremena bili ograničeni na područja ispod rijeke Drima i tamo se bavili stočarstvom i gotovo asimilirali sa domicilnim pravoslavnim stanovništvom. Međutim, nakon dolaska Turaka, oni su se odjednom sjetili da su bili muslimani i počeli se udvarati okupatoru, koji je shvatio da bi ih tako violentne i plodne ( imali su izratito visok natalitet kao i danas!) mogao upotrijebiti kao bašibozluk ( okorjeli nasilnici i pljačkaši) u sadvladavanju otpora dommicilnog srpskog stanovništva. Otada oni prelaze rijeku Drim i šire se na sjever i istok. Na Kosmet su počeli prelaziti negdje između 16/17. stoljeća. Nakon slabljenja Turske carevine, križarska politika Vatikana poduprta interesima Austrije i Njemačke ponovo je otpočela svoje zamešeteljstvo na Balkanu i počeli su uzdizati Šiptare ( oni sami sebe tako zovu jer to znači- brđani, a oni i jesu brđani, stočari) i čak ih proglašavati starosjediocima i potomcima Ilira! To su sve činili u nadi da će na osnovu 10-ak % katolika iz priobalja koje je u međuvremenu pokatoličila Venecija, uspjeti


274

ostvariti katoličku većinu među njima i tako nastaviti svoj križarski pohod na istok, a ujedno na taj način udaljit će Srbe od mora! U tom cilju su Austrija i Njemačka uz pomoć Vatikana isposlovale formiranje države Albanije 1913. godine na srpskim etničkim prostorima! U tom trenutku je u Tirani još uvijek bilo više Srba nego Albanaca, a o Skadru, koji je bio 1000 godina srpska prestolnica, da se i ne govori. Nakon toga počinje progon i zatiranje Srba, tako da ih danas u Albaniji nema ni 10 000 koji smiju priznati da su Srbi, a i njima se ne dozvoljava da nose srpska imena već moraju imati albanska! Nakon toga je Vatikan ispopslovao da se formira još jedna albanska država u Evropi- Kosovo ( koja još uvijek “visi u zraku”) čime Vatikan smatra da je uloga Šiptara kao potomaka Ilira završena, te mogu pristupiti novom etničkom inženjeringu! Naime, skoro sam čula da sad plasiraju novu priču o porijeklu Šiptara a to je da su oni potomci Helena! Što mislite zašto sad ovo? Iz dva razloga: 1. genetska istraživanja su pokazala da Šiptari imaju samo 2.7 % ilirskih gena ( a i to su dobili otimanjem srpskih žena), pa ona priča o potomcima Ilira “pušta vodu na sve strane”, 2. Sad je potrebno Šiptare natovariti na vrat Grcima, kako bi taj križarski rat krenuo preko Grčke dalje na istok! A oni su dovoljno natalitetni i dovoljno violentni da Vatikan tu ne mora ništa raditi osim ih štititi na nivopu međunarodne politike, kao što je činio i do sada. Ostalo sve će oni sami uraditi, kao što su uradili i u slučaju Srba!


275

Što nam kazuju današnja hrvatska prezimena

Prezimena koja se javljaju u Hrvatskoj

pokazuju opravdanost svake sumnje u navodno „čistokrvno hrvatstvo“. Prezimena na –vić, a donekle i na –ić sigurno nisu svojstvena zapadnom slavenstvu kom su pripadali Hrvati ( ako uopće jesu!?), a takvih je prezimena najviše u Hrvatskoj. Ta prezimena su svojstvena istočnom slavenstvu kom pripadaju Srbi.... Osim toga, treba vidjeti i koliki je broj prezimena koja vuku porijeklo od Talijana, Nijemaca, Slovenaca Čeha, Mađara, Slovaka itd. itd. U moru toga svega, opravdano se pitamo: Koja od tih prezimena su uopće hrvatska? U tom cilju pogledala sam i prezimena sa liste današnjih plemićkih potomaka u Hrvatskoj i tamo vidjela velik broj prezimena kao što su: Alaupović, Bartolović, Benković, Ivanišević, Luković, Mirošević, Pavlović, Miočević, Zmajević, Draganić, Hadrović, Vucelić, Vučetić, kojima treba dodati prezimena pripadnika hrvatskog plemstva Drašković, Pejačević Rajić, itd. Pored njih ima mnogo stranih prezimena koja očigledno vuku porijeklo od Talijana, Mađara, Nijemca, Poljaka, i dr., a to su: Aranicki, Allegretti, Antoniazo, Antonioli, Arneri, Bona, Cambj, Celio, Cindro, Degl Ivellio, Franceschi, Grisogono, Kallay, Michieli, Pomper, Portada, Raizner, Sdrinias, Tartaglia, Vusio, Zergollern, čemu treba dodati Frankopane, Zrinske itd. Iako nisam stručnjak za imena ( a nisu to ni oni lažni pisci koji objavljuju knjige sa spiskovima “čistih” hrvatskih prezimena ), ali sa ovog spiska potomaka hrvatskih plemića


276

jedino mi sljedeća imena liče na to da bi mogla biti hrvatska ( mada ni to sa sigurnošću ne bih mogla tvrditi): Barabaš (ako nije mađarsko ili tursko), Franulić, Kuščić, Lukšić, Maroja, Prelogović, Tončić ( s obzirom na korijene, a ne formu), Valjak, Vrkljan, dok bi prezimena: Kurelec, Makanec vjerovatno bila slovenačkog porijekla kao i sva druga koja završavaju na –ec, -ek ( Lovrec, Mikec, Petek, Zdravec, Smrček, Somek i sl. ), ali i ona čiji korijen je neka slovenačka riječ- kao npr. Lesar.

Imena koja se mogu čuti i vidjeti u hrvatskim sredstvima informisanja, a predstavljaju i neke od javnih ličnosti, očigledno nisu hrvatska, jer ih ima i u najzabitijim selima Srbije, a to su: Lacković, Šarić, Vranješ, Perković, Pejaković, Stojnović, Đaković, Preradović, Banović, Bilandžić, Tadić, Kovačević, Gra(h)ovac, Galić, Rakić, Veličković, Vidović, Mihajlović, Jovanović, Jovanovac, Jović, Vukičević, Lučić, Bosančić, Bojanić, Babić, Spaić, Kovačević, Djapić, Tadić, Mudrinić, Tatalović, Vujadinović, Stegić, Šakić, Nikolić, Savić, Stanić, Pavić, Vlahović, Ivković, Grujić, Ognjenović, Perić, Vlajić, Jakovljević, Draganović, Ilić, Milić, Vuković, Vulić, Karamatić, Topić, Vukadinović, Ivanović, Mandušić, Katić, Ostojić, Lekić, Šarčević, Damjanović, Graić, Žuvić, Žigić, Delić, Brkić, Radošević, Sanković, Stanković, Brajović, Trbojević, Trbović, Majstorović, Petrović, Pavković, Pajić, Šušak, Marić, Martić, Milošević, Knežević, Milanović, Miletić, Marković, Tomić, Starčević, Bošković, Popović, Mikić, Babić, Vujičić, Matković, Baltić, Bogdanović, Barišić, Šunjić, Marinković, Gavrilović, Stojić, Dragojević, Peruzović, Obradović, Vlaisavljević, Vujičić, Radić, Jakić, Mandić, Latinović,


277

Košutić; Rebić, Ćajić, Đurić itd, itd. Posebno su simptomatična prezimena katoličkih velikodostojnika i fratara, naročito u BH, od Srednjeg vijeka do danas! I nisu tu u pitanju samo prezimena na –ić i –vić, već i mnoga druga ( Glavaš, Letica, Aralica, Kalember, Rudan, Desnica, Zec, Štrbac, Pervan, itd)

Ako se pogledaju prezimena gradiščanskih Hrvata, i tamo ima veoma malo onih koja bi se mogla pripisati “čistokrvnim” Hrvatima, jer i tamo već ima mnogo onih prezimena koja liče na srpska, mađarska, njemačka, talijanska slovenačka itd, s obzirom da su Hrvati bili mali narod koji je živio u okruženju svih ovih drugih i sa njima se miješao, te je u pravu hrvatski demograf Dr Emil Heršak koji kaže da se na ovom prostoru stvorio neki srednjevjekovni AMALGAM ( ni tada već nije bilo „čistokrvnih“ Hrvata, a kamoli danas!) koji je sebe smatrao Hrvatima, a koji je gotovo potpuno nesto sa tih prostora najezdim Turaka, tako da se danas na tim prostorima stvorio neki drugi AMALGAM koji ne mora biti, a i nije, potomak onog srednjevjekovnog amalgama, iako također sebe smatra Hrvatima. Ali to je već posljedica vatikanskog etničkog inženjeringa!

Interesantno je spomenuti koliko je jak taj sindrom konvertizma kod nekih od javnih ličnosti tako da oni, iako imaju tipična srpska prezimena a k tome još i tipičnu srpsku štokavsku dikciju, predstavljaju „NAJVEĆE“ HRVATE. Takvi su Anto Đapić ( koji ima u BH mnogo “ćiriličnih” przimenjaka!), Anto Kovačević, Marko Perković- Tompson, pokojni Gojko Šušak, a njima treba dodati i Antu Prkačina porijeklo čijeg prezimena ne asocira ninašta, ali dikcija ( koja se preuzima od roditelja) mu je također čista srpsko-štokavska!


278

Imajući u vidu sve ovo, nije čudo što je u jednom

nedavnom intervjuu naš poznati pozorišni bard Josip Pejaković nekoliko puta naglasio: „ Sve je to jedan te isti narod!“

Međutim, kako bilo da bilo, stanovništvo

današnje Hrvatske, valjda baš zbog toga što je tako šarolikog porijekla, ima veoma mnogo izuzetno dobrih osobina. Možda je tome unekoliko doprinijela i katolička crkva, kako bi im time pomogla da opstanu, što je za dugoročne planove Vatikana veoma značajno da se već stečeno stado ne bi osipalo nego množilo, uvećavalo i moglo da ide u naredne križarske pohode u službi svoje vojujuće crkve. Ako se za trenutak zaboravi slijepa poslušnost “Hrvata” katoličkoj crkvi po pitanju čak i činjenja strahovitih zločina i genocida, ( Jasenovac, Jadovno, hercegovačke jame itd) mora se priznati da su oni u prosjeku izuzetno dobar narod, čak bolji negoli ijedan drugi na teritoriji ex YU! Oni su dobri i kao komšije i kao kolege na poslu i kao pretpostavljeni, i kao tazbina. Daleko su odgovorniji na radnom mjestu, veoma su vrijedni, bolje su organizovani, kulturno se ponašaju prema drugima, održavaju i uredjuju svoje kuće i širi okoliš oko njih, vode računa o svom izgledu, spremni su svakome pomoći, veseli su i mnogi od njih pjevaju, sviraju, plešu, itd, itd.

A onda dođe do nekog društveno-političkog poremećaja koji Vatikan odmah iskoristi za nastavak svog križarskog rata, pa pošalje signal onima pitomim i finim “Hrvatima” i od njih napravi


279

ŽLOČINAČKE HORDE koje počnu da bjesomučno ubijaju one koji su im do jučer bili prijatelji, kolege na poslu, susjedi pa čak i tazbina! Naravno, NE RADE TO SVI, ali oni koji to ne rade- obično ĆUTE i ne suprotstavljaju se tome! A nije li netko rekao: ĆUTANJE JE ZNAK ODOBRAVANJA?! Kako ovo objasniti? Kako probuditi “Hrvatima” savijest i objasniti im da te “usluge” koje im kroz historiju navodno čini Vatikan NISU ZBOG NJIH, nego zbog Vatikana i njegovih prozelitskih tendencija? Kako im objasniti da je to PREVELIKA CIJENA kojom “Hrvati”plaćaju te navodne usluge rimokatoličkoj crkvi i kako je krajnje vrijeme da zbog svoje budućnosti, budućnosti svoje djece konačno OTKAZAŽU TAKVU POSLUŠNOST VATIKANU i prestanu biti njegovi robovi, zavaravani da su suvereni i slobodni , jer se ne žele suočiti sa stvarnošću svog jadnog položaja. Tada se njihova djeca ne bi morala osjećati krivima i prozvanima zbog takvih zločina koje su oni počinili, kao što se oni prozivaju zbog zločina koje su počinili oni ili njihovi očevi, djedovi, pradjedovi itd.!

Gdje smo sada i što činiti Nakon svega prethodno rečenog skoro da opet

ništa nije jasno i konačno! Nažalost, ne može ni biti, jer je sve ono vezano za porijeklo stanovništva na veoma „prometnom“ Balkanu toliko zamršeno i kompleksno da se jedine nade polažu u objašnjenja koja bi eventualno mogla dati genetika kad bude na dovoljno visokom nivou razvoja. Za sada još nije, ali


280

se veoma brzo napreduje u tom smjeru. Ipak, sa sigurnošću se može ustvrditi: BAŠ NIŠTA NIJE ONAKO KAKO SU NAS UBIJEĐIVALI KOMUNISTI POD DIRIGENTSKOM PALICOM VATIKANA i HAZARA ( Aškenaza!) Dakle, nema „čistokrvnih“ Jevreja, Hrvata, Nijemaca ( Arijevaca!). Ma koliko da se netko upinjao da u to ubijedi svoju i svjetsku javnost, to ostaje samo jedna prozirna, gnusna LAŽ! U tome leži veliki značaj genetičkih istraživanja koja bi mogla obuzdati „etničke inženjeringe“ kakve kroz stoljeća prakticira Vatikan. I ne samo Vatikan, već svi oni koji hoće da to zlopupotrijebe u cilju političke ili ekonomske dominacije. Znači, u pozadini i toga je samo ekonomski interes, tj. MATERIJALNA KORIST izvjesnog broja do srži pokvarenih i dobro uvezanih i organizovanih pojedinaca, čije veze potiču još iz Babilona, a možda i sa Kavkaza!

Nakon ove konstatacije treba da se zapita svaka osoba koja je “upregnuta“ u neka od takvih “ kola“, kakav je njen interes da žrtvuje svoj obraz ili svoj život, budućnost svojih potomaka i svoje domovine i općeg ljudskog dobra da bi netko njemu stran i dalek imao VEĆU POLITIČKU ILI EKONOMSKU MOĆ i VEĆI KONTO U BANCI!? Odgovor na ovo pitanje bi za gotovo sveukupno stanovništvo konačno potpuno obesmislio i vatikanske križarske ratove, sve druge ratove sličnog tipa i općenito sve ratove, a time i njihovo učestovanje u njima. Tada bi ostalo onih 12000 ekstremnih i beskrajno lakomih Hazara Aškenaza i ne tako velik broj rimokatoličkih


281

prelata i njima sličnih da oni „zasuču“ rukave i bore se SAMI ZA SVOJE MEGALOMANSKE INTERESE, a ne da netko drugi svojim rukama „hvata zmije“ za njih!

Činjenica koja se ničim ne može opovrgnuti, a definitivna genetička istraživanja će je samo potvrditi i obogatiti dodatnim detaljima, je da stanovništvo ex YU predstavlja jednu etničku individualizaciju koja je na balkanskoj, evro-azijskoj, prelaznoj zoni nastala iz više slojeva i ukrštanja. U većem stepenu nego mnogi drugi narodi, oni su narod višestrukog porijekla, sa još vidljivim tragovima rasne i istorijske složenosti nordijsko-balkansko-maloazijskog amalgama. Tako su se Slaveni i starosjedioci ( čije porijeklo je još uvijek nedovoljno istraženo) ovih područja stopili u jedno, a slavenska osjećajnost i balkanska životna dinamika dali su ono specifično u pogledu harmonije ili disharmonije, fizički vitalitet i psihički model borbi, radu, u socijalnom, etičkom i političkom ponašanju, mišljenju i vjerovanju. Svakom narodu je mučan proces stapanja u bilo kakvu cjelinu jer su dugotrajne i snažne sve one sile koje taj narod vuku u rascjepkanost, pa čak i u otvorene antagonizme. U suštini sve su te razlike u kulturi nastale dugotrajnim življenjem u raznim državama, pod raznim kulturama, a naročito pod različitim religijama.

Ideologija KPJ je bila veoma štetna po to

stapanje jer ga je nasilno prekinula a posebno je bila štetna za srpski narod, koji predstavlja zbir individualista zbog nešto većeg prisustva dinarskih


282

gena, koji je pod brutalnim metodama KPJ samljeven i pretvoren u jednu bezličnu masu, slijepo oruđe u rukama nekolicine moćnika koji vuku sve te konce. Osim toga, riječ je o ideologiji koja apsolutno poništava sve dosadašnje ideale srpskog naroda, sva se prošlost baca na đubrište a istorija počinje od dana kad KPJ preuzima vlast!! ( Iako je čak i Marks rekao da samo primitivci smatraju da historija počinje danom njihovog rođenja!) Pa onda ti diskontinuiteti, poslije kojih slijede periodi ćutanja i beznadežnog čekanja da se ponovo upale pogašena svjetla duhovnosti ( ili tačnije da se nadoknadi elita koja u tim situacijama bude zatrta!). Uvijek se počinje ponovo iz početka!

Razlog za to je to što nam se suviše često dešavaju ratovi u kojima ginemo i postajemo biološki sve slabiji, što nas vodi u potpuno biološko iščezavanje. To je objasnio u širem kontekstu Dragoš Kalajić u svojoj knjizi “Posljednji Evropljanin”, gdje kaže: “Možda je savremeni, masovni kukavičluk i biološka posledica masovnih herojstava i izginuća Evropljana u 20. veku. U oba svetska rata i revolucijama izgubili smo skoro stotinu miliona najboljih, uglavnom mladih, koji nisu ostavili potomstvo. Ostli su u životu i razmnožavaju se pretežno osrednji pa i gori… “

U tom kontekstu se može reći da je srpski

narod još mnogo ranije bio obezglavljen kad su mu Turci uništili srednjevjekovnu državu i gotovo sve plemstvo, koje je u svim narodima bilo izabrani i vodeći sloj. Time su Srbi bili svedeni na stepen seljačkog društva, na raju. Zato sve potonje pobune te raje ne predstavljaju ništa drugo no sjećanje na tu


283

srednjevjekovnu državu. Od toga se srpski narod nikad nije uspio oporaviti, a svi pokušaji da ponovo generiše svoju elitu, bili su u krvi ugušeni, naročito ovim ratovima u 20. stoljeću koje spominje Dragoš Kalajić, ali i sa 50 godišnjom diktaturom komunista.

Religijske zajednice, iako su potpuno

zastranile, još uvijek su veoma žive i prisutne u životu balkanskih naroda. Zašto? Crkvena hijerarhija još cvjeta među pukom zahvaljujući slabostima društvenih sistema, jer vjerske institucije najveću korist vuku iz svake obmane koju ljudi dožive od političkih partija. Toliki ljudi na ovom svijetu očekuju tu nedokučivu pravdu, očajni što im ona stalno izmiče, pa utjehu za to ( uzaludno) traže u crkvenoj hijerarhiji!

Koja je ishodišna tačka za to zlo koje se ponavlja na Balkanu kroz stoljeća? Zašto se to nasilje počinjeno u ime vjere ( križarstvo), koje je ovladalo našim prostorima, nikako ne smiruje već prenosi iz generacije u generaciju? Možda uzroci leže u onom haosu koji je nastupio na Balkanu kada su Osmanlije razorile hrišćanske države. Time je iščezao jedan čitav poredak, ono ustrojstvo koje nas je spajalo sa zapadnim svijetom gdje je bilo i naše prirodno mjesto. Osmanlije su nasilno prekinule cvjetanje feudalne kulture, a zatim su nas odvojili od plodotvorne veze sa Zapadom. Otpočeo je proces našeg naglog zaostajanja i grčevito istrajanjanje u tradicionalnim tvorevinama istočnopravoslavne duhovnosti koja je bila jedina slamka za koju se naš narod uhvatio da ne se ne bi izgubio u islamskoj


284

najezdi. Tada se čitav Balkan uznemirio i posto jedno veliko MIGRACIONO PODRUČJE. Srpsko plemstvo je istrebljeno, stanovništvo je poseljačeno, a gradovi su postali turski. ( Istovremeno, hrvatsko plemstvo sa velikim udjelom stranaca je opstalo, ali je obično pučanstvo rastjerana po Evropi!) Život srpskog naroda se sveo na puku borbu da se preživi od danas do sutra! U takvim uslovima tko je još mogao i smio da misli na neku budućnost?

Pored svih ovih užasa koji su kroz historiju

zadesili Srbe, među kojima je svakako najgori onaj -stalno prisutni vatikanski križarski rat, još su i Srbi sami sebi, sa svojim pretežnim mentalitetom Dinarca i Slavena koji su komunisti preoblikovali po svom klišeju, realno najveći neprijatelji! Koliko tek takav, primitivan i vječno gladan čovjek, zatrovan licemjernom ideologijom KPJ može biti destruktivan i za sebe i za svoj narod, a pogotovo kad mu se omogući da se prečicom popne na društvenoj ljestvici na poziciju kojoj nije dorastao! A to su mu, baš sa tim ciljem brozovci i omogućavli. Od tog sindroma naše društvo se nikad neće izliječiti, a nije isključeno da će ga to koštatati i opstanka na političkoj sceni. Zato se mora priznati da neće Srbe istrijebiti samo pokolji koje nad njima opetuju hrvatski križari, već će tome značajno pripomažu ti i takvi Srbi obuzeti pravim ludilom. U periodima poslije II svjetskog rata to su bili ratnici obuzeti pravim ludilom, a poslije ovog rata su to kvaziintelektualci i ordinarni lopovi zaogrnuti plaštom lažne


285

demokratije. A “rabota” im je ista! Lažna demokratija, sa svojim isto tako lažnim egalizmom, izbacuje na površinu osrednje vrijednosti ( mediokritete), a potiskuje kvalitet. A među Srbima, poslije svih „sječa knezova“ ( tj. elite), nažalost, gotovo i nema elite, što je očigledno u svakom trenutku srpske historije i na svakom mjestu. Razumije se da je u prirodi sve okrenuto ka selekciji, pa ako je pedigre važan za konje, krave ili pse, ne vidim razloga da se to ne odnosi i na ljude- moglo se čuti od ogorčenih koji su bili oštećeni i zakinuti. Svi režimi na ovom svijetu jedva čekaju da satru svoje protivnike: kolju se a pričaju o demokratiji, humanizmu, usrećivanju čovječanstva, a sve su to potpuno apstraktni pojmovi. Onog časa kada hoćete da ih pretvorite u neku realnost- nastaje zlo!

Ekumenistička nastojanja slabo daju rezultate u

kršćanstvu, prvenstveno zbog toga što pape tendenciozno tumače ono: primus inter pares ( prvi među jednakima) i što rimokatolička crkva tumači prvenstvo apostola Petra po vlasti, a ne po časti, iz čega je izvela dogmu o nepogrešivosti pape. To je imalo za posljedicu da je u rimokatoličkoj crkvi duhovna kategorija ustuknula pred svjetovnom, tj. nebesko je potisnuto od ovozemaljkog. Zbog toga se rimokatoličanstvo i pravoslavlje nikako ne mogu razumjeti. Tim više što papa sebe smatra jedinim i isključivim nasljednikom apostola Petra, kao i nasljednika propalog Rimskog svetog carstva, pa čak i Rimske imperije koju, pomoću niza križarskih ratova koji još i danas traju i vode se raznim sredstvima, nastoji obnoviti. Nažalost, iz


286

ovog laiciziranja crkvene organizacije nije proisteklo istovremeno oduhovljavanje svjetovne vlasti, već se i jedna i druga takmiče u beskurpuloznom korištenju vlasti i moći u svrhu zadovoljenja svojih ovozemaljskih poriva. Staro vjerovanje u istinu potrošeno je u minulim vjekovima, čemu je najviše doprinjelo ovo izvitopereno kršćanstvo. To kršćanstvo je danas uortačeno sa svim demonskim snagama ovog svijeta ( prvenstveno Hazarima i njihovim masonskim, iluminatskim i sl. tvorevinama), sa zastupnicima svega što je sramno, bezdušno što sije i umnožava prevare i privide, a sve to pod maskom navodne iskrene pobožnosti. Tu drevnu vjeru unakazili su brojni samozvani posrednici koji su se isprečili između čovjeka i njegove duboke potrebe da se skrušeno prikloni nekom višem biću, da ga prihvati kao nezamjenjivog iscjelitelja svojih bolova, da ga doživi kao utjehu i nadu. Međutim, ništa od toga ne nađoše vjernici u kršćanskoj crkvi, u prvom redu zato što se ne zna gdje je granica koja dijeli velike evanđeoske istine, njihovu duhovnu čistotu, od iskrivljenih tumačenja i raznih ovozemaljskih zloupotreba. Ili ta istina i ne postoji, već su to samo floskule u svrhu obmanjivanja stanovništva?

Posebna tragedija srpskog naroda je što tako

brzo zaboravlja svoje mrtve, svejedno na koji način su oni otišli sa ovog sveta. Akademik Medaković kaže: „Nije trebalo da se godinama potucam po šumama ove zemlje pa da me u ovom okupiranom gradu prožme sva tragika moga naroda, sve njegove kobne deobe, međusobno istrebljivanje i sigurno


287

gašenje njegove biološke moći. Svaka žrtva iz šume, svaki ubijeni domaćin na svom pragu, mučenik u logoru, svi nevini koji su završili u Jasenovcu ili hercegovačkim i ličkim jamama, svi su oni doživjeli svoje vaskrsenje u onih koji su došli da se spase u Beogrdu, a svakodnevno su očekivali da im se to isto desi.“

Medaković dalje kaže: “ Ne odričem neko

skriveno zadovoljstvo kad sam otkrio da sudbina moje porodice pripada jedinstvenom toku mog naroda i njegovoj glavnoj matici. Moji preci su pojedinačno izgubljeni u ovom velikom prostoru u kojem su se kretali, stvarali. Što više upoznajem prošlost moga naroda zaprepašćuju me svi oni podaci koji svedoče o našem zastrašujućem okruženju. Potvrđuje se i ona davno otkrivena istina da je za naše bitisanje bila kobna međa koja je podelila nekada jedinstveno RIMSKO CARSTVO. Usudili smo se kao narod ostati sa obe strane te međe! Zato su i mene dželati uspjeli iščupali iz mog zavičaja, oteli su mi ga i on za mene više neće postojati.”

Zato se pitamo: Negdje i na nekom mjestu i u nekom trenutku, moralo je doći do tragične greške, do onog kritičnog mjesta odakle počinje naša nizbrdica. Možda tu nesreću treba tražiti u našoj civilizacijskoj podjeli, u vjekovnom antagonizmu ta dva svijeta čija je međa zauvijek razdijelila naša plemena. Kako premostiti te pukotine koje se stalno povećavaju? Riječ je o stalnim pomjeranjima našeg tla, o nekim tektonskim poremećajima koji ruše do


288

temelja čak i kuće susjeda. Odjednom i najbolji susjed preko noći je kadar da se pretvori u podmuklog dželata, spremnog da satre dom svog susjeda. Kakva je to sila sposobna da pokrene njegovu ruku i da joj odredi ulogu ubice? A kada u tom susjedstvu zamukne sve živo, kako se može mirno dočekati jutro i odlaziti na rad u polje, kada se svuda crvene tragovi krvi? Zbog toga su ih osuđivali svi normalni ljudi, a jedan od njih je bio i njemački baron Rajsvic koji je o ustašama govorio sa istinskim, aristokratskim prezirom i nazivao ih jednom običnom bandom ubica, koja je sposobna jedino za ubijanje na kukavički način. I mnogi drugi Nijemci su tvrdili da su njihovi koncentracioni logori u odnosu na ustaške bili pravi sanatorijumi!

Kad je već tako i kad se toga nikako ne

možemo osloboditi, da li je bar postojao neki način da se uspješnije tome suprotstavimo ili bar da svojim greškama ne navodimo vodu na “križarsku i hazarsku vodenicu”? Zasigurno jeste, ali u tim kritičnim trenucima na našem čelu su bili ljudi nedorasli tom trenutku. Oni su počinili najveću moguću grešku 1918. kad su Srbi iz rata izašli kao pobjednici, a Hrvati kao pobijeđeni, prema kojima su Srbi bili toliko velikodušni da su im to oprostili i prihvatili ih na svoju pobjedničku stranu. Nažalost, kao “zahvalnost” doživjeli su u toku naredna dva rata potpuno istrebljenje svog nevinog stanovništva sa područja na kom su živjeli, negdje čak i duže od Hrvata. Tu očajnu grešku počinilo je rukovodstvo Srba još kad su bili u izbjeglištvu na Krfu koje nije


289

poslušalo ruski savjet i potpisalo Londonski ugovor koji je Srbiji garantovao granicu na poluostrvu Planka kod Šibenika. Tada bi se ostvarili srpski ratni ciljevi, tj ujedinili svi Srbi, a poslije su mogli primati pod raznim uslovima preko ugovora i druge ukoliko bi oni to tražili. Na kraju smo se mogli razdružiti na isti način ko što smo se udružili, ako se nekom ta zajednica ne bi dopala.

