SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

DIJANA KOLAR

ASIMETRIČNE EKONOMSKE INTEGRACIJE

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKLUTET

ASIMETRIČNE EKONOMSKE INTEGRACIJE

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Ekonomika regionalnih integracija

Mentor: prof.dr.sc. Alen Host

Studentica: Dijana Kolar

Jmbag: 0081101734

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije

Rijeka, rujan 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraživanja ........................................................................................... 1

1.2. Radna hipoteza ................................................................................................................... 1

1.3. Svrha i cilj istraživanja ....................................................................................................... 2

1.4. Znanstvene metode ............................................................................................................. 2

1.5. Struktura rada ..................................................................................................................... 2

2. OSNOVNE ZNAČAJKE PROCESA REGIONALNOG INTEGRIRANJA ........................ 4

2.1. Motivi stvaranja regionalnih ekonomskih integracija ........................................................ 5

2.2. Oblici i faze regionalnog integriranja ................................................................................. 7

2.3. Efekti regionalnog integriranja ......................................................................................... 10

2.3.1. Statički efekti integriranja ......................................................................................... 10

2.3.2. Dinamički efekti integriranja..................................................................................... 12

2.4. Institucije i regionalne integracije .................................................................................... 14

3. PREGLED ASIMETRIČNIH INTEGRACIJSKIH PROCESA S TEORIJSKOG

ASPEKTA ........................................................................................................................... 15

4. ANALIZA ASIMETRIČNIH EKONOMSKIH INTEGRACIJA - SLUČAJ NAFTE I

SACUA ............................................................................................................................... 19

4.1. Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini – NAFTA........................................... 19

4.1.1. Nejednakosti u razvoju zemalja članica .................................................................... 19

4.1.2. Rješavanje problema razvojne nejednakosti ............................................................. 23

4.2. Južnoafrička carinska unija – SACU ............................................................................... 25

4.2.1. Nejednakosti u razvoju zemalja članica .................................................................... 27

4.2.2. Rješavanje problema razvojne nejednakosti ............................................................. 29

5. ANALIZA EU KAO NAJVEĆE ASIMETRIČNE EKONOMSKE INTEGRACIJE ........ 33

5.1. Motivi integriranja u Europsku uniju ............................................................................... 33

5.2. Razvojne nejednakosti zemalja članica ............................................................................ 33

5.2.1. Primjer Poljske i Bugarske kao zemalja članica asimetrične integracije .................. 34

5.2.2. Primjer Hrvatske kao nove zemlje članice asimetrične integracije ........................... 42

5.3. Politike uravnoteženja razvoja zemalja članica EU ......................................................... 46

6. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 53

LITERATURA ............................................................................................................................ 56

POPIS TABLICA ........................................................................................................................ 59

POPIS GRAFIKONA ................................................................................................................. 59

1

1. UVOD

Pojam integrativnost pojavljuje se i razvija usporedno s globalizacijom, odnosno kao

njena posljedica. U regionalne ekonomske integracije okupljaju se razvijene i manje

razvijene zemlje u svrhu povećanja tržišta i povećanja životnog standarda stanovništva

integracije. Kakvi oblici integriranja postoje te kako integracije utječu na zemlje članice

opisano je daljnjem tekstu.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Integrativnost je u ekonomiji gotovo prirodna i logična karakteristika, gdje se kroz neki

od oblika zajedništva nastoji povećati ekonomska efikasnost. U ekonomskoj teoriji

integrativnost se promatra s mikorekonomskog i makroekonomskog stajališta. Zbog

nedvojbenih pozitivnih učinaka, integriranost prelazi okvire nacionalnih granica –

evoluirajući u različite faze i oblike regionalnih ekonomskih integracija. Iako su

pozitivni učinci integriranja neosporivi, bitno je naglasiti i negativna iskustva država u

istome. Regionalne ekonomske integracije na svaku zemlju imaju drugačiji utjecaj,

ovisno o stupnju ekonomskog razvoja zemlje te sposobnosti apsorpcije pomoći i

promjena koje integracija pruža. U navedenom se očituje problem ovog rada.

Predmet istraživanja je analiza učinaka ekonomskih integracija na zemlje članice s

naglaskon na nejednakosti u razvoju te kako ih prevladati.

1.2. Radna hipoteza

Iz problema i predmeta istraživanja proizlazi sljedeća radna hipoteza: Unatoč

pozitivnim učincima koje regionalne ekonomske integracije donose pojedinim

zemljama nižeg stupnja razvoja, njihov gospodarski napredak ovisi o sposobnosti

države i institucija apsorbiraju pomoć i promjene koje integracija donosi.

2

1.3. Svrha i cilj istraživanja

Svrha istraživanja je naglasiti važnost i cilj regionalnog ekonomskog integriranja a

temeljni cilj je na primjeru prikazati učinke regionalnih ekonomskih integracija na

članicama integracija.

1.4. Znanstvene metode

U znanstvenom istraživanju, formuliranju i prezentiranju ovog diplomskog rada

korištene su u odgovarajućim kombinacijama brojne znanstvene metode: induktivna

metoda, deduktivna metoda, metoda deskripcije, metoda klasifikacije, komparativna

metoda, metoda analize i sinteze te metoda kompilacije.

1.5. Struktura rada

Rezultati istraživanja prezentirani su u šest dijelova.

Uvodom su definirani problem i predmet istraživanja, radna hipoteza, svrha i cilj

istraživanja, iznesena je glavna struktura rada i navedene su znanstvene metode

korištene pri izradi rada.

U drugom dijelu, pod nazivom Osnovne značajke procesa regionalnog integriranja,

navedeni su motivi stvaranja ekonomskih regionalnih integracija, navedeni oblici i faze

regionalnog integriranja te efekti regionalnog integriranja.

Treći dio, Pregled asimetričnih integracijskih procesa s teorijskog aspekta, daje uvid u

teoriju odnosno dosadašnja saznanja o procesima integriranja.

Analiza asimetričnih ekonomskih integracija - slučaj NAFTE i SACUA, naslov je

četvrtog dijela, koji govori o nejednakostima u razvoju zemalja članica spomenutih

integracija te kako se rješavaju problemi nejednakosti.

3

U petom dijelu, Analiza EU kao najveće asimetrične ekonomske integracije, navedeni

su motivi integriranja u Europsku uniju, razvojne nejednakosti zemalja članica te

politike uravnoteženja razvoja članica EU.

U posljednjem dijelu, Zaključku, dana je sinteza cjelokupnog istraživanja i potvrđena

početno postavljena hipoteza.

4

2. OSNOVNE ZNAČAJKE PROCESA REGIONALNOG INTEGRIRANJA

Globalizacija je široko rasprostranjen i opće poznat pojam koji se pojavljuje kao

posljedica razvoja informatičke i komunikacijske tehnologije, rastuće međuovisnosti

država i niza procesa, civilizacija, vremena, razvoja svijeta općenito. Globalizacija u

ekonomskom smislu znači porast međuovisnosti tržišta i proizvodnje u različitim

zemljama kroz trgovinu dobrima i uslugama, slobodan protok kapitala, međunarodne

strateške sporazume te različite oblike udruživanja i izmjene tehnologija. Nasuprot

globalizaciji, u posljednje je vrijeme primjetan trend regionalizacije ili stvaranja

regionalnih ekonomskih integracija u različitim dijelovima svijeta. Otvorenost prema

svjetskom tržištu te uključivanje u procese globalizacije i regionalizacije obilježja su

gotovo svih suvremenih gospodarstava, osobito malih zemalja. Rast utemeljen na

izvozu, a ne na domaćoj potrošnji, nužan je u zemljama s malim unutarnjim tržištem, a

usklađivanje s globalnim trendovima postaje jednim od ključnih ciljeva nacionalnih

gospodarskih politika. Uključivanje u globalne tokove odvija se danas kroz regionalne

integracije, pri čemu se male zemlje usmjeravaju prema integracijama kojima prirodno

gravitiraju.

Proces regionalizacije danas se odvija na razini nacionalnih država i na razini regija

unutar pojedinih država. Regionalizacija, shvaćena kao proces koji se odvija između

nacionalnih država, poprimila je svjetske razmjere, a to se očituje u formiranju tri

svjetski relevantne jezgre razvoja: europske, sjevernoameričke i jugoistočnoazijske

(Samardžija, 1994, str. 4). Zagovornici regionalnih integriranja vjeruju da se ekonomski

razvoj integriranih zemalja ubrzava: stimuliranjem i ekspanzijom proizvodnje na

racionalnim osnovama, povećanjem korisnosti od razmjene, ostvarivanjem koristi od

međusobne konkurencije i uštedom deviznih sredstava (Strahinja, 2007, str. 135).

Ciljevi međunarodnih ekonomskih integracija mogu se podijeliti na opće i posebne

ciljeve pri čemu su prvi karakteristični za sve integracije i vezani su uz produbljivanje

međunarodne podjele rada kako bi se ostvario skladniji i brži privredni napredak

integriranog područja, a posebni ciljevi razlikuju se od zajednice do zajednice ovisno o

potrebama (Mileta, 1988, str. 63).

5

Iako su integracije proces koji traje već godinama i o kojem se uglavnom govori u

pozitivnom kontekstu, sve se više pokazuje da taj proces ima višeslojne aspekte od

kojih su neki i nepovoljni. I to pogotovo kada je riječ o efektima na manje zemlje ili na

gospodarski i tehnološki manje razvijene zemlje. Međunarodno gospodarsko i političko

integriranje odgovor je na izazove internacionalizacije i globalizacije proizvodnje sa

svrhom da doprinesu što boljoj kontroli i koordinaciji međunarodnih odnosa u cjelini.

2.1. Motivi stvaranja regionalnih ekonomskih integracija

Motivi integriranja i očekivanja od integracije razlikuju se od zemlje do zemlje. Oni

ponajviše ovise o stupnju ekonomskog razvoja zemlje, političko-ekonomskom režimu,

povijesti, običajima, geografiji, tehnološkim standardima i slično. Znači, motivi

regionalizacije su brojni a jedan od njih, vrlo bitan, je i strah od ostajanja po strani,

odnosno strah od marginalizacije dok se ostatak svijeta uključuje u regionalna

integriranja što posljedično može dovesti do usporenog ekonomskog razvoja i

zatvorenosti gospodarstva.

Povijesno gledano, motivi su prilagođeni različitim povijesnim epohama i uvjetovani

tehnološkim razvojem. Globalizacija i razvijeni komunikacijski sustavi utječu na

intenzitet veza što stvara motive suradnje, pojednične i kolektivne, te zahtjeva traženje

novih perspektiva i tehnoloških rješenja kako bi se ojačala mobilnost i suradnja među

državama i ljudima. Takve okolnosti približavaju znanja i tehnologiju što struge strane

stvara negativan efekt disproporcije i siromaštva brojnih zemalja. To, s druge strane,

opet stvara motiv suradnje kako bi se te disporoporcije smanjile. Motivi su uglavnom

vezani uz pozitivna očekivanja u realnoj ekonomiji i rastu proizvodnosti kao najbitnijim

faktorima rasta blagostanja i pravilnoj raspodjeli bogatstva unutar integracije.

(Bogunović, 2011, str. 230).

Većina razloga za integriranje može se podjeliti na političke i ekonomske. Ekonomski

razlozi su potraga za većim tržištem, zadržavanje odnosno privlačenje investicija,

pristup razvijenijim tržištima te još neki ekonomski motivi među koje se ubrajaju (Grgić

i Bilas, 2012, str. 32):

6

· korištenje trgovinskih koristi od poboljšane alokacije resursa i veće

konkurencije,

· lakši pristup tržištima drugih zemalja,

· privlačenje vanjske pomoći i investicija za poticanje duboke integracije.

U političke razloge ubrajaju se pojačana pregovaračka moć, uspješnosti politički ili

ekonomskih reformi i jedno od najbitnijih, zaraditi ili osigurati političku potporu ili

jednostavno želja vlade da se uključi u bolji politički sustav.

Iako ciljevi i motivi integriranja mogu biti brojni i različiti, svima je zajednički cilj i

motiv smanjivanje barijera u trgovini s drugim članicama te diskriminacija trgovine sa

zemljama koje nisu članice integracije. Kardinalan cilja za sudjelovanje u integraciji je

omogućavanje boljeg i lakšeg pristupa tržištima recipročnom trgovinskom

liberalizacijom gdje bi sve uključene strane trebale imati koristi (Grgić, Bilas, 2012, str.

34).

Stvaranje regionalnih ekonomskih integracija motivira očekivani rast blagostanja koji se

temelji na mobilnosti i alokaciji proizvodnih faktora te dostupnosti i konkurentnosti

dobara. Konkurentnost čini ključnu pretpostavku za regionalni rast a ekonomski

napredak smanjuje političke i socijalne razlike i tenzije. Pozitivan odnos prema

integraciji i integracije prema okolini pogoduje napretku i na globalnim poljima kroz

stvaranje kompetentnih i komplementarnih ekonomskih, socijalnih, političkih, pravnih i

ekoloških struktura (Bogunović, 2011, str. 232).

Ukratko, može se zaključiti da su motivi za integracijom većinom pozitivni, a ciljevi

koji proizlaze iz integracija trebali bi služiti općem dobru svih sudionika integracija.

7

2.2. Oblici i faze regionalnog integriranja

Kako postoje različita stajališta o koristima i efektima regionalnog integriranja, tako su

različita i stajališta o fazama regionalnog integriranja. Najčešće se spominju sljedeće

faze integriranja (Strahinja, 2007, str. 136):

1) Preferencijalni trgovinski aranžmani,

2) Područje slobodne trgovine,

3) Carinska unija,

4) Zajedničko tržište, i

5) Ekonomska unija.

Preferencijalni trgovinski aranžmani pretpostavljaju niže carinske i druge barijere

između država potpisnica, u odnosu na veći stupanj ograničenja prema zemljama izvan

aranžmana. To je ujedno i najniži oblik i prva faza u integriranju, a jedan od najstarijih

primjera je aranžman između Velike Britanije i drugih članica Commonwealtha (British

Commonwealth Preference Scheme) iz 1932. godine. Nakon toga su uslijedili brojni

bilateralni i mulitlateralni preferencijalni aranžmani.

Područje slobodne trgovine predstavlja prostor u kojem slobodno cirkuliraju proizvodi i

usluge stoga podrazumijeva ukidanje svih trgovinskih barijera između zemalja članica,

ali zadržava pojedinačne i u pravilu različite mjere trgovinske politike prema trećim

zemljama. Prva takva integracija na europskom području bila je EFTA (European Free

Trade Association). Danas je taj oblik vrlo raširen, kako među razvijenim tako i među

zemljama u razvoju.

Carinska unija predstavlja jedinstveno carinsko područje koje je nastalo ujedinjavanjem

područja dvaju ili više suverenih država, na kojem su ukinute sve carine i druga

trgovinska ograničenja i na kojem se prema tome primjenjuju načela slobodne trgovine,

ali su usklađene i zajedničke carinske politike prema trećim zemljama. Najstariji primjer

takvog integriranja datira iz 1834. godine između njemačkih država (Zollverein) koji je

kasnije evoluirao u potpuno ujedinjenje Njemačke. Karaktireistike carinske unije imala

8

je na početku i EEZ (Europska ekonomska zajednica) koja je kasnije prešla u viši oblik

integriranja.

Zajedničko tržište je viši oblik integriranja od carinske unije, koji osim što eliminira

trgovinske barijere, uvodi i slobodno kretanje faktora proizvodnje. na zajedničkom

tržištu omogućen je slobodan protok roba, usluga, kapitala i radne snage između

zemalja članica. Primjer takve integracije je Mercosur osnovan 1991. godine.

Ekonomska unija je najviši stupanj integracije i ujedno posljednja faza integriranja.

Uključuje sve karakteristike prijašnjih oblika integriranja, s proširenjem zajedništva na

proces usuglašavanja ili čak unificiranja monetarne i fiskalne politike članica. Takav je

stupanj integracije prisutan samo u Europskoj uniji. postoje razlike u definiranju

ekonomske unije pa je tako neki dijele na dva stupnja. Prvi stupanj predstavlja

ekonomska zajednica koja uz sve karakteristike zajedničkog tržišta uključuje i

unapređenje međusobnih odnosa članica kroz zajedničku razvojnu i fiskalnu politiku.

Drugi stupanj kao najviši oblik integriranja predstavlja monetarnu uniju u okviru koje je

postignut dogovor o jedinstvenoj monetarnoj politici (Strahinja, 2007, str. 137).

Sljedeća tablica prikazuje glavne tipove ekonomskih integracija ovisno o dubini

integracija.

9

Tablica 1. Tipovi ekonomskih integracija ovisno o stupnju integriranja

Nema

vidljivih

unutarnjih

ograničenja

trgovine

Zajednička

vanjaska

trgovinska

ograničenja

Nema

nevidljivih

unutarnjih

ograničenja

trgovine

Slobodno

kretanje

proizvodnih

faktira i

financijske

imovine

Zajednička

valuta

Zajednička

ekonomska

politika

Slobodno

trgovinsko

područje

X

Carinska

unija X X

Jedinstveno

tržište robe X X X

Zajedničko

tržište X X X X

Monetarna

unija X X X X X

Ekonomska

unija X X X X X X

Izvor: Izrada studentice prema: Grgić M., Bilas V., Teorija regionalnih ekonomskih

integracija, 2012., str. 27

Prema gornjoj tablici, područje slobodne trgovine kao najslabiji oblik ekonomske

integracije, nema vidljivih unutarnjih ograničenja trgovine, odnosno, svaka zemlja

samostalno određuje vlastite trgovinske barijere prema van. Drugi tip ekonomske

integracije predstavlja carinska unija koja se nadograđuje na prvi tip, ide korak dalje u

te zemlje formiraju zajedničku vanjskotrgovinsku politiku. Nakon toga slijedi

jedinstveno tržište robe gdje uz sve već navedeno nema ni unutarnjih nevidljivih

ograničenja trgovine. Zajedničko tržište uključuje jedinstveno tržište uz slobodno

kretanje faktora proizvodnje i financijske imovine. Monetarna unija podrazumijeva

zajedničko tržište uz neopozivo fiksiranje tečajeva ili zajedničku valutu za sve zemlje

članice. Ekonomska unija je monetarna unija gdje su ekonomske politike zemalja

članica koordinirane na visokom stupnju.

10

Prva tri tipa imaju za cilj ukidanje ograničenja mobilnosti robe, financijske imovine i

faktora proizvodnje,a posljednja dva tipa, monetarna i ekonomska unija, imaju za cilj

zajedničke monetarne, fiskalne i sektorske politike zemalja članica.

2.3. Efekti regionalnog integriranja

Carinska unija predstavlja centralni oblik integriranja od kojeg se polazi pri analizi

efekata od integracija. Efekti integriranja na blagostanje dijele se na dvije skupine

(Grgić i Bilas, 2012, str. 45):

· Statičke, i

· Dinamičke.

Statiči i dinamički efekti sadrže efekte na posebne dijelove trgovine i gospodarstve

općenito. Navedeno je opisano u sljedećim podpoglavljima.

2.3.1. Statički efekti integriranja

Učinci koji se odražavaju na trgovinu, proizvodnju i potrošnju zemalja članica, ne

uzimajući u obzir promjene koje će razvoj carinske unije potaknuti, nazivaju se statički

efekti carinske unije. To su ujedno efekti koji se događaju neposredno nakon

integriranja. Među statičke efekte ubrajaju se efekti na trgovinu (stvaranje i skretanje

trgovine), efekti supstitucije proizvoda, efekti na realokaciju proizvodnje i efekti na

uvjete razmjene.

I. Efekti na trgovinu

Efekt stvaranja trgovine (Trade creation) nastaje kada je domaća proizvodnja zemlje

članice zamjenjena jeftinijim uvozom iz druge zemlje članice, tj. nastaje uslijed

ukidanja carina što omogućuje bolje iskorištavanje raspoloživih resursa. Dolazi do nove

podjele rada i specijalizacije zemalja članica. Pojačava se razmjena, kupuju se dobra

koja se jeftinije proizvode u drugoj zemlji članici, izvoze se ona dobra u kojima zemlja

11

ima komparativnu prednost. Iz navedenog proizlazi da je efekt stvaranja trgovine

posljedica supstitucije domaćih proizvoda jeftinijim uvoznim proizvodima. Intenzitet

međusobne razmjene pojačan je tako što su sve zemlje članice dovedene u istu poziciju

prilikom postizanja cjenovne konkurentnosti.

Efekt skretanja trgovine (Trade diversion) posljedica je carinskih promjena između

unije i trećih zemalja. Zbog jedinstvene carinske politike prema trećim zemljama dolazi

do trgovine između njih i članica unije, što je prije integriranja bilo onemogućeno. Efekt

skretanja trgovine manifestira se kroz promjene trgovinskih tokova, od manje

produktivnih proizvođača unutar unije prema produktivnoj konkurenciji izvan nje.

Negativan kontekst skretanja trgovine obilježava gubitak manje produktivnih

proizvođača unutar unije jer gube utrku s efikasnijom konkurencijom izvan unije, a

pozitivan efekt obilježava korisnost potrošača zbog jeftinijih nabavki.

II. Efekt supstitucije proizvoda

Do supstitucije skupljih domaćih s jeftinijim proizvodima iz uvoza dolazi ukidanjem

carina između zemalja članica ili smanjenja carina prema trećim zemljama. Kao što je

već navedeno, gledajući sa stajališta potrošača, supstitucija skupljih proizvoda

jeftinijima povećava njihovo blagostanje. Stupanj liberalizacije trgovine postignut u

carinskoj uniji uvjetuje supstituciju proizvoda, a s obzirom da carinska unija ima različit

odnos prema državama članicama i prema trećim državama može se govoriti o

djelomičnoj liberalizaciji svjetske trgovine.

III. Efekt na realokaciju proizvodnje

Potpunim ukidanjem carina između članica carinske unije omogućava se slobodna

razmjena roba unutar integracije te dolazi do realokacije resursa i proizvodnje od

proizvođača s višim prema proizvođačima s nižim troškovima proizvodnje. Drugim

riječima, proizvodnja s višim troškovima seli se u zemlju gdje proizvodnja ima niže

troškove. Kako slobodno kretanje proizvodnih faktora nije karakteristika carinske unije,

12

kako bi došlo do realokacije proizvodnje nužno je isključivo potpuno ukidanje

međusobnih carinskih barijera.

IV. Efekt na uvjete razmjene

Odnos uvoznih i izvoznih cijena među zemljama članicama integracije mijenja se

ukidanjem međusobnih carina. Efekti razmjene izraženi su više tamo gdje su carine bile

veće. U procjenu tih efekata treba uzeti i elastičnost ponude i potražnje s obzirom da se

novi uvjeti razmjene formiraju i u odnosu na koeficijente elastičnosti. Proširenje tržišta i

povećanje udjela u svjetskoj trgovini kao rezultat stvaranja carinske unije povlači za

sobom veću elastičnost potražnje za uvozom iz trećih zemalja odnosno veću elastičnost

potražnje u trećim zemljama za proizvodima iz unije (Strahinja, 2007, str. 137-140).

2.3.2. Dinamički efekti integriranja

Dinamički efekti integriranja neizvjesni su u pogledu nastanka i intenziteta djelovanja te

ih je teško kvantificirati i procjeniti njihove efekte unaprijed. Među dinamičke efekte

integriranja ubrajaju se povećanje konkurencije, ekonomija obujma, efekti na investicije

i efekti na platnu bilancu.

I. Efekt povećanja konkurencije

Proširivanjem tržišta zemalja članica povećava se i stupanj konkurentnosti. Zbog veće

koncentracije ponude različite konkurentne sposobnosti, integrirano tržište motivira

ispodprosječne proizvođače za jačanjem vlastite konkurentnosti. S druge strane,

nadprosječno produktivni proizvođači vide svoju perspektivu u konstantnom

nadmetanju i podizanju cjenovne i kvalitativne konkurentnosti na višu razinu, čime se

tržišna utakmica proširuje na cjelokupnu ponudu integriranog tržišta.

13

II. Efekt na ekonomiju obujma

Navedeni se efekt promatra s mikro i makroekonomskog stajališta. Mikorekonomski

efekti vidljivi su kroz specijalizaciju i proizvodno povezivanje subjekata unutar carinske

unije, a na to ih potiče veći opseg potražnje. Povećanjem proizvodnje dolazi

dosmanjenja proizvodnih troškova a time se postiže cjenovna konkurentnost i veća

profitabilnost proizvodnih programa. Makroekonomski efekti proizlaze iz specijalizacije

zemalja članica, proširenjem tržišta i povećanim izvozom.

III. Efekt na investicije

Kao rezultat proširenja tržišta dolazi do povećane ukupne potražnje i kupovne moći

stanovništva. Upravo to stvara temelje za intenziviranje novih investicija, odnosno za

ulaganje u one proizvodne faktore koji su u pravilu manje raspoloživi. Povećanje

investicija najviše utječe na ubrzanje tehnološkog razvoja a postotak promašenih

investicija mnogo je manji od onog prije ulaska u carinsku uniju (Strahinja, 2007, str.

140).

IV. Efekt na platnu bilancu

Eliminiranjem carina mjenjaju se postojeći odnosi cijena zemalja članica. Ravnoteža u

njihovim trgovinskim bilancama ovisi o tim odnosima a novi paritet cijena može

potaknuti neujednačene reakcije zemalja u uvozu iz zemalja partnera. S dinamičke

perspektive, promjene u trgovinskoj i platnoj bilanci među članicama unije nastaju na

osnovi realizacije postojećih faktora proizvodnje, alokacijom novih investicija prema

smjeru najnižih troškova, na osnovi razlika u stupnju inovacija i poboljšanja

tehnologije, razlika u stupnju kretanja produktivnosti rada i nadnica, te razlika u

dinamici potražnje u pojedinim zemljama članicama.

Na osnovu efekata koji proizlaze iz integriranja, dosadašnja iskustva pokazala su da

članstvo u integraciji omogućuje povoljniji i ravnopravniji položaj u međunarodnim

odnosima.

14

2.4. Institucije i regionalne integracije

Osim što regionalne integracije polučuju određene integracijske efekte na zemlje

članice, u samom regionalnom integriranju i utjecaju regionalnih integracija vrlo je

bitna uloga institucija zemalja članica.

Uloga države je jako bitna iako danas više nije klasični intervencionizam. Osnovni cilj

države trebao biti stvaranje povoljnog makroekonomskog stanja, funkcija države bi

trebala biti indirektna, gdje bi stvarala preduvjete za gospodarski rast i razvoj.

Država i njene institucije vrlo su bitne pri ulasku zemlje u određenu integraciju ali su

isto tako jednako bitne i nakon ulaska u integraciju. Između ostalog, i o institucijama

ovisi koliko će dobro država apsorbirati promjene i pravila koje nalaže integracija te

koliko dobro će iskoristiti pomoć koju integracija pruža i pretvoriti ih u vlastitu

prednost. Isto tako strane direktne investicije uvelike ovise o institucijama odnosno

kojom lakoćom one dozvoljavaju ulaz investicija. To se najviše odnosi na green field

investicije koje zahtjevaju veću proceduru pri realizaciji.

Postoji niz primjera kako institucije mogu kočiti gospodarski rast i razvitak vlastite

zemlje a primjeri su navedeni u daljnjem tekstu.

Regionalno integriranje pretpostavlja brojne promjene pa i stvaranje stabilnog pravnog,

ekonomskog i socijalnog sustava i promjenu uloge države u gospodarstvu. Bez obzira

na dobrobiti koje proistječu iz integracija i liberalizacije trgovine, mogućnosti pojedine

zemlje da iskoristite dobrobiti ovise o njezinim politikama, osobito u području

makroekonomske stabilizacije, razvijanja ljudskog kapitala i otvorenosti za strane

investicije.

15

3. PREGLED ASIMETRIČNIH INTEGRACIJSKIH PROCESA S TEORIJSKOG ASPEKTA

„Ekonomske integracije su proces udruživanja nacionalnih privreda radi ostvarivanja

određenih ciljeva, a prije svega, uklanjanje carinskih i necarinskih barijera i drugih

ograničavajućih propisa u međusobnoj trgovini. Osigurava se slobodno kretanje ljudi,

(radne snage) kapitala i ostalih faktora proizvodnje kao i odnos integriranja nacionalnih

privreda prema ostalim zemljama svijeta. Oblik ekonomskog povezivanja provodi se na

različitim osnovama, najčešće zasnovanim na komplementarnim interesima.“ (Karić,

2012, str. 2).

U svijetu je primjetan rastući trend regionalnog ekonomskog integriranja koji se javlja

kao rezultat globalizacijskog procesa započetog još u 19. stoljeću. Regionalne

ekonomske integracije okupljaju razvijene zemlje te zemlje u razvoju, odnosno zemlje

različitog stupnja razvoja, u svrhu liberalizacije trgovine i proširenja tržišta. U pravilu,

sve integracije koje okupljaju zemlje različitog razvoja predstavljaju asimetrične

ekonomske integracije. Kao što je već navedeno, malim zemljama, posebno zemljama u

razvoju, teško je ostati po strani jer bi u tom slučaju njihov razvoj bio usporen ili bi čak

stagnirao stoga tijekom godina dolazi do povećanog rasta integracija u svijetu što

prikazuje i sljedeći grafikon.

Grafikon 1. Rast broja integracija u svijetu, 1949.-2009.

Izvor: Kandžija V., 2013., Mikrosustav EU, nastavni materijal, Ekonomski fakultet,

Rijeka, str. 24

16

Tradicionalna ekonomska teorija postavlja dva pitanja vezana za liberalizaciju trgovine i

preferencijalne trgovinske sporazume, bili to sporazumi o slobodnoj trgovini ili carinska

unija – kakav je utjecaj na blagostanje zemalja članica te integraciju u cjelini

(Snorrason, 2012, str. 9). Integracija različitih zemalja je uvijek izazov a spajanje naroda

je po prirodi kontroverzno. U tim slučajevima suverenitet i veličina zemlje odnosno

nacije igra veliku ulogu u integriranju (Ghosh, et al, 2011, str. 221). Razne asimetrične

integracije kao što su NAFTA, ASEAN, MERCOSUR, a posebno EU, dokazuju

važnost malih i slabije razvijenih zemalja u ukupnom razvoju integracije.

Ko što je i iz grafikona vidljivo, ekonomske integracije počinju se formirati nakon

Drugog svjetskog rata, i to većinom između zemalja sličnog političkog opredjeljenja i

sličnog gospodarskog razvoja. Rzvojem telekomunikacija te informatičke tehnologije

granice sve više gube svoju ulogu a u takvim uvjetima postaje sve teže funkcionirati

malim i slabije razvijenim zemljama. Da bi se omogućio uspješniji vlastiti rast i razvoj,

zemlje se sve više integriraju, prvenstveno na gospodarskom nivou, kako bi eliminirale

teškoće koje im stvaraju vlastita mala tržišta proizvodnje i potrošnje, i kako bi,

integrirane u veća tržišta, ostvarile bolje uvjete poslovanja.

Razvoj međunarodnih integracija odvija se u dva smjera (Bukša, 2003, str. 4):

1) funkcionalnih integracija, te

2) kontinentalno/regionalnih integracija.

Primjer za prve su organizacije poput WTO-a (World Trade Organisation), MMF-a

(Međunarodnog monetarnog fonda) te Svjetske banke. Pod drugi smjer integracija

spadaju NAFTA, ASEAN, EU, SACU, MERCOSUR, i slične. Ovisno o razvojnom

nivou zemalja članica, i njihovim gospodarskim strukturama, postoje tri integracijska

obrasca s različitim efektima (Antevski, 2007, str. 175):

1) sjever – sjever,

2) sjever – jug, i

3) jug – jug.

17

Najbolje rezultate davale su do sada integracije između razvijenih zemalja visokog

dohotka, sjever – sjever. Zadovoljavajuće efekte imaju i integracije sjever-jug, dok se

pokazalo da integracije između nerazvijenih zemalja ne daju dovoljno pozitivnih

efekata, ili da oni mogu štetiti nekoj od članica. Međutim, integracije jug-jug, pogotovo

ako su neke od njenih članica povezane ili integrirane sa razvijenim zemljama, prema

obrascu sjever-jug, mogu imati korisne efekte, ili bar ublažiti štetne utjecaje na razvoj

svojih članica. Uspostavljanje integracijskog obrasca važno je za (ne)ravnomjernu

distribuciju ekonomske aktivnosti u jednoj zemlji koja je članica integracije, regionalni

razvoj i koheziju.

U slučaju europskih zemalja, pristuna su sva tri integracijska obrasca, među zemljama i

među regijama. Međutim, problem neravnomjerne raspodjele dohotka i ekonomske

aktivnosti u okviru europskih integracija lakše se rješava jer se izdvajaju pozamašna

sredstva kako bi se disparitet ublažio. Dominantna integracija na europskom prostoru je

Europska unija te ostale integracije koje su s njom usko povezane. Sa proširenjem

Europske unije prvobitni integracijski obrazac sjever – sjever postupno je poprimao

karakter integracijskog obracsa sjever – jug. To vrijedi i za ostale svjetske integracije

razvijenih zemalja koje su u svom procesu proširenja primale manje razvijene zemlje

odnosno zemlje u razvoju.

Obrazac sjever – jug također predstavlja i jedan od tri svjetska ekonomska konflikta

koja je definirao J. E. Spero. Taj sustav definira odnos ovisnosti koji logično proizlazi iz

pozicije nerazvijenih u odnosnu na razvijene zemlje. Nerazvijene, odnosno zemlje u

razvoju ovisne su u trgovinskom, financijskom i investicijskom smislu. Zemlje Juga

ovisne su o politici razvijenih zemalja i njihovom dominantnom utjecaju na proces

liberalizacije i globalizacije (Strahinja, 2006, str. 190).

Iako su integracije proces koji traje već godinama i o kojem se uglavnom govori u

pozitivnom kontekstu, sve se više pokazuje da taj proces ima višeslojne aspekte od

kojih su neki i nepovoljni. I to pogotovo kada je riječ o efektima na manje zemlje ili na

gospodarski i tehnološki manje razvijene zemlje. Kao što je navedeno, međunarodno

gospodarsko i političko integriranje odgovor je na izazove internacionalizacije i

18

globalizacije proizvodnje sa svrhom da doprinesu što boljoj kontroli i koordinaciji

međunarodnih odnosa u cjelini.

U literaturi o razvitku i razini razvijenosti sve se češće ponavlja izreka da „bogate

zemlje postaju bogatije, a siromašne siromašnije“. Uspoređujući s razvojem regionalnih

integracija, izreka ima uporište u praktičnim događanjima, i u činjenici da ne postoje

razrađene ideje i strategije rasta i razvitka koje bi omogućile da se jaz u razvijenosti

između bogatih i siromašnih zemalja smanji. Iako suvremeni razvojni procesi upućuju

na činjenicu da životni standard u svim zemljama ima tendenciju apsolutnog rasta, jaz

se širi. Smanjenje jaza između bogatih i siromašnih zemalja jedan je od ciljeva stvaranja

regionalnih integracija i priključenja manje razvijenih zemalja grupi razvijenih ili

razvijenijih. U sljedećim poglavljima opisano je o kakvom se disparitetu među

zemljama radi te kako se disparitet nastoji smanjiti.

19

4. ANALIZA ASIMETRIČNIH EKONOMSKIH INTEGRACIJA - SLUČAJ NAFTE I SACUA

U ovom poglavlju cilj je opisati na koji način asimetrične integracije utječu na zemlje

članice te kako se rješava problem razvojnih nejednakosti. Navedeno će biti prikazano

na dva primjera, Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovinu te Južnoafričkoj

carinskoj uniji.

4.1. Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini – NAFTA

Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA – North American Free

Trade Agreement) je jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih trgovinskih sporazuma.

Stupio je na snagu godinu prije osnivanja Svjetske trgovinske organizacije (WTO –

World Trade Organisation), 1994. godine. Sporazum je potpisan između tri zemlje,

SAD-a, Kanade i Meksika, nakon čega je ekonomska snaga te tri zemlje znatno ojačala.

NAFTA je prvi bitan sporazum između razvijenih zemalja (SAD, Kanada) i zemlje u

razvoju (Meksiko) koji karakterizira obrazac sjever – jug, te početna točka istraživanja o

očekivanim tehnološkim prelijevanjima i transferima, te o konvergenciji produktivnosti

u integraciji (Ito, 2010, str. 16). Posljedično, dolazi do brojnih debata o tome koliko je

zapravo sporazum kao takav uspješan te donosi li Meksiku, kao slabije razvijenoj zemlji

u tom slučaju, očekivane koristi.

4.1.1. Nejednakosti u razvoju zemalja članica

Meksiko je definiran kao slabije razvijena zemlja, odnosno zemlja u razvoju, unatoč

naprednoj petrokemijskoj industriji i značajnom industrijskom sektoru na sjeveru

zemlje, te kapacitetu za brz i značajan ekonomski rast. Gledano simbolički, Meksiko je

htio pristupiti NAFTA-i najviše jer to simbolizira napredak prema modernosti i razvoju

(Kozak, 2010, str. 118).

Sudeći prema ekspanziji trgovine između kanade i SAD-a, te SAD-a i Meksika,

rezultati NAFTA-e prilično su impresivni. U oba slučaja utrostručio se porast volumena

20

bilateralne trgovine. U slučaju Kanade, NAFTA je izgrađena na već visokom nivou

ekonomske integracije koja je počela još prije 1988. godine prije usvajanja CUFTA-e

(Canada-US Free Trade Agreement), što znači da je prije NAFTA-e Kanada već bila

duboko integrirana u ekonomiju SAD-a.

Meksiko također svjedoči o impresivnom stupnju rasta trgovine dobara i usluga sa

SAD-om. Navedeno prikazuju sljedeće tablice.

Tablica 2. Ukupan izvoz Meksika i izvoz u SAD prije sklapanja sporazuma, 1984.-

1993., milijarde $

Godina 1984. 1985. 1986. 1987. 1988. 1989. 1990. 1991. 1992. 1993. Prosječan

rast

Ukupno 29.4 27.2 22.0 28.0 30.8 35.3 41.0 42.9 46.2 51.9 5.5%

Izvoz u

SAD 18.1 19.1 17.7 20.3 23.3 27.1 30.5 31.5 35.6 40.4 7.6%

Izvor: Izrada studentice prema: Salvatore D., Economic effects of NAFTA on Mexico,

2007., str. 4

Već krajem 80-tih godina kada je i počela težnja integraciji s SAD-om, izvoz Meksika

bilježio je porast, ukupno i prema SAD-u. Prosječan ukupan rast izvoza od 1984. do

1993. godine iznosio je 5.5%, dok je prosječan rast izvoza u SAD rastao po stopi od

7.6%.

Tablica 3. Ukupan izvoz Meksika i izvoz u SAD nakon sklapanja sporazuma, 1994.-

2005., milijarde $

Godina 1994. 1995. 1996. 1998. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. Prosječan

rast

Ukupno 60.9 79.5 96.0 117.5 166.4 158.5 160.7 165.4 188.0 213.7 9.3%

Izvoz u

SAD 50.1 62.8 75.1 95.4 136.8 132.2 135.5 139.0 157.1 172.1 9.2%

Izvor: Izrada studentice prema: Salvatore D., Economic effects of NAFTA on Mexico,

2007., str. 4

21

Nakon stupanja na snagu Sporazuma o slobodnoj trgovini između Kanade, SAD-a i

Meksika, dolazi do značajnog porasta izvoza iz Meksika, što ukupnog izvoza, što izvoza

u SAD. Prosječna stopa rasta ukupnog izvoza Meksika iznosi 9.3% od čega 9.2% čini

izvoz u SAD, što znači da više od 80% meksičkog izvoza ide u SAD. To implicira

veliku ovisnost Meksika o američkom tržištu. U 2008. godini meksički izvoz iznosio je

31% BDP-a u odnosu na 10% prije NAFTA-e, a od toga je 80% ukupnog izvoza otišlo

u SAD.

Da je došlo i do impresivnog porasta direktnih stranih investicija u Meksiko, pokazuju

sljedeće tablice.

Tablica 4. Ukupan FDI Meksika prije sklapanja sporazuma, 1984.-1993., milijarde $

Godina 1984. 1985. 1986. 1987. 1988. 1989. 1990. 1991. 1992. 1993. Prosjek

Ukupno 1.5 2.0 2.0 1.2 2.0 2.8 2.6 4.8 4.4 4.4 2.8

Iz SAD-

a 0.3 0.5 -0.1 0.3 0.6 1.4 1.9 2.3 1.3 2.4 1.1

Izvor: Izrada studentice prema: Salvatore D., Economic effects of NAFTA on Mexico,

2007., str. 6

Da je postojala težnja integraciji i ranije, vidljivo je i iz porasta stranih direktnih

investicija u Meksiko. Kako je rastao ukupan FDI posljednjih godina prije integracije,

tako je rastao i FDI iz SAD-a prema Meksiku. Prosjek ukupnog FDI-a iznosi 2.8

milijardi dolara od toga je 1.1 milijarda iz SAD-a.

Tablica 5. Ukupan FDI Meksika nakon sklapanja sporazuma, 1994.-2005., milijarde $

Godina 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. Prosjek

Ukupno 11.0 9.5 9.2 12.8 12.4 13.6 17.6 27.2 18.3 14.2 18.7 18.1 15.1

Iz SAD-a 4.5 3.0 2.4 5.6 4.7 8.2 4.2 14.2 5.2 3.7 6.4 6.8 5.7

Izvor: Izrada studentice prema: Salvatore D., Economic effects of NAFTA on Mexico,

2007., str. 6

22

U godinama nakon potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini, FDI je drastično

narastao i dosegnuo ukupan prosjek od čak 15.1 milijardi dolara, dok je prosjek

direktnih stranih investicija SAD-a u Meksiko dosegnuo 5.7 milijardi dolara, što je 4.6

milijardi više nego u razdoblju koje je prethodilo sporazumu. Usporavanje američkog

gospodarstva, ulaganja i razmjene s Meksikom uslijedilo je 2002. i 2003. godine nakon

terorističkog napada 9. rujna 2001. godine u New Yorku.

Sudeći prema ekspanziji trgovine između članica, rezultati NAFTA-e čine se

impresivnim.

Da je sporazum dobro utjecao na Meksiko dokazuje i to da je stopa siromaštva u

Meksiku smanjena te je povećan realni dohodak. Zbog nižih nadnica, SAD su u

Meksiku stvorila „maquilladore“ (tvornice, odnosno pogranična područja gdje se

proizvodi uvoze za potrebe proizvodnje ili uključivanje u određene proizvode te se

ponovo izvoze u SAD ili Kanadu), što je dovelo do veće ponude poslova, što s druge

strane i nije pozitivno jer su niže nadnice SAD iskoristile u svoju korist. Mnogi

stručnjaci tvrde da su se NAFTA-om okoristile poslovne elite i poduzetnici iz sve tri

zemlje, dok su se siromašni meksički poljoprivrednici i američki industrijski radnici

našli u situaciji bez mogućnosti kompeticije. NAFTA je dovela Meksiko, posebno

njegove poljoprivrednike, u nepovoljnu situaciju iz razloga što SAD subvencionira

mnoga dobra koja Meksiko proizvodi. Kritičari posljedično krive upravo NAFTA-u

zbog rastuće nejednakosti Meksika i SAD-a. Zagovornici NAFTA-e ustrajni su u tome

da je ta ekonomska integracija smanjila barijere u trgovini, stvorila nova radna mjesta,

te poboljšala kvalitetu života milijuna ljudi diljem Sjeverne Amerike. Međutim, i dalje

ostaje problem Meksika.

