1

FRANJO DOLENEC dr ANTE LUI

PRIČE IZ ŽIVOTINJSKOG SVIJETA

za više razrede osnovne škole

VII, NEPROMIJENJENO IZDANJE

2

ŽIVOT — NAJLJEPŠE I NAJZANIMLJIVIJE OD SVEGA ŠTO POSTOJI

Većina ljudi prolazi kroz prirodu zatvorenih očiju. Malo je onih koji je znaju gledati i koji u njoj zamijete nešto više od ljepote cvijeća i životinja, koji čuju više od žubora potoka i cvrkuta ptica.

A ipak, svi se mi na svakom koraku kroz prirodu susrećemo s čudesnim tajnama života. Te tajne svjetlucaju u tamnim noćima na tijelu krijesnica ili u kapljicama morske vode. U punom Sunčevu sjaju one lepršaju na krilima leptira ili mirno kruže kao orlovi u. nebeskom plavetnilu.

Živi svijet je naselio cijelu Zemlju od Sjevernog do Južnog pola. On je proniknuo svu vodu našega planeta i spustio se do najvećih oceanskih dubina. On se uzdigao na tisuće metara visoko u zrak. Životu nema granica ni na najvišim planinskim vrhuncima.

Tragove života nalazimo i u vrelom pijesku pustinje i na vječnome ledu. Pa i pod snježnim plaštem ravnica samo privremeno miruju klice života. Po jazbinama duboko pod zemljom drijema skriven život, ali i tu kucaju srca i struji krv. Ispod debelih ledenih santa Polarnog oceana sve vrvi od sitnih živih bića, kojima se hrane mnoge životinje, pa i najveće među njima — kitovi.

Običnim i elektronskim mikroskopom otkrili su učenjaci najsitnije oblike života, pronašli nove svjetove živih bića.

Kud god pođemo, naići ćemo na život i na njegove zagonetke. Od njega ne možemo uteći. Najčudnije je da smo i mi sami ne samo jedan od milijuna oblika u kojima se pojavljuje život, nego mi i u sebi nosimo na milijarde živih bića,.. .

Život je najljepše i najzanimljivije od svega što postoji u svemiru. Ova knjiga treba da pomogne čitaocu da bolje shvati tajne života, da lakše riješi njegove zagonetke, 'da više uživa u njegovim ljepotama, da kraj različitih oblika života prolazi otvorenih očiju i ušiju i da u svakom susretu s njime nešto nauči i svaki put postane barem za trenutak bolji i plemenitiji.

OD ČEGA SVJETLUCA MORE?

SVJETLUCAVA PRAŽlVOTINJA

Na alžirskoj obali vladalo je blago proljetno veče. Lagani zapadnjak puhao

je u jedra i nosio našu barku neprimjetno po tamnoplavoj površini Sredozemnog mora. Veče je bilo tako tiho da još dugo ne bih bio pomislio na povratak da me strogi glas mog lađara ne opomenu na sunce koje je već davno bilo pošlo na

3

počinak. Vjetar se potpuno stišao a mi smo htjeli stići u luku prije noći pa savismo jedra :i marljivo se prihvatismo vesala. Sjene su postajale sve tamnije, ali i more sve zanimljivije. Čas ovdje, čas ondje počeše iskrsavati jasne plave svjetlucave iskrice koje se brzo ugasiše. To svjetlucanje postade sve češće i jače. Pri svakom udaru razbijali su se valovi u pravu vatrenu kišu. Na kljunu naše barke vrcale su i svjetlucale srebrne iskrice, i svaki udarac vesla budio je hiljadostruko svjetlo.

Svjetlucavi bičaš! Jeđnostanična praživotinja. To bijaše prvi put da 'ih

vidim. Činilo se kao da naša (barka pliva po užarenoj rijeci. Svi predmeti koje bismo uronili u vodu bili su kao presvučeni rastopljenim srebrom. Kad smo se već kasno u noć iskrcali na obalu i pogledali prema noćnom moru, činilo se kao da je cijela luka i more, dokle god nam je pogled dopirao, osvijetljeno blagom svjetlošću. Ali, što mogu riječi? Samo onaj koji je vidio te svjetlucave životinje u njihovu punom sjaju moći će da shvati ovaj rijetki događaj.

A koji su to čarobnjaci koji su stvarali ova »čuda«? — Kod kuće ustanovismo iz usput zagrabljene vode da su to milijarde sićušnih jednostaničnih bića, a među njima čuveni svjetlucavi bičaši. Te male životinjice, jedva pola ili jedan milimetar u promjeru, pripadaju skupini bičaša. Imaju oblik kajsije ili jabuke. Tijelo im se sastoji od sluzave tvari, lobavijeno je opnom prozirnom poput stakla, i na jednom udubljenom mjestu ima otvor za primanje hrane.

Svjetlost dolazi iz cijele plazme, a zrači već pri najmanjem dodiru. Kod većine životinja koje svijetle nalazimo da im svjetlo nije trajno, nego izbija nakon pojedinih podražaja.. Svjetlucavi bilčaš pliva lebdeći po moru. Za lijepa vremena izbija na površinu u nepreglednim jatima, koja noću zasvijetle divnom svjetlošću.

4

U LOVU NA ZANIMLJIVOSTI

Kasno je ljetno jutro. Vi se nalazite na selu i išetali ste u polje. Uz vas je lovački pas prepeličar. Prolazite poljskom stazom mimo živice i gledate sad rascvjetale livade, sad opet žuto klasje žita što se talasa na vjetru. U čitavoj okolici gotovo se ništa ne čuje. Ali ipak, evo, uzdigla se p o l j s k a š e v a . Treperi krilima i cvrkuće. Zastali ste, gledate je i slušate. Najednom, kao da se nečemu dosjetila, skupi ustreptala krilašca i sleti na zemlju desetak metara od vas. Kako se spustila na sivosmeđu oranicu, naprosto kao da je nestala. Ako se ne miče, vi je nećete više vidjeti. Boja ševina perja toliko je nalik na boju oranice da se ona na njoj gotovo ne može zamijetiti. No nije okolini prilagođena samo ševa, nego čak ;i njezina jaja. Kad biste uz pomoć psa htjeli pronaći njezino gnijezdo, u tom biste vrlo teško uspjeli jer je ono vrlo dobro prikriveno na strništu, oranici, livadi ili u djetelini. U njezinu se gnijezdu nalazi oko pet zelenkastih jajašaca sa smeđim mrljama po sebi. Boje su takve da isu malene ševe zaštićene još prije nego što su se izlegle. Nije, dakle, samo odrasla ševa bojom perja prilagođena svojoj okolini, nego su prikladnim bojama obojena i njezina jaja.

Dok ste se vi zaustavili, vaš pratilac — prepeličar — trči po livadi i gotovo

5

na svakom koraku pred njim uzleti pokoji poplašeni skakavac — z e l e n i k o n j i c . I njega vidite samo onda kad skoči ili uzleti. Čim se primiri na zelenoj travi, kao da se izgubio.

Tek ste počeli razmišljati o ovome što ste dosad primijetili, kad začujete da se iz živice kraj vas oglušuje g a t a l i n k a . Htjeli biste pronaći i vidjeti odakle se javlja. Unatoč tome što se vrlo često oglašuje ipak je trebalo pažljivo pretražiti svaku grančicu i dobro pogledati svaki list dok ste je opazili kako sjedi na jednome od njih, a nabrani joj se podvoljak nadimlje, pa se oglašuje. Zelena boja njezina tijela i zeleno lišće slili su se tako reći u jedno, pa kako da je onda lako zamijetite!

Krenuli ste dalje. Vaš je prepeličar sve življi i nemirniji. Spustio je njušku do zemlje i neumorno trči lijevo-desno: čas s kukuruzišta na strnište, pa s kupusišta na krumpirište ili na preorano polje. Najednom je stao kao ukopan s jednom nogom u zraku. Okrenuo je glavu u stranu, a ispod kratke dlake vidjelo se da su mu se mišići ukočili i nabrekli. Bio je spreman na skok. Očito je u neposrednoj blizini namirisao divljač. Pošli ste prema njemu. Približili ste se na deset metara, na pet, na dva metra. Pažljivo promatrate prostor prema kojem je upravljena njegova njuška. Nukate ga da pođe naprijed. No pas i dalje stoji kao

6

mramorni kip na kojem se lagano miče samo vršak repa. Pažljivo pregledavate svaki pedalj zemljišta pred prepeličarom i tek ste nakon pomnog promatranja spazili da se jedva na pedalj udaljenosti od pseće njuške i vaše noge nalazi šćućuren u jednoj udubini — z e c .

Sivosmeđa boja zečje dlake sljubila se s bojom zemlje do te mjere da je trebalo vrlo pažljivo pregledati svaki pedalj zemlje ako ste ga htjeli pronaći. I to unatoč tome što iste znali da se tu nalazi divljač, dakle usprkos tome što vam je izvanredan njuh prepeličara otkrio gdje se zec sakrio.

No dok se već po četvrti put čudite primjerima prilagođenosti, palo vam je na pamet da nema samo sivosmeđih zečeva. Ta znate vrlo dobro da je p o l a r n i z e c bijele boje. On živi u .području, koje je trajno pokriveno bijelim snježnim plaštem, i njegovo se svijetlo krzno gotovo ne zamjećuje u nepreglednoj bjelini vječnog snijega i leda.

I s j e v e r n i m e d v j e d , kao i mnoge druge životinje koje žive u polarnim krajevima, ima također bijelu boju dlake.

Razmislimo li sada o onome što smo dosad vidjeli na našoj šetnji doći ćemo do važnog zaključka da su životinje bojom svoga tijela nalik na okolinu, da ih boja zaštićuje od neprijatelja (kao zeca) ili im o m o g u ć u j e d a s e n e p r i m j e t l j i v o p r i b l i ž e s v o j o j ž r t v i (kao sjevernom medvjedu).

Tek što ste se malo bili udubili u misli, kadli je vašu pažnju privukao nov,

još zanimljiviji slučaj prilagođenosti. Iznad livadnog cvijeća zalepršao je šareni d n e v n i l e p t i r . Kao da su se

latice različitog cvijeća skupile u jedan cvijet koji se zrakom njiše čas na jednu, čas na drugu stranu. Živo šarenilo njegovih krila i njegov let s neočekivanim okretima imaju svoje korisno značenje za život leptira. Zbog njegova krivudava

7

leta teško će ga uloviti ptice kukcožderke. A šarenilo boja? Zar ga ono upravo ne odaje? Dok smo ševu jedva zamijetili, iako smo znali kamo je sletjela, ovaj se šareni leptir upravo nameće našem pogledu živošću svojih boja i brzinom svojih pokreta. Nije li ovaj slučaj u suprotnosti s prijašnjim?

Dok još promatramo let leptira i pokušavamo riješiti novu zagonetku naše jutarnje šetnje, pred našim se očima odigrao prizor koji je riješio postavljeno pitanje. Upravo se ovoga časa pojavio još jedan leptir iste vrste. No nismo ga primijetili samo mi! Oba su naša znanca poletjela jedan prema drugome i zajedno kruže dalje po zraku. Oni su se, dakle, tražili, primijetili i našli, a u tome im je, bez sumnje, pomoglo šarenilo njihovih krila. U tome i jest smisao ovoga šarenila.

Leptiri su se rastali, i jedan se od njih spustio na cvijet u našoj blizini. Sto se

dogodilo s njim? Da nismo pažljivo pratili kamo je sjeo, ne bismo ga ni zapazili. Čini se kao da se presvukao u novo, mnogo jednostavnije i nenametljivo ruho. A što je možda još važnije zauzeo je i skromniji stav. Ovaj je dnevni leptir digao krila i složio ih na leđiima. Tako su sakriveni svi živo obojeni dijelovi, pa se vidi samo donja strana stražnjih krila i vršci prednjih. Sva je vidljiva površina krila zbog skupljanja znatno smanjena, a osim toga ona je neupadljivo obojena, pa se leptir u stanju mirovanja teško može primijetiti. Kod njega, dakle, nalazimo zaštitne boje (kad miruje) i žive u p o z o r a v a j u ć e boje (kad leti).

U BORBI ZA KAPLJICU VODE

Do prijeko potrebne vode dolaze neka živa bića lakše, druga teže. Riba je

ima u izobilju, stablo u šumi ili životinja na livadi nisu u nepovoljnom položaju.

8

Ali ima mjesta na Zemlji gdje vode gotovo i nema. To su velike, bezvodne pustinje. Kiša je tamo prava rijetkost, a kad padne, ona se brzo ispari od silne žege ili se brzo ocijedi kroz pukotine i nestane u dubini. Ima pustinja u kojima desetke godina ne padne ni kap kiše. Pa ipak, i tu ima živih bića.

Ali to su neobična živa bića; ona su se čudnovato preobrazila u borbi za

vodu, u nastojanju da uhvate i sačuvaju tu dragocjenu tekućinu. Biljke u pustinji imaju debelu pokožicu koja ne da vodi da se isparuje, one nemaju širokog lišća, kroz čije bi se široke plohe lista isparila voda, ali zato one često imaju po nekoliko metara duboko i silno razgranato korijenje, kojim crpu posljednju vlagu iz suhoga tla.

U mnogim pustinjama rastu kaktusi. Oni nemaju lišća, ali imaju jaku pokožicu koja pokriva sočno, mesnato tijelo u kojem se čuva voda. Takav kaktus možemo istrgnuti iz tla, spremiti ga u u suh ormar i dugo čuvati, a da se on ipak ne osuši. Ako ga ponovo zasadimo, on dalje raste. Za to vrijeme obična bi se naša livadska biljka davno osušila i uginula. Ali kaktus sačuva svoju vlagu jer je izvrsno prilagođen životu u pustinji gdje je voda veoma rijetka pa je treba dobro čuvati.

U azijskim pustinjama ima čak čitavih čudnovatih šuma s drvećem bez lišća, kroz koje nesmetano prolaze zrake žarkog pustinjskog sunca. Lišće se tog drveta priljubilo uz grančice, sraslo je s njima, i u njemu se čuva vlaga. To priljubljeno lišće ne može sunce tako snažno grijati kao što grije širok list bukve ili hrasta, pa se iz takva lišća ne isparuje mnogo vode. U borbi za kapljicu vode to se pustinjsko stablo sasvim izmijenilo, prilagodilo sušnom životu. U pustinjama Azije raste i neka trava koja se brani od isušenja tako da pušta korijenje duboko u tlo do vode temeljnice i odanle je izvlači s pomoću razgranjenog korijenja.

9

Tamo gdje raste tzv. devina trava sigurno ima u dubini vode pa se može kopati bunar.

Pustinjske životinje također su prilagođene teškim zahtjevima bezvodnog života. Deva npr. podnosi žeđ tjedan dana i zbog toga je prikladna za teška putovanja kroz bezvodne pustinje. Zato su je i prozvali »brodom pustinje«.

Ali pustinje nisu jedina bezvodna mjesta. Na visokom krškom stijenju također vlada nestašica vode, pa se smatra da se životinje koje tamo žive, npr. divokoza, zadovoljavaju vodom koju dobivaju brsteći planinsko bilje. Ne treba zaboraviti da u tijelu biljke ima oko 60% vode.

Kukci koji se hrane biljnom hranom također dobivaju vodu od biljke, drugi opet koji se hrane drvetom dobivaju vlagu iz zraka jer drugoga izvora vode nemaju. Njihova jaja imaju debelu ljuska koja štiti zametak od isušenja.

Ima životinja koje se još i bolje znaju braniti od suše. U nekim vodama Afrike, koje preko ljeta presušuju, žive ribe koje se u sušno doba zavlače u mulj i tamo provode ljeto. Bez vode i sporo dišući zrak plivaćim mjehurom, dakle plućima, one ipak žive dočekaju jesenske kiše.

Ali pravi umjetnici u bezvodnom načinu života jesu neke sitne životinje zvane dugoživci. Oni žive u mahovini, u žljebovima, na krovovima. Kad se žljebovi isuše, i te se životinjice isuše i zajedno sa zemljom i mahovinom pretvore se u suhu prašinu. A kad ponovo padne kiša koja ih ovlaži, one nabubre, poprime stari oblik i nastave živjeti kao da se ništa nije desilo. A kad već govorimo o takvu vještaku života, ne smijemo zaboraviti ni sjemenke različitih biljaka koje mogu potpuno isušene preživjeti desetke godina u kakvu skladištu, a kad se ovlaže one proklijaju i zasađene ti vlažnu zemlju izrastu u biljku.

VELIKI ISTRAŽIVAČ I NJEGOV RAD

O opasnostima koje su ljudima prijetile prije Pasteura [Paster] i u njegovo

vrijeme može se govoriti i pisati, ali ih nitko ne može duboko osjetiti. Tko može zamisliti strah ljudi pred difterijom, patnje svih onih koji su imali djecu, očaj bolesnika od kuge i kolere, bespomoćan vapaj onih koje su ugrizli bijesni psi, brigu seljaka kojima je ugibala stoka od bedrenice i drugih bolesti. Kako je teško osjetiti i shvatiti veličinu djela ljudi, kao što je Pasteur, koji je, rekli bismo, prvi upalio svjetlo u onoj strašnoj tami u kojoj je živio za nas nevidljiv i opasan živi svijet.

Danas ugriz bijesna psa nije smrtonosan; ni difterija, šarlah, velike boginje i

10

mnoge druge bolesti također ne prijete smrću jer i za njih postoji lijek. Zato nam i nisu strašne, zato1 i ne možemo osjetiti kako je veliko djelo onih koji su nam dali lijek za njih. Uza sve to divimo se njihovoj požrtvovnosti i uspjesima i razumijemo veličinu njihova djela. Njihov je život pun samoprijegora i naporna rada, prožet ljubavlju prema čovječanstvu. Takav je život jednog od najvećih ljudi svih vremena Louisa [Luja] Pasteura.

Rodio se 27. prosinca 1822. u Francuskoj. Kao dijete osobito je volio

crtanje. Crtao je roditelje i prijatelje obojenim olovkama, no njegov otac nije bio oduševljen tim njegovim zanimanjem. Želio je da mu sin bude profesor u gimnaziji, pa se Louis Pasteur u svojoj dvadesetoj godini natjecao da bude primljen u školu koja je u to vrijeme pripremala studente za nastavničko zvanje.

Pasteur je u toj školi provodio dane radeći u knjižnici, na predavanjima, a odlazio je i na privatne satove iz kemije. Do odlaska na 'sveučilište nije pokazivalo nikakvih znakova da će se razviti u tako velikog istraživača, ali se na predavanjima svog profesora kemije oduševio tom naukom. U dvadeset i šestoj godini imao je toliko uspjeha da je postao sveučilišni profesor. U gradu Lillu započeo je njegov novi život — istraživanja nevidljivih bića. Iz Lilla je poslan u Pariz i postavljen za profesora kemije na sveučilištu, gdje je ostao do

11

godine 1875. Pasteur nije znao za ličnu zaradu. Sve što je imao trošio je za nalbavu stvari

koje će mu poslužiti u radu. Primao je velike nagrade i dobio životni dohodak, no ništa od svega toga nije za sebe sačuvao, i cijeli je svoj život provodio u svojim radnim prostorijama. Premda je dobivao mnogo priznanja i pohvale i bio više puta izabran za počasnog ili redovnog člana mnogih akademija u Evropi, ostao je uvijek jednostavan čovjek, pristupačan svakome tko je od njega tražio pomoć ili savjet. Njegov je cilj bio: raditi, stvarati, istraživati, dublje prodirati u nepoznata zbivanja života a to sve za dobro čovjeka. U tom je ilmao mnogo muke jer mu se često s mnogih strana prigovaralo. Kad ga je naime njegov rad vodio u područje medicine, dolazio je u sukob s liječnicima, no kroz sve nepogode prolazio je odvažno bez kolebanja i nije prestao raditi ni onda kada ga je udarila kap i kad ise zbog toga teže kretao.

Na sedamdeseti rođendan priredilo mu je Pariško sveučilište slavlje kako se u ono vrijeme priređivalo samo vladarima. Umro je tri godine kasnije. Njegov se pepeo čuva u Pasterovu zavodu u Parizu.

Sitna bića — uzročnici ljudskih bolesti. Pasteur je proveo mnoge godine u radu, ali se do svoje pedesete godine nije bavio bolestima čovjeka. Dotada je proučavao gljivice koje uzrokuju vrenje mošta i piva, a bavio se i proučavanjem bolesti koju na dudovu svilcu izaziva jedna vrsta praživotinja. Osim toga mnogo je pomogao francuskoj industriji, a možemo kazati da je spasio svilarstvo Francuske. Proučavajući bolesti piva, a kasnije dudova svilca, nametala mu se misao da su sitna bića uzročnici i ljudskih bolesti. Još je više u to vjerovao kad su vojnici za vrijeme francusko-njemačkog rata poslije dobro izvršenih operacija ipak umirali. Znao je da liječnici za operacije .upotrebljavaju noževe koji. nisu bili osobito čisti. Bio je siguran da oni svojim rukama i nečistim rubljem unose smrt u bolesnika jer je postotak mrtvih bio golem. Propovijedao je čistoću, ali ga nisu slušali. Uspio je da dokaže svoje tvrdnje. Iz čirova jednog svog suradnika izvadio je gnoj i mikroskopom vidio sitna bića. I u ranama drugih ljudi zapazio je isto. Napokon je pobijedio. Poslušali su ga. Izvršen je čitav prevrat u toj grani medicine. Smrtnost se postepeno smanjivala. Na kraju su poslije operacije umirala svega dva do tri čovjeka od stotine operiranih. Pasteur je postao slavan ne samo u svojoj domovini nego i u vanjskom svijetu, osobito u Engleskoj.

Lijek protiv bedrenice i kokošje kolere. I danas se u našim krajevima stoka ponekad zarazi bedrenicom. Mogu se zaraziti i ljudi koji rade sa stokom ili prerađuju kožu, meso i druge dijelove životinjskog tijela. Nekad se ta bolest

12

običavala proširiti i zahvatiti veća područja. Jedne je godine bedrenica zahvatila veliko područje Francuske. Pogibali su od nje konji, goveda, ovce i koze. I prije Pasteura nađena su u krvi oboljelih životinja sitna bića za koja je jedan veterinar tvrdio da su u vezi s bolešću, ali se njegova misao nije ozbiljno shvatila. Pasteur je vršio pokuse. I ovoga puta trebalo je dokazati da je nevidljiva klica uzročnik bedrenice. I ovoga puta našli su se ljudi koji nisu vjerovali u njegove tvrdnje, no oni su izgubili bitku. Pasteur je dokazao da ima pravo.

Baveći se još i kokošjom kolerom, došao je Pasteur do novog otkrića. Pokazao je da se uštrcavanjem oslabljenih klica nekih, bolesti stvaraju u tijelu tvari koje ubijaju i najjače klice ako u nj uđu poslije zaraze. Svoja iskustva u vezi s liječenjem kokošje kolere upotrijebio je i pri liječenju bedrenice. To je praktički pokazao i na javnim vrlo uzbudljivim pokusima isa šezdeset ovaca, koje su mu zbog toga stavljene na raspolaganje. Novi uspjeh potvrdio je sva Pasteurova tumačenja. Od toga vremena uspješno se liječe bedrenica i kokošja kolera.

Lijek protiv bjesnoće. Kad je Pasteura bilo pedeset i osam godina, započeo je nova istraživanja. Novi mu je cilj bio: pronaći uzročnika bjesnoće i lijek protiv nje. U suradnji sa svojim pomoćnicima tražio je uzročnika u mozgu oboljelih jer je znao da bjesnilo zahvaća živčana središta. Ondje ga nisu mogli vidjeti jer je vrlo sićušan, ali je znao da se tamo negdje nalazi. Pasteur je na-stavio pokuse na životinjama, i to na isti način kao s bedrenicom i kokošjom kolerom: oslabljenim klicama. Tako je uspio pripremiti cjepivo koje je sprečavalo razvoj bolesti kod svih ujedenih životinja. Na taj je način došao do sigurnog lijeka protiv bjesnoće iskušanog na životinjama, ali se nije usuđivao primijeniti ga na ljude, premda je živo želio da spasi čovječanstvo od ove smrtonosne bolesti.

Jednoga dana došla je u Pasteurov laboratorij neka majka sa svojim izranjenim devetogodišnjim sinom. Prije dva dana njega je izgrizao bijesan pas. Oborio ga na zemlju i zadao mu četrnaest rana. Pasteur je bio vrlo uzbuđen. Znao je da je on jedini čovjek koji bi, možda, mogao spasiti život tom dječaku. A ako dječak ipak umre? Tko će ljude uvjeriti da je pokušao sve što zna i može i da ga on nije ubio? Ipak se odlučio i dao mu injekciju. Taj je dječak bio prvi čovjek na svijetu koji je dobio cjepivo protiv bjesnoće. To je bilo 1866. godine. Pasteur je proveo nekoliko besanih noći u strahu da će dijete umrijeti, no poslije tri tjedna dječak se zdrav vratio svojoj kući. Nisu prošla ni tri mjeseca i došao je nov bolesnik, petnaestogodišnji pastir. Napao ga je bijesan pas dok je sa svojim drugovima čuvao stado. S bičem u ruci navalio je na psa, ali se ovaj nije dao

13

otjerati, nego ga je ugrizao u lijevu ruku i duboko zario zube u nju držeći čvrsto stisnute čeljusti. Prošlo je otada šest dana. Pasteur se bojao da je dječak došao prekasno. Ipak mu je dao injekcije, i dječak je bio spasen.

Od tog vremena nije više sumnjao u uspjeh. Dolazili su k njemu bolesnici iz cijele Francuske, a kasnije i iz drugih zemalja, čak iz Amerike. Jednoga je dana stiglo devetnaest seljaka iz Rusije. Premda je bilo prošlo petnaest dana otkako ih je izranio bijesan vuk, Pasteur je ipak uspio spasiti petnaest bolesnika.

Uza sve to bilo je ljudi koji su htjeli umanjiti Pasteurov uspjeh. Napadali su ga u njemačkim novinama, a i neki veterinari i liječnici iz Francuske bili su protiv njega. U Engleskoj su imenovali zbog toga komisiju koja je godinu dana istraživala valjanost Pasteurova liječenja. Tada je opet doživio puno priznanje za svoj rad.

BOLEST SPAVANJA

U mnogim predjelima tropske Afrike raširena je bolest spavanja. U Kongu su od nje izginula cijela sela, a ima ferajeva gdje od nje boluje do 75°/o stanovnika. U posljednjih tridesetak godina umrlo je od nje u Africi više od milijun ljudi. Danas je pomor malen jer poistoji siguran lijek protiv te bolesti. U početku bolesti zaražen čovjek ima lake napade groznice, kasnije veće, sve je pospaniji, zatim zaspi, ponekad se i probudi, ali u najviše slučajeva san traje po nekoliko sedmica i poslije velike iznemoglosti svršava smrću. Zahvati li bolest neko naselje, vidi se tada kako bolesnici gotovo nepomično leže u svojim kolibama ili

14

pred njima. Ako se koji probudi, uzme nešto hrane i ponovo zaspi. Uzročnik ove teške bolesti je mikroskopska praživotinja tripanosom, koju

prenosi na čovjeka muha c e - c e. Kada ta muha ubode čovjeka, ostavlja u njegovoj krvi nametnike koji su se nalazili u njezinim slinovnim žlijezdama.

Srodnici ovoga tripanosoma žive kao nametnici u raznim krajevima Zemlje. Najviše ih ima u tropskim predjelima Afrike, Azije i Južne Amerike. Poznato ih je nekoliko desetaka vrsta, među kojima su pojedine vrste opasne po život čovjeka odnosno domaćih životinja. Neke vrste žive u krokodilima, gušterima, zmijama, kornjačama i ribama. U tijelo zdrava čovjeka ili životinje većinom ih donose zarazni kukci (npr. buhe, obadi, razne muhe), a ostali ulaze na drugi način (npr. vodom, međusobnim dodirom zaraženih životinja i si.).

KORALJI-GRADITELJI NAJVEČIH GRAĐEVINA

Upravo se gasio vedar i vruć srpanjski dan. Sunce je tek zamaklo za visoke planinske vrhunce. Njihove tamne sjene uskoro su prekrile dolinu, u kojoj se smjestila »kraljica Dolomita« Cortina. Nitko od izletnika nije ni svrnuo pogled na luksuzne hotele ili krasne kuće toga jedinstveno lijepog mjesta u

15

Dolomitskim Alpama. Nijedno se oko nije zadržalo na tim djelima ljudskih ruku. Svi su gledali prema planinama. I, zaista, bilo je što i vidjeti!

Planinski grebeni koji zatvaraju dolinu oko Cortine bili su još uvijek obasjani suncem. Okomiti stupovi, oštri zupci i masivni kukovi visoki i preko tri kilometra gorjeli su purpurnim žarom. Strme stijene Dolomitskih Alpa dizale su se kao krvavi plameni jezici u plavo nebo. Prizor je bio veličanstven i toliko lijep da se činio nestvaran. Tako krasne prirodne slike nisam dotada, a ni poslije nikada vidio.

Dugo sam stajao zaslijepljen ljepotom prizora. Najednom mi dođu na pamet

pitanja: »Tko je izgradio te tri tisuće metara visoke rasklimane tornjeve? Jesu li to ostaci planina koje su izbacili vulkani, a zatim ih stotine milijuna godina izjedala i grizla voda?

Ne! Graditelji tih grdosija su sitne malene životinjice. To je njihovo veličanstveno djelo. To su koralji prije milijune godina izgradili na morskom dnu. Kasnije su te vapnenačke stijene visoko izdignute izranjale sve više nad morsku površinu. Otkako su se izdigle nad more, kipari prirode — voda i sunce — isklesali su od njih oštre vrhunce, strme zupce i gigantske tornjeve kakve još nije izgradila ljudska ruka.

16

I mnoge naše planine istaložene su tako na morskome dnu. U području Velike Kapele imamo velik koralj ni greben koji su izgradili koralji grebenaši. Oni su često glavni tvorci najviših planina na Zemlji. Kolonije tih životinjica izgradile su kroz mnoge milijune godina takve »građevine« koje svojom veličanstvenošću znatno nadmašuju djela ljudskih ruku.

Najveći broj koralja živi u tropskim, toplim morima. Ima ih, međutim, i kod nas na Jadranu. U Tihom oceanu stvorili su koralji na hiljade otoka i grebena. Najduži grebeni dugi su preko dvije tisuće kilometara. U području Zagrebačke i Samoborske gore nađeni su koraljni grebeni stari oko 80 milijuna godina,. Budući da koralji žive samo u toploj morskoj vodi, zaključujemo da je na tim mjestima nekad bilo toplo more. Koraljne stijene otkrivaju nam tako davnu Zemljinu prošlost.

IZ ŽIVOTA GUJAVICE

Kad gusjenice izmile noću iz svojih skrovišta, a svojim su stražnjim

krajevima još u njima, i mi ih naglo obasjamo ručnom svjetiljikom, one će se bržim trzajem povući. Tačnija su istraživanja pokazala da je prednji kraj tijela najosjetljiviji, stražnji kraj mnogo manje, a sredina jedva nešto malo. Međutim, ne postoje kod njih organi koji bi se mogli označiti kao oči. Gujavice imaju pojedine osjetne stanice, naročito u pokožici prednjeg dijela, koje su svojom građom slične stanicama u očima pijavica. Te stanice možemo smatrati organima za primanje svjetlosti. Kod ovih jednostavno građenih životinja osjetilo za primanje svjetlosti nije oštro ograničeno na pojedina mjesta, nego je, slično našem osjetilu pipanja, rasprostrto po cijelom tijelu i na nekim je mjestima osjetljivije, jer su tu i osjetne stanlice mnogob roj nije. Da li ćemo to nazvati gledanjem? — Ili ćemo te osjetne stanice nazvati najjednostavnijim očima? — Tu se javljaju počeci osjetnih organa kakvi su oni mogli biti kod davnih praoblika.

Sasvim je neobičan i način ishrane kod gujavice: ona jede zemlju. Njoj služi za hranu trulež koji se nalazi u zemlji, a dospio je tamo raspadanjem biljnih i životinjskih otpadaka donesenih u gnojivu na njive i u vrtove. Jedan je stručnjak izračunao da na jednom aru vrta ima 133 000 gujavica. Kroz njihova crijeva prođe golema količina zemije, koja se pri tom ne samo prosijava nego i promijeni djelovanjem probavnih sokova: jedne tvari preobražavaju se u druge. Tako gliste pomažu seljaku da popravi zemlju.

Svi ibi je htjeli pojesti! Stonoga, žabe, slavuj, kos i čvorak, vrane koje idu za

17

plugom, šljuka i sva njena rodbina. Od sisavaca ježevi je jedu s osobitom slašću. Krtica joj je svakako najstrašniji neprijatelj koji je često susreće u zemlji na svojim dugim šetnjama, a lako je osjeti svojim oštrim osjetilima. Ali i gujavice bježe pred krticom čim čuju njeno rovanje pod zemljom. Zabijemo li željeznu šipku u zemlju, a zatim njome zatresemo, gujavice žurno umaknu iz hodnika oko šipke. Svaki šum u zemlji upozorava ih na smrtnog neprijatelja. Zimi, kad se gujavice ukoče u zimskom snu, nakupi ih 'krtica u velikom broju. U proljeće naći ćemo u krtičnjacima velike zalihe, obično po deset gujavica zajedno, zazidanih u zidove hodnika. One još nisu mrtve, ali im je ujedom u glavu oduzeta sposobnost kretanja. Iz jednog krtičnjaka sakupljeno je jednom prilikom 1280 gujavica, koje su ukupno težile preko dva kilograma.

BORBA NA MORSKOM DNU

Pod vodstvom američkih učenjaka vratila se nedavno jedna filmska ekspedicija s Bahamskih otoka. Ona je tamo aparatima za televiziju snimala život na morskom dnu. Za vrijeme snimanja neočekivano je jednog snimatelja napala golema hobotnica. Bio je to Harry Rieseberg. Evo, kako on opisuje svoj

18

uzbudljivi doživljaj: Već gotovo deset godina spuštam se do dna svih sedam svjetskih mora.

Stekao sam mnogo iskustva s više ili manje opasnim morskim životinjama. Jednom mi je uspjelo spasiti se u posljednji čas pred napadom golema morskog psa. Međutim, najodvratnije i sigurno najopasnije morske životinje su neki glavonošci. Oni su strah i trepet za stanovništvo mora. Ta odvratna stvorenja imaju osam dugačkih krakova raspoređenih u obliku zvijezde oko golemih usta i glave. Među njima ima i pravih kolosa! Grdosija koja me umalo nije ubila, imala je srednji dio tijela poput ovećeg ormara, a krakovi su joj bili dugi oko osam metara.

Što takva velika hobotnica uhvati svojim titanskim krakovima,, u većini slučajeva je izgubljeno. Krakovi primiču žrtvu velikom ždrijelu, čeljust kojega nalikuje na papigin kljun. Za nekoliko sekundi može razderati i prožderati prilično velike organizme. To sam inorao opisa ti da dobijete jasnu sliku o opasnosti u kojoj sam se našao kad me je nedavno napala takva hobotnica.

Ronili smo u blizini Bahamskih otoka. Nitko nije pretpostavljao da ćemo se sukobiti s tako golemim hobotnicama. Postavili smo nekoliko podvodnih reflektora i namjeravali snimiti nekoliko pokusnih slika. Smetalo mi je snažno svjetlo te sam pošao u stranu da s još jednim roniocem uklonim velik kamen koji je smetao snimanju. Pri tom sam kameri i reflektoru okrenuo leđa i nisam primijetio da mi se približava mamutska hobotnica, koja je vjerojatno izišla iz neprimijećenog zaklona. Naš snimatelj potpuno siguran u ronilačkom zvonu, mirno je fotografirao napad ove goleme životinje, koja se tako iznenada pojavila u vidnom polju njegova aparata. Međutim, od svega toga ja nisam vidio ništa. Osjetio sam opasnost tek kad je neman napala moga druga i mene s leđa, vjerojatno privučena mjehurima zraka koji su izlazili iz naših ventila.

Nenadano sam osjetio snažan udarac u rame. Poučen iskustvima, smjesta sam ispustio alat iz ruku, prihvatio nož i počeo divlje udarati oko sebe. Imao sam nevjerojatnu sreću te mi je u posljednji čas uspjelo odsjeći jedan krak nemanii, i to upravo onaj krak koji se već bio gotovo sasvim obavio oko moga tijela.

Sve se to dogodilo pod blještavim svjetlom reflektora, ispred tekuće filmske vrpce. Tako je moja bitka snimljena. Međutim, u tim trenucima ja nisam imao vremena da mislim kako me je zapala glavna filmska uloga.

Dok sam još osjećao kako moj nož prolazi kroz masu mesa jednoga kraka, opasala su druga dva kraka moja bedra. Očajan sam ustanovio da me ti krakovi podižu s tla i usprkos mojoj očajnoj obrani vuku prema golemom ždrijelu.

19

Istovremeno, vjerojatno krajnje uzbuđena od bolova, neman je počela ispuštati crnoplavu tekućinu. Voda se zamutila oko mene, i ja sam vidio samo komešanje lelujavih dugačkih krakova.

Uspjelo mi je da ozlijedim još jedan krak. Ipak, osjećao sam kako me nešto sve više nezadrživo vuče prema široko otvorenim ustima i jednom paru strašnih očiju. Pogled tih očijiu neću nikad zaboraviti. Izgledale su poput stakla, no nevjerojatno odvratne. Počela me napuštati snaga ... Snažan udarac me zaljuljao i već sam lebdio pred strašnim ždrijelom nemani. Čuo sam i osjetio udarac nečeg tvrdog o moj metalni šljem i umalo nisam izgubio sVijest. Krv mi je potekla niz lice no ipak mi je uspjelo još preostalom snagom zabiti nož između dva oka koja su već bila neposredno preda mnom. Vidio sam kako se oštrica zabila i osjetio sam kako nailazi na tvrdi otpor. Izvukao sam nož i još ga jednom zabio... Snažan trzaj prošao je kroz sve krakove. Osjećao sam kako njihov pritisak popušta i kako se krak oko moga koljena odmotava. Drugi krak, koji je svojim vrškom bio još obavljen oko moje noge, uspio sam otkloniti. Odgegao sam nekoliko koraka natrag i licem pao na stijenu gdje sam još malo prije radio sa svojim drugom. Potpuno iscrpen znao sam još jedino da se moram čvrsto držati stijene. Možda — tako sam se bar nadao — neman više nema snage, možda je smrtno ranjena od mog udarca nožem.

Tada se dosjetih da se moram što prije udaljiti odatle. Ako je, naime, hobotnica samo omamljena, još će se s većim bijesom baciti na mene. Jednom rukom povukoh četiri puta signalnu liniju. To je bio dogovoreni znak za opasnost. Trenutak kasnije osjetih trzaj na leđima, a to je značilo da se moj konopac stao napinjati. Počeo sam ispuštati zrak u zaštitno odijelo da ubrzam izronjavanje. Već se podigoh s tla, no u tom me trenutku dostigne jedan krak hobotnice. U idućoj sekundi sve je počelo nestajati preda mnom. Nevjerojatnom snagom krak me privlačio dolje. Gotovo je! — rekao sam u sebi i izgubio svijest.

Kad sam se probudio, ležao sam u svojoj kabini na glavnome brodu ekspedicije. Nekoliko prijatelja stajalo je oko mene. Ispričali su mi da su me upravo u posljednji čas spasila dva druga ronioca, koji su s nekoliko snažnih udaraca oslobodili moje tijelo iz zagrljaja divovskih krakova. Čak se i nakon toga jedan krak pružio još za mnom, no ipak su me uspjeli povući prema površini. Kad su me izvukli na palubu, oko mene je bio obavijen ostatak odrezanog kraka. Trebalo je nekoliko dana da se oporavim. Izgledao sam kao da sam doživio najstrašniju tučnjavu. Na glavi sam imao ranu, na nezaštićenim rukama koža mi je bila razderana, nebrojene rane od udaraca još mi dugo nisu

20

r -

dopuštale da mirno spavam. Ipak, nimalo nisam jadikovao. Bio sam sretan što sam izvukao živu glavu.

ČUDNA ZAJEDNICA

Osobito je zanimljiv zajednički život između raka samca i moruzgve. Rak

samac dosta je sličan običnom riječnom raku, ali mu je zadnji dio tijela mekan, pa mu prazna puževa kućica služi kao sklonište. Prednjim dijelom tijela viri iz nje i hvata plijen. Kao i drugi raci, rak samac stalno raste. Kad mu kućica jed-nog dana postane pretijesna, napušta je i traži drugu, prostraniju. Moruzgva je životinja za koju bismo na prvi pogled pomislili da je biljka: jednim krajem svog valjkastog tijela živi pričvršćena za morsko dno, a na drugom su joj kraju okrugla usta, okružena velikim brojem krakova. No neće se dobro provesti onaj tko se dotakne tih krakova. Bit će oparen kao da je dodirnuo najljuću koprivu. Oni su puni žarnika, sok kojih žari kao kopriva. Tim žarnicima umrtvi plijen pa lakše dođe do njega.

Rak samac i jedna vrsta moruzgve česti su »ortaci«. Umjesto da se smjesti na kamen, moruzgva raka samca pričvrsti ise za puževu kućicu u koju se zavukao rak. I njih dvoje brzo postaju nerazdruživi prijatelji. Ralk noisi moruzgvu po moru zajedno, sa svojim privremenim stanom. Na taj način moruzgva lakše dolazi do hrane. Tu »uslugu« vraća ona tako da ga žamicama

21

štiti i brani od različitih morskih nasrtljivaca. Kad raku samcu puževa kućica postane pretijesna i on mora potražiti drugu, ne zaboravlja ni svoju ortakinju moruzgvu, već je svojim kliještama zahvati i premjesti na novu kućicu.

UBIJAJU LI SE ŠTIPAVCI SAMI?

U toplijim zemljama žive pravi divovi štipavoi, dugi petnaest centimetara. Među njima ima i takvih kojih je ubod smrtonosan i za čovjeka. Oružje kojim bodu jest zavijena žaoka na kraju člankovitog i neobično pokretnog zatka. Žaoka je šuplja i u vezi je s dvjema otrovnim žlijezdama. Dok bode, kroz otvor na vrhu žaoke curi otrov u ranu.

Štipavac polazi u lov samo noću. Osjetilo vida mu je vrlo slabo razvijeno. Za vid mu služe jedino tačkaste oči, kojima jedva može da razlikuje svjetlost od mraka i kretanje pojedinih organizama. Ne vidi jasno dalje od svojih pipaka. Zbog toga štipavac prilično uzbuđen juriša na prvi plijen koji susretne i tada uspravi svoje škarice, računajući na sreću. Budući da postoji čitavo jato noćnih lutalica među raznim rodovima kukaca, to su hrana i plijen dosta obilni i lov siguran. Međutim, ako i promaši, nije veliko zlo, jer štipavac može gladovati 13 mjeseci, a da ipak ostane u životu. Dohvati li štipavac štipaljkama svoju žrtvu, nema joj više spasa; pokuša li mu se ona oprijeti, tada on zavrati vrh repa prema glavi i žaokom ubode žrtvu usuvši u nju otrov, a kad ona ugine, pojede je.

Do najnovijeg vremena smatrala se vjerodostojnom priča da štipavci

upotrebljavaju svoje smrtonosno oruđe često i protiv sebe samih. Mnogi su vjerovali da štipavac, opkoljen uskim krugom usijanog ugljevlja, izvrši samoubojstvo kako bi izbjegao bolove od opeklina. Ovakav jedan slučaj opisao je i lord Byron, iako su već u njegovo doba mnogi ljudi dokazivali da štipavci

22

neće nikad izvršiti samoubojstvo. Ono malo sumnje koja je postojala otklonio je Morgan kad je štipavca ubo njegovom vlastitom žaokom. Posljedica je bila uspavanost, koja je brzo prošla, što je bio najbolji dokaz da štipavci ne ginu od svog otrova, pa ni onda kad bi htjeli. Oni su neosjetljivi prema vlastitom otrovu.

KORISTI OD PČELA

Jeste li se ikad zapitali zašto ljudi za radina čovjeka kažu da je marljiv kao pčela? To nije samo zbog toga, što pčele od rane zore do sumraka žustro lete od košnice do cvjetova. Pčelari znaju da pčela svaki put donese samo toliko slatkog soka koliko je otprilike veliika glava igle pribadače. Računa se da treiba obići milijun cvjetova da bi se skupio kilogram meda! Potreban je zaista velik trud i neumoran rad da se u košnici skupi trideset, pedeset, a gdjekad i do sto kilograma meda u godini dana. A od čega i kako med nastaje?

Pčele lete od biljke do biljke i zarone glavu s rilcem u vjenčić cvijeta dok ne dođu do mednika u kojemu je slatki sok — nektar. Taj sok skuplja pčela u medni mjehur koji se nalazi ispred pravog pčelinjeg želuca. Kad se mjehur napuni, pčelica se vraća u košnicu i povrati sav skupljeni sok u saću. Pod utjecajem sokova iz mjehura slatka se tekućina zgusne. Osim toga ona se i promijeni jer se obični (blitvin ili repin) šećer koji je u njoj pretvori u voćni i grožđani šećer. Budući da još uvijek u nektaru ima previše vode, mlade pčele koje još ne izlaze na pašu trepere krilima i propuhom suše sok. Kad se sasvim zgusne, začepe ga voskom.

Napredni pčelari prenose pčele iz jednog kraja u drugi, tamo gdje upravo cvate mnogo istovrsnih biljaka. Na taj način mogu u naročito povoljnim prilikama dobiti od velike košnice i do sto kilograma meda.

Med je izvrsna hrana. On sadržava oko 75% šećera. Taj je šećer znatno vredniji od onoga što ga dobivamo iz šećerne repe i kupujemo u dućanu. Voćni i grožđani šećer koji se nalaze u medu lako su probavljivi. Oni odmah ulaze u crijevne resice i krv. Osim toga u medu se nalaze tvari koje korisno djeluju kod kašlja, katara dušnika i nekih crijevnih .bolesti.

Med i vosak vrlo su vrijedni proizvodi pčela. Pa ipak, pčele nisu samo zbog toga korisne. Dok obilaze cvjetove, usput prenose i cvjetni prah — pelud — i oprašuju cvjetove. Bez oprašivanja ne bi došlo do oplodnje, a bez oplodnje ne bi se razvile sjemenke ni plodovi. Jabuke, kruške, šljive, kajisije, breskve, trešnje, heljdu, suncokret, krastavce, bundeve i mnoge druge biljke oprašuju pčele. Njima treba zahvaliti što su. se razvili lijepi krupni plodovi. Stručnjaci računaju

23

da su pčele d e s e t p u t a k o r i s n i j e k a o o p r a š i v a č i cvjetova nego kao proizvođači meda i voska.

KAKO SE PČELE SPORAZUMIJEVAJU

Istraživači života pčela, pa i obični pčelari odavno su primijetili da se pčele međusobno sporazumijevaju. Jedan je austrijski biolog duže vremena vršio mnoge pokuse da bi utvrdio kako to one čine. Izradio je posebne košnice sa staklenim stranama da bi mogao promatrati kretanje pčela u njima; bojama je označivao pčele i postavio im hranu na različitim mjestima i u različitim smjerovima, i to sad bliže, sad dalje od pčelinjaka. Nakon dugotrajna, strpljiva rada ustanovio je kako se pčele sporazumijevaju.

Bojom je označio jednu pčelu, i ona je izletjela iz košnice da traži nektar i pelud. Ako je naišla na bogatu pašu, po dolasku u košnicu o tome je obavijestila ostale pčele. Osobito je zanimljivo što im ona saopćuje. Ne samo to da je našla mnogo hrane nego i koliko je paša daleko i u kom se smjeru nalazi.

Ako se bogati izvor hrane nalazi oko pedeset metara daleko od košnice, tada pčela-glasnik trči po saću u malome krugu, sad lijevo sad desno. Ako je izvor hrane dalje od sto metara, pčela se kreće (pleše) polaganije i opisuje spljoštenu brojku osam. Što je izvor hrane dalje, njezin je ples polaganiji.

Čim je pčela-sabiračica odigrala svoj ples, ostale pčele izlete iz košnice d upute se prema označenom mjestu. Istraživači primijetiše da pčele, tražeći hranu, ne lutaju nasumce, nego se redovno upućuju u pravilnom smjeru. Prema tome je jasno da im je plesačica »rekla« ne samo kako je daleko nego i u kojem se smjeru nalazi paša.

24

Promatranja su se vršila dalje. Hrana se postavljala u različitim smjerovima od pčelinjaka. Ples pčela-jsabiračica još se pažljivije ispitivao. Tako je ustanovljeno da pčele ne plešu uvijek jednako. Kad je izvor hrane bio u smjeru sunca, onda je pčela središnju ravnu crtu sploštene brojke osam prelazila odozdo prema gore. (Vidi sliku na str. 27. Ples označen slovom A.) Ako je izvor hrane bio u pravcu suprotnom od sunca, onda je pčela prelazila središnju crtu brojke osam odozgo prema dolje.

Kad je pak središnja crta plesa pomaknuta pod nekim kutom nalijevo ili nadesno od uspravnog pravca, značilo je da se hrana nalazi pod označenim kutom nalijevo, odnosno nadesno od smjera sunčevih zraka (ples označen slovom B).

Kao što vidimo, obavještavanje i sporazumijevanje pčela veoma je tačno. To se moglo lako ustanoviti pokusima. Čim je istraživač nahranio pčelu, kratko vrijeme nakon toga već su na to mjesto slijetali deseci drugih pčela iz njezine košnice.

Oblačno vrijeme nimalo ne smeta pčelama u snalaženju. Unatoč gustim oblacima one osjećaju gdje se nalazi sunce i sigurno idu prema svome cilju.

KUĆNA MUHA Među najvjernije čovjekove kućne pratioce pripada obična kućna muha.

Nema nijedne kuće ni kolibe, kako na dalekom sjeveru, tako ni u užarenim tropskim krajevima, a da se u njoj ne nađe ovaj nasrtljivi i najviše progonjeni stanar.

Malen je broj životinja koje izazivaju toliko negodovanje i koje su toliko progonjene kao kućna muha. Iako ove životinje ne mogu ni bosti ni ujedati, ipak su one, naročito u toplim godinama, kad su prilike pogodne za njihovo razmnožavanje, prava napast svojim golemim brojem i svojom bezobzirnom

25

nasrtljivošću, kako za ljude, tako i za životinje. One onemogućuju san, napadaju na jelo, a mogu postati prava opasnost u prenošenju zaraznih bolesti.

Čim nastane proljeće, postaju stablo novog potomstva. Zaista je čudno kako se njihov razmjerno malen broj u toku jednog ljeta silno poveća, iako jedna ženka kućne muhe snese svega 150—200 jaja. Međutim, pokoljenja slijede tako brzo jedno za drugim da, po srednjem računu, potomstvo jedne jedine muhe iznosi u toku jedne godine oko 120 milijuna jedinki. Ta bi napast bila još mnogo veća kad se ne bi ovoj strašnoj plodnosti suprotstavili mnogobrojni neprijatelji kao ljudi, ptice, šišmiši, pčele itd. Ali najviše ih uništi jedna naročita gljivica. Pod jesen često nailazimo na mrtve muhe s nadutim trbuhom i pokrivene bjeličastom plijesni. To su žrtve zarazne gljivice.

Muhe lete bez odmora s jednog predmeta na drugi. Nisu pro birači u hrani i najradije se zadržavaju na najodvratnijim predmetima. Iako kućna muha ne prenosi, poput drugih kukaca, razne bolesti u krv čovjeka i životinja, ipak može postati sijač zaraze. Ustanovljeno je da muhe, uzimajući hranu, uzmu osim zaraznih klica i jaja različitih nametnika (npr. glista), zatim uzročnike kolere i dr.

Ličinke muhe vrlo brzo pojedu mnogo trulih tvari koje bi inače okužile zrak za disanje. Ali te korisne osobine neće sigurno nikoga zaustaviti da ove male napasnike najenergičnije ne potjera iz naših domova.

KUĆNA STJENICA

Kad u mislima pratimo hrabre istraživače u tuđim zemljama, uvijek

pomišljamo, u prvi mah, na krvave sukobe s ljudožderima, na lavove i tigrove, slonove i nilske konje, bivole i nosoroge. Pa ipak, svi okršaji s ovim velikim i snažnim životinjama drže čovjeka razmjerno malo vremena u uzbuđenju i gube se s obzirom na borbu koju ovi putnici istalno vode protiv nekoliko milijuna sitnih mučitelja iz neizmjernog carstva kukaca.

Borba protiv njih je vrlo teška jer svojom množinom i prisutnošću na svim mjestima često prisiljavaju čovjeka da položi oružje.

U takve mučitelje pripada i k u ć n a s t j e n i c a. Ona je »domaća životinja« najbližeg Istoka, gdje je i danas neobično rasprostranjena. S Istoka je prenesena u putničkim stvarima. Postala je pravi svjetski građanin. Zato je nalazimo svugdje gdje god živi čovjek.

Danima sjedi ona skrivena u uskim pukotinama zida ili drvenog krevetnog namještaja, odakle izlaizi tek kad nastupi noć da potraži bezbrižnog spavača i

26

posiše mu krv. Ako se negdje useli samo jedna stjenica, teško ju je istrijebiti. Neobično je otporna, te su potrebna jaka sredstva da bismo je istjerali iz njezina boravišta. U toplom se stjenica dobro osjeća i nigdje nije toliko mnogobrojna kao u vrućim krajevima. Ali stjenica podnosi vrlo dobro i studen i nevjerojatno lako gladuje. Različitim je pokusima dokazano da ona mjesecima živi bez hrane. Pri tom postane potpuno providna i laka kao list papira. Ali teško onom smrtniku koji prvi padne kao žrtva izgladnjeloj stjenica. Stjenica nije toliko opasna zbog svojih uiboda i isvraba, koliko zbog prenošenja različitih kožnih i drugih bolesti (naročito u tropskim krajevima).

Pri ubodu ispusti zajedno sa slinom i nekoliko kapi otrova koji izaziva paljenje i svrbež. Po isviim znacima čini se da joj je osjetilo mirisa dobro razvijeno jer se i sa stropa spušta na svoju žrtvu.

MEČAVA

Jučer je iznad našeg jezera bjesnjela mećava. Lake bijele pahuljice letjele su

kroz zrak, spuštale se na vodu, ponovo se dizale, kružile, rojile se u visini. Nebo je bilo jasno. Sunce je peklo. Vruć zrak strujao je veoma tiho pod njegovim vatrenim zrakama; vjetra nije bilo nigdje ni od korova. Ali je iznad jezera bjesnjela mećava.

Cijelo jezero i njegove obale bjehu jutros posute pahuljicama, suhoga mrtvog snijega. Čudnovat je to snijeg: ne topi se pod vrućim suncem, ne sija kao iskre pod njegovim zrakama; topao je i lomljiv. Pošli smo da ga vidimo, i kad smo stigli na olbalu, uvjerili smo se da to ni nije snijeg već tisuće malih krilatih kukaca — vodencvjetova. Jučer su oni izletjeli iz jezera. Pune su tri godine živjeli u mračnoj dubini. Bili su sitne ličinke bez oblika i koprcali su se u mulju

27

na jezerskom dnu. Hranili su se trulim, smrdljivim, muljem i nikada nisu vidjeli sunca. Prošle su tri godine — čitava tisuća dana.

I jučer su ličinke izašle na obalu, skinule sa sebe ružne korice, raširile laika krila, rasplele repove — tri tanka, dugačka konca — i vinule se u zrak. Samo je jedan dan određen vodencvjetu da se raduje i igra u zraku. Zbog toga ise još zove jednodnevnjak. Cio su se dan igrali u sunčevim zrakama, gonili se i okretali u zraku kao lake pahuljice snijega. Ženke su se spuštale na vodu i bacale u nju svoja sićušna jaja. Ali, zašlo je sunce i spustila se noć. Mrtva, tijela jednodnevnjaka prekrila su obalu i površinu vode.

Iz jaja vodencvijeta izaći će ličinke. I opet će proći tisuću dana u mutnoj dubini jezera dok ne izlete iznad vode veseli krilati jednodnevnjaci.

GAMBUZIJA

U borbi protiv malaričnih komaraca čovjek upotrebljava različita sredstva. U tu svrhu iskorišćuje i ribe. Suzbijanje komaraca pomoću riba nije nikakva novost. Među ribama koje čovjeku služe za suzbijanje komaraca posebno mjesto zauzima sitna ribica gambuzija. Njezina je domovina Sjeverna Amerika. Odatle je prenesena najprije u Španjolsku, a kasnije se rasprostranila i po drugim zemljama. Oko godine 1923. bila je prenesena u Dalmaciju, gdje se izvrsno udomila i prilagodila.

Gambuzija ima slične uvjete života kao i komarčeva ličinka i upravo stoga dobro služi u borbi protiv komaraca. Komarac se leže uz rubove voda stajaćica, a upravo tu i gumbuzija odlično uspijeva. Kod nas dobro uspijeva u lokvama s čistom vodom i dovoljno bilja, koje joj pruža zaklon.

28

Živahne i uvijek nemirne komarčeve ličinke, koje se neprestano giblju kroz vodu, bilo prema površini da uzmu zraka ili prema dnu da pronađu jelo, za gambuziju su posebna meka. Ona ih veoma rado lovi. Jedna ribica može svakog dana pojesti oko 200 omarčevih ličinaka. Gambuzije dipak ne mogu posve istrijebiti komarčeve ličinke u nekoj vodi. Pogotovu ne u vodama u kojima ima dosta bilja jer se ondje komarčeve ličinke sakriju pred svojim neprijateljem.

Gambuzija rađa žive mlade, i to od ožujka do listopada nekih 5—6 puta po 60—100 komada. Mlade ribice imaju jedva 5—6 mm. Tada su gotovo sasvim prozirne, pa ih jedva možemo zapaziti. Nakon nekoliko dana znatno porastu i drže se površine vode. Kasnije se usuđuju zalaziti sve dublje ispod površine, i tada počinju dobivati sva svojstva i obilježja odraslih gambuzija.

U početku su mužjak i ženka u podjednakom broju, ali kasnije, u toku razvoja, jače i veće ženke proždiru slabije i manje mužjake. Zbog toga se nikad ne mogu namnožiti u nekoj vodi do neograničenog broja.

GUBAR

Gubar je jedan od najopasnijih štetnika naših šuma i voćnjaka. Osim hrastova lišća, koje njegove gusjenice najradije žderu, one brste i lišće graba,

bukve, brijesta, topole, vrbe, johe, kruške, jabuke, bagrema, šljive, gloga, šipka, bazge i dr. Kad im nedostaje lišća ovoga drveća, žderu i iglice bora, smreke,

ariša i čempresa, pa i koprivu, travu, sitinu, žitarice itd. Obrštene voćke ne daju iste više ploda, a iduće godine prirod je manji nego inače.

Kad obrste jedno područje te ostanu bez hrane, glad ih prisiljava na seljenje. Putujući, prelaze ceste, željezničke pruge, potoke, kanale, dapače i rijeke. Za-

29

bilježen je prelaz gusjenica preko tračnica, koji je zaustavio vlak pred stanicom Nova Kapela. Od zgnječenih gusjenica postale su tračnice tako skliske da lokomotiva nije mogla krenuti dok tračnice nisu posuli pijeskom.

Zanimljiv je slučaj koji se zbio god. 1884, kad su gusjenice, pošto su potpuno obrstile šume na planini Motaj ici, prešle iz Bosne u Hrvatsku, preplivale Savu i nastavile brstiti šume u Hrvatskoj. Tom je prilikom rijeka Sava bila na kilometre crna od njih.

NA HRSATOVOJ KORI

Na površini od 82 cm2 iscurio je sok na jednom starom hrastu. Na gozbu se

skupilo mješovito društvo kulkaca. Veliki mravi gmizali su zaposleni čas gore-dolje, proždrljive muhe mnogih vrsta stajale su zbijene jedna do druge, a stršljenovi su pomamno zujeći letjeli oko drveta. Najupadljiviji gosti bili su jelenjaci. Bilo ih je dvadeset i četiri. Čini se da su oni imali glavnu ulogu u gozbi. No unatoč slatkom jelu nisu bili baš dobre volje. Ni smjeli stršljenovi nisu se usuđivali približiti njihovim snažnim kliještima, nego su se stalno nalazili na određenoj udaljenosti. Među gostima se zametnuo žestok boj. Borile su se samo dvije trećine. I ženke su zbog hrane ujedale jedne druge svojim kratkim kliještima. Naročito je, bila zanimljiva borba mužjaka. Ukrstivši rogove iza vratnoga štita protivnika, oni su se glavama sučeljavali i rvali sve dotle dok jedan od boraca nije izgubio snagu i pao na zemlju. Spretniji borac uspijevao je kojiput zgrabiti protivnika za trup. Tada bi ga podigao, držeći ga u zraku da se praćaka, a zatim bi ga bacio. Zatvaranje kliješta izazivalo je škripanje, a pomicanje bočnih izbočenja glave, koja su klizila po središnjoj udubini,

30

proizvodilo je pucketanje. Zbog toga se ova bitka činila strašnija, nego što je uistinu bila; nije bilo ranjavanja osim jednog lakšeg ujeda u čeljust. Nitko nije primijetio' da se približava promatrač, pa su se borci i dalje svađali, a pobjednici pohlepno lizali sok. Uznemirili su se kad su osjetili dah čovjeka. Na lagano šuškanje i škripanje granja svi su se uspravili, činilo se kao da prisluškuju.

IZ ŽIVOTA MRAVI

Malo je kukaca koji su od davnina privlačili toliku pažnju kao mravi. Već se

u staro doba osobita pažnja obraćala zajednici ovih vrijednih životinjica. Zanimanje za njiih je neprestano raslo i danas je veče nego ikad prije. Prirodnjaci najrazličitijih pravaca proučavaju život mravi, tražeći rješenje tajne za čudnu skladnost koja vlada između pojedinaca mravlje zajednice, iako ona ponegdje broji nekoliko milijuna članova.

Mravi su srodni pčelama, osama i bumbarima, a pripadaju opnokrilcima. Rasprostranjeni su po cijeloj Zemlji, i ima ih oko 5000 vrsta. Poznato je da mravi žive često u velilkim zajednicama. Te se zajednice razlikuju i po broju članova, i po svome uređenju, i po načinu života. Ima malih, jednostavnih zajednica s jedva pedeset do stotinu članova, a ima ih i golemih, na vrlo visokom stupnju i sa širokom podjelom rada, koje obuhvaćaju nekoliko stotina hiljada ili milijuna članova.

Unatoč raznolikosti među pojedinim zajednicama, ipak postoje i neke zajedničke osobine njihova zadrugar stva. Glavno zajedničko svojstvo jest podjela zajednice u nekoliko »kasta« s različitim tjelesnim i‘»duševnim« oznakama. Te kaste su mužjaci, ženke i radnici. Ovi posljednji su zakržljale ženke. Njih je vrlo mnogo i čine glavno stanovništvo svake zajednice. Broj matica (ženki sposobnih za oplođenje) iznosi pet, deset, a u velikim zajednicama čak i šezdeset. Glavni posao u mravinjaku pada na radnike. Oni se moraju brinuti za sve potrebe: za gradnju mravinjaka, za održavanje reda, za pribavljanje hrane, za obranu, njegu kraljica, odgoj podmlatka i tako dalje.

Često već po njihovu vanjskom izgledu možemo odrediti i njihovo zanimanje. Mali se obično bave njegom mladih, održavanjem čistoće itd. Veliki, naprotiv, preuzeli su obranu, nabavljanje hrane i ostale radove, za koje se traži snaga i srčanost. Uz te razlike postoje često i neke druge. Jedni imaju goleme glave, veće od ostalog dijela tijela. Zbog snažnijeg tijela i čeljusti ti se radnici nazivaju »vojnici«. Drugi se odlikuju loptastim i naduvenim stražnjim dijelom tijela, prozirnim poput jantara, a ispunjenim medom. Oni se objese o strop

31

podzemnih hodnika, kao mješine, a služe nekim američkim mravima kao zalihe meda kad nastupe nepovoljni dani u prikupljanju hrane. Neki mravi ‘imaju glavu uglatu poput čepa, koja tačno zatvara ulazni otvor na gnijezdu, izgrađenom obično u nekom starom drvetu. Njihova je dužnost da svojim glavama zatvore ulaze kad mravinjak miruje. Ti su mravi neka vrsta vratara, a mogu se usporediti i sa »živim vratima«.

S punim pravom mravi služe kao primjer marljivosti. Dok negdje grade,

drugdje čiste, prenose ličinke iz donjih, hladnijih prostorija u gornje, toplije i si. Svaki radnik kao da je u neprestanoj vezi sa svojim najbližim drugovima da bi u svako doba znao postoji li negdje neki posao u kojem bi mogao pomoći. Katkad se skupe svi zajedno, i čini se kao da održavaju »skupove« radi dogovora. Značenje ovih »skupština« nije nam još ni danas potpuno jasno. Udara u oči da na skupovima okrenu glave jedni prema drugima i gotovo miruju, jedino što polako pokreću ticala i stražnji dio tijela. Obično »skupštinu« opkole vojnici, okrenuvši joj leđa, pa se čini kao da im je jedina briga da tkogod nepozvan ne poremeti mir sredine. U tom položaju proborave nekoliko sati, a gdjekad i nekoliko dana.

Raznolikost u načinu života očituje se u izgradnji zajedničkih stanova, gnijezda. Ima mravi koji se zadovoljavaju jednostavnim hodnicima. Drugi prave građevine od najrazličitojeg materijala, najčešće od biljnih otpadaka. U nekim krajevima grade mravi gnijezda od prožvakanih dijelova drveta i objese ih o grančice ili tkaju paučinu od svilenih vlakanaca i razapinju između listova. Za taj rad svoje ličinke upotrebljavaju kao tkalačke čunjke. Osim mravi koji se stalno nastanjuju na istom mjestu, postoje mravi putnici, koji putuju s jednog mjesta na drngo.

32

Mravi putnici najzanimljiviji su predstavnici mravljeg roda. Susrećemo ih u Indiji, Africi i Americi. U Africi su poznati pod imenom siafu-mravi. Oni su upravo jedini prolaznici nevidljivih šumskih putova, ali i najstrašniji mučitelji rijetkih putnika. Teško je pronaći riječi kojima bi se opisala nesnosna mučenja, nedaće i nemir koji izazivaju te životinje u čovjeku na putu kroz guste šume. U golemom broju redova (6 do 10 mravi u širinu) krstare po šumama illi po otvorenim mjestima napadajući besprimjernom srčanošću sve živo što im je na putu. Nijedna im se životinja, od najmanjih pa do najvećih, ne može suprotstaviti. Ti mravi pronađu uvijek najosjetljivija mjesta na koži, a naročito rado zagrizu u nježnu očnu i nosnu sluzokožu. Bol povećavaju oštrim vilicama, koje obrću u ranici. Svakako mora da je strašna smrt koju izazovu siafu-mravi.

Često siafu-mravi posjete i ljudska naselja, i tada poneki vlasnici gube obično velik broj rogate stoke, a naročito peradi. Stoka se uznemiri do bjesnila i tada je najbolje pustiti je odmah na slobodu. Siafu-mravi ne izbjegavaju ni djecu. Stoga treba djecu odmah ukloniti.

Međutim, koliko su god nesnosni i opasni, siafu-mravi imaju ipak i neke dobre osobine. Obično ondje gdje se nasele očiste stanove i cijeli prostor od različite gamadi, naročito od stonoga, cvrčaka, stjenica i ostalih kukaca. To izvrše bolje, nego što bi to izveli ljudi najsuvremenijim sredstvima. Katkad su za zemljoradnika prava blagodat. U razmjerno kratko vrijeme unište biljnih štetočinja više nego svi ostali kukcožderi zajedno (ptice, gmazovi, žabe, pauci itd.).

CRNI POTOK SMRTI

Loveći jednom u prašumi nedaleko od rijeke Kumarije, zašao sam u kraj

gdje ssu živi stvorovi oko mene bili u nekom čudnom, neprirodnom uzbuđenju. Ptice različitih vrsta kao da su izgubile pamet, skakale su kao lude s grane na granu derući se i pišteći uzrujanim glasom. Neki pasanac, koji se zacijelo

33

maloprije probudio iza sna, jurio je preneražen bučno nasumce kroz šikarje. Sva sila kornjaša, skakavaca i drugih kukaca letjela je po zraku lepršajući i glasno zujeći; neki su, umorni, sjedali na lišće, no, uznemireni i preplašeni, nakon kraćeg odmora dizali bi se i bježali dalje.

Pušku sam stisnuo čvršće i sakrio se za drvo, radoznao što će se dogoditi. Uznemiren krik ptica i strah kukaca djelovali su i na moje živce. Srce mi je počelo burnije kucati. Neiskazano je neugodno očekivati u šumi nepoznatu opasnost. Za svaki sam slučaj izvadio iz dvocjevke naboje sa sitnom sačmom i metnuo u jednu cijev krupnu sačmu, a u drugu kuglu breneke za krupnu divljač.

Nakon nekog vremena prestade let kukaca, a do ušiju mi dopre prigušen, neprikladan šum, ikao da netko dere papir. Teško je bilo pogoditi odakle dolazi tajanstveni šum.

Napokon sam ugledao i shvatio sve. Nekoliko koraka od mene pojavila se pored gustoga raslinja crna, široka masa: mravi.

Grabežljivi mravi e c i t o n i uništavaju sve životinje na koje naiđu. Njima se ne može oduprijeti ništa što je živo, apsolutno ništa: ni čovjek, ni životinja, ni ikoje drugo stvorenje. Sve što ne može pobjeći gine raskidano od tih malih razbojnika.

Nekoliko žestokih uboda u nogu upozorilo me da valja umaknuti. Već je nekolicini mravi uspjelo da usplaze na mene. Odskakujem ,u stranu, ali uzmak nije tako lak. Ne mogu preskočiti gusto grmlje preko sabitog prstena mravi, širokog jedan metar. Mravi su nečim strašno razdraženi i smjesta mi se lijepe za nogu u gustom mnoštvu. Potrčah na protivnu stranu; isto. I tamo se valja cm, pomičan potok, a prema drvetu uz koje sam stajao približuje se povorka kobnih ecitona. Položaj je zaista neugodan. Okružen sam sa svih strana.

Povorka mravi dugačka je oko osamdeset koračaja, široka dvadeset i dijeli se u nekoliko redova, kao da usporedo ide nekoliko vojska. Teško je proračunati koliko ih ima. Možda milijun, možda deset milijuna? Redovi crnih mravi široki su nekoliko desetaka centimetara, pomiču se brzinom tri do četiri koračaja u minuti. Kako sačinjavaju uglavnom gustu masu, omogućuju mi da im se pribli-žim bez opasnosti da će me napasti.

Putuje cijeli mravinjak. Vidim mrave različite veličine — male, srednje, veće — a najveći, koji imaju gotovo podrug centimetra, drže se postrance uz povorku i trče čas naprijed čas natrag, kao pobočna straža koja pazi na poredak. Vrlo su živahni i brzi, pretražuju cijelu okolicu i love. Plaze na grmlje i na drveće, ali ne više od dva metra nad zemljom. Zatim se vraćaju u redove.

Gladna, nepobjediva, bijesna, ratoborna grozna vojska ne štedi nikoga i

34

ništa. Nekoliko je leptirovih gusjenica u veličini kažiprsta provodilo idiličan život na grani obližnjeg grma. Otkrio ih je mrav izvidnik i javio vršnjacima. Stotinu mravi bacilo ,se na njih. Bez ustručavanja mravi su raskomadali gusjenice na komade i odnijeli ih na zemlju kao hranu. Obračunavanje s bezazlenim gusjenicama nije trajalo ni petnaest sekundi.

Teži je bio lov na pauka koji je kukavno pobjegao čak na kraj grane, premda je trideset puta veći od svakoga mrava. No i tamo su ga stigli. Pauk je spopao čeljustima dva mrava, a trećega zgazio nogom, no drugi su se već u njega upili, već isu mu odsjekli zadak, rastrgali na komade trup i glavu i smjesta sve to odnijeli dolje ne zaboravivši ni na noge nesretne žrtve. I to se svršilo čudesno brzo.

Predstraže mravlje povorke preplašile su velikoga guštera teju, orijaša, velikoga preko jednog metra, koji se bježeći sakrio u nedaleku rupu u zemlji. Za njim su krenule pod zemlju tisuće ecitona. Meni nevidljiva borba pod zemljom nije dugo trajala: nakon nekog vremena ispuzao je gušter napolje, crn od mravi koji su ga

oblijepili. Oba su mu oka bila već požderana i puna mravi. Nije mogao dalje, tek nekoliko koraka. Kao paraliziran stao je i samo je široko otvorio ralje, oboružane mnogobrojnim oštrim zubima. Zubima se bijesno cerio na nedohvatnog neprijatelja, a mravi su mu istovremeno ulazili u gubicu. Gušter je očajno trzao glavom i grčevito zijevao otvorenim raljama kao pod neobičnim pritiskom, dok s.u ecitoni žurno trgali komadiće njegova tijela i nosili ih dalje. Zatim su mu raznosili utrobu, a on je još uvijek bio živ i nemoćno otvarao njušku.

Kad su stražnje straže povorke prolazile ikraj njega nakon dvadeset minuta, nisu imali više što da ugrabe jer je od guštera preostala samo hrpa kostiju i nešto ljusaka.

TERMITI — »BIJELI MRAVI«

Svaki onaj koji je bio u toplim predjelima znao bi da priča o termitima. Oni

se ubrajaju među naj ozloglašeni je kukce toplih krajeva, protiv kojih se čovjek stalno bori. Gubici koji nastaju od ove male životinjice upravo su nevjerojatni i godišnje predstavljaju za čovjeka vrijednost od mnogo milijuna dinara. Od njih nije ništa sigurno. Osim željeza i kamena ništa nije pošteđeno, pa ni staklo, koje izjedaju svojom pljuvačkom. Između ostalog, naročito napadaju tvari biljnog podrijetla, izrađene daske, stupove, namještaj, papir pa i zelene biljke.

35

Nisu sigurni od njih ni predmeti napravljeni od raznih životinjskih

dijelova. Ali najstrašnije je to što se ovaj razorni rad vrši neprimjetno, Skriveno, pa čovjek ni ne sluti o bliskoj opasnosti sve do onog trenutka dok se ne sruši v čitava zgrada. Često se netko prisloni uz drvenu ogradu, i mjesto da u njoj nađe sigurnu potporu, ustanovi da je od ograde ostala samo vanjska kora, tanka kao papir, dok joj je unutrašnjost potpuno izjedena. Ili, sjedne na stolicu koja se duže vrijeme nije upotrebljavala i nađe se na zemlji jer je od stolice preostalo samo njena sjena. Termiti prodiru u namještaj i u ostale drvene predmete odozdo i najpažljivije nastoje da ne povrede vanjski sloj. S kakvom se brzinom vrši ovo razaranje najbolje dokazuje zabilježeni slučaj kad je za dvadeset i četini sata nestao sadržaj prilično velikog ormara. Brehm priča kako je neki Arapin, uvijen u svoj burnus, zaspao pored gnijezda termita, a sutradan se probudio potpuno gol. Koliko razmjere može imati ovo razaranje, pokazuje izvještaj iz godine 1814, po kome se jednog dana srušila prekrasna zgrada guvernera od Calcutte /Kalkute/. Pa i na Otoku sv.

Helene jedna se vrsta termita, donesena nekim transportom robe, bila toliko razmnožila da je veći dio grada bio poslije kraćeg vremena potpuno razoren. Ni plantaže nisu pošteđene od termita. Naročito se u novije vrijeme istočnoindijski

36

uzgajači kaučuka tuže na mnogobrojne termite, pa su raspisali i visoku nagradu onome tko pronađe sigurno sredstvo protiv tih štetočiinja. Koliko su god termiti nepodnošljivi i štetni zbog svojeg razornog djelovanja, ipak oni prirodnjacima pružaju zahvalan predmet za proučavanje.Prije svega, na njima se mogu promatrati zakoni društvenog života bolje nego na drugim životinjama. Zadružni život »bijelih mravi« sigurno je na najvišoj tački životinjskog društvenog života. Navika da stvaraju zajednice dala je termitima i ime »bijeli mravi«. U tom pogledu oni stoje blizu pravim mravima, inače nemaju s njima ništa zajedničko jer su im rodbinske veze isto tako daleke koliko su i između čovjeka i klokana. Termiti pripadaju najjednostavnijim oblicima kukaca; oni su u bližem srodstvu s ušiima, a mravi su razvijeniji i pripadaju istoj skupini kojoj i pčele i ose.

Među najzanimljivije životne pojave kod termita ubrajamo njihove građevine. Uopće, kod njih nailazimo i na najviše građevine što ih grade životinje. Neki krajevi dobivaju i naročit izgled od mnogobrojnih termitskih gnijezda (vidi sliku gore).

Njihova građevinska vještina velika je i raznolika, kako u izbora materijala i oblika, tako i u načinu gradnje i izboru mjesta. Jedni upotrebljavaju isključivo sitno sažvakano drvo i od toga prave neku vrstu kartona. Drugi uzimaju zemlju, koju probave u crijevima i natope s dosta pljuvačke. Kad se stvrdne, ova mješavina postaje poput cementa, i građevina dobiva izvanrednu tvrdoću. Neki termiti upotrebljavaju za gradnju smjesu đrveta i zemlje. U pogledu položaja gnijezda primijenjena su sva iskustva i sve mogućnosti. Postoje podzemna gnijezda, zatim gnijezda koja se uzdižu visoko uvis i gnijezda koja vise na visokim granama drveća. Najznačajnija su svakako ona u obliku hurnka, ne zbog svoje visine od sedam do osam metara, nego zbog svojih raznovrsnih oblika. Svaka vrsta ima svoj način gradnje, a i svaka, zajednica svoj ukus.

Među njima ima i pravih neznalica, koji ne znaju izgraditi ni najmanji zid, i ne ostaje im drugo nego da grade hodnike u zemlji ili u starom trulom drvetu. Otvorimo li jedan velik humak, ugledat čemo prostrane čiste d glatke šupljine, po kojima leže neke ispužvaste tvorevine. Te su šupljine naseljene mnogobrojnom termitskom »omladinom«. Ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da su te šupljine vrtovi kulturnih biljaka koje »obrađuju« termiti. Oni, kao i neki mravi, »uzgajaju« naročite vrste gljivica, koje su glavna hrana mladim ter-mitima. Podloga za rast gljivice je spužvasta tvorevina napravljena od dobro sažvakanog drveta.

37

PČELINJI KRVNIK STRŠLJEN

Promatrajući pčele, sjetio sam se lanjskog ljeta i jeseni kad su ti radišni kukci, neobično uzbuđeni, bili cilj napadaja njihovih grabežljivih rođaka — stršijenova. Žutosmeđa smrt zlokobno je zujala pred košnicama nemoćnih pčela. Rekao sam nemoćnih, jer na više od dvije stotine poginulih pčela platio je glavom tek jedan stršljen. Nijedna se pčela nije usudila samostalno napadati, štaviše ni braniti se. Samo u gusto zbijenim i povezanim redovima one su pokušavale odbijati njihove napadaje. Čovjeka ili ma koga drugoga pčela smjesta napada i bode čim dirne uljište. Međutim, pred stršljenom se ona osjeća nemoćna i bijedna.

Stršljen napada pčele na različite načine. Ako pred letom ima trave, stršljen

se u nju skloni, i prva pčela koja zapne o travu njegov je plijen. Ako je pred letom ploča, on sleti na nju, po'lako se primiče pčelama i dodirujući one najbliže uhvati zgodu kad se jedna odijeli i tada joj je kraj. On hvata pčele i u letu. A kad je gladan, iznenada naleti na grupicu pčela i uhvati prvu do koje dođe.

S ulovljenom pčelom odleti stršljen do grane obližnjeg stabla, i najviše za pet minuta pčela je zdrobljena. Jaikim čeljustima izgrize joj oči, odsiječe glavu, noge i zadak ;i napokon prsa. Nema pčele koja se može otrgnuti tom smrtonosnom zagrljaju. Kad tako svrši s jednom, vraća se po drugu, treću, petu, desetu i tako dalje.

Napadne li grupu od više pčela a one ga dohvate, on redovno strada. Borba traje ,i po sat, a za pčele je vrlo pogubna.

Klupko kojim ga obaviju neprestano se smanjuje, a na razbojištu ostaju otkinute glave, noge, krila, kljaste pčele, jer sve što štršljen zahvati svojim čeljustima, presiječe ili teško rani.

38

INVAZIJA SKAKAVACA

»Opasnost! Kod nas su se pojavili skakavci!« — javili su iz jednog sela kod Đevđelije. Poljoprivredni stručnjaci odmah su upozorili stanovništvo. Trebalo je poduzeti hitne mjere da se spriječi najezda, za koju se drži da je najveća od dosadašnjih. Odmah je organizirana borba koja se vodi svakog dana otprilike na površini od 20 000 hektara. Hiljade ljudi, naoružani zaprašivačima, vode borbu bez prekida i odmora. I kad se netko umori pod teretom zaprašivača, napravu prihvati drugi, odmoreniji. U Tikvešu, Pelagoniji, Ovčem polju i kumanovskom kraju, gdje su pojave najmasovnije, ljudi se bore i danju i noću uništavajući na milijarde skakavaca.

To je pravi rat. I nije nikakvo čudo što su neke općine u bitoljskom kotaru izvršile mobilizaciju stanovništva ugroženih sela za borbu protiv skakavaca i što gotovo u svim kotarima postoje štabovi koji rukovode borbom.

39

Pošli smo u selo Strugove, Suvodol, Kutretino, Zurče (i neka druga. Iz tih su mjesta javili da su velika jata marokanskih skakavaca za kratko vrijeme opustošila sve usjeve i voćke.

Kad smo ih posjetili, vidjeli smo neobičan prizor. Sat prije zeleni usjevi i plodne voćke ostale su bez lišća, rojevi cmih skakavaca opustošili su sve. Njive i voćke prestale su da žive. Oblak »marokanaca« krenuo je dalje. Za njima su silazili drugi i uništavali zalenilo pred sobom. Ali naišli su na ljude koji su poveli organiziranu borbu. Čim se neki val pojavi, odmah se poduzimaju mjere za njegovo uništenje.

Ljudi su pošli dalje. Organizirano su pretraživali planine, klisure i sva mjesta gdje postoji i najmanja sumnja da se kriju jata skakavaca.

Uistali srno rano, prije nego što je sunce ugrijalo. Zaprašivači su bili puni kemikalija. Čobanin koji je išao pred nama otkrio je leglo iskakavaca. Ono je nalikovalo velikom crnom padobranu koji se raširio na zemlji. A skakavci još u drugom stupnju razvoja izgledaju kao mravi. Zaprašivači su odmah stupili u akciju. Jaki mlazovi preparata »Agrosajd« pokrili su leglo. Kada smo sat kasnije svratili na isto mjesto, gazili smo po milijunima uništenih skakavaca. Ekipe su krenule dalje jer su seljaci gotovo svakog časa javljali da su otkrili nova legla. I tako se svakoga dana u Pelagoniji vodi velika bitka, u kojoj su dosad izlazili kao pobjednici ljudi.

Kada je 1956. godine jedan teretni vlak krenuo iz Skoplja u Titov Veles, nitko nije ni slutio da će kompozicija od 35 vagona biti zaustavljena na otvorenoj pruzi. U vardarskoj klisuri, između željezničkih stanica Zelenikovo-Pčinja, kotači lokomotive počeli su kliziti. Vlakovođa je odmah osjetio da nešto nije u redu. Pomislio je da su kotači ukočeni. Pokušao je zaustaviti vlak. I umjesto škripe kotača osjetio je klizanje. Zatim su se kotači počeli vući. Kada je osoblje vlaka sišlo s vagona, vidjelo je da je pruga pokrivena skakavcima. Oni su zaustavili vlak. Hladetinasta masa skakavaca uginulih na pragovima i tračnicama onemogućila je kretanje vlaka. Tek kada su stigle druge mašine i kada je organizirano čišćenje pruge, vlak je krenuo. U Titov Veles stigao je sa zakašnjenjem od dva sata.

Najezda god. 1956. bila je jedna od najvećih koja se uopće pamti. Ali zbog brze intervencije nije došlo do većeg uništavanja usjeva.

BOGOMOLJKA

40

Glavna su oznaka ovih životinja njihove prednje noge. Dok ostala dva para

nogu služe za koračanje, prvi se par preobrazio u strašno oruđe za hvatanje i ubojno oružje za ubijanje. To preobražavanje izvršeno je time što su se kukovi izdužili i nose snažna široka bedra snabdjevena jakim bodljikama. Uz njih se mogu priklopiti poput noža polumjesečaste goljenice.

Bogomoljka je nemilosrdna »zvijer«, i teško onom kukcu koji joj dođe na put! Kad vreba plijen, podigne prednji dio tijela i ispruži prvi par snažnih nogu, prilagođenih za hvatanje. Tako sklopljenih ruku, zapravo nogu, podsjeća na priliku koja se moli, zbog čega je i dobila ime bogomoljka. U tom položaju okreće glavu na sve strane i ništa ne može umaći njenoj napetoj pažnji. Otkrije li kakav plijen, makar i udaljen, ona mu se s najvećim oprezom počinje približavati. Njeno je držanje gotovo dostojanstveno kad se sprema da napadne koju veću životinju. Tada se podigne, ispruži svoje hvataljke da bi ih sa što većom snagom mogla spustiti na plijen. U većini slučajeva kukac poslije kratke borbe ugine; pobjednica ga pojede u klečećem položaju. Poslije završenog čišćenja, a da ni ne dovrši dotjerivanje, napada novu žrtvu. Da bi joj lov bio što uspješniji, bogomoljka ima, osim smionosti, još jednu naročitu osobinu. Doba njezina života je kraj ljeta i prvi dani jeseni. Tada ona živi u travi i niskom džbunju, odjevena u zelenilo kao trava, ali kako se okolina mijenja, i bogomoljka mijenja svoju boju, pa se u kasno ljeto javlja više zelenih, a u jesen više smeđih jedinki.

Kinezima služe bogomoljke za zabavu. Drže ih zatvorene u kavezu i promatraju ih kad se bore. U Južnoj Americi bogomoljke služe za zabavu djeci, onako kao kod nas kanarinci i bijeli miševi. Djeca obično vežu bogomoljke vrpcom i drže ih na glavi, gdje se one hrane šestoronožnim stanovnicima

41

»sretnog« vlasnika. Kod naroda u okolici Buenos Airesa dobila je bogomoljka i ime »come poije«, što u prijevodu znači »žderač ušiju«.

KOLIKO ŽIVIH BIČA IMA U LITRI JADRANSKE VODE

Naše su oči navikle gledati samo velike predmete, a preko sitnih obično

prelaze, kao da su nevažni. Međutim, sav orijaški život mora izgrađen je od one žive tvari koju stvaraju uglavnom sasvim neugledne jednostanične biljke i sitne životinje. Ovi, za prosto oko nevidljivi patuljci najveći su izvor hrane, koja podržava cijelo životinjske carstvo mora, dakle i sve ribe, tako da od množine ovih organizama, zavisi i cijela masa morskog života. Razumljivo je stoga da oceanografska nauka pridaje u posljednje vrijeme osobitu pažnju ovim organizmima te ispituje njihovu množinu i godišnji razvitak u pojedinim morima. Istraživanja koja su u Jadranu na tom području provedena pokazuju da množina ovih važnih biljaka koleba od vremena do vremena i od mjesta do mjesta. S obzirom na vremensko kolebanje, Jadran pokazuje dvije cvatnje, odnosno dvije žetve ovih isitnih biljaka: zimsku, koja se javlja od prosinca do veljače i proljetnu, u svibnju i lipnju. Što se odmičemo dalje od obale prema otvorenom moru, voda je siromašnija mikroskopskim algama. Brojeći ove jednostanične biljke, nalazimo da se njihov broj penje na preko pola milijuna jedinki u jednoj litri. Ljeti taj broj pada katkada ispod dvije tisuće.

Usporedimo li prilike u Jadranskom moru i u Atlantskom oceanu, nalazimo da je ovih važnih algi u Jadranu mnogo više nego u toplim vodama otvorenog Atlantika. U obalnim vodama sjevernih hladnih mora može se u jednoj litri vode nabrojiti i više milijuna mikroskopskih biljčica. Zbog toga je tamo mnogo brojniji i sav ostali živi svijet.

IZ MORA U SLATKU VODU — IZ SLATKE VODE NA KOPNO

Premda su suvremena živa bića osvojila mora, slatke vode kopna i uzduh,

sva ona ipak u najvećoj mjeri ovise o vodi. Tamo gdje u prirodi nema baš nikakve vlage, nema ni života. Tamo gdje te životvome tekućine ima malo, i živih je bića malo, a i ta su posebno prilagođena suši, npr. deva ili pustinjska trava. Ali većini živih bića na takvim su mjestima uvjeti života preteški.

Mnogo su povoljniji životni uvjeti na kopnu, gdje pada dovoljno kiše, a još su povoljniji u slatkoj vodi. Pa ipak vidimo da i tu mogu postojati samo takva živa bića koja su se prilagodila kopnenom životu ili životu u slatkoj vodi.

42

Slatkovodne životinje moraju se čak braniti od isuviška vode posebnim uređajima za izlučivanje vode. One su se tek morale prilagoditi ovoj okolini.

Jedina okolina kojoj se životinje s obzirom na pomanjkanje ili su višak vode nisu morale posebno prilagođavati jest slana voda, dakle more. Morske se životinje ne moraju brinuti ni kako da se opskrbe vodom, ni kako da se od nje brane. Zato je shvatljivo što se smatra da se upravo u moru, u toj najpovoljnijoj životnoj okolini, poradio život.

Samo su u moru mogla nastati takva najjednostavnija bića, kakva su morala biti ona koja su prva nastala iz nežive tvari. U moru su se našle prve količine soli i drugih tvari potrebnih za život, tu su se mogle zbivati sve one složene kemijske pretvorbe, koje su najprije dovele do stvaranja prve žive tvari, bjelančevine, koja je zatim mogla služiti novom životu kao hrana.

Iz prvih sitnih i najjednostavnijih životinjica, tako sićušnih da ih prostim okom ne bismo mogli ni vidjeti i tako jednostavnih da to jedva možemo zamisliti, nastale su kroz bezbrojne vjekove veće i složenije životinje, morski crvi, puževi, sipe i druge. More se silno napučilo. Zbog toga je bilo sve manje hrane, i mnoge su životinje potražile nova obitavališta. A to je bilo još neosvojeno prostranstvo — slatka voda. U more su utjecale široke rijeke u kojima još nije bilo životinja, ali je bilo u izobilju hrane jer su slatku vodu već prije osvojile biljke. Ali vode tih rijeka bile su slatke i zbog toga smrtonosne za morske životinje. Protiv te vode one su se morale oboružati. Trebalo je stvoriti uređaje za izlučivanje vode. To nije išlo odjednom, nego postepeno kroz mnogo tisuća ili čak milijima godina.

Prijelaz iz slane vode u slatku nije vjerojatno bio jako težak, i to iz dva razloga. Prvo, na ušću velikih rijeka miješa se slatka voda sa slanom. To je takozvana bočatna voda, i ona je, što dalje uz rijeku, sve manje slana. Tako su se životinje mogle malo-pomalo privikavati slatkoj vodi. Pa i danas nalazimo mnogo životinja koje žive u toj prijelaznoj, bočatnoj vodi. Drugo, u ono drevno doba, kad su davne morske životinje naseljavale morsku vodu, more je bilo manje slamo nego danas, i zato je taj prijelaz bio lakši, nego što bi danas bio.

Morske životinje osvojile su, dakle, slatku vodu — jezera, rijeke i potoke. I u njoj se, u toku neizmjernih vremenskih razdoblja, razvio bujan život. Tu su živjeli najrazličitiji crvi, raci, puževi, ribe i druge životinje. Kad je i ovdje nastupilo pomanjkanje hrane, preostao je još samo jedan neosvojeni prostor.— kopno. Ali osvojiti taj prostor značilo je stupiti u borbu za vodu, tj. stvoriti uređaje protiv .isušenja, ukratko — prilagoditi se kopnenom životu. To je bio pothvat mnogo teži nego prijelaz iz slane vode u slatku, i rijetke su bile životinje

43

koje su u tom uspjele. Sama nestašica hrane nije bila dovoljna da prisili životinje da prijeđu na

kopno. Ali je u stanovitom razdoblju Zemljine prošlosti, otprilike prije trista milijuna godina, nastupila smrtna opasnost za brojne slatkovodne životinje. Došlo je doba velikih suša. Velika jezera i močvare ostajale su ljeti bez vode, i sve je živo što nije moglo udisati zrak i sačuvati vodu u tijelu ugibalo. Preživjele su samo one životinje koje su mogle izdržati u takvim isušenim lokvama uđišući zrak i čuvajući tjelesnu vodu. Neke su s vremenom postale prave kopnene životinje.

Prijelaz na kopno uspio je uglavnom samo dvjema skupinama životinja:

nekim crvima i nekim ribama. Crvi, navikli na rovanje po mulju, razmjerno su se lako prilagodili sve većoj suši. Okružili su se čvrstim oklopom i zatim se, osvojivši kopno, preobrazili u kukce, pauke, grinje i druge člankovite životinje, koje su se silno rasprostranile na kopnu. Dok su crvi disali škrgama ili čitavom kožom, njihovi su potomci razvili organe za disanje u unutrašnjosti tijela. Kukci npr. imaju na stražnjem kraju tijela otvore koji vode u sustav cijevi, i te cijevi razvode zrak po cijelom tijelu.

Teže su se prilagodile kopnenom životu ribe. One su se morale zaštititi od isušenja i naći način kako da se kreću kopnom. Razmjerno velike životinje lako su se kretale u vođi s pomoću peraja, ali su na kopnu bile upravo tako

44

bespomoćne kao i današnje ribe kad ih izvučemo iz vode. Ipak, kroz duga vremenska razdoblja našlo se rješenje: njihove prsne peraje pretvorile su se u prednje noge, a trbušne peraje u stražnje noge. Uz pomoć takvih, još veoma nesavršenih noigu, one su mogle ostaviti svoju rođenu baru kad je ona presušila i potražiti novo obitavalište. Na takvim kraćim ili duljim putovanjima one su nalazile hranu: kukce koji su već prije njih naselili kopno. Stoga su one imale i razloga da se zadržavaju na kopnu.

Sluzava ih je koža štitila od velikog gubitka vlage, no s vremenom je njihova koža postala čvršća, i one su se pretvorile u životinje koje su mogle, poput mnogih današnjih žaba, živjeti kraj vode. Tek mnogo kasnije njihovi su se potomci potpuno odijelili od vode zaštitivši se čvrstom kožom pokrivenom ljuskama kao današnji gušteri i zmije. Prijelazom na kopno prestalo je i disanje pomoću škrga. One su s vremenom nestale, a sad već kopnene životinje disale su još samo plućima u unutrašnjosti tijela. I danas još ima riba koje dišu plućima.

No nisu se samo odrasle životinje morale zaštititi jakom kožom ili oklopom od gubitka vlage. Isto tako morala su se zaštititi i njihova jaja, koja su odlagali na kopnu. Jaja današnjih kukaca imaju debelu ljusku pa mogu preživjeti na suhim mjestima. Jaja riba koje su izašle na kopno nisu još imala takvu zaštitu, pa su se te životinje morale u dobra mriještenja vraćati u vodu, gdje su odlagale svoja jaja, kao što danas čine žalbe. Tek mnogo kasnije nastala su jaja današnjih guštera, zmija i ptica. I istom tada postali su potomci riba potpuno kopnene životinje.

Današnji gušteri i ptice s čvrstim jajima koja dobro čuvaju vodu i sa zametkom koji se razvija zaštićen čvrstom ljuskom dok sam ne bude dovoljno zaštićen od gubitka vode kao i njegovi roditelji daleki su i vrlo izmijenjeni potomci onih davnih rilba koje su izašle iz vode na kopno.

A kod sisavaca, pa i kod nas samih, zametak je do rođenja još zaštićenijii u tijelu matere, još sigurniji od isušenja.

»Najsavršenije« (tačno rečeno: najsloženije građene) životinje, sisavci i ptice, žive pretežno na kopnu. Ni u slatkoj vodi ni u moru nema tako »savršenih« životinja. Ali te usavršene kopnene životinje mogle su se samo zato razviti i mogu samo zato postojati jer su uspjele sačuvati u svom tijelu slanu vodu, taj rijetko potreban uvjet života.

NEOBIČNO PUTOVANJE

45

Čudna igra prirode! U tamnim listopadskim noćima, kad južni vjetar pokrene vodu Ohridskog jezera, u mulju i na dnu budi se zanimljiv život i nastaje spremanje za najduže riblje putovanje. Deseci hiljada jegulja polaze na tisuće milja daleko od mjesta gdje su odrasle. Njihovu ispraćaju prisustvuju ribari s mrežama i posebnim napravama za lov na jegulje. Za svog putovanja, koje traje mjesecima, moraju svladati velike prepreke i teškoće. Većina njih bit će ulovljena, ali neke će se ipak probiti i stići do cilja.

Čim se jezero zatalasa, ribari iz Struge, poredani jedan do drugog na mostovima Crnog Drima, čekaju ih s mrežama. Posebnim napravama ulove za jednu noć po nekoliko tisuća kilograma jegulja.

Jegulja, zmijolika tijela i tamnozelene kože, ukusna za jelo, ima zanimljiv način života. Čim nastupe zimski dani, jegulje koje još nisu sazrele za oplodnju skupe se i na dnu jezera »prespavaju« zimu. Za vrijeme zime hrane se rezervama masti iz svog (tijela. U proljeće se probude mršave i odmah počnu prikupljati nove rezerve. I tako se to neprestano ponavlja dok ne sazore za mriještenje.

One koje su sazrele odlaze prema plićacima, gdje se tjednima skupljaju u jata kao laste, ponekad čak i nekoliko stotina, čekajući pogodan trenutak za polazak onamo odalkle su došle kao mladunčad. One ženke koje će na putu niz Drim izgubiti svoje mužjake naći će na ulazu u more druge, koji će zamijeniti ulovljene. Na ušću Bojane putnici se skupljaju, i kad nastupi vrijeme, oblikuje se golema plova, duga nekoliko kilometara. Ona kreće pored obale Italije, zatim Sredozemnim morem i kroz Gibraltarski tjesnac u Atlantski ocean. Toj povorci na putu do Sargaškog mora pridružuju se nova jata, koja napuštaju rijeke u kojima su odrasle.

Kad poslije višemjesečnog putovanja stignu do Bermudskih i Bahamskih

otoka, na velikoj dubini (oko 1000 metara) — umjesto da se oslobode opasnosti

46

kojima su bile izložene na putovanju — za njih nastupa sudbonosan čas. Čim ženke izbace ikru, a mužjaci .sjeme, ugibaju i jedni i drugi, a da ne ugledaju svoj plod.

Samo nekoliko mjeseci nakon tog događaja njihovi će mladi krenuti istim putem kojim su došli roditelji. I njih će dočekati, kao i njihove roditelje, mnogi morski grabežljivci. Ribari će ih čekati tek dvadeset godina kasnije, kad ojačaju i krenu putem svojih predaka.

Uskoro će se na Drimu — jedinom putu kojim dolaze jegulje u Ohridsko jezero — pristupiti izgradnji velikih hidrocentrala. Iako su jegulje poznate kao majstori u svladavanju različitih zapreka (idu podzemnim vodama, penju se uz slapove, skaču, čak u cijevi vodovoda), pitanje je kako da se rijetkim stanovnicima Ohridskog jezera omogući da i dalje dolaze u te vode. Rješavanju tog pitanja pristupilo se s najvećom ozbiljnošću. U razgovoru s projektantima saznali smo da nacrti predviđaju poseban kanal za mlade jegulje koje dolaze u jezero. Na brani kod mjesta Globočica bit će podignut kanal dug 800 metara. Na svakih 10 metara nalazit će se po jedno odmaralište u obliku bazena. Kanal je projektiran na isti način kao i kod nekih jezera u Finskoj, gdje se radilo o sličnom slučaju.

RIBA KOJA GRADI GNIJEZDO

Oni koji su promatrali zarobljene koljuške kako grade gnijezda upoznali su

nas s načinom njihova rada. Za vrijeme mriještenja mužjak blista raskošnim bojama. Svojim držanjem pokazuje da je vrlo brz i okretan. Pošto se odluči gdje će graditi gnijezdo, nosi najprije korijenje i dijelove različitih vodenih biljaka, često duže nego što je on sam, a katkad s prilične udaljenosti i s mnogo truda. Materijal odabire brižljivo, slaže i još jednom dotjeruje sve dok mali umjetnik nije sasvim zadovoljan. Utvrđuje gnijezdo za podlogu pomoću pijeska i šljunka.

47

Dodavajući nove slojeve, trese perajama, izdiže glavu, savija tijelo nagore, a donjim dijelom prevlači preko građevine. Postepeno ispušta lijepak, kojega se djelovanje smjesta opaža na zalijepljenom materijalu. Pokretna peraja izaziva struju, kojom ispere otpatke i slične dijelove koje je ponovo pokušao pričvrstiti. Nakon toga još ga dugo gradi i ničim se drugim ne bavi. Nepovjerljivo promatra svakoga došljaka, vodenjaka ili kakvog vodenog kukca — pa i drugu koljiušku.

Kad je gnijezdo gotovo, mužjak silom natjera ženku da uđe u gnijezdo. Ponekad je bodljama i repnom perajom prisiljava da to učini. Ženka odlaže nekoliko jaja, na suprotnoj strani izdube rupu ii udalji se. Otada gnijezdo ima dva otvora, i voda struji preko jaja.

Tek tada počinje velika briga mužjaka koljuške. Svom silom nastoji da

sačuva i obrani jaja od mnogih napadača. Približi li se koja druga koljuška, bez obzira je li to mužjak ili ženka, bijesan je natjera u bijeg. Dok se god mladi ne izlegnu, on njuškom popravlja gnijezdo ako nastane na njemu kakav kvar. U gnijezdu ili ispred njega često treperi perajama izazivajući strujanje.

Kad jaja počnu dozrijevati, evo novih briga. Mladi su nezaštićeni. Mužjak neprestano pliva oko gnijezda. Svalku ribu koja se približava napadne svojim bodljikama. A kad mladi narastu i ojačaju, i kad hoće da napuste gnijezdo, on ih oprezno vraća. Tek kad postanu sposobni da se sami brane, stari se prestaje za njih brinuti.

LOV MORSKIH PASA SA SPLAVI KON-TIKI

Jednoga dana počeli smo igru s morskim psom. Pri vezali smo komad ribe i

vukli je po vodi. Umjesto da se okrene na leđa, morski pas bi isturio gubicu iz vode i zaplivao širom otvorenim ustima prema zalogaju. Mi bismo tada povukli konop upravo u trenutku kad bi on htio zaklopiti čeljusti. Prevareni pais zaplovio

48

bi uz neopisivo glup izražaj za mekom, koja bi mu svakiput izmakla kad god bi je htio progutati. Igra se .svršavala tako da je morski pas doplivao sasvim do greda i skočio uvis kao pravo pseto kad moli zalogaj, činilo nam se kao da hranimo životinju koja zijeva u zoološkom vrtu.

Iako smo na morske pse malo-pomalo počeli gledati drugim očuha, ipak

smo još uvijek poštivali šest redova njihovih zuba, oštrih kao britva, koji leže kao u zasjedi u strašnim vilicama.

Miris draži prožđrljivost morskih pasa više nego pogled. Da bismo to iskušali, sjeli bismo na rub s nogama u vodi. Psi bi nam se približili na pola metra, a onda bi nam mimo okrenuli repove. No kad bismo i najmanje zakrvarili vodu, npr. pri čišćenju riba, sve bi oko nas oživjelo od njihovih peraja. Kad bismo bacili u more crijeva morskih pasa, kao pobjesnjeli jurili ibi zaslijepljeni pohlepom. Divlje bi proždirali jetra svoje vlastite mladunčadi. No ako bismo tada spustili u more nogu, pojurili bi na nju kao strijela i žarili zube čak u gredu na onom mjestu gdje je tren prije bila noiga.

Kad se vrijeme proljepšalo, učinilo nam se kao da su sve velike ribe ako nas sasvim pobjesnjele. Oko splavi skupilo se veoma mnogo morskih pasa, tuna, pliskavica i nekoliko iscrpendih trupova. Komešali su se oko greda i u grebenima valova sasvim blizu splavi. Razvila se borba na život i smrt. Hrptovi golemih riba kružili su površinom mora i jurili kao strijele. Lovili su jedna

49

drugu, a more oko splavi svakog bi se časa zarumenilo od guste krvi. Najčešće bi se borile tune i pliskavice. Goleme plove pliskavica jurile s.u brže i uzbudljivije nego obično, a tune bi ih napadale. Ponekad bi izletjela pokoja riba teška 80 do 100 kg visoko u zrak držeći u gubici krvavu glavu pliskavice. Nekoliko je pliskavica pobjeglo i jurilo ispred tuna koje su ih gonile, no plova se ipak nije raz- bjegla, iako je svakog trena dolazilo do komešanja, a mnoge riibe u njoj imale su na zatiljku teške rane od ugriza. Ovdje-ondje pojavili bi se morski psi, kao da su poludjeli od bijesa. Vidjeli smo kako napadaju tune i kako ih proždiru, jer je morski pas nadmoćniji neprijatelj. S tunom koju smo ulovili dan prije odlučismo loviti ribe.

Prva žrtva bijaše morski pas od tri metra. Ulovili smo ga na udicu i digli na palubu. Čim smo mu izvukli udicu, progutao ju je drugi pas od četiri metra, pa smo i njega digli na splav. Kad smo i tu udicu izvukli, ulovili smo opet psa od četiri metra s kojim smo imali dosta muke. Već smo ga izvukli preko grede, kad odjednom pukoše sve četiri čelične žice i pas se izgubio u dubini. Novom udicom izvukli smo sedam morskih pasa. Postalo je opasno loviti s klizavih greda na krmi jer su tri morska psa počela odjednom bacakati glavu i gristi, iako smo mislili da su već odavno uginuli. Odvukli smo ih i bacili na gomilu na palubi, a odmah zatim ulovili smo golemu tunu, koja nas je stajala više muke nego svi dosad ulovljeni psi. Bijaše tako debela i teška da je nitko od nas nije mogao podići.

Morem su još uvijek jurile peraje bijesnih riba. Kad smo te večeri legli, neprestano su nam pred očima bile razjapljene čeljusti morskih pasa i krv, a nosnice su nam bile pune mirisa njihova mesa. Morske smo pse doduše mogli jesti, no trebalo je odstraniti iz njih amonijak. Trebalo je držati meso bar 24 sata u morskoj vodi.

SUSRET SA NAJVEČOM RIBOM—KITOPSINOM

Bilo je to 24. svibnja kad su nas dokoni valovi nosili prema zapadu. Iznenada začuh ratni kli'ktaj Knuta, koji je sjedio na krmi. Kriknuo 'je »pas!« tako da mu se glas slomio. Ugledao je pred sobom najveće, najužasnije lice, koje je ikad itko od nas u svom životu vidio: glavu prave morske nemani. Glava je bila široka i plosnata kao u žabe, s dva mala oka sasvim sa strane i ustima širokim oko metar i po. Iza glave pružalo se golemo tijelo, koje se svršavalo tankim repom i oštrom uspravnom perajom, što je bio dokaz da ta neman ne priipada ni jednoj vrsti kitova. Neman je mirno i lijeno plovila za nama. Kraj širokih usta plovila je u lepezastom poretku čitava plova zebrastoprugastih

50

ribica fanfana, a na njezinu golemu tijelu čvrsto se uhvatila velika ustavica i drugi nametnici. Čitava je ta skupina životinja plovila zajedno s nemani, te se doimala kao neobična zoološka zbirka.

Mi smo kao meku za morske pse vukli na najvećoj našoj udici pliskavicu od

10 kilograma. Neman je doplovila do pliskavice. Pred njenim ustima izgledala je poput oskudnog zalogaja. Pliskavicu smo privukli bliže, i neman je polagano doplivala za njom sve do boka splavi. Nije zinula ni kad joj je pliskavica udarila u gubicu, kao da joj se nije isplatilo otvoriti ta čitava vrata za tako neznatan zalogaj. Kad je gorostas doplovio sasvim do splavi, mogli smo ga proučiti iz najveće blizine. Činilo se da smo svi šenuli pameću jer smo glupo hihotali i kliktali od prevelikog uzbuđenja gledajući fantastičnu sliku. Ni Walt Disney [Volt Dizni], uza svu svoju maštu, ne bi mogao izmisliti tako užasne nemani kao što je bila ova, sa svojim strašnim čeljustima, a koja je tako iznenada došla do naše splavi.

To je bila golema kitopsina, najveći morski pas i najveća riba koju do danas poznajemo. Kitopsina je duga do 15 metara, a teška 15 000 kilograma. Najveći primjerci mogu narasti i do 20 metara, a jedno mladunče, ubijeno harpunom, imalo je jetru tešku 300 kg i zbirku od 3000 zutba u svojoj čeljusti.

Neman je bila tako velika da joj je glava bila na jednoj strani splavi, a čitav trup još na drugoj kad je kružila oko nas. Gledajući njeno lice ravno sprijeda, činilo nam se tako nevjerojatno čudnovato, bezizražajno, mimo i glupo, da se nismo mogli suzdržati, a da ne prasnemo u smijeh,' iako smo znali da u njezinu repu ima toliko snage da bi jednim jedinim udarcem mogla smrviti sve grede i užeta ispod splavi kad bi nas samo napala. Ustrajno je i neprekidno kružila ispod splavi u sve užim krugovima. Sto smo drugo mogli uraditi, nego čekati što

51

će se dogoditi. Kad bi se pomolila s druge strane, polako bi prošla ispod kormila, podigla ga iz vode, dok bi joj teško veslo klizilo po leđima.

Postavili smo se oko ruba splatvi s harpunima u ruci, spremni da udarimo, no to nam se oružje činilo kao sitna čačkalica prema golemoj životinji is kojom smo se htjeli ogledati. Nitko od nas nije nikad ništa slično doživio, niti je mogao slutiti da će ikad doživjeti.

Kitopsina je kružila oko nas zapravo jedva jedan sat, ali nama se činilo da je protekao čitav dan. Erik, koji je stajao na uglu splavi s tri metra dugim harpunom, nije više mogao izdržati. Kad je kitopsina polako doplovila do njega i naišla sa svojom širokom glavom tačno ispod njegova ugla splavi, Erik hitnu harpun svom svojom divovskom snagom u njezinu glavu. Tek sekundu-dvije kasnije shvatila je neman što se zapravo dogodilo. No tada se u tren oko dobroćudna »budala« pretvorila u brdo čeličnih mišića. Začuli smo oštro žviždanje kad je konop harpuna poletio preko splavi i ugledali slap vode kad se gorostas kitopsina okrenula naglavce i zaronila. Ona trojica koja su stajala najbliže popadala su kao snoplje, a dvojicu od njih ošinulo je i ožeglo uže kad je poletjelo. Debeli konop, dovoljno čvrst da bi mogao zadržati brodicu, zapeo je na rubu splavi, no odmah je pukao kao konac. Prestrašena plova pratilica fanfana jurila je kroz vodu nastojeći da.se održi uz svog gospodara i vođu. Dugo smo sa zebnjom čekali hoće li se neman vratiti kao .pobješnjela podmornica, ali kitopsinu više niismo nikad vidjeli.

ŽIVOTINJE I NJIHOVA OKOLINA

Istraživači biolozi pronašli su dosad na tisuće primjera prilagođenosti. Oni ikoji dobro gledaju naći će ih na svakom koraku: na livadi, u šumi, u bari, u potoku, u mutnoj rijeci, bistrom jezeru, azumom moru, u vreloj pustinji i ledenoj krajini polarnih krajeva, kao i u neprohodnoj prašuma tropskih zemalja. Životinje koje žive u pustinji imaju boju pustinjskog pijeska, npr. gazela, a one koje su okružene zelenilom zelene su kao gatalinka, skakavci i kameleon. U vodi, a naročito u moru ima osobito mnogo pojava prilagođenosti.

Meduze, koje plivaju na površini vode, prozirne su pa se uopće teško zamjećuju. Ribe gornjih slojeva imaj/u srebmaste blještave ljuske, a trbušnu stranu bijelu, dok su odozgo po boji nalik na modrozelenu površinu mora. Kad ih njihov neprijatelj (ili žrtva, ako se radi o grabljivcima) gleda odozdo, izgledaju bijele kao i površina vode, jer :se svjetlo koje dolazi s površine odražava od sjajnih ljiusaka i čini ribu tako reći prozirnom. Kad ne bi bilo tog odraza svjetla, ribe bi se, gledane odozdo odražavale kao tamne mrlje na

52

svijetlom nebu. I sa strane gledana riba izgleda prozirna jer njezin srebrni botk odražava svjetlo poput zrcala.

Dugotrajnim istraživanjima i mnogobrojnim pokusima utvrđeno je da boja

kože i kod riba dolazi od raznobojnih zrnaca, tzv. pigmenata (bojila). Ribe mogu mijenjati boju tijela i prilagođivati se boji dna nad kojim se nalaze. To naročito čime one koje se zadržavaju pri dnu. Kako to one vrše utvrđeno je ovim pokusom.

Jednu ribu plosnaticu, koja stalno leži na dnu, pa su joj čafk i oba oka na istoj strani tijela, stavili su na svijetlu podlogu. Ona se bojoim tijela brzo prilagodila podlozi i na njoj se teško primjećivala. Zatim su tu istu ribu metnuli na tamnu podlogu, i ona je pctamnjela. Napokon je riba bila pričvršćena tako da su joj oči bile najprije na svijetloj, a zatim na tamnoj podlozi. U prvom slučaju ona je bila bijele boje, a u drugom tamna, premda je tijelo bilo na podlozi obratne boje i zato vrlo vidljivo. Na taj je način utvrđeno da podražaje za promjenu boja živčevlje prima preko očiju. Kad je riba na svijetlom dnu, onda se bojiilne stanice (kromatofori) stegnu, pa se između njih vidi bezbojna koža. Obrnuto, kad je ona na tamnoj podlozi, bojilne se stanice rašire po koži, i ona je tada različito obojena. Ako ribu oslijepimo, ona se više ne mode prilagođivati bojom tijela svojoj okolini.

Ovdje smo naveli samo jedan slučaj prilagođivanja, i to prilagođivanje u boji. Međutim, životinje koje nastavaju vodu moraju se prilagoditi još mnogim drugim životnim činiocima, jer se inače ne bi mogle održati na životu. Navest ćemo još koji primjer.

Kad bismo potočnu pastrvu prenijeli iz nekog našeg gorskog potoka u toplu

53

barsku vodu, ona bi tu uginula za nekoliko minuta. Ova je riba prilagođena niskoj temperaturi planinskih potoka i ne podnosi toplu vodu. Zato je nikad ne nalazimo u srednjem ili donjem toku Save, iako je ima u njezinom planinskom toku, kao i u njezinim pritocima. Dok se jaja pastrve najpovoljnije razvijaju kod temperature 1—4°C, jajima šarana najbolje odgovara 14—20°C, a za jaja kokosi najpovoljnija je temperatura 38—39°C. Temperatura, -vlažnost uzduha, svjetlost, količina kisika i drugih plinova i soli koje su otopljene u vodi, struje, sastav dna i mnogi drugi činioci djeluju na sva živa bića i sile ih na to da se prilagođuju uvjetima života. To vrijedi za sve organizme koji žive u vodi, lete zrakom ili su na kopnu, odnosno pcd zemljom.

Opće je pravilo da su životinje koje žive na otvorenim mjestima s gornje strane uvijek tamnijih boja nego na trbuhu. Trbušna strana prelazi čak i u bijelu. To je zbog toga što je gornja strana životinje uvijek bolje osvijetljena, a donja u sjeni. Kad bi leđa i trbuh kune, lisice, zeca i drugih životinja bili jednake boje, onda bi i trbuh izgledao tamniji, i životinja bi se reljefno isticala od svoje pozadine. Ovako od tamne osvijetljene do svijetle boje u sjeni ima postepeni prijelaz sve do boje tla. Prema tome vidimo da su životinje građom svoga tijela prilagođene okolini u kojoj žiive.

ELEKTRIČNE RIBE

Jedinstvenu »spravu« za lov, a ujedno i za obranu imaju tzv. električne ribe. One proizvode električnu struju. Ima ih više vrsta. Najjaču struju stvara električna jegulja, koja živi u Južnoj Americi. Može izrasti do dva metra, a teška je do dvadeset kilograma. Električna struja stvara se kod nje u organima koji se pružaju s gornje i donje strane zadnjeg dijela tijela.

Kad nastane noć, oma ide u lov, i hvata sve što može progutati. Talasastim vijuganjem tijela kreće se u vodi vrlo teško. Ako opazi plijen, daje se za njim u potjeru, i kad mu se dovoljno približi, pušta svoju električnu struju. Plijen, ma koliko velik bio, odjednom se umrtvi. Pa i više od toga. I druge se ribe i životinje koje su bile u blizini umrtve. Sve leži pred jeguljom onesviješteno, a ona bira za jelo što joj se sviđa.

Od električnog udarca manje životinje uginu kao gromom pogođene, a veće se onesvijeste. Velika jegulja može električnim udarcem onesvijestiti čak i čovjeka.

54

Danas poznajemo preko dvadeset različitih vrsta električnih riba. Neke od

njih žive u slatkoj vodi, a neke su morske životinje. U Sredozemnom pa i u našem Jadranskom moru može stvoriti jaku električnu struju raža, a ii torpedo. Električni ongani nalaze se kod torpeda ma prednjem dijelu tijela, između glave i škrga. Snaga njegove struje znatno je slabija od struje električne jegulje, ali još uvijek dosta jaka da torpedo bez muke umrtvi plijen. Ako riba ispušta struju više puta za redom, udarci joj postaju sve slabiji.

Danas još uvijek ne znamo kako to da te životinje i same ne stradaju od tako jake struje, koja može čak i čovjeka onesvijestiti. Pokusima je utvrđeno da struja prolazi kroz tijelo električnih riba, a ipak im ništa ne naudi. Električnim ribama ne škodi ni elektricitet iz električne mreže, dok čovjek i druge životinje od toga lako naistradaju. Što električne ribe zaštićuje od električnog udarca, danas je još zagonetka.

RIBA — STRIJELAC

Riba strijelac živi uz obale otoka Jave. Duga je oko petnaest centimetara.

Javanci je drže kao ukrasnu ribu po akvarijima. Na slobodi te ribe obično plivaju uz obalu, naročito tamo gdje ima mnogo džbunj'a i zelenila. Pri plivanju budno motre neće li spaziti muhu ili kukca na lišću biljaka. Čim ih koja od njih primijeti na pogodnoj udaljenosti, zauzme naročiti položaj u vodi, dobro nanišani i u trenutku pljucne mlaz vode u pravcu žrtve. Iznenađena i nakvašena muha pada u vodu, spretni strijelac gramzljiivo je proguta da zatim opet »uzme na nišan« drugu žrtvu. Kao i kameleon, i riba strijelac je »sigurne ruke«, pa rijetko promaši. Ona, naravno, lovi i različite sitne životinje u vodi, ali naročito

55

volji »strijeljati« izvan vode. Tko umije, njemu dvije!...

Javanci poznaju tog neobičnog strijelca pa se često s njime zabavljaju

uživajući u njegovoj vještini. Načine malo jezerce s morskom vodom, u sredini zabodu drvo s umjetnim granama i vodu nasele ribama strijelcima. Na granu stave ulovljenog kukca. Riba ga odmah primijeti, namjesti se, nanišani, pljucne mlaz vode, i kukac padne u vodu, lovcu u usta, a na radost promatrača. Ako se muha pričvrsti za granu tako da ne može pasti u vodu, onda je prizor još zanimljiviji. Jedan se strijelac, kao i obično, namjesti, nanišani i pljucne, ali — kukac ne pada. Tada ga primijete i druge ribe, pa ii one počnu strijeljati. Sve se izredaju da pokažu svoji vještinu, što naravno, izaziva među gledaocima veseloet.

OD RIBLJE PERAJE DO LJUDSKE RUKE

Bilo je 22. prosinca 1938. Nedaleko od južnoafričke obale i grada East Londona [Ist Landn] ribari su izvukli mrežu, u kojoj se bacakala 1,5 metra duga riba krasne kovnomodre boje. Nitko on njih nije dotad vidio takve riibe. Pa i kapetan broda bio je iznenađen čudnom lovinom. Vozeći prema East Londonu, došao je na misao da bi ta riba mogla imati i naučnu vrijednost, pa ju je po dolasku u grad pokazao kustosu muzeja — Miss Latimer. Ona je odmah zaključila da se radi o naročitoj ribi, premda se zbog velike vrućine riba već počela raspadati. Po nalogu Miss Latimer [Letime] preparator muzeja skinuo je kožu s perajama, a utrobu, meso i većinu kostiju je bacio. Kad je kasnije prof. Smith proučio kožu i sačuvane kosti glave, ustanovio je da se radi o jednom od najvažnijih otkrića u biologiji.

56

Prof. Smith je ustanovio da je uhvaćena riiba predstavnik skupine rilba za

koje se smatralo da su sasvim izumrle već prije sto milijuna godina. Od njiih su bili poznati samo fosilni ostaci. Te su ribe nazvane resoperkama, jer im se peraje svršavaju resama. No kod resoperki je najzanimljivije to što se u njihovim perajama nalaze kosti, i to jednako raspoređene kao kod kopnenih kralješnjaka — vodozemaca, gmazova, ptica i sisavaca. Peraje tih riba imaju jednu kost nadlaktice, dvije kosti podlaktice (lakatnu i pal- čanu kost), niz zapešćajnih i pešćajnih kostiju, baš kao gušterica, kolkoš, mačka, pas ili čimpanza. (Vidi sliku na str. 65.)

Tamo negdje prije 390 milijuna godina, kad je na Zemlji zavladala veliika suša, presahla su mnoga jezera i presušile brojne rijeke. Od tadašnjih slatkovodnih riba održale su se na životu one koje su se uspjele prilagoditi novim prilikama, koje su mogle prijeći iz zamućene i pokvarene vode u svježijiu. Resoperke su se prilagodile novim uvjetima života tako da su im se u perajama razvile kosti. Tako su peraje otvrdnule i očvrsle, i nj'iima su se one mogle kretati po suhoj zemlji. Od mekih peraja vodenih životinja prvi put su se na Zemlji razvili pokretljivi udovi za gmizanje po tlu.

To je bio. prvi korak kralješnjaka na kopno. Kroz milijune godina razvili su se od pravih vodenih životinja — riba — prvi vodozemci. To su bili pravodozemci, od kojih imamo samo fosilne ostatke. Oni su morali cijeli život provesti u vodi. Odrasli pravodozemci izlazili su na kopno i na njemu tražili i nalazili hranu. Samo su jaja odlagali u vodu jer su im mladi disali škrgama. Tako to i danas čine žabe i drugi vodozemci. Od pravodozemaca razvili su se gmazovi, kojii su se legli na kopnu i odmah od rođenja disali plućima. Da se to tako zbilo, dokazuje upravo građa udova kod vodozemaca i gmazova. Baš kao što resoperke imaju u parnim perajama po jednu kost u nadlaktici i dvije u podlaktici, isto to imaju i vodozemci, a i gmazovi.

Od gmazova su se kroz milijune godina razvile ptice, a i sisavci. Zato svi

57

oni imaju isti raspored kostiju u udovima. U prvi čas svakome mora biti čudno kad vidi da su ruka čovjeka, noga psa, peraja tuljana, krilo šišmiša, noga kornjače i žabe građeni od istih kostiju, koje su prema životnim prilikama skraćene, proširene ili produžene. (Vidi sliku na str. 66.) Tu zagonetnu sličnost objasnili su biolozi. Oni su otkrili da udovi svih kralješnjaka vode svoje podrijetlo od peraji resoperki.

Prema tome i l j u d s k a r u k a , koja je izgradila goleme brodove, milijunske gradove, veličanstvene mostove i najljepša djela slikarske i kiparske umjetnosti, v o d i s v o j e p o d r i j e t l o o d p e r a j i r e s o p e r k i . Put od riblje peraje do ljudske ruke bio je krivudav, krvav i težak. U borbi protiv pustinjske žege i polarne hladnoće, u stalnoj opasnosti od oštrih zuba i kandži grabežljivaca ugibale su milijarde živih bića. U borbi za opstanak održali su se samo oni koji su se uspjeli prilagoditi okolini, oni koji su velikom plodnošću nadoknadili gubitke ili su se okretnošću i snagom odrvali neprijateljima.

Evo, zbog čega je nalaz prve žive resoperke — latimerije — bio od goleme važnosti za nauku. Poslije toga uhvaćeno je još nekoliko primjeraka tog dragocjenog svjedoka davne prošlosti.

Peraja tuljana,krilo šišmiša,prednja noga psa i ruka čovjeka.Vidi se isti raspored kostiju:lopatica,ramena kost,palčana i lakatna,zapešćajne,pešćajne kosti i članci prstiju.

ŽIVOT U MORSKIM DUBINAMA

U morskim dubinama nema svjetla, a ipak mnoge životinje koje tu žive u tami imaju oči. S pravom bismo se mogli zapitati: »Kako to da mnoge od tih dubokomorskih životinja imaju oči kad žive u tami? Čemu im služe te oči kad

58

ih ionako ne mogu upotrijebiti za gledanje?« U prirodi se zaista nikada ne troši suvišna energija za izgradnju organa koji se ne bi mogli upotrijebiti! Tako mnoge dubokomorske životinje imaju osobite organe, na različitim dijelovima tijela, koji svijetle u tami. Ta je svjetlost doduše slaba, ali odražava različite boje i služi životinjama za snalaženje u tami. Prema novijim istraživanjima, žlijezde organa za svijetljenje izlučuju ispod prozirne sluzokože neku tvar koja u dodiru s kisikom svijetli. Kako se u krvi kod procesa disanja nalazi kisik, to ti organi svijetle trajno, tj. tako dugo dok životinja živi.

Prema njihovu položaju mogli bismo ove organe podijeliti u tri skupine. Jedni su u blizini očiju i bacaju svjetlo u smjeru gledanja, poput reflektora. Drugi su porazmješteni u većem ild manjem broju postrance duž čitava tijela, a svaka životinjska vrsta ima posebnu boju i razmještaj, što životinjama služi za raspoznavanje vrste pri parenju. Napokon, treća skupina tih svjetlosnih organa jesu dosta velike svjetlosne kugle, koje se nalaze pričvršćene na vrhu produljene pokretne prve žbice leđne peraje. Taj mekani dio leđne peraje slobodan je i vrlo gibljiv, te ga riba lako ispruži daleko naprijed ispred svoga tijela i tako osvjetljuje tamni prostor, te lakše pronalazi plijen. Jao žrtvi koja naleti u taj osvijetljeni prostor: brzo nestaje u nezasitnom ždrijelu.

Neke dubokomorske sipe zaštićuju se od neprijateljskog progona proizvođenjem »umjetne magle«. No ta umjetna magla nije ona poznata tamna tekućina, kojiu ispuštaju naše sipe što žive blizu morske površine, već je to neka blijeda svjetlosna tekućina, koja u tamnim morskim dubinama svijetli upravo tajanstveno. Progonitelj prema kojemu je sipa izbacila takvu tekućinu ne može se u prvi čas snaći, pa sipa, zaštićena tom svijetlom maglom, nestane u tamnoj vodi.

Boje koje odražavaju ti svijetleći organi obično su blijede i to: žute, modre, ljubičaste ili crvene, ali vrlo rijetko zelenkastoplave.

Utvrđeno je da svijetli samo 18—20% dubokomorskih životinja; ostale ne svijetle uopće. Dakle, otprilike samo ¹/3 dubokomorskih životinja ima svjetlosne organe. Opaženo je također da svijetle uglavnom one vrste koje žive osamljeno. Naprotiv zadružne vrste koje se okupljaju u veća jata ne svijetle nikada. Pa ipak, kad bi nam bilo moguće zagledati se ,u te tajanstvene, hladne i mračne dubine, gdje pod silnim tlakom vlada potpuna tišina, ostali bismo zapanjeni od prekrasnih pojava kojima obiluju ti prostori. Svagdje samo voda bez granica, i dok možda gore na površini sja najžarče sunce i zablješćuje oči svojim sjajem, ovdje u dubini vlada vječni mrak i studen. Tek tu i tamo pojavi se pokoje blijedo čarobno svjetlo, i začas tiho prođe povorka čudnih prikaza, osvijetljenih

59

tajanstvenim svjetlom neobično šarenih boja, nalik na noćne sablasti koje odmiču dostojanstveno i opet nestaju u vječnom mraku...

Iako morske dubine nisu puste i bez života, ipak je u njima mnogo manje životinjskih vrsta nego u osvijetljenim slojevima blizu površine. Čini se da je najbujniji život u dubinama između 150 i 200 m, ali je i u većim duibinama nađeno mnogo vrsta kojih uopće nema u višim slojevima. Utvrđeno je da život postoji u dubinama od 4000—4500 m, dapače ima organizama i u dubinama preko 4500 m, ali te dubine možemo smatrati vrlo rijetko napučenima. Život, dakle, postoji u svim dubinama, ali su veće dubine postepeno sve siromašnije živim bićima.

U nekim morskim dubinama nalazimo u prvom redu različite vrste riba, ali ima tu i različitih glavomožaca (sipa), pa rakova, morskih zvijezda i ježinaca, školjaka, puževa, spužava, pa i jednostaničnih praživotinja kredmjaka. Sve su te vrste značajnog oblika i izgleda jer im je tijelo prilagođeno na takve životne uvjete koji vladaju u dubinama. Tu ima kremenih spužava kojima je tijelo prozirno poput stakla, a skeletni dijelovi isprepleteni su im vrlo nježnim kremenim iglicama. Iz našeg su Jadrana poznate dubokomorske krememe spužve, koje nalikuju na blijede osušene grančice. U najvećim dubinama Jadrana živi prekrasna morska zvijezda. Njeno nježno tijelo, posuto finim bodljikama, osvjetljuje morsko dno blijedim tajanstvenim svjetlom.

Dok neke dubokomorske životinje žive na samome dnu, druge slobodno plivaju mračnim dubinama. Ne svijetle samo ribe, već i neke vrste raka, zvijezde i sipe. Jedna od najljepših dubokomorskih sipa, koja osobito lijepo svijetli, tzv. čarobna svjetiljka, ima na svojem tijelu 22 svjetlosna organa, koji odražavaju bijelo, žuto, svijetloplavo, tamnomodro i crveno svjetlo. Ta je sipa sigurno jedna od najzanimljivih morskih životinja.

GUŠTERICA

Uhvatio sam u šumi kraj jednog polja guštericu i donio je kući. Živjela je u

velikoj širokoj posudi, u koju sam nasuo pijeska i šljunka. Svakog sam dana mijenjao u posudi busen i vodu i puštao u nju muhe, druge kukce, ličinke, gliste, puževe.

Gušterica ih je lakomo jela. Hvatala ih širokim ustima. Naročito su joj se sviđali leptiri-kupusari. Brzo je okretala prema njima glavicu, otvarala usta, plazila svoj račvasti jezičak i zatim skakala na tu poslasticu kao pas.

60

Jednog jutra nađoh na pijesku među kamenčićima desetak izduženih bijelih

jaja s tankom mekanom ljuskom. Gušterica je izabrala za (njih mjesto koje je grijalo sunce. Mjesec dana kasnije jaja su prsla, i iz njih su izišle sićušne male gušterice veoma slične svojoj majci. Sad mala porodica izlazi na šljunak i sunča se.

BJELOUŠKA

Tko se bjelouške ne boji, smatrat će je umiljatim i privlačnim stvorenjem. Ona je najpokretnija i najživahnija među svojim srodnicima. Istina, na suncu satima rado leži nepokretna, ali i krstari mnogo više nego podmukle lukave i trome otrovnice, koje se noću kreću u što je moguće manjem krugu. Na obalama mirnih voda, obraslim vodenim biljem, lako možemo uočiti njezinu živahnost. S ruba obale gdje se sunča, spušta se u. vodu. Obično pliva na površini tako da joj samo glava viri, a pokatkad zaroni dublje ispuštajući zračne mjehuriće i palucajući jezikom po čvrstim predmetima. Kad se uplaši, redovno zapliva u dubinu da izbjegne opasnost. Zatim ili izroni ili ostaje na dnu, ponekad i duže vrijeme.

Opazi li bjelouška žabu, ova joj rijetko izmakne. Prirodoslovac Lenz [Lenc] je ovako opisao jedan doživljaj:

»Kada žaba na vrijeme primijeti namjere zmije koja joj se približuje, i po prirodi i po sjećanju na sretno prebrođenu sličnu opasnost uspravlja se na noge, i to više što se smanjuje razmak od neprijatelja. Strah kao da joj pomuti pamet, skače rijetko, a i to samo na mahove. Zuri običnim korakom ne bi li izbjegla

61

opasnost, iako bi se skokom mogla spasiti. Ponekad čujemo krik uplašene žabe, koji ne podsjeća na njezin uobičajeni glas. Onaj tko ne zna o čemu se radi pomislio bi da potječe od svakog drugog prije nego od žabe. To je nalik cviljenju, otegnutom blejanju ovce, koje pobuđuje sažaljenje i razdire uši.«

Takvo proganjanje, za vrijeme kojeg je zmija slijepa za sve drugo, rijetko

traje dugo. Plijen je začas uhvaćen i započinje gutanje. Način na -koji bjelouška guta plijen je odvratan, jer ona ne ubije svoju žrtvu, nego je, tako reći, živu zakopa u želudac. Obično je pokušava uhvatiti za glavu, ali ako joj to ne uspije, hvata je za obje zadnje noge i polako vuče u ždrijelo. Žaba se snažno koprca i krekeće dok može da otvara usta. Rijetko kada uspije da se oslobodi neumoljivog neprijatelja. Za vrijeme velike gladi bjelouška uhvati više žaba jednu za drugom. A kad nema hrane, može mjesecima gladovati.

RIĐOVKA

Postoji mišljenje da riđovka u ljutini skoči na onoga tko je napadne i goni ga

dosta daleko. Tako nešto niti sam ja, niti su moji lovci zmija vidjeli, niti mi je i jedan čovjek koji pozna tu zmiju o tome pričao. Cesto sam se ne samo u sobi nego i u polju trudio da je nadražim ne bi li skočila, ali je sve bilo uzalud. Me-đutim, ako leži na zemlji potpuno mirna, a mi je iznenada nadražimo, ipak nam pruži jedno zadovoljstvo. Riđovka se tada skupi u obliku tornja s glavom ina vrhu ili ostaje savijena u obliku tanjura. Svi su njezini mišići u neprekidnom pokretu, a stalnim trzanjem usta pokazuje zube koji blistaju kao munja pred oluju.

Skrivena u travi i džbunju, riđovka se često sama odaje. Umjesto da ostane

62

mirna, ona počne jako siktati, podigne se prema prolazniku i ujede ga, a da je on gotovo i ne primijeti prije ugriza. Katkad pobjegne odmah poslije prvog ili drugog ujeda, a ponekad pobjegne čim čovjeka primijeti u blizini.

Kako djeluje njezin otrov, pokazat će ovaj opis:

Odrasla riđovka ujela je Heinzla [Hajncl] u desnu stranu brazde oko nokta desnog palca 28. lipnja u 1 sat popodne. Dogodilo se to u času kad ju je htio premjestiti iz jedne posude u drugu. Dan je bio vruć, zmija velika, nadražena, a već tri dana nije ujedala. Mjesto ugriza bilo je vrlo pogodno jer je mogla cijeli prst obuhvatiti čeljustima i potpuno zarinuti zube. Rane su bile duboke, pa ipak je isteklo samo nekoliko kapi krvi. Premda nije loše izgledao, ujedeni se čovjek trzao cijelim tijelom kao da ga je pogodio električni udar. Osjećao je ubode slične munji kako se šire dužinom palca i vanjskom stranom šake, prenoseći se na lakatnu stranu ruke i penjući se do pazuha, gdje je bol prestajala. »Cijelu stvar uzeo sam olako« — rekao je bolesnik. »Ranu nisam ni isjekao, ni izgorio, ni nagrizao, nego sam samo podvezao palac. Od trenutka kada me je ujela bio sam kao ošamućen. 5—10 minuta nakon toga obuzela me mala nesvjestica i iznemoglost, koju sam podnio sjedeći. U dva sata bio sam po drugi put iznemogao. Mjesto uboda, međutim, postalo je plavosivo, cijeli me je prst bolio i bio je natekao. Za dva do tri sata natekla mi je ruka sve do ramena, te sam je jedva držao, a istovremeno mi je glas toliko iznemogao da su me jedva razumjeli. Uz to mi je želudac počeo otjecati uz jake bolove. Nakon tri sata povraćao sam prvi put, a zatim nastupi proljev. Na pojedinim dijelovima trbušnih mišića i na drugim mjestima tijela osjećao sam bezbolne grčeve. Bio sam potpuno bez snage, većinom sam ležao na podu. Nisam dobro vidio ni čuo,

63

bio sam strahovito žedan i osjećao sam ledenu hladnoću u čitavom tijelu. Disanje je bilo redovno, a također i kucanje srca. Ukućani su mi pričali da mi je lice bilo tako nagrđeno i oteklo da su me jedva mogli prepoznati. Govorio sam besmislice premda sam bio pri svijesti.

U 7 sati na veče, dakle šest sati nakon ujeda, nestade iznemoglosti, grčevi, povraćanje, proljev i bolovi u želucu. Popio sam nekoliko gutljaja opijum-tinkture. Noć sam probdio. Uz otekle udove bilo mi je i pazuho veoma tvrdo i nateklo. Prve noći ruka je natekla još više i sve je više postajala crvena i plava. Otok i izljevi, krvi prostirali su se od ramena preko grudi do rubova rebara, a idućeg dana raširili su se čak do kuka.

Prvog srpnja počeo je otok nestajati s ruke, kuka i trbušne :stijenke, ali sam još uvijek bio vrlo iznemogao. Osmog srpnja bilo mi je nešto bolje. Spavao sam mirnije, premda me ruka još uvijek boljela, a lice imalo bolesnu boju. Danas, 10. kolovoza, šest tjedana nakon ujeda, koža je na svim zahvaćenim mjestima tamnije obojena i vrlo osjetljiva na pritisak i promjenu vremena. Ne mogu ležati na desnoj strani, desna mi je ruka bez snage i ponekad satima jako boli. Mnogo sam slabiji nego prije, jeza me još uvijek drži. Ima dana kada se bez naročitog povoda osjećam nemoćnim.«

Takav je u najboljem slučaju tok bolesti kod ljudi koje ujede rzmija otrovnica, a ne dobiju na vrijeme protuotrov.

U mnogim slučajevima ujed otrovnice je smrtonosan.

OTROVNI KRALJEŠNJACI

Kad govorimo o otrovnim životinjama, moramo najprije razjasniti što razumijevamo pod otrovom. To su one tvari koje djeluju na ljudsko i životinjsko tijelo tako da već u manjim količinama uzrokuju poremećenje zdravlja, pa čak i smrt.

Mnoge životinje imaju u svom tijelu takvih tvari koje na druge životinje, kao i na čovjeka djeluju otrovno. Takve životinje nazivamo otrovnim životinjama, a susrećemo ih u svim skupinama, počevši od jednostaničnih praživotinja pa sve do sisavaca.

Neke životinje imaju posebne žlijezde i organe sa sokovima. Kad ti sokovi uđu u krv, dospiju na kožu, sluznicu lili uopće u tijelo, uzrokuju pojave trovanja kod ljudi i životinja. Takve životinje prave su otrovne životinje jer imaju poseban otrovni aparat kojim se služe. Druge otrovne životinje nemaju otrovnih žlijezda kojima bi se mogle služiti. Otrov im se nalazi u pojedinim organima ili

64

u tjelesnim sokovima, ali ne služi životinji ni za napadaj ni za obranu. On može ući u naše tijelo hranom, injekcijom ili na koji drugi način.

Kod nekih riba nalaze se u koži otrovne žlijezde koje izlučuju svoje sokove

kroz otvore ili žljebove bodlja na perajama ili na škrgama. Ubode li takva riba svoju žrtvu ili napadača, otrovni sok iscuri u ranu i tako dospije u tijelo. Otrovne se ribe služe tim moćnim oružjem vrlo često.

Od naših morskih riba ranj ili pauk ima otrovne žlijezde i bodlje na škržmim poklopcima i pri dnu prve hrptene peraje. Druga morska riba, žutulja, koja je - svojim oblikom nalik na dječjeg zmaja, a izrasle dugačka do metar, ima također otrovnu žlijezdu u vezi sa šiljastom bodljom. Na njenom produljenom gipkom repu nalazi se jedna ili više kratkih bodlji, pa kad udara i mlati repom, zadaje dosta jake rane. Budući da ubodom uđe u ranu i otrovni sok, rana se može upaliti uz pojavu trovanja čitava tijela. Žutulji je srodnik golub kosir, koji ima također na repu bodlju u vezi s otrovnom žlijezdom. Ovih se riba ribari vrlo boje, a u ribarnicama se te ribe smiju prodavati samo bez repa. Škrpina ima otrovne žlijezde na osnovci leđnih peraja. U opasnosti okreće ona prema neprijatelju šiljaste bodlje svojih peraja i služi se njima u napadaju i u obrani. U različitim morima žive mnogi srodnici škrpine, koji su također otrovni.

Neke ribe imaju otrovne žlijezde u. usnoj šupljini, pa prilikom ugriza svojim

65

šiljastim zubima prenesu otrov u ranu neprijatelja. Tako naša murina ima na nepcu žlijezde koje sadržavaju otrov. Kako ta riba ima ma nepcu i šiljaste zubiće, njen je ugriz vrlo neugodan, ali nije po život opasan.

Ovdje su spomenute samo najpoznatije otrovne ribe našeg Jadrana. U velikim oceanima ima barem još nekoliko desetaka vrsta, koje nisu tako poznate ni potpuno istražene.

Među gmazovima su najpoznatije otrovne životinje zmije. Manje je, međutim, poznato da ima i nekih vrsta guštera koji su također otrovni. Tako u Meksiku živi bradavičar, koji u donjoj čeljusti ima otrovne žlijezde, a gornja i donja čeljust naoružane su mu jakim zubima, kojima kod ugriza stvara ranu, u koju izlije otrovni sok. Taj gušter može narasti i metar dugačak.

Do danas je poznato oko 2300 različitih vrsta zmija, od toga 250 otrovnica. U Evropi je poznato oko 75 vrsta otrovnih zmija. U našim krajevima najpoznatije su otrovnice riđovka, poskok i planinski šargan. U Bosni je svojedobno ubijeno u roku od šest .godina 863 000 otrovnica, većinom poskoka. Od opasnih stranih otrovnica poznaita je naočarka, koja živi u Indiji, gdje je se vrlo boje. Hindusi je poštuju kao svetu zmijiu. Zavuče ili se naočarka u njihov stan, nude je hranom i nastoje je nekako umilostiviti pokušavajući je nježno izvabiti iz kuće. Ako im to uspije, tada je oprezno smjeste negdje u prirodi i puste je da u miru ode kamo želi. Osobito je na glasu zbog svoje otrovnosti srodnik naočarke koji živi u južnoj Aziji, a naraste i do 4,5 m. Od ujeda te zmije čovjek može umrijeti za tri minute. U Sjevernoj i Južnoj Americi živi također mnogo otrovnica, od kojih se najčešće spominje čegrtuša. Prilikom presvlačenja ova zmija ne odbacuje svoju kožu s repnog vrha, pa se ona na njoj osuši i ostaje kao privjesak. Nakon više presvlačenja ostaje niz suhih čunjića, koji kod svakog pokreta :zvekeću.

Mnoge druge vrste kralješnjaka također imaju otrovne žlijezde, .ali one nisu u vezi ni s kakvim bodljama ni zubima, pa se takve životinje ne mogu služiti svojim otrovima. Tako mnoge vrste vodozemaca imaju u koži otrovne žlijezde s izvodnim kanalima. Nadražimo li ili uznemirimo takva vodozemca, on će izbaciti otrovni sadržaj svojih žlijezda na izvjesnu malu udaljenost, ili će svoj otrov samo istisnuti na površini kože. Ti otrovni sokovi, koje nalazimo u koži vodozemaca, štetno djeluju na ljudsku kožu i sluznice, osobito na očnu rožoicu, gdje mogu uzrokovati teške upale, pa čak i sljepoću. Takve žlijezde imaju daždevnjaci i mnoge vrste žaba, od kojih je osobito na glasu žaba gubavica. Njihov se otrov upotrebljavao u staroj medicini u različitim krajevima kao sredstvo za bolje izlučivanje mokraće i za ublaženje boli. Otrov kineskih sen-so

66

žaba upotrebljava se još i danas kao dobro sredstvo za jačanje rada srca, a u Južnoj Americi upotrebljavaju ga kao sredstvo protiv zubobolje i kožnih lišaja na živčanoj bazi.

Od sisavaca kljunaš čudnovati ima otrovnu žlijezdu u vezi sa šupljom bodljom, pa se također ubraja u prave otrovne životinje. Kljunaš čudnovati živi u Australiji. Na stražnjim nogama, sasvim straga iznad stopala, ima šiljastu izraslinu, a na njezinu se vrhu nalazi izlazni otvor otrovne žlijezde, koja leži više gore u nožnom mišićju. Ta žlijezda izlučuje slab otrov, koji može usmrtiti tek manje životinje, ali kod čovjeka uzrokuje pojave trovanja na mjestu uboda, dugotrajnu bol, kožne upale i oteklinu kroz nekoliko tjedana. Ježak, australski srodnik kljunaša, ima slične otrovne organe.

ŽALOSNI KONCERT

Veoma je čudnovato kako se neke zmije rado nastanjuju u kuće, premda će se u prirodi maknuti čovjeku s puta. U kući izabiru najčudnovatije zaklone. Zbog toga je zanimljiva ova priča.

U našem domu bilo je neke večeri oveće društvo. Jedan od najboljih pijanista naše kolonije sjeo je za klavir. Savršeno lijep zvuk klavira zvučio je ovoga puta slabo i bezbojno. Nismo to nikako mogli rastumačiti, jer je klavir prije kratko vrijeme bio ugađan i još prije nekoliko dana imao je sjajan zvuk.

Neki su mislili da je uzrok tome vlažan zrak, a drugi su tražili kojekakve druge uzroke. Meni nešto drugo pade na pamet, gledajući svoga psa oštra njuha napadno nemirnog.

Digosmo poklopac klavira i sagniusmo glavu da pogledamo u najdalje kutove. Prestrašeni odskočismo kad ugledasmo naočarku, neraspoloženu što je smetamo u njezinu miiru. Uzdigla je vrat i pokazivala je očitu namjeru.

U isti čas na klavir skoči pas i prije nego što smo ga mogli spriječiti zarinu zube u zmiju. Bila je to neobično hrabra životinja koja se nije bojala smrti. Već nakon nekoliko sekundi psu je uspjelo svladati kobru ugrizom u zatiljak. Do toga časa sve je bilo dobro, ali na žalost ubrzo je uslijedio žalostan svršetak. Ustanovilo se da je naš hrabri pas bio ugrizen i rana je bila smrtonosna. Znakovi trovanja pokazali su se za 20—50 minuta. Malo poslije naš dobri i vjerni pas izdahnuo je u dubokoj nesvijesti.

LOVAC NA KROKODILE

67

Jedne noći, otprilike tjedan dana nakon početka lova, plovili smo Josip, Albaan i ja u svom čamcu po jednom rukavu Zambezija u potrazi za krokodilima. Čamac u kojem smo se nalazili bio je dugačak najmanje šest metara, a težak nekoliko stotina kilograma. Obala se nalazila isvega metar-dva od nas, a noć je bila puna mjesečine, te je bila svijetla gotovo poput dana. Sanjario sam o koječemu, kad odjednom dno našeg čamca zastrUže o nekakav predmet. U 'taj čas digne se čitav čamac, zajedno s nama u njemu, metar-dva visoko, kao da ga je zgrabila nevidljiva ruka nekakva diva.

Sekundu-dvije iza toga našli smo se sva trojica u rijeci.. Iz vode je izronio i

onaj koji nas je bio prevrnuo. Bijaše to pobješnjeli mužjak vodenkonj, vjerojatno nekoliko tona teška gromača mesa i mišić ja, životinja koja, kad se razbjesni, predstavlja pravog demona i strah i trepet svake životinje koja joj se nađe u. blizini, pa tako d čovjeka. Naš je čamac udario u nj dok je spavao, i to je životinju toliko razbješnjelo da se od dobroćudna debeljka, preobrazila u pravo čudovište. Bijesni vodenkonj jurnuo je na naš nekoliko metara dugačak drveni čamac, razjapio svoje goleme čeljusti i smrvio ga kao da je od papira. Njegovo golemo ždrijelo doimalo se poput grabilice neke velike lučke dizalice, samo mnogo ‘opasnije, jer je za njim stajala volja za osvetom i ubijanjem. Po pričanju lovaca koji su, se našli u sličnoj situaciji znao sam da se čovjek koji se nađe u neposrednoj blizini pobješnjelog vodenkonj a. ne smije ni za živu glavu micati kako ne bi iprivukao na sebe njegovu pažnju. I zato sam nepomično pustio da me voda nosi ni ne pokušavajući da vršim pokrete plivanja. Valja naglasiti da meni i mojim pratiocima nije sada prijetila opasnost samo od vodenkonj a nego i od krokodila, kojih je bila puna obala, ali koji su, na našu sreću, spavali pravim

68

»krokodilskim« snom. I zato sam. pustio da me voda polagano nosi od mjesta opasnosti, a isto je to učinio i Josip. Međutim, na svoju nesreću, Albaan nije znao plivati, pa se počeo očajnički bacakati u vodi i vikati u pomoć. Prije nego što mi je uspjelo da mu doviknem neka se oimiri, vodenkonj ga je opazio. Golema tjelesina zaplivala je prema nesretnom Albaanu, i onda smo Josip i ja, gotovo ludi od užasa, vidjeli kako su se razjapile goleme ralje, a onda zaklopile nad jadnim Albaanom, koji je u taj čas nestao s površine da se nikad više ne pojavi.

Bijaše to zaista golema nesreća. Izgubio sam vjernog pomagača, a uz to sam ostao i bez čitave svoje opreme.

Kad smo nekoliko dana nakon toga poslije naporne plovidbe uzvodno stigli napokon u prvo od traženih jezera, koje je bilo dugačko gotovo kilometar, oteo nam se dz usta usklik iznenađenja i radosti: na jednoj od njegovih obala, na malom blatnom prudu, sunčalo se najmanje četrdeset upravo orijaških krokodila. Kad su čuli »taka, taka-taka« zvuk mojega motora, lijepo su podigli svoje glavurde, a zatim nastavili dremuckati i lijeno se odvukli u vodu istom onda kad smo dm prišli do gotovo neposredne blizine. U čitavom tom jezercu nije bilo ni jednog krokodila kraćeg od pet metara! Bijaše to zaista krasna zbirka odabranih grdosija od koje .svakom lovcu na krokodile srce radosno zakuca u grudima.

Još iste noći Josip i ja odveslasmo u to jezerce. Svuda oko nas vladala je tama kao u rogu. Kad mi se činilo da smo u neposrednoj blizini obale, upalio sam svoju džepnu električnu svjetiljku i u njenoj svjetlosti spazio more zlobnih zelenkastih očiju kako nas čudovišno promatraju. Bijaše to prizor od kojega mi se umalo nije sledila krv u ždlama. Međutim, strast lovca nadvladala je strah, kao što obično biva u takvim prilikama. Zaveslali smo ravno među njih, a onda, dok su nas sa svih strana promatrale te zlokobne oči, stao sam paliti hitac za hicem iz svoje goleme karabinke. Neprestano očijukajući sa smrću — jer je bilo dovoljno da jedna od tih mrcina udari svojim repom po našem čamcu pa da padnemo ravno među njih u rijeku i postanemo slastan zalogaj — u svega pola sata ustrijelio sam jedanaest golemih krokodila. Mogu kazati da mi se takvo nešto nije dogodilo. nikada u životu. Međutim, kad .smo odveslali na drugu stranu jezerca, čekala nas je repriza tog lova: još dvanaest orijaških »krokova« u svega tri četvrt sata. Dvadeset i tri krokodila u jednoj noći.

Kad bi mnoge žene koje žele svoje noge ukrasiti cipelama od krokodilske kože znale uz kakvu se opasnost dolazi do takve kože i kad bi znale koliki su ljudi životom stradali u potrazi za njom, možda bi ih prošla volja za takvim

69

cipelama. Ali što se mene tiče ne bih baš mogao kazati da bi mi to bilo veoma drago jer je moj zanat: lovac na krokodile.

NAŠ NAJVEĆI PRIRODNI ZOOLOŠKI VRT

U Hrvatskoj postoji jezero, kojemu po obilju životinjskog svijeta nema premca u Evropi. To je Kopačevsko jezero, 12 km udaljeno od Osijeka, u trokutu između Drave i Dunava. To je najveći prirodni zoološki vrt Evrope, koji je malo ispitan, naučno nedovoljno proučen, najveće prirodno mrijestilište Dunava, kakvih u gornjem toku više nema, a obilje ptičjeg svijeta čini ga značajnijim i od čuvene Obedske bare. To malo poznato jezero značajno je po broju životinja za cijelu zemlju, a posebno za Dunav.

U jezeru koje s ritovima obuhvaća preko 30 000 hektara nalaze se otočići,

na koje seljaci dovode u proljeće svinje koje se tu prase i hrane. U jesen su to grdosije gotovo poludivlje. Jedanput sedmično dovezu se ribari na određeno mjesto i glasno dozivaju svinje, koje se uvijek groiktanjem odazivaju iz prašume i u trku dolaze da dobije koju pregršt kukuruza.

Jednom sam i ja pošao s ribarima hraniti svinje. I čini mi se da je od toga časa taj rit otvorio za mene svoja golema njedra, u kojima ključa život, pun surove borbe za opstanak u vodi, na zemlji i u zraku. Sav horizont, gdje god se okrenete, uokviren je prašumama vrba, jasena i topola, između kojih su prostrte velike, kilometrima dugačke zastirke lokvanja i drugih biljaka. A u šumama žive divlji jeleni, velika krda divljih svinja i opake divlje mačke. Velike, gotovo gigantske topole čuvaju u svojim krošnjama divlje mačke, koje se s lisicama, tvorovima i kunama trude da razrijede ptičji narod, kojega ima toliko kao da su

70

tu, u Kopačevoj bari, sazvali skup iz cijele Evrope.

Veliki orlovi vladaju zračnim prostorom. Od vremena do vremena ritsku

tišinu prolomi krik ulovljene divlje patke, koju je barski orao čekao satima da izađe iz trske. Ako čamcem prođete preko jezera, pa kanalom do Dunava, stotine, hiljade pataka letjet će ispred i iznad vas, pa ćete se opravdano pitati: »A gdje su lovci?«

To je pravi raj kormorana, gnjuraca, sivih i bijelih čaplji, žličarki, riječnih vivaka, galeba, bijelih i crnih roda, divljih pataka i gusaka. Ako se u jesen u ovo doba provezete tuda, od silne piske i vriske ptičjeg roda nećete čuti glas svoga suputnika u čamcu.

Otkuda toliko ptica u tom prostoru? Otkuda tako velikih orlova i tolikih

sova? Je li to slučajnost ili nešto drugo? Tu, na bezbrojnim vodenim poljanama mrijeste se šarani, somovi, štuke i svi mogući stanovnici Dunava. S topljenjem leda, kad Dunav, postane brz, mutan i obijestan, milijuni, ne tačnije milijarde

71

riba nagrnu u jezero i rit da ispune zakon života i produže vrstu. Tada je rit bremenit, bremenitiji od ičega na svijetu. Rit je rađao i rađa vječno s neiscrpnom podati jivošću. A voda, u velikoj dubini i toplim plićacima stalno^ je poprište surove i mepošteđne borbe — borbe za opstanak. Hiljade štuka proždiru milijune riba, a smuđevi ;i somovi kao da su nezasitni za malim šaranima i karasima. Veliki crni smiukovi i vitke bjelouške proždiru žabe koje se kao za inat množe u milijardama. Žablji je rod golem i on je hrana svima: ribi i zmiji u vodi, pticama izvan vode. Ribe se mrijeste, a žabe plaćaju račun. Ptice savijaju gnijezda, a žabe su hrana milijuna pokoljenja u gnijezdima. Uvijek ž a b e . . .

A kad se Dunav umiri, kad istjera svoje bjesove i počne da se povlači u obale, čitav taj podvodni svijet, udvostručen, uhiljadostručen vraća se u rijeku nevidljivim i moćnim nagonom. I tako danas, jučer, prije sto i hiljadu godina unazad, i tko zna koliko poslije nas. I nije nikakva slučajnost što se na tom prostoru nalazi toliko ptičjeg svijeta. Daleko od cesta i čovjeka, ostavljen u miru prašuma, cijeli taj svijet u grču se rađa, proždire i održava vrstu. I s pravom je napisao rijedak putopisac o tom prirodnom čudu: »Da li će se ovih 30 000 hektara najplodnije zemlje isušiti — nije mi poznato. Svakako da će do toga doći, ali kad to bude, nestat će nečega što ljudska ruka nikad ne može da stvori.«

Obilazio sam razne ritove, velike i male, ali nigdje nisam vidio toliko

mnoštvo' zmija. Ako kojim slučajem prođete rubom jezera ili padinom velikog nasipa, obratite pažnju na polomljene trske i crne gomile po njima. Te gomile, to su crna odvratna tijela velikih smukova. I svuda su oni. Oni su na truloj vrbi, njihov šum otkrivate u travi, prve jutarnje zrake hvataju sunčajući se na trsci, a prošetate li nasipom, budite hrabri, jer će vas na svakom koraku presretati, samo za trenutak osmotriti hladnim pogledom i odjuriti u ševar, naduvena želuca od

72

prožderana plijena. Tu, u golemom ritu, u njegovu središtu — jezeru — sve je proždrljivo. Ako

ste bacili udicu da pecate, biti će vam vrlo brzo dosadno da izvlačite ribe. Golemi grgeči, kakvih nigdje nisam hvatao, gledat će vas začuđeno svojim buljavim očima, a crvenperke i šarani smjenjivat će se na udici kao po nekom usmenom ribljem redu vožnje. Ribe su u nepreglednim spletovima algi, kao u najidealnijem skloništu. A na obalama, ako ste obazriviji, možete primijetiti proždrljive vidre, koje se oblizuju od masnih zalogaja.

Gotovo svakog dana dolazi do velikih bitaka između orlova. Iz velikih šuma južno od Apaitina oni dolaze u lov, i tu, nad jezerom i ritom, kao da im je malo plijena, nastaju bitke, u kojima često nespretniji i neiskusniji plaća životom svoj danak snazi, smjelosti i srcu. Često lovci uhvate orla kad ga drugi orao obori u zelene dubine hladnog rita. Tako je on nemoćan. Tu buja život kao u davnoj prethistoriji. Zakon jačega jedini je i najviši zakon. I ako ste lovac, zapanjeni ste svim ovim što vam se pruža. Ako ste prirodnjak, prekorit ćete sebe zbog nepoznavanja tako izvanredno rijetkog prirodnog objekta. Ali ne treba biti ni lovac ni prirodnjak, pa da u predjelu Kopačevskog rita i jezera iz dana u dan, iz časa u čas, otkrivate nove vidike i stječete nova saznanja. U svakom slučaju bit ćete zaneseni velikim djelom prirode i njenim golemim biljnim i životinjskim svijetom; bit ćete zaprepašteni bogatstvom boja, surovošću borbe za opstanak. Čovjek, koji je tamo, kao da zanijemi pred svim tim. Tek kad se udalji, u stanju je da sredi mnogobrojne dojmove, da nešto napiše, još više, da se čudi rijetkom kutku svoje zemlje i izvanrednom djelu prirode. Takav je čudesni Kopačevski rit i njegovo besprijekorno jezero.

HLADNO JE U ŠUMI

Leden vjetar šeta po otvorenom polju. Juri kroz šumu između golih breza i

jasika. Zavlači se pod čvrsto perje, prodire kroz gustu dlaku. Ledi krv. Ne može se izdržati ni na zemlji ni na grani: sve je pokriveno snijegom,

smrzavaju se šape. Treba trčati, skakati, letjeti da bi se ugrijala krv. Blago onome tko ima toplu, ugodnu jazbinu, rupu, gnijezdo; onome čiji je

ambar pun riznice. Dobro se najeo, savio se u klupko — spava čvrsto. Tko je sit, za toga hladnoća nije opasna.

Sve zavisi od sitosti. Dobar ručak grije iznutra, krv postaje toplija, u svim se žilama razlijeva toplina. Mast ispod kože najbolja je podstava za toplu kabanicu od krzna ili perja. Kroz dlaku prođe, kroz perje dohvati, ali kroz mast ne može

73

prodrijeti nikakva hladnoća. Kad bi bilo dovoljno hrane, zima ne bi bila strašna. Ali gdje ćeš naći hranu? Luta vuk, luta lisica kroz šumu. — Prazna je šuma, sve se životinje i ptice

posakrivale, odletjele. Lete danju gavrani, lete noću buljine, traže plijen, ali plijena nema.

Glad u šumi, glad. Gavrani prvi opaziše strvinu. — Gra! Gra! — Doletjeli su u čitavom jatu, bacili se na večeru. A već je

kasno — smrkava se, izašao je mjesec. Uto se iz šume začu: Uhu — uuu! . . . Gavrani odletješe, a buljina iz šume na strvinu. Tek što je počela ručati — čupa meso kljunom, miče ušima, trepće bijelim

pandžama, odjednom — koraci po snijegu. Buljina — na drvo. Lisica — na strvinu. Krca, krca zubima. Nije se stigla najesti — ide vuk. Lisica u džbunje — vuk na strvinu. Nakostriješio se, zubi mu kao noževi,

kida meso, reži od zadovoljstva, ništa ne čuje uokolo. Podigne njušku, škljocnu zubima — ne prilazi! I opet jede.

Odjednom nešto rikne debelim glasom iza njegove glave. Vuk sjedne od straha, podvi rep i kliznu.

Izvolio je doći baš medvjed. Sad više nitko neka ne prilazi. Tek se pred zoru najede medvjed i ode spavati. A vuk stoji u redu. Čeka. Ode medvjed — vuk na strvinu. Najeo se vuk — došla lisica. Lisica se

najela — doletjela buljina. Najela se buljina — sletjeli gavrani. I za to vrijeme — do svanuća — sve je već bilo pojedeno u besplatnoj

kuhinji. Ostali su samo ogrisci. Iz mnogih sela stižu vijesti: Vuci su podivljali,

74

hvataju pse, kolju stoku. Ako sretneš vuka u šumi ljeti, on odmah u guštaru i nigdje ga nema. Tko je

lud da ima posla s čovjekom. Ljeti je vuk sit,, on se boji čovjeka kad je isit. Druga je stvar — zimi. Splasnuli mu bokovi, sva mu se rebra mogu prebrojiti. Glad — ne mazi

nikoga. Mraz nije lak, ali ti ne da stajati na jednom mjestu; čim padne noć, vuk silazi iz šume. Selo spava. Nigdje ni tračka svjetlosti. I sivi vuk zna da psi čuvaju dvorište, ali želudac mu je nepodnošljivo prazan — mora ići. Ide kroz polje. Čovjek sad neka ne izlazi preda nj — oborit će ga. Pregrist će mu grlo — neće moći ni pisnuti.

Došao je do sela, prikrada se iza kuća. Osjetio ga pas, lanuo.. Skoči preko ograde, zgrabi psa za grkljan, uprti ga na leđa i natrag. I ni brige

ga što iz svih dvorišta psi laju, zavijaju, što je netko poslao plameni pucanj u mrak — u grudima vuka vri samo mržnja, o strahu nema ni govora. Glad, glad!

ŽRTVE MRAZA

Počeo je posljednji mjesec u godini, najteži mjesec — mjesec »Strpi se do proljeća!«

Svim stanovnicima šume zimnica u ambarima je na izmaku. Omršavjele su

sve životinje. Nemajiu više toplog loja ispod kože. Zbog duga gladovanja malo ima u njima snage.

A ono, kao za inat, duhnule kroz šumu bure i mećave, mrazovi iz dana u

75

dan sve jači. Posljednji mjesec zima se zabavlja te udarila u najveće hladnoće. Neka se sada dobro drži i čuva svaka životinja. Neka skuplja posljednje snage — neka se strpi do proljeća. Naši su šumari obišli cijelu šumu. Zabrinuli su se hoće li životinje izdržati do toplih dana? Mnogo žalosnih stvari vidjeli su u šumi. Neki stanovnici šume nisu izdržali glad i hladnoću — crkli su. Da U će ostali izdržati još mjesec dana. Ima u šumi, istina, takvih za koje se uopće ne treba brinuti. Neće propasti.

Strašno je kad za vrijeme mrazova puše jak vjetar. Poslije takvog vremena uvijek ćeš naći ovdje-ondje na snijegu leševe smrznutih sisavaca, ptica, kukaca.

Ispod panjeva, ispod vjetroloma mećava omete snijeg — a tamo se kriju sitne životinje, kukci, pauci, puževi, gliste.

S njih je odnesen topli snijeg, pa oni cuknu na ledenom vjetru. Mećava tamani čak i ptice u letu. Iako su vrane izdržljive ptice, ipak se

često događa da ih poslije duge vijavice nađemo na snijegu mrtve. Čim prođe mećava,.bolničari se odmah daju na posao: grabežljive ptice i

sisavci lunjaju po šumi, skupljaju sve odreda što je mećava poubijala.

NA VUKOVE Selo napali vukovi. Dolaze svake noći. Sad odnesu janje, sad prekolju

junicu, sad kozu. Nije se moglo više živjeti od njih. Selo nema lovaca. Poslali po njih u grad.

— Spašavajte, drugovi! Istog dana uveče stiže vlak s vojnicima lovcima. Na posebnim saonicama

dovezoše dva velika klupka namotane uzice. Na uzici su, u razmacima od pola metra, crveni platneni barjačići.

Upitaše seljake odakle im dolaze vukovi i uputiše se po tragu. I klupka povezoše na saonicama.

U šumi su naišli na pet tragova. Pogledali lovci pa kažu: prva je išla stara vučica. Trag je uzak, korak kratak.

Podijeliše se u dvije grupe. Posjedaše u saonice i obiđoše šumu. Tragovi nigdje ne izlaze iz šume. Znači da je cijela porodica u njoj. Treba je što prije opkoliti.

Svaka je grupa uzela po jedno klupko. Tjeraju polako, okreću klupko, odmotavaju uzicu. Učvršćuju uzicu na žbunje, na grane, na panjeve. Samo paze da svaki barjačić leprša u zraku oko pola metra od zemlje.

76

Kraj sela su se sastale obje grupe: opasali su svu šumu. Noć se spustila, hladna puna mjesečine. Digla se stara vučica s ležišta. Digao se stari vuk. Digli se mladi vučići.

Naokolo je guštara. Na nebu, kao mrtvo sunce, plovi okrugli mjesec iznad čupavih smrekovih ovršja.

Kruli vukovima u crijevima. Dosadno! Podigla stara vučica njušku, počela zavijati na mjesec, za njom vuk debelim

glasom. Za njim — veoma tanko — mladunčad. Čula to stoka u selu — počele mukati krave, blejati ovce u stajama. Krenula vučica. Za njom vuk, za njim mladi. Oprezno su koračali u trag, uputili se iz šume prema selu. Odjednom se

vučica zaustavi, stao je i vuk. Stali i mladi. Uznemirene sjevnuše pakosne oči vučice. Osjetljiv nos nanjušio je opori miris pamučne tkanine. Spazila je: na rubu šume pred njom vise na žbunju mrke krpe.

Vučica je već zašla u godine, čega se sve nije nagledala, ali ovako nešto još nije vidjela. Ipak je znala: gdje su krpe, tamo su i ljudi. Tko zna: možda su se sakrili u polju, vrebaju?

Mora se natrag. Okrenula se, skokovima strugnula u guštaru. Za njom vuk. Za njim mladi. Projurili su u širokom vučjem trku kroz cijelu šumu, a na rubu šume opet — stoj.

Opet krpe! — Vise kao isplaženi jezici. Uzvrpoljili se vuci. Kroz cijelu

77

šumu unakrst — ovdje, ondje — svuda krpe, nema izlaza. Osjetila vučica opasnost. Vratila se u guštaru. Legla. Legao vuk. Legla mladunčad. Ne smije se preko ograde. Bolje je gladovati. Tko zna što su ljudi smislili?

Trag se vuče kao po uzici od sela preko polja u. šumu. Čini se kao da je samo jedan trag, ali kad su iskusni istraživači zavirili — odmah su vidjeli — da je ovuda prošla cijela porodica.

Kruli im u crijevima. Mraz. Obuzima ih tuga. Čim je počela noć blijedjeti, krenuše iz sela dva odreda. Jedan — mali

odred, svi su u njemu u sivim ogrtačima — zaobiđe šumu, bez galame skine na jednom dijelu barjačiće i zauzmu busiju iza džbunja. To su — lovci s puškama. Oni su u sivom zbog toga što se sve druge boje lako opaze u šumi pod snijegom.

Veliki odred — seljaci s kolcima — malo se zadržao u polju. Zatim je na komandu upravitelja lova ušao u šumu s galamom. Išli su kroz šumu, dozivali se, udarali kolcima o stabla.

Vukovi su drijemali u guštari. Odjednom galama iz sela. Jurnula vučica na suprotnu stranu. Za njom vuk. Za njim mladi. Dlaka im se nakostriješila na leđima, pod vili repove, zabacili uši,, oči im se žare.

Rub šume. Crvene krpe. Natrag!-Buka je sve bliža i bliža.. Čuje se: ide mnoštvo ljudi, dižu tutnjavu kolcima. Ravno na njih.. Rub šume. Crvenih krpa nema. Naprijed. I cijela vučja porodica, naleti na lovačku zasjedu.

Stoka u selu nije Više noću propadala.

ZA NOVO GODIŠNJE DOBA NOVA ODJEĆA Kad skijaši ili planinari prolaze našim Alpama, oni tu i tamo* vide jednu

vrstu zeca. No zaista je neobično da ga planinari koji. se na alpske vrhunce penju većinom ljeti ne vide u istom ruhu. kao skijaši koji onamo dolaze zimi. U Alpama živi, naime, tzv. a l p s k i z e c . On je zimi bijel poput snijega. No tek što grane toplo proljetno sunce i niz planinske se strme obronke počnu rušiti snježne lavine taj zec gubi svoju gustu bijelu dlaku i mijenja je u takvu koja bojom odgovara novom godišnjem doba bez snijega..

U istom području živi i tzv. a l p s k a k o k o š . Ova se ptica također prilagođuje izmjeni godišnjih doba, pa zimi ima bijelo perje. Na taj je način poput alpskog zeca vrlo dobro sakrivena u snježnoj krajini.

78

No zašto da posežemo za tako dalekim primjerima? Ta etor tu kod nas u

svakom kraju možemo vidjeti jednu od naših najmanjih zvijeri. To je z e r d a v ili h e r m e l i n . Ovaj vrlo okretni grabežljivac zamjenjuje svake godine svoje ljetno smeđe krzno' bijelim zimskim.

Linjanjem (izmjenom dlake) i mitarenjem (promjenom perja) ne mijenja se samo boja nego i gustoća dlake, odnosno perja navedenih životinja. Ovo s e z o n s k o m i j e n j a n j e b o j a i gustoće dlake ili perja ide u najljepše primjere prilagođenosti.

KRIJU SE

Hladno je, hladno! Prošlo je divno ljeto...

79

Ledi se krv, pokreti su mlitaviji, drijema se. Repati vodenjak proveo je čitavo ljeto u jazu, nikad nije izlazio iz njega.

Sada se uzverao na obalu, povukao u šumu. Našao truli panj, zavukao se pod koru, savio se u klupko.

Zabe, naprotiv, skaču s obale u jaz. Rone do dna, zavlače se što dublje u blato, u mulj. Zmije, gušteri kriju se ispod korijenja, uvlače se u toplu mahovinu. Ribe se u. jatima skupljaju u virovima, dubokim jamama.

Uvukli se leptiri, muhe, komaroi i drugi kukci u rupice, u šupljine na kori, u pukotine na zidovima i ogradama. Mravi začepili sve vratnice, sve ulaze i izlaze iz svoga grada sa stotinu vrata. Sišli u najveću njegovu dubinu, zbili se tamo u gomile, jedni preko drugih — naprosto se umrtvili.

Glad dolazi, glad! Hladnoća nije tako strašna za životinje koje imaju toplu krv — sisavce i ptice. Samo da je hrane: kad si se najeo — kao da si naložio u sebi malu peć. Ali s hladnoćom dolazi i glad. Sakrili ise leptiri, muhe, komarči — pa ni šišmiši nemaju što da jedu. Sakrivaju se u pećine, u šupljine i pukotine stijena, ispod zabata. Objese se tamo s glavom prema dolje zakvačivši se za neku izbočinu pandžama zadnjih šapa. Ogrću se svojim krilima kao kabanicom — spavaju.

Posakrivaše se žabe, gušteri, zmije, puževi. Zavukao se jež u svoje gnijezdo od trave ispod korijenja. Jazavac rjeđe izlazi iz jazbine.

SELJENJE PTICA Od prvih proljetnih dana pa sve do ljeta vraćaju se mnoge; ptice u svoj rodni kraj. Tu saviju gnijezdo i proborave do jeseni, kada se opet — kao i svake godine — sele u toplije krajeve. To će nastaviti i njihovi potomci, kao što su to radili i njihovi pređi već tisuće i tisuće godina. Put, što ga moraju prijeći često je vrlo; dug, pa je čudno kako ga mogu izdržati.

Što ptice sili da se vrate k nama dok je još hladno, a dolaze iz krajeva gdje im je bilo toplo i gdje ima uvijek dosta hrane? Danas još ne znamo pravi uzrok tome. Poznato je da je ledeno doba sililo ptice da mijenjaju mjesto svoga boravišta, da prelijeću goleme prostore i da od toga vremena one to čine neprestano svake godine, bez obzira je li već hladno ili ne, je li ponestalo hrane ili je još ima.

Osim toga, ni danas još nije klima umjerenih pojasa povoljna za život kroz čitavu godinu jer snijeg dugo pokriva velike površine. Tada hrane nema, i ptice

80

su izložene hladnoći i zimi.

Jesu li to jedini i pravi uzroci seljenja ne znamo. Sigurno je da selica ne

može prezimiti u kraju gdje je provela proljeće i ljeto, pa ako je u kavezu, kad dođe doba seljenja, ona je nemirna,, premda nije gladna i nalazi se u toploj sobi.

Kad dođe vrijeme da otputuju, ptice ne gledaju je li vrijeme lijepo ili ne, puše li sjevernjak ili koji drugi vjetar. Seljenje počinje, a kad je započeto, ono se nastavlja. Sprečava ih u tome samo veliko nevrijeme. Tada se ptice koje lete preko mora spuštaju na brodove da bi se izmučene i umorne spasile od nezgode. Neke lete same, druge se skupljaju na određenim mjestima i putuju u jatima i od nekoliko desetaka tisuća. Tako se jedne noći u rujnu pred nekoliko godina spustilo na Helgoland najmanje 70 000 ptica. Osobito su velika jata roda (više od stotinu tisuća jedinki) kad se u proljeće vraćaju s područja Nila u sjeverne krajeve.

Za svaku ptičju vrstu postoji značajan način skupnog leta za vrijeme seljenja. Neke putuju u uglatom letu u obliku obrnutog velikog slova V, ali je najčešće jedan krak duži od drugoga. Osim toga ptice ne lete jedna iza druge, nego malo postrance. Ako ih nema mnogo dogodi se da lete u ravnoj crti, ali tada ne odmah jedna za drugom, nego malo udesno ili ulijevo. Ptica na vrhu kuta ili crte je vodič, i nju od vremena do vremena zamjenjuje ptica koja ise nalazi iza nje. Čini se da je razlog ovakvu načinu leta smanjenje otpora zraka, a i to što tako jedna drugoj ne sprečavaju vidik. Tako isto su poredane patke i guske kad plivaju.

81

Mnoge ptice putuju u velikim jatima, kako smo vidjeli, bez ikakva reda, ali se često postavljaju više u širinu nego u dužinu. Čudnovato je da se to klupko — često od nekoliko desetaka hiljada ptica — vlada potpuno jednako. Ako se ptice uplaše zbog pucnja ili kojeg drugog uzroka, čitavo jato u istom času skrene na istu stranu.

Mlada kukavica, koja se tek pred nekoliko mjeseci izlegla, koja nikad nije vidjela svoje majke i ne zna da će poslije toplih ljetnih dana nastupiti hladna jesen i zima, ipak se već u kolovozu sprema za put na topli jug. Ona kreće sama, bez društva, Letjet će preko nepoznatih krajeva, jer ih nikad prije nije vidjela, nitko joj neće pokazivati put, ali ona će ipak stići u tropsku Afriku kamo su stizali i njeni pređi.

Kad bi se mlađe ptice udruživale sa starima, mogli bismo pomisliti da one uče od iskusnih letača, ali kod velikog broja ptica mladi putuju prije starih, ili skupno, ili pojedinačno. Kako se, prema tome, snalaze, što ih vodi tačno prema cilju? O tome ima više mišljenja, ali znanost još uvijek nije potpuno rasvijetlila tu pojavu. Držalo se da ptice slijede zračne struje. U jesen bi ih sjeverni vjetrovi nosili na jug, a u proljeće južni na sjever. Ali kako dovesti s ovim u sklad let ptica koje putuju sa zapada na istok, a kadgod i protiv vjetra?

Moglo bi se pomisliti da ih toplota vabi na jug, ali mnoge ptice prelazeći visoke planine, prolaze kroz mnogo hladnije krajeve od onih koje su ostavili pri polasku na put. Osim toga, one se u proljeće vraćaju iz toplijih krajeva u hladnije. Neki tumače ovu pojavu još i promjenom tlaka zraka, drugi opet magnetskim osjećajem, ali je sve to nedovoljno obrazloženo.

Vidjeli smo da je ptica u kavezu nemirna kad dođe vrijeme seljenja; znamo da u to vrijeme ptice kreću ma put, bila kiša ili vjetar, ali dok ne osjete potrebu za seljenjem, one ostaju, makar bilo vrijeme lijepo i vrlo pogodno za putovanje. One lete i kroz mnoge opasnosti, po buri i oluji, preko kopna i mora, preko viso-kih brda i pustinja. Mnoge putuju po danu i po noći. Zaustaviti ih može samo veliko nevrijeme i gusta magla koja im sprečava vidik. Na taj ih put tjera nagon, i njemu ne mogu odoljeti.

Da se dozna put leta u zimovalište, obično se mladoj ptici dok je još u gnijezdu ili onoj koja je na putu uhvaćena stavi na nogu iznad prstiju lagan aluminijev prsten s imenom grada i brojem ptice, npr. Zagreb 17737. Bude li ona kasnije ulovljena, nalaznik će javiti stanici toga grada broj koji je pročitao s prstena, datum i mjesto gdje je pticu našao. I ribe se označuju, i to celuloidnom pločicom koja se pričvrsti na peraju.

Neke ptice s krajnjeg sjevera zimuju u našim krajevima, a naše putuju u

82

Afriku. Iz istočne Evrope zimuju u Maloj Aziji, Perziji, rijetko u području Sredozemnog mora ili u Africi.

Evropske ptice sele se sa sjevera na jug Evrope, veliki bro; odlazi u Afriku i Aziju, a neke i u Ameriku, npr. jedna vrsta galeba. Ima ptica koje se gnijezde u sjevernim polarnim krajevima, a zimuju na Južnom ledenom moru.

Put ptica prema zimovalištu nije kod svake ptice jednak putu pri povratku. On nije ni uska crta, najčešće zahvaća područja i po stotinu kilometara široka. Ta se područja suzuju uz obalu, koja postaje tada pravi putokaz. Slično je i u području rijeka.

Računa se da polovica evropskih ptica putuje u zimovalište. Ima selica u našim krajevima koje se sele samo u naše primorje. To rade osobito mlađe. Ostale ili lutaju manjim površinama, ili zimuju u rodnom kraju. Mnoge od njih teško provode zimu, pa se za vrijeme jače hladnoće često mogu naći smrznute u snijegu. One koje prežive napate se zime i glada.

Još prije nego se šuma zazeleni, stižu ptice iz svog zimovališta;. Kako su u jesen otišle, na isti se način vraćaju: pojedinačno, u. malim ili u velikim jatima. Dolaze natrag u rodni kraj, u isto mjesto,, a mnoge i u isto gnijezdo, i žure se da put brzo prevale jer ih čeka posao. Treba saviti gnijezdo i othraniti mlade prije nego dođe jesen kad se ponovo moraju spremiti na novi put.

CRNI

Jednoga lijepog lipanjskog jutra došao je pod granato stablo mlad lovac i

ugledao u travi mlada gavrana, koji tek što nije poletio. Uzeo ga je sa sobom i poklonio obitelji jednoga znanca u gradu, koja je u svome vrtu imala svakakvih životinja. Prozvali su. ga Crni.

Doskakutala je svraka, razgledala nakazu, pa kad nije prestajalo cvrljenje i zijevanje, pošla je da potraži kakav zalogaj, našla ga i turila oprezno u gavranov nezasitni kljun.

Crni je bio vazda gladan. Što će dobiti za jelo njemu je bilo svejedno; gutao je sve.

Bio je lakom i drzovit, kako to može biti samo vran gavran. Poštovao je jedino metlu i ćuka i ništa i nikoga više. Teško mladoj djevojci koja bi u crvenim čarapama ušla u vrt. Dobila bi udarac u list da je na njemu zadugo nosila modricu. Ostade li gdjegod knjiga, Crni je stade čitati na svoj način, a listovi poletješe na sve strane naokolo. Kad bi se dočepao gospodareva ključa upirača začepio bi mu čvrsto trokutnu rupu gnjilim lišćem, a kad bi pred

83

vratima zatekao stolac, popeo bi se i na isti način uredio i rupu i ključanicu. Zlo jutro svanulo bi svakome psu koji bi se pojavio u vrtu. Gavran je vrebao

iz svoga skloništa dok nije naišao pas. Hupst dao bi mu jednu za uspomenu, i odmah bi se zatim našao na stolu ili na nasloncu stolca, dok bi pas odjurio podvijena repa. Mačke nisu nikad više dolazile u vrt. Čim bi jedna đošetala da vreba mlade kosoviće, gavran bi joj prišio jednu za krzno da je kao luda odjurila preko plota.

Znao je on počiniti svakakvih nepristojnosti, ali — jer je bio, takav šaljivac — gledali su mu kroz prste. Opraštali su mu i onda kad je kljucao maslac iz kutije ili kad je ribario u akvariju, našavši zaklopac otvoren. Znao bi sjediti čitav sat na rubu posude, i čim bi isplovila zlatna ribica, dobila bi smrtonosni udarac kljunom i nestala u njegovoj utrobi. To se događalo i nesretnim žabama koje bi zalutale u vrt, a nije se jedanput dogodilo da je gavran zgrabio i miša, jednom dapače i krta, koga je donio u sjenicu gdje je obitelj sjedila za stolom i pila kavu. Crni je položio svoj plijen u košaru za bijeli kruh i rekao: kvač!

Uvijek mu je glava bila puna budalaština. Jednog je dana obitelj izišla i

zaboravila ga zatvoriti. Na tratini se sušilo bijelo rublje. Crni je nabrao trešanja, sjeo s njima na rublje i mrcvario trešnje da je iz njih naokolo prskao crveni sok. Šest košulja i četiri suknje trebalo je ponovo prati. U proljeće su posadili u vrtu tratinčice, naizmjenično crvene i bijele. Poslije objeda podigla se velika vika: svim su tratinčicama bili otkinuti cvjetovi, a Crni je stajao u vrtu, pred njim dvije rupe koje je iskljucao u jednoj lijehi i s užitkom promatrao svoju zbirku: u

84

jednoj su rupi ležali bijeli, u drugoj crveni cvjetovi. Najgluplje je izgledao kad je prvi put u životu ugledao snijeg. Najprije mu

je lice dobilo izražaj krave kad čuje grmljavinu. Onda je pojeo malko te bijele tvari. Zatim je bacio nekoliko komadića u zrak, čeprkao naokolo po snijegu, i napokon se povaljao po njemu. Iznenada je otkrio da su mu noge hladne kao led. Desnu je privukao k sebi, ali je druga ostala hladna. Onda je privukao lijevu, ali tada se ohladila desna. Počeo je odjednom tako tužno kvakati da se oko njega strčala sva kuća. Poslije te nezgode zamrzio je snijeg da nije zalazio više ni na rublje kad se sušilo na tratini.

Jednog je dana ožednio i zatekao na stolu punu čašu piva. Isprva mu se nije sviđalo, no žeđ ga je natjerala da ga otisne niz grlo. Najprije je govorio žurno kao nikada prije: kvakvakvakva- kvač!, valjda sto puta, a onda je pokušao zagraktati, ali je dobio štucavicu. Zatim je pokušao ravno hodati i zateturao je kao početnik na dvokolici, onda uzletio u zrak, ali je bučno klepećući krilima i još bučnije grakćući opet sletio dolje i pao u ružin grm. po kojemu se tako dugo koprcao i halabučio dok ga nije izbavio domaćin koji se gušio od smijeha.

Poslije toga bio je tuga i jad. Uvukao je glavu i piljio neko vrijeme preda se, a onda kao lud jurnuo na zdjelu za pranje, i kad je vidio da je prazna, stao ljutito po njoj kljucati. Kad je dobio vode, pio je toliko koliko inače ne bi popio cijeli tjedan. Kao da ga je spopao bijes razaranja; čupao je travu i lišće i skakao na-okolo kao čovjek koji ima pune gaće mravi. Zatim ga je nestalo da se opet pojavi drugog jutra, vrlo zadovoljan, silno žedan i bez ikakve volje za jelo.

Kad je navršio tri godine, bio je već savršen licemjerac i prepreden tat, i zbog toga su ga poklonili i poslali u selo. No ondje se vladao tako ružno da su ga zatvorili u krletku. Ali ni to nije koristilo. Dok su pilići trčkarali po dvorištu, vabio ih je Crni isto kao i mati kvočka i kad bi se jedno približilo njegovoj krleci zgrabio bi ga i povukao k sebi. Napokon se tako raskalašio da su ga poklonili zoološkom vrtu.

Tu sjedi još i danas, prima od posjetilaca darove u hrani i za hvalu im pristojno veli: kvač!

ZAŠTO JE I KAKO VRABAC PRENESEN U AMERIKU

U Evropi ima dosta zemalja u kojima se neprestano čuje živkanje vrabaca.

Kad ih je vrlo mnogo, načine dosta štete po poljima i vrtovima. Pa ipak ljudi obično zaboravljaju da vrapci u proljeće potamane mnoštvo gusjenica i drugih štetnih kukaca. To je upravo bio razlog da je evropski vrabac postao

85

»Amerikanac«.

Američki učenjaci, koji su poznavali vrapca samo prema opisu u knjigama,

znali su da se on vrlo brzo množi i da rado tamani gusjenice. Kad su u okolici Brooklyna nebrojene gusjenice obrstile šume ii voćnjake, dovezeno je tamo iz Engleske najprije osam pari vrabaca. Oni su se u novoj domovini vrlo brzo razmnožili i potamanili gusjenice. Devet godina kasnije (1859) dovezao je neki Amerikanac 1000 pari vrabaca da spasi usjeve oko Philadelphije [Fiiladelfija]. On ih je u početku držao u svojoj kući, koja je zbog toga prozvana kuća vrabaca. Na njoj je kasnije otkrivena i spomen-ploča.

Vrapci su i ovaj put uništili gusjenice. No poslije dobra — slijedilo je i zlo. Oni su se naime toliko razmnožili da su ih već petnaest godina nakon doseljenja smatrali štetnim životinjama. Danas i Amerikanci, baš kao i mi, zaboravljaju da je vrabac i korisna životinja. Moglo bi se reći da je on zapravo koristan u pro-ljeće i u rano ljeto, a pretežno štetan u ostala godišnja doba. U proljeće ise hrani uglavnom kukcima i njihovim ličinkama, a kad dozru žitarice, onda njihovim zrnjem. Osobito mnogo štete učini za žetve, a i zimi po koševima jer kljuca kukuruz.

IZ ŽIVOTA JEDNE VRANE

86

U početku lipnja 1933. donesoše mi djeca mladu, istom opernatu vranu. Nađena je u travi ispod visoke topole, odakle se stropoštala s gnijezda. Da ne izvrgnem djecu opasnosti, s kojim je skopčano uspinjanje do gnijezda, zadržah vranu kod kuće u namjeri da je othranim i pripitomim. Bilo je to na selu, a prostrana kuća bila je ionako puna ptica, te se novi član odmah smirio i udomaćio kao kod svoje kuće.

Za gnijezdo je dobila košaricu sa slamom i vunom i bila je smještena uz dvije mlade vjetruše. One su u početku s nepovjerenjem ibuljile u novoga došljaka, ali uskoro su se sprijateljile i na svaki i najmanji pokret vrane dizale glave i otvarale svoje nezasitne kljunove.

Vrana je rasla brzo i već je za nekoliko dana toliko ojačala da je mogla sjediti na rubu košare, odakle je pažljivo promatrala svoje društvo i sve što se oko nje zbiva. Voljela je mlade vjetruše, i kad su joj noge ojačale, zalazila je k

87

njima u gnijezdo i s njima prespavala noć. I u prirodi se često ove dvije vrste gnijezde jedna uz drugu ii žive u najboljoj slozi.

Vrana je, međutim, lijepo napredovala i za kratko vrijeme toliko se razvila da je mogla skakutati po sobi, zaviriti u svaki kutić, a kasnije popeti se i na otvoreni prozor. Tu je znala sjediti po nekoliko sati, promatrajući prolaznike. .

Osobito su je zanimali psi i mačke. Mačaka se silno bojala, pa ise nije nikada sprijateljila ni s mačkom koja je živjela u istoj kući.

Jela je mnogo i sve: kruh u mlijeku, kuhanu rižu, kuhani krumpir, žgance, a meso je gutala s osobitom slašću i pri svakom zalogaju zadovoljno graktala.

Ukućane je silno voljela i najradije je bila uz njih. Čim bi netko ušao u sobu, veselo bi skočila na pod, popela mu se na noge, te zijevanjem i mahanjem krila tražila hranu. I od mojega lovačkog psa tražila je hrane, pred njim je ispruženim vratom zijevala i mahala krilima. Kasnije je i kao odrasla ptica tražila hranu na taj način, svojstven inače samo mladim pticama u gnijezdu.

Kad su joj ojačala krila, najradije nam je sjedila na ramenu ili na glavi. Isto su činile i vjetruše. Kad bi netko od ukućana ušao u sobu, začas su mu sve tri bile na glavi i ramenima, a njihovu glasanju ni kraja ni konca. Trebalo ih je odmah nahraniti i što prije skinuti s glave i ramena, inače, odijelo nije više bilo upotrebljivo za ulicu.

Ptice su mnogo jele i brzo probavljale, pa smo nestrpljivo čekali kad će se osmjeliti i zaploviti kroz prozor. Dobile su zato svaka po jedan prsten ornitološkog odjeljenja Zavoda za primijenjenu zoologiju jer sam predviđao da će vjetruše odseliti, a zanimalo me hoće li se druge godine vratiti.

Jednoga ranog jutra obavijesti nas naša djevojka da ni vjetruša ni vrane nema više u sobi i cta su sigurno odletjele. S velikom smo nestrpljiivošću čekali hoće li se naši pernati prijatelji vratiti kući, a bojali smo se da ih seoska djeca, onako pitome i još slabe, kamenjem ne dotuku. Nije, međutim, prošlo dugo kad začusmo u dvorištu graktanje vrane. Vratila se i nikad nas nije više ostavljala. Vjetruše Su se zadržavale nekoliko dana oko kuće, jednom su doletjele čak i na prozor i primile hranu, a onda ih je nestalo. Možda su ih ubila djeca, a možda su im se više svidjela polja i hridine. Nikad ih više nismo vidjeli, niti su se kad vraćale, iako su nam bile silno privržene i vrlo pitome. Ostala je, dakle, samo vrana, pa smo je svi tetošili i pazili, a pogotovu moja žena, koja ju je toliko razmazila da od nje nije imala mira. Odsad nam je vrana bila uvijek za petama, pratila nas na šetnju, išla s nama u lov i na izlete. Nije nas iznenađivalo kad bi negdje u polju ili na kupanju najedanput neopaženo doletjela i sjela nam na rame ili glavu, a seljaci su pričali svakojake priče o njezinim majstorijama...

88

Slobodno je letjela po mjestu. Odrasle ljude gledala je nepovjerljivo. Najradije je bila uz djecu. Nekolicinu među njima nije nikako trpjela, ujedala ih je i graktala na njih čim bi joj se približili. S djecom bi ulazila u školsku dvoranu, sjedila s njima na klupi i nije se iz dvorane dala otjerati. Često ju je trebalo izjuriti i zatvoriti prozore da se ne vrati. Odlazila bi s njima i na odmor i vraćala se u školu kao pravi đak. Smiješno je bilo gledati nestašnu seosku djecu kako se za vrijeme odmora igraju, plešu kolo, a među njima vrana kako nesmetano i sigurno korača, gdjekad nekome uštine kruh kao da hoće da pokaže da je i ona đak te joj treba okrepe. Kao đak imala je loše svojstvo: kidala je papire i knjige, a gume, pera i olovke voljela je premještati iz jedne klupe na drugu.

Bila je strašno tvrdoglava. Najradije je činila ono što joj se zabranjivalo. Pas joj je ipak bio najveći prijatelj. Na njemu je sjedila, čistila ga od buha, a

pazila je i na čistoću njegovih zuba. Pas bi rastvorio gubicu, a ona bi kljunom probirala po zubima, i tako bi se zabavljali cijele sate. Pas je često odlazio u šetnju uz pratnju vrane. Seljaci bi ih viđali u polju zajedno.

Sa psom je i jela, ali kad bi k jelu pristupila mačka, vrana bi se odmah udaljila krešteći takvim glasovima koji su odavali srdžbu. Međutim, nezasitna vrana nije mirovala. Polagano bi se došuljala iza mačke, uštinula je ili potegla za rep dok mačka nije ostavila hranu. Bila je sretna kad je mački nešto učinila nažao, čim bi opazila da se mački nešto daje, strelovitom bi brzinom doletjela i gutala sve bez obzira prija joj to ili ne. Glavno da mačka ne dobije ništa. Stoga smo morali mačku nahraniti kad vrane nije bilo kod kuće.

Kad se dobro najela, sakrila bi hranu pod ormar ili štednjak, te brižljivo pokrila papirom ili krpom. Donji rub mojih hlača bio je također njezino spremište hrane. Rubove bi zatim kljunom zatvarala i stiskala uz hlače da iz njih ne viri sakrivena hrana. Drugi put joj je zato bila zgodnija kutija za šibice.

Šibice su joj i inače bila najdraža igračka. Otvorila bi kutiju i izvadila sve šibice. Pri tom ju je trebalo ostaviti, kako bi se naigrala do mile volje, u protivnom bi sa šibicama za tili čas bila na krovu.

Uvijek je bila nezasitna i pohlepna. Uza sav naš oprez uspijevalo joj je da sa stola za vrijeme ručka ukrade komad mesa ili nešto što joj je vrlo prijalo, ali s takvom brzinom da smo jedva mogli spriječiti da se krađa ne ponovi.

Često smo priređivali izlete na obližnje otočiće i ostali tamo cijeli dan. Vrana je na brodu imala svoje mjesto. Kad bi joj dodijala spora vožnja, digla bi se uvis da se začas opet spusti na brod. Na obali se zabavljala čupajući travu i prebacivajući šiblje. Čim je vidjela da se otvaraju torbe, stvorila bi se odmah na

89

brodu. Kupala se veoma rado i često. Ribu je vrlo rado jela. Kroz otvorene prozore

zalazila je u stanove, i ljudi su se tužili da im pravi štete. Nekima bi s prozora pobacala suhe smokve, drugima nešto polupala ili pojela i sakrila meso.

Najčešće je zalazila u stan mjesnog liječnika, jer je tu bila uvijek dobro primljena i pogošćena, pa to nije zaboravljala. Jednoga je dana dospjela u ambulantu i napravila silnu štetu. Nismo joj htjeli uskratiti slobodu, ali smo očekivali da će joj se netko osvetiti. To joj se i dogodilo. Jednoga je dana donesoše djeca s podrezanim krilima.

Smjestili smo je u zatvoreno dvorište, ali se navečer silno uznemirila. Navikla je bila, naime, da spava na visokom mjestu, i to nikad nije mogla prežaliti. Otvorio sam joj drvarnicu i kućna vrata da sama izabere sebi mjesto za spavanje. Nikad neću zaboraviti kako je pogledavala na sva povišeni ja mjesta i kako me je svojim pametnim očima molila da je postavim tamo. Međutim, nije joj se svidjelo i trebalo je potražiti drugo mjesto. Poslije dugog pregledavanja i namještanja ipak se odlučila. Zadovoljno se smjestila na najvišoj stepenici u zgradi. Trebalo je da osjeti da je ispod nje dubina, i zato je spavala isključivo na vanjskom rubu. To mjesto nije nikad više mijenjala.

Preko dana zadržavala se u dvorištu i sprijateljila se s janjetom. Sjedila mu je na leđima, i ono ju je nosilo po dvorištu. Čim bi se otvorila vrata od stana, strelovitom bi brzinom napustila dvorište i začas bila u kuhinji. A kad su vrata bila zatvorena, kucala bi kljunom dok ih nismo otvorili. Odmah bi navalila na hranu. Zatim bi se popela na stolicu, nakrenula glavu, što je značilo da se želi češkati. Trebalo joj je prstom prebirati po perju. Pri tom bi zadovoljno okretala očima i ispuštala najnježnije glasove.

Jednoga dana dopre iz dvorišta režanj e psa, poput onog kakvo se obično čuje kad se igraju mladi psi. Pogledah kroz prozor: na svoje"veliko čuđenje glasovi su dopirali od vrane. Zavoljeli smo je zbog toga još više.

Osobito smo je čuvali i pazili da ne nastrada, ali je naše veselje bilo kratko. Jednoga jutra javi nam djevojka da je vrana pala u bunar. Sirota, htjela je preko bunara na ulicu da vidi vjerojatno svoje školske drugove koji su se upravo skupili pred školom. Izvukosmo je brzo, ali na našu veliku žalost naša ljubimica vrana bila je već .— mrtva ...

90

ŠUMSKI KONCERT Ovoga se mjeseca slavuj tako raspjevao da i danju i noću gotovo ne prestaje. Čude se seoski dječaci: pa kad on spava? U proljeće ptice nemaju vremena

da spavaju dugo: zaspu jedva jedvice između dvije pjesme, pa onda malo u ponoć, zatim malo u podne.

U ranu zoru i u suton svi stanovnici šume — ne samo ptice — pjevaju i plešu, tko na čemu zna i kako zna. Tu ćeš čuti i zvonke glasove, i violinu, i bubanj, i flautu, i lajanje, i kašljanje, i zavijanje, i pištanje, i hukanje, i čegrtanje, i kreketanje.

Zvonkim, čistim glasovima pjevaju zebe, slavuji i drozdovi-pjevači. Zriču kukci i zrikavci. Bubnjaju djetlići. Sviraju kao flauta vuge i mali drozdovi. Laju lisica i jarebica-snježnica, kašlje srndać. Zavija vuk. Huče sova. Zuje bumbari i pčele. Čegrću i krekeću žabe.

ZDRAVO PUTNIČE

Kad su u proljeće kanadske divlje guske na svom letu prema sjeveru prelazile preko naše farme, sjetio se i Putnik, naš divlji gusan, na daleke rodne obale. Nadao sam se da će ih zaboraviti, jer nije više mogao letjeti, i tužno je bilo gledati njegove uzaludne pokušaje.

Našao sam ga jesenas u klancu dolje u šikarju, na obali, kako bespomoćno leži na leđima. Bio je teško ranjen, ali mjesec dana mirovanja u našoj suši i bolesnička hrana od ječma i kukuruza omogućili su mu da stane na noge. Ali mu

91

je jedno krilo visjelo osakaćeno i hodao je malo ukoso. Kad bi divlje guske u zraku prelijetale, popeo bi se Putnik visoko na slamu i

divlje mahao zdravim krilom, pun čežnje da ga njegova braća opaze. Njihovo prodorno kreštanje obično bi nadjačalo njegove pozive. Jednog je dana neko jato poslalo izvidnicu. Kad su se izviđači, kružeći počeli spuštati, mogli su vidjeti samo sakatog Putnika i malog dječaka koji je želio da velike sive ptice pomognu svom postradalom bratu.

Ali one su odletjele — ništa nisu mogle učiniti. Putnik se stišao. Glavu je

spusitio, krilo mu je lepetalo slabije i slabije, a njegov je pogled slijedio tamni klin ptica koji je nestajao u ružičasto-zlatnom sumraku. Otada se nije više obazirao na divlje guske nego na naše kokosi. Činilo se kao da se pomirio sa sudbinom.

Tvrdi se da su kanadske guske ponosne i nedruštvene. Putnik je bio povjerljiv kao mladi ovčarski pas i razgovorljiv kao stara papiga. Kad je bilo vrijeme jela, dotrčao bi do mojih nogu, češao vrat o moje hlače, gurao mi kljun u ruku i činio kao da me hoće ugristi.

Putnik je svakom bio dobar prijatelj, ali je osobito volio mlade životinje koje su živjele u našem dvorištu. Malim pilićima služila su njegova leđa kao terasa za sunčan je ili kao zapreka kad bi se igrali. Kad su obje naše mačke bile

92

odsutne zbog važnih »društvenih obaveza«, prihvatio bi Putnik njihovu djecu, a kad je jedno mače uginulo, više se to kosnulo njega nego majke. Našao sam ga kako je dugi vrat položio kao za zaštitu na opušteno malo tijelo i ispuštao tužne grlene glasove.

Divlji gusan živi u jednoženom braku, pa je pri izboru svoje družice vrlo oprezan. Nadali smo se da će se Putniku ipak svidjeti koja naša domaća guska. Potomci divljeg gušama i pitome guske poznati su kao ukusna perad, a bili su i u dobroj cijeni. Pristane li Putnik — razmišljao sam — bit će dobro za mene. Našim' se guskama sviđao. Prema njegovoj vitkoj, otmjenoj pojavi izgledali su naši gusani kao glupači. Putnik je bio odjeven crno-bijelosivo poput mladića u vjenčanom ruhu.

Jednoga je dana, na naše iznenađenje, doveo kući nevjestu po vlastitu izboru: malu gusku sa susjednog posjeda udaljenog dva kilometra. Ona se malo stidjela, ali ju je on hrabrio gurajući je kljunom i umirivao gakajući. Susjedi su dobili pet tuceta kokošjih jaja za odvedenu guskicu. Dali smo joj ime Priscila.

Priscila je izabrala za stanovanje staro bure. Dok je ležala na jajima, nije se nekoliko metara unaokolo buretu smio pojaviti nitko stran, a da nije izazvao srdžbu Putnika. Jedva da je prema meni bio nešto prijazniji.

U to je vrijeme otkrio da mu je krilo ozdravilo. Poletio je i jedrio s lakoćom kao da mu krilo nikad nije bilo ranjeno. Kada se spustio, klimao je glavom, začuđen vlastitim umijećem, i promatrao svoje krilo kao da ga vidi prvi put, te zagakao izvan sebe. Sjajne oči krijesile su mu se od uzbuđenja.

Otada je letio po cijelom susjedstvu. To je moglo značiti samo jedno: Putnik će nas u jesen ostaviti. Mogao sam, mu, naravno skratiti krila, ali bio je odviše sretan. Dok mu je krilo bilo sakato, bio sam mu potreban, sa dva zdrava nije mu trebalo ništa do slobode. S tugom sam očekivao svršetak ljeta.

Putnik i ja stajali smo u dvorištu kad smo čuli gakanje prvih divljih gusaka koje su polazile prema jugu. Koso položene glave gledao je oštro prema nebu i pratio njihov pravac. Drhtao je čitavim tijelom. Onda se zaletio i podigao u zrak. »Zdravo, Putniče«, rekao sam s tugom, »zdravo!«

Priscila je to primila najprije ravnodušno. Za vrijeme njihova zajedničkog života često je satima izostajao. No kad se spustila noć, postala je nemirna, a nakon dva dana razboljela se. Priscila je sa svojom tugom bila posve sama jer se nije priključila našim domaćim guskama. Žalostila se i nije primila ni zrna.

No Priscila i ja potcjenismo Putnika. Nakon tri dana vratio se. Divljine nestade iz njegova pogleda. Povezanost s Priscilom bila je jača od nagona za seljenjem. Bio je opet onaj stari. Prilikom hranjenja trčao mi je pod noge, a

93

Priscilu je obasipao nježnostima. Dođe i vrijeme lova. U zoru sam često čuo pucanje pušaka. Tu i tamo

vidjelo se kako pogođena divlja guska pada na zemlju. Tako je vjerojatno i Putnik nekoć stradao i spustio se nedaleko od farme. Bio sam sretan što se Putnik zadržavao na prostoru označenom kao zaštitno područje. Zato nisam mogao shvatiti pucanj i kreštanje poplašenih gusaka u neposrednoj blizini dvorišta. S neugodnim osjećajem potrčao sam napolje. Na drugoj obali vidio sam čovjeka koji je pucao. Priscila je bila mrtva. Putniku se nije dogodilo ništa, iako je sačma bila vjerojatno namijenjena njemu. Čučao je u travi pored Priscile. Njeno perje bilo je natopljeno krvlju. Položio je na nju svoj dugi vrat. Bio je posve miran, a oči su mu bile staklene od boli.

Priscilu sam pokopao u njegovoj prisutnosti. Kad sam stavljao posljednju lopatu zemlje, posve mi se približio, gurnuo mi kljun u ruku i tužio se kao pas koji zavija. Nad nama se čuo poziv divljih gusaka. Putnik ih je gledao. Znao sam da će biti rastanak.

»Zdravo, Putniče!« — rekao sam tiho. Ovaj put spremao se da odleti zauvijek. Nije bilo više Priscile da ga domami

natrag. Pred njim je bila samo širina neba i zov njegove braće koji se gubio u daljini, kao i sjeverni vjetar što ih je tjerao naprijed k njihovim zimskim obitavalištima na jugu. Onda je odletio da slijedi klin ptica koji je nestajao u daljini.

TKO GDJE ŽIVI

Čini se da je cijela šuma odozgo do dalje napučena. Nigdje nema slobodna mjesta. Stanuje se na zemlji, pod zemljom, na vodi, pod vodom, na drveću, u travi i u zraku.

U zraku je vugina kuća. Ona je visoko iznad zemlje objesila za brezovu granu laku kotaricu ispletenu od kučine, stabljika trave i dlačica. U kotarici su vugina jaja. Čudom da se načudiš kako se ne razbiju kad vjetar ljulja granu.

U travi su gnijezda ševa, strnadica i mnogih drugih ptica. U drveću su — u dupljima — kuće leteće vjeverice (vjeverica s opnicama

među nogama), strizibuba i potkornjaka, djetlića, sjenica, čvoraka, sova i drugih ptica.

Pod zemljom su — kuće krtica, miševa, jazavaca, bregunica i raznih kukaca. Čubasti gnjurac savija gnijezdo koje plovi na vodi od smjese močvarne

trave, trske i mulja. On šeta na njemu po jezeru kao na skeli. Pod vodom su sebi napravili kućice koljuška i vodeni pauci.

94

Najveće gnijezdo ima orao. Ono je napravljeno od debelih grana i nalazi se na velikom debelom boru.

Najmanje gnijezdo ima ptičica žutoglavi kraljić. Njegova kuća nije veća od šapice, a ni on nije dulji od vilina konjica.

Čudna je kuća krtice. U njoj je mnogo sporednih ulaza i izlaza, pa nikako ne možeš pronaći vlasnika u njegovoj rupi.

Najvještije je izgrađena kuća brezova cigaraša (kukčića sa surlicom). Cigaraš je presjekao žilice na brezovu lišću, i kad je lišće počelo venuti, savio ga je u cjevčicu i zalijepio pljuvačkom. Njegova je ženka snijela sitna jaja u tu kućicu — cjevčicu.

Najljepša je kućica žutog voljića. On je svio svoje malo gnijezdo na

brezovoj grani, okitio ga lišajem i brezovom koricom i isprepleo ga radi ukrasa komadićima šarena papira koji je ležao u vrtu nekog ljetnikovca.

Najugodnije je gnjezdašce dugorepe sjenice. Njezino je gnijezdo iznutra sagrađeno od paperja, perja i dlačica, a izvana od mahovine i lišaja. Okruglo je kao bundeva. I ulaz mu je okrugao, malen, upravo u sredini gnijezda.

Najprikladnije kućice imaju ličinke tulara. Tulari su krilati kukci. Kad sjede, stavljaju krila poput nekog krova na svoja leđa i njima pokrivaju cijelo svoje tijelo. A njihove su ličinke bez krila, gole, nemaju čime da se pokriju. Žive na

95

dnu rijeka i potoka. Kad takva ličinka nađe grančicu ili trščicu veličine šibice, nalijepi na njih cjevčicu od pijeska i uvlači se u nju natraške. Ako hoće, može se sasvim sakriti u kućicu i spavati u njoj mimo, nitko je neće vidjeti; ako pak hoće, ispruži prednje nožice i puzi po dnu zajedno s kućom, jer mu nije teška.

Najčudnovatija je kuća vodenog pauka. Taj pauk je razapeo mrežicu pod vodom među algama, a pod mrežicu je na dlakavu trbuhu dovukao mjehuriće zraka. Tako i živi u kućici od zraka.

Kuće se u šumi grade od različite građe. Drozd-pjevač premazuje zidove svog okruglog gnijezda »cementom« od

truleža. Od blata lijepe gnijezda, učvršćuju ih svojom pljuvačkom, laste — seoske i

gradske. Crnoglava grmuša učvršćuje tanke stabljike svoga gnijezda lakom

ljepljivom paučinom. Brgljez — ptičica koja umije trčati niz uspravljena stabla drveća glavom

naniže — našao duplju s velikim otvorom za izlaz. Da mu se u kuću ne uvuče vjeverica, vrata je zazidao glinom; ostavio je samo malen prolaz, tek toliko da se sam provuče.

96

Tko nije umio ili je bio lijen da sagradi sam sebi kuću, nastanio se u tuđoj

kući. Kukavice su podmetnule svoja jaja u gnijezda pliski, crvenvoljki, grmuša i

drugih malih pitomih ptica. Jedan se vrabac smjestio veoma lukavo. Napravio on sebi gnijezdo pod krovom — dječaci ga raspršili. Napravio ga u duplju — lasica izvukla sva jaja. Tada se vrabac smjestio u golemu orlovu gnijezdu. Njegova kućica lako je

stala među granje toga gnijezda. Otada živi vrabac mirno i ne plaši se nikoga. Veliki orao ni ne obraća pažnju

na tako sitnu ptičicu. Ali zato ni lasica, ni mačka, ni kobac, pa čak ni dječaci ne smiju da rasprše vrapčevo gnijezdo; boje se orla.

Pčele, ose, bumbari i mravi grade kuće za stotine i tisuće stanovnika. Gačci su svoja gnijezda smjestili u vrtove i šumarke, galebovi na pjeskovite

otoke i žalove, a bregunice su izbušile rupice u strmim obalama.

JASTREB KOKOŠAR

Gotovo u svako doba dana vidimo jastreba; čak i u podne kada se većina

grbljivica odmara, on je u pokretu i na poslu. Redovno krstari po velikom području. Gotovo se redovito vraća onamo gdje je jednom imao dobru lovinu.

97

Vrlo je proždrljiv. Rijetko je zadovoljan; gotovo je uvijek gladan i željan ubijanja. Lovi sve ptice do male zebe i sve sisavce ikoje može svladati. Napada i zeca u namjeri da ga ubije; sa zemlje diže krvoločnu lisicu, a vjevericu otima iz gnijezda; ptice hvata u letu ili kada sjede, sisavca kad bježi ili ga izvlači iz skloništa. Užasan strah obuzima životinje kad primijete da im od njega prijeti opasnost. Često ih tako uplaši da ostanu sjedeći ukočene. Već krvave pod njegovim pandžama još uvijek ne smognu odlučnosti da pobjegnu ili da se bace na zemlju. Drzak je i ne zna za milost. Strah je i trepet jarebica, golubova, pataka, a u mnogim selima u blizini šuma neprijatelj je domaćih životinja. Kao i kobac, jastreb iznenađuje svoj plijen i stoga postiže cilj.

Oko seoskih kuća javlja se isto tako iznenada nad krovom kakve niže staje, ili na slobodnom prostoru između dviju zgrada, ili na rubu šume. Začas ugrabi iz dvorišta kokoš ili goluba te nestane prije nego što čovjek i opazi toga nemilog gosta.

Golubovi — kada ga opaze — razlete se, ali se on poput strijele spusti na njih pokušavajući jednoga od njih ščepati, ustremljujući se na njego odozgo. Bez primjetnog pokreta krila, ispruženih pandža, s velikom brzinom, izazvavši šum pri letu koji se čuje na 100—150 koraka, baca se na žrtvu.

Jedan peradar priča: »Jastreb mi je s usamljenog šumskog imanja za kratko vrijeme odnio kvočku i šezdeset pilića. Učinio je to naočigled jer sam bio bez puške. Dvorište je bilo ograđeno, bacao sam se kamenjem na njega, ali ništa nije pomoglo. Kad sam imao pušku nije dolazio. Satima sam vrebao na njega, ali uzalud. Čim bih ušao u kuću, krik iz dvorišta objavio bi njegovo prisustvo, i ja sam mogao vidjeti samo to kako odlazi s pilićima. Sigurno je promatrao iz obližnje šume i čekao pogodan trenutak.«

Drugi nam priča kako je jastreb jednom odnio pticu s krletkom, a zatim se s ovim neobičnim teretom spustio nekih sto koraka dalje i pticu izvadio iza rešetaka. Događalo se, da su ga u dvorištu pokrili košarom ili rukama uhvatili na kokosi koju je ubio ili su ga otjerali batinama. Tako je proždrljiv.

Evo još jednog događaja koji pokazuje njegovu »zločinačku« narav. Prije nekoliko godina uhvaćeni su za zoološki vrt stara ženka jastreba i dva

mlada. Majka s djecom stavljena je prije podne u veliki kavez, a kad ih je popodne trebalo nahraniti, ona je bila sita od mesa rođene djece. Jedno mlado nađeno je upola požderano, a drugo ubijeno. Nakon nekoliko dana ulovljen je par jastreba s dva mlada. Zatvoreni su pojedinačno i dobro hranjeni. Nakon nekoliko dana poslani su u mjesto koje ih je tražilo. Stavljeni su u kavez s jastrebom koji se već nalazio tamo, starim godinu dana. Ovaj je zgrabio oba

98

mlada i pojeo, zatim je napao stare, svladao ih i požderao. Njega je kasnije ubio drugi jastreb, stavljen u njegov kavez.

NEOČEKIVANA SNALAŽLJIVOST

U lugu nedaleko od potoka Plitvice raste orijaška bukva. Digneš li pogled s

vlažne zemlje i prijeđeš li njime pozorno po svakoj grani, od najniže pa sve do vrha, zapet će ti oko o nešto crno i visoko u krošnji. — Što je to? — šapnut ćeš, nehotice zažmirivši očima, da što više svjetla uloviš. Gnijezdo! Neobično veliko gnijezdo nekakve ptice grabljivice, spleteno od suharaha, a smješteno među tri rašljike, na koje se u odmjerenoj visini nježno sagnula oveća grana sa svim svojim mladicama i tako nad gnijezdom udesila hladovit pokrov. Gnijezdo je izvrsno maskirano svježim granjem, koje je ptica sama kljunom pootkidala i oko gnijezda namjestila da ga tako prikri je.

Ja sam u tome gnijezdu stari znanac, jer me s njim vežu mnoge uspomene. Svake godine smjeste se u njemu nakon parenja dva jastreba kokošara da

izlegu i odgoje svoje mlade. I ovoga proljeća nađoh gnijezdo nastanjeno, samo me nije poslužila sreća

99

kao minulih godina. Zbog toga sam odlazio svakog jutra i svake večeri na čekanje pod stoljetnu bukvu. Računao sam sigurno da će mi oba grabežljivca uskoro pasti u šake kad budu iz visine slijetali u gnijezdo donoseći u pandžama hrane za proždrljive mališane.

Za koji dan uvidjeh da se lijepo smišljena osnova neće tako brzo ostvariti. Kao da je sve bilo začarano: i gnijezdo, i jastrebovi, i moja puška ... Uvijek sam naprosto promašio, kao da pucam bez nišana nekamo u prazno. Uz ogorčenje mučila me i opravdana slutnja da će oba pernata razbojnika početi zauvijek izbjegavati ovo mjesto, gdje im se toliko o životu radilo, a odakle su zbog moje nespretnosti iznijeli već više puta zdrava krila.

Slutnja je doskora postala žalosna istina. Neprestano pucanje preplašilo je kokošare tako da se onoga dana nisu više približili ljubljenoj domaji. Svaki je trud da ih se domognem bio uzaludan. Niti sam ja mogao što polučiti, niti neumorni lugari koji su me preko dana zamjenjivali u zaklonu kraj bukve. Ni jedan ni drugi kokošar nije se više približavao — tek ih ponekad mogasmo uočiti u plavetnoj visini nad gnijezdom kako razapetih krila kruže zovući k sebi tjeskobnim glasom bijedne mališane. O, kako je tužno odzvanjao u visinama njihov odsječeni glas: i-ja . . . i-ja! A mališi? Oni odgovarahu još nestalnim, drhtavim i jedvice čujnim: viss . . . viss.

Moramo iskreno priznati da me je ova žalosna obiteljska drama dirala u srce. Na časove osjećah u sebi sažaljenje, a odmah zatim duboko poštovanje, zapravo neku vrstu ljubavi prema tim nesretnim stvorovima, zaboravljajući gotovo da stojim u zaklonu s posve drugom svrhom i da imam posla s jastrebom kokošarom, s jednim od najljućih zatornika plemenite divljači i ptica pjevica. Dakako da je čuvstvo dužnosti doskora opet nadvisilo osjećaje sućuti, jer se radilo o zaštiti života nebrojenih šumskih stanovnika.

Zato se čekanje s rijetkom ustrajnošću nastavljalo u nadi da će se roditelji ipak vratiti, makar samo na časak, da prigledaju iz blizine kako im živi zapušteni rod. Ne vrate li se za koji dan, proždrljiva siročad morat će svisnuti od gladi.

Možete misliti kakvo je bilo moje iznenađenje kad se poslije sedam dana njihova izbivanja nije dogodilo ni jedno ni drugo, nego nešto treće, što neću nikad zaboraviti. Nezasitni mladi bijahu sveudilj vesele ćudi i jednako zadovoljni. Na njihovu se vladanju ne mogoše razabirati da ih muči osjećaj gladi. Nasuprot! Bijahu već toliko ojačali da su se nožicama hvatali za okrajak gnijezda i tu se, rekao bih, pijano zibali, bacajući prve poglede na zeleni okoliš

100

zavičaja. Načas bi koji od četvorice raširio svoja još nerazvijena krilašca, ali ćuteći se nemoćnim, opet ih priljubio uz Ijepušno, pahuljicama posuto tijelo.

To je bila početna tjelovježba, prva nagonska priprava za streloviti let koji je njihovim roditeljima pribavio naslov najbrže ptice.

Napokon se zagonetka sama od sebe riješila. Još su posljednje zvijezde titrale nebeskom pučinom kad sam stigao u lug. Tiho i bez šuma prešao sam preko puteljka u mokru šikaru pod bukvu da u zasjedi dočekam bijelu zoru. Smjestivši se po običaju na lovačku stolicu, svrnuh najprije pogledom prema gnijezdu, koje sam u sivom sumračju jedva mogao raspoznati od ostalih grana. Mališi su još mirno počivali u njemu. Ali kad su prvi traci sunca počeli podrhtavati golim tjemencima stoljetnog drveća, zaori po cijelom lugu, a tako i oko gnijezda, veličajna pjesma jutarnjega života. Jastrebići su ispuzili iz noćnog ležaja na najbliže grane pa se glasaju: viss . . . viss ... Ja ih gledam i uživam — srce mi se rastapa od milja. Iznenada u krošnji nešto zašušti, padne u gnijezdo. Mališi se spuste na jagmu u nj. U isti mah opazim 'kako je visoko nad bukvom proletio jedan od kokošara . . .

Postade mi jasno gdje uspjeh zapinje. Roditelji su, naime, iz nedostižne zračne visine, kamo ne može olovno zrno dohujati, čitav tjedan bacali nezaboravljenoj djeci hranu, a da to iz zatvorene šume nisam mogao primijetiti. Još se bolje u to uvjerih kad sam se kroz grmlje probio na čistinu pođ bukvu. Pred okom puče užasna slika, prava klaonica. Ptičica do ptičice, bešćutna, krvava, mrtva. . . Sve sami češljugari, srnadice, zebe, žune, slavuji; među njima i po koji miš, i.. . cijelo kosovo gnijezdo s pet golišavih ptica; zalogaji koji su umjesto u gnijezdo padali mimo njega.

Što sam mogao? Jedan časak ostadoh zapanjen nad tim neobičnim prizorom, a onda udarih najbližom stazom iz guštare. Za mnom je tihano zašuštalo lahorom đirnuto bukvino lišće, kao da me upitati htjelo: reci nam je li to samo nagon?

SURI ORAO

Viđao sam orla i njegovu ženku kako krstare po alpskim predjelima i kaiko

ih marljivo pretražuju i nisam mogao shvatiti kako je pored ta četiri orlovska oka moguće umaći ijednoj pernatoj životinji. S obronka stijene u blizini gnijezda spušta se razbojnički par brzo i strmo u dolinu, prelijeće je i povlači se jednim dijelom obronaka polako u horizontalnom pravcu. Jedan je uvijek u određenoj uđaljenosti od drugoga, ali ipak na istoj visini, kako bi ono što

101

prvome izmakne drugom lako palo u oči, pa što prvi zaplaši, drugome da padne u kandže. Kružeći tako, podignu se na veliku visinu i vraćaju se u obrnutom pravcu. Zatim se opet dignu i spuste dok ne pretraže sav predio.

Teško svakoj tromijoj divljači koju opazi jedno od četiri oštra oka. Sigurno

je izgubljena, jedino je slučaj može spasiti. Kao što oboje zajednički love i uhvaćeni plijen zajednički jedu. Kada ima više orlova na broju, objed ne prolazi bez bitke.

Lov traje otprilike do podne. Tada se vraćaju u blizinu gnijezda ili izaberu koje drugo sigurno mjesto da se odmore. Orao sjedi s punim želucem i nemarno opuštenim perjem duže vrijeme na jednom mjestu.

102

Odmara se i provlači, ali ni jednoga časa ne gubi iz vida svoju sigurnost. Poslije odmora redovito pije vodu. Kad je toplije vrijeme, rijetko prođe dan, da se ne okupa. Nakon toga očisti perje i još jednom polazi u razbojnički pohod. Predveče se zabavlja u zraku, a u prvi sumrak povlači se bez ikakva šuma na prenoćište, koje uvijek izabire s velikim oprezom.

Kad orao ščepa svoju žrtvu, tako joj snažno zarine pandže u tijelo da se jasno čuje kako se one grčevito zabadaju. Mačku ubija jednim zamahom. Uhvati je oiko vrata te spriječi disanje i još je živu trga i proždire.

Teško lisici kojoj noćni lov nije bio uspješan. Gonjena glađu sprema se da napadne jarebicu i vukući se po trbuhu suviše obraća pažnju na plijen te ne opaža da ju je ugledao orao. Neočekivano spustit će se on na nju poput strijele. Pandžama jedne noge uhvatit će je za njušku i onesposobiti joj oštre zube. Druge će joj zarinuti. u tijelo, a udarcima krila održat će ravnotežu i krvnički je raskomadati još živu.

NEOBIČNI DVOBOJ U ZRAKU

Nadomak austrijske granice u južnom Tirolu dogodio se nesvakidašnji

slučaj: lisica je usmrtila orla koji ju je ščepao i ponio već u zrak. Toj su borbi svjedoci bili neki alpski pastiri. Iznenađeni su bili glasom lisice, koja je očito bila u životnoj opasnosti. Pošli su prema mjestu odakle je glas dopirao da vide što se događa. Evo, što su vidjeli:

103

Golemi orao borio se s lisicom na zemlji, zgrabio ju je svojim jakim pandžama i napadao oštrim kljunom, a pri tom lamatao krilima. S raširenim krilima bio je širok blizu dva metra. Lisica se očajnički branila i otimala, ali je orao bio ustrajan. Odjednom uzletje držeći lisicu u pandžama. Činilo se da je borba završena, da je orao pobjednik.

Iznenada se, iz prilične visine, orao počeo spuštati. On je zapravo padao i pade na jedan vrhunac u daljini. Pastire je zanimalo što se dogodilo s orlom i lisicom pa su pošli da vide. U prvi su mah pomislili da se orao spustio da bi požderao lisicu. No, nije bilo tako. Pastiri su našli orla uginula. Njegov trbuh bio je rastrgan zubima lisice. Bit će da ga je za leta u posljednjem naporu i očaju zgrabila za trbuh

UŠURA

Jednom pođoh u šumu da iskušam novu pušku. Bilo je ljeto. Izašao sam na

osamljenu čistinu gdje me nitko neće smetati. O debelu jasiku objesio sam nišan, odbrojao korake, dobro nanišanio i opalio. Puščana kugla sasvim je probila jasiku, a odmah nakon praska izletjela je iz debla golema ptica s velikom okruglom glavom. Zaslijepljena dnevnim svjetlom nespretno je sjela na jasikinu granu. Prepoznao sam ušaru. Njezin glas sam već prije slušao u ovoj šumi. Iz lovačkih sam priča znao da u ptičjem svijetu smatraju ovu pticu strašnim grabežljivcem, da je se osobito boje, a i silno mrze. Nisam se žurio da ubijem tu

104

rijetku pticu. Sakrio sam se za jasiikino deblo i promatrao. Ušara je sjedila nepokretno, a glava joj se okretala kao na poluzi.

Čim se pojavila, u šumi se počelo nešto neobično zbivati. Prve su opazile ušaru svrake kreštalice ‘koje su odnekuda dolet jele. Kružile su i kreštale uzbuđeno i razjareno. Čas bi sjele na grančice, čas opet uzletjele. Njihovo kreštanje prouzrokovalo je u čitavom ptičjem svijetu silan nemir.

Tra- tata, trata- tata — čuli su se glasovi svraka koje su sad počele nadlijetati.

Ptičji je radio predao znak za uzbunu dalje, a s rijeka, s poljana i iz šuma doletjele su na svračje uzvike vrane i gavrani. Dolet jele su tko zna otkuda, a pojavili su se s njima veliki i mali jastrebi. Drozdovi su dolijetali u čitavim oblacima. Ptice su slijetale da sude omraženom razbojniku. Kružile su, pa prilazile sve bliže i bliže ušari, koja je i dalje prevraćala svoju ušatu glavu. Opsjednuta na kraju, raširila je krila pa se, praćena ptičjom dernjavom, nespretno premjestila na susjedno drvo. No i ondje je ptice nisu ostavljale na miru. Sve su je upornije i smjelije perušale i kljucale.

Da spriječim kraj tog žestokog suđenja podigoh pušku i nani- šani'h. Ušara pade s drveta. Ptice prestrašene praskom odletješe, najsmionije su još dugo kružile visoko nada mnom, a najviše su se od svih vrpoljile svrake, krešteći očajno i uporno.

ŠTO SU FOSILI

Jeste li ikada u brdu ili koritu rijeke naišli na kamen koji je na sebi imao

otisak lista ili školjke? Ako jeste, onda ste vjerojatno našli neki fosil. Fosili su ostaci bilja i životinja koji su se milijune godina sačuvali u

kamenju pod Zemljinom površinom. U njima se nalaze ispisana duga poglavlja povijesti naše Zemlje. Fosili nam govore kakva je izgledala Zemlja prije mnogo milijuna godina, kakve su vrste životinja i biljaka živjele na njezinoj površini i kako su se mijenjale. Foisili nam pokazuju povijest staru oko milijarde godina.

što je najvažnije, oni nam pokazuju zajedničke pretke od kojih su postala sva današnja živa bića. Fosili su, zapravo, naši preci' sačuvani u kamenu.

Već stoljeća i stoljeća ljudi iskapaju fosile, ali ih tek posljednjih dvjesta godina priznaju za ostatke živih bića. U srednjem su vijeku ljudi koješta mislili o fosilima. Kako je tada gotovo svatko vjerovao da je bog stvorio svijet u šest dana, neki su ljudi mislili da bi fosili mogli biti neuspjela djela božje ruke, nastala u silnoj brzini kojom se stvarao svijet.

105

Drugi su mislili da bi fosili mogli' biti proizvod igre prirode, koje je ona stvarala iz nekih nama nepoznatih razloga. Pa ipak, i tada su neki vjerovali da su male kamene figure izlivene od istog materijala od kojeg su stvorene i prave životinje.

Ljudi, koji su općenito protiv nauke, izjavljivali su da su fosili namjerno stavljeni u zemlju da zbune učenjake i da im dokažu kako je beskorisno pokušavati da dokuče tajanstvene putove božje providnosti.

No, mi danas znamo ovo: da bi neko tijelo moglo postati fosilom, ono mora biti pokopano vrlo brzo, tako da ga druge životinje ne pojedu, da ne istrune zbog djelovanja raznih bakterija ili da ga vrijeme ne rastvori. Katkada se to dogodilo na taj način što su vijavice zatrpale životinje, ili ih je zasula lava ili vulkanski pepeo. No većina je fosila nađena na mjestima gdje su nekoć bile obale ili dna plitkih mora, gdje su životinje mogle biti brzo pokrivene naslagama mulja, koji se kasnije okamenio.

KAKO SU NASTALI FOSILI Pođimo milijun godina unatrag. Zamislite da smo u Americi i to u

Kaliforniji, na mjestu gdje se danas nalazi Los Angeles [Los Endžiliz], Nigdje ni traga današnjem užurbanom, bogatom gradu. Svuda se prostiru golemi goli travnjaci. Na jednoj ravnici nalazi se oveća lokva vode. Slonovi, deve, konji, tipavci i ostali biljožderi, kad ožedne, dolaze ovamo da se napiju vode. Neoprezniji među njima da utaže žeđ gaze sve dublje i dublje u vodu i približuju se sredini lokve. Najednom im noge stanu propadati u neku ljepljivu masu. Ne mogu više van. Uhvaćeni ,su!

Dok oni mlataraju oko sebe po vodi želeći da se izvuku, njihova dreka

106

privlači pažnju drugih životinja — mesoždera, koji upravo traže svoj plijen: vukova, šakala, strvinara i najkrvoločnijih životinja toga doba — tigrova sa sabljastim zubima. No i mesožderi su neoprezni. Bacaju se požudno na bespomoćne biljoždere, ali i oni propadaju u lokvu i ugibaju.

Naime, ispod središta lokve nalazi se velika prirodna jama puna katrana.

Tisuće je životinja palo u tu prirodnu stupicu, potonulo i uginulo. Katran se osušio i stvrdnuo. Milijun godina kasnije učenjaci koji su kopali po toj jami, naišli su u njoj na tragove sačuvane u kamenu. Samo u jednoj takvoj jami našli su ništa manje nego sedam stotina lubanja tigrova sa sabljastim zubima. Premda je katran za vrijeme svog skrućivanja rastavio razne dijelove kostura, ipak su pojedine kosti vrlo dobro sačuvane.

Učenjaci nisu uvijek takve sreće da naiđu na tako bogata nalazišta kao što su kalifornijske katranske jame. Životinje obično kada uginu, brzo istrunu, pa se čak i njihove kosti s vremenom pretvore u prah. Mnoge su životinje, na primjer milijuni bizona na zapadnim prerijama Amerike, bile pojedene čim su uginule.

VJERNOST PREKO GROBA

Bila je to priprosta seoska gostionica s drvenim prljavim trijemovima, s

nekoliko dugačkih stolova i klupa. Vonjalo je u njoj po zagušljivoj toplini i mokroj obući, s koje se cijedio otopljeni snijeg. U jednome kutu bučno je žamorilo nekoliko ljudi — očito domaći seljaci. Uz slabu svjetlost petrolejske

107

svjetiljke koja je sa stropa visjela nisam mogao jasno razabrati lica jer se tmasti dim što ga odbijahu iz svojih lula razvlačio u debelim naslagama cijelom odajom.

Sjednem za stol, naručim u krčmara vina, kruha, malo sira i što je već mogao iznijeti, i ne slušajući one ljude, a tarući ruke ukočene od zime, počeh radoznalo ispitivati svoje novo skrovište kao u ime zahvalnosti što uđoh napokon pod topao krov.

U taj čas opazim još jedno biće, koje je dotle kraj peći skutreno ležalo, a sada ustalo i pokunjeno prišlo k vratima grebući po njima i bolno zavijajući da ga puste napolje. Dva, tri puta je objema prednjim šapama zagreblo, da onda nakrene ljepušnu smeđu glavu i pogledom ponovi svoju molbu ...

»Opet ide!« — reče krčmar — »a i jest njegovo vrijeme« ... pridometne

nakon stanke spremajući u džep veliku uru na koju bijaše pogledao. U gostionici zavlada tajanstvena tišina. Opazih kako isu se svi zagledali u

dragu životinju s nekim posebnim poštovanjem i ljubavlju. Krčmar stajaše u sredini sobe s osmijehom na obrijanom širokom licu, ali također bez riječi. Nisam mogao proniknuti u smisao ove situacije.

Dok su svi nijemo gledali, oglasi se iz susjedne sobe ženski glas: — Sokol! Ovamo, Sokol! Ali on ni s mjesta, a kao odgovor samo još jače i bolnije stade zavijati

strugnuvši nekoliko puta desno i lijevo repom po podu, a onda u propanj, da svom snagom zagrebe po vratima.

Evo! — doibrza djevojka i gotovo uslužno uhvati za kvaku, a Sokol odmjerenim skokom kroz otvorena vrata u hodnik i valjda u dvorište ...

108

Nisam morao ništa pitati. Krčmar s mojega lica pročita radoznalost. — Vidite, gospodine, čudna je stvar s ovim psom! — započne približivši se

stolu. — Pametan je kao ja, kao vi, gospodine; on zna što hoće, sjeća se, ne

zaboravlja, a kako je već davno tome. Punih je osam godina što je moj otac umro . . . Sokolu je tada bila druga godina na izmaku. Preko u sobi ležalo je očevo mrtvo tijelo. Da ste vidjeli njegovu tugu, njegovo slomljeno srce!? Suze su mu curile po cio dan iz očiju, jer psi mogu plakati kao i mi, gospodine! Ja sam ga milovao, tješio, plakali smo zajedno nad očevim odrom. Pružio se pokunjeno pod lijesom i sve do pogreba čuvao je vjerno svojega gospodara. Nitko, osim nas ukućana, nije smio u blizinu, jer bi ga Sokol napao. A istom kad su staroga nosili iz dvorišta na groblje! Odvukli smo ga u štagalj silom, još prije pogreba, i tamo ga privezali za lanac da ne vidi žalost. Ali on je dobro razumio kome čekić zabija škrinju, i da ona krije ono što je njemu bilo najmilije ...

Sav je vrat razrezao i okrvavio u mahnitosti nastojeći da prekine lanac. Od žalosti nije osam dana okusio ni jela ni pila. Zavukao se u kut, pa glavu među prednje noge i tuguj, neprestano tuguj ne mareći više ni za moje milovanje.

Nekoliko tjedana nakon toga teklo je sve dakako u kući opet po starom. Sav je posao spao na moja ramena jer oca više nije bilo. Kad sam jednoga dana zaposlen u dvorištu obilazio staje, ozove se netko preko plota s ulice. Okrenuh se, a ono naš grobar dovikuje idući mimo: »Ti. . . tvoj pas dolazi svaki dan k meni na groblje i grebe šapama po grobu tvojega oca. Dolazi stalno svake večeri . . .« dobaci grobar i iščezne brzo za kućom.

Naslonih se o vile kojima sam sijeno sa štaglja skidao i — što sam mogao drugo? — zamislih se. Moj Sokol! Je li moguće, da on . . .? I nikako nisam mogao vjerovati... U tim mislima osvanu večer. Sokol postajaše sve nemirnija. Kasao je i njuškao amo-tamo po dvorištu da najednom odmagli nekud na drum …

Možda ide sad? — pomislih i bacih u kolnicu vile te udarih naprečac preko oranice prema groblju. Htio sam da stignem onamo prije Sokola. Provlačio sam se četveronoške između visokog kukuruza, sakrivao sam se za grmlje na koje sam putem naišao da samo koji put podignem glavu tražeći očima Sokola, koji je doista odmjereno tapkao bijelom stazom između oranica. Vidjeh gdje na mahove postajkuje ispitujući na sve strane okolicu da li ga tko slijedi.

Požurih se u velikoj krivulji da me ne pretekne i prikradem se do groblja. Provučem se potrbuške kroz gustu trnovitu živicu i čučnem upravo u kut pokraj mrtvačnice, iza jedne smreke, u visoku travu između dva groba. Oko mene sve

109

divlje i obraslo korovom, sami koso nagnuti i prebijeni križevi, a negdje kraj živice čavrljaju u jatima vrapci i svračci. .. Čekao sam strpljivo pretražujući očima njezino dno s jednoga kraja na drugi. . . Uskoro proviri ljepušna smeđa glava na jednom zečjem prolazu, upravo sučelice mojoj zasjedi.

Najprije mu je samo glava iz živice gledala, a oči poigravale radoznalošću, kao svakoj zvjerki prije nego ispadne iz šikare na čistinu. Onda se protisnuo kroz visoku travu do glavne široke staze i krenuo oprezno prema očevu grobu koji se još žutio od svježe nabacane ilovače . . .

Što će sada? ... upitah se. Sokol uze grepsti objema prednjim šapama da je zemlja frcala u zrak, grepsti i zavijati tihano, drhtavo. . . Htjedoh poletjeti k njemu da ga na prsa pri vinem, stisnem i zagrlim, ali nisam mogao. Bol me još koji čas zadržala u zasjedi, pa je trebalo dosta snage da se saberem i u po glasa zovnem: Sokol!

Ali nije čuo. Tako bijaše zabavljen svojim poslom da i po drugi put uzalud zazvah: Sokol! Istom na treći poziv osovi glavu tražeći tko ga zove, a kad opazi da mu idem u susret, stade bježati prema šikari do onog zečjeg prolaza. Valjda me nije u prvi mah prepoznao, ali kad ga uzeh sve slađim slovom dozivati, nije ni časa oklijevao da mi doleti razdragan pred noge, da mi izljubi ruke i odijelo, što je samo dohvatiti mogao. Znam da sam ga onda uzeo u krilo, spustio se s njim na očev grob i milujući ga ostao tako do kasne večeri.

Već se ćuk s krova mrtvačnice kroz ljetno veče sablasno ogla- šivao kad smo se s groblja vraćali ikući...

Tako potraj a redom četiri sedmice, gospodine! Svake večeri polazio je Sokol na groblje u misli da će svojega dobročinitelja iskopati. Uvidjevši napokon da je svako nastojanje uzaludno, prepustio se toj tuzi. Samo bi se pružio povrh groba i tako na njemu počivao. To čini sada već osmu godinu i za najveće omare i za najveće studeni. Ostane tamo četvrt sata, pa se snuždeno vrati u svoju kućicu ili kakav zakutak . . .

Završi krčmar s tolikim uvjeravanjem da nisam ni začas mogao posumnjati u istinitost njegovih riječi. Moram iskreno priznati da sam vrlo ganut slušao tu povijest o Sokolovoj vjernoj ljubavi.

Čudno, gotovo bih rekao tajanstveno raspoloženje zavladalo je nakon toga cijelim društvom, jer je svatko šuteći sjedio na svojem mjestu. Doskora je opet zagreblo na vratima, i Sokol je naišao u svojoj smeđoj odori pun snijega, da dobaci samo jedan pogled i nama i gospodaru, pa da se zatim mimo složi u svoj topli zapećak...

110

NJUFUNDLENDSKI PAS

Njufundlendski pas je vrlo razuman, odan svome gospodaru i brzo shvaća ono što se od njega traži. Ribari na Njufunđlenskim otocima često imaju na svome brodu po jednoga takvog psa, kojega brzo nauče da stražari na prednjem vrhu broda i da javlja približavanje kakvog drugog broda ili čamca, jer to on osjeti mnogo prije, no što to čovječje oko može nazrijeti u tami, magli ili snježnoj vijavici. Ako čovjek ili kakav predmet padnu s broda u more, pas odmah skače i vadi ih iz vode. Dva takva psa ne smiju biti na jednom brodu: čim jedan od njih skoči u more, drugi skače odmah za njim da ga spasava, pa se pri tom i pokolju. Ako koji ribar kad brod naiđe na toplu morsku struju skoči u more da se okupa, pas odmah skače za njim i protiv njegove volje izvlači ga napolje. Od toga se ribar ničim ne može obraniti.

Njufundlendski pas čiste rase težak je oko 60 kg. Obično je cm, rjeđe crn i

bijel, a sasvim rijetko potpuno bijel. Glavno mu je obilježje ikrupna okrugla glava i šape podesne za plivanje. Hod mu je lagan i dostojanstven. Odličan je ronilac i vanredno je koristan lovcu kad treba da iz vode iznese ubijenu ili ranjenu pticu, a uz to treba da roni i pazi da se ptica ne ošteti.

Njufundlendski su psi bezbroj puta spasili brodolomce uz obale otoka. Naročito je čuven slučaj koji se desio 1919. godine u neposrednoj blizini visoke obale otoka, pored koje ima mnoštvo podvodnih stijena. Lokalni brod »Eti« sa 22 putnika udario je pri jako uzburkanom moru u jednu stijenu, bio probijen i opasno se nakrivio, te se počeo puniti vodom. Na zapovijed svoga gospodara koji je brodolom gledao s obale mladi pas skoči u vodu, zapliva prema brodu kroz bijesne valove, ščepa zubima kraj konopca koji je bio bačen s broda, ispliva s tim krajem u zubima na obalu i položi ga pred gospodara. Za konopac

111

su privezali na obali metalni kabel, mornari s broda privukli su ga na brod i dobro ga za nj pričvrstili. Pomoću dobro zategnutog kabela, koji je spojio brod s obalom, izvršeno je spasavanje s broda svih putnika i mornara, pa i jednog novorođenčeta, koje je spaseno s pismima u poštanskoj vreći.

Zato se može shvatiti natpis što ga je stavio Byron [Bajrn] na grob svoga ljubimca, njufundlendskog psa: »Ovdje počivaju ostaci jednog stvorenja koje je imalo ljepotu bez taštine, snagu bez grubosti, smionost bez drskosti i sve vrline čovjeka, bez njegovih mana.«

BIJELKO

Kad sam ga prvi put vidio, bila je večer. Ujutro sam dobio od svog starog

prijatelja Jacka [Džeka] ovu brzojavku: »Šaljem ti mladog, zanimljivog psa za uspomenu. Budi uljudan prema njemu. Sigurnije je.« Jacku je bilo slično da mi pošalje pakleni stroj .ili šugavu životinju i izvana napiše da je mali pas, pa sam zato s velikom radoznalošću očekivao pošiljku. Kada je prispjela, opazio sam natpis: »Pazi, grize!« i čim bih je samo malo dotaknuo, čulo se muklo režanje. Kroz željeznu sam rešetku vidio da nije tigar, nego mali, bijeli buldog. Navaljivao je na mene i na sve što mu je došlo pred oči ili u blizinu, a njegovo režanje i zavijanje neprestano mi je razdiralo uši.

Oduvijek sam bio prijatelj pasa i mislio sam da se razumijem u njih. Odmah sam donio svoj patentni nož, koji je ujedno bio i čekić, čačkalica, škara, pila za nokte, vijak i lopatica. S tim sam jedinstvenim oružjem počeo skidati rešetku. O, ja sam se dobro razumio u to i znao sam postupati s psima. Čim sam malo podigao rešetku, odmah je htio skočiti na mene. Na sreću je moj nemirni gost nogom zapeo za rešetku i tako ostao visjeti, inače bi me sigurno bio ugrizao, jer je njegovo nastojanje bilo iskreno i srčano. Popeo sam se na stol i htio se sporazumjeti s njime. Bio sam oduvijek čvrsto uvjeren da sa životinjama treba razgovarati, pa i danas tvrdim da one shvaćaju našu namjeru, iako ne razumiju riječi. Mali je četveronožac najprije zašao pod stol, oštro se ogledao i budno pazio neće li se pojaviti moja noga sa stola. Držao sam da bih ga sigurno mogao pogledom ukrotiti, ali to nije bilo moguće sa onog mjesta gdje sam se nalazio pa sam se morao priznati zarobljenikom.

Izvadio sam iz prsluka cigaru i pušio je stojeći kao kip dok je moj mali silnik dolje stražario. Još sam jedanput uzeo brzojav u ruke i pročitao: ». . . zanimljivog psa. Budi uljudan prema njemu. Sigurnije je.« Mislim da je moja hladnokrvnost više djelovala nego moja uljudnost jer je poslije pola sata

112

prestalo režanje. Nakon jednoga sata nije više ni skakao na novine koje sam oprezno pružio preko ruba stola da ispitam kakve je volje; možda se pomalo izgubila razdraženost uzrokovana tijesnim kavezom. Kad sam zapalio treću cigaru, odgegao se do peći i tamo legao. Ipak nije zaboravio na moju prisutnost.

Ne, na takav se prezir nisam mogao potužiti. Neprestano me jednim okom

promatrao, a ja sam oba oka upravio na vršak njegova repa. Kad bi se rep samo jedanput zanjahao slijeva nadesno pobjeda bi bila moja, ali on se nije zanjihao. Dohvatio sam knjigu i čitao dok me nisu uhvatili grčevi u nogama. Vatra se gasila. Oko deset sati naveče bilo je već vrlo hladno, a oko deset i po vatra se sasvim utrnula. Dar mog prijatelja polako je ustao, počeo je zijevati i protezati se i napokon se uvukao pod moj krevet, ispružio se na krznu da tamo zaspi. Tiho sam stupio sa stola na ormar, zatim na peć i napokon sretno dospjeh na krevet. Svukoh se što sam tiše samo mogao da izbjegnem oštroj kritici svoga gosta. Još nisam bio ni zaspao, kad začuh da nešto grebe pod mojim krevetom. Osjetih da je nešto skočilo na krevet i skotrljalo se do mojih nogu. Sigurno je Bijelku bilo dolje previše zima pa je potražio ono što je u mome domu bilo najbolje i najtoplije. Skvrčio se na mojim nogama tako da mi je bilo vrlo neugodno, i ja pokušah udobnije se namjestiti. Tek što maknuh malim prstom, on se baci na nj tako bijesno da me je samo debeli vuneni pokrivač sačuvao od doživotne sakatosti.

Cijeli sam sat micao noge, svakiput samo za vlas dalje, dok sam ih napokon smjestio tako da sam mogao zaspati. U noći me je nekoliko puta probudilo srdito režanje. Režao je sigurno zato što sam se usudio maknuti palcem bez njegova dopuštenja ili što sam hrkao.

Dakle, ja sam htio ustati oko sedam sati, a Bijelko u osam, pa smo, naravno ustali u osam. Prema sluzi koji je ložio peć ponašao se prilično hladno. Dopustio

113

mi je da se obučem, a da pri tom nisam morao stati na stol. Kad sam odlazio iz sobe na zajutrak, rekao sam mu: »Bijelko, ima ljudi koji bi s tobom drugačije postupali, ali ja ću upotrijebiti svoj način, koji je sigurno bolji. Liječnici sada osobito preporučuju liječenje glađu. To ću pokušati i ja!«

Možda se to čini okrutnim, ali ja mu cio dan nisam dao ništa jesti. Morao sam doduše vrata dati nanovo olioiti, jer ih je sva bio izgrebao, ali je zato naveče rado primio hranu iz moje ruke.

Za tjedan dana bili smo već dobri prijatelji. Spavao je na moro krevetu, a ja sam mogao micati nogama bez straha da će me ozbiljno napasti. Glad je učinila čudo od njega. Za tri tjedna bili smo već — no ukratko: čovjek i pas, i on je zaista obistinio one riječi moga prijatelja u brzojavci.

Taj mali razbijač nije znao što je strah, a i u mnogome se drugom razlikovao od svih pasa koje sam poznavao. Kad bi npr. koji dječak bacio na nj kamen, on ne bi pobjegao, nego bi trčao ravno prema dječaku, pa kad bi se taj još jednom usudio baciti na nj kamen, poslužio bi se Bijelko svojim zakonom i sam sudio. Tako je pribavio sebi sveopće poštovanje. Svoju neustrašivost dokazao je u lovu na vuka. Evo, kako je to bilo:

Prema nama lovcima trčao je velik siv vuk. Glava mu je bila sagnuta, rep vodoravno ispružen, a nekih pedeset metara iza njega letio je pas Grom (danska doga) kroz ravnicu kao jastreb. Jurio je dva puta brže od vuka. Začas je pas bio kraj njega i navalio na nj, ali je uzmaknuo kada se vuk okrenuo prema njemu. Za nekoliko hipova bio je stigao i hrt, pa onda i ostali psi, što je brže koji mogao. Svaki je došao ratoboran i odlučan da vuka razdere na komade, ali se svaki pokunjio, uzmaknuo i kušao da se malo podalje sam lajanjem ohrabri. Pasje dahtanje prelazio je u režanje puno prijetnje dok su se približavali. Činilo se da nose smrt neprijatelju. No kad su ga vidjeli, rasrđena, neustrašiva, s jakim i snažnim čeljustima, kako je hladno gledao smrti u oči znajući da je neće sam podnijeti, spopao je nenadani strah sve tri danske doge i sve ostale pse. Ta oni su htjeli na nj navaliti, ali samo ne odmah, malo kasnije, dok im se vrati dah. Ta nisu se oni bojali vuka. Kako bi? Dobro su znali da će onaj pas koji prvi navali skupo platiti, ali toga ih nije bilo strah, oni su samo htjeli da malo odahnu.

Dok je svih deset pasa skakalo oko nijemog vuka, nešto zašušta u grmu; činilo se da je doletjela bijela lopta, koja se pretvorila u malog buldoga. Najmanji, teško dišući i hroptajući Bijelko posljednji stiže do svojih drugova koji su skakali i lajali u krugu oko vuka, ali se ni jedan od njih nije usudio navaliti na tog razbojnika.

A je li on oklijevao? Ni časa. Skočio je kroz krug prisutnih kukavica upravo

114

vuku za vrat. Ovaj se oborio na nj svojim oštrim zubima. Mališ još jedanput skoči na nj, a onda nisam više mogao vidjeti pravo što je. Vidio sam samo zamršeno klupko pasa, i činilo mi se da je bijeli mališan zubima ščepao razbojnikovu gubicu. Svi su psi bili naokolo. Sad im više nismo mogli pomoći, a nije nas više ni trebalo jer su imali vođu kome nije bilo premca u hrabrosti. Kad je za nekoliko časaka sve bilo svršeno, vidjeli smo sivonju kako leži na zemlji. Bio je to pravi div. Gubicu mu je još uvijek stiskao mali bijeli pas.

Vuk je bio mrtav, a ja pozvah Bijelka. Ali on se nije micao. Nagnuli se nada nj: »Bijelko! Bijelko! Gotov je. Ti si ga usmrtio.« Ali moj Bijelko ostade tih. Tek tada vidjeh da ima dvije duboke rane na tijelu. Htjedoh ga dići. »Pusti, stari, gotovo je!« On tiho zareža i napokon ispusti vuka. Svi oni grubi ljudi kleknuše oko njega, a starome Penroofu [Penruf] zadrhta glas kad progovori: »Radije bih izgubio dvadeset bikova, nego dopustio da mu se to dogodi.« Uzeh ga na ruke, glađih ga i milovah po glavi. On još tiho zareža kao posljednji zbogom, liznu mi ruke i nikada više ne zareža.

Za mene je to bio žalostan povratak. Nosili smo sa sobom golemo vučje krzno, a ipak nam povorka ni u čemu nije nalikovala na trijumf. Maloga smo junaka pokopali pod jednim humkom iza Penroofoiva posjeda. A Penroof je pri tom mrmljao: »To je bio značaj! Bez značaja se ne može ni životinja uzgojiti.«

AKO SU SE SPORAZUMJELI

Dogodilo se u Sinju. Skakutao ispred ljekarne pas prebijene noge. Ljekarnik ga je dovabio i nahranio, a zatim mu je previo nogu. Pas se otada češće navraćao u ljekarnu, a ljekarnik mu je mijenjao zavoj i njegovao ga. Za nekoliko nedjelja pas je ozdravio, ali ljekarnik se nemalo začudio kad je ovaj jednoga dana doveo drugoga psa koji je također imao prebijenu nogu. Ljekarnik je previo nogu i tom psu. Sada očekuje daljnje posjete svojih četvoronožnih pacijenata.

115

POSLJEDNJI ZALOGAJ Priroda je postepeno razmatala povoje noći. Već su se dolje xi ravnici na raznim mjestima oglašavale prve trčke: četir. .. četir, a za njima se povodile i prve prepelice, dozivajući se iz mokroga žita. Svaki bi čas prekidao svečanu tišinu njihov milozvučni ritmički: puć-pu-ruć! Tu i taimo smuknuo je preko kolnika i po koji strašljivi zec da još prije dana potraži udobno ležište, lili je u najbližu šikaru odbrzala ljepušna, mala, srčana lasica, dok su u nedalekom hrastiku odzvanjali sablasni glasovi, slični paklenom smijehu. Huhuhu ... huhuhu ... deralo se nekakvo grlo, a jeka mu je isto tako odgovarala. Nevještu prolazniku, koji prvi put u životu sluša to paklensko smijanje, diže se od straha kosa na glavi. Bijahu to glasovi šumskoga ćuka koji je posljednji put pozdravljao umiruće sjene čarobne lipanjske noći.

U ovom raspoloženju stigoh u krasnu mladu šumu na Ptičjemu brijegu. Nakon kratkog uspinjanja eto me i pred jazbinom. Sat je pokazivao tačno tri i po. Kojih trideset koračaja od jazbine osovila se gusta stara lipa, na koju se tiho popeh, i na visini od tri metra smjestih se na sjedalo, koje bijaše lugar vrlo zgodno podesio. Moja čekalica nalikovala je na zelenu sobicu s prozorčićem, koji je gledao prema jazbini. Na taj prozorčić položili pušku među dvije rašlje, a zatim ostadoh mirno sjedeći kao da me je tkogođ za lipino deblo prikovao.

Kad se razdanilo, zinuše pred nama tri tamne rupe: srednja je bila najveća i najviše pogažena. Pred svakom rupom ležala je nabacana i od mnogih tragova isplesana svježa crnica, a okolo jazbine čitavo groblje kostiju i strvina. Tužna sam srca nabrojio petnaest zečjih kostura, tri zečje lešine, šest srnećih nogu, dva krta i mnogo, mnogo kostura raznih većih ptica. Nije nedostajalo ni perje za dobar jastuk.

Upravo poljubiše vrhove grabika prvi topli sunčevi zraci kad me trže iz snatrenja jedva čujno šuškanje rasne trave. Srce mi snažnije zakuca, lovačka me groznica potrese. Tik ispod lipe dotapka mati lija noseći nešto u rašljama. Zaustavivši se pred glavnim ulazom domaje, spusti na tlo plijen, obazre se strižući ušima na sve strane, pa uvjerena da nema blizu pogibelji zalaje muklo i hrapavo nekoliko puta. I u tren oživješe sva tri zjala jazbine. Mladi se kao mahniti protisnuše pred kućni prag da na zelenom stolu obave željno očekivani zajutrak.

Stade natezanje, cupkanje i komešanje oko mrtve jarebice. Svaki je htio da ugrabi po koji zalogaj. Ali stara rastjera šestero svadljivih gladuša i primakne plijen sedmome, najmlađemu, valjda svojemu mezimcu, koji bijaše očito u rastu

116

zaostao. Uzalud nastojahu braća da mu preotmu lovinu jer je bio pod okriljem brižne matere, koja ga je od milja tetošeći lizala ,jezikom. Zato dm na kraju ne preostade drugo, nego da se zadovolje pustom željom za nečim nemogućim.

Nakon ovoga prizora uslijedio je domalo drugi, zanimljiviji.

Na suprotnoj se strani iznenada rastvori šikara, i glavar obitelji banu na

čistinu. On je bio u lovu sretnije ruke jer je u gubici donio ugojena zeca. Da ste sada vidjeli male razbojnike kako su, veselo mašući repićem i piskutljivo baučući, poletjeli ocu u susret! Kakav se plamen proždrljivosti caklio u njihovim podmuklim zelen- kastosivim očicama.

Starac je najprije redom svako čedo onjušio, a zatim se nakon jutarnjeg cjelova pohlepno prešlo na gozbu. Ubogi zec! Kako su ga nemilosrdno mrcvarili i razvlačili! Začas bijaše na jagmu razderan, i komad njegova tijela za komadom nestade u gladnoj utrobi malih proždrljivaca. Ni kožu mu ne poštedješe. Tek se hrpa kostura pred jazbinom povećala.

Već htjedoh da među blaženu družbu na okupu prospem kišu olovnog zrnja, ali mi neki unutrašnji glas zadrža desnicu. Pomislih: rijetka prilika za opažanje, a tko zna što će još biti?

Poslije gozbe odbrusi otac u šikaru istim putem kojim je i došao. Sad započe igranje koje je predvodila mati povalivši se na leđa i dignuvši sve četiri uvis. Mališi su je odmah shvatili. Počeli su se valjati jedan preko drugoga i preko nje grizući se u šali i cvileći tihano kako to rade i mladi psi. Na časove su s majkom sačinjavali veliko crveno klupko. Bilo ih je milota pogledati. Nego, u šali i pola istine.. . Najedanput se nevino igranje prometnu u ozbiljnu svađu i ujedanje.

117

Braća se od lj ubavi potukoše, a kruna tučnjave bijaše da je najmanji lisičić, krvareći i bolno cvileći, potražio zaklonište u jazbini. Za njim potrče i mati i nemilosrdna braća. Tako ostade prostor pred jazbinom prazan, a ja uhvatih zgodan čas da se malo na sjedalu protegnem i da zavirim na sat. Pokazivao je sedam i četvrt.

No sunce, zlaćano sunce izbavi doskora svadljivu družbu iz tamnoga podzemlja. Posljednji izađe onaj ranjeni lisičić u pratnji matere, koja mu je lizala krvavo uho. Koliko li beskrajne materinske ljubavi; iz njezinih očiju, barem mi se tako činilo, nije u tom trenutku virila u svijet ona poznata lopovska lukavost i podlost. I ne znam što joj je iznebuha sunulo glavom. Vidjeh samo da je razjarena skočila i šapama stala udarati i zubima griskati ostalo šestero djece. Ostadoh zapanjen, pitajući se u duši: zar je to kazna za nanesenu ozljedu njezinome mezimčetu?

Ali eno opet iz šikare oca. Hitac odjeknu dalekom gorom, zamirući negdje tamo iza brda, a lisac ostade na mjestu bešćutan, mrtav.. . Mališi umakoše preplašeni nepoznatim zvukom u rupe, a stara se sigurnim skokom izgubi u šikari.

Ipak ne htjedoh još šaći sa svoga sjedala. Za staru sam doduše znao da se toga dana neće više vratiti domu, ali sam zato sigurno držao da će mladi, kako to obično biva, najduže za četvrt do pola sata opet izmiljeti iz podzemnih prostorija. Dogodilo se, naime, već mnogo puta da su nezasitni gladuši bez srca naočigled sakrivenoga lovca raskomadali i izjeli pred jazbinom ubijene roditelje. Lovačka književnost obiluje takvim primjerima »zahvalnosti«. Zato upravo odlučih da još koje vrijeme pričekam.

Nakon sata strpljivog čekanja razabrah da mi se smišljeni računi ne slažu. Uzalud svaki trud! Nijedna crvena glavica zelenkastosivih očica nije više htjela proviriti iz onih tamnih, crnih rupa. A vani carevaše njihov raj: topli, zlatni, zatravljujući sunčevi traci. . .

Samo je mati u nedalekoj guštari neprestano lajala, zavijala, cviljela. I nehotice mi se nametala misao da ti sitni neiskusni stvorovi doista razumiju glasove njezina grla. Ta još nikad ne bijahu izvrgnuti pogibelji, niti čuše do toga dana prasak puščanog hica, niti su uopće znali da imaju neprijatelja?! Pa otkud i čemu ta opreznost? Tko ih je poučio što znači onaj dršćući, bolno dršćući lavež njihove roditeljke?

Odmah idućeg dana poslije podne stavio je stari Martin prokušanoj jazavčarki Mirjani ogrlicu, pa zajedno krenusmo na Ptičji brijeg da iskopamo mlade lisice. Bude li sreće, past će nam u šake i stara.

118

Čim se nađosmo pred jazbinom lugar dade zapovijed psu. Mirjana sune divljim skokom na najširu rupu u podzemne hodnike. Čekasmo napeto osluškujući što će biti. Sad će zalajati da nam dojavi gdje treba lopatu zabosti i mučnu radnju započeti. Minu dva, tri i četiri časka, ali ništa. Napokon, osvane iz one najuže rupe, pogledavajući čas mene, čas svoga gospodara, kao da nam želi reći: Nema ih! A kako je bila sva crvena od ilovače! Kad se zatim pošteno iskihala i šapama očistila zemljom natrunjene oči, lugar zapovjedi još jednom: aport! Kuja sune iznova u lisičju jamu, ali ne obavi ništa. Martin je na to gundrajući potegnuo od ljutosti lijevi brk i nezadovoljno zakimao glavom: Nema ih, nema! Ja sam njegove riječi mehanički ponavljao.

Bijasmo načistu: oprezna je mati lija, opamećena jučerašnjim događajem, prenijela noću mlade u sigurnije zaklonište. Pa da je čovjek ne štuje, da joj se ne divi!

— Kud ćemo sada, Martine? Gdje da ih nađemo? — oglasim se nakon kratke stanke.

Dođite samo, gospodine! Nisu daleko! I starac skoči naprijed, ja za njim, obojica u dubokom muku. U susjednom šumskom predjelu Martin se najednom zaustavi pred novom

jazbinom pokazujući prstom na nju i šapćući: tu su! I u trenu Mirjana se opet izgubila pod zemljom da nam doskora navijesti

kako je njezin hranitelj imao pravo. Martinu se smjesta radošću zasjalo lice, sav je drhtao od uzbuđenja. Grčevitom, žuljavom desnicom pograbi lopatu da je svom snagom zabode nad onim mjestom otkud se čulo muklo podzemno lajanje, a ja se postavih s napetom dvoejevkom tih do otvora jazbine, za slučaj da nam mati, ako je kod kuće, ne umakne.

Dok se lugar znojio, oštra je Mirjana iznijela u gubici iz jazbine redom šest udavljenih mališa i spustila ih do mojih nogu. Kod šestoga htjedoh da je pomilujem, ali ona odbrza po običaju strelimice natrag pod zemlju ne mareći za prijazno susretanje. Vidjelo se da je neobično zabavljena poslom. Nedostajao je još onaj mali, rastom zaostali lisičić. Naslućivao sam da ga srčana mati brani na život i ismrt u jazbini.

Lajanje zaori na sasvim suprotnom kraju. Onamo, Martine — onamo zarini! Ali istom Martin poslušao zapovijed, kad iz jednoga od pokrajnih hodnika

izleti poput dugačke crvene crte mati lija, i to tako naglo da sam je jedva na četrdeset koračaja iz puške zahvatio. Smrtno pogođena se sruši, spusti nešto iz ralja na tle, opet se uspravi, potrči naprijed, zatim natrag, pograbi još jednoć, pa

119

podigne ono što je ispustila iz gubice, ali snage nije više dostajalo, jer se nanovo sruši u posljednjim trzajima (to istom sada vidjeh!) nad svojim poluživim mezimcem...

KNJIGA ZIME

Bijelim ravnim slojem snijeg je pokrio svu zemlju. Polja i šumski proplanci

sad su kao čiste strane neke divovske knjige. I ma tko prošao preko njih, svatko se potpiše: »Ovdje je bio taj i taj«.

Danju pada snijeg. Kad prestane — strane ostaju čiste. Dođeš li ujutro, bijele su strane posute mnoštvom tajanstvenih znakova,

crtica, tačkica, zareza — znak da su noćas ovdje bili razni šumski stanovnici, hodali, skakali, vrzmali se ovuda.

Tko je to bio? Treba što prije odgonetnuti nerazumljive znake, pročitati tajanstvena slova.

Opet će padati snijeg, a onda kao da je netko okrenuo stranu — ponovo je pred očima samo čist, gladak, bijeli papir.

U knjizi zime svaki stanovnik šume piše svojim rukopisom, svojim znacima. Ljudi uče raspoznavati te znake očima. Pa kako ćeš drukčije i čitati ako nećeš očima?

Međutim životinje se domišljaju pa čitaju nosom. Pas, npr., pomiriše slova u knjizi i pročita »Ovdje je bio vuk« ili »Ovuda je malo prije protrčao zec.«

Nos kod nekih životinja tako je jako »pismen« da nipošto ne može pogriješiti.

Životinje pišu uglavnom šapama: jedne cijelom šapom, druge s četiri prsta, a treće papcima. Događa se da se potpišu i repom, i nosom, i trbuhom. Ptice

120

također pišu nogama, repom, a i krilima. Naučili smo čitati u knjizi zime o raznim šumskim događajima. Nismo lako

došli do toga znanja, jer ne pišu svi šumski stanovnici obično — neki to čine lukavo.

Lako je i jednostavno raspoznati i zapamtiti vjeveričin rukopis: ona skače po snijegu kao da se igra. Odupre se kratkim prednjim šapama, dugačke zadnje izbaci naprijed i široko ih raskreči. Od njezinih prednjih šapica tragovi su mali: dvije tačke utisnute jedna pokraj druge. Od zadnjih je trag dugačak, izdužen, kao od ručice tankih prstiju.

Iako je rukopis miševa veoma sitan, on je također jednostavan, čitljiv. Izlazeći iz snijega, miš često pravi petljicu, a onda trči ravno onamo kamo hoće, ili se vraća u svoju rupicu. Na snijegu ostaje niz dvotački — dvotačka po dvotačka, u podjednakim razmacima.

Ptičji rukopis, npr. rukopis svrake, također se moše lako razabrati. Od tri prednja prsta ostaju u snijegu križići, a od četvrtog prsta otraga — crtica. S obje strane križića su otisci od krila kao kakvi prsti. I ona, razumije se, zakvači ponegdje snijeg svojim dugačkim stepenastiim repom.

Svi su ti tragovi bez smicalica. Odmah se vidi: eto, to je vjeverica sišla s drveta, skakutala po snijegu, opet skočila na drvo. Miš iskočio iz snijega, potrčao, protumarao i opet pod snijeg. Svraka sjela — skok — skok — skok po tvrdom ledu, dođirnula ga repom, zalepršala krilima i — do viđenja.

Nego hajde se ti snađi u lisičjem ili vučjem rukopisu. Nisi li uvježban, odmah ćeš se zbuniti.

Trag lisice sličan je tragu malog psa. Razlika je samo u tome što lisica drži šapu' zgrčenu: čvrsto steže prste.

Pas rastavlja prste, pa mu je trag sitniji i mekši. Trag vuka sličan je tragu velikog psa. Razlika je u ovome: šapa je vuka

stegnuta s bočnih strana; trag vuka ispada duži i nježniji od psećeg traga; otisci pandža i jastučića kod njega su dublji. Razmak između prednjih i stražnjih pandža jedne šape veći je nego u psećem tragu. Prednje pandže vuka u snijegu često se slivaju u jedan otisak. Kod pasa se slivaju otisci jastučića na prstima, kod vuka — ne.

To je — abeceda. Čitati redove vučjih tragova naročito je težak posao jer se vuk služi

lukavstvom. Lisica — također. Kad vuk ide korakom ili trči, on tačno staje zadnjom desnom nogom u trag

svoje prednje lijeve noge, a zadnjom lijevom u trag prednje desne; stoga se

121

njegovi tragovi otežu u ravnom redu kao po užetu u jednu liniju. Gledaš u takav red ii čitaš: »Tuda je prošao veliki vuk.« I baš si pogriješio.

Trebalo je pročitati tačno: »Tuda je prošlo pet vukova.« Naprijed je išla pametna stara vučica, za njom stari vuk, a za njima vučići.

Išli su trag utrag, ali tako tačno da običnom čitaocu neće ni pasti na pamet da je to trag pet životinja. Valja da dobro izvježba oko onaj tko hoće da bude spreman istraživač na bjelici. (Tako lovci zovu tragove na snijegu.)

Lisičić opazio na proplanku sitne mišje redove. »Aha«, misli on, »sad ćemo se omrsiti!« Nije se potrudio da malo bolje pročita njuškom tko je tu bio, već je samo

pogledao pa veli: »Eno, kamo vodi trag — pod onaj džbun.« Prikrao se džbunu. Vidi: miče se u snijegu nešto malo u sivoj kabanici s repićem. Drž’ na

njega! I odmah zubima — cap! Pih, što odvratno smrdi! Ispljunuo životinjicu, odmakao se; daj da se što

prije naguta snijega. .. ispere usta. Toliko je miris odvratan. I tako ostade bez doručka. Samo je badava utamamio životinjicu. A ta životinjica nije bila ni miš ni voluharica, već rovčica. Ona samo izdaleka nalikuje mišu. Izbliza ćeš smjesta uočiti razliku: njuška

je u rovčice izdužena kao surlica, leđa joj pogrbljena. Ona se hrani kukcima, iz roda je krtice i ježa. Nijedna »pismena« životinja je ne dira jer od nje izbija strašan smrad: zaudara na mošus.

Dugo nismo mogli shvatiti jedan zagonetan slučaj ispisan tragovima na snijegu.

U početku se pružao trag malih uskih papaka. Nije bilo teško pročitati: kroz šumu je išla srna ne sluteći nesreću.

Najednom s bočne strane veliki tragovi šapa s pandžama, a smin trag odaje sada skokove.

To je razumljivo: srnu je primijetio vuk iz gustiša, pojurio da joj presiječe put. Srna je pobjegla od njega u galopu.

Tamo dalje vučji se trag sve više približava srninu tragu — vuk ju je, znači, počeo dostizati.

Kod velika oborena drveta oba su se traga spojila. Vidi se kako je srna jedva stigla preskočiti debelo stablo, a vuk se, opet, nadao za njom.

A s one strane stabla — duboka jama: sav je snijeg razgrnut i razbacan kao da je tu ispod snijega eksplodirala golema bomba.

Iza toga mjesta srnin trag vodi na jednu stranu, vučji na drugu, a u sredini,

122

đavo će ga znati otkud, pojavio se velik trag, veoma nalik na ljudski (kad je čovjek bos), ali s iskrivljenim strašnim pandžama.

Kakva li je to bomba u snijegu? Čiji je taj novi, strašni trag? Zbog čega je vuk otpirio na jednu stranu, srna na drugu? Što se tu dogodilo?

Naj poslije smo shvatili čiji su to veliki tragovi pandža. Srna je lako skočila preko oborena debla svojim vitkim nogama i odjurila

dalje. Vuk je pojurio za njom, ali nije dostigao: suviše je težak. Sa stabla je bubnuo u snijeg — stropoštao se u medvjeđu jazbinu digavši sve četiri noge u vis. Jazbina se nalazila tu, baš ispod stabla.

Medo, trgavši se iza sna, skoči, a snijeg i led i granje poletje, kao od bombe, i on odmagli u šumu, pomislivši svakako — da su ga napali lovci.

Vuk glavačke u snijeg, pa kad vidje takvu grdosiju, zaboravi na srnu, samo da spasi glavu.

A srna se odavno izgubila.

LUKAVI PRERIJSKI VUK Povučete li crtu oko kraja koji je poznat pod imenom Divlji zapad, tačno ste

okružili carstvo prerijskog vuka. Meksički urođenici nazvaše prerijskog vuka »kojot«, a kažu da to znači

»mješanac«. To upućuje na to da prerijski vuk izgleda kao križanac između lisice i vuka. Kojot kao đa u sebi spaja sva duševna svojstva obiju životinja, što pridonosi njegovu uspjehu u životu.

Prerijski je vuk jedna od rijetkih životinja u Yellowstone [Jeloustoun] parku, koje sada nisu zaštićene, i to iz ovih izvanrednih razloga: prvo, jer je toliko sposoban da se štiti sam; drugo, jer se čak i suviše razmnožio; treće, jer. uništava mnoge životinje, sve one koje može svladati. To je osobito lukava životinja; neki ga Indijanci zovu psom-čarobnjakom.

Prirodoslovcu je prerijski vuk osobito zanimljiv. Kad vidite tu okretnu sivu i žutu priliku kako već samom svojom prisutnošću i samo proilazeći stvara pojas pustoši i tišine među humcima prerijskog svisca, znajte da je u potrazi za hranom, a d to da nije daleko ni drugi prerijski vuk, njegova ženka. Ali nije sigurno samo to da je ženka negdje u neposrednoj blizini, nego i to da je ona, ostane li neopažena, kadra da izvede lulkavštinu, i to — ja sam je vidio na djelu — vrlo duhovitu lukavštinu.

Nadalje znajte da dva do tri kilometra dalje, gore na obronku brežuljka, cvili u jami leglo vučića. Otac i mati moraju da love neprekidno i uspješno da bi im

123

namakli svakidašnju hranu. Naselja svizaca su njihova lovišta. Ali kako da ulove prerijskog svisca! Iako ti mali glodavci koji štekću znaju da se ustreme i da laju na ekspresni vlak udaljen katkada samo šest do sedam metara, za tren oka će nestati pod zemljom čim čovjek, pas ili prerijski vuk prijeđu veoma udaljene granice njihova naselja. Svisci ostaju u svom podzemnom skrovištu dok god ne prođe dugi razmak tišine, koji vjerojatno dokazuje da je opasnost prošla. Tada se iz jama, nad razinom tla, pojavljuju najprije njihove izbočene oči, i, ako je sve mirno, svisci iskakuju napolje i nakon nekog vremena opet pasu.

Evo, kako lukavi prerijski vuk iskorišćuje te sviščeve navike: on i njegova

ženka neopazice se približe naselju svizaca. Vučica se sakrije, a vuk ne krijući se ulazi u naselje. Kad svisci vide da se približava neprijatelj, počnu bijesno lajati, ali kad vuk stigne do njih, nestanu pod zemljom. Čim svizaca nestane, vučica jume naprijed i šćućuri se pokraj prve jame, za koju se nada da će joj dati plijen i uz koju joj je zgodno sakriti se. Vuk, međutim, ide dalje. Svisci koje je prerijski vuk preplašio i natjerao u njihove jame počinju da izviruju napolje. Najprije se pojavi samo gornji dio sviščeve glave s očima kao u vodenjaka; te isturene oči osobito su prikladne za izvirivanje iz jame jer se one prve izdižu nad razinu tla. Poslije kraćeg promatranja i osluškivanja, ako je sve mirno, svizac digne glavu još za koja dva do tri centimetra više. Sad već može pogledom da obuhvati svu okolinu. Opasnost je prošla. Uspravlja se na humku i pozorno promatra cijeli kraj.

Gle! Ha, ha! njegov neprijatelj, mrski prerijski vuk odmiče sve dalje i dalje, te nema više mogućnosti da počini zlo među sviscima. Što se vučji lik više gubi u daljini, to se brže vraća sviščevo pouzdanje; ono je opet potpuno kad i drugi svisci počnu izlaziti da bi, kako se čini, odobrili njegovu odluku i učvrstili ga u

124

njegovu vraćenom pouzdanju. Nakon kraćeg oklijevanja odvaži se da krene na pašu. To znači udaljiti se tri do šest metara od ulaza u jamu jer je oko njega sva trava pojedena. U travi se visoko uspravi da još jednim pogledom obuhvati okolicu, a onda, zagnjurivši njušku u travu, počne pasti. To je upravo prilika s kojom je vučica računala, čekajući i promatrajući. Iza maloga busena trave pojavi se sjajno sivo krzno: u tri skoka ona je na njemu. Svizac se uzbunio na prvi sušanj i pokušao se dočepati svoga skrovišta, ali ga je vučica ščepala. Jednim trzajem dovršila je njegove patnje, jedva da je i osjetio što je smrtna muka. Poskakujući po vlastitom tragu, vraća se vučica svojoj jami na obronku udaljenog brežuljka. Prilazi joj kriomice i polako, u takvoj prilici uvijek postoji opasnost da oda svoju mladunčad kakvom jakom neprijatelju koji odnekud vreba. Zato najprije obilazi jamu, tačno istražuje okolicu, proučava tragove i vjetar, a onda prilazi ulazu imanje ili više zaobilaznim skrivenim putovima. Šum njenih koraka dostaje da se vučići šćućure i potpuno utišaju, ali mati ih umiruje cičanjem, koje je veoma slično cičanju kučke. Vučići pojure napolje prebacujući se veselo jedan preko drugoga, obično ih je šest ili sedam, a katkada čak i deset ili dvanaest. Pohlepno se bacaju na masnog prerijskog svisca. Gozba traje jedva tri minute, nakon koje ne ostaje ništa do nekoliko većih kostiju, s kojima se još zabavlja koji od vučića trudeći se da ih redom dokraja očisti. Oko ulaza u jamu razasute su mnoge druge slične uspomene, kosti tekunica, kunića, lještarki, ovaca i lanadi, pa mnogo vrsta perja, krzna i dlake, što pokazuje da je hrana prerijskog vuka veoma raznovrsna.

ODITELJSKI ŽIVOT MEDVJEDA

Tek što sam izašao na stražnja vrata hotela u Yellowstone [Jeloustoun]

parku i prošao dvadesetak metara, naišao sam na veliku crnu medvjedicu s njezina dva bucmasta crna medvjedića. Održavali su boksačku utakmicu, dok je majka sjedila pokraj njih i gledala kako se lijepo igraju. Čim su me ugledali, prestali su se boksati, a čim sam ja njih opazio, stao sam. Stara medvjedica oglasila se posebno »kaf, kaf«, mislim, da ih upozori, jer su mladi otrčali prema drvetu i uspeli se brzinom koja me je zadivila. Kad su bili visoko gore, sjedili su kao mali dječaci držeći se rukama, a nožice su im se njihale u zraku. Tako su čekali da vide što će se dalje dogoditi.

Majka-medvjedica, još uvijek uspravljena, približavala se polako prema meni. Počeo sam se osjećati zaista vrlo neugodno, jer je ona neobuvena bila otprilike dva metra visoka, a ja nisam imao ni štapa da se njime branim. Počeo

125

sam polako natraške uzmicati prema hotelu i, kao svoju najbolju obranu, uspravio sam na nju svu snagu svojih očiju. Svi smo čuli pričati o čudnovatoj moći ljudskih očiju. Da, mi smo čuli, ali očito ova stara medvjedica nije jer se i dalje približavala. Glasila se dubokim »uuf«, i ja sam baš namjeravao napustiti sve pokušaje da spasim dostojanstvo i utrčati u hotel, ali upravo u tom odlučnom času stara se medvjedica zaustavila zureći mimo u mene.

Nato se ogledala oko sebe i odgegala prema stablu na kojemu su čučali

medvjedići. Stala je ispod njega, gledajući najprije na mene, onda na svoju djecu. Razumio sam da me ne namjerava uznemiravati, u stvari ona to nije bila ozbiljno ni namjeravala, pa sam se ohrabrio.

Međutim, stara me medvjedica procjenjivala i očito stvorila svoj sud: iako je ovaj čovjek možda posve valjan, ona neće da stavlja na kocku život svojih mladih.

Pogledala je na svoje nadobudne medvjediće i ispustila posebno plačljivo »er-r-r-er-r«, na što su oni, poput poslušne djece, skočili kao na zapovijed. Na njima nije ništa bilo teško ili na medvjede nalik, kako se obično misli; njihajući se lako s grane na granu spustili su se na zemlju, a onda svi zajedno krenuše u šumu.

Veoma mi se svidjelo to što su ti medvjedići bili tako poslušni. Čim im je majka rekla da nešto učine, oni su to učinili. Nisu čak ni poistavljali kakav drugi prijedlog. No nadošao sam na to da su za to imali dobar razlog; naime, da nisu učinili što im je ona naložila, dobili bi takve pljuske da bi od boli zajaukali.

126

Za staru je medvjedicu posve obična stvar da ispljuska svoje male kad je to po njezinu mišljenju potrebno, i ona to radi valjano. Ima dobru, čvrstu šapu i ne prestaje pljuskati dokle god oni vrište, tako da svaka kazna djeluje dugo.

ZIMSKI SAN

Pravilno dnevno izmjenjivanje rada i počinka općenita je potreba među

živim bićima. Samo, neke vrste životinja počivaju duže, i to neke u zimsko, a neke u ljetno doba. Zimska hladnoća je nepovoljna za mnoge životinje, pa mnoge od njih pogibaju u velikom broju. Nestaje mušica, komaraca i mnogih drugih kukaca. Druge životinje, koje bi mogle izdržati hladne zimske dane, nemaju hrane jer nema više biljnih plodova, mušica i komaraca. One bi bile osuđene na propast kad se ne bi preselile u krajeve gdje je toplo i gdje ima hrane. Zato se i sele u toplije krajeve ptice i neke vrste šišmiša. A što će biti s drugima? Kao što mnoge zelene biljke sačuvaju od zime svoje gomolje, lukovice i podanke pod zemljom, a u proljeće proklijaju na površinu, tako će i mnoge životinje potražiti zimi zaklon u takvoj jazbini, u zemlji, mulju ili na bilo kojem mjestu, kamo ne dopire hladnoća s površine zemlje. Isto tako neke životinje spavaju ljeti u onim krajevima gdje je velika suša. Za vrijeme zimskog sna mijenja se kod nekih kralješnjaka toplota tijela, koja je inače stalna. Veliko snižavanje toplote pri normalnom radu opasno je za život, i ono je gotovo uvijek predznak smrti. Zimski san je u tome izuzetak. Top lota životinje za vrijeme zimskog sna snižava se obično i do 4°C, a kod šišmiša kadgod d načas i do 0°C.

U zimskom je snu rad svih organa usporen. Nepomična i skvrčena životinja diše u svojem skrovištu vrlo polako. Od jednog udisaja do drugog prođe oko dvije minute, kadgod i više, a kod tekunice i do šest minuta. Srce kuca rijetko, pa od jednog kucaj a do drugoga prođe i nekoliko minuta. Prema tome, hrana se, koja se pretežno u obliku masti nalazi pod kožom, troši vrlo polako.

Neki su sisavci za vrijeme zimskog počinka u dubokom snu. Teško ih je probuditi. Drugi sisavci, npr. medvjed, spavaju samo nešto čvršće nego u običnom snu. Ipak će se ove životinje probuditi ako se toplota okoline u kojoj se nalaze snizi ispod 4°C. Snižena toplota djeluje kao podražaj, životinja se strese, time se poveća strujanje krvi i toplota tijela, pa će se životinja na neko vrijeme probuditi.

San traje prosječno oko šest mjeseci, puh spava i do sedam mjeseci, a ima kukaca koji se ne i bude i do pet godina. Neke životinje, npr. vjeverice,

127

prekidaju zimski san i ustaju za vrijeme zime da se nahrane spremljenom hranom.

Obično se životinje bude u proljeće mršave i izgladnjele. Izlaze iz svojih skrovišta u potragu za hranom. Iz mulja izlaze žabe, iz zemlje različiti kukci, pauci, zmije i neki sisavci.

Pravi uzroci zimskog sna nisu potpuno razjašnjeni. Oni su unutrašnje naravi. U organizmu nastaju promjene zbog kojih se smanjuje rad pojedinih organa. Zimski se san dovodi u vezu s nekim žlijezdama i živčanim sistemom. U mozgu se u to vrijeme nalaze neke tvari koje kao da sprečavaju rad organa i drže životinje u dubokom snu. Poznato je da mačka ne spava zimski san, ali kad su jednoj mački uštrcali u mozak nešto tekućine iz mozga hrčka koji je upravo spavao svoj zimski san, mačka je spavala 35 dana.

Pitanje zimskog sna je vrlo zanimljivo, a pretpostavki koje rješavaju tu pojavu ima više. Ipak se čini da je rješenje na temelju živčanog sustava i žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem naj ispravni je.

GOLEMA PLODNOST ŽIVIH BIĆA

Što se tiče plodnosti, životinje pokazuju goleme razlike. Znamo npr. da

krava ima redovito po jedno tele, a mačka omaci po petero i više mačića. Plodnost nekih životinja upravo je tolika da se priroda čini rasipnicom, koja razbacuje jaja i mladunčad. Tako npr. dječja glista izleže oko 150 000 jaja na dan, što čini oko 60 milijuna na godinu.

Od pet ondatri, koje su 1905. god. donesene u Evropu, danas ih ima već nekoliko milijuna. Štakori se množe tako brzo da bi od jednog para za 10 godina bilo 48 trilijuna potomaka (trilijun je broj koji se piše sa 15 znamenaka). Riba moruna ima oko 10 milijuna jaja godišnje, a biljni ušenac je još znatno plodniji.

128

Neizmjernu silu žive tvari i brzinu razmnožavanja vidjet ćete tek iz iduća dva primjera.

Jedna vrsta bakterija koja uzrokuje truljenje pripada u najmanja živa bića. Vrlo se brzo razmožava. Od jedne jedinke nastanu nakon jednog sata dvije. Nakon dva sata četiri, nakon tri sata osam, nakon šest sati šesnaest itd. Poslije četrdeset sati bilo bi ih već dva milijuna, a nakon tri dana 4772 bilijuna. Iako je ova bakterija duga samo 1/500 mm, a debela svega tisućinku milimetra, njezino bi potomstvo naraslo toliko da bi nakon pet dana moglo ispuniti sva mora na Zemlji.

Jedan je stručnjak izračunao da bi od jednog para muha bilo u devet mjeseci toliko potomaka da bi se njihov broj pisao sa 37 znamenaka, a zapremina tih muha bila 'bi mnogo veća od našeg planeta — Zemlje.

No dok s jedne strane imamo primjere gotovo beskrajne plodnosti živih bića, znamo da npr. mnoge ptice pjevice izlegu samo nekoliko jaja. Zašto, dakle, neke životinje rađaju mnogo, a druge samo po jedno mlado?

One vrste životinja koje imaju mnogo neprijatelja vrlo bi brzo bile istrijebljene kad njihova plodnost ne bi uspjela nadoknaditi gubitke. Mnogo životinja strada već u prvim mjesecima razvoja. Jaja riba, vodozemaca, gmazova ili ptica, ličinke i kukuljice. kukaca i mnogih drugih životinja neprestano su izvrgnute opasnosti, i velika je plodnost važno sredstvo da se vrsta održi. U odrasloj dobi u velikoj su opasnosti male i slabe životinje koje imaju mnogo neprijatelja, od sisavaca npr. glodavci. Ako se jaja ili zameci neke životinje nalaze u većoj sigurnosti, ona će imati razmjerno manje mladih. Po računu, biologa, od sisavaca preživi poprečno 30—50% mladunčadi. Ali to je zbog toga što su zameci sisavaca najbolje sačuvani (u majčinoj utrobi) i imaju brižnu njegu. Kod drugih kralješnjaka ovaj je postotak mnogo manji. Od ptica prosječno preživljuje 10%, od gmazova 2—3%, od vodozemaca manje od 1%, a od riba, koje se ne brinu za potomstvo, preživi od 100 000 svega desetak njih.

Izuzetno povoljne prilike mogu izazvati naglo razmnožavanje neke vrste, ali ono bude redovito zaustavljeno, i poslije masovnog množenja nastupa naglo opadanje. Tako nakon blage i suhe zime nastupa prava »poplava« miševa. Ali se tada među njima pojavljuje utakmica u traženju hrane, a posljedica je toga slabija plodnost, propadanje, širenje zaraznih bolesti i nametnika. Tako prirodno odabiranje i borba za opstanak djeluju na živa bića u svako doba njihova razvoja: od začetka do smrti.

Kao što se vidi iz navedenih primjera, i plodnost živih bića pripada u prilagodbe. Prirodnim odabiranjem održale su se samo one vrste koje su stvarale

129

više potomaka, nego što. ih je pogibalo u borbi za opstanak. Mnoge su druge izumrle.

ZLATICA

Nestaje sunca iza gorskog sljemena, žurno izmiču vrane po rumenom nebu,

drozd završava svoju večernju pjesmu, a crvendać se spušta sa suhe grane u svoj noćni zaklon.

Iza glasnih, veselih stvorova dana reda se tajanstveni, tihi rod noći. Iz gnjila se lišća izvlači daždevnjak, miš se kotrlja niza suho granje, rovka cvili u zelenilu, a šišmiš se spretno ugiba stablima.

Kad se ćuk triput oglasio, sivi soko, koji spava na. zaravanku visokog, sivog grebena, zamijetio je pred sobom tiho češanje. Nakrivio je glavu, no on poznaje ono što je zamijetio, i zato opet uvlači glavu, zatvara oči i ne brine se za ono što se pod njim događa.

Na pet lakata ispod sokolova gnijezda ovila se oko grebena uska traka hridine. Povrh nje prelijeće ovamo-onamo neka crna stvarca. Duga je i uska kao jegulja, a hitra kao guja. Šmugne bezglasno desno, skokne kao da se igra, klizne u zavijutak, šmugne lijevo, opet skokne prema stijeni i nastavlja tako svoju igru četvrt sata.

Onda se crna zmija prometne u tanko klupko, koje se načas smiri, zatim, uzraste kao crn kolac, koji se čudno okreće i svija, spleće i sagiba, tako da obje zelenkaste tačke zablistaju čas desno ili lijevo, čas gore ili dolje, pa se onda opet stvori crna zmija, koja juri sad puzajući, sad penjući se, malo zatim poskakujući od zupca do zupca, od izbočine do izJbočine, i napokon se pomoli gore na zaravanku grebena.

130

Tu sjedi u svjetlu polumjeseca Zlatica, u bregovima najsnažnija kuna plemenka, šunjalica i lutalica, majstor svih umijeća, strah miroljubivih i skromnih, sjedi u svoj svojoj smeđosvilenoj ljepoti među modrim zvončićima i bijelim klinčićima.

Tap, tap, tap, ide ona dalje kraj lovne staze gdje se kriju klopke. Zaustavlja se kod svake stupice i svaki put opet zlovoljno otapka dalje. Napokon joj padne na pamet, kao i jučer i prekjučer, da u doba kad smrdi lukovica ne rastu u klopkama ni crvene bobice ni šarene ptice. Ona ostavi lovnu stazu i udari puteljkom. Nije li tu nešto šušnulo? Zlatica se pretvori u stup. Zaista, ondje malo nalijevo. Skok, cik i jedan je debeli miš ulovljen.

»Neka malo šale«, misli Zlatica i pusti ga, ali ga smjesta brzo opet zgrabi prije nego će on šmugnuti u rupu. Sedam puta ga pušta da bježi, sedam puta ga opet hvata, osmi put miš više ne ciči. »I to je nešto«, misli Zlatica kad je smazala miša i šulja se dalje svojim lovačkim puteljkom. Opet zašuška. Hops, već ga je zgrabila, ali »do bijesa!« to je daždevnjak. Kiše i otpuhuje i otire lovinu u rosnu mahovinu, jer to je još gori zalogaj nego onaj komad oparene kobasice, što ga je morala progutati zimi od ljute gladi. Sad ibrzo još jednog hrušta, jer od njegova uljenog okusa prestaje peckanje u grlu.

Gle, tu je ugljenarska koliba. Ona je pronjuška po staroj navici. No samo zato jer u svibnju ne voli Zlatica, suhih kožurina od kobasica, ni tvrdih kora od sira. Stani, tu je već netko! Zlatica istegne s drvenog ležaja svoj dugi vrat. Ah, tako, vi ste to! Sjedi tu mali sivi stvor i čeprka po korici kruha koju drži u šapicama. Već ga ima kuna na rovašu. Puh još jednom zaskviči, tržne čupavim repom i otegne sve četiri.

»Mršav je to obrok«, pomisli Zlatica dok jede jadnog puha, »u jesen su deblji.« Tri dijela ostavi na stolu, a onda je nestane u rasadniku. Tu nema ništa, ni cigloga miša, osim jedne krastače, koja je pakosno gleda svojim očima. Zlatica se strese od gađenja i jurne dalje na drveni put, niz kosu, pokraj vrela, u čijoj ustavi buče kukci, do mladog hrastika što ga gule kožari, pa unutra pa van i dalje sve do potoka. Tu se uvijek nešto nađe: mladih vodenih sokova ili pastirica, a jednom je dapače zatekla šest mladih vodomara, tustih poput puževa, drugi put je ščepala pastrvu od dvije funte, koja se izbacila da uhvati hrušta. Tu su živjeli i masni miševi, a zimi je bilo trnjina i šipaka. Danas nije bilo ničega, osim neugodnosti. Šumski je ćuk postao drzovit. Imao je u hrastu tri mlada poletarca, masna poput žablje mrijesti, pa je neprestano kljucao i otpuhivao na kunu, dok se ona nije zlovoljna vratila u šumu.

»Kad nema ništa dolje, naći će se možda štogod gore«, misli Zlatica i klasne

131

uz jedan hrast. Gore su tri vjeveričja gnijezda. U prvom nema ništa, u drugom također, a isto toliko i u trećemu. »Bude li tako dalje«, misli Zlatica, »onda mogu poći u lov na hrušteve« — i bijesno se prebacuje s jednoga hrasta na drugi. Stoj! tu miriši po žund! Naprijed, nos u rupu! Ključ, eto ti ga po nosu. Majka žuna ne zna za šalu. Dok Zlatica zabezeknuta trlja nos, prohuji mimo nje žuna. Hops! Dakako, promašila je. Ali tu su mladi! Jest, dakako! Nije ni žuna tako luda. Ne pravi ona tako veliku rupu da bi kuna mogla unutra.

»Kad ne ide, ne ide«, otpuhuje ona i dalje se prebacuje po drveću. Je 11 to golublje gnijezdo? Da, tu je golublje gnijezdo! Slatka su golubinja

jaja, još slađi mladi golubani: dakako, ako ih imamo. Ali ovaj put se nećemo oslađiti. Klap, klap, ode golubica zajedno s jajima koja će se istom snijeti. »No onda drugi put«, tješi se Zlatica. Ali od toga nije nimalo sitija.

Sad joj nešto padne na pamet. Kako nije na to prije mislila? Na staroj omorici na osami uvijek spavaju golubi grivnjaši.

Ovdje je stajala stara omorika koju su preturala sva četiri vjetra i objesila svoje očepurane grane. Zlatica njuška oko njezina debla: golubinje perje sa svježim tragom, svježe izmetine, stvar je u redu! Ali sad oprez, da se ne probude usnuli brbljavci koji guguću iz trbuha. Polako se uspne na stablo, skače od krtnjaka do krtnjaka sigurnim skokovima, baca se niz prvu granu, spretno se ukloni suhom ogranku, dohvati se druge grane, treće, četvrte, pete, stane, uzvuče se na najbližu, zgrabi susjednu, odšulja se po njoj i objesi na stablo.

Treba promisliti. Tu su. Razaznaju se na mjesečini. Ali okolo naokolo strši suho granje. Zlatica razmišlja. Prišuljati se ne može jer su se neki već probudili. Čuje kako se otresaju, a jedan se upravo uspravio. Nema druge, nego odlučno naprijed; zgrbiti leđa, ramena uvis, a sad posljednji skok, još jednom, praskaju olupine kore, a sad posljednji skok, no eto — golubani su već odlepetali. Zlatica se skamenila, zuri za njima svojim blistavim zelenim očima i sluša kako se gubi zvučni lepet njihovih krila. A polumjesec joj se podrugljivo ceri.

Zlatica, zavijajući naokolo, spuzne niz deblo. Nije više bijesna, ali je potištena. Odšulja se do djetelišta, ali se miševi nakon kiše rijetko pojavljuju. Tražila je duž rudine, ali tu se nisu gnijezđile ni strnadice ni ševe. Svagdje miriši po zečevima i jarebicama, ali iih nigdje nema. Zlovoljno guta Zlatica hrušteve jednoga za drugim i nada se da će joj jutro donijeti nešto bolje.

Već dipli u gori prvi ikos, već se diže uvis prva ševa. Ćuk je zašutio, bukavci više ne buču, a Zlatica još uvijek traži po rosnoj livadi šuljajući se po vododerinama, po spojnim putićima, gore-dolje, ali ne može naći ni bumbareva gnijezda, ni živa stvora u hrčkovoj nastamlbi, ni jarebičina gnijezda, ni mladog

132

zečića. No iako joj se nakrivio želudac, vrijeme je da misli na povratak. »Dan nije ni jednoj kuni prijatelj«, tako ju je učila majka.

Trista koračaj a ispred šume stane kao da se iznenadila i uspravi se: zar se to nije zanjihao onaj sivi kolac pred njom? A kraj njega, one dvije smeđe stvari, dakako! I sad joj vjetar donoisi zlokobne tragove, kojih, kako ju je učila majka, treba da se kloni, tragove čovjeka i psa.

Jednim velikim skokom našla se u vlažnoj djetelini. Krajnji čas, jer već čuje psikanje, a onda šaputanje: »Drž’ ga!« i iza sebe dahtanje. Brzo u kupinov grm., ondje gdje je najgušći. Ali psi ne haju na 'trnje. Van i u vododerinu! Ali i tamo je prate jazavčari. A nad zemljom nešto bubnja. Hitro drugim krajem van! Ali ne ide. Zatvorilo ga nešto crno što miriši kao pas.

Sad Zlatica pojuri naokolo i hoće da se otkotrlja preko psa: ali je ovaj zgrabi i zacvili, jer su oštri zubi zahvatili njegovu gubicu. Zlatica osjeti da ju je drugi jazavčar zgrabio za zlatnu ogrlicu oko vrata, i natezanje se nastavlja izvan vododerine. Vani je pograbi prvi jazavčar za stražnjicu, i dugo je natežu. Dva na jednoga, to je zaista previše. I sad ona zna da je kraj slobodnom lovu po brdu i grmlju. Još jednom, prije nego što će joj potamnjeti svijest, sjeti se majčine opomene: »Dan nije prijatelj ni jednoj kuni. Noć ie dobra i mila.«

JEDNA LOVAČKA TRAGEDIJA

U proljeće 1891. god. omanji lovački brod »Nada« iz Tromsoa s kapetanom Sivertom Olsenom i posadom od osam osoba otisnuo se iz svoga pristaništa u pravcu Spitsberga, gdje je imao da lovi tuljane. Lov nije bio dovoljno obilat i brod se zbog toga zadržao u vodama sjevernog Spitsberga [Špioberga] do polovice listopada, jer je to led još dopuštao. Jednoga se dana lovački čamac s četiri lovca odvojio od broda radi lova i probio se kroz ledene sante do mjesta gdje je straža opazila grupu tuljana. Iznenada je led opkolio brod i od njega udaljeni čamac. Kapetan Sivert, da bi spasio brod od sigurne propasti, upravi ga na jug nadajući se da će, izašavši iz opasne zone, naići na kakav prolaz kojim će se približiti mjestu gdje je ostao zaleđeni čamac i spasiti svoje lovce na njemu. To mu nije pošlo za rukom, i nakon dugotrajnih neuspjelih pokušaja odluči da napusti traženje čamca i da spasava samo svoj brod povratkom u Tromso.

U napuštenom i zaleđenom čamcu komandu je preuzeo najvještiji norveški harpuner toga vremena Johan Troms.

