1

FILOZOFIJA JEZIKA Elementarni uvod verzija 2012

(Za privremenu uporabu studenata Filozofskog fakulteta u Mostaru sastavio A. olji)

PRETHODNA NAPOMENA U posljednjoj verziji promaklo mi je previe tipkarskih pogreaka. Vjerojatno ni ovaj put nisu sve ispravljene, no moda bude prigode dati jo bolje ispravljenu (i koliko-toliko dopunjenu) redakciju. Uinio sam i neke dopune. Time sam zapravo donekle zaao i u podruje moguih drugih kolegija, ali vjerujem da je manja teta od eventualnog preklapanja nego od rizika da neke vane teme ne budu dotaknute ni u jednom kolegiju, a mislim da taj rizik postoji. Budui da su sluai mojih predavanja studenti mjeovitih studijskih grupa, ova su skripta i koncipirana tako da je naglasak ne na samoj filozofiji nego ire na humanistikim studijima. Drim da i time dajem doprinos izgradnji identiteta HUM-a, koji je u prolosti rodio (a nadam se i danas raa) brojne darovite pojedince upravo na polju humanistikih nauka (izbor rijei nije sluajan nauka je, po mom jezinom osjeaju, malo ispunjeniji pojam nego znanost, koja podrazumijeva uglavnom takozvane 'pozitivne znanosti'). UVODNA RAZMATRANJA Zanimanje filozofa za pitanja jezika oduvijek je postojalo. To je samorazumljivo, jer je filozofija otvorena za cjelinu bitka, kako na podruju pojmova tako i na podruju iskustva. Rezultati filozofiranja mogu se zabiljeiti samo u jeziku, no i sam in filozofiranja bitno je ne-odvojiv od jezika. Pa ipak u arite filozofskog zanimanja prvo su dospjela fiziko-kozmoloka pitanja (lake se suoavamo s onim to nam je udaljenije nego s onim to nas proima, to je dio nas), potom metafizika, logika, etika, spoznajno-teorijska, antropoloka, zatim pitanja filozofije povijesti, filozofije umjetnosti itd. I sam izraz 'jezik' relativno je kasno postao zasebnim predmetom promiljanja. Kao to emo vidjeti, Platon ne raspravlja o jeziku, u smislu njegove cjelovite problematike, nego prvenstveno o imenima (tek drugotno i gotovo usput o reeninom iskazu). Aristotel ini odmak od Platonove usidrenosti u mitski kontekst, ali takoer ne raspravlja o cjelini jezine pojavnosti nego istie raznovrsnost izriaja/iskaza. Tako sve do novoga vijeka filozofi pridodaju nove vidove (facete) jezine problematike, pa se tek krajem 18. stoljea poinje problematizirati jezik kao jedinstvena stvarnost. Tek je u 20. stoljeu - osobito sredinom toga stoljea problematika jezika dospjela u samo arite filozofskog zanimanja. Toj zaokupljenosti jezikom zgodan je izraz dao ameriki filozof Richard Rorty odabravi za naslov svoje zbirke ogleda o filozofskoj metodi, objavljene 1967 u izdanjima Chicago University Press, The Linguistic Turn (Jezini obrat). Doista, tih je godina, pored ve etiri afirmirana pristupa jeziku (logikog pozitivizma u potrazi za idealnim /eventualno formaliziranim/ jezikom znanosti u tradiciji Fregea, ranog Wittgensteina i Carnapa, zatim filozofije obinog jezika, nadahnute kasnijim Wittgensteinom i Austinom, strukturalizma, nadahnutog prvenstveno djelom F. de Saussurea ali i niza drugih teoretiara, te osebujnoga Heideggerova pristupa i na njegovu tragu - hermeneutike) u punom zamahu bio ve peti pristup, koji je s jedne strane zdruivao korjenitu modernost i duboke tradicijske korijene, a s druge strane

2

znanstvenu konkretnost s izrazito filozofskim interesom. Rije je dakako o transformacijsko-generativnoj teoriji jezika, koja je u samo jednom desetljeu osvojila gotovo sve mlade jezikoslovce, ali ujedno zaintrigirala i profesore filozofije. Radilo se dakle o veoma raznorodnim i istodobno ambicioznim pristupima, koje nije lako amalgamirati, pa je stoga Filozofija jezika ustvari jo uvijek daleko od ustaljenih odgovora, pa i od ustaljenog popisa, kljunih pitanja. Mogli bismo rei da je usprkos ne ba mladoj dobi i danas u nastajanju ili barem u stalnom previranju. Stoga nije udno to prirunici filozofije jezika mahom slijede dosta raznolike programe i nacrte. Zapravo je pitanje jezika malo pomalo dospjelo u sredite filozofije upravo zbog dvostruke krize, to jest zbog krize filozofije i krize jezika. Razoaranje filozofskom tradicijom, ali i nizom pokuaja da se filozofija korjenito transformira (Descartes, engleski empiristi, Kant, Hegel, Husserl da spomenemo samo neke pokuaje) brojne je moderne filozofe potaklo da filozofiju posve svedu na kritiku jezika, jer su u njegovoj nesavrenosti i jo vie u zloporabi (ili navodnoj zloporabi) te nesavrenosti - vidjeli izvor neizljeivih zastranjenja u prevladavajuoj tradiciji zapadne filozofije. Stoga su neki filozofi kritikom analizom uznastojali provesti svojevrsnu terapiju jezika. Ta je tendencija vidljiva osobito kod sljedbenika kasnog Wittgensteina. Drugi su se pak zanosili reformiranjem jezika pa ak i konstruirali formalizirane jezike, koji bi izbjegli slabosti i nesavrenosti naravnoga jezika. Ova su nastojanja ponajvie uhvatila korijena u anglo-saksonskoj filozofiji (iako su zaetnici tog programa njemaki logiari Gottlob Frege i njegov sljedbenik Rudolf Carnap). Njihova je zajednika poetna motivacija antimetafizika i pozitivistika. S vremenom se ipak taj tabor znatno diferencirao, pa su se dvije spomenute tendencije kroz uzajamnu borbu miljenja donekle zbliile, tako da se danas i u tako-zvanoj anglosaksonskoj filozofiji na obini, naravni jezik gleda s vie uvaavanja, a na umjetne, formalizirane jezike s vie skepse. Zapravo vie ne moemo opravdano govoriti o anglo-saksonskoj filozofiji, pa je danas za filozofiju kojoj je u sreditu kritika ili 'terapija' jezika ustaljen naziv analitika filozofija. Unutar nje ima vie razliitih tendencija, ali ih nije lako razvrstati po nekom jasnom i jedinstvenom kriteriju. Iako je danas analitika filozofija jezika najrasprostranjenija, drim da je dobro razvijati i druge pristupe. Osobito je, po mom sudu, generativno-transformacijska teorija jezika N. A. Chomskog pridonijela tome da se malo pomalo uruava zid izmeu filozofskog i znanstvenog pristupa jeziku pa je za cjelovito poimanje jezika oito od koristi pristupati jeziku s vie razliitih gledita. Tome je dodatno pridonijela i kognitivna lingvistika, koju su razvili razni sljedbenici, kasniji disidenti Chomskoga. Analitika filozofija jezika jo uvijek je najdominantnija, pa emo nerijetko nai uvode u filozofiju jezika koji se i zaustavljaju samo na tom tipu filozofiranja, jedva usputno dotiui transformacijsko-generativnu teoriju N. A. Chomskog. Neki na primjer u prirunicima filozofije jezika ne spominju ni Wilhelma von Humboldta, ni M. Heideggera, ili ih eventualno jedva spomenu, ali se uope ne osvru na njihova promiljanja jezika, to smatram nedopustivom povrnou ili ak intelektualnom ogranienou. Donekle je razumljivo to razliiti prirunici filozofije jezika zaobilaze F. de Saussurea, jer je njegov strukturalizam znatno zadahnut pozitivistikom sociologijom,

3

pa izvorno bez filozofskih ambicija, a tek je kroz recepciju kulturne antropologije postao i filozofski relevantan. Mi emo slijediti panoramski pristup (moglo bi se rei u tradiciji takozvanog hrvatskog pletera uvaavati povijesnu, tematsku i metodoloku raznolikost), a to znai da emo unato saetosti nastojati dotaknuti irok spektar kljunih pitanja filozofije jezika, to dakako ne znai da emo svima dati jednak prostor. Pitanja su brojna i meusobno isprepletena. Pitanje znaenja na primjer intimno je povezano s pitanjem istine, ali i s pitanjima uporabe, svijesti i intencije. Isto tako isprepletene su funkcije jezika: slui li jezik prvenstveno komunikaciji ili prikazivanju (opisivanju) stvarnosti ili pak izraavanju i djelovanju? Izlaganje bi se moglo artikulirati na razliite naine. Moglo bi se izdvojiti i sustavno razmatrati kljuna pitanja odnosno kljune probleme, ali isto tako i u povijesnom slijedu izdvojiti prijelomne trenutke u kojima je problematika jezika bivala jae osvijetljena. Dakako da je mogue i kombiniranje dvaju spomenutih pristupa, jer i kljuni problemi u vremenskom slijedu bivaju sve slojevitije sagledani, a isto tako u odreenom prijelomnom trenutku moe pojedinom problemu biti posveeno vie pozornosti odnosno pridavana vea vanost. Ja sam sklon povijesnoj perspektivi jer mi se ini da povijesni kontekst pomae veoj preglednosti i razumljivosti kljunih problema. A unutar povijesne perspektive posebno mjesto posvetit u autorima koji su dali kljuan doprinos osvjetljavanju problematike jezika. Pri tome se ne u opirno baviti biografskim prikazima, ali poneka anegdota iz ivota nekih mislilaca zna biti od pomoi u razumijevanju njihova pristupa problematici jezika, pa premda je djelo nekog mislioca svakako bitnije od njegove biografije, poneka zgoda iz ivota moe baciti zanimljivo svjetlo na samo djelo. Stoga e tu i tamo biti spomena i neke zgode iz ivota odreenih autora. Promiljanje jezika trebalo bi na kraju, uz ostalo, sluiti i opem osvjeivanju (filozofi se ne bi smjeli dati sputati ni zavesti modom, aktualnou i/li primjenjivou odreenih uenja), jer 'udo jezika' uz raznolike uporabe zna biti i zlorabljeno. Znan nam je izriaj A.B. imia pjesnici su uenje u svijetu, znan nam je i strah proroka pred zadaom osvjeivanja naroda (Ah, Gospode Jahve, gle ja ne umijem govoriti: dijete sam Ecce nescio loqui, u knjizi proroka Jeremije 1,6), ali isto tako i politiki govor zavoenja i lanog obeavanja, sve do govora mrnje, koji osobito buja u vrijeme ratova i meunacionalnih sukoba, pa je i poslovino poznata 'zagaenost' njemakog jezika tijekom nacistike vladavine. Prema tome, ni pjesniki ni proroki govor ne bi trebali ostati izvan filozofskog propitivanja, ali ni politiarsko ifrirano zakukuljeno ne-kazujue govorenje, pa ni politikantsko bla, bla bez filozofskog prokazivanja. Ovaj saeti uvod u filozofiju jezika ponajvie odstupa od standardnih uvoda u filozofiju jezika zalaenjem u podruje ope lingvistike. To je s jedne strane rezultat moje davne mladenake zainteresiranosti za ta pianja, ali jo vie sastavom sluaa ovoga kolegija. Nastojat u izbjei preklapanja s programima koji se cjelovitije i kompetentnije izlau u kolegijima teorije jezika i knjievnosti, ali raunajui s time da studenti filozofije nisu nuno i studenti knjievnosti, drim uputnim da kao kompletni intelektualci trebaju stei uvjete za plodan dijalog s drugim humanistikim disciplinama. Stoga, i uz spomenuti rizik manjih preklapanja, ne e biti na odmet osvijetliti dodirne toke i hvatita za spomenuti dijalog. U tom smislu, iako danas

4

postoje mnogobrojne i vrlo raznolike znanstvene analize jezika, mi emo dotaknuti samo one malobrojne koje nam se upravo zbog naglaska na opim znaajkama jezika ine u znatnijoj mjeri filozofski relevantnima. Osim osvrta na neke rezultate ope lingvistike, moe nam dobro doi i osvrt na poneko razmiljanje o jeziku koje je u opoj povijesti filozofije ostalo vie-manje u sjeni. Zato emo, bez kontinuiranog praenja rasprava o jeziku, ipak sporadino ukazati na neke davne uvide koji tek danas, vieni u novom svjetlu i kontekstu, bivaju ponovno aktualni i znakoviti. Tako ovaj Uvod u filozofiju jezika poprima etverodjelni ustroj. Filozofska se tradicija sve do modernog doba uglavnom bavila znaenjem pojedinanih rijei/izraza. Tek poslije Kanta, negdje s romantizmom pogled se okree irem spektru jezinih pojava, a osobito je de Saussure istaknuo sustavni i drutveni karakter jezika. Stoga emo kao drugi blok razmotriti filozofske aspekte i izazove lingvistike kao (pozitivne) znanosti o jeziku. Trei blok posvetit emo takozvanoj analitikoj filozofiji jezika. etvrti e blok biti posveen takozvanoj kontinentalnoj, uvjetno nazvanoj spekulativnoj, filozofiji jezika. I. DIO RIJEI I ZNAENJA Platonovi doprinosi promiljanju jezika Kao i veini drugih filozofskih disciplina i filozofiji jezika korijene i pretpovijest moemo potraiti i nai u Platonovim dijalozima. Mora nam dakako biti jasno da Platon nije razvio filozofiju jezika u dananjem smislu, a s druge strane trebamo biti svjesni da su se i takozvani predsokratovci ve hrvali s nekim pitanjima vezanim uz jezik. Prema tome, kada Platonu pridajemo osobitu vanost u kontekstu antikog promiljanja jezika imajmo na umu da su uenja predsokratovaca sauvana tek u ulomcima (fragmentima), a od Platona su nasreu sauvani brojni dijalozi, a dijalozi su ve po svom raspravnom obliku upueni na pozornost prema pitanjima jezika i razumijevanja. Platon je dakle batinik niza mislilaca koji su uoavali odreene probleme vezane uz jezik. Dapae, uputno je uiniti i jo jedan korak unatrag: ve se u mitovima susreemo s ovjekovim pitanjem o porijeklu jezika. Jezik se tu poima boanskim darom, a ve uz prve ljude vee se i davanje imena stvarima u svijetu. Danas je dosta uobiajeno brkati mitove s bajkama, pa se esto mit poima u korjenitoj suprotstavljenosti logosu, to je pogreno. Filozofsko promiljanje ima svoje korijene u religijskim predstavama, a kritiko svoenje miljenja u granice samoga uma bilo je dug i postupan proces. Nakon prosvjetiteljstva, s kojim je zapoeo dugi i korjeniti razlaz filozofije i teologije, u najnovije se vrijeme barem sporadino uju glasovi o potrebi dijaloga filozofije i teologije. Najznaajniji od tih pokuaja susreemo na primjer u filozofiji Jrgena Habermasa. Prve korake odmaka od mitsko-religioznog poimanja u pravcu kritikog odnosa prema jeziku susreemo u nekim Heraklitovim izriajima (autoritativno Dielsovo izdanje predsokratovskih fragmenata prevedeno je i na hrvatski glede Heraklita valja u ovom kontekstu vidjeti VS 22, B 32, 48, 67, 114) koji upozorava da se ne

5

smijemo dati zavesti rijeima nego tragati za poretkom svjetskog zakona koji ravna vjenom mijenom.. I Parmenid je prema jeziku kritian: imena prema njegovu uenju pripadaju svijetu privida kao izraz ljudskih mnijenja o bitku. Demokritu se pripisuju ve neto sloenija stanovita o odnosu rijei i stvari. Nestalnost toga odnosa zrcali se u tome to jedna rije moe upuivati na vie stvari, a s druge strane ista stvar ponekad ima vie imena (ovaj je uvid vaan i dalekosean on se javlja iznova i iznova u blago variranim formulacijama). Nadalje, ime odreene stvari doivljava promjene, a na kraju susreemo i stvari kojima ne odgovara nijedna rije. Sve to Demokrita upuuje na uvjerenje da porijeklo jezika valja traiti u konvenciji. Probleme jezika Platon dotie u vie dijaloga, a svakako im je ponajvie posveen dijalog KRATIL. Naravno, od Platonova se vremena problematika jezika proirila, ali veina pitanja koja susreemo u Kratilu i danas su aktualan predmet filozofskih rasprava. Glavnina rasprave, u kojoj sudjeluju Hermogen, Kratil i Sokrat, odnosi se na pitanje to je temelj znaenja rijei, tonije imen(ic)a. Izloit emo relativno iscrpno tijek rasprave, jedva dotiui veliki sredinji dio, u kojemu se pokuavaju objasniti brojni korijeni imen(ic)a. Za utemeljena i pouzdana etimoloka razmatranja Platonovo vrijeme oito ne bijae zrelo. Hermogen i Kratil zastupaju posve oprena stanovita glede toga to odreuje znaenje rijei (imen). Ta se dvojba najkrae moe saeti u dva kljuna izraza; (physei - po prirodi) ili (thesei - po pogodbi/konvenciji). Zato sporazumno uzimaju Sokrata da arbitrira u njihovom sporenju. Hermogen dri da znaenje rijei potjee od pogodbe/ugovora (synthke) ili suglasnosti/priznanja (homologa), odredbe (nomos - nom) i navike odn. obiaja (ethos - ethei). Nasuprot tome Kratil dri da rijei svoja znaenja dobivaju po prirodi (physis physei). Sebi svojstvenom ironijom Sokrat se najprije ograuje od uloge arbitra, jer navodno zbog siromatva nije mogao biti dobro kolovan u gramatici, ali pristaje, zajedno sa spomenutim sugovornicima, tragati za istinom o znaenju rijei. Najprije propituje Hermogenovo stanovite. Hermogen na primjeru robova kojima gospodari promijene ime, pa novo ime jednako dobro slui svojoj svrsi kao i ono starije odnosno izvorno, nastoji pokazati da je dostatno naviknuti se na ime, ma kako ono bilo dano ili odabrano. Sokrat odmah postavlja pitanje kompetentnosti davatelja imena: moe li to doista biti bilo koji pojedinac (idiotes) i moe li npr. on zvati ovjeka konjem i konja ovjekom, na to Hermogen u prvi mah bez dvoumljenja odgovara potvrdno. Sljedee Sokratovo pitanje takoer je pertinentno: nije li istinitost sudova koje izriemo na neki nain uvjetovana ispravnou imena koja su dio tih sudova? Ako sudovi mogu biti istiniti ili neistiniti, moe li neka stvar imati bilo koliko imena koja bi im proizvoljno davali pojedinci? Hermogen jo ustraje na svom stanovitu, pa navodi primjer da istoj stvari barbari daju imena razliita od grkih, a i razliita grka plemena istim stvarima daju donekle razliita imena. Sokrat nastoji ostati pri problemu istine, pa pita Hermogena prihvaa li to on miljenje sofista Protagore da je ovjek mjerilo svih stvari, drugim rijeima hoe li se i stvari

6

razlikovati kao to se razlikuju imena. Tu se Hermogen ve koleba jer se ne eli u svemu sloiti s Protagorom. Sad Sokrat razvija misao pitajui po emu bi netko bio mudriji od drugoga, ako svatko s jednakim pravom moe davati imena stvarima. Sokrat dri da stvari po naravi posjeduju svoju bit. I ne samo stvari, nego i ini imaju svoju istinsku narav. Da bismo neto inili sluimo se instrumentima, opet u skladu s prirodom. Ako nam treba odgovarajui instrument za rezanje, zar i za in govora, koji je takoer ljudski in, nisu potrebni odgovarajui instrumenti a to su imena (rijei)? Ako je tome tako, moe li netko tko hoe ispravno govoriti, proizvoljno - kako mu se svidi - nametati stvarima imena? Imena su instrumenti, zakljuuje Sokrat, a davanje imena svojevrstan je zakonodavni in. Uitelj je, kad nas ui ispravnim imenima, u ulozi zakonodavca (nomothts). Dapae, da bi se stvari ispravno imenovale, zakonodavac bi trebao uiti od dijalektiara (filozofa). Ukratko, Sokratu je bitno da se sauva kriterij istinitosti, a potpuna proizvoljnost u davanju imena po njegovu bi sudu onemoguila takav kriterij. Sad Sokrat postupno prelazi na razmatranje pojedinih imena, to nas ne e osobito zanimati; spomenimo tek radi kurioziteta nekoliko primjera. Neumjesno bi bilo, dri Sokrat, da bezboan sin u pobona oca nosi ime Teofil (Bogoljub ili miljenik Boji). U ovom kontekstu pada mi meutim na pamet kako njemaki filozof Schndelbach sebe predstavlja frommer Atheist, to bi u uobiajenom prijevodu bilo poboni ateist. No 'fromm' u korijenu nema nita vezano za boanstvo, nego izvorno znai blag, krotak, estit i slino, a tek proirenjem svoga znaenja izraz je obuhvatio, pa onda i naglasio upravo pobonost Prikladnom se Sokratu ini dvostrukost korijena u Zeusovu imenu (di- i ze- jer je Zeus onaj po kojemu svi dobivaju ivot (di on zen 396a). Zaustavljajui se jo malo na 'rodoslovlju' glavnih grkih bogova Sokrat kae kako u prvi mah izgleda neprikladno Zeusa drati sinom Kronosa (Vremena), no onda u genitivnom obliku Kronosa uoava korijen , to znai um, pa zakljuuje da je to itekako prikladno Iako neke od Sokratovih 'etimologija' imaju odreeni arm tako npr. 421b (ime) evocira (bie) na koje se odnosi traenje - , a (istina) evocira (boansko tumaranje, kruenje), to planetarno popularni slovenski filozof Slavoj iek paralelizira s tako-zvanim Freudovim radom sna, to jest neoekivanim sastavljanjima i razdvajanjima. Meutim, bez obzira na sugestivnost i arm, u tim 'igrama rijei' ne moe biti govora o etimoloki utemeljenim vezama. No, premda su Sokratove etimologije neutemeljene (i sam sugovornik Hermogen obazrivo ukazuje na tu neutemeljenost - Ti si to Sokrate doista smiono ralanio) druge su teme vrijedne nae pozornosti. Kao to smo uostalom rekli, za etimoloka pitanja Sokrat i Platon nisu bili spremni, no ta su pitanja i danas tvrd orah, pa se i veliki autoriteti u mnogim sluajevima razilaze. (Ni Heideggerove etimologije filolozi ne prihvaaju kao pouzdane, to ne znai da one ne posjeduju odreenu sugestivnost i da ne mogu posluiti osvjetljavanju nekog problema. Isto vrijedi i za brojne etimologije drugih znaajnih mislilaca, ukljuujui Hegela), a upravo je zabavno kako je inae veoma kompetentni hrvatski filolog Petar Skok, na tragu nekih starijih dubrovakih tekstova, otoke Elafite kod Dubrovnika povezao s jelenima (elafos) umjesto s divljim maslinama (ela). Drugim rijeima, ime su tim otocima dali stari grki zamljopisci jer se radi o otocima obraslim divljim maslinama, a ne zato to bi svojom konfiguracijom imali nekakve slinosti s jelenima). Na tragu ve spomenutoga Demokritova uvida o 'nesimetrinosti' sklopa rijei i sklopa stvari, ovdje se ini prikladnim ukazati na to da se stalna mijena jezinih

7

elemenata odvija razliitom dinamikom i razliitom logikom od mijene znaenjskih polja. Veoma prikladnim primjerom ini mi se glagol taknuti (iz starijega oblika t-konti), iz kojega imamo brojne izvedenice, kako glagolske (dotaknuti, ticati, poticati, isticati), tako i imenine (toka, tonost, doticaj, poticaj itd.) pa i pridjevske (toan, dotini, istaknuti itd.) i priloke (tono, netono). Vrijedi uoiti duboku starost korijena ovoga glagola: on je zajedniki s nizom drugih indoeuropskih jezika: latinskog tangere (zanimljivo, u grkom je posvjedoen samo aorist !), talijanskog toccare, francuskog toucher, engleskog touchMeutim, dok u hrvatskom imamo glagol bliskog znaenja dirati, iz kojega je izvedena imenica dodir, te pridjev dirljiv, engleski za dodir zadrava rije touch, a dirljiv je touching! Touch tovie znai i opip, ali ako se radi o opipavanju rukom, onda to engleski izrie oblicima vezanim za prst pa na tom jeziku imamo glagol to finger sa desetak razliitih znaenja, od kojih na hrvatskom nijedno nije povezano s prstima! Imajui u vidu ove injenice nije udno to je filozof Max Black jednu knjigu o jeziku naslovio The Labyrinth of Language! Hermogen osjea da je Sokrat uzdrmao njegovo stanovite radikalnoga konvencionalizma, ali ipak ne moe prihvatiti suprotnu, to jest Kratilovu, tezu. Na kraju Sokratovih etimologija Hermogen stoga zahtijeva da Sokrat propita Kratilovu tezu, prema kojoj postoji naravna prikladnost imena. Kratil to naime ustrajno tvrdi, ali se Hermogen tui to se Kratil neka za svoje tvrenje navesti obrazloenje. Kratil na to istie da je upravo pitanje jezika (imenovanja) moda i najtee od svih pitanja, pa zato nije mogue rijeiti ga kratkim raspravljanjem. Na to Hermogen inzistira da se usvoji Hesiodov savjet, to jest da se to teko pitanje barem malo po malo osvijetli, pa se Sokrat doista prihvaa razglabanja Kratilovih stajalita, spreman (s blagom ironijom) postati njegovim uenikom, ako ga Kratil uspije uvjeriti. Kratil dakako ima intuiciju da Sokrat, iako nekolovan u jezikoslovlju, ima snanih nadahnua. Sokrat nastoji zapoeti pojanjenjem polazita: ispravno ime ukazuje na narav odreene stvari. Zato on predlae da se imenovanje odnosno davanje ispravnih imena (to je jedno od brojnih oprimjerenih umijea) promatra po analogiji s drugim umijeima, kao npr. sa slikarstvom. Slika je vjernija ili bolja, ako je slikar pogodio prave boje: i viak i manjak boje ine sliku loijom. Ako davanje imena jest umijee, tko su ovdje umotvorci? Tu vreba tekoa: umijee slikara jest stupnjevito, jedan e portret biti bolji, uspjeliji od drugoga, no i onaj se loiji jo moe zvati portretom. Zato se Sokratu ini da bi imena mogla biti bolja ili loija, ovisno o tome sadre li pravu mjeru glasova i slogova: tako bi slog vie ili manje od prave mjere inio i ime loijim. Kratil meutim istie da je s jezikom stvar bitno drugaija. Slog vie ne bi ime inio tek loijim nego takav niz slogova jednostavno vie ne bi uope bio ime. Tonije, bilo bi to ili drugo ime ili ne-ime. Kratil ustvari hoe rei da se neistina jednostavno ne moe izricati. Sokrat nalazi oitu tekou za Kratilovo stajalite o prirodnosti imena na primjeru brojeva: tko bi naao imena koja bi po naravi odgovarala svakomu iz mnotva brojeva kad ne bismo imali konvenciju i dogovorno im davali imena (na deset /10/ na primjer u hrvatskom dodajemo jedan /1/ pa imamo jedanaest /11/). Stoga se Sokrat donekle slae s Kratilom da bi bilo idealno da imena slie stvarima, ali mu se taj ideal ini nedostinim, pa dri da je nuno posluiti se i konvencijom. Zatim Sokrat nainje drugo pitanje: emu imena slue? Po Kratilu ona daju obavijesti o stvarima: tko poznaje imena poznaje i stvari to ih imena izraavaju. No Sokrat upozorava Kratila da po njegovu poimanju vie imena izrie mijenu u stvarima, a da nas to dovodi do pitanja istinite spoznaje. Jedna te ista rije moe sadravati glasove suprotne naravi, npr. r i l. Ako su prvi davatelji imena u tome

