Financije

F I N A N C I J E

MONETARNO KREDITNA POLITIKA

FINANCIJEMONETARNO KREDITNA POLITIKA FISKALNA POLITIKA

1. TEORETSKE OSNOVE MONETARNO KREDITNE POLITIKEM K P

Moneta Kredit Politika

Monetarno-kreditna politika izučava komponente novčanog opticaja, novčanu stabilnost, kao cilj nekog generalnog privrednog razvitka i privrednu stabilnost uopće. Ona je ustvari stalno istraživanje svijeta da bismo došli do eksplikacije kako se novac stvara i kakva je njegova uloga u svemu tome.

Ciljevi monetarno-kreditne politike su:1. Stabilan novac,2. Stabilno odvijanje procesa reprodukcije (stabilan razvoj)3. Stabilnost deviznog kursa (što je država manja, ovaj cilj je važniji)4. Visoka stopa zaposlenosti.

1.1. »KOMPLICIRANA» PRIRODA NOVCA

Novac1 je općeprihvaćeno, zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja. Tri kategorije novca su:

1. Robni (naturalni) novac,2. Papirni novac3. Novčani surogat (depozitni, žiralni novac)

Dvije kategorije vezane za depozitni novac su:

1. Kreditna ekspanzija,2. Depozitni multiplikator

UVODNI DIO

U XV vijeku termin finanncesi2 se upotrebljavao za obilježavanje državne privrede. Financije su naučna disciplina koja izučava novac, novčanu privredu i financijske institucije. One su kao pojam vezane za Rimsku povjest. Pojam financije je vezan za prvobitne novčane oblike, a u suštini vezan i za državna trošenja.

Financije možemo podijeliti u 2 segmenta:

1. Monetarni komplex,2. Javne financije.

Bitno je naglasiti i 3 dimenzije financija:

1. Teorijska nauka o financijama,2. Financijsko pravo3. Financijska politika

1 Novac potiče od lat. « PEKUS» = Stoka (jer je stoka bila općevažeći ekvivalent). Druga riječ je «PECLINIA» = BOGATSTVO.

2 Lat. Finantio; finansias = termin kojim se obilježavalo plaćanje

2


Postoje 4 vrste financija:

1. Javne financije2. Monetarne financije3. Poslovne financije,4. Međunarodne financije.

Monetarno-kreditna i fiskalna politika su osnovne poluge ekonomske politike. Ove dvije politike treba da djeluju koordinirano. Fiskalna politika djeluje na potrošnju, a monetarno-kreditna politika na investicije. Za preovladavanje inflacije efikasnija je monetarno-kreditna, a za preovladavanje depresije fiskalna politika.

Funkcije novca su:

1. Novac kao mjera vrijednosti,2. Novac kao prometno sredstvo3. Novac kao platežno sredstvo,4. Novac kao blago5. Svjetski novac.

Novac zato što je roba i ima u sebi sadržaj vrijednosti i njime se mogu mjeriti vrijednosti svih drugih roba. Vremensko odvijanje kupovine i plaćanja robe omogućava da robu upotrijebimo kao kapital u proizvodnom dejstvu. Pojava papirne novčanice nije likvidirala zlato, jer je zlato općevažeći ekvivalent, a novac je reprezentant zlata. Papirna novčanica je mjerilo cijena, a zlato je mjera vrijednosti. Samo zlato može da obavlja sve funkcije novca, jer papirna novčanica ne može da obavlja funkciju svjetskog novca.

Od 70 – 90% novčanog opticaja je depozitni novac. Prednosti zlata kao novca (stoka, žito) su: mala težina a velika vrijednost, prenosivost, djeljivost itd.

Sve zablude oko novca proizilaze iz nerazumjevanja njegove biti:

1. Zanemaruje se ili negira robna priroda novca2. Brka se mjera vrijenosti sa mjerilom cijena.

NOVČANI (VALUTNI) SISTEM

Valuta je skup zakonskih propisa koji reguliraju novčani sistem jedne države. To je ustvari od države uveden sistem, a isto tako valuta se upotrebljava kao izraz za strani efektivni novac. Riječ koja se često upotrebljava uz valutu je riječ «VAŽENJE», i to je zakonska odredba kojom se određeni metal važenja, i onda se iz tog metala kuje novac koji će biti sposoban da cirkulira kao neograničeno sredstvo plaćanja.

Imamo 6 oblika povjesnih novčanih sistema:

1. Paralelna valuta2. Dvojna valuta3. Srebrna valuta4. Zlatna valuta sa zlatom u opticaju5. Zlatna valuta na bazi zlatnih poluga6. Zlatna valuta na bazi zlatnih deviza

3


1. PARALELNA VALUTA

Novac kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja kuje se iz oba metala (zlata i srebra), i u prometu postoji ravnopravna cirkulacija dvije vrste novca (zlatnog i srebrnog). Odnos vrijednosti ova dva novca nije bio fiksan, tj. bio je fluktuirajući i zavisio je od tržišnih cijena zlata i srebra.

2. DVOJNA VALUTA

Prvi korak u smjeru dvojne valute je prelaz iz valutnog pluralizma i paralelizma na tzv. BIMETALISTIČKI sistem, tj. jedinstveni valutni sistem zasnovan na dva metala. Bitna razlika između paralelne i dvojne valute je u tome da kod dvojne valute imamo fiksan odnos vrijednosti, a kod paralelne fluktuirajući. Ovaj sistem se još naziva i alternativnim, i nije dobar tamo gdje zakonski dvije robe vrše funkciju plaćanja. U povijesti je to poznato kao teza «lošiji novac potiskuje iz opticaja bolji novac» što je poznato kao GRESHAM-ov zakon.

3. SREBRNA VALUTA

Ovaj sistem je egzistirao prije demonetarizacije srebra pod nazivom «sistem srebrne valute». Demonetarizacija srebra je izvršena 1873. godine u SAD-u. Srebro je likvidirano iz opticaja, i samim tim je likvidiran i bimetalizam. Nakon toga zadržava se sistem monometalističke valute, čijim dolaskom se pojavljuje sistem zlatne valute.

4. SISTEM ZLATNE VALUTE SA ZLATOM U OPTICAJU

Kod ovog sistema se u opticaju kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja upotrebljavao zlatni novac. Nominala svakog komada zlatnog novca morala je odgovarati njegovoj stvarnoj materijalnoj vrijednosti. Kao osnovne karakteristike ovog sistema možemo navesti:

a) samo zlatni novac je pravi valutni novac i definitivno sredstvo plaćanja,b) državne novčanice su novčani surogat i razmjenjive su,c) postojala je apsolutna sloboda kovanja zlatnog novca,d) apsolutna sloboda uvoza i izvoza zlata.

Osnovni nedostatak ovog sistema je nedostatak ovog sistema je nedostatak zlata (oskudica valute u opticaju).

5. SISTEM ZLATNE VALUTE NA BAZI ZLATNIH POLUGA

Kod ovog sistema se ne koristi zlato kao sredstvo plaćanja u opticaju, tj. nema kovanica, nego su se emitirale papirne novčanice, a zlatne poluge su bile smještene u trezorima Centralne banke kao emisione ustanove.

6. SISTEM ZLATNE VALUTE NA BAZI ZLATNIH DEVIZA

Opticaj novca zasniva se na devizama koje glase na neku zlatnu valutu ili neku značajnu svjetsku valutu, iako ona nije formalno vezano za zlato. Kod ovog sistema valutnim novcem se smatra novčanica emisione banke, jer je definitivno sredstvo plaćanja.

Mnoge zemlje «vežu» domaću valutu za $ ili neku drugu valutu (Npr. BiH je «svezala» KM za DM narednih 6 godina). Zlatni standard ograničava emisiju novčanica oko pitanja

4


emisije novčanica vođene su velike diskusije, a u vezi s tim značajne seu dvije teorije koje su imale veliki uticaj na praksu, a to su:

1. «CURERENCY PRINCIPLE» (Načelo cirkulacije),2. «BANKING PRINCIPLE» (Bankarsko načelo)

Načelo cirkulacije zastupa stav da u opticaju može biti samo onoliko banknota (novčanica) koliko ima pokrića u zlatu, u trezorima emisione banke.

Bankarsko načelo smatra da nije potrebno imati 100% pokriče u zlatu, i da obim pokrića treba prepustiti odluci emisione banke.

Ciljevi sistema pokrića novčanica je sprječavanje prekomjernog izdavanja (emisije) novca. Iz ova 2 sistema razvila su se 4 tipa emisije novčanica.

1. Engleski sistem direktnog kontigentiranja (100% pokriće u zlatu, osim određenog kontigenta koji može biti nepokrivan)

2. Francuski sistem maximiranja novčanog opticaja (zakonodavac određuje samo gornju granicu novčanog opticaja, i opticaj je usklađen s potrebama).

3. Sistem kvotnog ili postotnog pokrića4. Sistem indirektnog kontigentiranja

Danas pokriće u zlatu ne treba da je potpuno, već zlato treba da služi kao nacionalna rezerva svjetskog novca, odnosno novca međunarodne razmjene. Dio novca koji nema pokrića u zlatu mora imati bankarsko pokriće koje bi se zasnivalo na stvarnim kretanjima privrede.

SUVREMENI NOVČANI SISTEM

Pojava ovog sistema je usko povezana sa slomom (padom) zlatnog standarda, koji iščezava s II svjetskim ratom . Od tada počinje razdoblje Papirne valute. Banknota = papirna novčanica.

Papirna valuta nije likvidirala zlato, nego je postala njegov reprezentant, a zlato kao općevažeći ekvivalent je nastavilo da obavlja sve novčane funkcije. Papirna novčanica nije međunarodno sredstvo plaćanja, jer nema nikakve unutarnje vrijednosti. Zlato obavlja funkciju mjere vrijednosti, a papirna novčanica funkciju mjerila cijena, gdje je cijena novčani izraz vrijednosti, a vrijednost je količina društveno-potrebnog rada sadržanog u robi, i ona može biti mjerena samo zlatom.

Postoje 3 vrste novca:

1. Robni (naturalni) novac u koji spada zlatni i srebrni novac (jer su zlato i srebro roba).

2. Papirni novac (banknota) je osnovna karakteristika suvremenog novčanog sistema,3. Novčani surogat (zamjenik novca, dopunsko sredstvo plaćanja), a to je ustvari

depozitni, kreditni novac. Depozitni, odnosno kreditni novac je druga karakteristika suvremenog novčanog sistema. Depozitni novac se pojavio zbog nedostatka papirnog novca, zbog toga da bi se mogle obavljati transakcije.

Kada nedostaje novac u igru se «ubacuju» krediti. Kreditni novac se javlja preko kreditnih instrumenata: robne mjernice, obveznice, bankarske garancije i raznih akreditivnih pisama.

5


MJENICA je sredstvo koje posreduje između dvije robe.

R - N - R

R - Mjenica - R

Razlika između mjenice i novca je u tome, što se mjenica ne mora primiti kao instrument za izmirenje obaveze plaćanja, ona to i nije, već samo obaveza da će se plaćanje izmiriti u novcu.

Imamo 2 vrste mjenica:

1. «Vučena mjenica» (Pretvaranje robe u kreditni novac);2. «Eskontna mjenica» (Pretvaranje vučene mjenice u novčanicu).

Roba «A» Mjenica 1 RA - N - RC =

RA - - RCMjenica 1 Roba «C»

Instrument tzv. robnog komercijalnog ili trgovačkog kredita

*A – prodaje robu B-u i dobivenom mjenicom plaća svoju nabavu od C-a

Mjenica Kredit eskontni ilimjenični

Roba Mjenica

Eskontiranjem mjenice ona se kao oblik kreditnog novca pretvara u drugi oblik kreditnog novca tj. u Bankarski kredit.

Postoje 2 vrste depozita:

1. Relani (stvarni, fiducijarni) je onaj za koji su fizička sredstva dospjela u banku preko štediše;

2. