filozofija rata

War is a philosophical problem.

Alexander Moseley

Uvod

Rat kao sigurno jedan od najuznemirujuih fenomena u ljudskom drutvu ima razne pokuaje objanjenja kroz povijest ljudskog roda. Filozofija zajedno s psihologijom i povijeu daje neke od najboljih odgovora, ali istovremeno postavlja nebrojena pitanja. Kroz povijest filozofije vidljivo je da se rat, kao filozofski problem istie kod mnogih istaknutih filozofa koji ga pokuavaju objasniti i pribliiti naem svakodnevnom razmiljanju. Platon, Aristotel, Augustin, Hobbes, Rousseau, Machiavelli samo su neki od filozofa ije misli jo i danas imaju veliki utjecaj na svakoga tko se eli pozabaviti pitanjem rata i njegovim odnosom sa ovjekom. Ako elimo imati potpuni i zaokrueni pogled na tematiku rata moramo se osvrnuti i na njih bez obzira na vremenski jaz koji nas dijeli, ali nikako ne smijemo zaboraviti mnoge dananje mislioce i filozofe koji svojim djelima uvelike pridonose razvoju misli o proimanju kulture, naravi, psihologije, politike i rata. Filozofija mora pruati integriranu sliku problema kojeg promatra, pa tako i filozofija rata nije izuzetak. Problem koji ona pokuava rijeiti je ogroman i dotie se mnogih razliitih polja ljudskog prouavanja. Vidjet emo da se filozofija rata ne bavi tipinim pitanjima oruja i borbene strategije ve da ulazi puno dublje u svoj predmet, ne gleda ratove kroz povijest i njihovu ulogu, ve pokuava objasniti samu prirodu rata i njegove uzroke.

to je rat? Zato ljudi ratuju? Da li je rat neto u ljudskoj naravi ili mu je to nametnuto izvana kao neto njemu strano? Koje etike odluke proizlaze iz rata i da li je uope mogue etiko djelovanje u ratu? Rat kao produenje politike? Koje su prave dimenzije fenomena ratovanja? Koje su njegove vane varijable i njegove vrijednosti? Da li rat uope ima nekih vrijednosti? Da li se rat moe eliminirati kao nepotrebno ljudsko stanje? Da li ga je potrebno eliminirati?

U ovom djelo pokuat u dotaknuti svojim kritikim promiljanjem ta vrlo zanimljiva pitanja koja su nedvosmisleno filozofskog karaktera.

PRVO POGLAVLJE: Pokuaj definiranja filozofije rata

Kompleksno polje istraivanja u filozofiji rata zahtijeva od nas jasnou pojmova prije nego to se upustimo u njihovo filozofsko razjanjenje.

Filozofija je jedna od najstarijih aktivnosti kojima se ovjek bavi. Od ostalih znanosti najvie se razlikuje po svom materijalnom predmetu prouavanja. Prouava najopenitije i najapstraktnije karakteristike i kategorije svijeta: duh, materiju, razum, istinu. Poznati starogrki filozof, Sokrat tom je nazivu dao njegovo povijesno znaenje. Dijalog izmeu Sokrata i Diotime u kojemu se pojavljuje lik Erosa kao personifikacija ljubavi prema dobrome, istinitome, lijepome i mudrome, donosi definiciju filozofije (gr. ) kao ljubavi prema mudrosti.

Povijest nam nudi na stotine filozofskih definicija rata. Naravno sve su tone na neki nain, ali nijedna ne iscrpljuje pojam rata do kraja. Definicija je openito odreena nekim skrivenim ciljem ili motivom koji je usmjeruje na dotino miljenje. Svaka definicija ima svoju svrhu. Heraklit je smatrao da je rat otac i pokreta svih stvari.

Jedna od prvih zapisanih definicija u povijesti je ona od Cicerona koji kae da je rat spor, svaa sa upotrebom nasilja. Takva definicija je vrlo jednostavna, ali je njezin nedostatak u irini to jest podruju na koje se ona moe primijeniti. Takva definicija opisuje rat kao in. Meutim, Ciceron je takoer napisao da ne postoji nita izmeu rata i mira, aludirajui time na rat kao stanje. Toma Akvinski je bio moda prvi koji je elio napraviti formalnu razliku izmeu interdravnih i intradravnih ratova. Prema Akvinskom rat je voen izmeu ljudi. Borba je kada jedan individualac koristi silu protiv drugog pojedinca, a pobuna se dogaa kada se pojave razlike i mimoilaenja kod zajednikih dijelova ljudi.

U 17 stoljeu Hugo Grotius definira rat kao in i kao stanje. Rat je stanje zaraenih strana. Rat je za njega takoer i in kojim se poinje koristiti oruje. U svojim kasnijim djelima tvrdi da je rat stanje zaraenih strana u kojem stanje oznaava kontinuirano vremensko razdoblje, a ne samo jedan oruani konflikt. Svojom definicijom elio je obuhvatiti irok raspon situacija: rat u totalnom smislu kao rat izmeu dviju drava, mijeani rat izmeu nacija, privatni rat izmeu dviju pojedinaca, objavljeni rat, neobjavljeni rat.

Thomas Hobbes se odluno mie od definicije rata kao ina: rat se ne sastoji u samoj borbi, niti u inu borenja. Napominje da rat moe biti i stav; prema njemu rat moe biti shvaen i kao stanje stvari koje moe postojati ak i ako ratne operacije nisu nastavljene. Ona opisuje stanje uma, njihovu elju da budu u ratu. Hladni rat se ne uklapa u tu paradigmu jer nije postojala aktualna elja i dovoljan broj prijetnji za pokretanjem rata, pa to razdoblje ne moemo gledati kao stanje rata. Kubansku krizu moemo promatrati kao primjer elje za djelovanjem. Denis Diderot smatra da je rat grevita i nasilna bolest politikog tijela.

U 18 stoljeu Emerich de Vattel je napisao: rat je stanje u kojem potraujemo naa prava silom. Opisuje rat kao metodu u kojem se sreuju razmirice i nesuglasnosti. Njegova definicija je fokusirana na normativnu stranu rata.

Imannuel Kant definira rat kao alosnu smicalicu za branjenje prava silom, bez ikakvog dostupnog pravednog suda koji ima legalni autoritet.

Karl von Clausewitz u ratu vidi in politike. Rat je in sile kojim prisiljujemo neprijatelja da se podini naoj volji. Ova definicija ukljuuje elemente ina i stanja. Uvjet je da in sile ima cilj. Clausewitz nije specificirao da zaraene strane moraju biti drave, tako da ta definicija moe ukljuivati i civilni rat.

Do sada moemo primijetiti da definicija rata ukljuuje ne samo in, ve da je to i drutveno stanje izmeu drava, organizacija ili relativno velike skupine ljudi, ne samo kada su njihove vojske zaraene, ve i kada postoji sama namjera zbog neke kontroverzne situacije ili razilaenja u stavovima koji se ne mogu rijeiti, po njihovom miljenju nikako drugaije nego silom i to su proglasili javno ili postoji odlunost da to uine.

Pokuaj formuliranja definicije rata bio je i kritiziran od strane nekih dananjih mislioca. Frondizi tvrdi da ne postoji rat, ono to postoji su ratovi, u mnoini, poevi od plemenskih sukoba do Drugog svjetskog rata. Vidimo da se on pokuava oboriti na postojanje apstraktnog. Mi moramo, naprotiv, baratati sa univerzalnim terminima ako se uope elimo pomaknuti korak naprijed u razumijevanju rata. Pokuaj razumijevanja tematike kroz formu anti-konceptualizma moramo maknuti kao najgoru formu epistemolokog skepticizma.

Prvi filozofski problem na koji smo naili je definiranje rata. Da bi nastavili dalje moramo na neki nain uskladiti sve te teorije u jednu definiciju s kojom emo se dublje pozabaviti. Ta definicija mora biti dovoljno dobra i iroka da obuhvati sve ratove, ali i dovoljno uska da bude precizna. Takva definicija ne bi smjela inicirati nikakvu normativnu implikaciju jer nas moe odvui na neku politiku stranu ili ideju. Ona prvenstveno mora biti objektivna.

Rat je stanje organiziranog kolektivnog sukoba koje karakterizira neodreeno trajanje.

Ovakva deskriptivna definicija nudi razlikovanje od raznih pobuna, ulinog nasilja i borbi. Rat je organiziran za razliku od ulinih nemira, ima neodreeno trajno vrijeme. Upuuje na to da rat nije samo serija borbi i sukoba, on moe postojati i bez njih. Takoer moramo paziti da izbjegnemo svaku moguu politiku konotaciju jer rat moe biti i bez nekog politikog cilja, u to ukljuujemo i rat za irenje vjere, za veu slavu Boju. Rat kao nasilni ljudski fenomen razlikujemo od ubojstva, sukoba navijakih ekipa iako imaju sline obrasce nasilja.

DRUGO POGLAVLJE: Uzroni aspekti rata

2.1. Rat kao rezultat ljudske naravi

Pojam i teorija agresivnosti u uzrocima rata imaju veliku ulogu na razini pojedinca. Sama agresija je irok pojam koji se primjenjuje kada elimo imenovati ponaanje ljudi u obrani vlastitog ivota, primjenjuje se tijekom natjecanja na poslu, u sportskim arenama, u ratu. Uzrok agresija je u svim tim sluajevima razliit i nemogue ga je tako objasniti, moramo ga svesti na jedan zajedniki faktor. Pokuat u u tome koristiti terminologiju Ericha Fromma. Agresiju on oznaava kao defanzivnu, reaktivnu agresiju i naziva ju benigna agresija, a specijalnu ljudsku sklonost sadizmu, unitavanju i elju za potpunim dominiranjem on naziva malignom agresijom. Defenziva agresija svojstvena je svim ivim biima, nuna je za opstanak i nestaje kada nestaje i njezin uzrok. Destruktivna i okrutna agresija, maligna agresija, karakteristina je samo za ovjeka kao vrstu, nema neke svoje svrhe, prema nekim istraivanjima svoj izvor ima u pohotnosti.

Psiholoka istraivanja koja se dotiu ljudske agresije doseu svoj znanstveni karakter tek poetkom 20 stoljea. Ta istraivanja u poecima i ne razlikuju te dvije vrste agresivnosti, pa od njih i nemamo neke velike koristi. Tek kasnije dolazi do diferenciranja te dvije vrste agresivnosti. U kasnijem tijeku psiholokog istraivanja prevladavaju dvije kole uenja: instinktivisti koji smatraju da se ovjek ne moe osloboditi svoga instinkta koji mu pripada po vrsti i koji ga determinira izvana. (Freudova teorija psihoanalize jedan je od posljednjih pokuaja da se objasni i vrsto utemelji instinktivistika kola.), te bihevioristi, koji za razliku od instinktivista, ovjeka smatraju uvjetovanim svojom socijalnom okolinom. Obje teorije smatraju da ovjek samo reproducira svoje ponaanja s obzirom na uvjetovanost, bilo okolinom, bilo evolucijom vrste. Prema njima ovjek ne posjeduje vlastiti karakter i psihu koja bi ga razlikovala, ve svi ljudi imaju iste uvjetovanosti i nemaju nikakve odgovornosti, pa ni slobode unutar sebe samoga. Instinkt i vanjska uvjetovanost su glavni gospodari ljudskoga fatuma, tako da sva ljudska agresivnost koja se manifestira u ratovima, u raznim zloinima, bilo individualnim ispoljavanjima, ima svoj izvor u unaprijed programiranom i uroenom instinktu koji samo treba povoljnu situaciju da se izrazi. Ili pak u sluaju biheviorista gdje je uzrok drutvo u kojem se ivi. Instinktivisti i psihoanalitiari rat smatraju posljedicom moi ovjekova destruktivnog karaktera. Sigmund Freud ipak donosi, za Fromma, malo realistiniji pristup.

imbenik ljudske destruktivnosti ima samo malu ulogu, a sukobi meu grupama nisu mogli biti rijeeni ni na jedan drugi nain budui da nisu postojali meunarodni zakoni, smatra Freud. Cijela povijest ljudskog ratovanja ne ide u prilog tezi za uroenom ljudskom agresivnou i sam poetak ljudske povijesti pokazuje da su to bilo prvenstveno miroljubiva plemena bez ikakvih destruktivnih i ubijalakih nagona naspram vlastitih ili drugih pripadnika nekog plemena. Fromm pokuava psiholoke uzroke rata nai na drugoj strani. Smatra da nagomilana agresija nije bila uzrokom veine ratova, ve je to bila instrumentalna agresija vojne sile, to je prema njemu vidljivo u primitivnim drutvima. to je drutvo primitivnije, manje ratuje. Fromm na primjeru Prvog svjetskog rata pokuava objasniti neke psiholoke uzroke rata, pa tako navodi: strah od autoriteta, potovanje autoriteta, solidarnost velike skupine ljudi koja se bori; i izopaeni socijalizirani sistem u kojem se ne moramo boriti sa pripadnicima vlastitog naroda za posao, medicinsku skrb, hranu, ve svi imamo zajedniki cilj, zajednikog neprijatelja. Vidimo da svi ti psiholoki faktori, mada neki i prilino suptilni ne uzrokuju sam rat, mada omoguuju njegovo nastavljanje. Eibl-Eibesfeldt kae: "Rat se ne moe povezati ni sa kakvim izopaenim, iskrivljenim ili ivotinjskim instinktom, niti s nekrofilijom ili nekom drugom patolokom grekom ljudskih instinkta. Ne radi se o bespotrebnom skretanju s kolosijeka, ve o jednoj formi agresije koja je specifina za ljude i uz pomo koje se ljudske grupe bore za zemljite i prirodna bogatstva. U ostalome se slae s Ericom Frommom tvrdei da je napredak i razvoj vojnog naoruanja odmaknuo pojedinca od subjekta na koji primjenjuje agresiju ne vidjevi pritom nikakvu ansu za saaljenje ili empatiju.

