CRTANJE I SLIKARSTVO – skripta

Gramatika likovnog jezika – Gramatika likovnog izražavanja opisuje, upoređuje i historijski sistematizira umjetnost. Gramatika likovnog jezika proučava likovna pravila i način izražavanja, kao i stilske odlike jednog stila ili pravca.

Paleolitička umjetnost je umjetnost od prije otprilike 32.000 do 11.000 godina pr. Kr., tijekom kamenog doba. Može se podijeliti na dvije glavne kategorije:nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i spiljsku umjetnost. Spiljsku umjetnost uglavnom nalazimo na području Španjolske i Francuske, a sastoji se od slika, crteža i gravura na zidovima spilja. Figurativna paleolitička umjetnost se odnosi na prikaz čovjeka ili životinje, a nefigurativna na oblike znakova i simbola. Prikazi pojedinih životinja variraju od mjesta i vremenskog perioda. Najčešće su se u spiljama prikazivali bizoni i konji, a mamuti i jeleni se nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima. Gotovo sve životinje su prikazane u profilu, uglavnom prepoznatljive vrste. Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao jednorog u spilji Lascaux u Francuskoj. Crteži su jakih konturnih linija, a ispunjeni su drugačijom bojom od pozadine. Posmatranjem slika i crteža na zidovima dobija se utisak da se bizoni kreću i daju dojam dinamike Čovjek ponekad iskorištava i formu zida, tj. udubljenje i ispupčenja zida za likovno oblikovanje životinja. Životinje su nabacane bez ikakvog reda, nema kompozicije, ponekad su čak oslikane jedna preko druge. Simboli i znakovi su mnogo češći u spiljskom slikarstvu nego prikazi ljudi ili životinja. Česti su jednostavni simbolični motivi kao npr otisci ruke u obojenoj zemlji. Znanstvenici su isprva smatrali da je spiljsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti. Po teoriji u ranom 20. st, ljudi iz kamenog doba su slikali životinje iz razloga da će iste susresti u stvarnosti. Tako koplja i druga oružja na slikama mogu kazivati da će imati uspješan lov. Ipak, ta je teorija još na razmatranju. Slijedeća popularna teorija kaže da su spiljske slike služile magiji plodnosti te su po njoj ljudi slikali životinje u nadi da će se iste razmnožiti i osigurati dovoljno hrane u budućnosti. Neki smatraju da će ponovno slikanje životinje po staroj slici osigurati ponovni povratak životinje svako proljeće. No smatra se da jedinstvena teorija neće biti dovoljna za objašnjenje cijele paleolitičke umjetnosti, koja je trajala 20,000 godina. Umjetnost na spiljskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži sadrže boje nastale mješanjem raznih obojenih minerala koje su mogli nabaviti u prirodi, koristio jei životinjsku mast. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu. U razdoblju srednjeg kamenog doba (mezolitu) zbile su se tri promjene od izuzetne važnosti za likovnu umjetnost. Prvo, teme pećinskog slikarstva su raznovrsnije i, osim životinjskog svijeta, pojavljuju se i ljudski likovi. Drugo – u oblikovanju se napušta naturalizam i vjerno prikazivanje prirode, izbacuju se pojedinosti a likove se pojednostavljuje. Ti su likovi često jednobojni, plošni i deformirani. U pećinskom slikarstvu se javlja i kompozicija. Pojavljuj se organizirane grupe i podjele rada u društvenoj zajednici, čovjek stječe nova zanimanja npr. gonič životinja i lovac.

Neolit je prapovijesno razdoblje od 12000. pr. Kr. do 2000. pr. Kr. koje je imalo bogatu likovnu produkciju. To je vrijeme oslobađanja čovjeka ovisnosti o prirodi.. U ovom razdoblju po prvi puta javlja se lončarstvo, predenje i tkanje, te građenje. Lončarstvo se javlja iz potrebe za posudom za tekućinu i hranu. Prve posude su jednostavni i nepravilni glineni vrčevi. Umjesto uporabe špilja ljudi grade nastambe, gradi se prema uvjetima tla: zemunice, sojenice, kolibe od pruća ili bunja od kamena. Dakle materijali su: drvo, kamen, šiblje, trstika i zemlja. Zbog prelaska iz nomadskog života lovaca, osnivaju se zajednice okupljene u neolitskim selima. Ta sela su nagomilane kuće bez pravilnih odnosa među njima. Te promjene pratile su i promjene u ljudskom duhu. Ljudi su vjerovali u svijet duhova. Priroda se doživljava kao skup duša. Nastaje "kult mrtvih", koji nalaže da tijela budu pažljivo pokopana. Kult mrtvih pokrenuo je izgradnju kultnih objekata. Ljudi su gradili ogromna grobna mjesta ili spomenike od uspravnog kamena – menhira koja se smatra pretečom spomenika. Odvajajući ga od prirode i dajući mu određenu formu, čovjek mu daje novi smisao – čini ga simbolom. Monumentalne kamene građevine su: Dolmeni su napravljeni od dvije ili više stijena koje pokriva treća stijena. Mamenhiri – moguće je da su posvećeni kultu mtvnih ili obožavanju sunca. Kromleci su kultne građevine velikih dimenzija, a sastoje se od kružno postavljenih menhira i dolmena rađeni su u krugovima kaš što je Stonehendge. Stonhenge je vjerojatno imao ulogu s kultom sunca. U ljetnom solsticiju sunčeve zrake usmjerene su prema točno određenom mjestu u građevini - oltaru. U Neolitu likovna umjetnost doživljava promjenu - napušta se realizam paleolitika i razvija se

umjetnost simbola. Pojednostavljivanjem realistične slike dolazi se do sve više geometrijskih oblika koji dobivaju značenje simbola ili znaka: ženski idoli (kult plodnosti). Zajedničke osobine umjetnina jesu apstraktna pojednostavljenost, geometričnost, bez detalja. Tada se javlja i obliku ornamenta. Za kult mrtvih vezane su i skulpture. Najpoznatiji primjer su Jerihonske lubanje pronađene u Jerihonu. Lubanje su bile uklonjene s kostura i posebno tretirane. Riječ je o rekonstrukciji pokojnikovog lica, glinom preko njegove lubanje. Vjerojatno najraniji oblik portreta.

Metalno doba obuhvaća dva perioda: brončano i željezno doba. Brončano doba dobilo je naziv po uporabi legure bakra i kositra = bronce. Legura bronce pravi se od 90% bakra i 10% kositra, a taj se omjer pokazao najboljim pa se i danas koristi u umjetnosti.Zlato i bakar bili su prvi metali otkriveni još u neolitu. Ovi metali nalaze se u rijekama, stijenama i na površini zemlje.To je bilo vrijeme dvaju najvažnijih izuma: kotača i lončarskog kola. Izum kotača olakšao je čovjeku rad, a izum lončarskog kola doveo je do usavršavanja lončarstva, te je posuđe bivalo sve tanje i glađe. U brončano doba sve je više nakita, osobito kopči ili fibula za kopčanje odjeće spiralnim žičanim ukrasima. Kako je oružje simbol ratovanja, agresije i pljačke, tako su velike fibule, uz praktičnu namjenu i znak bogatstva. Od bronce radi se razno oruđe (npr. srpovi), ali sve više i oružje (vrhovi strijela i koplja, mačevi i bodeži), jer se pored zemljoradnika i ratara javlja i treće zanimanje – ratnik. Radi odbrane od napadača naselja se premještaju iz dolina na teže osvojive brežuljke i utvrđuje kamenim suhozidom. Ta utvrđena naselja na brežuljku nazivamo gradinama. U brončanom dobu javljaju se i prve civilizacije u Mezopotamiji i Egiptu. Željezno doba se nastavlja na brončano, a početak i trajanje je različito na različitim područjima. U Mezopotamiji široka primjena željeza počinje oko 1000 pr. Kr. Kraj željeznog razdoblja znači i kraj prethistorije, a na području srednje i zapadne Europe kraj je vezan uz dolazak Rimljana.U metalnom dobu koriste se ukrasi koje je koristio umjetnik neolita i mezolita.Umjetnik pomoću zlatnih plikacja ukrašava djelove kao što su šljemovi, štitovi i fibule za kopčanje odječe. Umjetnost metalnog doba je stilizovana.

Asirska civilizacija se ugledala n Sumersku, ali su ih tumačili na poseban način. Palate asirskih vladara dostigle su veliku veličinu i sjaj. Zgrade su od opeke, a kapije i niži delovi unutrašnjih zidova oblagali su velikim kamenim pločama. One su ukrašene niskim reljefima ili predstavljaju demone čuvare sa ciljem da na pojedinca ostave utisak moći i veličanstva kralja jer su u suštinu Asirci bili ratnici. Asirsko kiparstvo je pretežno u formi ukrašavanja zidova dvorana kraljevskih palača, pri čemu asirski umjetnik teži narativnosti tj slikarskom pripovjedanju. On priča slikovne priče o osvajanjima asirske vojske, te o svojim vladarima. U palaćama su se nalazili reljefi koji su opisivali kraljeve vojničke podvige sa natpisima i drugim podacima. Reljefi sadrže mnoštvo podataka o bitkama, događajima i učesnicima. Opisati događaj u specifičnom vremenu i prostoru bilo je izvan domašaja i egipatske i sumerske umetnosti. Asirci su morali da stvore čitav niz novih rešenja da bi se izborili sa problemom slikarskog pripovedanja. Asirsku umjetnost krase reljefi koj su imali ulogu veličanja onoga što se dešavalo u životu Asiraca ili njihovih vladara. Reljef je plitak i velike je mase i zapremine. Životinje su velike fizičke snage. Reljef je pun drame i snage. Često je vladar prikazivan u lovu na lavove. To je bio više ceremonijalni lov u znak sećanja na rani period kada su vladari morali zaista da štite svoje pleme od lavova.Oni se ugledali na Sumersku arhiteturu i pravili su mnoge građevine a osim opeke često upotrebljavaju i kamen.

Perzijska umjetnost Veliki utjecaj na perzijsku umjetnost imale su civilizacije njihovih susjeda: Asirije, Egipta i Babilona. Veliki niski reljefi isklesani u kamenu kojima su ukrašene kraljevske grobnice i preuzeti su od Asiraca, dok s palače od bojene opeke uobičajene u Babilonu. Karakteristična za Perzijsku religiju je vršenje obreda na oltarima sa vatrom pod vedrim nebom, što objašnjava nepostojanje religiozne arhitekture. Njihova vjera je bila zasnova na dualizmu dobra i zla. No, perzijski vladari su gradili veličanstvene palače u kojima se vide stilski utjecaji mezopotamskih i okolnih naroda. Najčuvenija palača, ona u Perzepolisu, pokazuje sličnost sa asirskim palačama. Vjerojatno najveći doprinos Perzije jest na području zlatarstva.Ono je bilo zasnovano na animalističkoj umjetnosti okolnih nomadskih naroda, te je bilo čuveno po svojoj profinjenosti u kombiniranju realističkog prikaza sa simbolističkim. Tad nastaje pokretna umjetnost. Pehar je npr. predstavnik pokretne umjetnosti. Na njemu je pikazan jarac sa velikim rogovima u aerodnamičkoj formi. Također nastaje „životnjski stil“. To je stil gdje se pojavjuju životinjski oblici i motivi u veoma apstraktnom i maštovitom obliku. Oni su

pored umrlih stavljali oređene predmete od drveća kostiu ili metala. Perzijanci bili vrhunski ratnici i doživili su svoj vrhunac za vrijeme vladara Darja 1. i Kserksa.

Mezopotamija se nazi između rijeka Eufrat i Tigris. Mezopotamijsko područje jedalo značajnu civilizaciju u kojoj su se izmjenjivali razni narodi: Sumerani, Asirci (na sjeveru) i Babilonci (na jugu). Zajednička karakteristika naroda Mezopotamije je uporaba najstarijeg klinastog pisma kojeg su oni i izmislili. Osnivače mezopotamske civilizcije zovemo Sumerima. Sumerni osnivaju prve gradve koji su bili gradovi-države. Ti gradovi bili su zatvoreni zidinama, s krivudavim ulicama i visokim hramom. Grade zigurate i hramove. Zigurat je vještačko zarubljeno brdo gdje je bio sagrađen hram ili utvrda. Izgrađen je stepenasto tako da se dimenzije idući naviše smanjuju, a na vrhu se nalazi svetište. Hram je bio centar zbivanja Napozntiji zigurat bio je Babilonska kula koju je sagradio car Nabukodonosor oko 3000g.pr.n.e. a njegov žena je napravila viseće vrtove. Vrhovi brda po Sumerskm vjerovanju su bili stanište Bogova. Za razliku od Egipćna Mezopotamljani nisu verovali u zagrobni život već u svjetovni, njihovi bogovi su bili kombinacija životinja i ljudi. U Mezopotamiji nije bilo kamena, pa da bi zidine bile lijepe, ne samo funkcionalne oblagaju ih opekom. Životinje su bile važan do života i smisao življenja kod Mez. One su imal aktivnu ulogu, kao i u radu tako i životu. Najzastupljeniji oblici umjetnosti su reljef i skulptura. Ljudske figure imaju loše proporcije, zbijene su i snažne i stoje frontalno. Sve je sažeto u masi iz koje se izvlače delovi tela i glava koja je preuveličan. Prednost se daje muškoj figuri. Svaki od kipova poštuje zakone simetrije i geometrije.Tematika kiparstva su prvenstveno bogovi, vladari. Reljef je bio u kamenu na kojem se uvijek prikazuju grupne scene koje služi koje predstavljaju političke, vojne ili vjerske događaje. To su plošni reljefi vertikalne perspektive gdje svako tijelo zadržava svoju veličinu bez obzira na blizinu ili udaljenost, a veličina lika varira samo prema njegovoj društvenoj važnosti tj.hijerarhiji. Namjera umjetnika je svaki dio tijela prikazati što jasnije, pa se lica uvijek javljaju u profilu, ramena frontalno, bokovi na pola, noge i ruke u profilu. Na taj način svaki dio tijela dobiva najveću moguću jasnoću. Ovo primjenjuje i Egipatska umjetnost. Zbog nedostatka drugih građevinskih materijala, Mesopotamci su razvili sistem serijske proizvodnje opeka pomoću kalupa. Opeke su reljefno obrađene i djeluju pout pečata.