Iz perspektive Meksika, dolazi do stvarnog pada meksičke proizvodne zaposlenosti

povezane djelomično uvoznom konkurentnošću ali i supstitucijom stranih inputa u

montažnim operacijama. Oko 30% radnih mjesta koja su nastajala u maquiladorama

1990-tih, su nestala. Mnoge od spomenutih operacija preseljene su u zemlje još nižih

nadnica kao što su azijske zemlje, posebno Kina. Realne nadnice Meksikanaca danas su

niže nego što su bile kad je NAFTA nastala. Nadnice u Meksiku idu prije ka

23

divergenciji nego konvergenciji nadnicama u SAD-u. Štoviše, dolazi do upotrebe novog

pojma koji opisuje Meksiko pod NAFTA-om: visoko-produktivno siromaštvo

(Hartman, 2011, str. 18). Povezano s time, otkad je stupio u NAFTA-u, Meksiko prati

porast nejednakosti u dohotku. U odnosu na razdoblje prije NAFTA-e, samo 10%

kućanstava povećalo je svoj udio u nacionalnom dohotku, dok je 90% izgubilo dio

prihoda ili nije osjetilo nikakve promjene.

Problem koji se također veže uz stupanje NAFTA-e na snagu je i ilegalna imigracija

stanovništva Meksika u SAD. Pretpostavilo se da će smanjenje carina unutar NAFTA-e

biti dovoljan ekonomski stimulans meksičkom gospodarstvu te da neće doći do prelaska

meksičkog stanovništva u SAD u potrazi za zaposlenjem. Međutim, broj ilegalnih

imigranata povećao se otkad je sporazum potpisan. Taj se broj posebno odnosi na

poljoprivredne radnike koji su izgubili svoje radno mjesto i prihode u poljoprivredi. S

vremenom, povećanjem mogućnosti zapošljavanja i povećanjem plaća u industriji

očekuje se smanjenje pritiska za imigracijom Meksikanaca u SAD.

Teško je razlučiti ima li Meksiko više koristi od NAFTA-e ili nedostataka, ali stoji

činjenica da kaska u gospodarskom razvoju kako u pred-NAFTA tako i u post-NAFTA

razdoblju. Sposobnost Meksika da se okoristi integracijom ograničena je zbog slabih

gospodarskih institucija te neadekvatnih strukturnih reformi u gospodarstvu.

4.1.2. Rješavanje problema razvojne nejednakosti

Dok je NAFTA možda donijela određene ekonomske i socijalne prednosti meksičkom

gospodarstvu u cjelini, te prednosti nisu raspoređene ravnomjerno u cijeloj zemlji.

Poljoprivredni sektor doživio je veći gubitak radnika, što zbog povećane konkurencije u

SAD-u što zbog meksičkih domaćih poljoprivrednih reformi. U pogledu regionalnih

učinaka, početno stanje u Meksiku determiniralo je meksičke zemlje koje su doživjele

jači ekonomski rast zbog NAFTA-e. Neki ekonomisti tvrde da dok liberalizacija

trgovine može u dugom roku suziti razlike prihoda među zemljama, to može indirektno

dovesti do velike razlike u razini dohotka unutar jedne zemlje.

24

Tijekom posljednjeg desetljeća gospodarski odnosi između SAD-a i Meksika znatno su

ojačali a dvije zemlje nastavljaju surađivati na pitanjima od zajedničkog interesa.

Predsjednici dviju zemalja sastali su se 2010. godine te su potvrdili svoju predanost

povećanju suradnje uširokom spektru pitanja, uključujući i jačanje zajedničkog

gospodarskog rasta. Ključna komponenta za njihovu globalnu inicijativu konkurentnosti

je stvoriti granicu za 21. stoljeće koja će proširiti i modernizirati granične institucije za

sigurnije i efektivnije granice.

Većina istraživanja pokazala su da postoji niz domaćih faktora koji objašnjavaju

nedostatak konvergencije i da sporazum sam po sebi nije dovoljan za smanjenje

ekonomskih razlika dviju zemalja. Većina istraživanja sugerira da Meksiko, kako bi

smanjio disparitet u prihodu, treba uložiti novac u obrazovanje, inovacije i

infrastrukturu, kao i poboljšati kvalitetu nacionalnih institucija.

Situacija u Meksiku nije jedinstvena, obzirom da iste probleme i situacije prolaze i

ostale zemlje Latinske Amerike. Prema jednom istraživanju, konvergencija dohotka

latinoameričkih zemalja i SAD-a ograničena je različitom kvalitetom domaćih

institucija, dinamici investicija domaćih tvrtki te vještinama radne snage. Druga studija

bilježi da sposobnost Meksika da popravi svoje gospodarsko stanje ovisi o njegovoj

sposobnosti da poboljša svoje nacionalne institucije, dodajući da se meksičke institucije

nisu poboljšale znatno više od ostalih lationoameričkih zemalja tijekom post-NAFTA

perioda (Villareal, 2010, str. 8).

Dok se ukupni učinci NAFTA-e na meksičko gospodarstvo ocjenjuju pozitivnima, isti

učinci nisu raspodjeljeni jednako po regijama i sektorima. Plaće i zaposlenost imaju

tendenciju rasta u zemljama koje imaju višu razinu izravnih stranih investicija i

trgovine. Učinci liberalizacije trgovine široko su varirali među regijama, i dok ona može

dugoročno dovesti do smanjenja razlike u prihodima s drugim zemljama, može

indirektno dovesti i do povećanja razlika u dohotku jedne zemlje. Iskustvo je pokazalo

da zemlje s manje razvijenom infrastrukturom (prometi komunikacije) nisu iskusile

prednosti NAFTA-e i drugih država. Telekomunikacijska infrastruktura i ljudski kapital

posebno su važni u određivanju ekonomskih rezultata pojedinih država.

25

4.2. Južnoafrička carinska unija – SACU

Južnoafrička carinska unija najstarija je carinska unija u svijetu. Osnovana je 1910.

godine kao Sporazum o carinskoj uniji, a 1969. godine taj je sporazum zamjenjen

Sporazumom o carinskoj uniji između Južne Afrike, Bocvane, Namibije, Lesota i

Svazija. Južnoafrička carinska unija stupila je na snagu 1. ožujka 1970. godine s tim da

se Namibija priključila tek 1990. godine nakon što je postala nezavisna od Južnoafričke

Republike (JAR).

SACU se sastaje jednom godišnje kako bi raspravljala o pitanjima koja se odnose na

sporazum. Tu su uključeni i stručni odbori, poimence, Carinski stručni odbor, Odbor za

trgovinu i industriju te Odbor za poljoprivredu, koji se sastaju tri puta godišnje.

Cilj je zadržati slobodnu razmjenu roba između zemalja članica. Unija ima zajedničku

vanjsku tarifu te zajedničke trošarine na zajedničkom carinskom području. Sve carine i

trošarine prikupljene u zajedničkom carinskom području uplaćuje se u Južnoafrički

nacionalni Fond za prihod. Prihod se među članicama dijeli prema formuli o podjeli

prihoda opisanoj u Sporazumu. Udio prihoda BLNS (Bocvana, Lesoto, Namibija,

Svazi) zemalja članica je takav da JAR dobiva preostali prihod.

Formiranjem Vlade nacionalnog jedinstva 1994. godine, zemlje članice složile su se da

bi se oko trenutnog ugovora trebalo ponovo pregovarati kako bi se SACU

demokratizirala te kako bi se trenutne potrebe država učinkovitije rješavale. S tim na

umu, ministri trgovine i industrije sastali su se u Pretoriji 11. studenog 1994. godine

kako bi raspravili o novim pregovorima Sporazuma iz 1969. godine. Imenovali su

Radni tim carinske unije (Customs Union Task Team – CUTT), ovlašten davati

preporuke ministrima. Brojni sastanci CUTT-a, u različitim zemljama članicama, doveli

su do napretka u procesu ponovnih pregovora oko Sporazuma. 5. rujna 2000. godine u

Pretoriji, pet ministara postiglo je konsenzus o načelima na kojima se temelji

institucionalna reforma Južnoafričke carinske unije.

26

Administrativna institucionalna struktura zajedničkog fonda prihoda, o kojoj se

raspravljalo, prema dogovoru čini (International relations & cooperations, 3.3.2014.):

· Vijeće ministara – tijelo koje zastupa ministar iz svake zemlje članice SACU. To

je ujedno i vrhovno tijelo SACU odgovorno za donošenje odluka i sastaje se na

tromjesečnoj bazi. Odluke se donose konsenzusom.

· Komisija – Upravno tijelo koje čine visoki dužnosnici, Stručni odbor i Odbor za

poljoprivredu.

· Tribunal – neovisno tijelo stručnjaka koje izvještava izravno Vijeću ministara.

Odgovoran je za određivanje tarifa i antidampinške mehanizme.

· Tajništvo – odgovorno za svakodnevni rad zajedničkog fonda. Također je i

financirano iz fonda. Lokaciju određuju visoki dužnosnici koji se sastaju u par

mjeseci kako bi sastavili prijedloge za provedbu revidirane institucionalne

strukture.

SACU ministri dodatno su dogovorili da bi se udio prihoda iz fonda za svaku državu

članicu trebao računati prema tri komponente (International relations & cooperations,

3.3.2014.):

· udjelu iz carinskog fonda,

· udjelu iz fonda trošarina,

· udjelu komponente razvoja.

Nadalje, dogovoreno je da se navedene komponente raspoređuju kako slijedi: Carinska

komponenta treba biti dodjeljena prema udjelu ukupne intra trgovine svake članice

zasebno, uključujući i izvoz.

Komponenta trošarina, neto razvojna komponenta, treba biti dodjeljena na bazi BDP-a.

Razvojna komponenta fiksirana je na 15% ukupnog fonda trošarina i dodjeljuje se

prema inverznom BDP-u per capita svake članice.

27

Novi sporazum potpisan je 2002. godine i ratificiran od strane predsjednika država

članica (International relations & cooperations, 3.3.2014.).

Novi Sporazum predstavlja važan element u preoblikovanju Južne Afrike nakon

propasti apartheida u Južnoj Africi. Sporazum traži da se učvrsti demokratski pristup

trgovinskoj politici, dok umanjuje nestabilnost prihoda tijekom razdoblja pada carina.

4.2.1. Nejednakosti u razvoju zemalja članica

Tijekom svoje povijesti SACU je obilježena ozbiljnim divergencijama u politici, razini

razvoja, političkim sustavima i administrativnim kapacitetima. Bez obzira na razlike,

uspjela je, kroz izuzetno mnogo političkih okolnosti, održati praktički besplatnu

unutarnju trgovinu uz visoku zajedničku vanjsku carinu, i dozvolu uplate velikih

prihoda manjim članicama. Te jedinstvene političke i ekonomske okolnosti uvelike su

utjecale na obilježja SACU. Stari sporazum odražava i dominaciju juga Afrike tijekom

perioda izolacije, i brigu o prihodu kopnenih zemalja, Bocvane, Lesota i Svazija (BLS),

slijedeći svoju neovisnost od Velike Britanije. Južna Afrika čini više od 90% ukupnog

BDP-a SACU, i pretpostavljala je apsolutnu diskreciju nad vanjskotrgovinskom

politikom. To je bilo prihvatljivo sve dok su manje zemlje članice carinsku uniju

smatrale mehanizmom za prikupljanje i distribuciju carinskih prihoda i trošarina, te u

manjoj mjeri, za olakšavanje uvoza. Kad su prepoznati mogući troškovi carinske unije,

pozivi na reformu utišani su povećanom magnitudom transfera prihoda (Kirk, Stern,

2005, str. 169).

Demokratska tranzicija u Južnoj Africi pružila je priliku da se ponovo cjelovito

pregovara o carinskoj uniji. Ti su pregovori ponovo otvorili dugogodišnje političke

rasprave, uključujući i opseg skretanja trgovine u SACU i utjecaj istog na razvoj manje

razvijenih zemalja članica unije. Pojavio se i optimizam da bi promjenjeni politički

teren mogao omogućiti dublju ekonomsku suradnju i regionalnu integraciju SACU. No

problemi oko prihoda ostali su i dalje najveća briga svih sudionika u potrazi za

stabilizacijom budućih plaćanja i primanja.

28

Pet članica SACU održavaju bliske ekonomske odnose više od stoljeća. Četiri članice

također čine dijelom monetarnu uniju. Karakteristike koje definiraju SACU su

ekonomska prevlast Južne Afrike nasuprot veličini ostale četiri članice (BLNS). BLNS

u velikoj mjeri ovise o Južnoj Africi u značajnom djelu svoje trgovine, investicijama i u

nekim slučajevima, zaposlenosti. Južnoafričke kompanije diminiraju poslovnim

predjelom BLNS. Južna Afrika također je najveći izvor uvoza BLNS, iako je njihov

izvoz geografski raznolikiji. Štoviše, roba koju Južna Afrika izvozi u BLNS uvelike se

razlikuje od izvoza u ostatak svijeta. BLNS predstavljaju značajno tržište Južne Afrike

za potrošnu robu i usluge. Bez obzira na ekonomsku i geografsku blizinu BLNS Južnoj

Africi, i činjenici da dijele zajedničku trgovinsku (i u manjoj mjeri) industrijsku

politiku, performanse i upravljanje manjih SACU gospodarstava znatno se razlikuju

međusobno te od Južne Afrike (Seabe, Mogotsi, 2012, str. 37).

U slučaju Bocvane, otkriće dijamanata kao i razborito upravljanje gospodarstvom,

osiguralo je da država postane sjajna zvijezda Afrike u gospodarskom rastu.

Gospodarstvo se međutim u velikoj mjeri oslanja na rudarstvo, posebice dijamanata.

Rudarstvo u BDP-u sudjeluje sa samo 30% dok su dijamanti činili 68% cjelokupnog

izvoza 2008. godine. Proizvodnja doprinosi sa manje od 5% BDP-a međutim došlo je

do značajnog porasta u sektoru usluga koji bilježi rast od 10% između 1993. i 2003.

godine. Zbog nestabilnosti cijene dijamanata i teškoća u diverzificiranju ostalih sektora

gospodarstva, Vlada se odlučila na dobivanje koristi od dijamanata kao bi imala

dodatnu korist od downstream industrije u sektoru.

Lesoto je najmanje razvijena država u svijetu čiji je glavni izvor prihoda Fond prihoda

SACU. Zemlja se uglavnom oslanja na poljoprivredu (pogotovo stoku), te primanja

migranata, rudara iz Južne Afrike. Glavne izvozne proizvode čine voda, dijamanti,

tekstil i odjeća. SAD provode Akt o afričkom rastu i mogućnostima (African Growth

and Opportunities Act, AGOA), kojim dozvoljavaju Lesotu izvoz značajne količine

odjeće i tekstila u SAD.