Kraljevina SHS i kraljevina Jugoslavija trajale su

smo 22 godine, što je prekratko vrijeme da bismo se bolje upoznali i izgladili sve naše prirodne vjekovne razlike u kulturi, jeziku i vjeri, pogotovo ako negdje nije bilo ni dovoljno volje za to. Teško je i opisati što smo sve u tom cilju trebali zaboraviti. Nisu samo Slovenci i Hrvati u toj novoj državi bili nepoznati Srbima, već i Srbi priječanski Sve te suprotnosti koje su uslovljene historijski, odmah su iskoristile nama neprijatejske sile, a na prvom mjestu rimokatolička crkva, koja ne može nikako da napusti svoj prozelitizam, jer je ona oduvijek bila Ecclesia militans ( vojujuća crkva)- uvijek spremna da ponovo podstakne, zapli i povede privremeno pritajeni križarski rat. Ona kao organizacija s viševjekovnim iskustvom u prilagođavanju nametnutim uslovima uvijek računa sa faktorom vremena i sa neminovnim pogreškama svojih protivnika. Zato su istinski naivni svi oni pokreti koji se u borbi sa militantnim katolicizmom oslanjaju na neke svoje trenutne pobjede. Za katoličku crkvu porazi su nekad potrebni da bi poslije njih imala veći uzlet. Zato ona skoro svake godine uvećava broj svojih svetaca što simbolično predstavlja označavanje neke


290

njene novopređene etape ka tisućljetnom cilju. Iz istog razloga povremeno osniva neke svoje nove redove, iako oni davno osnovani se ne gase, već opstaju. Svi oni pripadaju istom poslanju i služe istim ciljevima ( benediktanci iz VI, franjevci i dominikanci u XIII, isusovci u XVI itd.)

Iz ovog cjelokupnog teksta , nažalost, mora se

zaključiti sljedeće: Srpski narod je rasprostranjen po prostorima na kojima nema nade za njegov opstanak, jer je konstantno izložen bilo tihom bilo glasnom i brutalnom križarskom ratu. Ugrozili smo sebe i svoj opstanak zato što smo se slučajno našli na na mjestu koje će postati misionarsko područje rimske crkve i tako postali prvo iskušenje njenih ratobornih misionra u njihovom prodiranju prema istoku (kontinulnom kržarskom ratu). Tako smo se našli između čekića i nakovnja, štiteći Evropu od istoka i istok od katoličke agresije! Te i takve izazove valjalo je izdržati vjekovima, oslonjeni prvenstveno na sopstvene snage, na svoju živu silu zbog čega se ona stalno topila…Tuđe vlasti su stalno tražile podaničku pokornost. I dok su drugi crtali planove za budućnost, nas je zadesila najveća kataklizma u našoj historiji: islam nam je trajno razorio državu i civilizaciju kojoj smo pripadali i sve naše nade i planove za eventualnu budućnost sveo na samo želju za pukim preživljavanjem od danas do sutra. A kad bismo ponekad se usudili da podignemo glavu, čekali su nas drugi aspiratori na našu zemlju sa željom da nas zaskoče i potjeraju kao divljač u cilju proširenja svoje misionarske regije ( dežurni križari, na čijem


291

čelu su prečesto bili naši konverti kao Vićentije Zmajević, Anđelo Zvjezdanić i sl.)

A da je u duši konverta haos, potvrđuju i gosti emisije EKUMENA hrvatske televizije koji kažu da su konvertiti uglavnom žešći, radikalniji “vjernici” nego obični izvorni vjernici. Oni se osjećaju da su pod pritiskom, osjećaju unutrašnji nemir i imaju stalno potrebu da dokazuju svoju lojalnost, osjećajući da postoji nepovjerenje u njih. To rađa vjerski fundamentalizam i rascjep ličnosti, što predstavlja već i ozbiljan psihološki problem. To je i čak i obični narod prepoznao i iskazao to u onim poznatim izrekama: VEĆI KATOLIK OD PAPE ili GORI POTURICA OD TURČINA. Čovjek mora biti dovoljno jak da to zlo koje prokulja iz njega OBUZDA, da bi uopće mogao se smatrati čovjekom! A za to su mu potrebni bar moral i volja čiji centri se nalaze u frontalnom segmentu CNS-a, koji je prirodno razvijen kod najviše 5 % stanovništva, a ostali bi se trebali truditi da im se razvije!

Zaključak

Vrijeme tih i takvih fanatičnih misionara još uvijek traje. Mi smo zarobljenici jednog davno utvrđenog stanja koje je začeto političkim lomovima, u sudarim istoka i zapada. Uvek se iznova javljau te dve suprotstavljene duhovne polovice, raspolućenost čije se pukotine neprekidno uvećavaju. Za to vrijeme Evropa je išla naprijed, a veze s njom su se sve više i


292

više kidale. A onda je nahrlilo i novo zlo- novi svjetski poredak ( koji predstavlja osovinu zla Hazara i Vatikana, a vuče svoje porijeklo još iz davne historije), koje će nas ovako jadne i dezorjentisane veoma lako (zlo)upotrebiti. Na taj način poništit će se stotine godina ljudskog razvoja, obesmislit će se tekovine koje nikom više neće biti potrebne. Novi čovjek neće imati pravo da upravlja svojom sudbinom niti će imati svog ličnoig života.

Zato je možda jedino rješenje razotkriti laži koje stoljećima ( i milenijumima!) cirkulišu ovim prostorima i uzrok su svih ovih nesreća koje nam se u kontinuitetu dešavaju. Zato je od svega najvažnije raskrinkati i lažno hrvatstvo i shvatiti koliko je destruktivan sindrom konvertizma koji posjeduju svi i jednostruki a kamoli višestruki konverti. Oni nisu krivi za konvertovanje, jer su to uradili njihovo preci ( a možda su morali birati između smrti i konvertitstva), ali samo do tada dok ne dozvole da netko zbog tog konvertizma njihovih predaka upregne njih u razna zločinačka kola iz kojih ubijaju i zatiru svoju braću čiji preci su se oduprli konvertizmu. Sad se nameće pitanje: Kako da ljudi spriječe da ih se ne iskorištava za takve mračne ciljeve? David Icke, autor knjiga “ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI” i “NAJVEĆA TAJNA” vam odgovara: “ Vrlo jednostavno. Ni u kojim okolnostima ( i ni uz kakva “obrazloženja”)nemojte nikoga ubiti, nikome naškoditi i postavljati bombe! Eto, sve je


293

riješeno!” A ja bih dodala još i ovo: na izborima nemojte glasati za one stranke i one kandidate koji vam izgledaju kao da su “teledirigovani” izvana i one koji ne osuđuju takve negativne pojave, već ih i podržavaju! I koji kriminalom potkopavaju temelje društva i države.

Što se tiče historije- sve treba uzimati k znanju, ali ne valja u sve vjerovati. Istina ima mnogo slojeva! Naročito ne treba vjerovati onoj koja se napadnom i upornom primjenom gebelsovskih metoda nastoji pretvoriti u autentičnu istinu, jedinu moguću!

Čemu sva ova pisanija, kad je poznato da se “točak historije” ne može vratiti nazad, te oni koji su se konvertovali ne mogu se “dekonvertovati”! Ipak bi svi morali razumjeti i poznavati prošlost ( da nam se ne bi kao do sada stalno ponavljala!), ali je ne možemo mijenjati i ne smijemo falsifikovati, što se na Balkanu konstantno radi! Mnogobrojne nasilne seobe i konvertitstva su ostavili trajne posljedice. Sad imamo što imamo, i treba se RAZUMNO nositi s tim, da bismo uopće imali neku budućnost. Ali, da bi to bilo moguće, svatko treba postati svjestan svog porijekla da ga ne bi bar ubuduće mogli kojekakvi manipulatori i zloupotrebljivači uprezati u svoja zločinačka kola i pored toga što to nije u njihovom dugoročnom interesu. Nažalost, kratkoročni interes se uvijek lako nađe, a kroz historiju se manifestirao u raznim oblicima: od vreće brašna u gladnim godinama, preko mogućnosti da se zadrži vlastito imanje; da se sačuva goli život; da se dobiju


294

lažna obećanja o nekom budućem blagostanju- do današnjih dana kad se to najčešće plaća novcem, postavljanjem na visoke funkcije, uključenjem u neke međunarodne organizacije ili nekom obmanom i sl.

Zato trebaju SVI raditi na izgradnji trajnog

mira, a osnovne pretpostavke da bi do njega moglo doći su:

1. Suočiti se sa STVARNOM PROŠLOŠĆU;

2. Informisati i edukovati što veći broj stanovništva o stvarnoj prošlosti i svemu što se hronološki događalo na ovim prostorima;

3. Izgraditi pravnu i pravednu državu. Ako se opet ignorišu ovi preduvjeti, te se

ponovo “zataškaju” i stave “pod tepih” svi dokazi o tome što se dešavalo u ovom ratu kao što je urađeno poslije 1945., desit će nam se ponovo neka nova 1991. U međuvremenu, većina stanovnika će, vjerujući da je nastupio TRAJNI MIR, osnovati porodicu, izroditi djecu, sagraditi kuću, zaraditi penziju... A onda će se jednog dana ispostaviti da to nije bio MIR, već samo neko traljavo primirje, te će opet izbiti krvavi rat, pobit će im djecu, spaliti kuću a njih, ako uopće prežive, protjerat će bez penzije i bez ikakvih sredstava za život... Zar je to naš cilj? Tko treba da vodi računa o tome da se to OPET ne desi? Trebalo bi da vode računa političari, ali oni to niti hoće niti znaju. Zato o tome mora voditi računa SVAKO OD NAS, kad nismo bili sposobni da na vlast dovedemo


295

pravu elitu koja bi to radila umjesto nas... A veliko je pitanje da li uopće imamo elitu?!