Prije nego što je preuzeo zapovjedništvo, on je svojim drugovima predočio da ih najvjerojatnije čeka bliza i polaka smrt, ali da usprkos tome što je nada za

133

spas neznatna ipak treba poduzeti sve što je moguće. Za to je potrebna u prvome redu potpuna sloga. Naglasio im je da će bez ikakva oklijevanja odmah ubiti svakog od njih koji bi se htio,bilo u čemu izdvajati ili ometati ono u čemu se ostali slože. Ako se tu, nasred mora predaju sudbini, vjerojatno će onaj tko preživi ostale postati ljudožder i produžiti sebi za koji dan život jedući svoje pomrle drugove. Da ne dođe do toga užasa, postoje svega dva izlaza: jedan se sastoji u tome da onaj koga označi ždrijeb strijelja ostalu trojicu, i da se zatim i sam iz puške ubije. Drugi je izlaz, iako očajnički, da se, napustivši zaleđeni čamac, pokušaju preko čvrstoga leda, riskirajući da propadnu u vodu na kakvom slabijem mjestu, dohvatiti sjeverne obale Spitsberga i potražiti staru zapuštenu zemunicu, za koju su znali da se nalazi u jednom zalivu. Zato je trebalo prijeći 230 km pješice preko leda i snijega. Odlučili su se za ovo drugo, ali uz uvjet da izvuku čamac iz leda i da ga vuku sa sobom kao saonice po ledu. Čamac je bio malen i dosta lak, a led ravan, i odmah se vidjelo da je to ostvarljivo, i da će tako moći prelaziti po 25—30 km na dan. Čamac im je imao služiti i kao sklonište za odmor i spavanje.

U trenutku kad je pala odluka iznenada se pojavi na 200 m od njih sjeverni

medvjed ljuljajući se i njuškajući vjetar koji je dolazio od čamca. Medvjed se polako i oklijevajući približavao. Troms ga pusti da se približi na 50 metara, naglomu pritrči, brzo nanišani, opali iz puške i na mjestu ga ubije. To je bio prvi korak k spasenju. Koža i meso, koje im je osiguralo hranu za nekoliko dana, smješteni su u čamac, iz koga je prethodno izbačeno sve što im na putu neće biti prijeko potrebno. Budući da su imali kompas upute se pravcem prema obali Spitsberga vukući po ledu čamac. Napokon dospješe do obale Spitsberga. Ostavivši na obali čamac, krenuše u unutrašnjost otoka da traže napuštenu

134

zemunicu. Imali su sreću. Pronašli su je. Nada u spas bila je oživjela kod brodolomaca, koji i inače, po načinu svog života, nisu bili skloni očajavanju.

Tako su dočekali i prosinac. Tada su se tek u punom jeku pojavile prave polarne nevolje: mrazovi uz temperaturu i od 50° C ispod nule, a uz to i potpuna oskudica u gorivu ma koje vrste. Beskrajna polarna noć s pomrčinom, u kojoj se ponekad ne vidi ni prst pred okom; osim toga nije bilo ni nade da će mjesecima doći do bilo kakve hrane. Sve je to stvorilo kod brodolomaca strašnu duševnu depresiju, iz koje, uza sve napore i dobru volju, nisu mogli izići. 25. prosinca Troms je imao sreću da naiđe na sjevernog medvjeda i da ga ubije. To je unijelo mnogo života u očajno stanje njegovih drugova, ali ne zadugo. Na Novu godinu umre od skorbuta Jens Balnes, div-čovjek, ostavivši drugove da i oni čekaju svoj red. Nešto od straha da ne budu ubrzo iste sudbine, a nešto oživjeli nadom koju im je ulio Troms, preostala dva druga slože se s Tromsom da pokušaju putovanje, pa makar stavili i živote na kocku. To su morali učiniti dok još imaju nešto malo snage, nadajući se da će doprijeti do mnogo boljeg i sigurnijeg skloništa.

Oslabljeni i malaksali krenu oni 15. veljače na put od 140 km preko snježnih polja, lavina od leda, pukotina u. ledenjacima, bijelih brda i dolina ina mjesto koje je Troms odredio kao cilj. S jednog visokog brda brodolomcima se ukazala veličanstvena panorama snježnih vrhova i zaleđenih fjordova. U daljini, u pravcu zapada, vidjeli su Otok Danaca. Tu se nalazila dosta udobna kuća, koju je osamdesetih godina prošlog stoljeća sagradio Englez Pick, namijenivši je polarnim brodolomcima koji do nje dopru. Troms je znao za tu kuću kao i to da se u njoj uvijek može naći živežnih namirnica i najpotrebnijih sredstava za život, koja ovamo od vremena do vremena donose i ostavljaju ili polarne ekspedicije ili lovački brodovi. Kad bi se do te kuće doprlo, spas bi bio siguran. Samo, da li će tri oslabljena i malaksala brodolomca moći prevaliti put od 140 km prepun terenskih teškoća i opasnosti od sjevernih medvjeda? Evo ih već na posljednjem brdu prije nego što će se svojim skijama spustiti u morski zaliv u kojem ih čeka spas. No zastadoše iznenađeni. Na obali opaziše omanji lovački brod izvučen na led, zatrpan snijegom, iz kojeg su virile samo katarke i jedan kraj palube. Za nekoliko minuta bili su već na podnožju brda i vrlo začuđeni našli se pred jednom kolibom, gotovo sasvim snijegom zatrpanom. Pred kolibom je sjedio naslonjen na snijeg čovjek i gledao ih svojim krupnim, raskolačenkn očima držeći velik nož u ruci. Uz njega je u snijegu ležao upola oderan bijeli medvjed. Troms mu priđe oprezno s napetom puškom u ruci, ali se trgne zaprepašten kad utvrdi da je čovjek mrtav. Kad uđoše u kolilbu,

135

zanijemiše pred prizorom koji im se ukazao: petoro ljudi potpuno obučeni, sa šubarama nabijenim na uši i oči, ležali su mrtvi, smrznuti. Zdravi su im zubi ispali. Bilo je očito da ih je sve pokosio skorbut. Budući da se zamrzla zemlja nije mogla kopati, pa ih pokopati nisu mogli, a ostati dalje u kolibi pretvorenoj u grobnicu također nisu mogli, naumiše da se samo malo odmore i da odmah krenu dalje u pravcu kuće na Otoku Danaca. Međutim, plan im bi osujećen: dok su premoreni spavali u jednome kutu koliibe, pored leševa pomrlih lovaca, napolju se digla strašna sniježna oluja.

Oluja je trajala osam dana. To su vrijeme ipak iskoristili na to da poprave svoja odijela i obuću i da dosta odmoreni posljednjih dana veljače krenu na put do Otoka Danaca, ponijevši sa sobom nove skije koje su našli u kolibi i nekoliko odličnih pušaka s municijom. U noći 2. ožujka našli su Pickovu kuću, koja im se kad su otvorili kapke na prozorima i kad je prodrla u nju svjetlost činila kao najljepša palača. U kući su našli dobru peć — svjetiljku s potrebnim materijalom, dosta živežnih namirnica, lijekova i dr., tako da su ovoga puta sa sigurnošću mogli smatrati da su spaseni. Odmoreni, izliječeni od skorbuta, oni su se odali lovu, kojega je tu bilo u izobilju, i za kratko vrijeme nagomilali su tovar koža sjevernih medvjeda, morževa, tuljana i polarnih lisica. Početkom travnja imali su 27 medvjeda i 135 lisica; koža jednog medvjeda bila je tri metra duga, pa su stari lovci iz Tromgoa izjavili da veću nisu u svom, životu vidjeli.

Što je za to vrijeme bilo s brodom »Nada«? Kapetan Sivert ie bio stari morski vuk, i sav je mornarski svijet bio uvjeren da je on za spasavanje napuštenog čamca, prije nego što se odlučio da spasava brod i da se vrati u Tromso, učinio sve na što su ga upućivali i dugo mornarsko iskustvo i dužnost kapetana broda. Ipak je došao pred pomorski sud, ali ga je taj oslobodio svake, krivice kad je saznao što je sve kapetan pokušao prije nego što se odlučio da svoja četiri čovjeka prepusti njihovoj sudbini. Jedino je kažnjen s dvadeset kruna zbog dobre pljuske, koju je tom prilikom na suđenju raspalio jednom policijskom činovniku, koji je posumnjao u ispravnost kapetanova postupka.

Kapetan Sivert je u Tromsou proveo zimu razmišljajući o tome kako da u proljeće poduzme traženje i spasavanje svojih ljudi, ako su oni još na životu. Na brodu je za to vrijeme spremio sve što treba i posadu popunio starim i iskusnim polarnim mornarima iz Tromsoa i Hamerfesta. Trebalo je samo čekati vi jest da napukli led dopušta pristup Spitsbergima. Ta je vijest stigla potkraj travnja, i 30. istoga mjeseca »Nada« je već bila na putu prema sjeveru.

Provlačeći se danima kroz led, primorani vrlo često da se vraćaju i da traže

136

nove prolaze, da se ponekad i iz ovih vraćaju, ipak su se postepeno približavali Otoku Danaca. Kapetan Sivert je provodio čitave sate, kadgod i cijeli dan, na straži u buretu privezanom na prednjoj katarki i dalekozorom promatrao vidik, davao znakove i zapovijedi posadi ikad je primijetio nešto zanimljivo ža lovce ili za pravac plovidbe. Jednoga dana iz svoga bureta opazi zemlju, Otok Danaca. Malo zatim vikne odozgo što je god jače mogao da se odmah na katarci istakne zastava i da se brod upravi na tačku koju je rukom pokazivao. Dalekozorom je na jednoj uzvisici otoka opazio čovjeka koji mu je davao znakove. To je bio njegov stari drug i harpuner Johan Troms, koji se baš u taj mah našao na straži. Lako je zamisliti dirljiv prizor kad su se nakon još dvosatne borbe s ledom sastali spasioci sa svojim drugovima, nestalim u polarnoj pustinji u najgore doba, i za koje je postojalo mnogo više vjerojatnosti da su već davno mrtvi, nego da će se ikad na njih žive naići. Obostrana je radost bila beskrajna. Cijeli su dan i cijelu noć pokraj vatre pričali što su sve proživjeli od svog rastanka, a zatim sve natovariše na brod, koji se ne spremi za povratak u Norvešku, već na daljnji lov. Ipak, prije nego što se otisnuše na široko more, sjetiše se drugarske dužnosti koju odlučiše ispuniti. Njihovi nepoznati drugovi lovci ostali su onako smrznuti kako ih je ostavio Troms naslagani na snijegu u blizini napuštene kolibe koja je spasila brodolomce s »Nade«. Trebalo ih je pokopati i odati im posljednju počast. S kapetanom Sivertoim na čelu cijela posada s »Nade« otišla je na to mjesto, ponijela sa sobom potreban materijal, izvršila pokop, odala drugovima posljednju počast i vratila se na brod već spremna za polazak.

Nikada se, po svoj prilici, nijedan lovački brod nije tako veselo otisnuo s obale kao brod »Nada« s nađenim i spašenim svojim ljudima, veselim zbog sretnog ishoda i zbog bogatstva u lovu, koje je već bilo nagomilano na brodu. I Troms sa svoja dva druga i posada s »Nade« nakupili su do svoga sastanka velik broj koža tuljana, morževa, sjevernih medvjeda i polarnih lisica, i taj je tovar osigurao svakome lovcu lijep dobitak, pa će se lakše zaboraviti sve opasnosti i patnje kroz koje su prošli. S punim tovarom pojavio se jednoga dana brod »Nada« pred -lukom u Tiromsou, gdje ga je dočekalo stanovništvo mjesta čudeći se što se jedan lovački brod vraća usred najjače lovačke sezone. Johan Troms prolivao je suze radosti kad je na obali opazio svoju ženu i djecu, koji su ga već odavno bili oplakali.

VIDRA I NJEZINO KLIZANJE

137

Svaki od nas koji je kao mali dječak uživao spuštati se niz kakav zaleđeni humak ležeći potrbuške na saonicama živocrvene boje osjećat će najsrdačniju simpatiju za vidru.

Premda tu lijepu životinju ubrajamo među lasice u širem smislu, ona je tako napredovala da je jedna od najljupkijih, najdobroćudnijih nekrvoločnih životinja koje loVe živ plijen. To dolazi otuda što se ona posve prilagodila samo na riblju hranu. Opažamo da životinje koje se hrane ribom nisu tako krvoločne kao one koje love drugi plijen, ali ne znamo tačno uzrok tome. Vidra je dobar primjer toga među lasičjim rodom.

Vidimo da život životinja teče na naoko sličan način kao i naš. Prije svega zauzete, su borbom za hranu, zatim za svoga druga, a u trenucima kad nije potrebno da se muče ni za jedno od toga one traže zabavu: navlače se, love, rvu.

138

Ali neke su napredovale i dalje, pa obično imaju stalno mjesto za sastanke. Najbolji nam primjer za to pruža vesela vidra. Klizanje je njezina najmilija igra. Za klizalište izabere neki pogodan, strm brežuljak ili obalu, koja se spušta u duboku vodu, a izlizana je od velike upotrebe i tako pretvorena u gladak kosi žlijeb za spuštanje. Osobito je prikladan kad je na njemu snijeg ili led, koji djeluje kao blještavo mazivo. Tu se sastaju vidre, stare i mlade, mužjaci i ženke, bez ikakve druge pobude, tek zbog radosti da se u društvu pošale. Hitro jure dolje jedna za drugom, to hitrije što- kosina postaje od upotrebe glada, pljusnu u vodu, izađu i nastave s klizanjem. Jedna drugu love, sopću od veselja, i svaka nastoji da se češće i brže od drugih spusti nizbrdice. Taj dražesni prizor pokazuje nam vidre u njihovoj veseloj igri. One se sastaju iz bezazlena veselja da se u društvu spuštaju i bez truda jure kroz prostor, kao da lete, slično kao što rade djeca.

JAZO

»Sunce je najbolja stvar«, smatra Jazo i proteže se pred svojom jazbinom.

Razvalio se on koliko je dug i širok, leži tu kao mrtav. Ali razabira svaki glas. Čuo je sasvim fin, tanahan cijuk, a taj cijuk dira njegov želudac. Hitro se diže i otkasa onamo odakle je dopro cik, pročeprka po uveloj zeleni i s uživanjem, glasno mljaskajući smaže četiri polugola mišića. Upravo .su sočni i smočni i zgodni da mu otvore tek. Zato se on uputi dalje. Zakopa po truleži i potraži crve i puževe. Zatim oštrim čaporcima ljušti koru s trula panja i naklopi se na ličinke u njemu, nađe još jedno mišje leglo, i još jedno, i četvrto, peto, šesto, sedmo, i onda još natrapa na posve odrasla sljepića, koji se upravo spremio da svuče svoje staro odijelo, a eto nema više kada da to svrši.

Ali onako sasvim udobno i sigurno ipak se ne osjeća u svom lovu. Iako se samo kao kroz mutan san sjeća onoga vremena kad je dan i noć sjedio u pljesnivu zvjerinjaku, kad je dobivao uvijek istu dosadnu, a često i bljutavu hranu, i kad su ga puštali napolje, gdje je morao podnositi da ga drpaju svakakvi lajavci, ipak je u njemu ostala bojazan da se ne vrate ona gadna vremena. Upravo se dao na posao da iščeprka jedno bumbarovo gnijezdo, kad ga uhvati strah, jer uto s pašnjaka zaori lavež pasa. Negdje su vrlo daleko, ali to ipak Jazu smeta. Zato on brzo smaže jedno bumbarovo leglo i otkasa opet do uskoga kolnika.

To je pasji lavež. Pfuj! Nema gađnije stvari na svijetu. Dvije godine morao ga podnositi na trkalištu, u pasjoj školi. Sve dok nije jednom došao njegov čas,

139

kad je čuvar slavio rođendan i popio toliko piva i rakije prepečenice da je zaboravio zatvoriti vrata zvjerinjaka i Jazi dao dopust. Kao obeznanjen smuknuo je na slobodu, uplašio na cesti jednu djevojku na dvokolici da je pala u nesvijest, i u šumi se pojavio između šest žena, koje su tu ljetovale, te su od straha zakričale: »Divlja svinja, divlja svinja!« i raspršile se kao da su sišle s pameti.

No Jazo je i sama sebe isto tako uplašio i odanle pobjegao pun groze i

užasa. Sve mu bilo tako novo, tako tuđe, tako nepoznato, jer mu je bilo tačno poldrug godine kad su ga iskopali iz rupe i odnijeli u zvjerinjak, u kojemu je morao proboraviti dvije godine, zid do zida s mnogim lisicama, gadnim smrdljivaima, koje tako nesnosno zaudaraju. Pfuj! Što je on još znao o svijetu, o močvarama i tresetištima, o crvima i puževima? Morao je ležati na gnjiloj slami i žderati krumpir, kruh i napola gnjilo konjsko meso. Bespomoćan je sjedio u divljoj šumi. Želudac mu je režao. Bio je sasvim slab. Uto začu kako nešto u lišću cvili. Podsjetilo ga je da je to cvilenje u vezi s nečim što je dobro za žderanje. Potrčao je tamo, stao rovati, našao četiri mlada miša, tusta i masna, a bili su izvrsni. I kopao je dalje u tresetištu kako ga je učila majka i nakljukao se crvima, glistama, ličinkama, puževima, kornjašima, miševima i svim što je tu

140

našao, a onda ga je nanjušio mali psić i tako ga dugo gonio, dok se nije i Jazi stvar učinila glupom, te se zaustavio, i to dosadno štektalo tako uredio da je ljuto cvileći odšepesalo. Unatoč pobjedi Jazi je taj doživljaj omrazio šumu, i tako je kasao i kasao sve dalje i dalje dok nije stigao do krčevine i našao ostavljenu materinju jazbinu, te se u njoj udobno udomio.

Tu mu ne mogu stati na kraj ni čovjek ni pas. Jazbina je polovinom u tvrdoj stijeni, koja se ne da raskopati, a kako rovovi djelomično vode iznad dubokih kamenih pukotina, lovci ne šalju svojih pasa u njih jer im ne bi više izašli na bijeli dan. Pola tuceta kostura ostavili su tu psi, koji su jadno skapali, te gnjiju u ilovači, kojom ih je nasuo Jazo, jer on mnogo drži do čistoće. Zbog toga se svaki put živ iz jede kad mu dođe u goste kakva smrdljiva lisica, jer su ome prave svinje, koje dovlače u brlog svakakvu žderotinu i ostavljaju polovicu da se usmrdi, pa poslije njih Jazo muku muči dok sve očisti, a onda za osam dana nema ni za što prave volje zbog gadnog lisičjeg zadaha. Uglavnom, ipak je miran jer u brdu ima dosta i drugih brloga, a lisica radije živi sama za sebe.

Ovdje u brdu dobro je Jazi. U žderivu nema nestašice, i uglavnom živi se mirno. U početku je išao samo noću na pašu. Ali se pomalo navikao na skitnju i po bijelom danu, iako je morao biti na oprezu i uvijek se zadržavati u blizini jazbine.

Danas mu se izuzetno sviđa: danja šetnja. Zrak je čist jer je noćas pala mlaka kiša, sunce sja, i zato sve vrvi i šuška po travi i pucka zucka po mahovini. Jedna krtica počini smrtnu glupost i izmete krtičnjak upravo pred nosom Jazi dok on njuška po listincu. Vups! Već je ulovljena. Nestane je ondje kamo su dospjeli hrušt i mladi kos.

Danas je blagosloven dan. Ništa manje nego šest debelih sljepica našao je jazavac na osunčanoj lovačkoj stazi. Miševi su se marljivo kotili. Na svaku duljinu njuške natrapa na novo leglo.

Najednom se Jazo silno prepadne, otpuhne bojažljivo, sasvim se skrati i raširi oko sebe žestok lojani smrad, jer je s priličnom bukom nešto tresnulo pored njega u lišće. Jazo odskoči i spremi se da šmugne u divlju kupinovu guštaru. Tu zastade. Ali onda naćuli uši, zagleda se oštro i stane požudno njuškati, jer to što kraj njega po šikari skakuće i strašljivo grakće ne čini mu se nimalo opasnim. Oprezno se stane šuljati sve bliže i bliže. Oči mu se svijetle, nos mu se njiše ovamo-onamo. Onda poskoči i zgrabi. I koliko god mlada vrana poletarka, koja je pala s ruiba gnijezda, graktala i bacala se i koracala, jedan stisak oštrih zuba — i odmah je objesila glavu. To je zalogaj! Tusta je kao puž. To se bolje isplati nego hruštevi i gliste. Jazo mljaska da se nadaleko čuje, i

141

jedna ga stara srna, koja je prošla mimo njega, ogorčeno odmjeri od glave do repa.

Sit i zadovoljan otklipsa sada do svoje jazbine. Pred glavnim ulazom, koji je posve zarastao u šumsku lozu i divlje kupine, opet se raspljošti na suncu i ozbiljno se dade na posao da obračuna s buhama. Onda se sklupči i zadremucka dok se ne spusti večer i sunce ne krene na počinak. Mjesečina je. Jazavca snađe želja da se malo prošeta do livade. Triput je u tome do zla boga rđavo prošao, jer su lovci bili na izletu s psima, ukebali Jazu i dali se u hajku ne bi li ga stigli. Jednoć je ni pet ni šest obračunao s jazavčarom i utekao prema jazbini. Ali kad je već bio na mjestu i spremao se da uđe, razabrao je sumnjiv šum. Okrenuo se i pobjegao u zaraslu guštaru, gdje je unišao u jedan rov spasa, koji nije bio poznat lovcima. Drugi put su ga stigla dva psa. No Jazo se bio naučio na trkalištu čuvati svoju skupu kožu. Zavukao je poda se njušku, otvorio na sav mah smradnu lojnicu, okrenuo psima svoju tustu šiju i bijesno kevčući stao oštrim čaporcima udarati čas ispod lijeve, čas ispod desne prednje noge. I udarao je tako spretno svoje progonitelje da su zavijajući uzmakli i ostavili ga na miru.

MUKE I NEVOLJE

Vjetar je zviždao sa sjevera. Sve živo, miša i vjevericu, zeca i srnu, lisicu i

jazavca utjerao u njihova skloništa. Miš je imao svoj rov pod snijegom. Vjeverica se pomagala lisnim

pupoljcima i korom. Zec se privukao do vrtova sa zeljem. Jazavac je prospavao gladne noći. Lisica je pretraživala đubrišta. Ali je srni bilo loše. Usjevi su bili zakapani pod snijegom, tvrdim kao kamen. U šumi je bilo nestalo žira i bukvice, snijegom su bile zatrpane maline, kupine zametene, trava nevidljiva. Bukvind pupoljci i osušena vlat, suho lišće i tvrde stabljike, to je bilo sve što se u gori moglo naći za pašu.

Glad je obilazila šumom. Srna je malaksavala i propadala. Vrat se sve više tanjio, slabine upadale, krzno se kudralo, a oči se širile sve više.

Lagano i oprezno pomicale se srne duž obronka, no sav oprez nije im ništa koristio; jedna za drugom upadale su u svježu koru i na ledenim bridovima sjekle i ranjavale noge. Sve njihove staze bile su obilježene blijedocrvenim mrljama.

Smrt je obilazila šumom. Na čitavom brijegu nije bilo srne koja nije imala ranjave noge. Jedna je ostala tamo gdje je i stajala ;i drhtala dok nije pala. Druga je legla i nije se više ustala. Treća, napola skapala od žeđi, bacila se u guduru iz

142

koje je izbijalo vrelo i ukočila se u ledenoj vodi.

Nikad prije nije lisici bilo tako dobro kao sada. Njezin je stol bio prostrt,

puniji obilja nego u svibnju kad se svi miševi kote i po poljima vrve mladi zečevi. I kuna je bila zadovoljna, a ne manje i mišar i vrana: pa i šarenim sjenicama preostajalo je još dosta hrane, a šumski su miševi glodali posljednje krpice s tetiva i kostiju.

Još je uvijek šumom obilazila smrt i kruto ubijala jedno za drugim. Lisicu nije ostavila odvažnost. Žurno je kaskala od prolazišta do prolazišta dok nije naišla na bolesnu putinu — s crvenim tragovima, i onda bi je slijedila. Nije bilo baš lako slijediti trag. Sniježilo je i shiježilo, a vjetar je nemilo zviždao. Meo je snijeg s golih čistina ;i nosio ga na guštare, ovdje ga napuhao u namete, ondje ga raspuhao i odvijao na drugi način, pokrio nadaleko krvavu putinu i napokon je posve izbrisao. Čitavu je visoku šumu pretražila lisica, opet se vratila na trag ondje gdje ga je najprije našla i slijedila ga do mjesta gdje ga je u velikom snježnom nametu nestalo. Tu je dugo čučala na stražnjim nogama, a onda se opet dala na put gladna, umorna i zlovoljna. Pretražila je sve srneće guštare. Bile su prazne.

Žurno, ali pomnjivo krenula je uz putinu od omoričkoga ruba pod starom šumom. Sve je brže kasala jer je trag bivao sve topliji, i već je zašla u omorike, kad je najednom sunula natrag kao ubodena i vratila se trkom u polje. Među omorikama je vrebala opasnost. Tu je pucalo granje, tako glasno i tako grubo, kao da prolazi čovjek, tu je nešto otpuhivalo i šmrkalo kako ne umije ni jedna šumska životinja otpuhivati ni šmrkati.

143

Kad je sutradan kasno popodne lisica pretražila rub šume, našla je ondje gdje je ležalo srnče samo još papke, nekoliko razbijenih kostiju i koju krpicu krzna u razrovanom, zgaženom, uprljanom snijegu. Sve je drugo prožderao izdaleka dotumarali lutalac vepar.

Još je jednako šumom obilazila smrt, ali se lisica nije više nikada sladila njezinim darovima. Svaki stanovnik šume, koji je padao od gladi ili rana što mu ih zadadoše okorjeli snijeg, propadao je u nesitom zjalu divlje krmače, pa su i za liju došli dani teških nevolja.

IZ ZOOLOŠKIH VRTOVA

U blizini životinja osjećam sreću i zadovoljstvo. Često me pitaju ljudi: što

radite svako jutro u zoološkom vrtu, zar vam to nije već dosadilo? Zašto je u svakom stranom gradu vaš prvi korak upravljen onamo? Na to je pitanje teško, ali i vrlo lako odgovoriti: ja ptromatram životinje.

Životinje su stvorovi s posebnim pravom na život. Svakako im nedostaju

mnoge sposobnosti, kojima se mi ljudi odlikujemo; one su u mnogo čemu drukčije naravi; priđemo li k njima s našom »obrazovanošću« i »nadmoćnim

144

ljudskim dostojanstvom«, nećemo daleko doći. Samo ljubav i simpatija srca otvaraju nam put do njih. Ovo nekoliko crtica ima da bude tumačem, kakve su zapravo životinje.

Ovdje se ne rješavaju nikakve tajne niti se daju nova otkrića. Tu nema mjesta nikakvoj učenosti i znanstvenoj sistematici. Ovdje je samo zabilježeno nešto od onoga što je jedan čovjek u više od trideset godina vidio, čas tu, čas tamo ...

Jednom sam proveo čitav dan, posve sam, sa četvero male djece orangutana. Stanovali su sasvim slobodno u jednom odjeljku, nigdje im nisu smetale rešetke, a imali su do zida spavaće ormare i dosta slobode da se po miloj volji penju i igraju.

Među njima bijaše jedan kratkođlakavi trbonja, okrugle, gotovo ćelave lubanje, radoznalo drzovit, koji mi je odmah sve džepove pretražio. Treći bijaše plašljiv, zavidan i ne baš prost od zlobe, četvrti, napokon, koji je gotovo neprestano plakao i cerio se, ležao je u svojoj škrinji i unatoč centralnom loženju jadno se tresao od studeni.

Najprije sam na ulazu zastao, nijem od iznenađenja, a uzbuđen radošću. Zatim sjedoh na škrinju u sredini odjeljka i ne maknuh se. Dvije male životinje nikako nisu mogle odoljeti svojoj radoznalosti, pa mi se polako približiše. To bijaše onaj ugojeni debeljko i ona živahna ženka. To dvoje ne bijaše veće od dvogodišnje djece, pa me mogahu, uspravno stojeći, onako kako sam sjedio, obuhvatiti, i to s priličnom snagom.

Ja se nisam ni najmanje otimao, već sam počeo s njima »razgovarati«, pa smo se skoro i sporazumjeli. Moj džepni sat bio je za njih svjetska zagonetka, a komadić šećera — nebeski užitak. Ženka je doskora počela nekim čudnim groktanjem pripovijedati neku svoju pripovijest.

Najednom me obujmi odostrag neka dugačka ruka. Ona treća životinja, koja se dotada nije htjela odazvati ni na jedan moj poziv, napokon se ipak potajno došuljala i suštinu me za uho. To me je vrlo zaboljelo, ali smo se ipak složili i onda smo svi zajedno, skupljeni onako u klupko, proležali preko jedan sat u slami.

Sad je debeljka spopalo slavohleplje da mi pokaže svoje gimnastičke umijeće: iznenada stade divlje vježbati i propinjati se na prečkama. Ženka ga je odmah slijedila, zgrabila za nogu i zavrištala kad joj se izmakao, i tako podigla tempo ove utakmice, dok nije debeljku ponestalo daha. Odjednom je on promuklo zajauk nuo, još se nekoliko puta zanjihao na prečki i tresnuo iz visine

145

poput kakvog egzotičnog kumira i buljio bez cilja i začuđeno u svoj debeli, okrugli trbuh. Čini se da je to ganulo njegove drugove u igri, jer su brzo prišli k njemu četveronoške i stali premetali njegovu dlaku ištući gamad.

Za to vrijeme ogledao sam se za onim djetetom koje je plakalo. Ono se nije dalo milovati, već me ugrizlo za prst. Oko podneva donio je neki Singalez mlijeka i rižine kaše. Odmah pružih onome bolesniku bocu i zamolih čuvara da ga nečim ugrije. Dok sam razgovarao s čuvarom, usprave se ona tri živahna oranga na stražnje noge napeto slušajući što ja to mislim ovdje poduzeti. Dakako, ja sam im svojim načinom stao opširno razlagati što mislim učiniti, ali oni nisu mogli to da pojme, pa su me samo hvatali za noge jer su željeli da nastavim s njima igru.

Debeljko je bio najbezobrazniji; zbog toga sam ga malo lupio, našto se obješena nosa pokupio u svoj ormar. Sad sam imao slobodne ruke, pa sam za bolesnika ishodio ono što sam htio i tako se naskoro utišao njegov plač.

Kad sam se poslije toga vratio k onoj trojici, oni su se već bili posakrivali. To su učinili po svoj prilici zbog toga jer su se osjećali uvrijeđeni, a možda i zato što su željeli da ih tražim.

Naveče, kad sam otključao vrata da izađem, stadoše me svi redom zadržavati, a debeljko je dapače izmakao za mnom u hodnik, pa je dugo trebalo da ga opet uhvate. Singalez ga je uzeo na ruke, i kad sam se na kraju stepenica još jednom okrenuo, prekrstio je mali orang svoje ruke iza glave, uzvinuo tijelo- i tužno vikao iz svega grla . . .

U berlinskom vrtu vrlo su me dobro poznavala oba sibirska vuka. Kad god sam se približio njihovoj ogradi, odmah bi dotrčali do rešetke. Svaki put bi među njima nastala bezglasna borba koji će od njih najbrže potisnuti naprijed i najviše glavu ispružiti kako bih ja mogao svako mjesto na njihovu vratu što bolje počešati.

Jednoga dana kad sam opet došao ostao je vuk-mužjak mirno ležati gledajući snuždeno preda se. .. I kad mu je neki posjetilac dobacio komadić šećera, stao je na nj režati. Ali čim smo ostali sami, prišao je vuk hramljući, i uspravivši se kroz rešetke stade mi pružati svoju lijepu nogu koja je bila otekla. .

Kako da zahvalim životinji na tako obilnom povjerenju?

*

U jednom odjelu za zvjerad naučio sam kako treba postupati s divljim

146

životinjama. Često sam stajao dane i dane sam samcat na onom uskom prostoru — od kojih pet kvadratnih metara — koji je bio okružen kavezima zvjeradi.

Za prvo vrijeme najbolje je da se čovjek gotovo i ne makne s mjesta, već da samo pomno promatra kako životinje hodaju, da prisluškuje kako se glasaju i da proučava građu njihova tijela i oblik njihovih glava. Najprije ne vidi ništa drugo, već samo lavove i tigrove, ali već uskoro počinje razlikovati i osjećati gdje će ga dočekati prijaznost i simpatija, a gdje otpor i srdžba . . .

Jednom sam se nakon jednoga sata promatranja ravno uputio prema

odraslom bengalskom tigru. Nagovorio sam ga poluglasnim riječima i stao ga rukom mamiti k sebi, mada je on počeo na me režati i sklonio se sasvim u pozadinu. To je trajalo nekoliko časaka, ali ja sam i dalje tepao neprestano mile riječi stojeći uporno na svome mjestu, udaljen tek kojih desetak centimetara od rešetke. Napokon je tigar prišao i stao se mačjim načinom uvijati i strugati po šipkama objesivši uz to glavu i dajući od sebe glas koji je značio prijateljski pozdrav. Bila je to mješavina ugodnog predenja angorske mačke, zmijskog siktanja i krokodilskog čegrtanja...

Kad se tako dvaput pokraj mene prošuljao, odvažio sam se i turio ruku između dvije željezne šipke te pogladio njegova leđa. On se nagnu, okrenu, a ja sam — priznajem — protrnuvši za trenutak od straha čekao dok se nije ostrugnula njegova lijepa glava o moju ruku. Tigar se neprestano glasao radujući se očito što je našao društvo.

147

Ja sam se nato ohrabrio i potapšao ga po tijelu, pogladio po vratu i ispod grla. On je i dalje preo i napokon je visoko uspravio svoju glavu tako da mu se grlo napelo. Razumio sam ga što želi, pa sam stao prstima čeprkati po njegovu grlu. To mu je vrlo godilo jer se nenadano ispeo na stražnje noge, pa pritisnuo bijelu plohu svoga trbuha posve uz šipke ne zahtijevajući ništa drugo nego da i dalje moji prsti prolaze kroz njegovu gustu dlaku.

Uto dođe čuvar. Lecnuh se i ustuknuh, zabrinut da će mi prigovarati zbog neopreza. Ali, dogodilo se protivno. »Baš ste dobro počeli«, reče on. »Upravo tako odabiru sebi i krotioei najzgodnije životinje. Tigra koji će vam se odmah priljubiti odmah ćete prepoznati. Ovaj ovdje tek je prije nekoliko tjedana ovamo dopremljen.«

*

. . . Na ovo što ću sad ispričati morao sam dugo čekati, ali sam ipak jednom i to dočekao: da čujem pjev orangutana. Bilo je predveče, mrak se već stao spuštati, a orang još nije pošao u svoje noćno sklonište . . .

Desilo se ovako: mužjak orang sjedio je pred stijenom, na kojoj se u

sumračju tek slabo isticala njegova crvenkasta dlaka. Vodeni konji su već spavali, i u cijeloj je kući vladao potpun mir. . .

148

Tad se najednom začu osebujno izvijanje: a a a . . . Tiho, muklo, ali vrlo brzo dolazio je glas majmuna odozgo prema meni i potrajao je, bez stanke, možda kojih deset trenutaka. Prekinuo ga je samo kratak uzdah, kad je orang morao da uhvati zraka, pa je opet slijedio uzdah, a za uzdahom još više a a a . . ., tako da mi je od prejakog glasa zadrhtao bubnjić. Vidio sam kako se orangu nadula mješina na vratu. Najednom zatutnji poslije toga pjevanja, poput grmljavine, dugo i otegnuto hu-u-uh! I tako se odsad izmjenjivalo a-a-a i hu-u-uh, snažni glas poput lavlje rike — pjev prasvijeta, gromovni jezik Prirode.

Punih osamnaest trenutaka trajalo je to osebujno urlanje, dok se nije stišalo i napokon zamuknulo, smireno i polako, poput ponizno promrmljane molitve. Čitavo vrijeme sjedio je majmun nepomično na svojem mjestu. Tako sam eto čuo himnu »šumskoga čovjeka«, kojom on tamo negdje na Sumatri, u brdovitoj svojoj domaji, svakoga jutra i svake večeri pozdravlja sunce . . .

*

Evo još dokaza da se na velikim mačkama jasno razabiru osjećaji radosti. Kapski lav, koji također ima na trbuhu crnu grivu, koračao je samotno po

širokom okrugu svoga vanjskog kaveza. Toga je dana bilo na njemu malo značajnog dostojanstva; tražio je svoju družicu koja je s njime zajedno provela nekoliko tjedana u istom kavezu, pa, nije zbog toga mogao naći nigdje mira ni odmora. Svoju debelu glavu sagnuo je prema zemlji, a zatim je najednom uzrujan skočio na pećinastu dekoraciju u pozadini i stao svojim načinom »psovati«.

Lavovi psuju ričući, a to je rikanje bilo ovaj put zaista glasno i strahotno... Za to je vrijeme u malom odjeljku odmah do lava sjedila lavica na stražnjim nogama i prednjim šapama bubnjala po željeznim vratima koja su dijelila oba skrovišta.

Živo se sjećam ovoga prizora ... U šest sati naveče ušao je čuvar da nahrani zvijeri. Nakon toga pušta se sva zvjerad u unutrašnje kaveze. Tada se dogodilo, po svoj prilici zabunom čuvara, da su se lav i lavica našli u istom prostoru. Svako od njih došlo je kroz druga vrata, i to gotovo u isto vrijeme, pa je začuđeno jedno drugo pogledalo .. .

A tad — to je prava istina — dbje su se životinje bacile na tlo i stale su trti leđa o leđa, premetati se jedna oko druge tako da su se svakoga časa i njihova lica doticala, pa su se »smijale« i »ljubile« od sreće . . .

Smijeh i poljubac su ljudske riječi za ljudske čine, pa stoga djeluje pretjerano, čudno i nenaravno ako ih primijenimo na lavove. Ali ja ipak ne

149

mogu nikako da nađem drugi izraz, koji bi bolje opisao izljev osjećaja radosti ovih dviju životinja .. .

SJEVERNI MEDVJED

Samo čovjek koji je već mnogo navikao na nepregledna prostranstva

Sjevernog ledenog oceana može, iako s teškom mukom, gledati na polarne sante bez naročitih naočala. One bliješte kao dijamanti zaprašeni bijelim, ničim neuprljanim snijegom. Carstvo leda izgledalo bi kao pustoš bez života da sniježne nanose ne presijecaju tragovi golemih životinja — sjevernih medvjeda.

Mornari s broda »Perzej« pričali su o susretu sa sjevernim medvjedom blizu ruba ledenih polja Barentsova mora, sjevernije od otoka Zemlje Franje Josipa.

Samo se dalekozorom može vidjeti kako polarni medvjed korača snažnim koracima poralelno uz brod koji se zaustavio usred ledenih santi. Činilo se kao da sigurno korača po usitnjenim komadima leda jer ni jednom nije poskliznuo ni pao u vodu. Brzo se približavajući brodu išao je kao po pokretnim kvadratima ledenog parketa. Izdignuvši nogu naprijed, sjeverni medvjed je polako stresao nogom da su mu dugačke dlake prekrile stopala. Zato tako teška životinja ne klizi po ledu.

Kad osjeti tuljana na nekoliko desetaka metara, zvijer mu prilazi šuljajući se između izbočenih greda santi. Bez i jednog zvuka prepliva vodu i zastane kao ukopan na santi blizu rupe, iz koje tuljan povremeno diže glavu i ogledava se naokolo. Tu strpljivo čeka dok tuljan ne iskoči na rub rupe. Smjelim skokom baca se medvjed na tuljana i jednim udarom šape razmrska mu glavu. Brzo ga pojede i odgega se na spavanje ostavivši na mjestu samo veliku crvenožutu mrlju i otpatke kože.

Uzgajaju li medvjedice svoju mladunčad na nesigurnim santama, gdje se svakog dana može očekivati katastrofa? Ne. One uvijek nastoje da dopru do kopna gdje još u jesen u duboku snijegu naprave brlog i liježu u nj. U siječnju, veljači, a katkad i početkom ožujka izlegu se posve bijeli slijepi medvjedići.

JEŽ

Išao sam jednom kraj našega potoka i pod grmom opazih ježa; i on je mene

opazio, smotao se u klupko i počeo »tukati«: tuk-tuk- -tuk. Ovo je tukanje bilo kao da je negdje prošao automobil. Dotakao sam ježa vrškom čizme; strašno je zapuhao, nakostriješio bod- ljike kao da me hoće probosti.

150

— A, tako ti sa mnom — rekoh. Vrškom čizime odgurnuh ga u potok. U vodi se jež trenutačno odmotao i zaplivao prema obali poput majušne svinje, samo je na leđima mjesto čekinja imao bodljike. Dohvatio sam prutić, gurnuo ježa u šešir i ponio ga kući.

U kući je bilo mnogo miševa. Čuo sam da jež lovi miševe i odlučih: zadržat ću ježa u kući, pa neka lovi miševe.

Položih bodljikavo klupko u sredinu sobe i sjedoh da pišem, neprestano

pogledavajući na ježa. Čim u sobi nastade tišina, jež se razmotao, razgledao sobu, pošao sobom sad amo, sad tamo, izabrao napokon sebi mjesto pod krevetom i posve se tamo umirio. Kad se smračilo, zapalih svjetiljku i — zdravo! Jež je istrčao ispod kreveta. Pomislio je zacijelo da je to u šumi izašao mjesec: ježevi vole pri mjesečevu svjetlu trčkarati šumskim poljanama. Tako on poče bježati po sobi kao da je soba šumska poljana. Uzeh lulu, pripaldh i ispuhnuh kraj mjeseca oblačić. Slično je bilo kao u šumi: i mjesec i oblaci, a moje su noge bile šumska stabla i vjerojatno su se ježu veoma svidjele. Stalno je trčkarao između njih njušeći ih.

Pročitavši novine, ispustio ih umoran na pod i legnuvši u krevet smjesta zaspah.

San mi je oduvijek veoma lagan. Začuh u sobi neki sušanj, zapalih svijeću i primijetili kako jež strugnu pod krevet. Novine već nisu ležale kraj stola, već u sredini sobe. Svijeću nisam ugasio, ne spava mi se pa razmišljam: »Što je radio jež s novinama, zašto su mu bile potrebne?« Uskoro moj podstanar istrča ispod

151

kreveta i zaustavi se kraj novina. Zatim ih poče vući, mučio se, mučio i napokon velike novine nataknu na bodljike i odvuče ih u kut. Tek tada sam ga razumio: novine su mu nadomještale suho lišće u šumi, on ih je vukao k sebi da učini gnijezdo. I doista: doskora se jež zamotao novinama i učinio sebi pravcato gnijezdo. Kad je završio ovaj važni posao, izađe iz svojega skrovišta, zaustavi se nasuprot krevetu ii stade motriti svijeću-mjesec.

Ja opet ispustih iz lule nekoliko oblaka i zapitah ga: — Što bi ti još htio? Jež se ne prestraši. — Hoćeš li piti? Ustadoh. Jež ne bježi. Uzeo sam tanjur, postavio ga na pod, donio sam vedro s vodom i vodu nalio

u tanjur. Zatim sam vodu izlio, i to sam ponavljao nekoliko puta. Vodu sam nalivao s visoka, pa sam na taj način imitirao šumor potočića.

— No, dođi, dođi — kažem — vidiš, načinio sam ti mjesec. Oblake sam pustio, a evo ti i vode.

Motrim: kao da se pomaknuo malo naprijed. Ja sam mu također malo primaknuo svoje jezero. Pomakne se on naprijed i ja se približim, dok nismo prišli napokon jedan k drugomu.

— Pij — rečem konačno. I počeo je piti. Tada sam ga pogladio sasvim lagano po bodljikama i neprestano sam

ponavljao. — Dobar si, mališanu, dobar! Jež se napio, a ja mu rekoh: — Hajde, sada ćemo spavati. I legao sam u krevet i ugasio svijeću. Ne znam kako sam dugo spavao no odjednom začuh: u mojoj sobi iznova

započe rad. Upalih svijeću — što mislite, što sam ugledao? Jež trči po sobi i nosi na leđima jabuku nataknuvši je na bodljike. Dotrči do gnijezda, ostavi tamo jabuku i trči po drugu u ugao gdje se nalazila prevrnuta vreća s jabukama. Vidim, kako jež dotrči do jabuka, skupi se u klupko, trgne se i ponovo trči s nabođenom jabukom u gnijezdo.

Eto, tako se jež kod mene udomaćio. A sad, kad pijem čaj, postavljam ježa na stol i nalijem mu u tanjurić mlijeka. On pije. Dajem imu komadić žemičke — on pojede.

152

U LOVU NA NOSOROGA U Africi i Indiji žive debelokošai koji su oboružani vrlo opasnim oružjem;

na glavi, zapravo na nosu, nalaze im se rogovi, koje oni osobito vješto i spretno upotrebljavaju u borbi protiv neprijatelja.

Osobito su opasni nosorošci koji imaju dva roga na nosu, a i snaga im je upravo strahovita. Stari Rimljani priređivali su borbe nosoroga s drugim životinjama; to i danas čine neki urođenički indijski knezovi. Obično se u tim igrama nosorog bori is tigrom, i gotovo redovno on je pobjednik.

Nosoroge love i ubijaju zbog kože i roga. Urođenici ga obično dočekaju na mjestu gdje dolazi na vodu; gađaju ga u oči jer je to najsigurnije. Abesinci, koji su izvrsni jahači, love ga na konju. Jedan jahač navali na nosoroga i tako izazove njegov bijes. Razdražena životinja jurne na njega, no jahač u kritičnom času odskoči u stranu; dotle drugi lovac sjaše, neprimjetno se približi nosorogu i oštrim mačem presiječe mu tetive između nožnih prstiju i goljenične kosti; ovako ranjena životinja ne može više trčati i postaje plijen lovaca. Takav je lov često vrlo opasan i za konja i za čovjeka. Evo, što o tome pripovijeda Oswel [Ozvel]: » ... Kad sam se jedanput vraćao iz lova na slonove, opazio sam nedaleko od mene velikog nosoroga. Bio je doista golem i snažan, a takve sam dosad rijetko kad vidio. Mirno je pasao ili se samo tako pričinjao. Zahvatila me lovačka strast, no unatoč tome dobro sam ga promotrio i budno pazio na sve njegove kretnje. Htio sam sjahati, ali mi se činilo da nemam za to vremena.

Moj je običaj da nikad ne napadam nosoroga na konju, jer mu se pješice mogu mnogo više i lakše približiti; ovaj put sam iznevjerio taj običaj. Udarim konja ostrugama i domala se nađem kod tog gorostasa, koji je pružao tako siguran cilj. Odapnem. Nisam ga smrtno ranio, jer se on brzo okrenuo, nekoliko me sekundi radoznalo promatrao, a onda polako krenuo prema meni. Nisam pomišljao na bijeg, ali sam se htio malo pomaknuti u stranu. To mi, međutim, nije uspjelo, jer je konj stajao kao ukopan; on, koji se inače tako poslušno pokoravao svakom trzaju uzde, sada se nije htio maknuti s mjesta. Kad sam ga napokon ipak prisilio da se pomakne, bilo je već prekasno. Nosorog se posve približio konju, spustio je golemu glavurdu, a onda je u zaletu svom snagom udario rogom konja u trbuh probušivši ga skroz naskroz. šiljak roga probio je i sedlo, a ja sam ga bolno osjetio na svojoj nozi. Udarac je bio tako snažan da se konj u zraku preokrenuo i pao na zemlju poleđice. Ja sam odletio prilično daleko i sav sam se izgruhao, ali me je sva bol minula, a koža mi se naježila kad sam otvorio oči i opazio pred sobom grdosiju.

153

Moglo se dogoditi najgore, no, začudo, nosorog se nije ni osvrnuo na mene,

nego je mirno otpirio dalje; bit će da ga je već bijes minuo, ali je zato u meni kipio vulkan bijesa i želje za odmazdom. Jedva sam dočekao, da stignu moji pratioci. Premda sam još osjećao boli na čitavom tijelu, skinuo sam jednoga od njih s konja, uzjahao i — onako golo- glav, krvava lica — pojurio za nosorogom. Stigao sam ga; mirno je pasao kao da prije toga nije počinio onoliki »rusvaj«; rana ga, čini se, nije mnogo smetala. Zaskočio sam ga — i za nekoliko minuta ležao je mrtav do mojih nogu.«

Zanimljivi su prijateljski odnosi između nosoroga i malih slabih životinja. Mnogi putnici i istraživači pripovijedaju da su često opazili na nosorozima neke male ptice, koje ah neprestano prate kaoi da su se na njima nastanile. Te ptice vrše službu stražara, jer se odmah uznemire, krešte, deru ,se, lepršaju itd. čim opaze nešto sumnjiva, pa time, dakako, upozoravaju nosoroga na eventualnu opasnost. Osim toga te ptičice vade iz kože i rana nosoroga ličinke raznih muha, njima se hrane, pa od toga zajedničkog života dvostruka korist.

IMA LI ŠTETNIH ŽIVOTINJA

Odvajkada je uvriježeno da čovjek razlikuje korisne i štetne životinje. To

nije .uvijek posve ispravno. Proučimo li život svake od tih životinja nepristrano, u većini slučajeva doći ćemo doposve drugih zaključaka. Malo je takvih za koje bismo mogli, poslije tačnog i savjesnog prosuđivanja, ponovo ustvrditi da su ili samo korisne ili samo štetne.

Lisicu obično smatramo štetnom životinjom. Zašto? Ta ona napada poljske zečeve, mlade srne, a zalazi katkada i u naša dvorišta, gdje nam kolje perad. To je istina, ali treba znati da joj je sve to hrana na koju se najčešće slučajno

154

namjeri.

Glavna su joj hrana ipak miševi. Lovci je progone i zbog njezina krzna.

Dakle, ona je i korisna. Ali to nije jedina korist. Divljač koju uhvati većinom pripada slabim i boležljivim životinjama, pa tako ona u prirodi obavlja ulogu čistioca. Na taj način od šumske divljači, od koje čovjek ima raznoliku korist, preostanu na životu samo najbolji, najjači i najzdraviji.

Kakav je konačan sud o lisici? Da li da je ubrojimo u korisne ili štetne? Štetna je lovcu kad mu slučajno ugrabi zečića, a štetna je i vlasniku peradi u čijem dvorištu počini pokolj. Međutim, lovac ima uvijek više koristi od njezina krzna; u šumi lisica tamani boležljive životinje, time uzdržava zdravo pokoljenje divljači, pa je zbog toga i korisna.

O našem zecu poznato je da se silno množi. Što bi bilo da nema njihovih prirodnih progonitelja (lisica, lasica, kuna, jastreba, sova itd.), koji ih love i

155

danju i noću? Toliko bi se namnožili da bi ozbiljno ugrozili sav biljni svijet naših polja i šuma. Poljski zec je korisna i štetna životinja, kako kome. Što bi rekli naši lovci? Kazali bi da je koristan, jer što je više zečeva, to je više lovine, više mesa i krzna. Što bi rekao seljak? On bi kazao što je više zečeva po poljifna, to je više štete na poljskim usjevima i stablima voćaka.

Upitamo li napokon zoologa, odgovor bi bio ovaj: da je po našim šumama i poljima toliki broj lisica, vukova, divljih mačaka, risova, kuna, lasica, jastreba, orlova, sova, gavrana, svraka i vrana kao nekada, ne bi bilo toliko zečeva, pa prema tome ni toliko štete od njih. Prirodni progonitelji jadnog zekana dostajali bi da ga u slobodnoj prirodi uzdrže samo u tolikom broju da ne bi mogao počiniti veće štete. Samo, njih nema danas toliko. Upleo se čovjek-lovac da puškom prorijedi broj zečeva. Zato zec ne nanosi danas toliko štete da bismo ga mogli ubrojiti u štetne životinje. Naprotiv, on je koristan, jer svojim mesom i krznom pridonosi znatan udio u lovstvo, tu važnu granu naše privrede.

Riđovku, našu poznatu zmiju otrovnicu, malo će tko ubrojiti u korisne životinje. Pa ipak je korisna. Jedna jedina riđovka uništi u toku ljeta oko 20—30 miševa. Kad bismo, recimo, upriličili kakvu veliku hajku na riđovke u nekom kraju i tom prilikom poubijali npr. 500 riđovki, ostavili bismo na životu 12 500 miševa. Da riđovka nije otrovnica koja može slučajno nauditi i čovjeku, morali bismo ie upravo zaštićivati.

Ima dosta životinja koje su u nekom kraju korisne, ali, prenesemo li ih u posve drugi kraj, postanu i štetne. Na Pelješcu i Mljetu bilo je prije nekih četrdeset godina veoma mnogo poskoka. Tadašnje vlasti, u namjeri da istrijebe te otrovnice, dobavile su iz Indije vrstu kune, mungos, poznatu zbog toga što zatire zmije. Mungosi su se na tim otocima u novoj domovini dobro snašli i za kratko vrijeme silno razmnožili. Zmija je gotovo nestalo. A što sada? Mungosi su udarili na miševe i gušterice, a kada i njih nije bilo dovoljno, i na kokosi i jagnjad.

Po našim poljima prave nam velike štete poljski miševi, voluharice, hrčkovi i slične štetočinje. Ubijamo ih otrovima, plinovima, posebnim kulturama bacila mišjeg tifusa :itd. Pretpostavimo slučaj da nam jednom uspije potpuno uništiti sve štetnike. Što mislite, bi li našem seljaku tada odlanulo? Nikako. Miševa, voluharica i hrčkova bi nestalo, ali s njima i hrane njihovim prirodnim progoniteljima. Oni bi počeli dolaziti do ljudskih stanova, klati našu perad. Tada bi trebalo opet poubijati sve lisice, kune, lasice, miševe i sove. A koja bi bila posljedica toga? Za godinu dvije razmnožili bi se toliko zečevi koji bi možda još i više ugrozili polja i usjeve na njivama.

156

Hoćemo li, dakle, da naša polja ne stradaju, potrebne su nam i lisice, i lasice, i kune, i mišari, i jastrebi, i sove, ali uz njih i miševi i zečevi.

Ovakve i mnoge slične primjere mogli bismo nizati jedan za drugim. Dovoljno je i ovo da se pokaže kako je posve mali broj životinja za koje bismo mogli reći da su čovjeku uistinu u svakom slučaju samo štetne.

KAKO BIOLOZI OTKRIVAJU ISTINU

Gotovo nema čovjeka koji nije sa zanimanjem promatrao let šišmiša. U

hitrome letu on lako obilazi i najsitnije zapreke, koje mi prostim okom ni ne zamjećujemo. Međutim, iznenađuje još više da šišmiši hvataju u mračnoj noći sitne kukce kojima se hrane. Nije, dakle, čudno, što su se učenjaci već odavno pitali kako i pomoću čega se snalaze ti leteći sisavci. Na koji način osjete da se približavaju npr. tankoj telefonskoj žici i s laikoćom je obilaze? Koje im osjetilo pomaže pri tom?

Najprije se mislilo da se šišmiš služi okom i da uz pomoć osjetila vida, kao i lastavica po danu hvata svoj plijen. No odmah su se pojavile sumnje. Životinje koje noću hvataju plijen imaju krupne oči, kao sova ili mačka. Nasuprot tome u šišmiša su oči male i zakržljale. Nije, dakle, bilo vjerojatno da se šišmiš snalazi pomoću osjetila vida. No to je trebalo dokazati. Učinio je to glasoviti talijanski biolog Spallanzani [Spalancani], i to nizom pokusa.

Spallanzani je još god. 1739. u tamnoj sobi razapeo od stropa do poda mnogo žica. Kad je tada u toj prostoriji pustio šišmiša da leti, ovaj se s najvećom lakoćom ugibao tankim žicama i ni jedne se nije dotakao. Pa ni oni šišmiši kojima je Spallanzani zalijepio oči, koji su dakle bili kao slijepi, letjeli su nepogrešivo i s jednakom sigurnošću. Nisu se doticali žica.

Na osnovi tih pokusa Spallanzani je opravdano zaključio da se šišmiši pri snalaženju sigurno služe nekim drugim osjetilom. On je mislio da šišmiš opaža predmete pomoću osjetila koje se nalazi u nježnoj koži njegovih letnica.

Suvremenik Spallanzani ja, švicarski zoolog Jurine [Žirin], nastavio je njegove pokuse s još većom tačnošću, pa i s više uspjeha. Da bi ustanovio koje osjetilo pomaže šišmišu, isključivao je jedno za drugim. I on je utvrdio da slijepi šišmiši lete jednako sigurno kao i oni sa zdravim očima. Očima se, dakle, ne služe.

157

Zatim je pokusnoj životinji začepio uši i bacio je u zrak i tako prisilio da

leti. Na njegovo najveće iznenađenje — šišmiš sa začepljenim ušima sudarao se sa razapetim žicama i nije se mogao uklanjati zaprekama. Prema tome — zaključio je Jurine — šišmiš opaža predmete u tami uhom. Pa zar je moguće da šišmiš »vidi« noćne leptire osjetilom za sluh? To je zaista nevjerojatno! Da to nije neka zabuna — pitao je Jurine. No on se brzo dosjeti kako da riješi zagonetku. Otčepio je uši šišmiša. Nakon toga šišmiš je opet sigurno mimoilazio zapreke i hvatao plijen. Nije, dakle, više bilo sumnje: šišmiši se orijentiraju pomoću osjetila za sluh. Oni ušima upoznavaju svoju okolinu i pomoću njih određuju gdje im se nalazi plijen.

Prošlo je sto i pedeset godina od tih otkrića. Ona su bila zaboravljena. U mnogim je knjigama i dalje pisalo da se šišmiš snalazi s pomoću posebnog osjetila koje se nalazi u njegovoj letnici. Nitko, naime, nije znao ni mogao objasniti kako se ušima mogu u tami opažati i tako sitni predmeti kao što su žice ili kukci. To više kad se znalo da šišmiš zamjećuje i one predmete koji ne daju »nikakva glasa od sebe«, tj. ne titraju niti proizvode zvuk.

Biolozi nisu sami mogli riješiti ovo zanimljivo pitanje, sve dok nisu drugi učenjaci — fizičari — izvršili neka otkrića. Oni su ustanovili da ljudsko uho ne čuje sve zvukove. Već u prvom svjetskom ratu (1914—1918) tehničari su izradili posebne aparate kojima su otkrivali njemačke podmornice. (Osim toga tom su spravom mjerili, a i danas mjere morske dubine.) Te su sprave proizvodile zvukove s mnogo titraj a. Takve zvukove naše uho uopće ne čuje.

158

(Stari ljudi ne čuju zvukove s puno titraj a koje su u mladosti čuli! Tako se zna da starci ne čuju zrikanje nekih skakavaca, koje mladi čuju.) Kao i svaki drugi zvuk, tako se i zvuci iz aparata za otkrivanje podmornica odbijali od njih, a njihovu su jeku hvatali posebni uređaji za primanje. S pomoću tih aparata brodovi su mogli ustanoviti gdje je i kako je daleko podmornica, približava li se brodu ili se od njega udaljuje.

U toku drugoga svjetskog rata izumljen je novi aparat za određivanje mjesta nekog predmeta. To je tzv. r a d a r . Ta sprava odašilje snopove radio-valova maile dužine, pa onda po odbijenim valovima određuje smjer i udaljenost aviona ili drugih predmeta od kovine.

Kad su za ta otkrića fizičara saznali neki biolozi, pristupili su ponovo pokusima da bi ustanovili kako se snalazi šišmiš. Jedan Nizozemac i dvojica Amerikanaca opravdano su pretpostavljali da šišmiš iz svog grla odašilja vrlo kratke zvučne valove, a poslije velikim uškama hvata njihovu jeku. Da bi tu pretpostavku dokazali, stavili ,su šišmišu na njušku tuljac od papira, koji se sprijeda mogao zatvoriti poklopcem. (Vidi sliku!)

Da bi životinja mogla disati, ostavljeni su na tuljcu otvori za ulaz zraka.

Pokusima je utvrđeno da se šišmiš s tuljcem normalno snalazi, sve dok se na nj ne stavi poklopac. Kad se on stavi, šišmiš se uopće ne usuđuje poletjeti, a ako ga bace u zrak, on se sudara s predmetima baš kao i onda kad mu začepe uši. Tim je. pokusima, dakle, nesumnjivo dokazano' da šišmiši opažaju predmete uz pomoć vrlo kratkih zvučnih valova. Američki istraživači Griffin i Galambos odredili su po sebnim aparatima broj titraj a tiih zvukova i snimili ih. Oni su zatim dokazali svojim pokusima da šišmiš može uhom zaista primati takve zvukove i s pomoću njih određivati gdje je pukotina za koju se može prihvatiti,

159

gdje je razapeta žica koja mu stoji na putu, gdje leti sitni leptirić ili komarac kojim se h r a n i . . .

Tako je napokon nizom pokusa razjašnjena tajna o zagonetnom osjetilu šišmiša. Eto, na taj način otkrivaju biolozi istine o životu životinja.

BORBA JEŽA I RIĐOVKE

Trebalo je izvesti pokus da se utvrdi kako se jež bori s riđovkom i kako na

njega djeluje zmijin otrov. U tu su svrhu oboje dobro nahranjeni. Jež je jeo u velikoj količini jaja, puževe, kruh u mlijeku i ostalo, ali su mu

najomiljenija hrana bili miševi i štakori. Ove je pojeo, osim najkrupnijih, bez ostataka. S velikim je tekom pojeo i smeđeg puža i žabu.

Dobro uhranjena riđovka hranila se pretežno bijelim miševima, koji su ugibali od prvog ujeda. Četrnaest dana prije dvoboja riđovku su prestali hraniti da joj otrov bude žešći i u toku pune dvije sedmice njezine se žlijezde s otrovom nisu praznile.

P r v i n a p a d . Riđovka je ležala u uglu savijena u klupko kad joj se jež

neustrašivo približavao. Odjednom se ona baci ravno na njega, a on, međutim, samo pokrenu svoje bodlje na glavi naprijed. Zmija ga je ujela između očiju. Nije se nabola na bodlje, kao što se moglo očekivati, i tako nije iscijedila svoj otrov uzalud. Pretrpjevši prvi neuspjeh, jež je promijenio taktiku, prikrio se bod-ljama, uvukao glavu, i zmija je poslije uzaludnog pokušaja da ga još jednom ujede izranjena ježevim bodljama počela bježati. Tada se jež bacio na nju, pregrizao joj kralješnicu i sada se desilo ono što je najviše iznenadilo: počeo ju je jesti još živu, i to najprije od glave. Uhvatio ju je za glavu i praskajući

160

razdrobio je svojim čeljustima kao kad se pregrize orah. Jež je žvakao glavu zmije ustrajno i polagano, dok je nije pojeo svu bez ostataka zajedno s još pre-ostalim otrovom u njoj. Ostali dio riđovke stršio mu je iz usta. No postajao je sve manji i manji, dok napokon nije sasvim nestao.

P o b j e d n i k j e o s t a o z d r a v . Dva sata nakon toga nastade ježu na mjestu ujeda mala oteklina. Jež je pojeo nekoliko maslina, ali tvrdu hranu nije htio da jede. Idućeg dana pojeo je štakora srednje veličine i dva puža. Za osam dana otekline je nestalo, a na mjestu ujeda ostao je samo mali ožiljak.

NAJVEČA KOPNENA ŽIVOTINJA

Ulovljeni slonovi nalazili su se opkoljeni u lovištu. Pripremali smo pitome

slonove da s pomoću njih vežemo zarobljenike. Potrebne omče bile su već spremne. Oprezno su uklonjena stabla koja su zatvarala ulaz i dva izvježbana slona polako uđoše. Svakog je vodio po jedan vodič i njegov pomoćnik. Iza njih je skriven išao vođa grupe s omčom, u namjeri da veže divljega slona. To je bio okretan mali čovjek otprilike sedamdesetih godina. Na ovome poslu bio je i odlikovan.

Od prva dva slona jedan je uhvaćen tek prije godinu dana, a sad već može da služi za hvatanje drugih. Drugi je bio vrlo star i nalazio se u službi više od sto godina. Slon po imenu Siribedi bio je pedeset godina star, veoma pitom i dobro dresiran. Savršena životinja. Bez šuma je stupio u lovište, lukava pogleda i naizgled vrlo ravnodušan išao je polako naprijed. Bezbrižno je švrljao u pravcu zarobljenika i ovdje-ondje zastajkivao da iščupa poneku travu ili dohvati nešto lišća. Kad se zatim približio čopor pitomih slonova divljima, vođa uhvaćenih slonova pošao im je u susret, zatim blago mahnuo surlom preko glave i vratio se svojim suplemenicima koji su ležali. Siribedi je pošao za njim isto tako ravno-dušnim koracima i stao tako blizu njega da je starac lijepo mogao da se spusti i natakne omču na stražnju nogu divljega slona. Ovaj u trenutku opazi opasnost, zbaci omču i okrenu se u napad prema čovjeku. Sigurno bi čovjek skupo platio svoju drskost da ga Siribedi nije štitio surlom i otjerao napadača. Starac je lako ranjen izišao iz lovišta, a zamijenio ga je njegov sin Rogen.

Čopor ponovo stade u krug s glavama okrenutim prema sredini. Dva pitoma slona proguraše se između njih i opkoliše najvećega mužjaka. Ovaj se nije protivio, ali je izražavao nezadovoljstvo time što je neprestano podizao jednu nogu za drugom. Rogen siđe, uze omču koja je drugim krajem bila pričvršćena za omču na vratu Siribeđija. Pošto ju je raširio objema rukama, čekao je

161

trenutak kad će divlji slon podići nogu. Napokon mu je uspjelo da stavi omču oko noge i da se povuče. U istom trenutku povukla su se i oba pitoma slona. Siribedi je zategao konopac, i dok su zarobljenika izvlačili iz čopora, postavili su se ostali pitomi slonovi između njih i čopora da spriječe metež. Trebalo je zarobljenika vezati za neko drvo. Zbog toga su ga morali odvući 30—40 metara daleko. Slon se žestoko opirao, uplašeno urlao, skakao na sve strane. Siribedi ga je vukao za sobom. Unatoč nastojanju, teško je bilo vezati zarobljenika uza samo drvo. Jedan pitomi slon, koji opazi ovu teškoću, dođe u pomoć, pa je rame uz rame, glavu uz glavu, gurao zarobljenika, dok je Siribedi pri svakom koraku zatezao konopac dok noga zarobljenika nije bila sasvim uz drvo. Tada ga je lovac privezao, stavio mu omču na drugu stražnju nogu i također je vezao za drvo.

Slon se dugo opirao, ali se napokon umirio. Slon je samo prividno nezgrapan. Obično ide mirnim jednolikim hodom kao

deva ili žirafa. Ovaj miran hod može da postane tako brz da i brzi jahač ima muke da stigne životinju. Osim toga zna se šuljati kroz šumu tako tiho da ga jedva čujemo. Kad prelazi preko visećih strmina, postaje pravi puzavac. Uzbrdo se penje po strminama dosta dobro, ali nizbrdo zbog velike težine tijela mora

162

svladavati velike napore. Za vrijeme noćnih putovanja dogodi se kadgod da nespretno padne. »U

gornjim dijelovima neke doline nailazio sam« — kaže Brehm — »na jasne tragove ovakvog pada. Jedan je slon stao na rub stijene, izgubio ravnotežu i pao. Jak i gust šiprag zaustavio je slona koji se kotrljao. Čini se da je bilo težih posljedica«.

Slon lako pliva i s uživanjem se baca u vodu. Roni u dubinu koliko mu je drago. Može preplivati najširu rijeku, a ponekad leži čitav pod vodom, pa mu se samo vrh surle nalazi iznad površine.

Surlom izvodi nevjerojatne pokrete i s velikom spretnošću hvata sve što hoće. Za male predmete služi mu prstolika izraslina na vrhu surle. Upravo je nemoguće nabrojiti što sve može da učini ova životinja s pomoću svoga produženog nosa. Pored surle mnogo se služi i kljovama. Njima diže teret, gura kamenje, ruje rupe i upotrebljava ih kao oružje, premda ih čuva koliko god je moguće.

Slon je po prirodi blag i miran. Sa svakim živi u prijateljstvu. Ako ga ne dražimo, nikada ne napada. Bojažljivo izbjegava sve životinje, pa čak i male. Jedan prirodoslovac kaže: »Najveći neprijatelj slona je muha«, a drugi: »Miš može tako uplašiti pitomog slona da ovaj počne drhtati.« Zvijeri se klone da ga napadnu. On nikome ne daje povoda da se na njega ljuti, a pogotovu ne namjerava da mu osjeti snagu.

NAJSTARIJE MESO

Ljeti godine 1900. neki je sibirski lovac prelazio preko rijeke Berezovke u

sjevernom Sibiru. Prešavši rijeku, došao je do mjesta gdje je obala bila nedavno podrivena. Tu opazi neobičnu sliku — smrznutog slona kako viri iz zemlje! Poluradoznao i poluzaplašen, lovac se polagano šuljao prema životinji. Napokon dohvati jednu kljovu, istrgne ii pobjegne. Kad je došao u grad, prodao je slonovu kost i ispripovijedao sve o svome čudnom nalazu.

Nekoliko mjeseci kasnije Carska akademija nauka u Petrogradu (današnji Lenjingrad) saznala je za to izvanredno otkriće. Učenjaci ruskog glavnog grada zaključiše da je to zacijelo smrznuti primjerak vunastog mamuta koji je izumro prije tisuće godina. Odmah je organizirana naučna ekspedicija, koja se uputila na tri tisuće milja dugačak put da vidi što je posrijedi. Tek potkraj idućeg ljeta učenjaci stigoše do rijeke i pronađoše životinju. Dva su ljeta njezina leđa bila izložena suncu i psima, ali dijelovi koji su se nalazili pod zemljom i ledom bili

163

su još netaknuti, a meso crveno. Niska temperatura arktičkih stepa — poput velikog hladnjaka — u savršenom je stanju sačuvala kroz tisuće godina taj primjerak izumrlog mamuta. Smrznuto meso bilo je tvrdo poput kamena. No — kao konzervirano povrće iz dućana — to je meso odmah omekšalo čim se ugrijalo. Usprkos tolikoj starosti, psi su ga smatrali vrlo tečnim. I sibirski su lovci pokušali da od toga najstarijeg mesa na svijetu sebi pripreme hranu, ali im se okus nije sviđao, a neki su i oboljeli. Na jednom sastanku, učenjaka ruska je vlada servirala gostima tanke komadiće mamutova mesa.

Mamut iz Berezovke nije jedini koji je nađen u prirodnom hladnjaku

sibirskih nizina. On je značajan uglavnom zato što je bio dobro sačuvan. No, dijelovi mnogih drugih fosilnih mamuta nađeni su u Sibiru, pa čak i u Aljaski. U sjeveroistočnoj Aziji nađene su tisuće i tisuće kljova, tako da je trgovina mamutovim kljovama postala posao u tim krajevima.

NA AMAZONI Šume u području Amazone i njezinih pritoka prave su prašume i džungle

164

(selvas), koje se gotovo od morske obale protežu sve do podnožja Anda. Već u najbližoj okolici grada Para, koji se nalazi u sjevernom Brazilu na

rijeci Rio Para, počinje prašuma. Odmah iza grada prostiru se šumoviti i močvarni krajevi, koji kriju svu silu zmija, leptira, drugih kukaca i ptica. Mala barovita jezera, razasuta uz rub prašume, puna su različitih riba prekrasnih boja, od kojih se osobito ističu cihlide. To je jedna od rijetkih vrsta riba koje svoje mlade dosta dugo vode sa sobom i hrane. Pokatkad izrone iz vode glave neobičnih i čudnovatih riba. I u najmanjim ibaricama, koje zapremaju tek jedan četvorni metar, ima nebrojeno mnogo takvih riba. U tim krajevima nema zbog toga toliko komaraca i moskita, kao što ih ima u krajevima oko gornjeg toka Amazone, jer se te ribe hrane njihovim ličinkama i kukuljiicama, pa ih tako neprestano utamanjuju. Između malih bara susreću se na suhom neke ribice iz roda somova kako kroz vlažnu travu i mahovinu bježe u malim zaskocima u obližnju baru. Čini se kao da one tačno znaju kojim putem moraju krenuti da stignu do najbliže vode. Taj im način života osobito pomaže za vrijeme suše, kad pojedine bare presahnu, a onda putuju i prelaze u veća jezera da tako sačuvaju život.

Kad se prođe područje jezera i močvara, pa se malo dublje prodre u

prašumu, pomalo se počne gubiti modro nebo u zelenkastoj svjetlosti tropskog sumraka koji vlada u prašumi. Krošnje golemih stabala gusto se isprepleću u visini od pedeset do šezdeset metara, a mreža lijana i povijuša veže i ovija sva stabla, grane i grančice, tako da sve to sačinjava gust i neprobojan krov, kroz koji se nebo ne vidi.

Prašuma! Kolika li slika već sama ta riječ budi u nama dočaravajući nam neslućene ljepote boja cvijeća, ptica i leptira. Mi držimo da bismo — našavši se

165

u prašumi — sve to gledali otvorenim očima na svakom koraku. Ali tome nije tako. Prašuma sve to skriva i čuva, i mi smo samo rijetko mogli otkriti blistave cvjetove visoko gore između vršaka drveća, ali i oni su daleko, vrlo daleko od nas. Prašuma cvate samo na vršcima zelenih krošanja. Čaške njezina cvijeća okrenute su prema nebu i suncu. Ponegdje bi se tek zaljuljala pred našim očima pokoja latica poput velikoga crvenog leptira, pa bi sa zelenih nedoglednih svodova prašume pala pred nas. Gore visoko cvate prašuma cvijećem u svim mogućim žarkim tropskim bojama.

Pa ni leptira nema u prašumi. Tek gdjegdje zaleprša morfo, najljepši leptir Brazila, sličan velikom plavom dragulju, pa iščezne bez traga u gustoj krošnji drveća.

U guštari koja je na tisuću načina isprepletena vodi uzak, ljudskom rukom jedva probijen put pod zelenim pokrovom krošanja. Svuda oko sebe čovjek osjeća i sluti prisutnost milijarde stvorova. Oni su nad nama, za nama, pred nama. Neprestano nešto pucketa i cvili. Odozgo zašušti svojim perjem nevidljivo jato papiga. Začas čovjeka opkoli čopor majmunčića, koji putuju džunglom skačući s grane na granu visoko gore u krošnjama drveća. Kao začarani pelivani skaču oni kroz prazan prostor po više metara da se s nepogrešivom sigurnošću prihvate za koju god granu. Sigurnost kojom mlade životinje poznaju svoju snagu i procjenjuju udaljenost za skok upravo je zagonetna. U krošnjama prašuma, tamo gdje sunce prosiplje u izobilju svoju svjetlost i toplinu, odigrava se život prašume mnogo jače nego u sjeni. Dolje na zemlji mračno je i vlažno. Nastojanje da se čovjek probije kroz guštaru ostaje cesto bez uspjeha. Svaki naime udarac sjekire ili noža, kojim čovjek nastoji prerezati koju lijanu što mu stoji na putu, budi cijelu vojsku različitih kukaca, a nijedan od njih — ma kako bio malen nije nedužan. Svaki od njih ili grize ili bode ili štrca kakvu neugodnu smrdljivu tekućinu.

Najveći neprijatelji svega što je živo u prašumi Amazone nisu ni zvijeri ni zmije, nego bezbrojne čete mravi, kojih ima svuda: na zemlji, na drveću, na lišću i na cvijeću.

Teško se, dakle, probijati prašumom. Često čovjek mora obilaziti golema stabla, penjati se po korijenju, sjeći povijuše na putu i tako svaki korak osvajati s velikim naporom dok ne stigne na kakvu čistinu. A tu, na rubu čistine, cvate cvijeće čarobnih boja. Nad cvijećem lepršaju mali prekrasni kolibrići i plave nektarice srčući sladak sok — nektar iz miomirisna cvijeća.

Ploveći po Amazoni ili njezinim pritocima malim čamcima, koje Indijanci izrađuju od kore različita drveća, opazit ćemo kako iznad naših glava mirno

166

kruže čaplje, rode i druge ptice močvarice. Uz obalu se u rogozu i među trskom odmara krdo vodenih svinja, a čopor majmuna prati čamac skačući sa stabla na stablo uz obalu rijeke.

Rijeke nisu tako nedužne i mirne kako nam se u prvi mah čini. Bilo bi vrlo opasno rukom bućkati po mlačnoj vodi kako to kod nas čini mlado i staro kad se po mirnoj rijeci vozi čamcem. U vodama Amazone i njezinih pritoka živi u velikim plovama jedan mali razbojnik, kojega se ime u cijelom području Amazone izgovara s užasom. To je piranha, mala riba, jedva 30 cm duga, dakle nešto veća od našega grgeča. Ta riba napada bez ikakva straha na sve što joj može zasititi pohlepu i žeđ za krvi.

Piranhe napadaju u velikim plovama stoku kada dođe da se napoji. Najprije se pojedine piranhe bace na žrtvu i kratkim i munjevitim ugrizom trgaju s nje komadiće mesa. Uto sa svih strana dojure druge, koje namami crvena krv. Borba je kratkotrajna. Životinja oslabi zbog gubitka krvi, a od bola kao da poludi, pa izgubi svaki nagon kojim bi se mogla spasiti. Doskora preostane od životinje na muljevitom dnu samo potpuno oglodan kostur. Gdje se ovakva jata piranha zadržavaju, ne spušta se na vođu nijedna ptica, nijedna životinja ne prelazi rijeku, ma kako ona bila uska i plitka. Čovjek koji samo nekoliko metara zagazi u vodu pa ga piranhe napadnu, ne stigne živ na Obalu. Ploveći u čamcu, veslači moraju paziti da se čamac ne prevrne, jer pad u vodu znači neminovnu smrt. Zubi tih riba oštri su poput noževa, i one njima režu kao škarama.

T a j a n s t v e n i n o ć n i ž i v o t p r a š u m e . U uskim vodenim rukavima ispod gustih krošanja drveća uvijek vlada zelenkast sumrak. Bijele, sive i srebrnaste čaplje i crveni ibisi šeću se ponosno u jatima kroz žutozeleni bambus na obali. Iz šume odzvanjaju glasovi različitih ptica, među kojima se može razabrati kreštanje papiga, zviždanje drozdova i gukanje divljih golubova. Kad se noć spusti nad prašumu i vode, ii kad se smire sve ptice i kukci, u prašumi se pojavljuje neobično svjetlo. Čovjek pomišlja u prvi mah da to svjetlo dolazi od kakve svjetiljke koju netko nosi. Ali to varavo svjetlo širi krupna krijesnica koja se smjestila u trnovitom grmu.

Malo kasnije opaža se svjetlo sa svih strana, kud god se čovjek okrene. Tisuće zelenkastih krijesnica bez ikakva glasa i šuma prelijeću vlažnim i sparnim mrakom prašume, dolaze i za kratko vrijeme iščeznu upravo kao da je iznenada oživjelo zvjezdano nebo.

Tiho i oprezno započinje zbor cvrčaka udešavati svoj orkestar, a sa stabla im odgovaraju različiti drugi kukci, pa i žabe, koje se kriju u lišću krošanja. Čovjeku se čini kao da je okružen velikim orkestrom, u kojem su pojedini

167

svirači potpuno nevidljivi. Gdjekad u blizini resko odjekne krik kakve noćne ptice, a zatim nastane mrtva tišina koja traje nekoliko sekundi, pa nakon toga velik zbor ponovo dvostrukom snagom nastavi svoju pjesmu.

MORSKI VUKOVI

Morskim vukovima nazivaju sabljaste pliskavice, ubojice kitova, strašnu

morsku zvjerad s golemim sabljastim čeljustima. Oni žive gotovo u svim morima. Ima ih mnogo u Japanskom, Kamčatskom, Beringovom i Čukotskom moru. Plivaju sami, pojedinačno, ili u grupama od tri ili pet pa do nekoliko desetina glava. Neki prirodoslovac imao je priliku da promatra napadaj ovih životinja na plovu morževa. Morževi su, kao što je poznato, veoma krupne i jake životinje. Njihove snažne kljove posve lako probijaju bokove čvrsta hrastova čamca. S odraslim moržem ne upušta se lako u borbu ni takva zvijer kao što je sjeverni medvjed. Ali za morske vukove morževi su laka lovina.

Evo, što je taj prirodoslovac vidio: morževi, oko 60—70 glava, plivali su prema nekom rtu kad ih je opkolila grupa morskih vukova, do petnaest njih na broju. Bili smo u avionu pa smo načinili nekoliko krugova nad njima i pratili taktiku zvjeradi. Morski su vukovi opkolili morževe, a zatim su se neki pojavili usred grupe morževa, podijelivši ih tako na nekoliko manjih skupina, od 10—15 glava. S jednom od tih grupa morski su :se vukovi zabavljali ng, svoj način. Čini se da su morževe rastrgali. Oni koji su ostali na životu spojili su se d pošli prema obali, a ostali su se kupali u svojoj krvi, koja je zamutila more.

Morski vukovi ne napadaju samo morževe. Oni žderu pliskavice, tuljane, i nanose im velike gubitke. Katkad se ova zvjerad usudi napasti i najkrupnije životinje, bezube kitove.

Kitovi su nekoliko puta veći od njih, ali čim opaze morske vukove, dadu se u bijeg. Ako je obala blizu, kitovi doplivaju do nje, pa se katkada i nasuču. Tako se spasu od proganjanja smjele zvjeradi koja ipak ne voli da zapliva u plitke vode.

Odrasli morski vukovi dugački su 10—11 metara. Ubijaju ih topovima s ostvama (harpunom) ili tačnim pogocima iz automatskih pušaka.

IZ ŽIVOTA JEDNOG ČIMPANZE

168

Moj čimpanza tačno poznaje prijatelje i dobro ih razlikuje od stranih ljudi. Brzo se sprijatelji sa svakim tko ga s malo više ljubavi sreće. Najugodnije se osjeća u krugu porodice, naročito ako može prelaziti iz sobe u sobu, zatvoriti i otvoriti vrata ili se na bilo koji način zabavljati. Treba ga samo vidjeti kako se osjeća kada se smije slobodno kretati među ljudima i s njima sjediti za stolom. Kada primijeti da mu je šala uspjela, počinje lupati šakama po stolu i vrlo se veseli kad njegovi domaćini čine to isto. Osim toga zabavlja se ispitivanjem svih predmeta: otvara vrata na peći da bi promatrao vatru, izvlači sanduke, razbacuje sve što je u njima i igra se s onim što nađe, ali pod pretpostavkom da nije opasno, jer je u velikoj mjeri plašljiv i užas ga hvata od obične gumene lopte.

Vrlo tačno primjećuje da li ga tko promatra ili ne. U prvom slučaju čini samo ono što mu je dopušteno. U drugom, spreman je da izvrši i razne nepodopštine.

Kad mu nešto darujemo ili ga ugodno iznenadimo, iskazuje nam veliku zahvalnost time što dobrotvoru nježno stavlja ruku na rame ili ga, pošto mu prethodno pruži ruku, poljubi kao čovjek. To isto čini ako ga uveče izvadimo iz

169

kaveza i donesemo u sobu. Slobodno se može reći da »razumije« dosta riječi koje mu se upućuju, jer

bez okolišanja izvršava razna naređenja i pazi na zapovijedi koje mu se daju. U stvari, on sluša samo čuvara, a ne strane ljude.

Zanimljivo je ponašanje čimpanze prema djeci. On nije ni zao ni podmukao. Sa svakim se ophodi prijateljski i susretljivo, ali je prema djeci naročito nježan, i što su ona manja, to je pažljiviji prema njima. Djevojčice više voli od dječaka, i to stoga što dječaci iskoriste svaku priliku da ga zadirkuju, premda on i takve šale prima. Ipak se čini da se ljuti što ga i tako mala djeca draže. Kad sam ga prvi put pokazao svojoj kćerkioi, kojoj je tada bilo samo šest nedjelja, promatrao ju je najprije s čuđenjem, kao da bi se htio uvjeriti da li je to čovjek. Zatim ju je neobično nježno dodirnuo prstom po licu i napokon joj je prijateljski pružio ruku. To sam opazio kod svih čimpanza koje sam uzgajao. Treba to istaći naročito stoga što je to jasan dokaz da naš čovjekoliki majmun i u najmanjem djetetu vidi i poznaje čovjeka.

Jednoga dana moj je čimpanza obolio. Doktor Martino koji ga je liječio kaže o njemu ovo: »Kao liječnik upoznao sam se s čimpanzom potkraj prosinca po mutnom zimskom vremenu. Nisam oklijevao da ispunim molbu koja mi je bila upućena da liječim ovu životinju. Promatrao sam i prije toga čimpanzu i divio se njegovoj prirodi, neumornoj pokretljivosti i neograničenoj ljubavi prema čuvaru. Još više me se dojmio čimpanza kao bolesnik. Zamotan do glave u pokrivač, ležao je mirno u ležištu ravnodušan prema svemu što se oko njega dešavalo, s izrazom teške patnje na licu, s mučnim nastupima kašlja, tražeći zrak kratkim, ali ubrzanim disanjem. Samo od vremena do vremena podigao bi oči uzdišući od bola. Plašio se kao dijete jer sam bio nepoznat čovjek i prvog dana bilo mi je nemoguće da ga bolje pregledam. To mi je uspjelo tek pošto sam drugim posjetom dobio njegovo povjerenje pokazivanjem saučešća i prijateljskim ophođenjem.

Osim znatnog otoka žlijezda s obje strane vrata mogla se utvrditi i upala pluća. Osim toga imao je gnojnu oteklinu ispred i ispod grkljana.

Ovo stvorenje, dostojno žaljenja, čini se da je ibilo svjesno da mu ta oteklina smeta pri disanju. Kao što se djeca bolesna od difterije u nedostatku zraka hvataju za mjesto bola, tako je i majmun moju ruku kojom sam ispitivao stalno vukao prema oteklini na vratu, kao da je u maglovitoj slutnji od nje očekivao pomoć.

Bilo je jasno da se smjesta mora načiniti otvor na čiru, rezom u visini grkljana. To je bilo teško izvesti. Svaki pokret bolesne životinje za vrijeme

170

operacije mogao bi nožu dati smrtonosan pravac ili načiniti tešku ranu. Nismo ga mogli uspavati zbog teškog oboljenja pluća.

Poslije trosatnog bezuspješnog čekanja prešli smo silom na posao. Četiri čovjeka trebalo je da drže životinju. Čimpanza je bacio ljude u stranu i nije prestajao bjesnjeti sve dok mučiteljima nismo pokazali vrata. Sto se nije moglo postići silom, činilo se da ćemo postići dobrovoljno. Ponovo umiren lijepim nagovaranjem i milovanjem, bolesnik je bez protivljenja dopustio da mu se još jednom pregleda vratna oteklina. I ovoga puta vodio je moju ruku s pogledom punim molbe. To nas je ohrabrilo da pokušamo operaciju bez pomoći opojnih sredstava i bez ikakvih vezivanja. Sjedeći na krilu odgojitelja, majmun je stavio glavu unazad i dobrovoljno je ostao u tom položaju. Potrebni zarezi izvedeni su brzo. Životinja nije ni zadrhtala ni od sebe dala glas bola. Istekla je velika količina žitkog gnoja, a s tim je iščezla i oteklina. Počeo je slobodnije disati, premda je upala pluća koja je još trajala, tražila povećanje udisaja. Nesumnjiv izraz radosti i boljeg osjećanja odražavao se na licu bolesnika, koji se zahvalio pruživši ruke obojici i pun sreće grlio gospodara.

Na žalost, za spas njegova života nije bilo dovoljno ukloniti jednu bol. Vratna je rana bila zaliječena, ali upala pluća uzimala je i dalje maha. Kako se bolesna životinja junački, hrabro i pametno držala za vrijeme operacije, tako je dobrovoljno i poslušno uzimala lijekove, a tako se tiho držala i u posljednjim satima svoga života. Upala pluća bila je za njega smrtonosna.«

GORILA

Direktor Berlinskog zoološkog vrta ovako nam opisuje život jednog gorile: »Cijelo njegovo biće i način života mnogo nalikuje na čovjekovo. Oko osam

sati ujutro diže se iz kreveta, uspravlja se, zijeva, češe se po tijelu. Vidi se da je pospan i lijen, sve dok ne popije mlijeko, a pije ga iz čaše. Poslije doručka napušta krevet, pa se potpuno veseo okreće po sobi ne bi li našao nešto što bi u obijesti mogao razbiti. Gleda kroz prozor i u nedostatku prikladnijeg društva zabavlja se s čuvarom. Ovaj mora neprestano biti uza nj jer ni trenutka neće da bude sam. Ako ga i samo začas napusti, počinje očajno naricati. Oko devet sati se kupa, i to mu se vrlo sviđa. Izražava to i naročitim tonovima glasa. Budući da živi u zajednici s čuvarom, jede na obroke kao i on. Za doručak dobiva par kobasica ili bilo što drugo s kruhom namazanim maslacem. Nakon toga najradije popije čašu hladne vode. Vrlo čudno izgleda kada kratkim i debelim prstima drži veliku čašu, koja bi mu ispala iz ruku da je ne pridržava nogama.

171

Voće jede vrlo rado i mnogo, a iz trešanja pažljivo izbacuje koštice. Oko jednog sata donosi mu čuvareva žena ručak. U to vrijeme nitko ga ne može spriječiti da otvori vrata hodnika ako tko tada zazvoni. Čim se žena pojavi, gorila odmah pretražuje sve što je donijela, i najprije jede ono što mu se najviše sviđa. Čuvareva se žena trudi da ga nauči pristojnom ponašanju. Tada vrlo vješto upotrebljava žlicu i pristojan je pri jelu. Kada ga nitko ne promatra, počinje iz lonca jesti ustima.

Poslije ručka voli da se malo odmori. Obično prespava pola sata, a zatim je

opet raspoložen za novu igru. Nakon večere, oko devet sati uveče, odlazi na spavanje. Spava na madracu pokriven vunenim pokrivačem. Čuvar mora sjediti kraj njega dok ne zaspi, ali to ne traje nikada dugo.«

ORANGUTAN

Orangutan je bio na palubi dok se brod nalazio u azijskim vodama na putu

za Evropu. Ondje je provodio dan, a noću bi tražio zaklonjeno mjesto za spavanje. Bio je izvanredno vedar, igrao se s drugim malim majmunčićima koji

172

su se nalazili na palubi i verao se po uzetima na katarci. Prevrtanje i penjanje činilo mu je, čini se, osobito zadovoljstvo jer je to izvodio više puta na dan na raznim konopcima. Njegova brzina i snaga mišića koja se pri tim pokretima mogla vidjeti bile su dostojne divljenja. Kapetan Schmidt [Smit], promatrač, uzeo je sa sobom nekoliko stotina kokosovih oraha, od kojih je majmun dobivao po dva dnevno. Čvrstu kokosovu ljusku, koja se čak i sjekirom teško razbija, on je razmrskao snažnim čeljustima. Stavio bi strahovite zuibe na šiljasti vrh oraha, gdje plod nema nikakvih uzvišenja ni grba. Zatim bi orah zgrabio desnom nogom i tako fei ljusku redovito raskinuo. Tada bi prstima probušio nekoliko otvora, ispio mlijeko, pa tek onda orah zdrobio o kakav tvrd predmet i pojeo jezgru.

Pošto je brod napustio sundski put, »šumski je čovjek«, s opadanjem toplote, sve više gubio svoju vedrinu. Prestao je da se prevrće i da se igra. Na palubu je dolazio rijetko, vukao je vuneni pokrivač sa sobom, i kad bi sjedio mirno, sav bi se u nj umotao. U umjerenom južnom pojasu većim se dijelom zadržavao u kabini i tamo bi čitave sate ležao nepokretan s gunjem preko glave. Nikada ne bi legao spavati, a da prije toga ne izlupa madrac ili da ga ne ugladi leđima ili rukom. Kada bi to svršio, ispružio bi se na leđa, povukao gunj tako da bi mu samo nos s debelim usnama ostao slobodan. U tom položaju ležao bi cijelu noć bez pokreta.

Osim kokosovih oraha volio je sol, meso, brašno itd. Služio se svim

173

mogućim lukavštinama da za vrijeme ručka osigura sebi određenu količinu mesa. Ono što bi jednom dohvatio nikada više ne bi vraćao, čak i kad bi ga zbog toga tukli. Svakoga bi dana donosio iz kuhinje brašno. Iskoristivši časovitu odsutnost kuhara, otvorio bi burad s brašnom, dobro napunio šaku, a zatim ruke obrisao o glavu, tako da se uvijek vraćao zaprašen. Utorkom i petkom, čim bi odbilo osam otkucaja na brodskom satu, odmah bi posjetio mornare jer su ljudi tih dana dobivali plod palme sa šećerom (sago) i cimetom. Isto bi se tako redovno namjestio u kabini u dva sata da bi sudjelovao kod ručka. Kod jela je bio vrlo miran i protivno običaju majmuna vrlo čist. Ipak, nikako nije mogao da nauči kako se pravilno drži žlica. Jednostavno bi tanjur stavio u usta i ispio juhu, a da pri tom ne bi prolio ni jednu jedinu kap. Osobito je volio alkoholna pića, pa je zato u podne dobivao po čašu vina. Praznio bi je na osobit način. Pružanjem donje usne načinio bi žlicu dosta dugačku i široku, dovoljno pro-stranu da primi cijelu žlicu, sasuo u nju piće i polako posrkao između zuba, kao da je htio sebi prirediti poseban užitak. Često je to srkanje trajalo više minuta. Tek nakon toga ponovo je pružao čašu da mu se još jednom napuni.

ŽIVOTINJE I MI

Način na koji životinje dolaze u dodir s vanjskim svijetom u mnogome je

drugačiji nego naš. Velik broj među njima ne vidi iste boje koje mi. Njihov njuh često je deset tisuća puta osjetljiviji nego naš. One čuju zvukove koje mi ne čujemo. Ali one ne misle u onom smislu koji pripisujemo nama. Evo primjera.

Pas koji će možda od tuge umrijeti na grobu svoga gospodara ne zna da je on mrtav, nego mu se vjerojatno čini da je ušao u podzemnu kuću, pa ga čeka da iz nje izađe.

174

Pas koji zavija »dozivajući smrt« nije prorok zlih vijesti, nego samo pas koji se dosađuje, ili ga je strah, ili se nalazi negdje sam, daleko od svoje kuće.

Izgubljeni pas koji svoju kuću pronađe i nakon više tjedana ne zna kuda je morao proći da pronađe svoj dom. Ali pomoću izvanrednog sluha on čuje, na primjer, kako u tišini noći zvoni sat na dalekom tornju, koji se nalazi u blizini njegove kuće. Potrčat će u smjeru koji mu je označio zvuk. Kada se približi, zahvaljujući svome njuhu, pronaći će poznati miris. Ovaj će ga dovesti još bliže k domu. Pošto se naže sasvim blizu, pod svojim će šapama, napokon, osjetiti poznato tlo. I tako sve bliže i bliže naći će svoj put.

PRIPITOMLJENA LAVICA U ZOOLOŠKOM VRTU

SMRT OD ŽUDNJE ZA SLOBODOM

Ispočetka Uara nije razumjela. Mislila je da je to samo prijelazno stanje — kao na brodu — da će je osloboditi, staviti joj ponovo ogrlicu i konopac, odvesti je u kuću njezina gospodara, otvorenu i slobodnu kuću, sa širokim verandama, okupanim u svjetloj toploti. Zatim ju je obuzela dosada: jedenje bez odušev-ljenja, prijelaz iz danjeg kaveza u noćni, prljavožuti zidovi, crn- kaste šipke, obzor bez promjene.

Iz dana u dan gubila je gipkost i živahnost. Svakog mjeseca sve više. Iz dubine njezine duše izvila se želja da vidi svoga gospodara; ovladala je

njezinim pokretima, njezinim životom. Čekala je, nadala se da će jednog dana otkriti među tim ljudima onoga koji ju je odgojio i vidio je kako raste.

... Jednoga dana, kad je to lavica najmanje očekivala, došao je čovjek: onaj koji ju je naučio igrati se s ljudima, onaj koji je za nju pronašao mlaka i tečna jela što ih je bez teškoća uživala, čovjek kod koga nije nikad trpjela žeđi i koji joj je spasio život.

Gospodar Uarin bio je na prolazu kroz Francusku. Pričekao je dok je istekla bujica žalosnih posjetilaca, i neko je vrijeme stajao pred kavezom. Bilo je vrijeme jela: Uara je hodala gore-dolje, uspravila se na ulazna vrata, vratila se do šipki, još uvijek gipka koraka i dovoljno jakih mišica, da ne otkrije ni ukočenost ni slab napon mišića.

Jedan se čas zaustavi da promotri toga kasnog i osamljenog posjetioca, ali ga njezine oči nikako nisu prepoznale. Čovjek nije imao na sebi ni pidžame, ni bijela odijela, ni šljema, ni platnenih cipela; to je zamijenio tamnom odjećom, koja je obavezna u zemljama gdje se kuće dotiču neba i gdje je drveće zakržljalo.

175

— Uaro, kćeri moja! — promrmlja on u trenutku kad je životinja ponovo

htjela započeti svoj besciljni hod. Dakle, više me ne prepoznaješ? Lavica se najednom zaustavi, skoči u stranu, napeta pogleda, nabrane kože

na lubanji, dok je rep udarao po zraku. Ah! te oči što su malo prije bile mutne, iznenada su postale začuđene, nepovjerljive i žarke! Srce udara ludo u golemim prsima! I taj pogled, koji ništa na svijetu nije moglo' odvratiti od tog čovjeka. On joj je povjerljivo govorio tamo dok su se igrali na verandi: one lagane i djetinjaste riječi, zbog kojih je životinja zaboravila na otvorenu guštaru i slobodnu šumu.

Ho-o! Ho-o! — Kako je govorio, lavičine su se slabine pomalo spuštale. Iz njezina hrapava ždrijela izlazila je duga, vrlo duga, vrlo blaga rika.

Kad se Uarin gospodar približio, lavica je legla na leđa savivši sve četiri šape i uvukavši pandže da bi je pomilovao uzduž rebara, kako joj je to godilo, dok je još bila posve mala lavica, nezgrapna i istačkana.

Ali se Uara već diže, njuši ruku koja je miluje, liže je svojim hrapavim jezikom, prolazi amo-tamo pod tom rukom ispruženom kroz rešetke, savivši leđa i ispruživši glavu i vrat. Njezin je gospodar tada primijetio izbočine na njezinu tijelu, otrcane dlake, kvrge na lubanji i na kostima od trljanja o motke, njezin sasušeni rep. A iz čitave životinje — otkad je zatvorena, nitko se više nije usudio okupati je — isparivao se oštar zadah, zbog koga joj je koža bila još bjednija.

Od vremena do vremena lavica se zaustavljala i griskala ruku, koja je iščezavala u velikoj gubici, gledala je prijekorno svoga gospodara promatrajući ga s istom prostođušnošću kao u doba kad je četvrti put u životu gledala kako mjesec raste.

176

Budući da se čovjek ne hrani od ljubavi jedne lavice, njezin je gospodar ponovo pošao na put po zemljama još jednoga kontinenta.

Uzalud je lavica od jednog godišnjeg doba do drugoga čekala novi posjet čovjeka koji ju je češao oko očiju, trljao uši i zvao je Uara. I njezin čuvar pokušava katkada da je nespretno pomiluje, ali izbjegava opasnost. A osim toga ima odviše posla s time što hrani i njeguje pet medvjeda, četiri medvjedića, kraljevskog tigra — dva kaveza za njega samoga — leoparde koji su došli tko zna otkuda, prljave hijene i američku pumu, koje stanuju u istim takvim kubičnim kavezima, ali nisu odrasli slobodni u čovječjoj kući kao lavica.

U ovaj čas leži Uara na boku, savijenih leđa, šapa koje su mišići napustili. Sasvim je evo blizu konjske potkoljenice, koju ne mari da ogloda. Došao je veterinar, došao je i ravnateljev zamjenik. Uara ne jede više, Uara neće više da jede, Uara neće više da se miče.

Trzaj prolazi Uarinim bokovima i slabinama, i bolna se jadikovka produžuje. Iscrpena čamom, izmorena sudbinom, lavica istisne očajan zov. Bez srdžbe — više nema srčanosti — ali uporna dozivlje šumu, gdje drveće svakog rasta i bića svake vrste umiru od bolesti ili od nesreće.

Zora koja zadaje konačni udarac umirućima dotukla je Uaru. KRAJ

177