Kroz povijest sve se vie udaljavamo od neprijatelja, pa tako danas vie ne trebamo imati ni vizualnu sliku protivnika, to je, prema Eibl- Eibesfeldtu, pomaknulo granice suosjeanja i sam in ubijanja se vri sa velike distance. Fromm nastavljajui takvo razmiljanje, tvrdi da je destrukcija u modernim ratovima postala sve vie tehnizirana: pojedinac je tu samo da opslui golemu ubilaku mainu, tenk, avion, a time se uklanja afektivna spoznaja onoga to se ini. Pojedinac u tom sluaju ne destruira, on samo opsluuje golemi kota destrukcije.

Vidimo da su svi ti psiholoki uzroci rata samo odgovor ljudske naravi na iritacije ili pobude koje su izazvane direktno ili indirektno. Meutim, nesumnjivo je da postoje i drugi uzroci ratovanja kojima se moramo pozabaviti. Ako nas zanimaju fundamentalni uzroci rata moramo se izdii iznad simplicistikih pokuaja objanjenja koji pokuavaju utrpati rat u determiniranu ljudsku narav. Sve teorije koje temelje rat na ljudskoj naravi smatraju da nas naa narav tjera da se borimo. Naime, i za ovjeka vrijedi isti odgovor na biolokoj razini, tj. da on ratuje i ne miruje sve dotle dok ne podmiri svoje elementarne potrebe preivljavanja i slobode, ali to je tek dio istine o uzrocima rata meu ljudima. Takve teorije koje poivaju iskljuivo na biolokoj osnovi, ne uspijevaju prepoznati kauzalni uzrok koji moda lei u naim vjerovanjima prema kojima djelujemo. Nae bioloke potrebe nisu vie onako objektivne i ograniene kao u animalnom svijetu, jer ih kultiviranje ini znaenjski znatno subjektivnim, moemo rei i ideolokim, pa samim tim vrlo otrim i nepredvidljivim. I drugo, ovjek ratuje ne samo zbog bioloko/kulturnih potreba preivljavanja i slobode, to postaju osobito vani uzroci rata u tekim oskudicama i posljedinom divljatvu, ve takoer i zbog mnogih drugih i samo njemu svojstvenih kulturnih interesa i vrijednosti.

Prema tome rat bi bio in koji smo slobodno odabrali, a ne neizbjena fatalna injenica nae bioloke i vrsne naravi. Sam in biranja je naravno kompleksan i uvjetovan naom prolou, vjerovanjima, ivotnim i kulturnim okolnostima u kojima se nalazimo i prebivamo.

2.2. Napredak kao inicijator ratnog stanja

Rat koji poznajemo u dananjem smislu nije postojao u prethistoriji. Ratnici- skupljai i lovci nisu imale potrebe za osvajanjem teritorija, zauzimanjem lovita, ili nekih drugih za njih vrijednih izvora hrane. Nije postojao neki veliki ekonomski poticaj na totalni rat. Nije bilo potrebe, kao kasnije, za uzimanjem zarobljenika, da bi bili robovi. Hrana koju bi sakupili ti robovi vjerojatno bi bila dovoljna samo za njihovo vlastito preivljavanje.

Zbog tih injenica, H. H. Turney-High smatra da se umijee ratovanja razvilo u kasnijim stadijima evolucije. Primitivna drutva nisu imala razvijeno apstraktno miljenje koje je potrebno za organizirani rat veih razmjera.

Quincy Wright je napravio statistiku usporedbu koristei uzorak od 653 primitivna naroda. Deskriptivna metoda kojom se on koristio moda i nije najbolja, ali reprezentativan uzorak kojim se koristio potvrdio je i istraivalaki rad ostalih antropologa. Sakupljai i primitivni lovci imaju najmanje agresivnih ispada protiv ostalih skupina. to ovjek vie napreduje, to je agresivniji, pa su tako poljoprivrednici i stoari najagresivniji.

Prema Quincyu rat nije manifestacija prirodnih ljudskih nagona ve je to rezultat razvitka u civilizaciji.

Ako postoji vea podjela rada, vie uloga koje se dodjeljuju pojedincu- takvo drutvo je ratobornije, a klasno drutvo iskazuje najvii stupanj otvorenosti prema ratu.

Od prije nekih pola milijuna godina pa sve do 9000-7000 godina p. n. e. ovjek je bio preteito sakuplja i primitivni lovac, ivio je u milosti prirode. Na poetku neolitika ovjek postaje neovisniji o prirodi, poinje uzgajati ivotinje, prikupljati sjemenje i saditi biljke. Sve to omoguilo je postepeni razvitak k sjedilakom ivotu, umjesto do sada nesigurnog nomadskog ivota.

U 4000 i 5000 tisuljeu p. n. e. dolo je do revolucije. Izum pluga, topljenje kovina, izrada orua i oruja, sluenje sunanim kalendarom dovelo je do nevjerojatnog znanstveno napretka. Omogueno je stvaranje vika kapitala i hrane, specijalizacija poslova, a time i povezana pojava raznih klasa drutva.

Usporedno s time dolazi i do osvajanja koje poznajemo u dananjem smislu rijei, a koje je bilo potrebno zbog akumulacije kapitala za razvitak vlastitih gradova, kasnije i drava. Ali, bitno je primijetiti da ni tada ratovi nisu bili uzrokovani ljudskom agresijom, ve eljom za bogatstvom i slavom. Takvi ratovi nisu bili uestala i normalna pojava, bili su bez neke organizacije i tako je bilo bar do pojave gradova- drava sa strogom hijerarhijom s kraljem na elu i njegovim podanicima.

Neki tako zagovaraju povratak prirodi i ondanjoj primitivnoj kulturi kao rjeenje koje moe zauvijek izbrisati rat iz ljudskih fenomena. Jean-Jacques Rousseau prezire napredak civilizacije i potie povratak ovjeka prirodi. U svome eseju Discours sur les sciences et les arts, promie ideju da vjetine i nauke ne doprinose rastu nikakvih ljudskih vrednota ni srei, ve doprinose propast i iskvarenost. U svojem drugom djelu Discours sur l' origine et les fondements de l' inegalite parmi les homes pokuava prikazati pojedinca koji ivi u drutvu bolesnim, za razliku od onoga koji ivi u prirodnim uvjetima. Tek u kasnijim djelima ublauje to svoje stajalite, ali ostaje fokusiran na ideju slobode pojedinca koji ima pravo aktivnog participiranja u politikom i zakonodavnom procesu.

Thomas Hobbes, za razliku od Rousseau smatra njegovog plemenitog divljaka divljakom i nita vie. Tek pojavom civilizacije i kulturnog ovjeka dolazi do stvaranja zakona koji onemoguuju rat sviju protiv svih. Ljudi sklapaju meusobni ugovor kojim se uzdiu iz prirodnog stanja u graansko drutvo, a sve to zbog vlastitog samoodranja.

Ne moemo se sloiti, kao i obino, ni s jednom od te dvije krajnosti. Svakako da rat u prethistorijsko vrijeme, kako smo i pokazali, nije igrao veliku ulogu, naroito ne u velikim

razmjerima, ali ipak ostaje pitanje koliko je uope bilo mogunosti za tako neto. Oruje koje su posjedovali primitivni ljudi nije moglo biti upotrebljeno za vea masovna unitenja. Nije bilo toliko materijalnih razloga za voenje rata. Sve su to razlozi koji se poveavaju s razvitkom ljudskom drutva. Proporcionalno raste akumulacija kapitala, oruja se razvijaju, ljudski mozak postaje sposobniji za apstraktno razmiljanje koje je neophodno za organizirano voenje rata.

Povratak prirodi i primitivnim zaecima ljudskog ivota moe maknuti prvotni uzrok zaetka rata, ali pitanje je koliko on moe istrijebiti rat. Povratak prirodi zahtijevao bi ogromno odricanje ljudi, veina bi umrla u takvom pokuaju. Odricanje svakog oblika tehnologije, novca i trgovine, povratak raznih bolesti, nemogunost prehranjivanja na primitivan nain, ne garantiraju nuno rjeenje problema rata. I u takvom svijetu bila bi potrebna proizvodnja hrane i nekakav zaklon od vremenskih nepogoda, a bez ikakvih pravih sredstva vrijednosti razmjena tih dobara bila bi teka ako ne i nemogua. Netko bi morao kontrolirati tu proizvodnju, to neizostavno dovodi do ponovnog stvaranja klasa, onih podinjenih koje proizvode i onih koje kontroliraju distribuciju i proizvodnju. Bez ikakve vojne zatite oni produktivniji bili bi lak plijen za lutajue bande. Povratak arhainim poecima ljudske povijesti u dananjem svijetu nikako nije mogu. Dapae, trebamo raditi na tome da poveamo produktivnost i pravedniju raspodjelu hrane, trebamo inzistirati na poveanim dravnim izdacima za medicinu. Moemo pretpostaviti da bi bili ugroeni kada bi napredak stao na tren, a povratak poecima zasigurno bi znaio nae unitenje, tako da su civilizacija i njezin napredak neminovni za opstanak ovjeanstva i njegov budui prosperitet.

Poto je povratak neminovan, civilizacija je trenutno najbolje to nam se nudi, ali ostaje pitanje da li je ona i uzrok poveanog obujma i ekstenziteta ratovanja. injenica je da civilizirani narodi vode ratove. Ali, pogreno bi bilo za to optuiti civilizaciju; rat je rezultat misli i uvjerenja, a ne produkt okruja u kojemu prebivamo. Iako je civilizacija donijela neka od najstranijih i najrazornijih oruja, ona je takoer zasluna i za napredak: obrazovanje, edukaciju, smanjivanje bolesti. Ono to je najbitnije, pitanje je to radimo sa tim proizvodima civilizacije? Za njihovu upotrebu, odgovorni smo mi sami, a ne civilizacija.

2. 3. Politiki i socio-ekonomski uzroci rata

"Ono to je rat uinilo neizbjenim je jaanje atenske moi i strah koji je time uzrokovan u Sparti".

Tukidid

Kao to sam napomenuo ranije, prema Clausewitzu rat je nastavak politike dodatnim sredstvima. U svakom ratu dolazi do sukoba interesa politikog, vojnog, koji svoj izvor ima veinom u ekonomiji, distribuciji raznih resursa, industrijskim potencijalima ili samom teritoriju. Tenja za teritorijem ili teritorijalizam je bioloka predispozicija svojstvena svim ljudskim biima koja smatraju da ovjek mora posjedovati ili traiti bolji teritorij i mjesto za ivot. Isto tako je poznato da teritorij daje osjeaj identiteta i povezanosti s pripadnicima svoje nacije. Teritorijalizam u dananje vrijeme ne igra toliko veliku ulogu jer zemlja vie nije od vitalne vanosti za razvoj ljudskih potencijala. Industrijalizacija je dovela do toga da se samo produkcija nekih dobara vrlo lako moe premjetati iz neke politiki nepodobne zemlje u drugu mnogo pogodniju, a sve to bez ikakvih potreba za teritorijalnim ratom. S druge strane, posjedovanje nekih rijetkih i dragocjenih resursa (kao to su plin, nafta, minerali, zlato, uran, ugljen) prilino mijenja situaciju. Takva bogatstva, esto ogromne vrijednosti, su imobilna i dobitak takvog podruja koji sadri te resurse je od ekonomskog ili geopolitikog interesa.

Teoriju teritorijalizma ne smijemo zanemariti u potpunosti jer rat uvijek ukljuuje i teritorij: bilo osvajanje bilo njegovu obranu. Teritorijalizam esto dobiva svoj kredibilitet u skrivenim ekonomskim razlozima: u resursima koje posjeduje protivnika strana. Irak je napao Kuvajt da bi osvojio polja nafte; borbe u Kongu zapoele su zbog nalazita urana koji je glavni izvor energije za zapadne zemlje. Sukobi interesa u raznim dijelovima Afrike: Liberiji, Angoli, Sierra Leone-u- vode se zbog dijamanata. Izvjetaji UN-a govore da su pobunjenici u zadnjih nekoliko godina sakupili preko 2 milijarde dolara prodajom dijamanata, to su zatim utroili na kupovinu oruja.