Egipatska umjetnost (3000-500.godine) pretežno je namenjena kultu mrtvih tako da je život posle smrti bio osnovna briga živih i svrha umjetnosti. Verujući u život poslje smrti oni su prema njemu imali veoma vedar odnos i stav. Zagrobni život je zapravo bio samo nastavak života na zemlji."Ljudski život je prolazan, ali spomenici traju vječno" je jedno od glavnih načela na kojima počiva egipatska umjetnost. Jedan od načina da ožive ovo načelo bila je gradnja objekata i kipova koji su bili otporni na djelovanje godina. Egiptu nisu bile potrebne zidine da ga čuva od neprijatelja, a najveće blago koje su imali bila je rijeka Nil. Nilom je kroz pustinju protjecalo dovoljno vode za napajanje ljudi i stoke te obradivih polja. Egipatsko pismo se zove hjeroglifi, cilj pisma je narativni (tj. opisivajući),ali i ukrašavajući. Vladar u Egiptu bio je faraon a njegova vlast je bila božanska jer su vjerovali daje sin Boga Sunca Ra,a za vrijeme egipatske civilizcije promjenilo se 30 dinastija faraona. Zahvaljujući vjerovanju u zagrobni život Egipćani u pravili kuće od trošnog materijala – fomiranog blata i zbog takve gradnje nijedno naselje nije ostalo. Izmislili su sistem za navodnjavanje, pripitomljavali životinje, izmislili kalentar, te sistem koji je momogučavao da se podiže velika težina.Prvobitni oblik grobnica bila je mastaba odnosno grobnica oblika zarubljene piramide. Stavljanjem mastabe na mastabu podigla se piramida. Najstarija je Zoserova piramida a najpoznatija je Mikerinova, Keopsova i Kefrenova. Njihova unutrašnjost bila je bogato opremljena onim bogatstvom kojim su faraoni posjedovali za vreme života. O tome svedoči jedina grobnica koja nije opljačkana, a to jeTutankamonova grobnica. Uz svaku piramidu nalazio se hram, a uz Kefrenovu i Velika sfinga sa njegovim likom i telom lava. Tehnika i način izgradnje ostala je tajna do danas iako su pretpostavke brojne. Građene su od ogromnih i teških blokova za koje se takođe ne zna na kojisu način prenešeni, podizani i tako savršeno slagani u oblik piramide. Fresko slikarstvo i bojeni reljefi bili su glavni ukrašavajući elementi arhitekture. I slikarstvo i skulptura Egipta vezani su za hramove i grobnice i vezani za vjerovanje u zagrobni život. Figure su uglavnom slikane kao naga muška i obučena ženska tela. Statue su postavljene u grobnicekao zamena za pokojnikovo telo. Najočuvanija skulptura je skulptura božice Nefertiti i pisara. Ni u slikama, ni u reljefima nema perspektive. Svako tijelo zadržava svoju veličinu bez obzira na blizinu ili udaljenost, a veličina lika varira samo prema njegovoj društvenoj važnosti tj.hijerarhiji. Namjera umjetnika je

svaki dio tijela prikazati što jasnije, pa se lica uvijek javljaju u profilu, ramena frontalno, bokovi na pola, noge i ruke u profilu. Na taj način svaki dio tijela dobiva najveću moguću jasnoću.

Grčka umjetnost U samom stvranju grčke umjetnosti bitan je utjecaj Erejske i istočne umjetnosti. Umjetnost starih Grka kao i njihov život zasnivao se na mitskoj tradiciji i religioznosti, no nisu kao Egipćani bili privrženi zagrobnom životu. Mješaju se životi običnih ljudi i bogova čime se Bog maksimalno približio ljudima. On nije više za njih nedostupan već je dio svakodnevnog života. Umjetnost se djeli na geometrijski, arhajski klasični i helenistički period. Osnivanjem Olimpijskih igara razvija se i najstariji stil u grčkoj umetnosti tzv. geometrijski stil. Jedini sačuvani ostaci ovog stila su vaze odnosno slikarstvo na vazama koje su u početku bile ukrašene samo geometrijskim šarama. U Arhajskom periodu su bili prizori iz mitologije i svakodnevnog života. Arhitektura ovog perioda razvijala se Dorskom, jonskom i korinskom stilu. Dorski stub je širi, zdepastiji i sužava se prema gore sa jednostavnim kapitelom. Jonski stub je vitkiji elegantniji izavršava se kapitelom koji ima karakteristični elemente koji se nazivaju volute. Korintski stub, podvrsta jonskog i razlikuje se u kapitelu koji je sačinjen od biljnih motiva lišća. Arhajska skulptura je potpuno slobodna (nema pozadinu) i kao takva je prva slobodna skulptura u povjesti umetnosti. Za razliku od klasičnog razdoblja nedostaje joj savršenstvo.Dva osnovna tipa arhajske skulpture su predstave mladića tzv. kurosa i devojke tzv. kore. Kurosi su nagi, a kore obučene. Kuros je postavljen u iskraku, na skulptura je nasmijan izraz lica. U Klasičnom periodu umjetničko delo je apsolutni sklad lepote, proporcije i čvrste kompozicija. To je bilo traganje za univerzalnim lepotom. Na Akropolju, sveto brdo iznad Atine se nalaze najznačajnije građevine iz klasičnog perioda. Akropolj je urađen tako da na velikom prostoru je raspoređen je mali broj građevina, na taj način da se u svakoj od njih može posebno uživati. Svim radovima na Akropolju rukovodio je najveći grčki skulptor jedan od najzančajnijih skulptora svih vremenana, Fidije. Atini partenos je Fidijevo remek djelo po kojoem se i naziva Partenon. Hram je urađen u dorskom stilu, bio je bojen i bogato ukrašen skulpturama i reljefima. U njegovoj glavnoj prostorija hrama nalazila se statua Atine u zlatu i slonovači koju je on Fidija. Tema čitave dekoracije pantenona je mitološka i povjesna prošlost grada Atine, prikazana na simboličan način. Tu su dva glavna događaja, rođenje boginje,u stvari postanak grada i Atinina borba sa Posejdonom za prevlast nad ovim gradom .U antičkoj eri Partenon je bio Atinin hram, u hrišćanskoj Bogorodičin, a za vreme Turaka pretvoren je u džamiju. U klasičnoj fazi grčke skulpture nastala je stroga simetričnost, prisutan je prirodan i opušten stav ljudskog tela kontrapost. Primer za kontrapost je djelo Kopljonoša, jedna noga je opuštena, a druga je težište. Nema osmjeha, ozbiljan i zamišljen izraz lica, nema emocija. U slikarstvu figure na vazama slikaju se crvenom bojom na crnoj pozadini za razliku od arhajskog perioda gde su ble crne figure na crvenoj pozadini. U Helenističkoj fazi djela su vrlo brojna, ima sve više tema iz svakodnevnog života.Umjetnost je stavljena u službu dvora, veliča kralja. Ima iste odlike kao klasična grčka skulptura jedina razlika je što su tela izduženija (osam glava u tijelu umesto sedam u klasičnom periodu). U vreme helenizma kompozicija se menja. Pokriva se cijela površina umjetnik postavlja figuru do figure tj. ispunjava prostor do kraja.

Rimska civilizacija osimo stataka kulture, ostala je upamćena i po uspešnim osvajačkim ratovima, kojima je stalno proširivala granice države. Rimljani su koristili elemente svih naroda sa kojima su dolazili u dodir .Od svih

umjetnosti na njih su najviše uticali Etrurska i Grčka umetnost. Rimljani su posvetili veliku pažnju urbanizmu.

