Primitivno društvo i rane civilizacijeZim. semestar 2006/2007.

5. Egipat 1. dio

Napomena: Studenti mogu koristiti knjigu I. Uranić, Stari Egipat: povijest, književnost i umjetnost starih Egipćana, Zagreb, 2002. Natuknice u okviru cjelina Tema 5. i 6. služe kao orijentacija za snalaženje u gradivu ili, mjestimice, kao nadopuna.Obratite pozornost na priložene karte G. i D. Egipta.Shema državne uprave: pokušajte analizirati u kontekstu napomena uz Temu 6.

1. Geografija Egipta.Širenje pustinje na sjeveru Afrike nakon kraja ledenog doba; odsustvo kiše. Rijeka Nil – dolina, sezonske poplave (ljeto-jesen), njihova važnost za plodnost tla, plovnost i katarakti. Dva dijela Egipta: Delta (Donji Egipat) i duga dolina do 1. katarakta (kod Asuana).

2. Istraživanja: dešifriranje hijeroglifa (Champollion), arheološka iskapanja. Izvori. Natpisi. Zapisi na papirusu. Grčka i latinska književnost. Manetonova povijest i njen značaj (kronologija, dinastije).

3. Egipat prije stvaranja jedinstvene države.Neolitički razvoj kasniji nego u prednjoj Aziji. Ubrzani razvitak u 4. tisućljeću. Dvije regije: Delta i G. Egipat (kultura Nagada). Poslije 3500. gornjoegipatska kultura Nagada širi se na čitavi Egipat. Predinastički razvoj – utvrđivanje pojava koje će trajno obilježiti egipatsku civilizaciju (afirmacija posmrtnog kulta i počeci mumificiranja, velike grobnice poglavara, počeci slikovnog pisma). Nasuprot ranijem mišljenju, i u Egiptu je pojava civilizacije povezana s nastanom velikih naselja (urbanizacija).

4. Ranodinastički Egipat (o. 3000-2700). I-II. dinastija, podrijetlom iz Tinisa. Legendarni ujedinitelj Menes; vjer. prvi vladar Narmer. Nova prijestolnica Memfis. Utvrđivanje simbola vlasti i božanskog značaja kraljeve osobe.

5. Stara država (o. 2700-2200). III-IV. dinastija Memfita. Centralizacija i unapređenje birokratske kontrole nad resursima (2-godišnji popisi stoke, veliki radovi). «Vezir» kao voditelj upravnog aparata. Utvrđivanje upravne podjele po nomima (grčki izraz, egipatski hsp). Džoser – gradnja prvih velikih nadgrobnih spomenika tipa piramida. IV. dinastija – najveće piramide u Gizi kod Memfisa (Keops, Kefren, Mikerin).Reakcija na pretjeranu centralizaciju: V. i VI. din. iz Heliopolisa. Postupno jačanje elitnih obitelji čiji pripadnici preuzimlju časti i položaje kao nasljedne povlastice. Na kraju se država stvarno raspada na niz oblasnih cjelina – I. prijelazno doba.Stara država širi vlast Egipta na Sinaj i dio Palestine, te na sjeverni dio Nubije; veze s Biblosom (dan. Libanon).

6. Prvo prijelazno doba. Raspad na oblasti pod posebnim dinastima. U nekim središtima jači dinasti nose faraonske titule. Najvažniji 9. i 10. dinastija Herakleopolisa, te njihov protivnik 11. dinastija iz Tebe. Uspostavivši dominaciju nad najjužnijim nomima i osvojivši obližnji dio

1

Nubije, tebanski faraoni pobjeđuju Herakleopolite. Mentuhetep II. se smatra drugim ujediniteljem Egipta.

7. Srednja država (o. 2050-o.1750). Grad Teba po prvi put postaje prijestolnicom. Njeni kultovi, Monta, a ponajprije Amona, stječu veliko značenje. Amonov hram u Tebi s vremenom će od kraljeva dobiti sve veće posjede, opremu, ljudstvo i prihode.Nova 12. dinastija, od Amenemheta I. Pojačavanje centralizacije. Osvajanja u Nubiji, gradnja utvrda i egipatskih kolonija; prodori u Aziju. Opći napredak Egipta. Melioracije u Fajumskoj depresiji.

8. Drugo prijelazno doba (o. 1750 – o. 1560). Egipat se ponovo dijeli na oblasne jedinice s pojedinim dinastijama koje vladaju tek dijelovima zemlje. U 17. st. slabost Egipta koriste ratoborni došljaci iz Azije, u tradiciji nazivani Hiksima, koji uspijevaju uspostaviti ne sasvim stabilnu dominaciju nad Egiptom. Azijati su superiorni, barem isprva, jer dolaze s bojnim kolima koje vuku konji, a naoružani su ubitačnim kompozitnim lukovima. U 16. st. učinkovit otpor pruža 17. dinastija iz Tebe. Tebanski faraoni prihvaćaju novi način ratovanja, militariziraju i centraliziraju državu na jugu Egipta.

Napomene o piramidama i posmrtnom kultu uopće. U kasnijoj predaji gradnja piramida je bila znak tiranije i izrabljivanja bezdušnih faraona (tako nam prenosi Herodot, grčki povjesničar koji je posjetio Egipat u 5. st. pr. Kr.). Čini se da stvari stoje drukčije. U samim temeljima egipatske države leže obvezatna podavanja u naturi i radna obveza – tlaka. Faraoni III. dinastije naprosto uspijevaju prisvojiti danak i tlaku koju su ranije dijelili s lokalnim moćnicima. Umješno rukujući velikim brojem ljudi koji na smjenu rade u kamenolomima, transportu i gradnji, faraoni podižu kolosalne spomenike kao simbol i zalog jedinstva i moći.Same piramide uvijek su dio širega sklopa koji uključuje posmrtne hramove faraona te grobnice i hramove njihovih supruga i dvorjana, kao i naselja za smještaj osoblja koje je trebalo ubuduće održavati svetišne komplekse i tako, za vječnost, održavati kult pokojnih vladara. Ovakvi sklopovi, namijenjeni «vječnosti» morali su imati svoje trajne i zajamčene prihode. Uistinu faraoni utemeljuju svojevrsne zaklade, određujući zemlje diljem Egipta s kojih će danak služiti održavanju posmrtnih kompleksa, tamošnjega kulta, kao i izdržavanju osoblja (svakako dio prihoda pripada onomu tko se brine o svemu!). Iako predviđeni da traju dovijeka, u stvarnosti zaklade i posmrtni kompleksi najčešće traju koju stotinu godina. No valja znati da je broj takvih zaklada rastao zbog bogatih moćnika koji su također određivali prihode za svoj posmrtni kult. Smatra se da se i na ovaj način podržavala stabilnost egipatske ekonomije.

Egipatska religija. Glavna božanstva. Mit o Ozirisu, Izidi i Setu. Kasnija pojava i uloga Amona – teologija koja Amona predstavlja kao vrhovno božanstvo i iskon svega. Hramovi i svećenstvo.

6. Egipat (drugi dio)

1. Nova država (o. 1560-1075.).18. dinastija. Vrhunac egipatske civilizacije. Tebanski faraon Ahmose, s kojim počinje 18. dinastija, porazio je Hikse, osvojio njihov gl. grad Avaris u ist. Delti i nastavio ratovati u Palestini – Egipćani će sve do početka 12. stoljeća nastojati kontrolirati barem dio azijskog susjedstva pribojavajući se novih invazija.Nova država raspolaže razgranatom administracijom kojoj su na čelu visoki dužnosnici iz kruga faraonovih pouzdanika. raspolaže i znatnom vojnom silom.

2

Osvajanja. Osvojen je i trajno zadržan znatan dio Nubije (iznad 3. katarakta); područje Palestine je gotovo neprekidno pod kontrolom Egipta, a zatim i obalni pojas dan. Libanona. Pod jakim faraonima 18. dinastije Egipćani drže veći dio Sirije, dopirući do Eufrata. Vrhunac osvajanja pod Tutmesom III. u 15. st. kada su slomljeni Mitanci i njihovi sirijski saveznici. U 14. stoljeću u Siriji borbe s Hetitima. Ove borbe kulminiraju u 19. dinastiji, za Ramzesa II. koji nakon neodlučne bitke pod Kadešom sklapa mir s Hetitima.Gradnje. Novi način pokapanja kraljeva i elite – golemi podzemni prostori izdubljeni u kamenu u Dolini kraljeva na zapadnoj obali Nila, nasuprot Tebi. Hramski kompleksi Luksor i Karnak. Obelisci.Umjetnost: Vrhunac skulpture (Nefertitina bista) i zidnog slikarstva. Književnost.Ideološko-religijski sukob u 14. stoljeću. jačanje uloge i snage Amonova hrama koji postaje autonomno žarište moći. Faraon Amenofis IV. nameće (monoteistički) kult sunčanog boga Atona. Pokušaj obračuna s kultom Amona i čitavom tradicijom koja se oslanja na taj kult. Faraon uzima ime Ehnaton. Preseljenje priojestolnice u novosnovani grad Ahetaton (predio Amarna u srednjem dijelu Egipta). Slom reformi nakon Ehnatona. Tutankamon – jedan od nasljednika čija je grobnica jedini relativno sačuvani faraonski ukop s raskošnom opremom.Faraon Horemheb vraća stari poredak – kraj 18. dinastije.Arhiv iz Amarne. Azijski vladari (hetitski, asirski, babilonski) te siropalestinski dinasti pod egipatskom vlašću komuniciraju na babilonskom jeziku i pišu klinastim pismom na glinenim pločicama. Egipćani se tome moraju prilagoditi. Dio prepiske te drugi tekstovi koji su služili za učenje babilonskog našli se u ruševinama privremene prijestolnice. Iznimno dragocjen arhiv od oko 300 tablica.Opadanje egipatske moći. Najezda «naroda s mora», pobliže nepoznatih ratničkih skupina razara gradove po obalnom pojasu istočnoga Sredozemlja i na Cipru. Srušeno je i veliko Hetitsko carstvo. Ramzes III (20. din. ) oko 1185. s mukom zaustavlja invaziju Egipta koji gubi azijske posjede.

2. Treće prijelazno doba. Razdoblje podijeljenosti države, s Tebom na jugu gdje se utvrdila vodeća uloga dinastije prvosvećenika Amonova hrama, i prijestolnica na sjeveru. Povremeni upadi i dominacije nubijskih («etiopskih») dinastija. Dugo razdoblje završava u 7. stoljeću upadom Asiraca (671.).

3

3. Saitsko doba.Gospodar grada Saisa, Psametih, oslobađa Egipat asirske vlasti. 26. saitska dinastija – razdoblje posljednjeg uspona Egipta kao velike sile. Razdoblje zanimljivo i zato što saitski faraoni uzimaju Grke i maloazijske Karane kao elitnu vojsku; potom je Grcima dopušten boravak i trgovanje u Naukratidi na zapadu Delte. Ovo otvaranje Grcima u 7-6. st. pr. Kr. ima golemo značenje za uspon grčke civilizacije.

4. Napomene o Egiptu nakon 525.Perzijanci koji su sredinom 6. st. osnovali svoje carstvo, pod Kambizom osvajaju Egipat.Egipat postaje važan oslonac perzijskog carstva. Nekoliko puta su egipćani ustajali i postizali nezavisnost, ali se nisu trajno oslobodili od Perzijanaca. Aleksandar je pozdravljen kao osloboditelj. Osnivanje Aleksandrije. Nakon njegove smrti u Egiptu vlast preuzima Ptolemej. Egipat je glavni dio njegova imperija koji se proteže na dio Nubije i Libije, Palestinu, Libanon i Cipar. Aleksandrija kao žarište helenističke kulture.

5. Napomene o egipatskoj državi i poretku.Egipatski poredak, a napose njegov gospodarski sustav i danas je ostao slabo poznat u nizu važnih vidova. Načelno je jasno da je od početka u Egiptu dominantnu ulogu imala država. Pretpostavlja se da je s osiguravanjem reda, održavanjem opskrbe rijetkim dobrima i čuvanjem i raspodjelom hrane (kao rezerve za gladne godine) pružala jamstva sigurnosti. Jedinstvo države utjelovljuje vladar koji je urešen simbolima vlasti i božanskog statusa i predvodi sve velike ceremonije i brine o kultovima općenito. Njegov je osobni zaštitnik Hor. I sama faraonska titulatura je složena i ima visoko simboličan značaj.Državna administracija je s vremenom postajala sve složenija. «Vezir», jedinstveni šef administracije od Stare države, kasnije zamijenjen s dvojicom takvih funkcionera. Iz samih titula visokih dužnosnika ne da se razabrati mnogo jer se titule koje imaju transparentno značenje miješaju s očevidno počasnim. Za Novu državu, barem pod 18. dianstijom, visoki dužnosnici su morali pokazati stvarnu kompetentnost, ponajprije u upravljanju ljudstvom i materijalnim dobrima. Karijere koje uključuju vojna zapovjedništva i najrazličitija upravna zvanja bila su pravilo.Čini se da još u ranoj fazi utvrđene glavne grane uprave opstaju trajno: službe riznice, žitnice i sl. Ukoliko nije bilo vladarske odluke o oprostu, načelno je sva zemlja podlijegala podavanjima. No materijalna dobra, od žita do obrtničkih izrađevina, nisu se prikupljala u središnjim skladištima. Čini se da je preovladavao elastičniji model protoka dobara koji se realizirao tako što su obveznici, pojedinci i kolektivi, u predviđenim ili izvanrednim prilikama davali određena dobra pojedinim elementima državnoga aparata: kraljevskim službenicima, haremu, hramovima, a napose vojsci. Dobra ilustracija ovakvog ponašanja je služba prijevoza preko rijeke. Svi vlasnici lađa bili su dužni osigurati prijevoz preko rijeke predstavnicima države. Državni aparat je trebao knjižiti podavanja kako bi ona ostala u predviđenim granicama.Da bi ovakav sustav mogao ostati djelatan, bila je potrebna «bazična evidencija». Primjerice za zemljoradnju - Wilburov papirus, jedinstveni spis iz sredine 12.st. pr. Kr., pokazuje da se periodički provodila revizija katastra, s točnim bilježenjem površina zemlje, registracijom njihova stanja (dobro, slabo, neplodno tj. suho), kao i posjednicima odnosno ljudima zaduženima za obradu dotičnog komada zemlje. Nataj je način državna uprava mogla približno procijeniti ukupnu količinu proizvodnje i ujedno nadzirati uzimanja svojih agenata.U svakom slučaju je uloga države bila u Egiptu uvijek presudna – Perzijanci, helensitički Ptolemejevići, pa ni Rimljani nisu rušili sustav koji je funkcionirao, već su ga radije dotjerivali i prilagođavali.

4

Jedna od posljedica bila je da je glavni distributor pa i naručitelj radova uvijek bila, u krajnjoj liniji, država. To je potpuno onemogućilo razvoj velike trgovine: u Egiptu postoje samo mali trgovci koji posreduju između državnih zaliha i krajnjih potrošača, a različite potrebe za obrtničkim i drugim uslugama rješavaju se direktno, bez posredovanja trgovaca. Počevši od kasnije faze Nove države jača tendencija nastajanja staleških skupina kojima je položaj određen vladarskim odlukama. S vremenom se formira vrlo masovan stalež posjednika s vojnom obvezom, ali isto tako i na gornjm kraju društvene ljestvice pojedine skupine ostvaruju trajno priznanje privilegija i posjeda, poput potomaka faraona 20. dinastije (Ramesidi), libijskih ratničkih vođa i sl. Već ranije su, počevši s Amonovim hramom, privilegirani status i prihode utvrdila velika svetišta. Na koncu, u 1. mileniju, Egipat je svojevrsna staleška država, pa inspirira grčkog filozofa Platona koji se zalaže za uspostavu države na staleškim načelima, pod upravom filozofa.

5