Neke pacifistike teorije smatraju da se rat moe izbjei ako se odreknemo privatnog vlasnitva, a time bi se, prema njima, gubila i mo kontrole nad nekim teritorijem. To naravno nije dovoljno, jer ne vode se svi ratovi zbog blagostanja i teritorija. Neki se vode zbog moi, slave, pohlepe i asti, za vlastitu slobodu i religiju. U realnosti ratovi se vode zbog svih tih razloga, u manjoj ili veoj mjeri, i kompleksno su isprepleteni.

Penjui se na ljestvici od biolokih motiva, koji su instinktivne naravi, do kulturolokih i ekonomskih koji su veinom uvjetovani raznim ideolokim aspektima, vidimo da su motivi koji su utkani u ovjekova vjerovanja puno vaniji za razumijevanje samih uzroka rata. Rat kao ovjekov in nije samo impuls njegove skrivene ili oitovane bioloke naravi, ve je to motivirani i racionalni produkt njegovih uvjerenja.

2.4. Ratovanje razumne ivotinje

Racionalizam pokuava kroz svoje jednostrano stajalite iskljuiti sva ostala promiljanja o teoriji filozofije rata. Racionalizam reducira sva ljudska djelovanja, imperativno iskljuujui bioloko kulturoloku pozadinu ovjeka, na racionalne ljudske ine. Filozofija rata mora se pozabaviti svom kompleksnou ljudskog bia, naravno ukljuujui i ratio. Da bi bili dosljedni dosadanjim tumaenjima i ako elimo konkretne rezultate, moramo ukljuiti i vjerovanja prema kojima ovjek djeluje, bioloke imbenike kojima je uvjetovan i naravno, kulturoloku pozadinu koja ga ini nadmonijim nad ostalim biima. Vidi se da razum kao takav ne moe stajati sam kao isti uzrok rata. Racionalistiko- univerzalistika teorija mora prihvatiti svoje limite i djelovati u skladu s ostalim teorijama. Racionalistika teorija filozofije sadri irok raspon objanjenja koja stavljaju naglasak na razum kao glavni imbenik ljudskog djelovanja. Ta teorija rata pretpostavlja da su sve interakcije dominirane artikuliranim argumentima. Racionalistike teorije rata veinom su povezane s kalkuliranim beneficijama da se rat zapone. Neke racionalistike teorije okrivljuju civilizaciju kao glavni razlog zbog kojeg se vode ratovi; drugi pak racionalisti smatraju da je manjak razuma ono to potie rat. Ti racionalisti mogu prihvatiti i druge razloge rata, emocije, i smatraju da manjak racionalne kontrole ljudskih aspekata u civilnom drutvu pokree rat. Racionalistika teorija filozofije je primjenjena u politikom realizmu Machiavellia. Povjesniar M. Howard opisuje to kao: However inchoate or disreputable the motives for war may be, its initiation is almost by definition a deliberate and carefully considered act and its conduct, at least at the

more advanced levels of social development, a matter of very precise central control.

Karl von Clausewitz u tom smislu opisuje rat kao nastavak politike alternativnim sredstvima.

Prema racionalistima, ako ostanemo dosljedni racionalistikom izvoenju argumenata, rat se nikada vie ne bi smio dogoditi, jer razumski razlozi iskljuuju svaki smisao voenja rata. Sam in rata je iracionalan i vode ga iracionalni razlozi. Mogunost da samo razumski argumenti odre mir, ne ovisi toliko o snazi istih argumenata, koliko o kulturi u sklopu koje se stvaraju dotini argumenti. Ondje gdje mir nije tradicija, male su anse da prevagnu samo razumski razlozi.

2.4.1. Politiki realizam

Realistina politika teorija rata pretpostavlja da su cilj rata i njegova svrha dobivanje moi, zemlje ili neke sirovine. Priroda rata samo reflektira interes drave. Jednom iniciran rat slui politikim eljama i kao takav postaje vaan dravni instrument. Politika ostaje gospodarica kojoj se rat neprestano obraa. Postoje razliite pretpostavke uzroka rata koje proizlaze iz politikog realizma: drave uzrokuju ratove (Rousseau); drave egzistiraju u stalnom strahu od ostalih drava to dovodi do sukoba (Hobbes, Hegel); i odluka da se krene u rat stoji na racionalnim ili politikim temeljima (Clausewitz). Uzrok rata je prema tim postavkama samo postojanje meunarodne arene nezavisnih drava, a odluka da se krene u rat je racionala odluka koja ukljuuje razloge pro et contra za voenje rata. Moralnost kao neki vaan imbenik je iskljuen in toto.

2.4.2 Deskriptivni realizam

Deskriptivni realizam obino tvrdi da na meunarodnoj sceni vlada anarhija jer nema dominirajue svjetske vlade koja bi nametnula pravila djelovanja. Takva anarhija nuno ne mora biti kaotina, jer postoji odreeni set pravila koji odreuje razna primirja ili trgovaka pravila, ali ipak veina teoretiara smatra da moralnost ne prelazi granice drava (Machiavelli smatra da se ne primjenjuje ni unutar granica drava). Slino miljenje ima i Hobbes koji smatra, dosljedno deskriptivnom realizmu, da je prirodno stanje u politici amoralno. Bez vlade koja propisuje zakone moralnost ni pravda ne mogu egzistirati. U takvoj situaciji meudravni odnosi su puni netrpeljivosti i nepovjerenja, ak i straha od drugih drava: drava se moe osloniti samo na sebe. Takav realizam ide tako daleko da ak smatra dravu indivuduom u moru individualnih drava, ne raunajui na milione entiteta u dravi iji miljene ne mora biti identino nacionalnom miljenju. Naravno, pojedinci imaju miljenja, uvjerenja, osjete...to drava ipak nema. Kompleksnost relacija i odnosa izmeu kolektivnog i individualnog pokazuje da teorija deskriptivnog realizma nema mogunosti i snage za objanjenje tih pojava.

2.4.3 Preskriptivni realizam

Preskriptivni politiki realizam smatra da, bez obzira na meunarodne odnose i trenutno aktualno stanje, drava treba slijediti vlastite interese. Naravno ima mnogo interesa koje bi drava mogla slijediti pa i ta teorija ima mnogo varijanti. Veinom se to odnosi na to da se drava moe osloniti na samu sebe. Dakle treba slijediti naine da postane mona, ekonomski i gospodarski nezavisna i na taj nain smanji ovisnost o ostalim nepovjerljivim dravama. Jo su Platon i Aristotel argumentirali u korist autarkije na temelju osiguranosti dravne moi. Ekonomska varijanta preskriptivnog realizma imala je odjeka u teoriji merkantilizma u 18. stoljeu. Drava se moze bogatiti i jaati samo ako se druga drava zbog toga osiromauje i slabi. Jedinica za ekonomsku analizu nije pojedinac ni njegovo blagostanje nego nacionalno blagostanje. Takva politika vodila je i Englesku u njezinoj ekspanzivnoj politici tijekom 19. stoljea, a imala je i podrku u vodeim zapadnim intelektualcima onog doba. Naravno takva politika ipak nije comon sense jer trgovina se ne bi ni odvijala da ne koristi objema stranama. David Hume je sredinom 1750-ih napisao da je poveanje ekonomskog blagostanja jedne drave povoljan znak i za susjedne zemlje, te da esto promie napredak okruujuih drava.

Politike realiste zbog svega navedenog smatraju amoralnim, ali pitanje je da li je svaki sebi okrenuti in nuno amoralan? Oni koji vjeruju u univerzalni moral smatraju da sebi sluei in koji ne moe biti univerzaliziran, je nuno imoralan. Djelomino, univerzalan zakon moe igrati ulogu u etikim odlukama. A druge strane, ako moralnost prihvati neku bar djelominu vrijednost sebi slueim inima, tada je politiki realizam moralna politika doktrina.

U pokuaju objanjavanja porijekla rata, ova teorija ne nudi solidnu bazu, ali ostaje efektivna samo ako je koristimo za objanjavanja ljudskih odnosa koji se temelje na ideji da je svijet sistem kompetivnih i konfliktnih centara moi koji se, na neki nain, dre u balansu.

Vijetnamski rat predstavlja dobar primjer o dubini rata ukorijenjenog u ljudsku kulturu, koja je bila ignorirana teorijom normativnog realizma.

Nakon II. svjetskog rata, amerika vanjska politika se temeljila na krilatici to make the world safe for democracy. Predsjednik Roosvelt je nakon zavretka rata zahtijevao da se zavri doba imperijalizma, kako bi Amerika preuzela vodstvo liberalnog uvara. Vlastito samoodreivanje kao pravilan nain liberalne politike u kontekstu Vijetnama, Roosveltu nije palo na pamet, unato dugoj vijetnamskoj povijesnoj nezavisnosti te usprkos pokuajima Kineza da vladaju njima. Takvu vanu injenicu ameriki savjetnici su propustili ili jednostavno u svojoj vlastitoj sigurnosti nisu uope smatrali relevantnom. Njihovo vlastito samoodreivanje, njihova vizija kulture i prolosti nije bila znaajna, jer oni nisu smatrani kljunim igraima u teorijama uvara slobode. Isto tako, nemogunost pravog sagledavanja stvari onemoguio je kriarski pohod na komunizam. Na taj nain amerika realna politika dolazi u sukob sa realnou, jer zaobilazi kulturoloku i povijesnu strukturu koja je nuna za razumijevanje dananjeg stanja. Vijetnamski osjeaj nezavisnosti protee unatrag 2000. godine. Otprilike oko 200 g. poinje njihov put, da bi bili aneksno dodani Kini. Li- Bon privremeno dobiva kontrolu 541. godine. U 13. stoljeu Annam i Champa, sjeverni i juni dio, ujedinjuju se da bi odbili napad Mongola, koji su pod vodstvom Sogata relativno lako napredovali kroz Annam, ali su zaustavljeni u junom dijelu Champa, koji nastavlja gerilski rat protiv okupatora. Mongolski car, Kublai kan sloio se da vie ne napada, ako priznaju njegovu suverenost. Nakon toga opet se vraaju napadima, sjevera na jug ili juga na sjever. Annam je aneksirao Champu 1312. godine, ali onda se opet udruuju da odbiju Thai invaziju. Nakon toga Champa se pobunjuje i istjeruje Annamce. Mir je doao samo s ekonomskom iscrpljenou obiju zemlji. Nakon oporavka, Che Bong Nga iz Champa uspijeva 1371. godine zarobiti Hanoi, ali ne dolazi do potpune pobjede. Taj dvoboj prekida kineska invazija na Annam 1407. godine, koja je odbijena te rat biva nastavljen. Ovaj puta annamski voa Le Thanh Ton okupira Chapmu 1471. godine. U 16. stoljeu Champa se oslobaa sjeverne kontrole. Annamski diktator Trinh Tong pokuava postii stabilnost zemlje ujedinjavanjem. Sada dolazi do sukoba dvije dinastije; na sjeveru Trinh dinastija, zajedno sa Nizozemcima, i na jugu, Nguyen, koja je imala podrku Portugalaca i njihove zavidne tehnologije. Nakon to su uspjeno odbili Trinh invaziju, Nguyen gradi obrambeni zid sjeverno od Hu. Zid se pokazao neprobojnim 1637. godine u obrani i mir je potpisan izmeu Sjevernog i Junog Vijetnama, a za granicu je izabrana rijeka Linh. Frustrirani Sjever okree se napadima na aneksirana podruja susjedne Kambode (1739-1749) i Siama. U drugoj polovici 18. stoljea Siam uspjeno odbija napade Vijetnama i Burme i istjeruje Vijetnamce iz Kambode. Civilni rat koji je izbio 1773. godine u Vijetnamu rezultira eliminacijom Trinh obitelji i nasljednici Nguyen Anha, sa sijamskom potporom, uspinju se do pozicije Gai Longa, imperatora, godine 1802. Francuzi 1824. godine na lokalnim obalama istone obale poinju preobraenja na kranstvo uznemirujui time stanovnitvo. Francusko ratno brodovlje anhilira vijetnamsku mornaricu 1847. godine, a nakon toga zapoinju sporadina bombardiranja 1850-ih godina. Smjestivi se u garnizon u Saigonu, polako ire kontrolu na podruja Vijetnama. Vijetnamci 1883. godine priznaju francusku nadmo, kao to su ranije priznali i Mongola. U razdoblju 1885-1895. godine Francuzi se bore sa rairenim pokuajima pobuna i gerilskih napada prije nego uspijevaju uspostaviti mir zahvaljujui svojoj tehnolokoj superiornosti. Nacionalni pokret u 20. stoljeu utjelovljen je u osobi Ho Chi Minha koji je vodio delegaciju na versailleske razgovore u Pariz 1919. godine. da osigura nezavisnost vlastite zemlje. Naravno, ta elja mu je bila odbijena. Mijenja ime, uzima pseudonim Nguyen Ai Qouc, postaje kljuni lan Francuske komunistie partije 1920. godine i odlazi u Moskvu na politike instrukcije. Prvi pokuaj svrgavanja francuske vlade odigrao se 1930. godine. Ne donosi uspjeh i pokret se povlai u ilegalu. 1939. godine na sjeveru Vijetnamci na Annam teritoriju oslobaaju se kineske kontrole, napadajui istovremeno i juni dio Champa teritorija. Tijekom II. svjetskog rata Ho Chi Min ujedinjuje pobunjenike i zajedno sa zapadnim silama napreduje protiv Japanaca. Nakon rata Ho Chi Minova partija proglaava vijetnamsku nezavisnost. Francuzi pokuavaju uspostaviti kolonijalnu vlast, ali bivaju poraeni u bitci kod Dien Bien Phu 1954. godine. Prije poetka same agresije europski racionalizam i politika arogancija zasljepljuju Francuze koji ne uviaju kompleksnost situacije, jer smatraju da je dovoljno to to su posjedovali zapovjednike kolovane na akademijama Zapadne europe i Sjeverne Amerike. Teka kola gerilskog ratovanja u dunglama Indokine za njih je bila od nikakvog znaaja. Francuska tehnoloka superiornost u avionima i tenkovima pokazala se beskorisnom u tim podrujima. Nakon samo tri mjeseca Vijetnamci su nadjaali francusku frontu. Dogovorom je ustanovljena podjela na 17-toj paraleli, takozvana vrua zona, sjeverno od Hu. Kada je Francuska istjerana, Amerika se umijeala u ono to su smatrali da je komunistiko preuzimanje jugoistone Azije. U poetku je Eisenhower govorio "da ne moe zamisliti veu tragediju od one da se Amerika uplete". To se promijenilo u zabrinutu reakciju zbog pada saveznika u tom podruju, to dovodi do njegove zadnje izjave o Vijetnamu: "Pad Junog Vijetnama stavit e u pokret kotrljajui proces koji se ne moe zaustaviti i koji ima veliku influencu na na svijet, nau demokraciju i nau slobodu". Moemo rei da je Eisenhower obvezao Ameriku da brani Juni Vijetnam. Sjeverni Vijetnam je napao 1961. godine. Sjeverni Vijetnam je osvojio juni dio 1973. godine, uvodi brutalnu politiku ideologiju, istovremeno napadajui Kambodu na zapadu (1977., 1979.) i odbijajui napad Kine 1979. godine. Vijetnam se povlai iz Kambode 1989. godine. Iako se vijetnamski rat vodi kao trenutak u kojem je komunistiki Sjever zauzeo jug zemlje, povijest i kultura prikazuju sirove ritmike impulse koji 2 000 godina dominiraju tim predjelima svijeta. Fundamentalistike razlike Champa i Annama nisu izblijedile i njihova netrpeljivost jo uvijek postoji.