8

inili pogreke, to smo dalje te pogreke bivaju veima. Ako nam pak imena slue da spoznamo narav stvari, kako su prvi davatelji imena znali dati prava imena? Oni su morali prvo poznavati narav stvari da bi im dali prava imena. Kratilovo stajalite zapravo ga nuno dovodi u krug (klasino se to zove circulus vitiosus). To nas onda dovodi do zakljuka da se stvari mogu spozna(va)ti i bez imena. Nadalje, ako su stvari u stalnoj mijeni to je s dobrom, ljepotom i slinim stvar(nost)ima? Ono to je u stalnoj mijeni ne moe (po Sokratu, a tako i po Platonovu miljenju) biti predmetom istinske spoznaje. Ukratko, Sokrat je naznaio da oba suprotstavljena stanovita nailaze na tekoe: ni proizvoljna konvencionalnost ni potpuna prirodnost ne dovode do uvjerljivog poimanja znaenja, kao kljunog pitanja jezika. Uostalom, ovdje se valja podsjetiti da imena nastaju i ive ne samo konvencijom u smislu pogodbe nego (ive) i navikom (ethei), a nije bez osnova kazano navika je druga narav! Stoga Sokrat savjetuje Kratilu da dobro promisli i ne prihvaa olako i nekritiki heraklitovsko poimanje stvari kao stalno protjecanje i mijenu. Moda tome i jest tako, ali vjerojatno nije. Kad nae istinu neka doe podijeliti je sa Sokratom: o jeziku dakle valja i dalje promiljati Dvojbe o jeziku susreu se i u nekim drugim Platonovim dijalozima (npr. u Fedonu, a osobito u Sofistu, gdje se osim pitanja imena nainje i pitanje iskaza - rhema). Jedno je sigurno: Platon veoma misaono ukazuje na niz problema to ih namee razmatranje jezika, ali je oito neadekvatno osloniti pitanje naravi jezika na puke, neutemeljene etimologije. Zato se ini da je upravo nadopunjavanje Platonovih fundamentalnih i seminalnih miljenja sa sustavnim znanstvenim razmatranjem jezika bitno za cjelovito poimanje jezika. Od imena prema znaku Ovim se ne eli rei da u meuvremenu, izmeu Platonivih dijaloga i moderne lingvistike, nema relevantnih razmatranja jezika. Nisu u tom pogledu bez vrijednosti ni Aristotelovi logiki spisi (Kategorije i O tumaenju pa i Metafizika), pa ni spisi njegovih neoplatonistikih komentatora. Gotovo cijelom povijeu filozofije provlai se problem takozvanih univerzalija, kojemu je zaetak u Porfirijevu komentaru zvanom Uvod (Introductio - Eisagog). Tu Porfirije navodei 'predikabilija' rod (genus), vrstu (species), razliku (differentia), znaajku (proprium) prigodak (accidens), kae da ne e govoriti o tomu opstoje li recimo rodovi i vrste ili pak poivaju samo u golim mislima; jesu li, ako opstoje, tjelesni ili pak netjelesni; jesu li potom odvojeni od osjetnina ili opstoje s obzirom na njih - latinske im nazive navodim iako je izvornik grki jer su upravo u latinskom obliku stoljeima muili filozofe. Glede Aristotela valja napomenuti barem to da on vie ne pozna Platonovo kolebanje izmeu prirodnosti i konvencionalnosti rijei. On je bez dvoumljenja konvencionalist. Uz to valja pripomenuti i to da se preesto bez pokria generaliziraju suprotnosti izmeu ova dva filozofa. Istina je da je Aristotel 'kategoriniji', pa ondje gdje Platon ostaje bez odgovora on daje odgovor, ali neoplatonisti nisu bez razloga traili i nalazili vie slaganja nego suprotstavljenosti meu tom dvojicom zaetnika sustavnijeg razmatranja filozofijskih pitanja. Upravo u jednomu od prvih pitanja nazivlja u jeziku oni su na primjer suglasni. U obojice izrazi (onoma) i

9

(rma) oznauju ime i glagol (ovo posljednje jo i rije u smislu besjede ili iskaza), a ne subjekt i predikat, kako se ponegdje neoprezno prevodi. Aristotel napominje da i neartikulirani ivotinjski glasovi imaju znaenje (tu je znaenje oigledno 'prirodno', ne konvencionalno!), ali ne doseu status imena odnosno imenice. Temeljnu razliku izmeu imenica i glagola Aristotel vidi u vremenitosti glagola (u njemakom se glagol zove Zeitwort 'vremenita rije'). Da bi to ilustrirao Aristotel daje primjer jedne imenice i jednoga glagola s istim korijenom: (higieia) je imenica (zdravlje), a (higiainei) je glagol (zdrav biti, 'zdraviti'). Upravo meutim ovi primjeri ukazuju na to kako je teko definirati rijei kao jezine jedinice. Dok naime grku imenicu prevodimo hrvatskom imenicom, grki smo glagol primorani prevesti dvodijelno, pomonim glagolom i pridjevom istovjetnoga korijena s grkom imenicom. U mnogim jezicima uz imenicu ide odreeni ili neodreeni lan, pa valja rei da u tom sluaju pred sobom imamo dvije rijei. Niz jezika, koji takoer poznaju lan, ne piu lan ispred imenice i odvojeno od nje, nego na kraju imenice, bez odvajanja: takav je sluaj s rumunjskim te sa skandinavskim jezicima, danskim i vedskim. Tako je biblija na njemakom die Bibel, a na vedskom Bibeln. Brojni njemaki glagoli u odreenim sklopivima odvajaju naglaeni prvi slog od korijenskoga dijela. Na primjer sich vorbereiten na njemakom znai pripremati se (ili: pripremiti se, jer njemaki ne pravi morfoloki ovu za hrvatski vanu razliku izmeu svrenog i nesvrenog oblika!), ali dok reenicu Treba se pripremati! prevodimo s Du sollst dich vorbereiten!, reenicu On se ne priprema ne smijemo prevesti s Er vorbereitet sich nicht nego s Er bereitet sich nicht vor! Isti dakle glagol jednom susreemo kao jednu rije, drugi put kao dvije rijei, ukoliko rije shvaamo kao izdvojiv isjeak govornog lanca. To nas moe podsjetiti i na 'dvojno' to jest sad estino, sad valno - ponaanje materije na mikro-razini. Drugi zgodan primjer koji nam pokazuje kako nije lako iz govornog lanca izdvajati jedinice kojima emo priznati rang rijei imamo u talijanskom terminu vicecaporedattore, to na hrvatskom moemo prevesti samo s tri odvojena termina: pomonik glavnog urednika! Govorei o imenicama, Aristotel dri vanim istaknuti i to da ime(nica) u kosim padeima, na primjer Filona ili Filonu, nema isti rang: 'Filona' po njemu nije (samostalna) ime(nica) nego samo pade - (ptsis). Uz ovo se vee i delikatno pitanje za koje isjeke govornog lanca moemo rei da nose neovisno znaenje. Aristotel reenicu naziva imenicom (logos), a neki reenini dijelovi imaju neovisno znaenje, no taj (relativno) neovisni izriaj on oznauje kao (fasis), to jest kao izriaj koji jo nije nositelj suda/stava. Tek na razini reenice znaenje moe dosegnuti rang suda/stava. Iako svaka reenica ima znaenje Aristotel izdvaja kao sudove, odnosno tvrdnje, one reenice koje imaju svojstvo istinitosti ili neistinitosti. Ta se 'iskazna' reenica zove (logos apofantikos). Takva pak reenica moe biti potvrdna - (katafasis) ili nijena - (apofasis). I neki su stoiki fragmenti takoer vrijedni i zanimljivi. Klasina je stoika analiza znaka (semeion) na semainon (osjetni/aistheton zvuk-oznaitelj), semainomenon (inteligibilni pojam/noeton-oznaeno) i tynhnon (stvar na koju se pojmom cilja) te lekton (nematerijalni sadraj).

10

Kod sv. Augustina susreemo znaajnu novost, koja meutim svoju motivaciju crpi prvenstveno iz teoloke problematike. Trojstveno poimanje boanstva u kranstvu nalazi svoj izraz u pojmu bogo-ovjeka Isusa Krista, Rijei i savrenoj slici Boga Oca. Stoga Augustin posee i za platonskim dvojstvom naravnih i konvencionalnih odlika jezinog znaka. On prvo usvaja stoiku ralambu: signum (znak), signans (oznaitelj) i signatum (oznaeno). Govorei pak relativno iscrpno o znacima lui prirodne i konvencionalne znakove. Tako je u latinski jezik prenesen u biti stoiki nauk o znaku. Pri tome je vano, a na to upozorava Umberto Eco, jo jednom podsjetiti da se u Platonovu Kratilu ne govori o znacima nego o imenima, to nam govori da je Augustin uinio znaajan korak u proirenju teorije (jezinog) znaka. Augustin definira znak kao stvar koja nam 'doziva' u pamet neto drugo, mimo svoga lika (res, praeter speciem quam ingerit sensibus, aliud aliquid ex se faciens in cogitationem venire - Stvar koja pored lika, koji unosi u osjetila, ini da u misao ue neto razliito od nje/t.j. dotine stvari - De doctrina christiana, II, 1, 1). Tu se ve nazire kako je pitanje znaenja sloeno. Eco kao ilustraciju sloenosti znaka navodi primjer crvene zastave sa srpom i ekiem koja je znak komunizma. Ovdje oznaitelj s oznaenim stoji u odnosu ekvivalencije (p q). Ako pak vidimo nekoga tko nosi zastavu sa srpom i ekiem onda emo pomisliti da je taj vjerojatno komunist. Ovdje znaenje ne uspostavlja odnos ekvivalencije nego implikacije (p q). Prvotno se rijei nije poimalo kao znakove. Glasoviti Heraklitov izriaj: Gospodin (boanstvo) ije je svetite u Delfima niti kazuje (lgei) niti skriva (kryptei) nego naznauje (semainei) jasno pokazuje da glagol 'semainein' ovdje nije u funkciji povezivanja oznaitelja i oznaenog nego u smislu davanja miga ili sugestije. 'Semeion' je i simptom, ali svakako ne imenica. Tek Augustin stoiko artikuliranje znaka na semainon i semainomenon primjenjuje na govor. Kad je pak rije o govoru, odnosno kad je govor o rijei(ma) Augustinu je veoma vano razlikovanje izvanjske, izgovorene rijei (verbum vocis) i one neizgovorene rijei, rijei uma (verbum mentis) kao njezina unutarnjeg ekvivalenta. I kod skolastika je pitanje znaenja bilo veoma aktualno. Iako se redovito osvru na Aristotelove zasade, oni povezuju Aristotetlove i Augustinove motive pa se postupno sve vie osamostaljuju i formiraju osebujna gledanja na pitanja odnosa izmeu rijei, miljenja i stvari (vox intellectus res /glas-(raz)um-stvar). Ve kod ranih skolastika, na primjer sv. Anzelma nailazimo na intrigantna razmatranja jezine problematike. Profesor D. P. Henry za moto svoje knjige o odnosu logike i metafizike u skolastika uzima veoma misaoni iskaz sv. Anzelma: Non tantum debemus inhaerere improprietati verborum veritatem tegenti quantum inhiare proprietati veritatis sub multimodo genere locutionum latenti (Ne trebamo se toliko drati nepodesnosti rijei koja zastire istinu, koliko eznuti za vlastitou istine koja se skriva pod mnogovrsnou izriaja prijevod moj). Skolastiko uenje o tzv. supozicijama vie je vezan za povijest logike i njezine veze s ontologijom pa se ovdje moemo zadovoljiti s kratkim pregledom Ockhamovih pogleda na jezik i znaenje. Pozivajui se na Boetija Ockham napominje da valja razlikovati tri vrste govora: pisani, izreeni i poimani. Svakom od njih pripadaju i odgovarajui termini. Pisani termin nalazi se na nekoj materijalnoj podlozi i dostupan je oku, izgovoreni termin moe se uti uhom, dok poimani termin nije dostupan ni oku ni uhu, nego je odreeni utisak u dui. Glede ovoga posljednjega Ockham se poziva i na svetog Augustina i na Aristotela. Ve smo spomenuli kako je Augustin razlikovao unutranju rije (verbum mentis) od one izgovorene (verbum vocis). Aristotel pak, podsjea Ockham, kae da su glasovi znaci utisaka u dui: Aristotelov izraz za te utiske jest