U središtu grada se nalazio forum tj. trg. Širom carstva podizani su hramovi, palače, javna kupatila, (terme) akvadukti ,vijadukti, bazilike... Prvi su koristili beton, a glavni građevinski materijal bila je opeka. Beton je bio jeftin, a čvrst i i elastičan U arhitekturi upotrebljavaju luk, kupolu i svod. Elementi na hramovima pozajmljeni su od Grka i Etruraca. Dobili su ubrzotipično rimsko obilježje. Unutrašnjost hramova bila je prostranija od grčkih.Panteon je hram posvećen svim planetarnim bogovima i predstavlja svemir. Kupola hrama je plitka i skoro da se ne vidi. Hram je sastavljan od kružnog zida i jednog otvora. Na samom ulazu je trijem sa osam

stupova. Masivni stubovi nose svod. U donjem dijelu hrama se nalaze udubljena zvana niše. Hram predstavlja primjer frontalnosti.

Bazilika je bila gradska vjećnica ili sudnica. To je pravokutna građevin sa ulazom na kraćoj strani i apsidom, tj polukružnim prostorom. Kolone stubova su unutrašnji prostor djelile na brodove. Dugi središnji brod završava se polukružnim nišom ili apsidom na oba kraja. Dva bočna broda bila su niža od središnjeg. Gradili su i amfiteatre, arene, koloseume koji su služili za zabav npr. gladijatorske borbe. Najpoznatiji koloseum je Koloseum u Rimu. Sastavljen je od tri stilski razlčita sprata. Na prvom spratu nalaze se dorski, na drugom jonski a na trećem korinski stubovi. U rimskoj skulpturi rimljani su stvorili realisticki portret za razlikuod Grka koji su težili idealizaciji likova. Isti realizam Rimljani su negovali u prikazivanju povjesnih dogadjaja na reljefima lukova ili stubova Bili su puni detalja, narativni, sa mnoštvom sitnih likova. Perspektiva je predstavljena je u nivoima smeštenim u kružne trake koje obavijaju stub od vrha do dna. Pompejansko slikarstvo, ostaci slikarstva koji su se sačuvali u kućama u Pompeji. U tim kućama se nalaze ostatci mozaika i fresaka. Mozaici na podovima, a freske na zidovima. Pompejansko slikarstvo karakteriše perspektiva. Mozaici su imali narativan karakter takođe prikazujući događaje

Bizantijska umjetnost Bizantska država se osniva 330.g. sa predstolnicom Kostantinopolisom na Bosporu. Car Konstantin priznaje krščanstvo za glavnu religiju. Glavno obilježje Bizanta je gradnja crkava. Pripadaju tipu ranokrščankih bazilika i teško je odrediti razliku. Za vrijeme vladavine cara Justinijana jasno se vidi razlika koja odvaja te dvije umjetnosti. Tada centar bizantijske umjetnosti postaje Carigrad ali najviše spomenika sačuvano je u Italiji u Raveni. Moazici u Raveni su remek djela slikarstva. Na njima su visoke i vitke figure. Izražene oči koje dominiraju na, dugog i tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu na veličinu tijela, te raskošno dekorirane odjeće. Statična su i lica, nema pokreta. Sve je podložno duhovnom u smislu oči su ogledalo duše. Sve tjelesne vrednosti su privržene duhovnom. Umjetnost želi da naglasi onozemaljski svet. Najčešća pozadina je zlatna ili tamno plava da ne bi odvraćala pažnju. Figure su frontalne,ukočene. U mozaičkoj umjetnost naturalizam nije toliko važan. Vjernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih što su vjerske vođe tumačile kao nastavak poganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih sukoba između protivnika i pristalica ikona. To vrijeme katastrofalnih sukoba, uništavanja mozaika i fresaka, uništavanja samostana, ali i progona svećenika, nazivamo doba ikonoklazma. Bizantsko Carstvo se stalno branilo od napada Islamskih naroda, pa je ovaj zakon bio i političke prirode. Crkva Aja Sofija u Carigradu je najpoznatija građevina ovog razdoblja sa tadanajvećom kupolom na svijetu. Tlocrt je kombinacija bazilike i centralnog tipa s kupolom na sredini. upolu podupiru dvije polu-kupole i kružni trokuti zvani pandativi. Kupola je prošarana prozorima i svjetlucavim mozaicima. Padom Carigrada u ruke pretvorena je u džamiju i tada su joj dodata 4 minareta, a u ostalom delu njena arhitektura je ostala ista.