Ovaj pogled unatrag pokazuje da nismo nuno racionalna bia, nego smo kao pojedinci zaokupljeni vlastitim kulturolokim kontekstom i nikako ga ne smijemo ignorirati ili staviti na stranu, ocijeniti kao nevanim, a to je upravo ono to su uinile Francuska i Amerika.

TREE POGLAVLJE: Tipovi rata

3.1. ivotinjski rat

Quincy W. koristi taj termin za razlikovanje od ljudskih ratova. Takav tip rata postoji kao instinktivni kolektivni obrambeni mehanizam za mnoga bia. Bia se organiziraju da brane teritorij ili prava na razmnoavanje. Takva organizacija je na instinktivnom nivou to samo pokazuje da su napad i obrana genetiki zapisano u tim biima. Rat na tom stupnju nije stvar vlastitog izbora, ve stvar instinkta. Na toj razini ne moemo razgovarati o etikim problemima. Duljina i opseg trajanja tih ratova su limitiran evolucionarnim principima koji se vode samoouvanjem i ouvanjem vlastite vrste. Budui da su ljudi takoer ivotinje, iz tih prouavanja i promatranja moemo nauiti mnogo. Naravno, sposobni smo za kompleksne razgovore, auto-refleksiju, etiko ponaanje, tako da ipak postoji veliki rascjep izmeu ljudskih ratova i ivotinjskih ratova. Etnoloka istraivanja mogu pokazati kako su ti ratovi evoluirali u ljudski tip ratovanja iz prirode instinktivnih reakcija koje su se generacijama razvijale, ali ne mogu prikazati iscrpne podatke dananjeg ljudskog ratovanja.

3.2. Primitivni ratovi

Primitivni ratovi poinju s pojavom kulture i uzorcima nauenog ponaanja i organizacije. Vie karakteristike takvog ratovanja karakterizirane su pojaanom ulogom znanih ciljeva, motivirane su kompleksnim vrijednostima: ast, slava i osveta. S pojavom primitivnih ratova poinju i nasilne eskalacije karakteristine samo za ljudski rod. Primitivni rat je okruen ritualima magije i raznih tabua, pravilima koje nalau kako se borba vodi, transformacijama u ratnika u raznim plemenima, pokopom mrtvih, purifikacijom ratnike grupe u miru i slino. ak i modernizacija ratovanja nije smanjila potrebu za takve rituale. Ljudi nikada ne mogu postati bia samo istog razuma. ovjek se u trenucima stresa obraa Bogu ili jednako kompenzirajuoj vlastitoj filozofiji, traei vlastitu sigurnost. Organizacija primitivnog rata obuhvaa u rudimentarnom obliku sporadine zajednike ljudske akcije, okupljajui se oko nekog specifinog pojedinca. Takav primitivan rat je odraz lovakih strategija i uzoraka. Takva drutva jo nisu u stanju organizirati stajau vojsku.

Kako je nivo kulturne kompleksnosti porastao, primitivni ratovi mogu se podijeliti u vie i nie tipove. Nie primitivne ratove karakteriziraju razne razmirice ljudi iji su razumni kapaciteti jako mali, ali su ipak sposobni za konkretnu akciju lova i slabijih strategija. Mnoge ivotinje su sposobne za neku vrst dogovorene akcije. Lovne strategije vukova nisu puno razliitije od tih raznih koordiniranih akcija ljudskih bia.

Vii stupanj primitivnog rata poinje sa Homo sapiens sapiens i evolucionira u razumno planiranu akciju. Upotreba specifinog oruja i napredak vojne logistike, moral i poeci etikih pravila, opravdanje samog ratnog ina, sadrani su u primitivnim oblicima u tom veem stupnju primitivnog rata. Ipak, nedostatak sistemske strategije i viak privatnog i osobnog zanimanja, umjesto javnih politikih interesa, pokazaju da su se ti ratovi veinom vodili za teritorij ili za resurse. Bilo bi pogreno tvrditi da su ti razlozi dovoljni da se objasne vii stupnjevi primitivnog ratovanja. S porastom naselja, lovci se okreu brim i unosnijim zanimanjima od lova, okreu se susjedima i njihovim teritorijama koji postaju lovine. Takvim estim ratovanjima stvaraju se rituali i vrijednosti koje su utkane u kulturu kao i u politiki nacionalni identitet. Ti motivi i vrijednosti koje su motivirale njegovo ponaanje nisu nestale kroz ovjekovu starenje, nego su sastavni dio njegove dananje kulturne osobnosti.

3.3 Civilizirani ili politiki rat

Ovakva vrsta rata ukljuuje formiranje drava i uspon stalne vlade koja centralizira administrativnu mo. U takvoj dravi postoji podjela rada, ekspanzija produkcije, sve karakteristike stalne i statine drave. Materijalni progres donosi ljudima blagostanje u vidu vieg ivotnog standarda, i naravno nastaje akumilirani viak koji se moe kanalizirati u ratne svrhe. S napretkom agrikulture, fotifikacije postaju vee, oruje postaje ubojitije i dueg dometa. Profesionalna vojska moe se organizirati sezonski ili permanentno, bitke postaje bolje organizirane, a u strategije i taktiku ulae se vei intelektualni napor.

Cijena rata poveava se s kompleksnou drave i agresivni civilizirani rat postaje luksuz u ekonomskom smislu.

Priroda civiliziranog rata ostaje uglavnom neizmjenjena sve do izuma baruta. Tijekom bitke kod Crcya 1346. godine, jedna od najveih koncentracija vitezova na srednjovjekovnom polju juriala je na englesku vojsku preteito sastavljenu od obinog puka. Od 12 000 ljudi, 8 000 su bili strijelci: oni su se suoili sa 60 000 Francuza, od kojih je 12 000 bila teka konjica. Francuski vitezovi i njihovi saveznici odbili su juriati na seljake, koji su ispaljivali kiu strelica, ve su traili borbu sa statusno jednakim engleskim vitezovima. Englezi su izgubili oko 200 ljudi, a Francuzi 1 542 viteza i izmeu 10 000 i 20 000 vojnika. Skupo odravani rod vojske bio je izbrisan s tako jeftinim i jako djelotvornim orujem.

S razvojem oruja i ekonomskim razvitkom drava rat postaje kompleksniji i traje sve vei vremenski period, ali ba zato jer si drave mogu priutiti takav rat.

3.4. Moderno ratovanje

Za takvo ratovanje karateristino je daljnje poveanje resursa koji se u ratu upotrebljavaju za poveanu mehanizaciju, masovnu produkciju oruja, brzu komunikaciju, poveanje i podjelu, te specijalizaciju rada profesionalne ili regularne vojske. Rat se nakon 16. stoljea, osobito prema vojnoj povijesti, dijeli u pred-industrijske i industrijske tipove. Prije druge polovice 19. stoljea oslanja se na agrarnu ekonomiju sa malim razlikama u produkciji. To sve mijenja industrijska revolucija koja donosi intenzivnu masovnu produkciju oruja. Sukob te dvije strane moemo promatrati u amerikom Civilnom ratu (1861.-1865.). Sukob industrijskog Sjevera protiv preteito agrikulturnog Juga. Takoer i Prvi svjetski rat pokazuje sukobe industrijskih zemalja Britanije, Francuske, Njemake i Rusije, te Austro-Ugarskog carstva. Moemo rei da je I. svjetski rat bio feudalna bitka sa elementima modernog nacionalizma opskrbljen masovnim i industrijskim orujem. Svi znamo kakve su bile krvave posljedice.

3.5. Nuklearni rat

Nuklearni rat se jako razlikuje od bilo kojeg modernog rata. Predstavlja intenzivno koritenje dananje tehnologije u korist rata. Nedavni Hladni rat (1945.-1989.) izmeu Sjedinjenih Amerikih Drava i Sovjetskog saveza pokazuje novu eru ratovanja u kojem postoji stalna prijetnja totalne destrukcije zbog raznih incidenata (Kubanska kriza 1962.). Ipak, mnogi moderni ratovi su bili konvencionalni: u Koreji (1950-55), Vijetnamu (1945-1975), ratovi protiv Falklandskih otoka (1982.), protiv Iraka (1991., 1996.), protiv Srbije i Crne Gore (1999.) i Afganistana (2001.), i u ni jednom nije upotrebljeno nuklearno oruje. Sporadine borbe izmeu Indije i Pakistana zbog Kamirske provincije uvijek izazivaju mnogo pozornosti zbog mogunosti upotrebe nuklearne bombe.

Priroda nuklearnog rata je takva da ne postoje nikakve zapreke ni granice, ne iskljuujui ni ogromne potencijalne rtve. Nuklearni rat ima ogromne implikacije na etiko razmiljanje o ratu. Nuklearni rat moemo slobodni nazvati i totalni rat, jer ne ometa ga prostorna udaljenost, niti bilo kakva panja ni dikriminacija prema moguim rtvama. "Priroda nuklearnog rata je takva da nakon takvog rata, milijarde ljudi koji nastanjuju zemlju postaju podlozni napadima raznih bolesti, dolazi do raznih degenerativnih bolesti, oteuje se sama DNA molekula, nositelj nasljednosti." Ruski general Sokolovsky primjetio je da pojava raketa sa nuklearnim glavama radikalno mijenja koncepciju modernog ratovanja i ogroman kapacitet dostave nuklarnog oruja, stvara od itave zemlje potencijalno bojno polje. Takav potencijal nuklearnog oruja onemoguava bilo kakvu kontrolu, odgovarajui odgovor na prijetnju ili napad. Isto tako vrijeme od objave rata i ispaljivanja prvih raketa je smanjeno na najmanji mogui period za razliku od konvencionalnog ratovanja.