11

(pathmata), a Ockham napominje da i Boetije govori slino kad kae da glasovi oznauju pojmove. Ockham naglaava i vanu razliku izmeu navedenih termina: pojmu kao utisku u dui znaenje je prirodno, dok i izgovoreni i pisani termini znaenje imaju tek pogodbom, to jest konvencijom. Otuda opet slijedi jo jedna daljnja razlika: znaenje mislenoga termina ne moemo nikakvom pogodbom ni dogovorom mijenjati, dok se znaenje izgovorenih i pisanih termina pogodbom moe mijenjati. II. DIO - RAZVOJ ZNANSTVENOG POIMANJA JEZIKA Za cjelovito tematiziranje jezika moralo se ekati do prijeloma osamnaestog i devetnaestog stoljea kad je otkrie duboke srodnosti svih indoeuropskih jezika (vezano ponajvie za Franza Boppa) pokrenulo dotad nevieno zanimanje za pitanja jezika. Prvo razdoblje poredbene lingvistike bilo je usmjereno ponajvie povijesnim pitanjima, prema ralanjenju velike indoeuropske (u poetku zvane i indogermanske) jezine zajednice i pokuajima rekonstrukcije indoeuropskog prajezika. Ambicije su ile i dalje: tragalo se za kolijevkom svih jezika. Ta su se nastojanja naravno pokazala bezizglednima pa se konano nametnulo i kljuno pitanje: koji je pravi predmet jezikoslovlja lingvistike. Uza svu vrijednost i zanimljivost starih tekstova naenih na glinenim ploicama koji su iznenaujue uspjeno deifrirani i tako davali klju za rekonstrukciju rodoslovlja nekih drugih, neindoeuropskih jezinih porodica, za izvornu stvarnost jezika pravo je gradivo vie govorni nego pisani jezik. Meu nepreglednim mnotvom znanstvenih teorija jezika nama se ine filozofski osobito relevantnima dva veoma razliita pristupa: strukturalistiki i generativno-transformacijski. Razlike ovih dvaju pristupa na odreen nain zrcale i ve stoljeima uvrijeenu dvojnost empirizma (tipini zastupnik John Locke) i racionalizma (tipini predstavnici Ren Descartes i Gottfried Wilhelm Leibniz). A. FILOZOFSKI ASPEKTI I IZAZOVI STRUKTURALNE LINGVISTIKE Strukturalizam Ferdinanda de Saussurea Nakon to je jezikoslovlje pod odluujuim dojmom svrstanosti jezika u velike obitelji i otkria 'glasovnih zakona' stotinjak godina ponajvie prouavalo njihove 'genealoke' veze i unutranji razvoj, odluujui korak u novom usmjerenju jezikoslovlja dao je vicarski jezikoslovac Ferdinand de Saussure. On je u tri akademske godine, 1906/07, 1908/09 i 1910/11 na enevskom sveuilitu odrao predavanja na temelju kojih je nastalo djelo Cours de Linguistique gnrale (Teaj opeg jezikoslovlja). Djelo je objavljeno posthumno, to znai poslije njegove smrti. Prireivai, Charles Bally i Albert Sechehaye, u de Saussureovoj ostavtini nisu nali dovoljno materijala pa su se posluili i biljekama njegovih sluatelja. Zato nas ne treba uditi to u tom djelu nalazimo i poneku nedosljednost: takva su djela skolastici

12

nazivali reportationes ili reportata (za njihov sadraj ne odgovara autor, jer nisu u cijelosti njegovo djelo cjelovito autorsko djelo moglo se zvati ordinatio). De Saussure je svjestan da je njegov pristup jeziku bitno nov pa istie da je jezik prvo bio predmetom normativne discipline, to jest gramatike, zatim filologije, to jest prouavanja temeljenog na tekstovima, a tek sad postaje poredmetom istog opaanja. Bezizgledno je prema de Saussureu - nastojanje obuhvatiti jednim djelom sveukupnost jezine stvarnosti koju u francuskom oznauje naziv langage (itaj: langa). Zato se de Saussure usredotouje na langue (itaj:lang), a to je po njemu sustav znakova koji odgovaraju idejama. Time se, uz ostalo, hoe rei da mimo i iznad razliitih organa koji sudjeluju u govornoj aktivnosti ovjek posjeduje jednu openitiju mo (une facult plus gnrale) koja vlada znakovima. S obzirom da jezine zakonitosti nisu lako uoljive, de Saussure se slui nizom poredaba. Jezik (langue) slii simfoniji: realnost je simfonije neovisna o nainu na koji je izvode glazbenici pojedinog orkestra. Izvoaku stranu jezika de Saussure naziva parole. Da bi govorna aktivnost (parole) mogla biti razumljiva nuan je sustav (langue), iako parole injenino i povijesno prethodi. Oba ova vida jezika nerazdvojno su povezana: langue je ujedno instrument i proizvod govora (parole). No kako je nemogue istodobno ii objema stazama koje se neumoljivo ravaju, sustav (langue) zadrava logiko prvenstvo kao prvotni predmet lingvistike. Bitni razlog de Saussure vidi u tome to je svojom cjelinom jezini sustav kao drutvena injenica (langue) u masi govornika, dok je govorna aktivnost (parole) individualna. Ova dakle podjela razdvaja ono to je drutveno od onoga to je individualno, a ujedno po de Saussureovu miljenju ono bitno od onog manje bitnoga. Da bi pojasnio ideju sustava u jeziku de Saussure posee za usporedbom koja je vrlo znakovita: to je igra aha. Ona posve zorno istie u prvi plan formalnu sastavnicu na raun materijalne. Bitan je broj figura, njihov raspored i pravila kretanja figura, a posve nebitan materijal od kojeg su napravljene figure i njihova veliina. Nebitno je i to da je ta igra potekla iz Perzije. Bitno je ono to se ne moe mijenjati a da se ne promijeni sustav. Ne znamo tko je prvi uporabio tu usporedbu sa ahom. No znaajno je da ju je sigurno rabio i Gottlob Frege, utemeljitelj moderne formalne logike, a moda jo znaajnije to to i Ludwig Wittgenstein, kojega je upravo upoznavanje Fregeovih ideja definitivno odvelo na put filozofije, ideju ili pojam (jezine) igre uzeo za ideju vodilju u poimanju stvarnosi jezika. De Saussure je, polazei od toga da je jezik bitno sustav znakova, svjestan da to svojstvo povezuje jezik s nizom drugih znakovnih sustava. On zato postulira jednu iru znanost o sustavima znakova koja bi se zvala semiologija. Tako bi lingvistika bila tek dio semiologije. U nedostatku te znanosti de Saussure postavlja nekoliko teza o naravi jezinog znaka. Znak se najprije sastoji od dvije sastavnice: signifiant (itaj: sinjifin - oznaitelj) i signifi (itaj: sinjifi - oznaeno). Poput dviju stranica jednoga lista oni su, po de Saussureu, u strogoj korespondenciji. Oznaitelj je zvuna slika, a ono oznaeno mentalna. Jezini znak ima dva osnovna svojstva. To su arbitrarnost i linearnost. Arbitrarnost podsjea na ono to u Platonovu dijalogu zastupa Hermogen; no to nipoto ne znai proizvoljnost (emu je dosta blizu Hermogen, kako je prikazan u predmetnom dijalogu, Kratilu) ili slobodu. Arbitrarnost jednostavno znai nemotiviranost i nepostojanje prirodne veze izmeu dviju sastavnica jezinog znaka. Iznimka su u tom pogledu onomatopeje, no one su prema de Saussureu - u jezicima marginalna

13

pojava, a ak i onomatopeje od jezika do jezika ipak poprimaju drugaije likove (hrvatski pijetao glasa se s kukuriku, a njemaki s kikeriki!). Linearnosti jezinog znaka de Saussure pridaje dalekoseniju vanost. Govor se odvija u vremenu, a ono je jednodimenzionalno i jednosmjerno (pismo je dvodimenzionalno i simultano dostupno pa se stoga neko pismo ita s lijeva na desno, drugo s desna na lijevo, tree odozgor prema dolje). Uslijed linearnosti svaki element sustava moe se odrediti opozicijom prema onomu koju mu prethodi i onomu koji slijedi u govornom nizu/lancu, ali i s onim odsutnima koji bi mogli biti na tome mjestu. Zato se u de Saussureovoj teoriji jezika upravo opoziciji pridaje kljuna uloga u funkciji znaenja. Govorei o cjelini jezinog znaka de Saussure kae da u jeziku (langue) postoje samo razlike: jezini sustav jest po njemu niz glasovnih razlika kombiniranih s nizom razlika razliitih ideja. Ta dva zdruena niza po de Saussureu tvore sustav vrijednosti. Tako dolazimo do jo jedne de Saussureove znaajne dihotomije: odnos u prisutnosti jest sintagmatian a odnos u odsutnosti asocijativan (u kasnijoj je lingvistici umjesto Saussureove asocijativnosti prevagnuo naziv paradigmatinosti). Primjer: Predsjednik Bush pokree rat (sintagmatiki niz) x x x x Profesor Supek zagovara mir x x x x Premijer R a a n ne zna to bi (Predsjednik, Profesor i Premijer su u asocijativnom ili paradigmatinom nizu, a tako i Bush, Supek i Raan) Jo je jedna de Saussureova dihotomija ostavila dubok trag, osobito u francuskom strukturalizmu, ali i ire. To je dihotomija: sinkronija / dijakronija. Sinkronija se sastoji od elemenata koji su istovremeno prisutni u jeziku te praktiki sainjavaju njegovu gramatiku. Moe se zvati i statikom lingvistikom. Iako postoje brojne povijesne gramatike za de Saussurea nije mogua povijesna gramatika, jer gramatika mora povezivati istovremeno vaee elemente jezinog sustava. Pojedine se promjene u jeziku svakako mogu pratiti pa i on navodi primjere promjena unutar romanskih jezika. No teko je ustanoviti je li neka promjena plod pritisaka, odnosno utjecaja jednoga sustava na drugi (na granicama govornih podruja), ili se radi o pozajmicama, ili pak o inovatorstvu darovitih lanova govorne zajednice, ili prestine drutvene skupine. Moda je donekle jednostrano de Saussureovo gotovo iskljuivo ostajanje pri sinkronijskom promatranju jezika. Meutim, on govori i o jezinoj mijeni. Ona je neminovna, dapae upravo fatalna, ali i neprogramirana. Uz to i nesvjesna. De Saussure je moda previdio injenicu da unato neprogramiranosti i u jezinoj mijeni ima sustavnosti. On je dao prednost opisivanju jezika pred propisivanjem jezinih normi. S druge strane, definirajui jezik kao drutvenu injenicu ostavio je mogunost da se jeziku pristupa i iz drugih perspektiva (na naoj novijoj i najnovijoj povijesti vidimo koliko je jezik i vru politiki problem). Prednost formalnog elementa nad materijalnim, prednost posredno dostupnog sustava nad neposrednim iskustvom govora te transcendentnost i nadmo drutveno (za)danih struktura s obzirom na pojedinca opravdavaju de Saussureov status glavnog zaetnika strukturalizma. S obzirom na to da je nedovoljno poznat njegov ivotopis teko je ocijeniti tko je sve i u kojoj mjeri utjecao na njegova gledita. Iako on izriito