Svazi je uglavnom agrarno gospodarstvo s većinom radne snage zaposlene upravo u

tom sektoru. Proizvodnja i prerada šećera je najveća industrija sa izvoznom prihodom

29

od 1.5 milijardi dolara 2008. godine. Ostali izvoz roba uključuje ugljen, azbest, meso,

pamuk i dijamante, a 50% ukupnog izvoza namjenjen je južnoafričkom tržištu. U

godinama sankcija protiv Južne Afrike, Savzi je uspio privući nekoliko proizvodnih

tvrtki 1980-ih, ali otada su se te tvrtke preselile u Južnu Afriku. Britanija je u Svaziju

uspjela privući tajvanske investitore tekstila i odjeće kako bi proizvodili za tržište SAD-

a pod AGOA-om.

Namibija je stekla neovisnost od Južne Afrike u ožujku 1990. i postala članom SACU

kao nezavisna država. Gospodarstvo Namibije napredovalo je utoliko da postane država

srednje niskog dohotka ovisna o rudarstvu, odnosno dijamantima kao glavnom

izvoznom robom. Ostali izvoz podrazumijeva uran, cink, bakar, pića, ribe i riblje

proizvode, goveda i karakulsko krzno. Izvoz proizvodnih dobara (prerađene ribe,

rafiniranog cinka, tekstila i pića) povećao se za 0,1% 2008. u odnosu na 2007. godinu.

Južnoafrička Republika (Južna Afrika, JAR), kao najveće gospodarstvo u carinskoj uniji

ujedno je i najraznolikije u Južnoj Africi. Njeno gospodarstvo temelji se na ekstrakciji i

obogaćivanju prirodnih resursa sa najvećim izvozom minerala, metala i poljoprivrednih

proizvoda. JAR osigurava većinu proizvedene robe za ostatak SACU tržišta. Među

izvoz spadaju i motorna vozila i strojevi, tekstil i prehrambeni proizvodi. Sankcije

nametnute Južnoj Africi tijekom režima aparthejda od kasnih 1950-ih do ranih 1990-ih

ostavile su posljedice na gospodarski rast. Južna Afrika je prošla kroz postupni

napredak trgovinske politike prema konkurentnijem, izvozno orijentiranom fokusu i

diverzifikaciji, dalje od rudarstva (Seabe, Mogotsi, 2012, str. 38).

4.2.2. Rješavanje problema razvojne nejednakosti

U lipnju 2010. SACU je proslavila stoljeće postojanja. Tijekom posljednjih 100 godina

suočava se s brojnim izazovima od kojih su dva od temeljne važnosti za daljnje

postojanje integracije: reforma toliko osporavane formule o podjeli prihoda i pregovori

oko ugovora o ekonomskom partnerstvu s EU. SACU je i više nego „kasica prasica“

manjim državama integracije (BLNS). Trgovci tvrde da je SACU najfunkcionalniji

30

aranžman regionalne integracije u Africi. Iako ima mjesta za napredak, mnogo je

postignuto u smislu olakšavanja trgovine, i političkog i ekonomskog jedinstva u regiji.

Ipak, kroz Fond prihoda, JAR subvencionira nacionalne proračune ostalih članica

BLNS, posebno u slučaju Lesota i Svazija. Nagli prekid prihoda imao bi pogubne

ekonomske, društvene i političke posljedice za BLNS države i efektivno bi se stvorile

dvije propale države (Svazi i Lesoto). Uz brojne vlastite probleme, JAR si ne može

priuštiti propast dviju država dodavajući time još više migranata uz već brojne iz

Zimbabvea.

Globalna ekonomska kriza istaknula je nedostatke u mehanizmu raspodjele prihoda a

posebno njegov prociklični karakter – dok su prihodi dramatično i neodrživo eskalirali,

uoči financijske krize jednako oštro su i pali. Nadalje, u Južnoj Africi postoji konsenzus

službene strukture da država ne može na neodređeno vrijeme biti nositelj fiskalnog

tereta nametnutog mehanizmom podjele prihoda jer si to ne može priuštiti.

S aspekta trgovine, Bocvana, Lesoto i Svazi potpisale su privremene EPA (Economic

Partnership Agreements), na štetu Južne Afrike i Namibije koje imaju strogu

suzdržanost glede nekih odredbi te su odbijale potpisati sporazum. 15. srpnja 2014. EPA

pregovori uspješno su zaključeni u Južnoj Africi čime je završen desetogodišnji period

pregovora i produciran sporazum kojim bi se trebao zamjeniti privremeni EPA

sporazum koji su 2009. godine potpisale Bocvana, Lesoto i Svazi. Međutim, sporazum

još nije ratificiran (Overview of EPA negotiations, 2014.).

Analizirajući stupanj nejednakosti i odnos nejednakosti i rasta gospodarstva, problem je

definirati politiku koja bi smanjila rast nejednakosti. Ljudski kapital je glavni čimbenik

rasta nejednakosti a to je posebno važno za zemlje SACU. Neke zemlje (JAR,

Namibija) su naslijedile iz prošlosti velike nejednakosti u pristupu obrazovanju. Druge

se suočavaju s izazovima sa značajnim prirodnim resursima (Bocvana, Namibija, JAR a

donekle i Lesoto i Svazi), koji obično snažno pridonose bogatstvu naroda aliu isto

vrijeme ne pružaju široke mogućnosti stvaranja posla i smanjenja gospodarske

nejednakosti. Poticanje ulaganja u ljudski kapital za sve zemlje, zajednos politikom

31

usmjerenom na kontinuirano poboljšanje poslovne klime od najveće su važnosti u ovom

procesu.

Smanjenje nejednakosti dohotka potencijalno bi moglo dovesti do znatno poboljšanih

performansi gospodarskog rasta. Zemlje SACU pokazuju veću nejednakost nego zemlje

sa sličnom razinom BDP-a per capita.

Grafikon 2. Usporedba Gini koeficijenta SACU zemalja, 2012. god.

Izvor: Basdevant O., Benicio D., Yakhshilikov Y., Inequalities and Growth In the

Southern African Customs Union (SACU) Region, IMF, 2012., p. 1-22

Konkretno, Bocvana, Namibija, i Lesoto pokazuju mnogo veće Gini koeficijente od

zemalja sličnog dohotka per capita. Suprotno tome, JAR ima Gini koeficijent tek nešto

viši od prosječne zemlje sličnog dohotka p/c. Prema grafikonu, Svazi se nalazi na

jednakoj razini zemalja sličnog dohotka.

Unatoč negativnom utjecaju nejednakosti na rast, treba pažljivo izraditi politiku

preraspodjele kako bi se izbjegao negativan utjecaj na rad i investicijske poticaje. Tri su

glavna razmatranja koja treba imati na umu pri kreiranju politike preraspodjele

(Basdevant, et al, 2012, str. 12):

SACU zemlje

Prosjek zemalja sa sličnim dohotkom per capita

32

· Smanjenje nejednakosti u ljudskom kapitalu trebalo bi biti u središtu politike

intervencije s ciljem smanjenja nejednakosti prihoda i promicanja rasta.

· Paralelno promicanju investiranja u ljudski kapital, politike također mogu

pomoći razvoju privatnog sektora, tako da se dostupne nove vještine mogu

uskladiti s odgovarajućim slobodnim radnim mjestima, tj. uskladiti obrazovanje

s potrebama tržišta rada, inače bi gospodarstvo moglo biti zarobljeno u

strukturnoj neravnoteži između ponude i potražnje.

· Pažljivo izrađena izravna preraspodjela prihoda također je poželjna, osobito radi

ublažavanja ekstremnog siromaštva.

Da regionalne integracije imaju pozitivne učinke na zemlje članice dokazano je na

primjeru NAFTA-e i SACU. Iako se u raznim literaturama vodi debata imaju li zemlje

više koristi ili negativnih učinaka od integracija, neminovno je da se u obje integracije

nastoji smanjiti disparitet u razvoju zemalja i pronaći najbolje rješenje koje bi rješilo

probleme nastale samim integriranjem.

33

5. ANALIZA EU KAO NAJVEĆE ASIMETRIČNE EKONOMSKE INTEGRACIJE

Europska unija primjer je najuspješnijeg procesa ekonomske i institucionalne

integracije. Ona je ujedno i primjer najvišeg stupnja ekonomske integracije.

Ekonomske se integracije među zemljama u razvoju razlikuju od onih među razvijenim

zemljama po tome što se formiraju s ciljem poticanja ekonomskog razvoja,

industrijalizacije i smanjivanja siromaštva. Razvijene zemlje su već ostvarile visoku

razinu ekonomskog razvoja i industrijalizacije prije ulaska u dublje integracije (Grgić i

Bilas, 2012, str. 210). Europska unija teži konvergenciji gospodarstava te raznim

politikama i fondovima koji ih prate, nastoji smanjiti nejednakosti u razvoju kako bi

integracija bila korisna svim članicama.

5.1. Motivi integriranja u Europsku uniju

Regionalne ekonomske integracije nalaze motivaciju u očekivanom rastu blagostanja

temeljenom na mobilnosti i alokaciji proizvodnih faktora, te dostupnosti i konkurenciji

dobara. Pozitivan odnos integracija prema okruženju i okruženja prema integracijama

vodi stvaranju kompetentnih i komplementarnih ekonomskih, socijalnih, političkih,

pravnih i ekoloških struktura te pogoduje napretku i na globalnim poljima (Bogunović,

2011, str. 232).

Motivi integriranja isti su za gotovo sve integracije pa tako i Europsku uniju. Europska

unija pozitivan je primjer kako zahvaljujući skrbi za razvitak nerazvijenog okruženja u

relativno kratkome razdoblju postoje mogućnosti ostvarivanja rasta dohotka i povećanja

demokratskih standarda u slabije razvijenim zemljama.

5.2. Razvojne nejednakosti zemalja članica

Regionalni problemi Europske unije proizlaze iz naslijeđenog dispariteta u razini

dohodaka i recentnih stopa rasta BDP-a i zaposlenosti, što uzrokuje ekonomske

nejednakosti između regija unutar EU. Prema neoklasičnoj teoriji regionalnog razvoja,

34

slobodna konkurencija i faktor mobilnosti donose tendenciju ujednačavanja unutar

zemlje, seljenjem proizvodnje i zaposlenosti u regije s višim prinosom, pa bi se

dugoročno regionalne nejednakosti same po sebi korigirale. No, u praksi takvi procesi

idu sporo. Kapital i radna snaga nisu uvijek potpuno mobilni, pa postojeće disproporcije

između regija mogu postojati i zbog tehnologija proizvodnje, ekonomije razmjera, kao i

zbog zapreka u funkcioniranju tržišta. Stoga ekonomski argumenti daju potporu

regionalnoj politici budući da su uvijek komplementarni s političkim i socijalnim

faktorima (Jovančević, 2005., str. 272).

5.2.1. Primjer Poljske i Bugarske kao zemalja članica asimetrične integracije

Republika Poljska je deveta po veličini europska država i sa skoro 40 milijuna

stanovnika predstavlja jedno od najvećih i najinteresantnijih europskih tržišta i

gospodarstava. Poljska je bila prva među državama Istočne Europe članicama bivšeg

Varšavskog pakta koja je pokrenula tržišne reforme i od tada je doživjela velike

političke, socijalne i gospodarske promjene. Poljsko gospodarstvo odličan primjer

uspješne „preobrazbe“ zahvaljujući prije svega „šok terapijama“ guvernera NBP, a

početkom 90-ih ministarstva financija. Plan sastojao se potpunoj liberalizaciji cijena,

privatizaciji gospodarstva i slobodnom tržištu, praćenim vezivanjem tečaja zlote za

američki dolar, te temeljitim strukturalnim reformama. Zahvaljujući tim oštrim mjerama

poljsko gospodarstvo je uspjelo u svega petnaestak godina proći zahtjevan ali uspješan

put od potpuno zatvorenog i državno vođenog gospodarstva do danas potpuno tržišnog i

otvorenog gospodarstva.

Poljska predstavlja jednu od najatraktivnijih država, ne samo Srednje i Istočne Europe,

za strana ulaganja, a to je posebno naglašeno nakon ulaska u EU 1. svibnja 2004.

godine. Ulaskom u EU Poljska je postala ulazno-izlazna točka razmjene roba između

velikog tržišta EU sa susjednim tržištima Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, tradicionalno

značajnih poljskih partnera, što poljske firme stavlja u prednost pred konkurentima iz

ostatka EU (Hrvatski izvoznici, 2.9.2013.). Osnovni makroekonomski pokazatelji

Poljske prikazani su u sljedećim tablicama.

35

Tablica 6. Makorekonomski pokazatelji Poljske prije integracije u EU, 1995.-2003.

1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003.

BDP (mlrd. $) 139,061 156,684 157,153 172,901 167,801 171,276 190,420 198,179 216,800

BDP p/c ($) 3,603 4,057 4,066 4,472 4,340 4,477 4,979 5,184 5,675

Stopa rasta BDP-a (%) 7 6 7 5 5 4 1 1 4

Izvoz robe (%BDP) 23 22 23 26 24 27 27 29 33

Uvoz robe (%BDP) 21 24 27 31 30 34 31 32 36

Stopa inflacije (%) 28 20 15 12 7 10 5 2 1

Stopa nezaposlenosti

(% radne snage) 13 12 11 11 13 16 18 20 20

FDI (%BDP) 3 3 3 4 4 5 3 2 2

Izvor: World bank, preuzeto 8.9.2014., http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#

36

Tablica 7. Makroekonomski pokazatelji Poljske nakon integracije u EU, 2004.-2013.

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

BDP (mlrd. $) 252,768 303,912 341,669 425,321 529,432 430,917 469,799 515,771 490,212 517,542

BDP p/c ($) 6,620 7,963 8,958 11,157 13,886 11,295 12,304 13,385 12,721 13,432

Stopa rasta BDP-a (%) 5 4 6 7 5 2 4 4 2 2

Izvoz robe (%BDP) 37 37 40 41 40 39 42 45 47 48

Uvoz robe (%BDP) 40 38 42 44 44 39 43 46 46 45

Stopa inflacije (%) 4 2 1 2 4 4 3 4 4 1

Stopa nezaposlenosti

(% radne snage) 19 18 14 10 7 8 10 10 10 /

FDI (%BDP) 5 4 6 6 3 3 4 3 1 -1

Izvor: World bank, preuzeto 8.9.2014., http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#

37

Navedeni podaci prikazuju da je Poljska imala relativno stabilnu ekonomiju i prije

integracije u EU. Bilježi porast BDP-a, te uvoza i izvoza, međutim i dalje ima uvoz veći

od izvoza. Strane direktne investicije povećane su između 1995. i 2000. godine nakon

čega padaju.