3.6. Postmoderno ratovanje

esti tip rata s kojim smo suoeni nedavno moemo nazvati raznim imenima. Cyber ratovanje, Inforat ili virtualni rat. Cyber rat ukljuuje napade na elektroniko komunikacijske sisteme neprijatelja kroz upotrebu kompjuterskih virusa ili elektromagnetskih eksplozija u atmosferi koje su dizajnirane za onesposobljavanje kompjuterskih sistema. Definicija ne ukljuuje izolirane incidente pojedinanih napada hakera koji su samo in vandalizma ili pljake, iako maliciozni i nasilni, ne konstituiraju in rata.

Virtualno ratovanje ukljuuje naputanje ratovanja licem u lice u korist sigurnih sklonita tisuama kilometara daleko od bojita. Bespilotne letjelice i navodee rakete postaju danas neizostavni dio virtualnog rata.

Iako su neki dijelovi medija i tehnologije koji su ukljueni u cyber i virtualni rat novi, napadi na komunikacije ne konstituiraju novu formu rata, ne redefinirajui time sam rat. Komunikacija kao meta pokazuje ovisnost moderne ekonomije o brzini protoka informacije, ali i elju da se stvore alternativna sredstva komuniciranja, iako strateki vrlo vano ne bi unitilo potencijalne linije komunikacije za, recimo, ameriku ekonomiju. Neka druga nacija osjetila bi to kao ogroman gubitak. Destrukcija World Trade Centrea 2001. godine dovela je do ekonomske reperkusije, ali nije uzdrmala iz temelja otvoreno ekonomsko drutvo. Ekonomski promet je brzo preusmjeren kroz druge kanale. Napad saveznika u Drugom svjetskom ratu na Njemaku pokazao je snagu kompleksne industrijske nacije da se oporavi, za razliku od siromanijih zemalja u kojima su odnosi populacije i ekonomije mnogo osjetljiviji.

Ratna kampanja u Afganistanu 2001.-2002. pokazuje razlike izmeu voenja virtualnog rata protiv zemlje koja je siromana u ekonomskom terminu i bacanje bombi na ekonomski napredniju Srbiju 1999. godine. Razaranje elektrinih centrala je sigurno u nekoj mjeri ugasilo komunikacijske centre, ali nije unitilo mogunost srpske vojske da poduzima staromodne vojne akcije. Takav napredak koje je doivjelo dananje ratovanje kada su u upotrebi krstarei projektili i robotizirane bespilotne letjelice navoene sa sigurnih lokacija daleko od neprijateljskih linija, sama priroda rata se nije promjenila.

Vidljivo je da se kroz nove tipove ratovanja poveava i kompleksnost rata, iako ne trebamo pretpostaviti nuno napredovanje ratne strategije i taktike. Rat takoer moe biti i simptom nazadovanja ljudske civilizacije.

ETVRTO POGLAVLJE: Etika ratovanja

4. Etika rata

Postoje tri tradicije koje dominiraju u etikim promiljanjima o ratu. Realizam, pacifizam i teorija pravednog rata. Naravno postoje i druga razmiljanja, ali toliko su proturjena i ne ne podlijeu klasifikaciji, te ne ulaze u te podjele.

Glavna kontroverzna propozicija teorije pravednog rata tvrdi da drave mogu imati razlog i moralno opravdanje da krenu u rat. Rat je ponekad, naravno ne uvijek, moralno pravedan. Rat Saveznika u Drugom svjetskom ratu smatran je kao primjer moralno opravdanog rata.

Realizam pak prua skeptian pogled na aplikaciju moralnog koncepta na sam rat. Mo i nacionalna sigurnost, tvrde realisti, motiviraju drave tijekom ratnog razdoblja i moral je u tim trenucima samo pusta elja. Etika nema nikakve veze sa okrutnim svijetom globalne politike, gdje samo jaki preivljavaju. Drava bi trebala teiti vitalnim interesima u sigurnosti, utjecaju nad drugima i ekonomskom rastu, a ne moralnim idealima.

Pacifisti moralnu koncepciju rado primjenjuju i smatraju da je to nuno, na internacionalne razmirice. Vrlo je vano pitanje o mogunosti opravdanja ina rata. Ali, rezultat takve normativne aplikacije, u sluaju rata, je uvijek da se takva akcija ne smije poduzimati. Ondje gdje je teorija pravednog rata popustljiva i doputa rat, pacifizam je uvijek protiv. Za pacifiste, rat je uvijek pogrean i uvijek postoji neko bolje rijeenje problema. U daljnjem teksu u podrobnije objasniti svaku teoriju.

4.1. Teorija pravednog rata

Ova teorija je jedna od najutjecajnijih teorija o etici rata. O toj teoriji rapravljaju i zastupaju ju velikani svoga doba: Augustin, Toma Akvinski, Hugo Grotius, Suarez, Vattel. Mnogi smatraju Augustina i zaetnikom teorije pravednog rata, neopravdano. James. T. Johnson, povjesniar tradicije teorije pravednog rata, smatra da porijeklo teorije moemo pronai u klasinim grko-rimskim, pa i kranskim vrijednostima. Neku poetnu toku moemo nai kod Aristotela, Cicera i Augustina. Mnoga pravila su se razvila i kao takva ula u meunarodne zakonike koji se tiu oruanih sukoba. Ujedinjeni narodi, Haag, enevska konvencija samo su neke meunarodne institucije koje se ravnaju prema njima. Tradicija teorije pravednog rata je nedvojbeno od velikog utjecaja i dominira moralnim i legalnim diskursima koji se tiu rata. Teorija pravednog rata moe biti podijeljena na tri djela, koji se u literaturi navode na latinskom.

Ti djelovi su: 1) jus ad bellum, koji se tie pravde u ratu openito; 2) jus in bello, koji se tiu pravde u ratu nakon to je poeo; i 3) jus post bellum, koji se tiu pravde u ratu u zavrnoj fazi rata, po zavretku.

Termini jus ad bellum i jus in bello nisu postojali u romanistikoj i skolastikoj tradiciji. Bili su nepoznati civilnom zakoniku srednjeg vijeka, kao i meunarodnom zakonu. Nije bilo nikakve podjele na dvije vrste pravila, ad bellum i na drugi in bello. Jako je teko pronai termine jus ad bellum i jus in bello u upotrebi prije 1930. Ni jedan nije spomenut tijekom 1899. i 1907. na Mirovnoj konferenciji na kojoj su se kodificirali ratni zakoni. Termin jus ad bellum koristi se 1928. i 1931. tjekom istraivanja rata. Sam termin dobiva na vrijednosti tek zaslugom Beke kole. Jedan od prvih koji koristi te termine bio je Josef Kunz, koji ih je navjerojatnije i iskovao. Prvi puta su termini objavljeni 1934. u lanku i zatim u knjizi 1935. Dvije godine kasnije, Alfred Verdross koristi termine u istom smislu kao i Kunz, u svojoj knjizi o meunarodnom pravu. Negdje otprilike u isto vrijeme, R. Regout poinje takoer koristiti oba termina u svojoj knjizi o doktrini pravednog rata. Ipak ni jedan termin u tom razdoblju nije bio objavljen u nekim velikim publicistikim radovima niti se pojavio na nekim teajevima o ratu i miru na Hakoj akademiji Meunarodnog zakona ili bilo kojoj drugoj akademiji.

Termini se masovno poinju koristiti nakon Drugog svjetskog rata, kada je Paul Guggenheim, uenik Beke kole, koristio termine jus in bello i ad in bello u prvom velikom meunarodnom sporazumu u postratnom razdoblju. U radovima nastalim pod Guggenheimovim vodstvom, a koji su objavljeni 1956., Kotzsch ih uzima zdravo za gotovo, kao termine koji su u irokoj upotrebi. Kako i vidimo, neke ideje pravednog rata postojali su jo u davna vremena, ali sama terminologija koja se danas koristi, javlja se relativno kasno, tek sredinom prolog stoljea.

4.1.1. Jus ad bellum

Pravila jus ad bellum u prvom redu odnose se na voe drava. Budui da su politike voe ono koji inauguriraju ratove, pokreu vojske, oni se odgovorni za jus ad bellum principe. Ako ne uspiju ili zakau, tada su uinili ratni zloin. Prema rijeima nrnberkih tuitelja, agresivni voa koji zapone nepravedni rat poinio je zloin protiv mira. Ono to konstituira pravedni ili nepravedni rat odreeno je pravilima jus ad bellum. Teorija pravednog rata nalae da svaki rat, da bude opravdan, mora sadrati est zahtjeva.

4.1.1.1 Pravedan i opravdan razlog

Ovo je najvanije pravilo koje odreuje sve ono to slijedi. Drava moe zapoeti napad samo zbog pravog razloga. Ovaj razlog ukljuuje: samo-obranu od vanjskog napada, obrana drugih od istih dogaaja, zatita nevinih od brutalnih, agresivnih dravnih sustava. Moderni teoretiari pravednog rata govore o jednom razlogu, otporu protiv agresije. Agresija je upotreba naoruane sile i napad na neija temeljna prava. Osnovna prava dvije vrste entiteta su ovdje na snazi: dravna prava i prava njegovih vlastitih graana.

Internacionalno pravo potvruje da drave imaju mnoga prava, prvenstveno ona to se tiu politike suverenosti i teritorijalnog integriteta. Primjer agresije je napad Njemake na Poljsku 1939., i Iraka na Kuvait 1990., gdje je agresor koristio oruanu silu da svrgne njezinu vladu, da zauzme teritorij i uspostavi vlastitu vladavinu. Napadnuta drava ima pravo na nasilan odgovor, na obranu, dapae njezina je dunost da zaustavi nasilnog agresora. Moemo rei da drava ima tu dunost jer treba braniti prava vlastitog stanovnita, uostalom vlada je uspostavljena da osigura osnovna prava ljudi. Ako se drava prama tome ravna, onda je ona legitimna; ako ne, onda drava nema pravo ni razlog da postoji. S moralnog stajalita samo legitimne vlade imaju prava, ukljuujui i da idu u rat. Teorija legitimne vlade je nuna da bi imali temelje za teoriju pravednog rata, kao to je dobro primjetio Toma Akvinski. Ova veza sa legitimnou je konzistentna s perspektivom rat: nasilan sukob oko toga kako e se rukovoditi nekim podrujem. Temeljeno na meunarodnom zakonu, ini se kako postoje tri osnovna kriterija za legitimnu vladu. Ako su svi uvjeti ispunjeni, drava ima pravo na vladavinu i na vlastiti mir. Kao prvo, drava je prepoznata kao legitimna od svojih ljudi i od meunarodne zajednice. Drava, kao drugo, mora izbjegavati naruavanje prava drugih legitimnih drava. Posebice, legitimne drave ne vre agresiju protiv drugih drutva. I kao tree, legitimne drave moraju napraviti svaki razumni napor da zadovolje ljudska prava vlastitih graana, naroito onih koji se tiu ivota i slobode. Drave koje ne ispunjavaju te kriterije nemaju prava vladavine ili da idu u rat. O dravama koje ispunjavaju te kriterije moemo govoriti kao o legitimnim dravama ili kao minimalno pravednim.

Bitno je govoriti o tim pravima, jer ta prava daju dravi moralnu legitimnost, pokazuju nam zato je opravdano odgovoriti nasiljem na agresiju. Pravdu u civilnom ratu, gdje nema klasinog prelaska granica, izmeu zemalja, gdje se oko jedne drave bore razne frakcije, takoer nam osvjetljavaju ta pravila. Pitanja; koja strana ima na sebi bar minimalnu pravdu; koja se strana brani, ili koja se nastoji osamostaliti, pomau za koju se stranu treba opredjeliti.

Postavlja se i pitanje kako se koncepcija pravednog razloga slae sa naoruanom humanitarnom intervencijom. Kada drava ne poini agresiju prelaska granice, nego se brutalno okrene protiv vlastitih ljudi, poinjava masakre protiv velikog broja svojih graana. Takvi dogaaji desili su se u Kambodi i Ugandi 1970-ih godina, Ruandi 1994. godine, u Srbiji i Kosovu 1998-1999. godine i u Sudanu/Darfuru od 2004 do danas. Naa definicija nam dozvoljava da interveniramo u ime rtava, da napadnemo takav reim i svrgnemo ga s vlasti. Jer agresija se ne dogaa samo prelaskom granica, to je upotreba oruane sile protiv tuih osnovnih ljudskih prava. Taj netko drugi moe biti druga osoba (nasilan zloin), druga drava (meunarodna ili vanjska agresija), mnogi ljudi unutar vlastite drave (domaa ili unutarnja agresija). U svim tim sluajevima, agresor nema nikakva prava zbog kojih ga se ne smije napasti. Agresor ima dunost da prestane s agresijom te da prihvati svaku kaznu koja mu se odredi zbog agresije. Ako se agresor ne zaustavi, posve je legitimno da se rtve okrenu upotrebi sile da se zatite, i svatko tko moe pomoi rtvama ovlaten je za upotrebu sile. Obino, u humanitarnim intervecijama, oruana sila meunarodne zajednice je od vitalne vanosti za efektivni otpor protiv agresora, jer je domaa populacija veinom u nemogunosti ili bar u nepovoljnijem poloaju od agresora. Teroristi takoer mogu izvriti agresiju. Nema nita da bi bilo iskljueno, oni takoer mogu upotrijebiti oruanu silu u namjeri povreivanja neiji tuih prava. Nakon takve agresije, odrekli su se svih prava o nenapadanju. Teroristi ak u veini svojih djelovanja ine agresiju, jer terorizam je zapravo upotreba sporadinog nasilja pravilno odabranog da se maksimizira efekt, naroito upotrebljen protiv civila, sa eljom irenja straha meu populacijim nadajui se da e strah ubrzati neke njihove politike ili druge zahtjeve. Al-qaida, teroristika skupina, 11. 9. 2000. g, oito je koristila oruanu silu da bi dobila kontrolu nad avionima koje je upotrijebila kao projektile protiv meta u Pentagonu i World Trade Centru. Takav in agresije je bio akt protiv suverenosti i teritorijalnog integriteta amerike drave i napad na ljudska prava i ivote stanovnika drave. Kao takvi, naravno, ako su dobro istraene veze terorista i talibanskog reima u Afganistanu, obrana i napad na talibansku vladu je sasvim opravdan. Postoje mnogobrojne indikacije da je upravo ona sponzorirala teroriste s ljudstvom, novcem i sigurnim mjestom za prebivanje.