Ja se nadam da ste shvatili zbog čega sam pisala

o ovom svemu, a ako netko ipak nije, morala bih objasniti. Odavno čitam sve što mi pod ruku dođe, a govori o ovome o čemu sam gore pisala. Saznanja koja sam tako stekla su kod mene stvorila strahovit osjećaj sažaljenja, u prvom redu za one koji dozvoljavaju da budu upregnuti u vatikanska križarska ( i slična ) kola, te ginu i brukaju sebe i svoj narod za nečije prljave interese; zatim, žao mi je onih koji trpe brutalan teror i zatiranje od te svoje konvertovane braće, a na kraju žao mi je sviju nas na ovim prostorima, jer svi mi skupa nismo toliko loši da bismo zbog svega toga konstantno, kroz generacije i generacije trpjeli ( a ne živjeli) ovakav život kakav trpimo! Upravo zbog toga se na Balkanu nikako ne može uspostaviti trajn mir i stabilna država. Zbog toga još nemamo izgrađene institucije, nemamo pravnu i pravednu državu, pa ne možemo ostvariti ljudska prava niti i život dostojan čovjeka. Umjesto toga mi smo stalno nečija DIVLJAČ ZA ODSTERL! Mi još uvijek nemamo PRAVE građanske elite, jer se nju, čim se ona u nekom kraćem ili dužem periodu primirja počne nanovo stvarati, odmah sasiječe u korijenu ( stalno ponavljajuća “sječa knezova” u raznim oblicima!) i time točak historije ponovo vrati nazad! A Balkan stalno ostaje “bure baruta”.....


296

Svjesna sam činjenice da jedan čovjek ne može promijeniti svijet, ali jedan čovjek može prenijeti poruku koja će promijeniti svijet. Zato sam, u skladu sa onom anegdotom o malom vrapcu (“ Planula šuma i sve ptice pobjegoše. Vratio se samo mali vrabac noseći kapljicu vode u kljunu. Zaprepaštene ptice ga upitaše kuda će, zar ne vidi da gori šuma? A on će mirno: IDEM SAMO DA IZVRŠIM SVOJ DIO OBAVEZE”) željela i ja da izvršim svoj dio obaveze.

Pozivam vas da i vi izvršite svoj dio obaveze... Nadam se da ćete se i vi, kad pročitate ovaj

tekst, osjetiti kao da ste se popeli na brdo i sad bolje vidite svoju okolinu i ono što se u njoj stvarno događa. ( “Onaj što je nabrdu, bolje vidi no onaj podbrdom”- davno je ustanovio Njegoš) To će vam omogućiti da stvari i događaje oko sebe analzirate i razmišljate o njima, a od vas će neminovno načiniti SUBJEKT u tim događajima, a ne da i dalje budete samo OBJEKT kojim drugi manipulišu, kao što je to bilo do sada. Jer, kao što kaže veliki fudbalski as i čovjek dostojan poštovanja, Ivica Osim: “ Sve ovo ružno što nam se događa je posljedica ogromnog neznanja, a i dalje ima suviše mnogo takvih “spavača” koji bi opet mogli dovesti do ovakve katastrofe...”

Sad znate neke od najvećih i svjetskih i

balkanskih tajni. Uskoro, kad nauka genetika bude u stanju da tačno nacrta genetsku sliku za svakog čovjeka ( u SAD to već rade- Oprah Winfrey je tako saznala da 89 % njenih gena potiče iz Liberije, 8%


297

od američkih domorodaca i 3% od američkih bijelih doseljenika), više to neće biti tajna, jer će svatko od nas iz toga moći vidjeti koliko je on „čistokrvan“ Hrvat, Srbin, Slovenac, Jevrej, Bošnjak itd. Neki će se tada možda zastidjeti kad saznaju da su se lažno predstavljali, a ako su u ime te zablude još i ubijali ...?! A takvih u Hrvatskoj, BH i drugdje na Balkanu ima veoma mnogo, pa nije čudo što se gotovo svakodnevno čuje da se neki bivši ratnik u RH ubio zbog posljedica PTSP-a...

Što više ljudi bude znalo te tajne, to bolje za sve nas, jer ćemo moći spriječiti najveća zla koja se spremaju ovoj civilizaciji, a to su III svjetski rat koji potpaljuje oko 12 000 ortodoksnih talmudista Hazara uz svesrdnu podršku Vatikana, a koji je uperen protiv Rusije i njenih pravoslavnih “rukavaca”, te potpuno uništenje pravoslavlja i obnova Rimske imperije ili bar Svetog rimskog carstva o čemu sanja papinstvo. I jedna i druga želja predstavljaju nasilno vraćanje točka historije nazad, za što je potrebno proliti strahovito mnogo ljudske krvi, a “rezultat” je ipak neizvjestan… A Vatikan onima koji pređu na katoličanstvo u konačnici ne nudi ništa dobro, već da budu poslušni žrtveni jarci u borbi za što veće bogatstvo i raskalašenost papinstva. Sjetite se samo beskurpuloznih zahtjeva koje su postavljali pred ličke konverte u katoličku vjeru!

Naravno, ovim ratom bit će zahvaćen i Iran jer on ima suviše velike rezerve energenata da bi ga Hazari mogli ostaviti na miru, a istovremeno je i na “programu” prozelitskog Vatikana… Nažalost, ni Kina nije sigurna da neće biti uvučena, jer kad rat


298

počne, lako se proširi i postane svjetski… A ono što je najgore u svemu tome je da poslušno balkansko stado je predviđeno da maršira prvo! Zato nas tako na prečac i primaju u NATO!

Dakle, ono što može uraditi “mali vrabac”,

možete i vi: gdje god i kad god možete sabotirati uspostavljanje Hazarima i Vatikanu poslušne vlasti, sabotorajte je.

Inače, Vatikan, Hazari, masonerija, iluminati i

Babilonsko bratstvo- svi su oni povezani na neki volšeban način, pa se gotovo može reći da je to sve JEDNO TE ISTO!

Borite se da se i u balkanskim državama usvoje i poštuju onakvi zakoni kakvi obezbjeđuju mir u Švicarskoj, a odnose se na ZABRANU ŠIRENJA JEDNE VJERSKE ZAJEDNICE NA RAČUN DRUGE. Pri tom ćete pomoći rimokatoličkoj crkvi da se oslobodi svog dotadašnjeg “prtljaga” i imidža prozelitske žločinačke organizacije, usmjeravajući je na PRAVI kršćanski put na kom ona nikad nije ni bila, bez obzira na to što je u njenim redovima uvijek bilo i mnogo poštenih, humanih, dobronamjernih i nadasve široko obrazovanih ljudi, koji nisu mogli da dođu do izražaja u toj masi zla. Sad je došlo vrijeme da se konačno i njima da mogućnost da se ispolje i na taj način bar počnu popravljati strahovito ružnu predstavu o Vatikanu i rimokatoličkoj crkvi kakvu nužno mora imati svatko tko je iole bolje informisan! A oni imaju velike kapacitete za činjenje dobra svom stanovništvu. Negdje su to već i počeli:


299

Banjalučka biskupija, umjesto Vlade(!!), obnavlja vinogradarstvo i proizvodnju sira trapista u banjalučkoj regiji... Zato im pomognimo da od sad pa nadalje budu samo na putu dobra, a nikada više na putu zla. Imajte na umu i onu narodnu: “Prilika čini lopova”, pa im zato ne dajte nikad više priliku da čine zlo, pogotovo ne koristeći vas kao egzekutore!

Ako nikako drugačije to ne možete uraditi,

uradite na izborima, tako da tamo budete išli pri punom stanju svijesti, a ne sa glavom u pijesku ili u tanjuru sa voletinom… Pri tom budite svjesni činjenice da je hazarski ( a i vatikanski!) cilj centralizirana fašistička država na čelu sa svjetskom vladom, središnjom bankom, valutom i vojskom koja će držati u ropstvu mikročipirano stanovništvo ( oprez: prvi korak mikročipiranja je uvođenje biometrijskih pasoša!), povezano i pod kontrolom globalne kompjuterske mreže i da će je ostvariti pomoću tzv. totalitarističkog šuljanja u kojem se sitnim koracima ( jer bi veliki izazvali pozornost i sumnju!) prikradaju odavno zacrtanim ciljevima. Na kraju će se ta “mišolovka” samo zatvoriti i to će omogućiti nekolicini da nametne svoju volju stanovništvu cijelog svijeta! Tada će biti prekasno za ikakav otpor, jer onom tko se pobuni protiv toga će komandom iz tog kompjutera biti razoren prethodno nekom obaveznom vakcinacijom ugrađeni mikročip iz čijeg kućišta će isteći otrovni litij i otrovati neposlušnika ( savršeno ubisto!). Nemojte se zavaravati da taj mikročip neće


300

biti ugrađen u vas bez vaše saglasnosti, jer on se može “ubrizgati” usput sa bilo kojom injekcijom ili cjepivom protiv gripa... Zato ne dozvolite da dođete u takvu situaciju. Još ima malo vremena....

2.7. Islam i kuran

Prilikom posjete sestri jedne moje prijateljice (Zejfi) koja je živjela u Zenici, zavirila sam u njen Kuran koji je ona nabavila kod hodže. Slučajno sam otvorila stranicu na kojoj sam pročitala otprilike sljedeće: «Mi smo popalili i porušili kuće nevjernika i tako ih napravili beskućnicima, pa sad uživamo u njihovim patnjama» Bila sam zaprepaštena i odmah me prošla volja da dalje listam i čitam Kuran. One su pokušale da me razuvjere od loše poruke i zle namjere koju plasira ovaj ajet, uz preporuku da mi jedan hodža njihov komšija to sutradan «protumači». Kategorički sam to odbila uz tvrdnju da mi do sada nikad nitko nije trebao «tumačiti» ono što piše u knjigama i drugdje, jer sam sama u stanju da razumijem svaki tekst. I ovaj sam savršeno razumjela.... Nakon dvije godine sam ponovo došla u priliku da zavirim u Kuran kod moje prijateljice Mire koji mi je bila spremna posuditi ga da ga pročitam. Međutim, onaj ajet koji sam nasumce našla u onom Kuranu koji je trebao da mi «tumači» hodža, ovdje nisam našla! A ovaj Kuran je kupljen u javnoj knjižari i namijenjen je opštoj javnosti, a ne samo


301

islamskim vjernicima. Zaključak je očigledan, i ne treba ga nitko «tumačiti». Zar ne? Ista situacija je i sa Biblijom i Talmudom. Sjetimo se samo kako je Biblija nastala, pa danas imamo samo 4 jevandjelja od nekih stotinjak koja su odbačena cenzurom. A i u ta četiri ponekad ima cenzure! Pogledajte izdanja na Internetu pa ćete vidjeti da je u nekima stih Luka 19:27 naprosto preskočen! A od 52 toma Talmuda, u knjižarama možete naći samo jedan „odabrani“ koji sadrži dio tekstova iz tih 52 tomova! O onim ostalim tekstovima prvi je progovorio Martin Luter, pa zatim Dostojevski, pa lejdi Bertvud, pa historičarka Pletenjeva, pa publicista Dejan Lučić i svakim danom progovara sve više i više pravih intelektualaca. Međutim, u predgovoru ovog izdanja Kurana iz 1984. koji je izdalo Starješinstvo Islamske zajednice u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, a u prevodu Besima Korkuta, stoji: «...istinitost verifikacije prenosa Kurana je nesumnjiva i neoboriva.» Također piše: « Obraća se svima koji hoće da razmišljaju, žele da razumiju, nastoje da spoznaju, teže da otkriju...» Eto, ja sam htjela da razumijem, da spoznam, da otkrijem.., pa sam već na osnovu mojih prvih dodira sa Kuranom- zamalo pomjerila pameću! To se svakom potencijalnom i ozbiljnom čitaocu može desiti već i pri čitanju PREDGOVORA koji apsolutno nije saglasan sa ostatkom knjige! Npr. « Pitanje slobode misli, opredjeljenja i vjere utemeljeni su do te mjere da je prisila zabranjena kako u pogledu vjerovanja, tako i u pogledu nevjerovanja.»


302

Pitam se onda da li je Ivo Andrić izmislio danak u krvi i odakle svi ti islamski konverti na našim prostorima? Nisu oni valjda svi pohrlili iz kršćanstva u islam dobrovoljno kad su islam i kršćanstvo gotovo jedno te isto!? Također uvodničar tvrdi: « Kuran traži stalan progres» Ne znam tko i gdje krije taj «progres» kad se u javnosti u cijelom svijetu ništa od toga ne vidi. Naprotiv! A posebno mjesto uvodničar daje ISTINI? Kojoj? Kakvoj? Onakvoj kao što je srebrenička ili Markale I i II, ili u ul. Vase Miskina, u Dobrovoljačkoj, u Račku ili mnogobrojnim drugim judeohrišćansko-islamskim ujudurmama? Ili je možda Kuran sam po sebi za ISTINU, a to što poglavar Islamske zajednice podržava laž- to nema veze sa Kuranom!? A moralo bi da ima.... Ipak, ustrajala sam na tom da ga pročitam, iako mi je cijelo vrijeme čitanja bila muka, gotovo ista onakva kakvu sam osjećala čitajući i Novi zavjet. Ipak, moram priznati da sam Kuran ipak nekako pročitala, a Novi zavjet nisam nikako mogla pročitati do kraja........ Na osnovu onoga što sam pročitala u ove dvije «svete» knjige, nužno sam morala zaključiti da je Kuran- plagijat Biblije! To priznaje i sam Muhamed kad kaže da Kuran nije ništa novo izmišljeno ( Sura X, ajet 37). Naime, gotovo sve ono što se može naći u Bibliji, spominje se i u Kuranu: i Josif u Egiptu i 7 gladnih godina, i Nojeva arka, i ubijanje dojenčadi, i zagrobni život, i čovjek stvoren od zemlje ( ovdje ilovače) itd. Jedina razlika je ono «oko za oko i zub


303

za zub» što i nije neka razlika s obzirom na protivrječnosti koje se mogu naći u Novom zavjetu od kojih je najočiglednija ona u Luka 19:27 koja definitivno pobija sve bajke o navodnoj blagorodnosti i milostivosti Isusa Krista! U Kuranu je sa ciljem borbe za povećavanje broja pristaša također omalovažavano i naruživano mnogoboštvo ( jer je upravo njihove vjernike trebalo preoteti) i stalno je utjerivan strah onima koji ne prihvate Muhamedovo pričanje. Međutim unatoč utjerivanju straha raznim pretnjama, očigledno je da stvari nisu išle tako glatko kao što je Muhamed očekivao, pa se na mnogo mjesta on žali da ljudi ne vjeruju u njegovu priču (Sura XI ajet 27).. Valjda zato što je takvih proraka u to doba bilo enormno mnogo, pa ljudi više nisu nikom vjerovali jer nije bilo nikakve potvrde njihove uspješnosti u smislu olakšavanja tegobnog života. Naprotiv. I Muhamed protežira kao i Jahva i Isus prozelitizam, tj. jedino je ona vjera koju on protežira- prava, za što nisu imali baš nikakav argument osim utjerivanja straha! Na mnogo mjesta se ponavlja jedno te isto ( valjda da bi «učenicima» to apsurdno gradivo ušlo u glavu), a naročito se često pominje kontradiktorna sintagma: Bog će te kazniti. On je milostiv (!!??) Svakakvih «bisera» se tu još može naći u ogromnim količinama i ne bih da to sad prepisujem iz Kurana. Preporučujem SVIM ljudima da pročitaju i Kuran i Bibliju i Talmud, jer naučnici tvrde da gotovo niti jedan vjernik nije uistinu pročitao «svetu» knjigu svoje vjere. Jer da jeste, tko zna da li bi još uopće bio vjernik! Zato ne čudi „tvrdnja“


304

mnogih „vjernika“ da „svete“ knjige ne pozivaju na ubijanje i zlo, što nije istina. Neka ih pročitaju i oni kao što sam ih pročitala ja koja nisam vjernik, pa će vidjeti da je to laž. O milostivosti Kurana govori i ajet 24 iz Sure II: « Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.» Nisam pogrešno prepisala, već se mnoge rečenice u Kuranu dojme kao loš prevod. U ovoj rečenici ništa nije jasno osim onoga da će «gorivo biti ljudi i kamenje». I to je dosta, ili čak previše, zar ne? Tekst Kurana je često veoma nejasan pa se doima zaista kao loš prevod ili Pitijina umotvorina. To je osnovna karakteristika svih monoteističkih «svetih» knjiga, koje onda rabini, popovi i hodže «tumače» kako hoće. Naravno, kako pametnim ljudima ne treba ništa tumačiti jer su oni dovoljno pismeni da mogu razumjeti svaki dobro napisan tekst, to je jasno za kakvu je «klijentelu» pisan Kuran: za istu onakvu za kakvu i Biblija! To su oni koji bespogovorno vjeruju jer nemaju razvijenu lijevu hemisferu CNSa, pa svijet ( i «svete«* knjige) doživljavaju samo preko desne henisfere CNSa putem osjećaja i to prvenstveno osjećaja STRAHA. Zato im se on utjeruje putem gotovo svakog stiha (ajeta)! Na kraju bi trebalo nešto reći o tome tko je i zašto ljudima naturao i naturio monoteističke vjere. Pri tom je važno istaći da religija ( vezivanje) i vjera ( bespogovorno vjerovanje u dogme) nisu jedno te isto, mada se nastoji poistovjetiti ta dva pojma. Zato


305

je pravilnije reći da su judaizam, kršćansvo, islam i komunizam vjere, a ne religije. Zahvaljujući samo činjenici da toliki ljudi rade NESVJESNO za „njih“ misleći da rade za sebe samo ako im je omogućeno da otimaju tolika materijalna dobra od svog naroda, jedan mali broj stanovnika će iz svojih patoloških (luđačkih!) pobuda uništiti čitavo čovječanstvo, uz pomoć onih koji „misle da rade za sebe i svoje ideje“.. Doduše, pomažu im nesvjesno i oni koji ništa za to ne dobijaju, pa je opravdano pitati u ime čega oni šute i trpe. Zaključak koji se neminovno nameće je da te „svete“ knjige sadrže podsticaje za zločinaštvo zbog čega bjelci ubijaju i crnce i sami se međusobno istrebljuju! Zato je krajnje neumjesna i ničim neutemeljena tvrdnja mnogih vjernika da vjere nisu zlo i da vjere ne podstiču na zlo, što je neistina. To mogu tvrditi samo oni KOJI NIKAD NISU PROČITALI ni Bibliju, ni Kuran ni Talmud, ili bar ne njihove necenzurisane verzije. _____________ * U knjizi vodećeg evropskog intelektualca Georga Stajnera: „Ideja Evrope“ u jednoj fusnoti piše sljedeće: Na nekom prijemu u Capetownu jedan od prisutnih bjelaca je rekao da nitko od prisutnih ne treba da se boji crnaca i da policija ispred kuće nije prisutna iz tog razloga. Naime, statistike pokazuju da crnci ne ubijaju bjelce i da na


306

13 ubijenih crnaca od strane bjelaca dolazi samo jedan ubijeni bjelac od strane crnaca, iako je situacija takva da je na ulici samo potrebno stisnuti šake i zadaviti nekog bjelca. Prisutni su bili iznenađeni ovom statistikom i tražili objašnjenje. A objašnjenje je bilo sljedeće: „Kršćani imaju jevanđelja, Židovi imaju Talmud, Stari zavjet i Mišnu, a komunisti Marksov Kapital. Mi crnci nemamo nikakve takve ( „svete“?!) knjige!“

2.8. Mnogoboštvo

Opisom u knjizi ([5] Lit.V) „Sveta Rusija protiv Hazarije“ je do kraja razgolićena uloga Zapada (iliti: „međunarodne zajednice“) kao PRIKRIVENE i NEVIDLJIVE HAZARIJE ( tj. Hazarskog kaganata). Dato je i rješenje kako se čovječanstvo može otarasati tog zla prije nego ga potpuno uništi. Međutim, Gračova nije u traženju tog rješenja išla dovoljno daleko u prošlost, već se zaustavila na onoj stepenici na kojoj je čovječanstvu NATURENO kršćanstvo kao religija smrti i samouništenja, zakamuflirana sa nešto pozitivnih i čovječjem uhu blagougodnih izreka koje u kršćanstvu NIKAD nisu zaživjele jer su bile licemjerne. S obzirom na ono što Istarhov ([1] Lit.IV !) kaže u knjizi „Udarac ruskih bogova“, očigledno je da je kršćanstvo dio problema, a ne dio rješenja! Naime, od naturanja kršćanstva Srbima ( kasnije, od 491. godine n. e., a naročito od 16. stoljeća -


307

stoljeća velikih historijskih falsifikata, Slavenima) ta ogromna populacija koja se hiljadama godina premještala iz područja periferije današnje Indije raznim pravcima prema Evropi i Aziji, počela je da rapidno propada. Naime, prema neoborivim dokazima koje su ostavili u toponimima, jezicima kasnije formiranih naroda i arheološkim nalazima oni su naselili gotovo čitavo područje Evrope, Sjevernu Afriku i velik dio Azije. Njih su na tim područjima zatekle kao mirno starosjedilačko stanovništvo sa formiranim državama ( ne u današnjem smislu države) divlje mongolske horde pristizale sa Kavkaza potamanile ili asimilirale. To se događalo u toku i poslije naturanja im kršćanstva, koje kao da ih je pripremalo za ovu propast. Naime, kršćanstvo ih je jako oslabilo, i materijalno i moralno, i duhovno, tako da su postali lak plijen tih hordi sa Kavkaza. Tako su se na njihovim teritorijama formirali novi narodi ( Mađari, Bugari, Hrvati, Šiptari i dr.) koji u svojim genima nose velik procenat gena tih srpskih starosjedilaca. U tom višestoljetnom metežu nastajanja novih naroda na tom prostoru, Srbi su istrebljeni svugdje osim što ih je ostalo nešto malo na sjeveru Njemačke ( Lužički Srbi) i na jugu Balkana ( Balkanski Srbi). Međutim, od silnih pritisaka prevjeravanja, asimilacije i kulturnog ( i fizičkog ) genocida, i oni nisu ništa više genetski Srbi nego oni iz njihovog okruženja, ali su oni zadržali bar svijest da su Srbi, a ovi ostali ni svijest!

Iz gore navedenih razloga ja tvrdim, suprotno nego Tatjana Gračova, da nije dovoljno “vratiti se


308

svojim pravoslavnim kršćanskim korjenima”, jer to nisu naši korjeni. Ja bih se spustila do u pretkršćansko doba i savjetovala da se vratimo svojim “pravoslavnim paganskim korijenima”, jer tada smo jedino bili jaki, dostojanstveni i neranjivi. Kršćanstvo nas je uništilo i fizički i psihički i moralno i kao takvo ono je u srži našeg nestajanja, pa kao takvo ne može biti osnov ni za kakav oporavak!

Zato se treba vratiti starosrpskim ( staroslavenskim) bogovima. Jer naši preci su bili narod koji je o sebi govorio kao o potomcima svojih bogova. Bogovi su bili njihovi i preci i učitelji i roditelji. Zato su se oni više puta dnevno kupali da bi čisti izašli pred svoje bogove i slavil ih spjevovima, pjesmom, igrom, pozorištem i smjehom. ( To kupanje ( i druge radosti!) je zabranilo mračno kršćanstvo što je imalo za posljedicu tolike srednjevjekovne pomore stanovništva od kuge, kolere i drugih bolest prljavštine!)

Zato oni koji trebaju Boga, nek se vrate našim iskonskim bogovima. A mi koji ne trebamo boga i koji sebe smatramo agnosticima, također stremimo tom istom bogu prirode i kozmosa, iako mu se ne molimo. Na taj način ćemo izbiti nevidljivoj Hazariji njeno glavno oružje za uništavanje čovječanstva, a to je ono čuveno “Divide et impera!” ( Podijeli pa vladaj!). Paganski bogovi su:

SVAROG je svebog, nebo, apsolut. On nije persifikovan, već se u njemu sadrže i iz njega


309

proizlaze sva ostala božanstva, a osnovno trojstvo čine Svarog, Svetovid i Perun i tad se nazivaju TRIGLAV.

SVETOVID je zaštitnik i onaj koji daje uvide i prosvjetljuje. Njegov simbol je rog pun medovine. Njegova životinja je konj, a sveto drvo lipa.

PERUN je bog groma i kiše, tj. razgraditelj u smislu pročišćenja i stvaranja podloge za nešto novo i nešto više. Njegovo sveto drvo je hrast ( zapisi na njemu). U kršćanstvu su ga zadržali, ali su mu dali svoj naziv: sv. Ilija.

BELOBOG i CRNOBOG-predstavljaju dvojnost osnovnih energija koje održavaju Kosmos ( plus-minus, spolja-unutra, dan-noć itd) Njihovo vječno međusobno nadmetanje prouzrokuje sveukupno kretanje i stvaranje nepreglednog mnoštva oblika pojavnog svijeta ( kreativnost).

SURIJA ili HOROS su dva imena za boga sunca. Sunce, kao životodavni izvor veoma je poštovano. Horos je bio bog sunca i u starom Egiptu, a Surija u Indiji.

STRIBOG je bog vjetra i vazduha.

RADGOST je bog gostoprimstva i izraz poštovanja svakog ljudskog bića, kao djela manifestacije boga. To je kult putnika- namjernika sa simbolom: hljeb i sol.

ČISLOBOG je bog broja i mjere ( Česi i danas za broj kažu: čislo), tj. onaj koji brine o Kosmičkom


310

redu, s obzirom da su osnova svih nauka: broj i mjera.

JARO je bog mladosti, proljeća i sjetve (Česi proljeće zovu: jaro). Simboli su mu : molitva, gostoprimstvo, kupanje, bilje, jaro žito...

LADA –boginja čuvarica porodičnih i moralnih vrijednosti ( čast, rodoljublje, ljubab, nevjesta, brak..) Simbol je perunika.

VELES- bog ratarstva, pčelarstva i grnčarstva. On štiti šume, ptice, zvijeri. Njemu je posvećena Velesova knjiga na hrastovim daščicama.

KRIŠEN – u Indiji Krišna, simboliziran bakljom ( krijesnice, krijesovi)

VIŠNJI – Svevišnji, također postoji u indijskoj tradiciji kao Višna. Sveto drvo: višnja.

KOLEDO-praznik na dan sunčeve obratnice. Koledari. U to vrijeme su se prinosile životinjske žrtve što je ostalo i u kršćanstvu kao pečenje pečenice za Božić i sl.

Kao što se vidi, neki od ovih naziva, toponima ( Triglav, Višnjan, Veles..), običaja i suština su se zadržali i do danas, mada je ovo bezazleno i korisno mnogoboštvo nemilosrdno istrebljivano od strane kršćanske vjerske i civilne vlasti ( koje su u cilju pacificiranja i pokornosti stanovništva bile objedinjene) da mu se zatro trag pa je obim informacija vezan za to veoma, veoma oskudan. Čak većina onih koji su silom naturali kršćanstvo je kršćanska crkva proglasila SVECIMA. Jedan od


311

najpoznatijih je sv. Đorđe koji ubija aždaju, a koja predstavlja upravo ovo bezazleno mnogoboštvo oličeno u gore pobrojanim bogovima! Srbi su, pored tako lijepog religijskog sistema i svojih bogova kojima su se molili, teško mogli da prihvate apsurdno kršćanstvo koje nije imalo baš ništa od toga što bi vodilo Srbe kroz život. Samo jads, patnju, pokornost, odricanje i smrt... Zbog toga je bio žestok i krvav otpor naturanju kršćanstva. Neki izvori tvrde da je samo na teritoriji današnje Srbije pobijeno preko 200 000 ljudi ( što je za ono doba jako mnogo) koji nisu htjeli da prime kršćanstvo. Da bi ih ipak nekako pridobili, dozvolili su im da mogu imati svoju SLAVU, ali su im ipak uspjeli nametnuti kršćanske svece, za koje su uglavnom proglašeni one osobe koje su “strašno postradale šireći ( naturajući!) kršćanstvo paganima!

Iz Velesove knjige stare 10 vijekova, ( sastavljene od 15 daščica) napisane na predćiriličnom pismu, koja opisuje historiju Slovena ( Srba) od 650. g. p. n. e. do IX vijeka n. e. predstavlja najstariji pisani dokument o historiji ovih plemena, zbog čega je dugo vremena bila marginalizovana. U tim tekstovima piše “Tamo gdje je pala naša krv tamo je naša zemlja”, iz čega se vidi da ljubav Srba prema zemlji nije donijelo kršćanstvo. Naprotiv! Knjiga je dobila ime po Velesu, bogu zemljoradnje i otkriva nam da je suštinski princip naše civilizacije u porodici i rodu kao najvećoj svetinji, koja svemu daje smisao ( i riječ Srbin po tumačenju mnogih lingvista ima značaj


312

roda, porodice). Potpuno posvećeni prirodi ( a ne nekom imaginarnom nelogičnom bogu kakav je Isus!), naši preci su uzroke sukoba, seoba i dioba nalazili samo u poremećenom odnosu prema prirodi, koju su smatrali božanskom.