14

spominje jezikoslovca Dwighta Whitneya ini se da je jo znaajniji utjecaj sociologa Emilea Durkheima: to se moe zakljuiti prije svega po uestalosti kojom on karakterizira jezik kao drutvenu injenicu (fait social- itaj: fe sosial). Durkheimu tu zaslugu izriito pripisuje Antoine Meillet koji je bio de Saussureov uenik u Parizu (prije enevskih predavanja). Meillet naime ve 1906. istie: (Jezik) tono ulazi u definiciju koju je predloio Durkheim. S druge strane stoji injenica da je i Dwight Whitney isticao da je jezik drutvena injenica, no mi emo ostaviti postrani pitanje tko je od dvojice spomenutih autora prvi istaknuo drutveni karakter jezika. Ve spomenuta usporedba sa ahom daje slutiti da je de Saussure pratio i razvoj moderne formalne logike. Ne radi se naime samo o tome da istu usporedbu nalazimo kod Fregea. Jo je indikativnija injenica da protiv Wundtova psihologistikog poimanja polemiki nastupa de Saussureov uenik Antoine Meillet, a znamo da je kod Fregea upravo antipsihologizam odluujui motiv za nove osnove logike i matematike (i Husserla u Logikim istraivanjima takoer vjerojatno i pod Fregeovim utjecajem - odlikuje antipsihologizam). Uz utjecaj tadanje sociologije i novonastajue logike sigurno je bio znatan i utjecaj teorije vrijednosti koja je u ono vrijeme bila vrua tema meu ekonomistima. Naglasak na drutvenom karakteru jezika time je i dodatno pojaan. De Saussure na vie mjesta istie analogiju izmeu lingvistike i politike ekonomije. Kao to se studij politike ekonomije razlikuje od studija ekonomske povijesti tako i u lingvistici razlikujemo sinkronijski pristup od dijakronijskog. Usporedo s time postoji i unutar sinkronije obiju disciplina (politike ekonomije i /sinkronijske/ lingvistike) ekvivalentnost meu stvarima razliitih redova, to jest ekvivalencija izmeu rada i plae u ekonomiji te izmeu oznaenoga i oznaitelja i lingvistici. Analogija izmeu znaenja i vrijednosti u Coursu se veoma esto naglaava. A barem trojica meu tada vodeim ekonomistima govore o vrijednostima na nain koji dade naslutiti da ih je de Saussure poznavao. Tako npr. Cournot kae: Postoje samo relativne vrijednosti; htjeti drugaije vrijednosti bilo bi u proturjeju s pojmom razmjenske vrijednosti(isticanje: A..) On je prvi uputio ekonomiju prema matematici: vrijednost je logiko-matematiki odnos, to vrlo dobro korespondira s de Saussureovom igrom korespondencija koja ne proizvodi supstanciju nego formu. De Saussureov izriaj da se pojam identiteta poklapa s pojmom vrijednosti i obratno u skladu je s Cournotovim poimanjem vrijednosti. Engleski ekonomist Jevons jo je izriitiji: Vrijednost po njemu ne oznauje ni koliinu neke stvari ni njezina svojstva. Vrijednost je jednostavno okolnost da se ona razmjenjuje s bilo kojom drugom u odreenom omjeru. Poto je ta mrea odnosa podlona stalnoj mijeni Jevons kae da razmjenu mogu obraivati samo pod statikim vidom, to neodoljivo podsjea na de Saussureovu odluku za sinkroniju koju on na nekim mjestima i naziva upravo statikom lingvistikom. Njemaki sociolog G. Simmel, koji je upravo 1900. objavio uveno djelo Filozoija novca (Philosophie des Geldes) takoer iznosi neke teze koje lako podsjeaju na de Saussurea. Vrijednost nije u stvarima, nju odreuje ovjek: ona je dakle konvencionalna. No istodobno je i objektivna jer je neovisna o individuama, proizvodi je mehanizam razmjene. Iznad svega je indikativna teza da vrijednost sve vie pokazuje tendenciju da postane znakom: materija biva sve manje pertinentnom. Meutim, pojam pertinencije, bitan za opu lingvistiku, pravo je istaknuo tek N.S. Trubeckoj.

15

Praka kola jest naziv za skupinu lingvista koju je okupio V. Mathesius 1926. a koja se na I. meunarodnom lingvistikom kongresu u Haagu 1928. afirmirala kao neupitno vodea snaga u produbljenom studiju jezika na tragu de Saussureovih ideja. Grupi su, pored nekoliko ekih lingvista, pripadali i lingvisti iz drugih naroda. Ustvari su najznaajniji bili oni ruski, Nikolaj Sergejevi Trubeckoj, Roman Jakobson i Sergej Karevski. Oni su se stjecajem razliitih okolnosti nali u Pragu. Trubeckoj je, kao izdanak plemike obitelji poslije komunistike revolucije 1920. emigrirao u Bugarsku, a Jakobson je doao u Prag kao kulturni atae sovjetske Rusije, dok je Karevski onamo doao iz vicarske. Njihova ogromna erudicija svjedoi o tome da je predrevolucionarna Rusija u mnogome bila iznimno snana kulturna sredina. Prvih desetak godina dominantna je figura bio N.S. Trubeckoj (1890-1938), slobodarski orijentiran (otac mu je bio rektor Moskovskog sveuilita i pripadnik kruga Vladimira Solovjeva, znamenitog mislioca koji je nastojao ujediniti Rusku pravoslavnu crkvu s Katolikom i borio se protiv zapadnoeuropskog pozitivizma). Trubeckoj je od 1922.-1938. drao katedru slavistike na Bekom sveuilitu. Umro je naalost prerano u 48. godini uslijed ikaniranja od strane nacista, kojima se zamjerio jednim lankom protiv rasizma. Epohalno je njegovo djelo Grundzge der Phonologie (Osnove fonologije). Kao to je de Saussure iz nepreglednog obilja reenica koje su mogue u jeziku izvukao sustav (langue) koji ih omoguuje, tako je Trubeckoj ustanovio da se iz slino nepreglednog obilja konkretnih glasova za svaki jezik moe izdvojiti karakteristian sustav fonema, njih dvadesetak, na temelju niza opozicija (vokali/konsonanti, zvuni/bezzvuni konsonanti i tsl.). Trubeckoj istie da je bitno razlikovanje fonologije od fonetike. Fonologija spada u lingvistiku langue-a, a fonetika u lingvistiku parole (ili u stilistiku). Fonetika razvrstava glasove po zvunoj materiji, a da bi neka opozicija bila fonolokog a ne tek fonetikog ranga ona mora biti u slubi razluivanja intelektualnog znaenja. To se zove pertinencijom. Mogu biti od govornika do govornika - veoma izrazite razlike u izgovoru pojedinih glasova, no u govornom su procesu to samo varijante. Fonemi su logike tvorevine. Fonem je klasa svih svojih varijanata. Jedan od pretea moderne lingvistike poljski jezikoslovac Baudouin de Courtenay poimao je fonem psihikim ekvivalentom govornog glasa. No takvo poimanje lingvistici bi oduzelo suverenost: znailo bi da ta znanost ne moe definirati svoj predmet. D. Jones je pokuao definirati fonem akustiko-artikulacijski kao klasu srodnih glasova. No to je definicija putem identiteta a ne putem opozicije, razlike, kao kod Trubeckoja. Do klase se dolazi pomou apstrakcije, a ona mora iskazati gledite s kojeg je poduzeta. Tek u odnosu prema drugom moe biti potpuna definicija; a to nas vodi k Trubeckojevom poimanju. Fonologija ustanovljuje ne samo statike i bilateralne odnose meu fonemima nego i pravila njihova kombiniranja u morfeme. To se naravno puno razlikuje od jezika do jezika. U burmanskom su jeziku navodno sve rijei jednoslone pa se morfemi oblikuju samo po jednom pravilu: suglasnik + samoglasnik (bilo koji). Japanski ima osam pravila za kombinacije, a engleski ih ima ve tako mnogo da ih B. Trnka donosi na 22 stranice. Izmeu morfoloke i sintaktike razine za neke je jezike (osobito slavenske) prikladno priznavati i tzv. morfo(fo)noloku razinu. Uzmimo za primjer hrvatski: vie desetaka hrvatskih rijei imaju u osnovi isti morfem koji moe ima ak est fonolokih realizacija (polagati, polog, lei, uleknut, leati, poloiti), od toga etiri u istoj poziciji. Morfemi se zatim kombiniraju u rijei, pa rijei u reenice. Trubeckojev mlai kolega Roman Jakobson takoer se rodio u Moskvi. Na spomenutom kongresu u Haagu on je zajedno s Trubeckojem i Karevskim prikazao teze o fonologiji. Kako je imao sreu dugo nadivjeti Trubeckoja nastavio je razvijati

16

fonologiju, ali i niz drugih lingvistikih i srodnih disciplina, osobito teoriju knjievnosti s naglaskom na poetici, prije svega analizirajui moderne ruske pjesnike (Hljebnikova i Pasternaka). Na tragu Trubeckojevih fonolokih gledita on je razvio i univerzalnu fonologiju na binaristikim (dihotomijskim) osnovama. Razvijajui teoriju razlunih crta koje tvore pojedine foneme Jakobson je donekle odstupio o jedne de Saussureove dogme, tj. od linearnosti oznaitelja (signifianta). Fonem naime nije crta nego akord, snop svojstava. Dovodei pak u pitanje dogmu arbitrarnosti znaka Jakobson se poziva na puno autora, sve od Platona pa do svojih suvremenika, osobito na Francuza Emila Benvenistea i danskog mislioca Otta Jespersena Iz obilja irokog spektra Jakobsonovih radova ini mi se osobito zanimljivim izdvojiti njegove vie puta izlagane - opaske o dva pola jezika i dva tipa afazije, koji se uzajamno osvjetljuju. Analizirajui najtipiniju i najbitniju jezinu situaciju razgovor Jakobson konstatira da sudionici, koji se izmjenjuju u ulogama govornika i sluatelja, moraju raspolagati s vie-manje istovjetnom zalihom jezinih sredstava. Iz te zalihe govornik u skladu sa svojom zamisli prvo ini izbor, a potom kombinaciju kojom izabrana sredstva povezuje u govorni lanac, uvaavajui ogranienja koja namee gramatika danoga jezika. Radi se o vrlo sloenom kombiniranju znamo li da ve fonem predstavlja kombinaciju razlunih crta; fonemi se ulanuju u morfeme opet uvaavajui fonoloko-gramatika ogranienja. Moe se ak govoriti i o jednome meu-koraku unutar reenice, jer se esto sluimo gotovim izriajima-kovanicama (npr: vie-manje, bre-bolje, i-tako-dalje i tsl.). Na razini reenice sintaktiko-gramatika ogranienja prestaju, ali da bi govor sauvao suvislost i reenice se povezju potujui odreeni kontinuitet teme, no svakako je vidljivo da na razini fonema vlada ista nunost (sloboda ravna nuli) a na razini reenice imamo ve znatan stupanj slobode. Spomenute radnje izbora i kombiniranja uvjetovane su dvjema osovinama koje je definirao de Saussure: selekcija se vri po asocijacijskoj osi, a kombinacija ostvaruje sintagmatiki niz. Srodna je i misao amerikog filozofa C. S. Peircea, koji istie da se pri otkrivanju smisla moramo obratiti na kodeks i kontekst. Upravo ovaj dvostruki karakter jezine aktivnosti uvjetuje podjelu govornih poremeaja, tj. afazijskih pojava u dvije osnovne skupine: nered u slinosti i nered u slijedu (suvislosti). Bolesnik sa smetnjama iz prve skupine nije u stanju nekoj rijei nai sinonim pa cijele skupine zamjenjuje izrazom stvar. Grevito se dri konteksta, jer mu je asocijativna osovina nemona. Moe doi ak dotle da ne umije rei Pada kia, ako se to ne zbiva pred njegovim oima. On iz reenice najprije gubi subjekt, jer je to najneovisniji lan, dok najlake preivljuju veznici i pomni glagoli, jer su posve u slubi konteksta. Ako ga se upita kako se kae no (na pitanje to je ovo?) rei e za rezanje, drugim rijeima u njemu odmah oivljuje sintagma umjesto paradigme. Jakobson ovaj poremeaj izraava i tehnikim izrazom simbolike logike: to je nemo da se razlikuje meu tzv. predmetnim jezikom (object language) i meta-jezikom. Svako pitanje o prvom ini taj jezik predmetom i iziskuje meta-jezik kao novu, viu razinu. Neka rije u govoru nadomjeta se sinonimom u svrhu boljeg razumijevanja; to je ustvari stegnuta metajezina radnja. Ako kaemo neizvjesnost, to jest nesigurnost mi sugovorniku kaemo: U naem rjeniku (kodeksu) neizvjesnost znai isto to i nesigurnost. Naravno da nemo uporabe sinonima za sobom povlai i nemo afazinog bolesnika da se slui heteronimima, tj. odgovarajuim rijeima drugog jezika, pa i svoga knjievnog jezika (ako se taj govornik slui nekim dijalektom). U krajnjoj liniji on se

17

zatvara u tzv. idiolekt, svojevrstan osobni jezik, tek djelomino sukladan s jezikom zajednice. Druga vrsta bolesnika, kod kojih postoji nered u slijedu jezinih jedinica, imaju uporite u asocijativnoj ili paradigmatinoj osi. esto se povrno kae da se govor sastoji od rijei. To je netono: da bi sainjavale govor, rijei moraju stajati u osobitim odnosima. Govoriti znai graditi reenice, stvarati od jezinih jedinica sloenije jedinice. Nije rije samo o reeninoj razini. Smetnje kod ovih radnja ukazuju na agramatizam, nemo da se oblikuje konkekst. Agramatizmom se iz reenice gubi jedna po jedna skupina rijei i dolazi se do tzv. telegrafskog stila. Za razliku od prvog oblika afazije, ovdje je najotporniji element govora subjekt. Prevladava djeji stil kratkih i uglavnom gotovih, vrsto oblikovanih reenica. Na sub-reeninoj razini dade se takoer ustanoviti spomenuti nered. To pokazuje da je rije ne samo dio reeninoga konteksta nego je i sama kontekst manjim sastojcima, kao to su morfemi i fonemi. Morfemi su npr. padeni nastavci i svi drugi elementi sklonidbe, bilo kod imenica bilo kod glagola (dakako i osnove rijei). Bolesnici o kojima je rije gube infleksiju pa govore nominative umjesto drugih padea, a infinitive umjesto odgovarajuih konjugacijskih oblika. Isto se tako moglo ustanoviti da takvi pacijenti ne mogu pojmiti rije kao slijed fonema. Vide samo rije kao cjelinu. Tako je jedan francuski pacijent uspijevao rei caf ali ne i kfa. Prouavatelji afazije u spomenutim pojavama nereda uoili su i neki red. Naime, gdje se raspada ak i glasovna razina vidjelo se da se to ne dogaa bilo kojim redoslijedom. Najprije se gube oni razluni znaci koji se u djetinjstvu najkasnije stjeu. Iz spomenuta dva temeljna tipa afazije Jakobson je zakljuio da moemo govoriti o dva pola jezika: metaforikom i metonimijskom. I u pisanom i u govornom jeziku kod nekoga prevladavaju navike jednog oblika: ako se pred djecom na tabli napie rije koliba i upita ih se to im prvo pada na pamet, jedni e rei kuica, drugi pak sruila se ili neto slino. U svakom sluaju, jedni e reagirati supstitucijom (metaforiki postupak) drugu dopunom (metonimijski postupak). Navedena polarnost je uostalom i prikladno sredstvo za analizu knjievnih pa i nekih drugih umjetnikih djela i postupaka. Kao pravi ekstrem metonimijskog stila Jakobson spominje G. I. Uspenjskog koji donosi beskrajne opise. Nekad je taj metonimijski stil uvjetovan i diktatom vremena, kad moda realizam ima prevlast; u romantizmu i simbolizmu vie se traila metafora. Moda je zato izrazito metonimijski stil u romanu Gntera Grassa uvjetovan i njegovim slikarskim iskustvom Jakobson uoava sline polariziacije i meu filmskim stvarateljima: prema Jakobsonu D.W. Griffith je primjer metonimijskoga a C. Chaplin metaforikoga filmaa. Doprinosi ostalih pripadnika Prake kole nisu jednako znaajni, no vrijedni su spomena barem jo dvojica: Karl Bhler je u djelu Sprachtheorie (Teorija jezika) oito usredotoen na 'parole', to jest na govornu djelatnost ili komunikaciju - identificirao tri bitna imbenika u jezinoj komunikaciji (govornik, sluatelj i predmet) kao i tri bitne funkcije te komunikacije (Darstellung

18

predstavljanje/prikazivanje, Ausdruck izraz i Appell apeliranje). Ve vie desetljea analitika filozofija jo uvijek razglaba o odnosu prve i tree od tih funkcija, koje se u toj filozofiji tehniki oznauju kao semantika i pragmatika. Sergej Karevski je pak zanimljiv barem po jednom prilogu o nesimetrinosti jezinog znaka. Ve je spomenuto da je i grki filozof Demokrit ukazivao na to da jedna rije moe upuivati na vie stvari, a na jednu stvar moe upuivati vie rijei. Ova injenica moe izgledati banalno, ali isto tako moe biti - i bila je - izvorom ozbiljnih sporenja meu filozofima. Prema tome, kad znamo kako je de Saussure inzistirao na strogoj korespondenciji oznaitelja i oznaenoga, ova korekcija je doista dalekosena. To je izvor i velike (osobito izraajne) moi jezika ali ujedno i velikih tekoa s tzv. polisemijom (vieznanou) u naravnom jeziku. Meu vie znaenja iste rijei neka naime mogu biti jasna i neproblematina, druga pak razumljiva samo pripadnicima odreene struke, to jest onima koji su stekli specifino obrazovanje. Uzmimo samo rije transfer: koliko su razliita znaenja u sportu, u bankarstvu i(li) psihoanalizi! Saeto moemo za usporedbu de Saussureova i 'prakog' strukturalizma rei da je praka kola donijela znaajne korekcije, kako u gledanju na glasovnu razinu jezika s pomou Trubeckojeve strukturalne fonologije, tako i otvaranjem prema veim jezinim jedinicama (poetskim i proznim tekstovima). Moda vie od svega time to je ublaila otro suprotstavljanje sinkronijske i dijakronijske perspektive. Odluujui je u tom smislu stav prake kole da je i u jezinoj mijeni na djelu sustavno, a ne tek sluajno dogaanje. Kopenhagenska kola Daljnja znaajna kola strukturalne lingvistike formirala se u Danskoj. Valja barem spomenuti da je u Danskoj nastalo jedno iznimno vrijedno djelo posveeno problematici jezika. To je Filozofija gramatike O. Jespersena. Kako je ve spomenuto u svezi s Jakobsonom, on je uvjerljivo pokazao da je arbitrarnost jezinog znaka silno precijenjena. Budui da nisam imao prilike doi do Jespersenove knjige prenosim jo jednu njegovu misao, koju naglaava Ernst Cassirer u svom Eseju o ovjeku (An Essay on Man), a to je da unato razlikama izmeu pojedinih jezika, moemo s pravom govoriti o univerzalnim jezinim kategorijama, koje Jespersen naziva pojmovnim (u Cassirera 'notional'). Neto vie rei u o djelu V. Brndala i L. Hjelmsleva. Ova dva teoretiara jezika znatno se razlikuju pristupom pitanjima jezika. Viggo Brndal je svoje vienje jezika stavio u osebujnu perspektivu, koju on za razliku i od ranije dominantne dijakronije i od tada dominantne sinkronije naziva pankronijom (tj. sve-vremenskim pristupom). Oito je teio za uklapanjem vlastite teorije u zapadnu filozofsku tradiciju, obogaujui je novijim spoznajama o onim odlikama koje se nalaze u svim jezicima. On je dakle prvi meu lingvistima inzistirao na postojanju jezinih univerzalija. Izlaui tradicionalni nauk o vrstama ili klasama rijei (u francuskom saetku Les parties du discours) od Platona i Aristotela preko latinskih gramatiara te skolastika meu kojima istie Duns kota (iako je djelo na koje se on poziva po svemu sudei pisao Toma iz Erfurta) pa do francuskog teoretiara Lvy Bruhla. Brndal u tradicionalnoj filozofiji jezika s pravom uoava prevlast metafizike tendencije (tako se u imeni(ca)ma vidi supstancija) a u novijoj rizik psihologizma. Analizom takozvane spekulativne gramatike on u izriaju vidi dva podruja: relativni/relacijski i deskriptivni. U onom prvome s objektivnoga se gledita razluuju kategorije R(elatum) i r(elator), a u drugom sa subjektivnoga gledita

19

D(escriptum) i d(escriptor). Ove kategorije pretpostavljaju visoku artikuliranost jezika. Ako se pak prihvati teza Lvy Bruhla o takozvanom primitivnom mentalitetu u primitivnim bi jezicima etiri spomenute funkcije bile 'kumulirane' u rRDd. Ideju o takvu znaaju primitivnog jezika danas daju naslutiti jedino uzvici. Odmah napominjemo da ova teorija meu znanstvenicima i filozofima jezika ve odavno nema ozbiljnih zastupnika. Kao to je po objektivnoj i subjektivnoj osi klasificirao i analizirao univerzalne gramatike kategorije Brndal i morfeme klasificira s pomou binarnih (dihotomijskih) opozicija. Metoda je inspirirana Trubeckojevom 'opozicijskom' fonologijom vidjeli smo kako kod Trubeckoja svaki element fonolokog sustava svoje mjesto dobiva na osnovi odnosa s drugim elementima sustava. Neki su morfemi markirani, drugi neutralni. Ako se neutralni oznae s A, pozitivni ili negativni s B, kompleksni koji su bez prevlasti jednog obiljeja nad drugim sa C, a kompleksni s prevlau jednog obiljeja nad drugim s D ('algebra' je dakle dosta srodna onoj gramatiko-sintetikoj) dolazimo do etiri tipa s 15 sustava A AB B AC ABC AD ABD C BC ACD ABCD BD BCD CD D Brndal zakljuno priznaje da je na ovaj nain stigao do strukturalizma koji u nae dane razglaava Trubeckoj. Louis Hjelmslev je u Obrisu teorije jezika (engl. Prolegomena to a Theory of Language) izloio vrlo apstraktnu teoriju po modelu moderne matematike logike. Izlaganje te teorije ovdje bi nas suvie opteretilo, pa od toga odustajem. No na samom poetku susreemo nekoliko lake razumljivih i dojmljivih misli pa odatle donosim jedan opirniji ulomak: Ljudski govor prua neiscrpno obilje viestrukih blaga. Jezik je neodvojiv od ovjeka i prati ga u svakoj njegovoj djelatnosti. Jezik je instrument kojim ovjek oblikuje misli i osjeaje, stanja duha, aspiracije, htijenja i ine (sjetimo se Bhlerove funkcije prikazivanja!), instrument kojim utjee na druge i drugi na njega (apel), zadnji i najdublji temelj ljudskog drutva. No jezik je takoer zadnja, neophodna, potpora individuuma, njegovo utoite u asu samoe, kad se um bori s problemom egzistencije i kad se rjeava konflikt u monologu pjesnika ili mislioca: prije prvog buenja nae svijesti oko nas je odjekivao jezik, spreman oviti se oko prvih njenih sjemenki misli i pratiti nas neodvojiv itava ivota, u najjednostavnijim svagdanjim aktivnostima kao i u najintimnijim i najuzvienijim asovima iz kojih crpimo snagu i toplinu za svagdanji ivot (izraz), zahvaljujui posjedovanju memorije to nam je prua isti taj jezik. Ali jezik nije neka vanjska pratnja, on je u samome temelju ljudskoga uma, blago batinjenih uspomena individuuma i grupe, budna svijest koja podsjea i opominje. A govor je razluni znak linosti, po dobru i zlu, razluni znak obitelji i nacije, plemika povelja ljudskog roda. Jezik se razvijao u tako nerazmrsivoj zdruenosti s linou, obitelji, nacijom, ovjeanstvom i samim ivotom da ponekad moemo imati napast da se upitamo je li jezik samo odsjev ili on sam jest sve to U jeziku shvaenom kao sustav znakova trailo se klju sustava ljudske misli, klju naravi ljudske psihe Dolo se dotle da se na jezik gleda kao na kljunu poziciju