Vrlo vaan imbenik u sluaju opravdanog razloga, da bi bilo pravedno ii u rat, je to da se mora aktualizirati agresija, ili u nekim rijetkim sluajevima kada je dozvoljeno napasti da bi se sprijeila sigurna agresija. Naravno, ne slau se svi oko toga. Tvrdi se da je apsurdno kazniti nekoga za zloin koji tek treba biti uinjen. Neki se trude definirati izvanredne sluajeve: ozbiljnost oekivanog napada i agresije, vrsta i kvaliteta zahtjevanih dokaza, brzina kojom moramo odluiti, i pitanje pravednosti i dunosti da se zatite ljudi. Ako se zna da se treba dogoditi uasan napad, treba se spremiti i okrenuti od obrane na napad. Napad je najbolja obrana. Zato bi agresor bio u povoljnijem poloaju od napadnutoga? Ali, to naravno povlai pitanje: moete li napasti prvi, da li ako koristite preventivni napad, niste agresor? Da li se moe napad smatrati inom obrane od agresije? Meunarodni zakon, striktno zabranjuje preventivne napade osim ako nisu autorizirani od UN-vog Vijea Sigurnosti. Ta pitanju su jako aktualna s obzirom na ameriki preventivni napad na Irak. Sjedinjene Amerike Drave se rukovode Nacionalnom sigurnosnom strategijom, pravom da udare prvi kao dio rata protiv terora. Mnoge druge drave smatraju takvu odluku i strategiju iznimno kontroverznom.

4.1.1.2. Prava namjera

Drava mora imati namjeru voditi rat samo zbog pravednog i opravdanog razloga. Imati pravi razlog da se krene u rat nije dovoljno: motivacija da se krene u rat mora biti i moralno prikladna. Drugi motivi, poput moi, ili otuivanje zemlje, iracionalni poput etnike mrnje su iskljueni. Samo prava namjera u sklopu opravdanog razloga moze priskrbiti ratu pravednost. Sa svakim drugim razlogom dolazi i do moralne pokvarenost. Meunarodni zakoni ne ukljuuju to pravilo, vjerojatno jer je teko dokazati dravnu intenciju napada.

4.1.1.3. Legitiman autoritet i javna objava

Drava moe ii u rat samo ako je odluka donesena od legitimnog autoriteta, sukladno pravilnim procesom i donesena javno, sa saznanjem ljudi i neprijateljske drave. Legitiman autoritet je obino specificiran u konstituciji te zemlje. Zemlje koje nemaju zahtjeve minimalne zakonitosti, nemaju ni legitimnost poi u rat.

4.1.1.4. Zadnja opcija

Drave mogu krenuti u rat tek kada su iscrpile sve mirne alternative da bi rijeile sukob, posebno pregovore na diplomatskoj razini. Kada netko eli objaviti rat, mora biti siguran da je to zadnje praktino i razumno rjeenje da se efektivno odupre agresiji.

4.1.1.5. Vjerojatnost uspjeha

Drava bolje da ne ulazi u rat ako nema mogunosti da promijeni nadolazeu situaciju. Cilj je blokirati masivnu nasilu agresiju koja je neminovna. Meunarodni zakoni ne ukljuuju taj zahtjev, smatrajui ga razumnim i loginim.

4.1.1.6. Proporcionalni zahtjevi

Drava mora a priori svakom iniciranom ratu, vagnuti dobro koje proizlazi iz njega, kao to su osiguranje opravdanog razloga, protiv zla koje proizlazi iz njega, prvenstveno rtve. Samo ako su ti zahtijevi u proporcionalnom odnosu, tj. cijena koja se plaa nije prevelika, ratna akcija se moe nastaviti. Moramo naglasiti ope dobro, jer openito se u ratu gleda samo vlastita korist, ne imajui na umu neprijateljske rtve, a esto zanemarujui i nae vlastite.

Teorija pravednog rata inzistira na ispunjenju svih est kriterija za djelomino opravdanu deklaraciju rata. Bez tih uvjeta nema opravdanosti. Kao takva, teorija pravednog rata ini se jako zahtjevna. Naravno, takva treba i biti budui da se odnosi na tako teak in kao to je rat. Vano je shvatiti da prva tri principa moemo nazvati deontolokim zahtjevima takoer poznatim i kao zahtjevi koji se temelje na dunosti. Da bi rat bio pravedan, moramo se drati nekih temeljnih dunosti: dunosti da ne uinimo agresiju. Druge dunosti tiu se prikladne motivacije, javne obznanjenosti od legitimnog autoriteta. Slijedea tri zahtijeva su konsekvencijalna: ako su prva tri principa ispunjena, moramo uzeti u obzir i konsekvence pokretanja ina rata. Kao takva teorija pravednog rata pokuava osigurati razumnu kombinaciju deontologije i konsekvenci s obzirom na teoriju rata.

4.1.2 Jus in bello

Jus in bello odnosi se na pravednost u ratu tijekom bitke. Odgovornost drave u jus in bello, pada na lea generala i vojnika koji formuliraju i izvravaju ratnu politiku odreene drave. Oni su odgovorni za svako krenje principa koji se dogaaju pod njihovim zapovjednitvom. Ta odgovornost se esto pokazuje na suenjima za ratne zloine, bilo od strane vlastitog vojnog suda, ili od strane novo formiranog Meunarodnog kriminalnog suda stvorenog 1998.g. Sporazumom u Rimu. Moramo ustanoviti razliku izmeu vanjskog i unutarnjeg jus in bello. Vanjski ili tradicionalni, jus in bello tie se pravila drave kojih se ona treba pridravati glede neprijatelja i vlastitih oruanih sila. A unutarnji jus in bello tie se pravila koja drava mora potovati u skladu s vlastitim stanovnitvom u voenju rata protiv vanjskog neprijatelja.

Postoji nekoliko pravila koje se tiu vanjskog jus in bello:

4.1.2.1. Potovanje svih meunarodnih zakona glede prohibicije oruja

Kemijsko i bioloko oruje, posebice, je zabranjeno mnogim sporazumima. Nuklearno oruje nije tako jasno zabranjeno, ali moemo rei da postoji veliki tabu na takvo oruje i svako njegovo koritenje, koje bi sigurno bilo popraeno s velikom dozom neprijateljstva meunarodne zajednice.

4.1.2.2. Diskriminacija (razlikovanje) i ne-borbeni imunitet

Vojnicima nije zabranjeno nasilno reagirati na one koji im ele natetiti. Ali vojnik mora razlikovati civilnu populaciju, koja bi morala biti imuna od direktnog i intencionalnog napada, od onih vojnih, politikih i industrijskih ciljeva koji su umijeani u krenje prava. Iako su kolateralne rtve neizbjene, moralno i zakonski je pogreno namjerno napadati civilne objekte. Primjerice, bombardiranja stambenih zona su strogo zabranjena. Ipak veina ratova od 1900. godine imali su mnogo vee civilne rtve od vojnih. Zbog toga razloga, to pravilo se eli posebno uvrstiti kroz meunarodne zakone sa eljom da se na najbolji mogui nain zatite civilne i kolateralne rtve.

4.1.2.3. Razmjernost

Vojnici mogu upotrijebiti silu samo razmjernu onoj koja je potrebna za dovrenje cilja. Moraju obuzdati vlastitu snagu, tako da su oruja masovnog unitenja nesrazmjerna za legitimno zavrenje rata.

4.1.2.4. Dobrohotna karantena za ratne zarobljenike

Ako se zarobi neprijateljski zatvorenik, on prestaje biti smrtnosna opasnost za osnovna ljudska prava. Tako da nije pravedno te zarobljenike ubijati, silovati, muiti, izlagati ih gladi i ei, vriti na njima medicinske eksperimente i dr. Mora im se kako i nalae enevska konvencija, osigurati siguran smjetaj daleko od bojne zone, i tako dugo dok rat ne zavri, kada ih se treba pustiti ili razmijeniti za vlastite ratne zarobljenike. Danas je aktualno pitanje kako postupati sa teroristikim zarobljenicima. Velike kontraverze okruuju agresivno ispitivanje, a vjerojatno i tajna muenja teroristikih neoptuenih zarobljenika u zatvorima u Kubi, Iraku i Pakistanu od strane Sjedinjenih Amerikih Drava, a sve u ime rata protiv terora.

4.1.2.5. Nikakva upotreba sredstava koja su Mala in Se

Vojnici ne smiju koristiti sredstva ili oruje koje je zlo po sebi. To ukljuuje masovne kampanje silovanja, genocid ili etniko ienje, koritenje otrova ili prevara (maskiranje vojnika u uniforme Crvenog Kria), forsiranje zarobljenih vojnika da se bore protiv vlastite strane i koritenje oruja iji se efekti ne mogu kontrolirati, poput raznih biolokih agenasa.

4.1.2.6. Bez odmazde

Odmazda je kada drava A povrijedi pravila jus in bello u ratu sa dravom B. Drava B se zatim osveuje krei vlastita pravila jus in bello, traei da se drava A pridrava pravila. Postoji jaki moralni i jasni razlozi koji pokazuju da odmazda ne funkcionira, nego da slui samo eskalaciji sukoba i poveanju rtava. Pobijediti dobro je najbolja osveta.

Unutarnji jus in bello nalae da se potivaju ljudska prava vlastitih graana, na najbolji mogui nain tijekom ratne krize. Javljaju se pitanja: da li je pravedno provoditi konskripciju ili cenzuru, trebaju li se odravati izbori ili trebaju biti odgoeni, smiju li vojnici odbijati naredbe u ratu koji smatraju da je nepravedan?

Komprehenzivna teorija pravde u ratno vrijeme mora ukljuiti sva ta razmatranja, a ne samo na ono to se moe uini neprijatelju. Jer, neki od najgorih zloina desili su se unutar granica, a ne preko njih, s neprijateljske strane. Neke drave su koristile rat sa stranim silama kao priliku da masovno kre unutarnja ljudska prava, obino protiv nepodobnih skupina. Druge drave pak zna uhvatiti panika i kriza, te donose hitne zakone koji se pokau potpuno nepoudnima, kasnije alei njihovo donoenje, a sve zbog pomanjkanja razuma, rukovodei se strahom.

4.1.3 Jus post bellum

Jus post bellum se odnosi na pravednost tijekom finalne faze rata: zavretka rata. Trudi se regulirati kraj rata i olakati prijelaz iz ratnog stanja u mirno razdoblje. Ovdje je na snazi jako malo meunarodnih zakona, tako da se moramo okrenuti moralnim izvorima teorije pravednog rata. Ali, ak ni ovdje teorija ne tretira jus post bellum onako kako bi trebalo. Ovo je novo podruje, puno kontroverza. Pokuaj fokusiranja naih misli moemo prikazati u ovim principima jus post bellum:

4.1.3.1. Razmjernost i publicitet

Mirovni dogovor mora biti razuman i dobro odmjeren, te takoer javno obznanjen. Ako mirovni dogovor slui kao instrument osvete, to se kasnije moe pokazati kao lo pokuaj i stvoriti temelje nekog budueg sukoba. Ovo pravilo oduzima legitimnost svakoj bezuvjetnoj predaji.

4.1.3.2. Vraanje prava

Mirovni dogovor treba osigurati osnovna prava koje je naruio opravdani rat. Relevantna prava ukljuuju ljudska prava na ivot i slobodu i dravno pravo na teritorij i suverenost. To su glavni ciljevi koje mora donijeti svaki mirovni sporazum, osiguravajui da rat tj, njegov zavretak ima poboljani efekt. Potovanje prava je, uostalom, temelj svake civilizacije, bilo nacionalne ili internacionalne.