Prethodnih stoljeća i milenijuma nije se zatiralo samo mnogoboštvo već i sve vezano za historiju Srba, naročito zadnjih 130 godina, tj. uoči i od Berlindkog kongresa. Otkrića u Vinči i Lepenskom Viru su definitivno raskrinkala neke laži “službene historije” nametnute od Zapada ( tj. nevidljive Hazarije), ali se ta otkrića zataškavaju i guraju na marginu. A ona su pokazala da je civilizacija na ovim prostorima datira od prije 6000-8000 godina, da je pismenost na Balkanu i tada postojala a ne da su je donijeli tek Ćirilo i Metodije u 10. vijeku n. e. i mnogo, mnogo još drugih podataka. Otkrića u Lepenskom Viru su također izmijenila do tada važeću hronologiju pismenosti, koja sada izgleda ovako:

3. 1.Protopismo Lepenskog vira ( 8000-6000 g. p. n. e. )

4. 2.Vinčansko pismo (5300-3200 g. p. n. e. ) 5. 3.Sumersko u Mesopotamiji ( 300 g. p. n. e. -

75. g. n. e. ) 6. 4.Protoelensko (grčko) ( između 3000 i 2000.

g. p. n. e. ) 7. 5. Protoindijsko ( oko 2200 g. p. n. e. ) 8. 6.Kinesko (1300. g. p. n. e. –danas) 9. 7. Egipatsko ( 3000g. p. n. e -400.g n. e. ) 10. 8. Kritsko ( 2000-1200 g. p. n. e. ) 11. 9. Hetitsko (1600-777g. p. n. e. )


313

Da se te i druge ISTINE nisu krile i na njihovo mjesto uglavljivale laži, možda se mnogi ratovi ne bi ni vodili u ime ( sad znamo) LAŽNOG IDENTITETA! Ni Grkča, ni Rim ni Vizantija se nisu formirali na praznim prostorima sa stanovništvom koje je palo s neba! Historija je jedan KONTINUITET i sve potonje je posljedica prethodnog!

Za razliku od kršćanstva ( koje je religija veličanja patnje i smrti), mnogoboštvo je stil praktičnog života. Paganstvo pokazuje da je Zemlja samo jedan mali dio velikog svijeta i da kosmičke sile vrše uticaj na život na Zemlji. Paganstvo daje ljudima ZNANJA o svijetu, a ne traži da slijepo vjeruju u nekog ili nešto. Osnovni osjećaj kršćana prema bogu je STRAH, a kod Rimljana POŠTOVANJe, kod Slovena (Srba) to je LJUBAV. Za vrijeme molitve pagani su sačuvali ponos i hrabrost, a kršćani moraju pokazati- pokornost i poniznost. Paganska tradicija omogućuje čovjeku da upozna samog sebe i da to iskoristi u svrhu da upravlja sa sobom ili čak da ono što je loše kod njega promijeni u dobro. Tako će postati harmoničan i srećan čovjek što se danas koristi u coachingu. Žene, opšteći sa paganima, ne osjećaju samo mužjaka, već i muškarca kao potomka bogova, izvor snažne duhovne sile, hrabrost, sigurnost i ljubav. Zato se ljubav žene prema paganinu ogleda u više strasti nego prema duhovno nemoćnom kršćaninu! Drevni Rusi su u svojim Bogovima


314

vidjeli realne i razumne prirodne sile i sebe smatrali dijelom te prirode. Zato je paganstvo REALISTIČNA religija Oni su smatrali da van prirode nema bogo Dapače, priroda je neposredno ispoljavanje Bogova!. Zato je najprirodniji oblik opštenja čovjeka sa Bogom- opštenje sa prirodom. Paganski bogovi su stvorili ovaj svijet, dali nam sposobnost razmišljanja i slobodne volje. Što još možemo od bogova tražiti? Problem je u nama što to ne koristimo i dozvolili smo da nam netko ( kršćanstvo!) blokira i razum i volju! Paganski bogovi su realne kosmičke sile, a životna sposobnost svakog naroda zavisi od njegove svijesti, koja se ogleda i u odnosu prema religiji. Možemo reći da je kršćansko pravoslavlje djelomično ostalo paganstvo, jer kršćanstvo mu je samo djelomično natureno. Najuočljiviji pokazatelj je srpska SLAVA. I ne samo Slava, već mnogi drugi starosrpski običaje kao što su: -unošenje badnjaka, -farbanje jaja, -nošenje hrane na groblje, -prenošenje mlade preko praga, -krađa djevojke, -lomljenje slavskog kolača, -gađanje jabuke na svadbi, -kićenje kapije pred svadbu i na Djurdjevdan ( ranije Jaro), -bacanje sita preko krova kuće na svadbi, -pletenje i nošenje vjenčića za Vrbicu, -kupovina vijenaca za sahranu,


315

-pravljenje koljiva za Slavu i sahranu, - klanje pijetla za Iliju Gromovnika (ranije Peruna), -prevođenje stoke preko vatre u Šumadiji, - moba, -dača, - i dr. Kršćanstvo je prisvojilo mnoge od paganskih običaja i “priljepilo im svoju etiketu”. Tako je kršćanski Božić nastao od paganskog praznika rađanja jer pada u vrijeme kad dan ponovo počinje da se produžava što simbolitira dolazak proljeća i rađanje novog života. Slično je i sa kršćanskim Djurdjevdanom koji najavljuje bujan rast bilja i odmetanje plodova te mu se koleda ( koledari!). I slavljenje Uskrsa je imalo sličan značaj “vaskrsenja prirode” poslije zimskog sna i otpočinjanje sjetve. Iz ovog je očigledno da je kršćanstvo paganskog boga PRIRODU zamijenilo izmišljenim paćenikom Isusom koji nije bio sposoban ni da sebe spasi pa je sasvim bespredmetno i NELOGIČNO moliti se njemu izakakvu pomoć, što je i bio jedan od razloga za toliko velik otpor Srba pokrštavanju. O svemu se više može naći u knjizi Miloša Milojevića ( 1840-1897) “Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog” koja predstavlja neprocjenjivo blago u proučavanju srpske i opšteslavenske tradicije. Ovaj njegov doprinos, kao rezultat velikog entuzijazma, naučne savjesti i rodoljublja, dugo je skrivan od očiju javnosti. Milojević je još za života pao u političku nemilost ondašnjih srpskih vlasti što se direktno i


316

surovo odrazilo i na sudbinu njegovog djela. Poslije njegove smrti prema njegovom djelu su se odnosili sa još više nipodaštavanja i čak su ga i zabranjivali. A ipak, treba podsjetiti da se radilo o čovjeku takvog kalibra koji je za svoj istoriografski rad prošao arhive Moskve, Pekinga i Rima, školovanog u Beogradu i Moskvi, profesoru koji je, da bi učestovo u oslobadjanju svoje domovine od Turaka ostavio katedru i značajna naučna istraživanja, organizovao studentske oslobodilačke jedinice i zajedno sa njima, hrabro otišao u borbu po cijenu života. Ta njegova lična veličina je smetala svim onima koji je nisu imali, sve do današnjih dana, što je još jedan od razloga da se on i njegovo djelo gurnu u zaborav. Činjenica je da misleći ljudi uglavnom ne prihvataju kršćanstvo. Oni bi se radije vratili prirodi. Kroz hiljadu godina JUDEOKRŠĆANSKO-KOMUNISTIČKOG I „DEMOKRATSKOG“ zaluđivanja čovjeka su izopačili svijest čovjeka, pa mu se u glavi stvorila kaša zbog koje caruju zbrka, haos, laž... i doveli čovječanstvo na ivicu ambisa. Kad se želi uništiti neka nacija, najprije se udari na njene bogove! Zato se u fazi nametanja kršćanstva toliko progonilo paganstvo, a komunizam je navodno zabranio vjeru iako je i sam sa svojim dogmama bio (samuoništavcajuća) vjera, kao i kršćanstvo.


317

Ne slavite kršćanske praznike. Ne nosite krst ( ni zvijezdu jer je ona masonski znak!) jer time slavite bogoubistvo. Radujte se životu, trudite se da iz njega dobijete zadovoljstvo i sreću i zaštićujte svoja prava i prava svog naroda. Poslije svega rečenog nameće se pitanje: Zašto je paganstvo izgubilo bitku sa kršćanstvom, kad je po svemu pozitivnije od njega? Zbog enormnog nasilja kojim je naturano putem sprege nenarodnih vladara i nenarodne vjere, uz ogromne količine laži i licemjerja kojima se kršćanstvo služi, na što paganstvo nije bilo naviklo. Tako su organizovanim kršćanskim nasiljem potpuno uništene i civilizacije Maja, Inka i drugih američkih nativaca. Paganstvo se zadržalo u Indiji i Japanu zahvaljujući razumu njihovih vladara. Zbog svega gore rečenog smatram da bi se iz pravoslavnog kršćanstva trebao postepeno izguravati onaj kršćanski dogmatski i samouništavajući dio i umjesto njega vraćati onaj nekad izbačeni paganski pravoslavni dio. Pri tome imati na umu da paganin ne znači ono što mi krivo mislimo da znači ( što nam je naturilo krešćanstvo da bi ga lakše izguralo iz svijesti i duše mnogobožaca), već to znači- stanovnik izvan grada, što bi mi danas možda rekli: sa sela. Tek tad bismo počeli liječiti korpus srpskog naroda ( i ne samo srpkog!) koji su razne monoteističke vjere ( kršćanstvo, islam, komunizam i sad ova nakaradna siledžijska „demokratija“) potpuno razboljele!


318

I još da pomenem nešto od suštinske važnosti i prednosti mnogoboštva u odnosu na kršćanstvo i sl. je činjenica da se u paganstvu svaki čovjek obraća sam i direktno bogu, a ne preko hijerarhije posrednika- crkve u kojoj se kriju neograničene mogućnosti zloupotrebe, manipulacije i korupcije što pokazuje i današnja surova stvarnost.

Documents

“RELIGIJE” Autor: Dr Radojka Praštalo...RELIGIJE (DR RADOJKA PRAŠTALO) 5 Najpoznatije religije na svijetu su: brahmanizam, budizam, lamaizam, islam, kršćanstvo i jevrejska