20

s koje su se otvarale razliite panorame u raznim smjerovima (prijevod i isticanja: A.. Usput: ovi zavrni dijelovi nedvojbeno su nadahnuti lektirom W. von Humboldta!). Ovaj gotovo himnini tekst priziva mi naslov knjige njemakog jezikoslovca Waltera Porziga: Das Wunder der Sprache (udo jezika). Jezik je doista toliko mnogolian i nesaglediv da nije udo to ga njemaki autor W. Porzig zove udom, Max Black labirintom, dok Ludwig Wittgenstein govori o morima jezika. (the seas of language- to je jedan od vodeih britanskih filozofa Michael Dummett uzeo za naslov jedne svoje zbirke lanaka). Vienje jezika koje je izloio u gore citiranom ulomku za Hjelmsleva krije i opasnosti: naime, tu je jezik sredstvo da se doe do transcendentne (to jest izvanjezine) a ne imanentne spoznaje (to jest samospoznaje jezika). Fiziko i fizioloko opisivanje jezinih glasova lako se pretvara u istu fiziku i fiziologiju, a logiko i psiholoko opisivanje znakova (rijei i reenica) u istu psihologiju, logiku i ontologiju, a na taj se nain po Hjelmslevu gubi lingvistiko ishodite. Sve to Hjelmslev ne eli obezvrijediti nego samo izbjei ustvari naravnu tendenciju da s pomou jezika dohvatimo predmet spoznaje pa sam jezik biva neopaen. Zato Hjelmslev hoe lingvistiku teoriju kojoj je jezik cilj a ne tek sredstvo. Tradicionalna lingvistika po Hjelmslevu vie je otkrivala kontakte meu narodima nego narav samog jezika. To je pak posao filologije. Poredbena lingvistika, kae Hjelmslev, studira membra disiecta (rasjeene udove) jezika, umjesto da nam pokae cjelinu to jezik jest. Ta tradicionalna lingvistika je stoga drugotna i 'usluna' znanost. Ono to Hjelmslev zahtijeva od lingvistike jest pojmiti jezik kao samodostatan totalitet, strukturu sui generis a ne konglomerat fizikih, fiziolokih, psiholokih, logikih i sociolokih fenomena. Htijui 'vratiti jezik njemu samom' to jest osloboditi ga podreenosti oznaiteljskim i komunikacijskim namjenama Hjelmslev kae da je teorija u naemu smislu u sebi neovisna o bilo kojemu iskustvu. Ona u sebi ne kazuje nita u svezi sa svojim mogunostima primjene i svojim odnosima s iskustvenim danostima/podatcima Ali s druge strane autor teorije, na osnovi prethodnoga iskustva zna da neke premise teorije jezika ispunjaju uvjete primjenjivosti. Zato za Hjelmsleva teorija jezika po svojoj neovisnosti o iskustvu treba biti arbitrarna, a po mogunosti primjene adekvatna. Pregnantno izraeno, ona je po neovisnosti ne-realistina, a po adekvatnosti realistina. tovie, njezina je krajnja svrha opisati i pred-kazati svaki mogui tekst svakog mogueg jezika. (Rekao bih da je ovom milju Hjelmslev anticipirao bitne crte Davidsonova shvaanja filozofije jezika). Ona treba biti sustav definicija. Definirajui na primjer predmet jezine teorije Hjelmslev - oito u duhu de Saussurea insistira na tome da jezik nije skup stvari, to jest materija ili supstancija, nego splet odnosa i meuovisnosti. Iako je ovo u biti i de Saussureovo poimanje Hjelmslev unosi dodatnu strogost i niz terminolokih novina. Umjesto de Saussureova ralanjenja znaka na oznaitelja i oznaeno (signifiant i signifi) Hjelmslev rabi termine izraz i sadraj. Razliiti jezici istom misaonom sadraju daju znatno razliit izraz. Tako za misaoni sadraj Ne znam (to) danski, engleski i francuski rabe po etiri rijei, finski dvije, a eskimski jednu: Danski: Jeg vd det ikke (doslovno-mehaniki: Ja znam to ne) Engleski: I do not know (doslovno-mehaniki: Ja inim ne znati)

21

Francuski: Je ne sais pas (Ja ne znam uz dodatnu negacijsku esticu koja moe znaiti i korak) Finski: En tied (Ne-ja znati) Eskimski: Naluvara (Neznalica sam ja to/ga/) Valja osobito uoiti da engleski i francuski tu misao izraavaju bez objekta, za razliku od danskoga i eskimskoga. I paradigmatiko-pojmovni (kod de Saussurea se zvao asocijativni) kontinuum biva razliito artikuliran. Evo kako danski, njemaki i francuski ralanjuju drvo i umu: danski njemaki francuski trae Baum arbre Holz bois skov Wald fort (U odsnosu na danski Holz je 'izmeu' trae i skov, a Wald je 'izmeu' bois i fort u odnosu na francuski). I temeljnu de Saussureovu dihotomiju langue/parole Hjelmslev preimenuje: kod njega je rije o shemi i uporabi. Uporaba manifestira shemu. Visoka apstraktnost ovoj je teoriji priskrbila naziv glosematika (to asocira na na bliskost s matematikom). B. STRUKTURALNO-LINGVISTIKI DOPRINOSI ANTROPOLOGIJI I SEMIOTICI UNUTAR FRANCUSKOG STRUKTURALIZMA Rekli smo da je de Saussure postulirao stvaranje jo nepostojee znanosti, koje bi sastavni dio bila lingvistika, predlaui za tu znanost naziv semiologija. Meutim, neovisno o njegovim istraivanjima znaka ve se postupno stvarala ta znanost, iako s kolebanjima kako glede naziva tako i glede podruja i metoda. S jedne strane u Americi je, na tragu ranijih prvenstveno skolastikih nastojanja Charles Sanders Peirce u nizu tekstova udario temelje modernoj semiotici. S druge strane u Rusiji je poetkom dvadesetog stoljea iznimno ivo zanimanje za teoriju knjievnosti iznjedrilo vie pristupa knjievnom djelu, od kojih je pitanjem znaka u knjievnom stvaranju najvie zaokupljena takozvana formalistika kola. Formalizam je potaknut prvenstveno ruskim futurizmom, kojega su predstavnici najavili rat dobrom ukusu i raskid s pranom prolou. Uz povike da treba baciti Pukina, Dostojevskog, Tolstoja s lae naega vremena oni su oito knjievnosti namijenili nove ciljeve i zadae. Dok je knjievnost Tolstoja i Dostojevskog bila usmjerena k onome apsolutnom i vjenome u ovjeku, sad se pogled suzuje na samo knjievno djelo i proizvoenje istoga. Tome prilagoena kritika traga dakle za ustrojem, strukturom stiha i pripovijesti. Ideje su potisnute u drugi plan, u prvi plan dolazi jezik knjievnih djela, a kad je rije o poeziji u prvi plan dolazi upravo glasovna struktura. Meu utemeljiteljima formalizma posebno mjesto zauzima, a i posebno nas zanima ve spominjani Roman Jakobson. On je naime ujedno bio i istaknuti lan moskovskoga lingvistikog kruga (1915) i teoretiar futurizma, a i sam je pod

22

pseudonimom Aljagrov 1918. objavio pjesniko djelo Zaumnaja kniga. Stjecajem sretnih okolnosti, kao svestran lingvist, ali i ljubitelj i poznavatelj vie umjetnosti (prijateljevao je i sa slikarom Kazimirom Maljeviem, koji ga je pozivao da s njme poe u Pariz) ostvario je dugu i uspjenu sveuilinu karijeru u Americi (Columbia, Harvard, M.I.T.) te je u neku ruku batinio steevine formalizma, strukturalne lingvistike te peirceovske semiotike. irinu njegovih kulturolokih interesa, ali i teorijske kompetentnosti, pokazuju naslovi njegovih radova, od kojih spominjemo samo mali isjeak (naslove prevodim na hrvatski): to je poezija?, Propast filma?, Rubne napomene o prozi pjesnika Pasternaka, O lingvistikim aspektima prevoenja, Znaci i sustav jezika, Lingvistika i poetika, Antropolozi i lingvisti: bilanca jednog susreta, Lingvistika i teorija komunikacije, U potrazi za bti jezika, Jezik u odnosu na druge komunikacijske sustave, Einstein i znanost o jeziku Veliki je odjek i utjecaj osobito Jakobsonova verzija strukturalne lingvistike preko kontakata s etnologom Claude Lvi Straussom izvrila na cijelu jednu generaciju francuskih intelektualaca. Bijegom pred nacizmom i Jakobson (jezikoslovac i teoretiar knjievnosti) i Claude Lvi-Strauss (po formaciji filozof, a po vokaciji etnolog-antropolog) nali su se u Sjedinjenim Amerikim Dravama pa su sredinom II. svjetskog rata bili i kolege na Novoj koli za drutvena istraivanja (New School for Social Research) u New Yorku. Rezultat njihove plodne suradnje jest i Lvi-Straussov lanak Strukturalna analiza u lingvistici i u antropologiji objavljen 1945 u Word-u, uglednom asopisu Lingvistikoga kruga u New Yorku. Osniva tog asopisa bio je upravo Jakobson. Suradnja lingvista i etnologa postojala je dakako i ranije, jer je za istraivanje tzv. primitivnih kultura bilo nuno uiti i odgovarajue jezike, ali suradnja Jakobsona i Lvi-Straussa znaila je neto znatno vie. Spomenuti lanak u Word-u pokazuje da je Jakobson Lvi-Straussa uputio na rezultate Trubeckojeve fonologije, a ovaj je u fonologiji vidio svojevrsno revolucionarno sredstvo u slubi svih drutvenih znanosti. Na taj se nain ustvari dogaa preokret: vidjeli smo kako je de Saussure isticao da je jezik drutvena injenica te nastojao osobito rezultatima ekonomske teorije osvijetliti pojam vrijednosti i znaenja u okviru jezine teorije. Sad meutim Lvi-Strauss fonologiji priznaje istu onu zadau koju je nuklearna fizika imala za sveukupne egzaktne znanosti. Trubeckoj je naime, kako uvia Lvi-Strauss, kao prvo od studija svjesnih jezinih pojava preao na studij njihove nesvjesne infrastrukture. Nadalje, ne prihvaa promatranje termina kao neovisnih jedinica nego za osnovu uzima analizu odnos meu terminima. Potom uvodi pojam sustava fonema i ujedno pokazuje konkretne fonoloke sustave otkrivajui njihovu strukturu. Konano smjera na otkrivanje opih zakona na podruju fonolokih sustava. Lvi-Strauss zakljuuje da i druge znanosti o ovjeku mogu i moraju uiti od fonologije. Sociolog se, po njemu, nalazi u formalno slinoj situaciji: termini srodstva su poput fonema elementi znaenja pa jedinstveni ljudski um sustave srodstva elaborira na stadiju nesvjesnog miljenja. Kada dakle etnolog na veoma udaljenim podrujima susree jednake norme osnivanja branih zajednica i sline odnose meu odreenim tipovima srodstva s razlogom zakljuuje da se radi o opim zakonima skrivenima naoj svijesti. Namee se dakle promjena paradigme: kao to se prije fonoloke revolucije glasovne zakonitosti nastojalo proniknuti dijakronijski, individualno i 'atomistiki', tako se i u etnologiji nastojalo odreene pojave i odnose tumaiti u perspektivi povijesne kontingentnosti (sluajnosti). Trubeckoj je umjesto

23

individualizma i atomizma fonologiju postavio na strukturalistike i univerzalne osnove. Nama naravno nije cilj razvijati u pojedinostima Lvi-Straussove etnoloko-antropoloke teorije nadahnute dostignuima Trubeckojeve i Jakobsonove fonologije. Napominjemo tek da osim elementarnih struktura srodstva Lvi-Strauss u fonologiji crpi nadahnua i za rasvjetljavanje niza drugih kulturnih pojava. Osobito je ilustrativno kako on vidi sustavnost u tako elementarnoj drutvenoj pojavi kao to je spravljanje hrane. Jakobson u skladu s de Saussureovom tezom da znaenja poivaju na opozicijama i kontrastima govori o nuklearnom slogu /pa/. Taj slog djeca najranije usvajaju i to stoga to se on sastoji o jednoga konsonanta i jednog vokala ili drugim rijeima sa stanovita artikulacije i u svojoj realizaciji od maksimalne zatvorenosti glasovnog sustava (aparata) i njegove maksimalne otvorenosti. Osim opozicije konsonant vokal tu je ostvarena i opozicija visoko koncentrirane energije /a/ i niske energije /p/. Ali Jakobsonova analiza zatim otkriva primarne trokute. Fonem /p/ kao labijalni (usni) konstrastira se se s fonemom /t/ kao dentalnim (zubnim). Sljedei je korak cijepanje na dva trokuta: vokalni i konsonantni. Ni ovdje ne emo zalaziti u pojedinosti pa emo se zadovoljiti rezultatom Jakobsonove analize fonoloke strukture. Ona izgleda ovako:

a u i

k p t

Ovaj se trokut moe i pojednostaviti tako da uz vokal /a/ pridruimo konsonant /k/, Uz vokal /u/ pridruimo konsonant /p/, a uz vokal /i/ konsonant /t/. Slijedei taj 'prototip' Lvi-Strauss je doao do 'kulinarskog trokuta'. Kao to nema nijednog ljudskog drutva bez govornog jezika tako nema niti drutava koja na ovaj ili onaj nain ne primjenjuju kuhanje. Kako se u tome prepoznaje prisutnost znaenja? Analogno opoziciji izmeu vokala i konsonanata uspostavlja se opozicija izmeu sirove (prirodne) i kulinarski, to jest kulturnim sredstvima, obraene hrane. Tu jo nismo doli do trokuta. Valja meutim znati da se svjea, dakle upotrebljiva hrana, osim kulturne preobrazbe moe transformirati i s pomou plijesni, dakle prirodnom preobrazbom. Tako dolazimo do trokuta analognog primarnom fonolokom trokutu:

sirovo

kuhano pljesnivo Moe se meutim formirati i sloenije kulinarske trokute kontrastirajui razliite tehnike kulinarske obrade. Meso moemo pei, ali i suiti s pomou dima i zraka (vjetra/bure), ili variti/pirjati s pomou vode i vatre. Tako dolazimo do razvijenijeg kulinarskog trokuta:

SIROVO peeno

(-) (-) zrak voda

(+) (+) sueno pirjano/vareno

KUHANO PLJESNIVO

24

Moda je upravo razmatranje postupaka s hranom pogodno za ilustraciju Lvi-Straussove glavne preokupacije, a to je da se u nekadanjem razlikovanju na civilizirana i 'primitivna' drutva krije europocentrina zabluda. Ta je naime razlika kvantitativna i nebitna a ne kvalitativna i bitna. Hranjenje nam je prirodna, instinktivna potreba, zajednika sa ivotinjama, ali kod ljudi je hranjenje ujedno i kulturna stvarnost. Sveana veera moe ukljuiti i sirove (stonske) kamenice i prut i juhu i peenje i pljesnivi sir (gorgonzolu). Hrana dakle obiljeava i drutvene prigode i doivljaje, ali i drutveni rang konzumenata (ne moe si svatko priutiti jastoga i sl.). Ljudi su ujedno i prirodna i kulturna bia, ne postoje drutva iskljuivo 'prirodnih' ljudi (premda u njemakom postoji izraz Naturvlker, to znai 'prirodni narodi', to jest narodi bez civilizacije). Lvi-Strauss je, sluei se slinom metodom, analizirao i brojne mitove te je u mnogim 'primitivnim' drutvima naao mitove analogne edipovskom mitu, to je jo jedan dokaz da je neopravdano govoriti o primitivnom mentalitetu. Njegova je simpatija za kulture kojima se priiva naziv 'primitivne' tolika da njihovo siromano znanje nipoto ne dri razlogom za osjeaj nadmoi, nego u njemu prepoznaje ono bitno iz svojih vlastitih spoznaja. Stoga sebe dri ujedno njihovim uenikom i svjedokom. Problematina je prema tome i dvoznana, po Lvi-Straussu, ideja progresa. I to je jedan od razloga odmaka od Sartreove filozofije, iako su jedan i drugi bliski marksizmu. Tehniki napredak se ne nijee, ali ako imamo u vidu da je njegov korelativ izrabljivanje ljudi, onda nema velika razloga da se tim progresom ponosimo. U Francuskoj je strukturalizam, prvenstveno djelom Lvi-Straussa upravo promjenom 'paradigme', to jest jezino-teorijskom i semiolokom orijentacijom - definitivno prevladao nad dugo dominantnom egzistencijalistikom filozofijom Jean Paul Sartrea. Egzistencijalizam stavlja subjekt u arite svog zanimanja, a Lvi-Strauss je gotovo alergian na subjekt (ovdje se dakako ne radi o reeninom subjektu). Budui da se posvetio prouavanju drugih i drugaijih, njegovu 'pogledu izdaleka' isticanje subjekta pokazuje se beznaajnim, a povijesna zbivanja, u kojima egzistencijalizam pripisuje subjektu kljunu ulogu, on 'demitologizira' i relativizira. Takozvana primitivna drutva naime vremenski tijek doivljavaju ciklinim, a u takvoj shemi nema mjesta ideji progresa. tovie, kao pripadnik zapadne civilizacije, nositeljice tobonjeg napretka, Lvi-Strauss se osjea obvezanim na 'djelo skruenja', s obzirom da je naa civilizacija izrazito razaraka: dovela je do unitenja mnotva tehniki manje snanih kultura, a postupno unitava i mnotvo biljnih i ivotinjskih vrsta, na taj nain 'napredujui' prema propasti ivota uope. Ovdje valja napomenuti da je Lvi-Strauss osim inicijativnog nadahnua Trubeckojevom fonologijom oito bio nadahnut i djelom Wilhelma von Humboldta, s kojim emo se susresti neto kasnije. I Humboldt je naime, za razliku od hegelovske perspektive nezaustavljivog napredovanja, u drugim kulturama vidio prvenstveno drugaije a ne manje vrijedne, jer se u susretima s veoma razliitim kulturama uvjerio kako svaka od njih posjeduje dragocjeno jezino bogatstvo i da bi gubitak bilo koje od njih znaio neprocjenjivu i nenadoknadivu tetu. Sve ovo naravno ne znai da je strukturalizam i danas dominantan: javili su se osporavatelji, koji se grupno nazivaju 'post-strukturalistima'. No vano je spomenuti da je upravo zahvaljujui strukturalnoj lingvistici Lvi Strauss uvjerljivo relativizirao

25

kako hegelovsku, idealistiku, tako i egzistencijalistiku filozofiju povijesti, koje su se zasnivale na idejama subjekta i progresa. Dok se Lvi-Strauss inspirirao prvenstveno trubeckojevskim i jakobsonovskim strukturalizmom, to jest strukturalizmom Prake kole, Roland Barthes se vie oslanjao na izvorni de Saussureov strukturalizam, primjenjujui ga prije svega na knjievnu problematiku i osnove semiologije, ali i na druge sustave znakova. Meu njima je za Barthesovo ime ponajvie vezano analiziranje sustava mode. Dok je knjievnost iskljuivo kulturna stvarnost, odijevanje je poput pripreme hrane, i ovjekova prirodna potreba (zaita tijela od nepovoljnih vanjskih utjecaja). Meutim, kao to hrana usporedo sa zadovoljavanjem ovjekovih prirodnih potreba ujedno ima i kulturne aspekte, razluujui na primjer obine dane od blagdana pa i blagdane jedne od drugih (mnogi blagdani tradicionalno se obiljee i posebnim prigodnim menijem, npr. ameriki Dan nezavisnosti puricom, na Badnjak bakalarom itsl.), tako i odjea ujedno zadovoljava prirodnu potrebu da nas zatiti od nepovoljnih atmosferskih utjecaja ali i puno toga moe kazivati. Ako vidimo mukarca odjevena u suknju, moemo znati da se radi o nekom kotu, ili se pak radi o makarama. U mnogim drutvima odreeni dio odjee rezerviran je za udane ene, odreene prigode zahtijevaju noenje kravate, po nekim pokrivalima za glavu prepoznat emo ortodoksne idove ili kosovske Albance itd. Meutim, osim ovih posebnih znaenja, odjea ima i sustavnu itljivost. Odjea se moe razmatrati kroz dvije perspektive: niz odjevnih predmeta 'od glave do pete' ini sintagmatiki niz (npr. ubara, al, kaput, hlae, arape, cipele), dok svaki od tih predmeta u drugom podneblju moe biti zamijenjen neim drugim (eirom, kravatom, demperom, trenerkom, tenisicama itd.), to prema de Saussureu zovemo asocijativnim, a po kasnijim strukturalistima paradigmatikim nizom. U tom kontekstu bitno je uoiti da izbor ne slijedi samo praktine zahtjeve nego i one znaenjske, kulturoloke. Na slian nain Barthes 'ita' i sustave pokustva i arhitekture. I kod njih se praktinoj funkciji pridruuje znaenjska. Barthes je uope zaokupljen uoavanjem znaenj skrivenih ispod povrine u svim podrujima ivota. Meu brojnim radovima posveenim znaenjima svakodnevice jedan obrauje 'ikonografiju' sveenika zvanog abb Pierre, koji je svoj ivot posvetio nadasve brizi za parike beskunike. Promatrajui nain odijevanja, frizure, brade i drugih detalja Barthes nalazi brojne naznake (konotacije) koje tog sveenika 'preodijevaju' u svetog Franju. Strukturalisti su, uvelike nadahnuti i ruskim teoretiarem formalizma Vladimirom Proppom, takoer pronalazili strukturalne srodnosti brojnih bajki, mitova i drugih pripovjednih tvorbi. Lvi-Strauss se uglavnom zaustavljao na analizi mitova tzv. primitivnih drutava (vidjeli smo dodue da u nekima od njih nalazi strukturalnu slinost s edipovskim mitom, koji pripada dosta 'visokoj' grkoj civilizaciji), a biblijske je tekstove drao neprikladnim za sline analize zbog toga to su starozavjetne tekstove viekratni intelektualni zahvati redaktora na neki nain 'deformirali' pa bi to, po miljenju Lvi-Straussa, zahtijevalo izniman oprez. Meutim njegov se sljedbenik Edmund Leach hrabro uputa u strukturalno 'itanje' Knjige postanka (Geneze) pa u opirnom lanku o zakonitosti Salomona iznosi veoma zanimljivo vienje uloge genealogija, kao sredstva za premoenje dviju suprotstavljenih potreba. Teoloka je naime dogma pozivanjem na Boja obeanja Abrahamu, Izaku i Jakovu (Izraelu) trebala obraniti idovsko iskljuivo pravo na

26

'obeanu zemlju' (Palestinu), iako su u toj zemlji i prije njih i istovremeno s njima obitavali brojni drugi narodi. Vjernost Bojim obeanjima u tom je kontekstu iziskivala izbjegavanje mjeovitih brakova (to se izbjegavanje u etnologiji zove endogamijom), ali su esto politike potrebe sugerirale odstupanje od toga pravila. Zato u Salomonovu rodoslovlju nalazimo i niz neidovskih osoba. Iako su sve te genealogije izloene po mukoj liniji (patrilinearno) povremeno se navode i ene, a Leach uvjerljivo navodi razloge tome. Meutim, ne emo se baviti pojedinostima. Bitno je svakako to da strukturalizam rauna s time da su drutvene injenice proete znaenjem, a to znaenje redovito treba traiti ne na povrini nego ispod povrine. Jednako tako, donekle neizravnije inspiriran strukturalnom lingvistikom, Jacques Lacan je snano osvjeio psihoanalizu, uvodei upravo jezik kao bitno mjesto na kojem se kao na nekom ekranu naziru dubinski, podsvjesni ili nesvjesni procesi. Za njega je upravo govor pacijenta, vie nego snovi, privilegirano sredstvo, to jest najvaniji dokument. Kao psihoanalitiar Lacan je vie puta sudjelovao u tradicionalnim meunarodnim filozofskim susretima u Royaumontu, a ve 1953. pokrenuo je izdavaki niz pod naslovom 'Le champ freudien' (freudovsko polje/podruje), oito s namjerom da istakne kako njegovi teorijski doprinosi ne smjeraju na originalnost ili na zasebnu psihoanalitiku kolu nego na specifino osnaivanje izvorne Freudove teorije ucjepljivanjem rezultata moderne lingvistike. Koliko je ozbiljno uzimao rezultate strukturalne lingvistike, osobito Jakobsonove (po svemu sudei i posredstvom Lvi Straussa, koji je ipak s Jakobsonom izravnije i sustavnije komunicirao) svjedoi i domiljato oznaavanje ovjeka kao govornog bia (parle-tre, parler naime znai govoriti). Poziva se izriito na de Saussurea i Jakobsona: Ono nesvjesno je, polazei od Freuda, lanac oznaitelja (signifiants) U toj formuli, krucijalni izraz jest oznaitelj, oivljen antikom retorikom preko moderne lingvistike kojoj su zoru i vrhunac naznaila imena Ferdinanda de Saussurea i Romana Jakobsona eneva 1910, Petrograd 1920. dostatno kazuju zato je taj instrument nedostajao Freudu. (prijevod moj). Freudu je prema tome nedostajala lingvistika podloga, ali je i sam Freud isticao da je ono podsvjesno, a osobito rad snova (Traumarbeit) neto poput jezika. Lacan nastavlja misao: mehanizmi koje je opisao Freud tono pokrivaju funkcije koje dri ova kola za utvrivanje najradikalnijih strana uinaka jezika, posebice metaforu i metonimiju, drugim rijeima uinke supstitucije i kombinacije oznaitelja u sinkronijskoj odnosno dijakronijskoj dimenziji. (prijevod i isticianja A..). Freud je, opisujui 'rad snova' govorio o ifriranju (ne smiju se prizori iz sna tumaiti kao dovrene slikarske kompozicije nego kao 'hijeroglifi', to jest slici iz sna ne odgovara puna slika nego svojevrsni slog/silaba, a otkrivanje znaenja i poruke srodno je s odgonetanjem hijeroglifa), zgunjavanju (Verdichtung) i pomicanju (Verschiebung) . Iz prethodno iznesenoga lako je uoiti koliko je oznaitelj kljuan izraz za de Saussurea, i koliko je znaajno isticanje metafore i metonimije kod Romana Jakobsona. Dodue, kako bi plodnije primijenio rezultate strukturalne lingvistike, Lacan, pored simptoma kao kljunog izraza u terapijskoj primjeni psihoanalize, uvodi izraz 'diskurs'. Naime, osim de Saussureovih izraza 'langue' (za jezini sustav) i 'parole' (za individualno koritenje jezinog sustava), pojam diskursa ukazuje se potrebnim da oznai iskazni niz u kojemu su ifrirani simptomi, kao oznaitelji s latentnim znaenjem, koje treba deifrirati psihoanalitiar.

27

Ono podsvjesno prema Lacanu jest govor Drugoga. Drugi/Drugo ne piu se ovdje sluajno velikim slovom. Time se oznauje i druga osoba, kojoj se na neki nain upuuje apel za otkrivanje smisla (a time i oslobaanje od simptoma), ali se time oznauje i poredak jezika, kojemu je podloan s