4.1.3.3. Razlikovanje

Razlika se treba napraviti meu voama, vojnicima i civilima pobijeene zemlje sa kojom se pregovara. Civili imaju pravu na odreeni imunitet od kaznenih post bellum mjera. Ova mjera iskljuuje socioloko-ekonomske sankcije kao poslijeratnu kaznu.

4.1.3.4. Odmjerena kazna

4.1.3.4.1 Kazna a) Kada je pobijeena zemlja bila nasilna, naruavala mnoga osnovna ljudska prava svojom agresijom, odreena kazna mora biti dosuena. Voe te zemlje, posebice, treba suoiti sa posljedicama vlastite odluke tijekom agresije, pred meunarodnom javnou.

4.1.3.4.2.Kazna b) Vojnici takoer mogu poiniti ratni zloin. Pravda, nakon rata, zahtijeva da takvi vojnici, s obje strane sukoba, takoer budu istraeni pod okriljem posebno za to osnovanog suda.

4.1.3.5. Kompenzacija

Zahtjev za financijskom kompenzacijom moe biti zatraen, ali tako da ostane dovoljno sredstava i resursa da pobijeena zemlja moe zapoeti sa vlastitom rekonstrukcijom. Pohlepa pobjednika nakon Prvog svjetskog rata dovela je do drugog velikog svjetskog sukoba.

4.1.3.6. Rehabilitacija

Poslijeratno okruenje osigurava obeavajuu priliku da se reformiraju institucije kod agresorske vlade. Takve reforme mogu ukljuivati: demilitarizaciju i razoruavanje, obnovu policijskog i sudskog aparata, edukaciju glede ljudskih prava, ak i duboku strukturalnu transformaciju prema minimalnom pravednom drutvu voenom legitimnom dravom. Ovo je, moemo rei, najkontraverzniji aspekt jus post bellum.

Termini pravednog mira trebaju sadravati sve prije navedene propozicije. Mora postojati etika izlazna strategija iz ratnog stanja i zasluuje isto tako trud i promiljanje kao i svaka ratna strategija obrane ili preventivnog napada. Bilo kakvo nepridravanje tih principa treba smatrati kao nasilan prekraj pravednog rata i kao takav treba biti kanjen. Krenje tih principa u najmanju ruku zahtijeva novi krug diplomatskih pregovora, ak i uz vodstvo meunarodne arbitrae, izmeu suprotstavljenih strana. U nekim sluajevima takvo nasilno krenje propozicija rata moe dati jednoj strani pravedan razlog za odreeno neprijateljstvo. Ako se ne ispune svi tradicionalni kriteriji jus ad bellum, moe doi do ponovnog izbijanja rata. Postavlja se pitanje moe li akt nasilne promjene vlade neke drave biti pravedan, kao to imamo primjere u Afganistanu i Iraku? Ako se drimo nekih pravila takve promjene mogu biti legitimne: ako je sam rat pravedan i voen pravilno, ako je ciljani reim nezakonit, ako je cilj rekonstrukcije minimalno pravedna vlada, i potovanje jus in bello i ljudskih prava je integralno za transformaciju samoga procesa. Dozvola za promjenu moe se dobiti jer ne teti ni dravnim ni ljudskim pravima; oekivane posljedice su veoma poeljne za lokalnu populaciju i poveani meunarodni mir i sigurnost za sve; poslijeratno vrijeme je posebno obeavajue za mogunost promjene. Sama promjena odigrat e se uspjeno ako se uspostavi novi stabilan reim, ako je u potpunosti voen od lokalnih ljudi, te da je barem minimalno pravedan. Postoje mnogi primjeri da za takvu promjenu treba otprilike 8 do 12 godina. Takve promjene odigrale su se u Njemakoj i Japanu od 1945. do 1955. tako da su konceptulano mogue. Naravno, to je vrlo teko u nekim sluajevima, ali svakako nije nemogue. Postoje neke smjernice koje mogu pomoi transformaciji pobijeene drave u dravu sa minimalnom pravdom.

a) treba se vrsto drati pravila rata tijekom okupacije.

b) staru vladu treba istraiti i procesuirati njezine ratne zloine.

c) razoruati i demilitarizirati drutvo.

d) pruati efektivnu vojnu

e) dozvoliti ne-dravnim institucijama da se razvijaju.

f) ako je potrebno, treba poeti sa edukacijom i istrijebiti staru propagandu i

poeti usaivati nove vrijednosti.

g) dobrobit nakon nekog vremena mora osjeati cijela populacija.

h) izlazna strategija mora tei polako i pravilno, tako da novi reim moe

sam, bez vanjske pomoi voditi zemlju.

Vidimo da teorija pravednog rata daje pravila i uputstva kojih se treba drati prije poetka rata, tijekom rata i tijekom zavrne ili izlazne faze konflikta. Pomou njih pokuava se osigurati uski set pravila, da kada rat izbije, moemo razumno kontrolirati borbe i napade, da pokuamo dovesti rat kraju, a da se cijelo vrijeme trajanja osigura nuan zahtjev za pravdu.

4.2. Realizam

Realizam je najutjecajnija teorija kod politikih znastvenika, kao i kod diplomata i strunjaka koji se bave meunarodnim poslovima. Iako je realizam kompleksna i sofisticirana teorija, njezine temeljne propozicije izraavaju veliku sumnju prema primjeni moralnih koncepta, poput pravde, na podruje meunarodnih razmirica. Realisti smatraju da se moralni koncepti ne bi trebali upotrebljavati ni kao preskripcija ni kao deskripcija za ponaanje drave na meunarodnom planu. Realisti naglaavaju mo i sigurnost drave, potrebu da se maksimaliziraju vlastiti interesi, a za njih je meunarodna scena anarhistika u kojoj mo ima primat nad svime.

Realisti smatraju da je rat neizbjean dio anarhistikog svjetskog sistema, da se njime treba pozabaviti samo ako su u pitanju nacionalni interesi, i ako drava zapone rat mora uiniti sve to je u njezinoj moi da taj rat i dobije. Za njih tijekom ratovanja rata anything goes. Sve prijanje teorije pravednog rata za njih ne vrijede, oni smatraju da se treba vrsto drati interesa poput dobivanja i rasta vlastite moi, sigurnosti i ekonomskog napretka. Neki od realista bili su Tukidit, Machiavelli i Hobbes. Moderni realisti su Hans Morgenthau, George Kennan, Reinhold Niebuhr i Henry Kissinger, kao i moderni neo-realisti poput Kennetha Waltza.

4.3. Pacifizam

ini se da se najbolje pridravati Jenny Teichmanove definicije pacifizma kaoanti-war-ism. Pacifisti odbacuju svaki ratni in u korist mira. Njima posebice smeta specifino nasilje i njegovi razmjeri. Pacifisti se protive bilo kakvom ubijanju, kao i masovnom ubijanju zbog politikih razloga koje je dio svakog ratnog iskustva. Pacifisti odbacuju rat, vjerujui da nema moralne osnove koja bi opravdala rat. Rat je za njih uvijek u krivu. Kritika pazifizma se okree njihovoj elji da ostanu moralno isti bez obzira na sve. Prema tome pacifista uiva u svim blagodatima koje ima kao graanin neke drave, ali ne eli sudjelovati u noenju nekih obveza koje proistiu iz toga. Takva kritika je labava, jer u povijesti postoji nebrojeno mnogo pacifista koji su platili visoku cijenu tijekom ratnih razdoblja. Moramo potovati i njihovu elju da konstruiraju manje nasila i vie human svijet za sve.

Ipak ne moemo da ne primjetimo: pacifizam je do krajnjih granica optimistian, tom idealizmu manjka realizma. Nenasilan svijet kakav ele pacifisti nije mogue i ostvariti, bar ne u bliskoj budunosti. Teko je zamisliti da bi politika pacifizma pobijedila naciste. Zbog nemogunosti protivljenja meunarodnoj agresiji sa efektivinim sredstvima, na kraju propada i mogunost zatite vlastitih ljudi. Oni pak smatraju da ne trebamo posezati za ratnim sredstvima da bi zatitili vlastite ljude i da bi kaznili agresiju. U sluaju naoruane agresije, organizirana i predana kampanja nenasilnog neposluha, kombinirana sa meunarodnim i ekonomskim sankcijama, moe biti jednako efikasna kao i rat, s mnogo manje destrukcije ivota. Pacifisti se slau da nijedan agresor ne bi mogao zadrati pobijeenu zemlju u takvoj izolaciji, ne-suradnji i graanskom neposluhu. Kada bi svi bili u trajku, ekonomija ne bi mogla napredovati i takav sustav bi se polako poeo uruavati; ekonomske sankcije, diplomatska cenzura takoer bi stavili agresora pred nemogu in.

Povijest nam opet prua drugaiju sliku: efektivnost pacifistikog otpora zavisi od brutalnosti i nemilosrdnosti agresora. Etniko ienje bi za njega djelomino rijeilo problem neposluha. Ako susjedne zemlje stave sankcije na agresora, a on odlui napasti i njih, kako se dalje moe zaustaviti napredovanje nasilja?

Pacifisti se uporno dre svojih argumenata, te navode primjere uspjenih, pacifistikih otpora, Mahatma Ghandijeva kampanja protiv Britanskog imperija u Indiji krajem 1940. godine i Martin Luther Kingova borba za civilna prava u ime Afro-amerikanaca 1960. godine u Americi. Moramo ipak primjeti da efektivni nenasilan otpor zavisi o reimu protiv kojeg je usmjeren; o njegovoj jaini, moi, brutalnosti, spremnosti ka promjeni. Britanci i Amerikanci su pokleknuli jer su imali skrupula, bili spremni na promjene, na bolje, a i sami su bili dotaknuti determiniranim idealizmom nenasilnih sudionika protesta. Neki agresori ne bi bili tako spremni na prihvaanje pacifistikih mjera. Tirani poput Hitlera bi takav protest tretirali kao slabost i brzo ga slomili. Nenasilna obrana nije nikakva obrana protiv okrutnih i nemilosrdnih tirana i osvajatelja.

Pacifizam moemo podijeliti na dva dijela: jednu konsekvencijalnu formu pacifizma koja smatra da beneficije koje proizlaze nikako ne mogu nadmaiti cijenu voenja, i deontoloku formu pacifizma, koja optuuje da je sama aktivnost voenja rata intrinizino loa, jer kri sve zakone pravednosti, recimo ubijanje ljudskih bia.

Najpoznatije doktrine pacifizma, poput one Roberta Holmesa kombiniraju oba razmiljanja. Teoretiari pravedne teorije rata na razne naine pokuavaju prevladati teorije pacifizma: recimo,preko veze izmeu konsekvencijalizma i odbijanja ubijanja. Pacifizam u obje varijante mnogo cijeni ljudski ivot, protivei se istovremeno ubijanju. Ali ta vrijednost ne ide ba s konsekvecijalizmom, jer ne postoji nita inherentno sa konsekvencijalizmom to zabranjuje ubijanje. Ne postoji apsolutno pravilo koje zabranjuje ubijanje druge osobe, ili zabrana upotrebe smrtonosnog oruja protiv druge zemlje. Sa konsekvecijalizmom, uvijek se promatra cijena i dobit, biranje najbolje opcije izmeu raznih alternativa. On ostavlja konceptualni prostor da bi, pod odreenim uvjetima, ubijanje i rat bili dozvoljeni. Nekada je ubijanje x ljudi najbolja opcija ako se moe spasiti ivoti x + n vlastitih ljudi. Uvijek postoji mogunost da brza i odluna odluka kretanja u rat moe sprijeiti mnogo vee razaranje i ubijanje u budunosti. Povjesniari spekuliraju sa mogunou ranog otpora protiv Hitlera koji bi moda i sprijeio irenje ratnog podruja na cijeli svijet. Konsenkvencijalni pacifizam ne odbacuje kategoriki ubijanje, i kao takav je otvoren raznim protuprimjerima. Konsekvencijalizam ak, u pojedinanim sluajevima, ide tako daleko da prerporuuje rat pod nekim okolnostima.