Nakon integracije većina temeljnih makroekonomskih pokazatelja za gospodarstvo

Poljske zadržava pozitivan predznak što, bez obzira na objektivne teškoće vezano za

posljedice recesijskih kretanja te nestabilnosti i volatilnosti financijskih tržišta, svjedoči

o činjenici da je poljsko gospodarstvo diverzifisicirano i fleksibilno te da će, i s obzirom

da se temelji ponajviše na proizvodnji i izvozu, i u budućem razdoblju uspjeti zadržati

visoku razinu otpornosti na utjecaj vanjskih negativnih čimbenika. Unatoč vanjskih

negativnih čimbenika, financijskih previranja, krizi eurozone, pa i unutarnjih problema

sa deficitom javnih financija (više od 50% GDP-a), Poljska i nadalje ostaje primamljiva

za strane investitore za što postoji niz razloga. Prije svega jer je percipirana kao ukupno

ekonomski i politički stabilna država sa velikim unutarnjim tržištem (oko 40 milijuna)

te zbog svog položaja sa potencijalom daljnjeg širenja tržišta na istok (Ukrajina,

Rusija).

Od pristupanja Europskoj uniji 2004. godine do danas Poljska je doživjela pravu

transformaciju. Brojne javne i državne tvrtke su privatizirane, stopa nezaposlenosti je

osjetno pala, a gospodarstvo je doživjelo svojevrsni procvat. Pripreme za pristupanje

Europskoj uniji u Poljskoj su započele godinama prije same prijave za članstvo -

decentraliziran je sustav upravljanja regijama te je 1991. godine ukinuta podjela na 49

manjih općina te je uspostavljena podjela na 16 regija, što je uvelike olakšalo

upravljanje novcem iz europskih fondova i omogućilo njihovu jednostavniju

distribuciju. Od 1990. do 2013. godine Poljska je iz fondova Europske unije za različite

gospodarske, socijalne i znanstvene projekte primila ukupno 87,8 milijardi eura. U

sklopu posljednjih pregovora o budžetu Europske unije, Poljskoj je za razdoblje od

2007. do 2013. godine odobreno čak 67,9 milijardi eura pomoći iz europskih fondova.

Od toga najveći dio, čak 41 posto, otpada na infrastrukturne programe, 25 posto na

regionalne, 15 posto na ljudske resurse, 13 posto na ekonomske programe, 4 posto na

poticanje razvoja regija istočne Poljske te po jedan posto na operativne programe za

38

tehničku podršku i ostale programe. Od ulaska u EU 2004. godine, u Poljskoj je

otvoreno oko 300 tisuća radnih mjesta, najviše u IT sektoru. Od toga je 150 tisuća

mjesta otvoreno u tvrtkama koje su otvorile do tada nezaposlene osobe, te je 34 tisuće

ljudi zaposleno u ruralnim područjima (Poljska, preuzeto 8.5.2013.).

Za razliku od Poljske, Bugarska integracijom u Europsku uniju nije doživjela jednak

uspjeh. Bugarska i Rumunjska preko noći su postale dijelom zone mira, blagostanja,

sigurnosti i stabilnosti, 2007. godine. Pet godina nakon ulaska u EU, u dvjema njenim

najmlađim članicama vlada stanje otrežnjavanja. Europska unija očito nije sama po sebi

jamstvo za bolji život. Bugarska je najsiromašnija zemlja EU i u njoj su najniža

primanja, mirovine, radna produktivnost i djelotvornost. Osim toga, ova zemlja dobila

je loše ocjene i za svoju pravosudnu reformu, za način na koji dijeli subvencije kao i za

borbu protiv korupcije, organiziranog kriminala i trgovine ljudima. Otkako je 2007. ušla

u Uniju, konstantno je upozoravano na manjkavosti u Bugarskoj. Mnogi Bugari vjeruju

da je njihova zemlja 1. siječnja 2007. u EU primljena kao „članica drugog reda“ i pri

tome ukazuju na velike prepreke koje su Bugarima tada bile postavljene na europskom

tržištu rada. Ni uvođenje eura u Bugarskoj još se ni izdaleka ne može nazrijeti, jer

zemlja ne zadovoljava uvjete za to. Posebno neugodna situacija za Bugarsku je nastala u

jesen 2008. kad je Europska komisija blokirala pomoć Bugarskoj vrijednu 220 milijuna

eura. To se dogodilo nakon što je Sofija već nekoliko puta bila uhvaćena kako

zloupotrebljava novac koji je od EU dobila za razvoj (Bugarska, preuzeto 8.5.2013.).

Glavni makroekonomski pokazatelji za Bugarsku prikazani su u sljedećim tablicama.

39

Tablica 8. Makroekonomski pokazatelji Bugarske prije integracije u EU, 1995.-2006.

1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006.

BDP (mlrd. $) 13,069 8,890 10,053 13,060 13,228 12,903 13,868 15,979 20,668 25,283 28,895 33,209

BDP p/c ($) 1,555 1,063 1,210 1,582 1,611 1,579 1,729 2,031 2,642 3,249 3,733 4,313

Stopa rasta BDP-a (%) 3 -9 -2 5 2 6 4 5 5 7 6 7

Izvoz robe (%BDP) 52 59 59 59 56 50 49 47 49 52 41 61

Uvoz robe (%BDP) 50 57 53 58 61 56 58 56 59 63 56 79

Stopa inflacije (%) 62 122 1,058 19 3 10 7 6 2 6 5 7

Stopa nezaposlenosti (%

radne snage) 16 14 14 12 14 16 20 18 14 12 10 9

FDI (%BDP) 1 1 5 4 6 8 6 6 10 11 14 24

Izvor: World bank, preuzeto 8.9.2014., http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#

40

Tablica 9. Makroekonomski pokazatelji Bugarske nakon integracije u EU, 2007.-2013.

2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

BDP (mlrd. $) 42,113 51,824 48,568 47,726 53,542 51,303 53,009

BDP p/c ($) 5,581 6,917 6,524 6,453 7,286 7,022 7,296

Stopa rasta BDP-a (%) 6 6 -5 0 2 1 1

Izvoz robe (%BDP) 59 58 48 57 66 67 70

Uvoz robe (%BDP) 79 79 56 59 67 70 71

Stopa inflacije (%) 8 12 3 2 4 3 1

Stopa nezaposlenosti (% radne

snage) 7 6 7 10 11 12 /

FDI (%BDP) 33 20 8 4 4 3 4

Izvor: World bank, preuzeto 8.9.2014., http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#

41

U godinama prije stupanja u EU Bugarska bilježi porast BDP-a te stranih direktnih

investicija jer je ponajprije prepoznata kao zemlja jeftine i obrazovane radne snage. Sa

statusom pridružene članice EU u trajanju od 12 godina imala je priliku profitirati

ponajprije od fondova za pomoć, a onda i pretpristupnih fondova EU. Bila je također

atraktivna destinacija za strane investicije jer se njena roba mogla prodavati na tržištu

EU. Do 1998. godine bilježi pozitivan trgovinski saldo, međutim već od 1999. godine

uvoz je veći od izvoza. Izuzetno visok postotak inflacije Bugarska 2003. godine

smanjuje na prihvatljivih 2%, te smanjuje stopu nezaposlenosti.

Krizna 2009. godina donijela je pad BDP-a od 5% i proračunski deficit od 4,8%, dok je

u 2010. zabilježen slabi oporavak i rast od oko 0,2%. Mali, ali pozitivan rast

gospodarstva u 2010. pripisuje se u prvom redu opravku u sektoru industrije, ali i

porastu izvoznih aktivnosti i okretanju u većoj mjeri tržištima trećih zemalja.

Punopravno članstvo u EU donijelo je Bugarskoj povećan interes investitora, čemu je

doprinijelo i uvođenje najnižih poreznih stopa u regiji (10% porez na profit; 10% porez

na dohodak; jedinstvena stopa PDV-a od 20%). U 2008. godini ukupna izravna strana

ulaganja u Bugarsku dosegla su iznos od 6,5 mlrd EUR (za usporedbu, u RH je iste

godine uloženo 4,19 mlrd EUR). Najveći investitori su bili Nizozemska, Rumunjska i

Austrija. Iako je globalna gospodarska kriza i u Bugarskoj rezultirala oštrim padom

ulagačkih aktivnosti, pad priljeva od stranih investicija u 2009. u odnosu na prethodnu

godinu manji je nego u većini drugih zemalja.

Iz navedenog se može zaključiti da ekonomske regionalne integracije ne djeluju jednako

na zemlje članice integracije, odnosno na primjeru Poljske i Bugarske, jasno je da

integracija u Europsku uniju nije objema članicama donijela jednake koristi. Dok je

Poljska iskoristila moguća sredstva i profitirala te povećala blagostanje svojih

stanovnika, Bugarska je učinila upravo suprotno. Zloupotrijebila je novac Europske

unije te nije ostvarila znatan gospodarski rast. Unatoč tome, Bugarska privlači strane

direktne investicije i jedna je od vodećih zemalja u Europi po lakoći poslovanja. Prema

tome se može nazirati neki pozitivan rasplet i napredak gospodarstva Bugarske u bližoj

ili daljoj budućnosti.

42

5.2.2. Primjer Hrvatske kao nove zemlje članice asimetrične integracije

Hrvatska se ubraja u skupinu država s malim i otvorenim gospodarstvom, koje je

uvelike povezano s drugim inozemnim tržištima. Prioritet hrvatske gospodarske politike

je nastavak izgradnje stabilnog i snažnog tržišno orijentiranoga gospodarstva,

konkurentnog na svjetskom tržištu, stalno jačanje makroekonomske stabilnosti i

nastavak strukturnih reformi u svrhu osiguranja stabilnog i održivoga gospodarskog

razvitka, povećanja proizvodnje, posebice uvoza i povećanja zaposlenosti. Naglasak je

posebno stavljen na stvaranje povoljnog poslovnog okruženja usklađenog s poslovnim

okruženjem koje prevladava u Europskoj uniji, daljnji razvitak instituta tržišne

ekonomije, poticanje privatnih ulaganja, promociju međunarodne konkurentnosti te

poduzetničkih i tržišnih sloboda.

Makroekonomski pokazatelji Hrvatske u posljednjih 5 godina prikazani su u sljedećoj

tablici.

Tablica 10. Makroekonomski pokazatelji Hrvatske, 2008.-2013.

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

BDP (mlrd. $) 69,595 62,202 58,873 61,520 56,155 57,538

BDP p/c ($) 15,694 14,044 13,327 14,372 13,159 13,530

Stopa rasta BDP-a

(%) 2 -7 -2 0 -2 -1

Izvoz robe (%BDP) 42 37 40 42 44 43

Uvoz robe (%BDP) 50 40 40 43 43 42

Stopa inflacije (%) 6 2 1 2 3 2

Stopa

nezaposlenosti (%

radne snage)

8 9 12 13 16 /

FDI (%BDP) 8 5 1 2 2 1

Izvor: World bank, preuzeto 30.8.2014.,

http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#

43

Tijekom posljednjih pet godina prosječni realni rast bruto domaćeg proizvoda bio je

veći od 4 posto godišnje, što za Hrvatsku predstavlja preduvjet za smanjenje razlike u

visini gospodarskog razvitka u usporedbi sa zemljama EU-a. Zahvaljujući pojačanim

privatnim ulaganjima, snažnoj izvedbi robnog izvoza te dobrim rezultatima u turizmu,

2006. godine stopa rasta BDP-a iznosila je 4,8 posto, a 2007. 5,6 posto. U 2008. godini

BDP po stanovniku iznosio je 15,694$, dok je stopa rasta BDP-a iznosila 2,4% u

odnosu na 2007. U 2009. došlo je do usporavanja gospodarskog rasta započetog u

drugoj polovici 2008. pa je stopa rasta za 2009. iznosila -7,0 posto.

Hrvatska je vrlo uspješna u održavanju stabilnosti cijena i vrijednosti domaće valute,

zahvaljujući, prije svega, čvrstoj i restriktivnoj monetarnoj politici. Od 1999. godine

Hrvatska narodna banka počela je mjeriti inflaciju prema indeksu potrošačkih cijena, a

ne u odnosu indeksa cijena na malo. S obzirom na rast cijena energenata, kao i

posljedica istog, u 2008. zabilježen je porast dobara i usluga za osobnu potrošnju od

6,1%, dok je u 2009. inflacija iznosila 2,4%, a u 2010. iznosila je 1,1%.

Nezaposlenost ostaje i dalje među najvećim problemima hrvatskoga gospodarstva.

Trgovina Hrvatske sa EU-27 prikazana je u sljedećoj tablici.

44

Tablica 11. Udio trgovine s EU-27 u ukupnoj trgovini Hrvatske, 2002.-2013. godine

Godina Uvoz Izvoz

2002. 71.9 66.1

2003. 73.2 68.3

2004. 71 65.8

2005. 67.9 63.3

2006. 67.2 64.3

2007. 64.8 60.3

2008. 64.1 61

2009. 62.7 60.5

2010. 60.2 61.1

2011. 61.8 59.9

2012. 62.5 58.2

2013. 65.1 59.2

Izvor: Eurostat, 9.9.2014.,

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode

=tet00037&language=en

Prema podacima o trgovini Hrvatske s EU može se zaključiti da više od 50 posto

trgovine Hrvatske odvija se prema Europskoj uniji. Iako Hrvatska više uvozi iz EU

nego što izvozi u EU, 2010. godine primjetna je obrnuta situacija. Do 2010. godine

primjećuje se trend smanjenja i uvoza i izvoza, a situacija se posebno mjenja 2013.

godine ulaskom Hrvatske u integraciju. Koliko je Hrvatska maleno tržište dokazuje i

činjenica da samo 0,4% ukupnog uvoza EU dolazi iz Hrvatske a u Hrvatsku se izvozi

samo 0,2% od ukupnog izvoza EU (Eurostat, 9.9.2014.). Kako je Hrvatska tek godinu

dana članica Unije, teško je govoriti o velikom napretku u trgovini i razvoju

gospodarstva, međutim, logično je prognozirati daljnji pozitivan rast trgovine Hrvatske

s ostalih 27 zemalja članica integracije.

Posljednjih godina broj inozemnih ulaganja se u Hrvatskoj intenzivirao, no ta su se

ulaganja uglavnom odnosila na privatizaciju državnih kompanija, dok je priljev

inozemnog kapitala u obliku „greenfield“ investicija, izostao. U cilju privlačenja, ne

45

samo inozemnih investitora, nego i aktiviranja domaćih poduzetnika, Hrvatska bi

trebala voditi računa o neefikasnom administrativnom sustavu, koji je jedan od

najizraženijih problema koji ograničava i usporava razvoj poduzetničkog sektora u

Hrvatskoj. Naime, komplicirane i dugotrajne procedure mogu otjerati ulagače, unatoč

velikim poticajima i solidnoj pravnoj sigurnosti, stvarajući im velike troškove koje

mogu iznositi i stotine tisuća eura. Takvim procedurama i pristupima uspostavlja se loš

odnos prema ulagaču i daje se loša slika o percepciji Hrvatske kao nepoželjne zemlje za

inozemne investitore.

Među preprekama koje strani investitori susreću je i visoka korumpiranost hrvatskih

institucija i administracije, neadekvatna infrastruktura, nesređene zemljišne knjige,

slaba praktična pravna zaštita vjerovnika te improvizacija pri donošenju složenih

odluka, te birokratske barijere (primjerice vrijeme čekanja radne dozvole i potrebna

dokumentacija). Ukidanje raznih administrativnih prepreka nije univerzalni recept

kojim će Hrvatska privući investitore, stoga je osim toga neophodno osigurati socijalni

mir, jer sve političke turbulencije u zemlji odvraćaju ozbiljnoga inozemnog ulagača.

Također, ukidanje administrativnih prepreka može potaknuti tržišno natjecanje,

osigurati uspjeh drugih većih reformi, kao što je liberalizacija trgovine i privatizacija, te

odaslati signale stranim i domaćim investitorima da država ozbiljno pristupa reformama

i poticanju ulaganja.

Napredak male zemlje kakva je Hrvatska u osnovi ovisi o sposobnosti da proizvodi i

prodaje robu i usluge na tržištima diljem svijeta, odnosno ovisi o njezinoj

produktivnosti. Stoga je važno biti konkurentan te provoditi takve razvojne politike i

mjere koje će stvoriti uvjete za rast produktivnosti u slijedećim desetljećima. Napredak

Hrvatske nalazi se u rukama svih nas i u sposobnosti da se partnerskim pristupom

kreiraju takve konkurentske snage i okruženje koji će nam omogućiti priključivanje

skupini 40 najkonkurentnijih zemalja svijeta (Čizmić, 2006., str. 36).

Hrvatsko se gospodarstvo u posljednjih dvadesetak godina razvijalo sličnim putem kao i

ostale bivše tranzicijske zemlje Istočne Europe međutim Hrvatska nije bila spremna za

ulazak u Europsku uniju prije 2013. godine jer se nije mogla dovesti u stanje da ubrza

46

reforme. Uvidom u prijašnje stanje hrvatskog gospodarstva može se zaključiti da treba

vremena da se cijelo gospodarstvo i država prilagode regulativi Unije kako bi se

Hrvatska što bolje i lakše integrirala u jedistveno tržište. Hrvatsko gospodarstvo trpi

usporen dotok stranih insvesticija, visoku zaduženost u inozemstvu, veliku

nezaposlenost, sporost i neučinkovitost institucija i ostale probleme.

5.3. Politike uravnoteženja razvoja zemalja članica EU

Sve zemlje članice EU provode regionalnu politiku sa svrhom unapređenja razvoja

zaostalih regija, prijenosom potencijala iz prosperitetnih regija (Kandžija, 2003., str.

348). Regionalnu politiku uobičajeno provodi država koja svojom intervencijom nastoji

postići smanjivanje socio-ekonomskih dispariteta između različitih dijelova zemlje,

kako bi ubrzala ukupni napredak. Politički argumenti u podršci regionalnoj politici

naglašavaju važnost jednakosti kao osnovnog elementa u koheziji između regija neke

zemlje. Socijalni argumenti, s druge strane, naglašavaju da ako nacionalno gospodarstvo

postiže rast, svi građani, gdje god da žive i rade unutar zemlje, sudjelovat će s razumnim

udjelom u rastućem prosperitetu zemlje.

Regionalna politika Europske unije doživjela je velike promjene u recentnom razdoblju.

Nju karakterizira princip solidarnosti i jedinstva između autonomnih zemalja članica što

ujedno predstavlja instrument za postizanje složenih zadataka razvoja planiranog na

lokalnoj razini (Jovančević, 2005., str. 273).

Regionalna politika EU nema za cilj zamjene nacionalnih regionalnih politika. Svaka

zemlja članica EU, prije svega, vlastitom nacionalnom politikom rješava regionalne

probleme unapređenjem infrastrukture financijskom potporom investitora, kreatora

zapošljavanja. Europska regionalna politika usaglašava nacionalne regionalne politike

sukladno orijentaciji i fiksiranim određenim načelima, radi uklanjanja prekomjerne

pomoći između zemalja članica. Usaglašava različite politike i financijske instrumente

EU, davajući im regionalnu dimenziju i povećavajući tako svoj utjecaj na regije kojima

su te pomoći najpotrebnije. Regionalna politika Unije unapređuje europsku solidarnost

47

kompletirajući akcije zemalja članica i orijentirajući se prema harmoničnoj europskoj

integraciji od koje će profitirati siromašne regije ali i ostali dijelovi Unije.

Glavni cilj regionalne politike EU smanjenje je postojećeg regionalnog dispariteta i

sprječavanje novih regionalnih neravnoteža prijenosom komunitarnih potencijala prema

regijama s gospodarskim problemima, financijskim instrumentima, naročito Eurospkog

fonda za regionalni razvoj (Kandžija, 2003., str. 348).

Evolucije regionalne politike Europske Unije, implementirane putem njezinih

strukturnih fondova, ukazuju na njezine znatne promjene. Početna faza regionalne

politike (1975-1988) obilježena je proračunskim transferima i interakcijom na dvije

razine; država članica i Europske komisije. U to je vrijeme Komisija imala ulogu

isključivo isplatitelja sredstava čiji je iznos određivalo Vijeće ministara. Drugim

riječima, prije 1988. nije postojala sustavna politika (tadašnje) Europske zajednice sa

svrhom stimulacije regionalnoga socioekonomskog razvoja. Smatralo se da će

transferna plaćanja imati učinke na regionalne i nacionalne ekonomije.

Situacija se u potpunosti promijenila od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća. Prvi je

razlog proširenje članstva Europske zajednice na Grčku, Portugal i Španjolsku. Ulazak

tih manje bogatih država u članstvo Zajednice označio je kraj nadanjima da će učinak

kapanja (eng. trickle-down) tržišne integracije sam potaknuti regionalni razvoj, pa je

postalo nužnim pokretanje proaktivne regionalne politike Zajednice. Drugi je, još

važniji razlog promjene, pokretanje programa jedinstvena tržišta i uvođenja zajedničke

valute (ECU, euro). Donošenjem Jedinstvenog europskog akta i Sporazuma iz

Maastrichta, od kada govorimo o Europskoj Uniji, orijentacija više nije isključivo na

stvaranje carinske unije. Sada je cilj postalo stvaranje potpuno integrirana tržišta i

zajedničke valute, no te su inovacije neostvarive bez novog pristupa pitanju regionalne

politike Unije. Sa svrhom promocije socioekonomske kohezije u cijeloj Zajednici, 1988.

uvedena je potpuno nova proaktivna regionalna razvojna politika. Takav je novi pristup

regionalnom razvoju uistinu istinska politika, koja se ne bavi samo transferom

financijskih sredstava, nego cjelokupnim procesom: od formuliranja regionalnih

razvojnih programa, njihove implementacije, nadzora, izvještavanja do evaluacije

ishoda. Nezaobilazna je činjenica da je navedenom reformom uvedeno načelo

48

solidarnosti između bogatih i siromašnih regija Unije, a sa svrhom ostvarenja

socioekonomske kohezije; načelo kohezije označava promjenu osnovne svrhe procesa

europske integracije; EU više nije (samo) ekonomska unija, nego teži ostvarenju

političke unije. Uvođenjem kohezije kao ključnoga principa Europske Unije njezina

regionalna politika ne može se shvaćati u uskim okvirima proračunskih transfera.

Umjesto toga ona znači istinsko ostvarenje ideje solidarnosti na način da pomaže

siromašnim regijama Unije kako bi konvergirale prema stupnju ekonomskog razvoja na

kojem se nalaze bogate regije. Regionalna politika EU-a u cijelosti je zasnovana na

financijskoj solidarnosti, jer je dio doprinosa država članica za zajednički proračun EU-

a namijenjen manje razvijenim regijama EU-a te određenim socijalnim skupinama.

Samo u razdoblju 2000-2006. ti su transferi obuhvatili trećinu proračuna EU-a, odnosno

213 milijardi EUR. Operativno se to ostvaruje putem kohezijske politike EU-a i njoj

pripadajućih fondova (socijalnog, za regionalni razvoj i dijelom fonda za poljoprivredne

potpore i jamstva), koji raspodjeljuju navedene transfere. U ostvarivanju cilja

ekonomske i socijalne kohezije EU nastoji što više uključiti regionalna i lokalna tijela, a

ne samo nacionalne vlade. Europska Unija u provedbi programa regionalne politike ne

ograničava se isključivo na regije, kako god one bile definirane. Neki programi odvijaju

se u suradnji s općinskim organima, druge s privatnim poduzetnicima ili lokalnim

skupinama za lobiranje. U provedbi regionalne politike Europska komisija ne želi

mijenjati teritorijalni ustroj država članica Unije, nego provoditi programe, na njih

utrošiti sredstva što efektivnije te uključiti bilo koje partnere na terenu sposobne za

ispunjenje zadaće. Uspon regionalne dimenzije u politici EU-a promijenio je neke stare

ideje o samoj Uniji te pridonio i nastanku novih; nova naprednija regionalna politika

omogućila je mnogo složenije ispitivanje dinamike europske integracije. (Matica

hrvatska, 6.9.2013.).

Ključnu ulogu u provedbi regionalne politike nosi Europski fond za regionalni razvoj

(ERDF). Najveći dio sredstava namijenjenih regionalnom razvoju troši se u regijama

čiji je BDP niži od 75% prosjeka Unije, a cilj je poboljšanje infrastrukture te razvoj

ekonomskih i ljudskih potencijala tih regija. Svih 28 država članica u svojim se manje

razvijenim regijama mogu koristiti sredstvima namijenjenim inovacijama i razvoju,

49

održivom rastu i obrazovanju uz posao. Manji se dio sredstava troši za prekogranične i

međuregionalne projekte suradnje.

Regionalni programi se financiraju iz tri fonda, ovisno o prirodi pomoći i vrsti

korisnika:

a) Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund –

ERDF) pokriva programe koji uključuju opću infrastrukturu, inovacije i

ulaganja. Novac iz ERDF-a dostupan je najsiromašnijim regijama svih država

članica.

b) Europski socijalni fond (European Social Fund – ESF) financira projekte

strukovnog osposobljavanja i ostale vrste pomoći pri zapošljavanju te programe

za stvaranje radnih mjesta. Jednako kao i ERDF, ESF je također otvoren svim

zemljama članicama.

c) Kohezijski fond (Cohesion Fund) pokriva troškove okolišne i prometne

infrastrukture, kao i projekata za razvoj obnovljive energije. Za Kohezijski fond

u razdoblju od 2007. do 2013. predviđeno je 69,5 milijardi eura. Glavna razlika

u odnosu na strukturne fondove je to što se njegova sredstva dodjeljuju

državama članicama, a ne regijama. Glavni kriterij za dodjelu pomoći jest da je

BNP po glavi stanovnika manji od 90% od prosjeka EU-a (Ministarstvo vanjskih

i europskih poslova, 2.9.2013.).

ERDF pridonosi ekonomskoj i društvenoj koheziji ispravljanjem glavnih regionalnih

neravnoteža i uključivanjem u razvoj i pretvorbu regija. U tom smislu ERDF također

pridonosi promicanju održivog razvoja i stvaranju održivih poslova. Dakle, ERDF

prvenstveno pridonosi programima u okviru 1. i 2. cilja, samostalno pridonosi

inicijativama Zajednice Interreg III i URBAN te podržava inovativne aktivnosti na

razini Zajednice koje pridonose pripremi inovativnih metoda i praksi stvorenih kako bi

se poboljšala kvaliteta pomoći u okviru 1. i 2. cilja.

50

ERDF pruža potporu za:

· produktivna ulaganja za stvaranje i očuvanje stalnih poslova,

· ulaganja u infrastrukturu,

· unutarnji razvoj (lokalni razvoj, inicijative zapošljavanja i aktivnosti malih i

srednjih poduzetnika),

· ulaganja vezana uz stvaranje konkurentnog i održivog okoliša za malo i srednje

poduzetništvo,

· istraživanja i tehnološki razvoj,

· razvoj informacijskog društva,

· razvoj turizma i kulturna ulaganja,

· tehničku pomoć u okviru 1. i 2. cilja.

· modernizacija i različitost država članica i ekonomskih struktura regija s

posebnim naglaskom na inovacije i poduzetništvo (naglašava obvezu stvaranja

veza istraživačkih instituta i industrije, protežirajući pristup i korištenje ICT-a i

poboljšavajući pristup fnancijama i praktičnom znanju (know-how))

· proširenje i nadogradnja osnovne infrastrukture (transporta, telekomunikacija,

energetskih mreža itd.)

· zaštita okoliša

· jačanje nacionalnih i regionalnih institucionalnih kapaciteta (posebno vezanih uz

upravljanje fondovima).

Uz regionalnu politiku, često se spominje pojam kohezijske politike. Riječ je o

politikama čiji je osnovni cilj solidarnost i smanjivanje razlika koje su oduvijek

postojale, a produbljuju se nakon ulaska u integracijski proces – Europsku uniju.

Upravo je regionalna politika Europske unije najvažniji instrument za postizanje tzv.

kohezije, kroz niz prilagodbi u sljedećim segmentima: razvoju infrastrukture,

smanjivanju nezaposlenosti, poticanju industrije i svih oblika djelatnosti i u konačnici,

održivom razvoju. U svrhu usmjeravanja sredstava Proračuna EU prema

regijama, postoje 3 osnovna cilja kohezijske politike (Vidra, agencija za regionalni

razvoj, 2.9.2013.):

51

1. konvergencija,

2. konkurentnost i zapošljavanje,

3. međuregionalna suradnja.

Načela kohezijske politike su načelo usmjeravanja sredstava, načelo sufinanciranja,

načelo programiranja, načelo partnerstva i načelo nadzora i procjene. Instrumenti

razvoja kohezijske politike su Kohezijski fond, Europski fond za regionalni razvoj,

Europski socijalni fond, te fondovi vezani za Zajedničku poljoprivrednu politiku EU.

Prema prijedlogu Europske komisije za sljedeće sedmogodišnje proračunsko razdoblje

od 2014. do 2020. godine, za kohezijsku politiku namijenjeno je 376 milijardi eura. U

taj iznos uračanuto je i 40 milijardi eura, koje će se koristiti za budući fond iz kojeg će

se financirati prometna, energetska i telekomunikacijska infrastruktura. Za izravnu

potporu razvoju i konkurentnosti svih europskih regija namijenjeno je preostalih 336

milijardi eura. Ukupno će za kohezijsku politiku biti namijenjeno nešto iznad 32 posto

europskog proračuna.

Ulaganja u visini 123 milijarde eura iz Europskog fonda za regionalni razvoj u

razdoblju od 2000. do 2006. omogućila su, po procjenama, otvaranje 1,4 milijuna radnih

mjesta. U istom razdoblju iz istog je fonda financirana izgradnja 2.000 kilometara

autocesta i pitka voda najviše kvalitete za 14 milijuna ljudi. Te brojke pokazuju važnost

regionalne i kohezijske politike EU-a.

Predzadnjim i zadnjim proširenjem Europske unije jaz između najnerazvijenijih i

razvijenijih prikazao je današnje „stanje“ Europske unije. Naime, pristupanje članica čiji

je BDP per capita ispod prosjeka Europske unije izazvalo je podjelu unutar same Unije

na dvije pokretačke snage, također nazvane, „dva motora“. Hoće li sredstva Europske

unije namijenjena regionalnom razvoju i njihova alokacija kroz razne oblike pomoći

doprinijeti ujednačenijem razvoju, vrijeme će pokazati (Frajman-Jakšić, et al., 2007).

52

Neosporiva je činjenica kako su zemlje nakon ulaska u Europsku uniju i korištenjem

sustava pomoći potaknule svoj razvoj i ojačale lokalne gospodarske kapacitete i

infrastrukturu, ali isto tako, ti pokazatelji su još daleko od pokazatelja napretka

najrazvijenijih zemalja Unije.

53

6. ZAKLJUČAK

Regionalne ekonomske integracije posljedica su procesa globalizacije koji je kao takav

posljedica razvoja informatičke i komunikacijske tehnologije, rastuće međuovisnosti

država i niza procesa, civilizacija, vremena, razvoja svijeta općenito. U ekonomskom

smislu označava međuovisnost tržišta i proizvodnje u različitim zemljama kroz trgovinu

dobrima i uslugama, slobodan protok kapitala, međunarodne strateške sporazume te

različite oblike udruživanja i izmjene tehnologija. Regionalne ekonomske integracije

stvaraju se na razini država i na razini regija pojedinih država. Ciljevi integriranja mogu

se podijeliti na opće i posebne a motivi integriranja su brojni i razlikuju se od zemlje do

zemlje. Oni također ovise o stupnju ekonomskog razvoja zemlje, političko-

ekonomskom režimu, povijesti, običajima, geografiji, tehnološkim standardima i slično.

Većina motiva može se podijeliti na političke i ekonomske ali najveći je motiv strah od

ostajanja postrani, odnosno strah od marginalizacije dok se ostatak svijeta uključuje u

regionalna integriranja što posljedično može dovesti do usporenog ekonomskog razvoja

i zatvorenosti gospodarstva.

Proces regionalnog integriranja odvija se u pet faza, a efekti integriranja dijele se na

dvije skupine: statičke i dinamičke.

U posljednjih dvadeset godina primjetan je drastičan porast broja integracija u svijetu

koje okupljaju razvijene zemlje te zemlje u razvoju, odnosno zemlje različitog stupnja

razvoja, u svrhu liberalizacije trgovine i proširenja tržišta. Unatoč cilju povećanja

životnog standarda stanovništva integracija, došlo je do velikog jaza bogatstva i

siromaštva, te nejednakosti u razvoju gospodarstava članica integracija. Na primjeru

NAFTA-e, SACU-a i Europske unije analizirane su navedene nejednakosti u

gospodarskom razvoju te načini rješavanja problema nejednakosti.

U slučaju NAFTA-e, Meksiko je definiran kao slabije razvijena zemlja, odnosno zemlja

u razvoju, unatoč naprednoj petrokemijskoj industriji i značajnom industrijskom sektoru

na sjeveru zemlje, te kapacitetu za brz i značajan ekonomski rast. Nakon potpisivanja

sporazuma Meksiko svjedoči o impresivnom stupnju rasta trgovine dobara i usluga sa

54

SAD-om. Da je postojala težnja integraciji i ranije, vidljivo je i iz porasta stranih

direktnih investicija u Meksiko, i da je sporazum dobro utjecao na Meksiko dokazuje i

to da je stopa siromaštva u Meksiku smanjena te je povećan realni dohodak. Unatoč

impresivnim rezulatatima integracije na Meksiko, u nepovoljnoj situaciji našli su se

meksički poljoprivredni radnici i američki industrijski radnici. Došlo je do do stvarnog

pada meksičke proizvodne zaposlenosti, a nadnice u Meksiku idu prije ka divergenciji

nego konvergenciji nadnicama u SAD-u. Problem koji se također veže uz stupanje

NAFTA-e na snagu je i ilegalna imigracija stanovništva Meksika u SAD. Broj ilegalnih

imigranata povećao se otkad je sporazum potpisan, posebno poljoprivrednih radnika

koji su izgubili svoje radno mjesto i prihode u poljoprivredi. Prednosti koje je NAFTA

donijela Meksiku nisu ravnomjerno rapoređene u cijeloj zemlji. Sposobnost Meksika da

se okoristi integracijom ograničena je zbog slabih gospodarskih institucija te

neadekvatnih strukturnih reformi u gospodarstvu. Kako bi Meksiko smanjio disparitet u

prihodu, treba uložiti novac u obrazovanje, inovacije i infrastrukturu, kao i poboljšati

kvalitetu nacionalnih institucija.

SACU je obilježena ozbiljnim divergencijama u politici, razini razvoja, političkim

sustavima i administrativnim kapacitetima. Najstarija je carinska unija u svijetu, a cilj

unije je zadržati slobodnu razmjenu roba između zemalja članica. SACU ima zajedničku

vanjsku tarifu te zajedničke trošarine na zajedničkom carinskom području. Glavni

problem odnosi se na raspodjelu carinskog prihoda iz Južnoafričkog nacionalnog Fonda

za prihod. Karakteristike koje definiraju SACU su ekonomska prevlast Južne Afrike

nasuprot veličini ostale četiri članice. Bocvana, Lesoto, Namibija i Svazi u velikoj mjeri

ovise o Južnoj Africi u trgovini, investicijama i zaposlenosti. Kroz Fond prihoda, JAR

subvencionira nacionalne proračune ostalih članica, posebno u slučaju Lesota i Svazija a

nagli prekid prihoda imao bi pogubne ekonomske, društvene i političke posljedice za

BLNS države. Rješenje se pronalazi u ulaganju u ljudski kapital koji je glavni čimbenik

rasta nejednakosti te pažljiva izrada izravne preraspodjele prihoda, najprije s ciljem

smanjenja ekstremnog siromaštva.

Europska unija primjer je najuspješnijeg procesa ekonomske i institucionalne

integracije, a ujedno je i primjer najvišeg stupnja ekonomske integracije. Uzrok

55

nejednakosti između regija unutar EU predstavlja disparitet u razini dohotka te stope

rasta BDP-a i nezaposlenosti. Integracijski procesi u Europskoj uniji imali su različite

utjecaje na stare i nove članice. Kod starih članica nije došlo do značajnijih promjena jer

se uglavnom pomoć u razvoju kretala prema novim članicama Unije, stare su članice

dobile novo proširenje tržišta i mogućnosti za investiranje, dok su nove članice

pogotovo zemlje koje su u Uniju ušle 2004. godine dobile značajne mogućnosti od

članstva u Uniji pogotovo u okviru financiranja iz eurospkih fondova što se i vidi jer su

ulaskom u EU počele u narednim godinama ostvarivati veće stope rasta gospodarstva.

Hrvatska kao nova članica Unije, unatoč svim lošim pokazateljima koji obilježavaju

njeno gospodarstvo, dosljedna je u provođenju reformi i približavanju standardima

ostalih članica EU.

Konvergencijske politike uspješno se provode u svim zemljama spomenutih integracija

međutim nejednakost u razvoju zemalja postoji i dalje, i nakon integracije. Zaključno se

može reći da ne postoji jedinstveno rješenje koje bi rješilo problem nejednakog rasta i

razvoja gospodarstava, ali bi uvelike pridonijelo kada bi se slabije razvijene zemlje

članice najprije fokusirale na domaće, nacionalne probleme.

56

LITERATURA

Knjige:

1. Bogunović A., 2001., Ekonomske integracije i regionalna politika, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

2. Bogunović A., 2011., regionalna ekonomika i politika, Ekonomski fakultet

Zagreb, Zagreb

3. Čizmić T., 2006., Komparativna analiza konkurentnosti hrvatskog gospodarstva,

Sveučilište Jurja Dobrile, Pula

4. Grgić M., Bilas V., 2012., teorija regionalnih ekonomskih integracija, Sinergija,

Zagreb

5. Jovančević R., 2005., Ekonomski učinci globalizacije i Europska unija, Mekron

promet d.o.o., Zagreb

6. Kandžija V., 2003., Gospodarski sustav Europske unije, Ekonomski fakultet,

Rijeka

7. Mileta V., 1988., Međunarodne ekonomske organizacije i integracije, ROG,

Zagreb

8. Samardžija V., 1994., Europska unija i Hrvatska, IRMO, Zagreb

9. Snorrason, S.T., 2012., Asymetric Economic Integration, Physica Verlag

Heidelberg, Berlin

10. Strahinja D., 2006., Ekonomija – gdje je tu čovjek, Ekonomski fakultet, Rijeka

11. Strahinja D., 2007., Međunarodna ekonomija, Futura, Rijeka

Članci:

12. Basdevant O., Benicio D., Yakhshilikov Y., 2012., Inequalities and Growth In

the Southern African Customs Union (SACU) Region, IMF, p. 1-22

13. Bukša D., 2004., Integracijski procesi u svjetskom gospodarstvu i današnja

pozicija Rapublike Hrvatske, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u

Zadru, Vol. 46, p. 503-512

14. European Commission, Overview of EPA negotiations, July 2014., p. 1-5

57

15. Frajman-Jakšić A., Nater N., Pekanov D., 2007., Mogućnosti financiranja

razvitka lokalne i regionalne samouprave u Republici Hrvatskoj iz pretpristupnih

fondova Europske unije, https://bib.irb.hr

16. Ghosh A., Meagher K. J., Teo E. G. S., 2011., Integration of Asymetric Nations,

The Economic Record, Vol. 87, No. 277, p. 221-234

17. Hartman S. W., 2011., NAFTA, the Controversy, The International Trade

Journal, Vol. 25, No. 1, p. 5-34

18. Ito T., 2010., NAFTA and productivity convergence between Mexico and US,

Cuadernos de Economía, vol. 47, p. 15-55

19. Karić D., 2012., Ekonomske integracije – posljedica procesa globalizacije i

ekonomskog razvoja, Socioeconomica, Vol.1 (2), p. 246-254

20. Kozak K., 2010., Facing Asymmetry: Bridging the Peripheral Gap in U.S.-

Mexican Relations, Internationaler Verlag der Wissenschaften, Frankfurt a/m, p.

1-227

21. Saebe M. P., Mogotsi I. B., 2012., Determinants of Export Diversivication for

Southern African Customs Union Countries, International Journal of Economics

and Business Studies 2(1), p. 36-49

22. Salvatore D., 2007., Economic Effects of NAFTA on Mexico, Global Economy

Journal, Vol. 7, Iss. 1, p. 1-16

23. Villareal M. A., 2010., NAFTA and the Mexican Economy, Congressional

Research Service, CRS Report for Congress, p. 1-20

Internet:

24. Bugarska, preuzeto 8.5.2013., http://www.dw.de/pet-godina-rumunjske-i-

bugarske-u-eu/a-15638221

25. Eurostat, 9.9.2014.,

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1

&pcode=tet00047&language=en

26. Hrvatski izvoznici, 2.9.2013., http://www.hrvatski-izvoznici.hr/newsletter/broj-

39

27. International relations & cooperations, 3.3.2014.,

http://www.dfa.gov.za/foreign/Multilateral/africa/sacu.htm

58

28. Matica hrvatska, 6.9.2013.,

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac338.nsf/AllWebDocs/Iskustva_dosadasnjih

_ciklusa_regionalne_politike_Europske_unije

29. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 2.9.2013., http://www.mvep.hr

30. Overview of EPA negotiations, 2014., 20.8.2014.,

http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2009/september/tradoc_144912.pdf

31. Poljska, preuzeto 8.5.2013.,

http://www.slobodnadalmacija.hr/Svijet/tabid/67/articleType/ArticleView/article

Id/208575/Default.aspx

32. Vidra, agencija za regionalni razvoj, 2.9.2013.,

http://www.ravidra.hr/kohezijska-politika-eu/

33. World Bank, preuzeto 8.9.2014.,

http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#

59

POPIS TABLICA

Broj Naziv Stranica

1. Tipovi ekonomskih integracija ovisno o stupnju integriranja 8

2. Ukupan izvoz Meksika i izvoz u SAD prije sklapanja sporazuma,

1984.-1993., milijarde $ 19

3. Ukupan izvoz Meksika i izvoz u SAD nakon sklapanja sporazuma,

1994.-2005., milijarde $ 19

4. Ukupan FDI Meksika prije sklapanja sporazuma, 1984.-1993.,

milijarde $ 20

5. Ukupan FDI Meksika nakon sklapanja sporazuma, 1994.-2005.,

milijarde $ 20

6. Makorekonomski pokazatelji Poljske prije integracije u EU, 1995.-

2003. 35

7. Makroekonomski pokazatelji Poljske nakon integracije u EU,

2004.-2013. 36

8. Makroekonomski pokazatelji Bugarske prije integracije u EU,

1995.-2006. 39

9. Makroekonomski pokazatelji Bugarske nakon integracije u EU,

2007.-2013. 40

10. Makroekonomski pokazatelji Hrvatske, 2008.-2013. 42

11. Udio trgovine s EU-27 u ukupnoj trgovini Hrvatske, 2002.-2013.

godine 44

POPIS GRAFIKONA

Broj Naziv Stranica

1. Rast broja integracija u svijetu, 1949.-2009. 14

2. Usporedba Gini koeficijenta SACU zemalja, 2012. god. 30

60

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ASIMETRIČNE EKONOMSKE

INTEGRACIJE izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Alena Hosta, a pri

izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent Vinko Zaninović. U radu sam

primijenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen,

standardan način citirala sam i povezala fusnotama s korištenim bibliografskim

jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Dijana Kolar