Protiv deontolokog pacifizma moemo upotrijebiti samo neke argumente plauzibilne teorije pravednog rata. Koja su temeljna prava koja su prema njima povrijeena? Ne postoje kontraverze da je dunost neubijanja drugog ljudsko bia na prvom mjestu. Ako agresor A napadne B bez nekog obrambenog razloga, on predstavlja veliku prijetnju za B. Neki bi rekli da B nije vezan dunou da ne ubije A ako tako moe zaustaviti njegovu agresiju. Sloili bi se da B moe ubiti A u samoobrani. Deontoloki pacifista, smatra, da poveanje prava B da ubije A, naruava ljudska prava od A. Moe doi do zakljuka da teorija pravednog rata kompenzira paradoks situacije doputanjem smrtonosne sile da se zaustavi druga smrtonosna sila. Oko za oko, oba dvoje ostavlja slijepim. Prema teoretiarima pravednog rata B ne naruava osnovna prava A. A je sam odgovoran za izbor koji se odluuje B, prisiljen je birati izmeu vlastitog ivota i napada na prava A. Teko da moemo kriviti B zbog odluke da se brani nasiljem protiv agresije, jer u drugom sluaju gubi vjerojatno i ivot. Ne moemo prisiljavati ljudska bia da pate od katastrofalnih gubitaka po defaultu. Takoer moramo promatrati i kriterij pravednosti. Ako B nije doputeno da koristi smrtonosnu silu, ako je nuno protiv A u sluaju njegove agresije, tada B gubi sve, a istovremeno A ne gubi nita. Takvo ponaanje A biva i nagraeno, a ne samo da nije kanjeno. Naposljetku, B ima prava koja impliciraju da upotrijebi sva sredstva koja mu stoje na raspolaganju da se obrani od ozbiljnih prijetnji. Svi ti razlozi dogovornosti, razumnosti, pravednosti i impliciranja vlastitih prava podupiru teoretiare pravednog rata koji tvrde: B moe uzvratiti sa smrtonosnom silom na agresiju koju je inicirao A. B tom prilikom ne ini nita loe; bilo bi loe sprijeiti B; A se treba zaustaviti, a ne B. Neki deontoloki pacifisti se slau sa time, ali i tvrde da je prva dunost u ratu ne ubiti nevino, neagresivno bie. Nevino je ono bie koje ne predstavlja opasnu prijetnju ivotima i pravima drugih ljudi. Samo oruane sile i politiko-industrijsko-tehnoloki kompleksi koji podupiru agresora mogu biti opasne i ozbiljne prijetnje napadnutom. Ipak svi mogui ratovi, zbog prirode vojne tehnologije i taktike, limitu ljudskog znanja i samodiscipline, ukljuuju i ubijanje nevinih civilnih rtava. Naravno, ubijanje nevinih je uvijek nepravedno. Prema tome, ni jedan rat se ne moe voditi pravedno, unato moebitnom pravednom cilju, kao to je obrana od agresora. To je jedan od veih prigovora deontolokih teoretiara teoriji pravednog rata.

Odgovor koji pruaju teoretiari pravednog rata je doktrina duplog efekta. Ona pretpostavlja sljedei scenarij: neki X sprema izvesti akciju T, koja e proizvesti dobre/moralne/pravedne efekte J i loe/nemoralne/nepravedne efetke U. Doktrina duplog efekta doputa akciju T samo ako: T je inae doputen; X eli samo J, ali ne i U; dobro od J prelazi ili je proporcionalno vee od zla od U. Sada pretpostavimo da je X zemlja, a T rat. Vlada X, u odgovoru na agresiju zemlje Y, smatra da se treba braniti, a civilne rtve e sigurno imati obje strane. Doktrina duplog efekta smatra da X moe pokrenuti rat u svoju obranu samo ako X ne namjerava napasti nikakve civilne ciljeve, nego mu je namjera samo obrana zemlje i njegovog stanovnita; vanost obrane X zemlje i njegovih ljudi od Y agresije je proporcionalno vea nego zlo koje bi rezultiralo civilnim rtvama. Doktrina duplog efekta se poziva na moralnu vanost intencije, vanost bolje oekivanih posljedica rata i inzistiranje da e zlo koje e nastati biti prevladano od dobra koje slijedi.

Teoretiari pravednog rata tvrde da civili nisu apsolutno imuni na napade tijekom ratnog razdoblja. Deontoloki pacifizam inzistira na apsolutnoj imunosti za civile, to se jedino moe postii zabranom ratovanja. Apsolutna imunost prema civilima bi stavila izvan zakona sve ratove, ali ignorirajui istovremeno odgovornost za meudravnu agresiju i spremnost drave da upotrijebi nuna sredstva da osigura ivote i prava vlastitih stanovnika. U realnom svijetu nije pravedno oekivati drave da se mirno predaju agresoru, bilo dravi ili teroristima.

Takvo vienje predstavlja moda najbolje argumentirano suprotstavljanje deontolokoj teoriji pacifizma. Teoretiari oba pravca se slau da je uvijek loe ubiti nevino ljudsko bie intencionalno i namjerno. Kolateralne civilne rtve mogu egzistirati u inae pravednom ratu koji je rezultat odupiranja agresiji, a ciljevi obrane i protunapada su bili usmjereni na legitimne vojne ciljeve.

PETO POGLAVLJE: Kranski nauk o ratovanju

5. Uspostava mira

U svojoj radio poruci Papa Pio XII. 24. 12. 1944. govori o ratu kao zastarjelom sredstvu pomou kojega se rijeavaju meunarodne razmirice, te govori o nunosti uspostvaljanja meunarodne organizacije za odravanje mira. Svi su uvidjeli zlo koje je donio II. svjetski rat, te su bolju budunost eljeli vidjeti u nekom autoritativnom kontrolirajuem organu. Kontrola koju bi vrio takav organ morala bi potovati prava drugih naroda, ali s vremenom se takava ideja pokazala prilino nerealistina. Liga Naroda uspostavljena sa tim ciljem, nije imala nikakav utecaj na smanjivanje ratnih napetosti, jer kao i danas velike drave su diktirale i provodile svoje namjere.

Tim svojim nastojanjima da se pridonese svjetskom miru na bilo koji nain, vidljivo je da je Crkva protiv rata, te da ga treba izbjegavati pod svaku cijenu. Poboljanje veze izmeu naroda, promicanje mira, te izgradnja zajednice naroda treba biti cilj u bliskoj budunosti. Crkva ipak ne gaji lane nade, zna da se ne moe zabraniti vladama i dravama pravo na legitimnu obranu sve dok se ne uspostavi meunarodna organizacija za uspostavu mira. Istovremeno se apelira da ratne akcije budu to vie humanije, ako je to ikako mogue, da se pokuaju iscrpsti sva ostala rijeenja (mirovni pregovori) prije provoenja legitimne obrane. Izgradnja meunarodne zajednice je prvi cilj da se iskorijene neprijateljstva meu narodima. Meunarodna suradnja na ekonomskom polju omoguuje bolju povezanost i vre veze meu narodima, te stvara ovisnost jedne o drugoj, koja ni jednu ne eli prekinuti ratom.

U govor Pape Pavla VI. u Ujedinjenim Narodima posebno se istie poruka izgraivanja mira, o humanosti, o brizi jednih za druge. Glavna poruka je moemo rei: Nikada vie rata! Nikada vie jedni protiv drugih, a niti "jedan nad drugim" nego uvijek jedni s drugima. Briga za drugoga treba nam biti prioritet, i tu se ne govori samo o onim osnovnim potrebama, smanjivanje gladi, sua i raznih bolest, ve se govori o tome da se ovjeku prua i dostojanstvo koje zasluuje i koje mu pripada.

Terorizam kao jo jedna moderna poast u kojoj se bez razlike ubijaju ljudi sa svrhom stvaranja straha i nemira, takoer doivljava strogu osudu od strane Crkve. Ni jedna ideologija ili vjera ne moe prisiljavati ovjeka na takve postupke. "Kranstvo zabranjuje...ii putovima mrnje i koristiti se sredstvima ubijanja nezatienih osoba kao i metodama terorizma".

Zakljuak

Priroda filozofije rata je kompleksna i ovaj rad je pokuao dati iroki pogled na njezinu problematinost, te povezanost s etikom, politikom i povijeu. Argumentirali smo kroz razna podruja da je rat sasvim prirodna stvar koja se danas ne moe maknuti iz ljudske naravi bez velikih i tekih promjena. U nekim sluajevima rat je neizbjean, pa ak i nuan, pa se postavlja i pitanje mogunosti njegove eliminacije. Zapoeti filozofsku diskusiju o ratu, vue nas u dugi intelektualni put studija i kontinuirane analize, sve do kulminacije naih misli koje jedino mogu uspijeti prodrijeti van iz nas zahvaljujui sintezi svih povezanih podruja. U mnogim aspektima filozofija rata zahtijeva temeljno istraivanje svih vidova vlastitih vjerovanja, kao i prezentaciju indikacija filozofskih miljenja glede dotine teme.

Vidjeli smo da sam poetak rata poinje u dalekoj ljudskoj prolosti, te da izvire iz ljudskih instinkata i reakcija koje su se razvijale milijunima godina. Pitanje zato ovjek izabire rat, a ne mir, nije jednostavno. Mi smo mislea bia, sa jezikom, konstruktivnim mislima, interaktivna bia sa razvijenom kulturom. Ravnamo se prema naim pojedinanim motivima. Nai postupci su produkt naih ideja, naih razmiljanja. Ipak nae ideje nisu samo nae, one su kombinacija politikog i kulturnog okruenja u kojemu ivimo. Sve dok drave smatraju rat legitimnim, njezini graani se mogu identificirati sa tom idejom. Ako vladine institucije poinju razmiljati o alternativama, moda ak i o provoenju mirnog rijeenja, ratu se moe vidjeti kraj. To se moe dogoditi samo kroz veliku kulturalnu promjenu koja e trajati generacijama.

Iz vlastitih iskustava znamo da je rat brutalan, nepravedan i okrutan. Istovremeno ostaje sredinji problem u ljudskoj povijesti. Te dvije injenice su su jako uznemirujue, koje postoje unato ili ak zahvaljujui ljudskom karakteru. Nedavni dogaaji na svjetskoj sceni, napadi na Irak, Afganistan, Darfurska kriza, bombardiranje Madrida i Londona, prijetnje Sjeverne Koreje pokazuju da ljudska rasa ne postaje nita pametnija po pitanjima rijeavanja nasilnih sukoba. Velika prijetnja terorizma postavlja pred nas nove izazove i pitanja. Protiv koga se boriti, koje zahtijeve potivati? ini se da e se sve manje deavati klasini masovni ratovi, a ratno polje moe postati i neka udaljena civilna zona. Takve prijetnje i razna zaotravanja sukoba poveavaju strah i saznanje da nitko vie nije siguran u bliskoj budunosti. Provoenje samovolje i nametanje vlastitih stajalita odreenih drava stvara problem, koje je moda i doveo do nastale teroristike prijetnje.

U bliskoj budunosti valja se osvrnuti na voenje (obranu) pravednog rata, naravno s tendencijom smanjivanja iznalaenja agresivnih rjeenja. Apeliranjem i uvoenjem novih pravednijih zakona u dravama, koje su predvodnici i nositelji dananjeg slobodnog svijeta, trebalo bi postepeno doi i do mirnijeg suivota raznih religija, politika i rasa na ovoj naoj osjetljivoj zemlji. Za to je nuna globalna suradnja, jer pojedinane drave ne mogu imati nikakvog utjecaja na zaustavljanje rata. U dananjem svijetu globalizacija moe imati pozitivan efekt na stvaranje mira. Brisanje granica, slobodna trgovina, sloboda kretanja i izraavanja, poveanje humanitarne pomoi siromanijim zemljama moe u konanici osigurati bar nekakav poetak provoenja i zadravanja mirnog rijeenja.

LITERATURA:

AKVINSKI, Toma: Izabrano djelo, Izabrao i priredio Tomo Vere, Zagreb: Globus, 1981.

BEITZ, Charles: Political Theory and International Relations. Princeton University Press: Princeton, 1979.

CLAUSEWITZ, Carl von: On War, Trans. Col. J. J. Graham. Penguin Books:

Harmondsworth, 1982 [tr. 1908, orig. 1832.]

FANUKO, Nenad: Dediferencija i rat-u: aldarovi, O.; Mesi, M.; tulhofer, A. (ur.): Sociologija i rat.Zagreb,Hrvatsko socioloko drutvo, 1992

FREUD, Sigmund: Why war? In War: Studies from Psychology, Sociology, Anthropology. (ur.) Leon Bramson i George W. Goethals. Basic Books: London, 1968.

FROMM, Erich: Anatomija ljudske destruktivnosti I, Naprijed, Zagreb, 1973.

FROMM, Erich: Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1973.

GROTIUS, Hugo: Das Recht des Krieges und Friedens. Berlin: L. Heinemann. 1869.

GUGGENHEIM, Paul,:Lehrbuch des Vlkerrechts,Vol. 2., Basel, 1949, 778.

JOHNSON, A., History of Modern Times,

KUNZ, Joseph: Bellum justum and bellum legale, AJIL,1951.

KUNZ, Joseph: Kriegsrecht und Neutralittsrecht, Be, 1935, Vol. 1-2.

LORENZ, Konrad: On Aggression. Prev. Marjorie Latzke. Methuen i Co. London, 1966.

MACINTYRE, Alasdair: A Short History of Ethics. Second Edition. Routledge, London, 1998.

MOSELEY, Alexander. Political Realism. Internet Encyclopedia of Philosophy, http://www.utm.edu/research/iep/p/polreal.htm 1998.

MOSELEY, Alexander: A philosophy of war, Algora publishing. New York,2002.

MNKLER, Herfried: Krieg und Frieden,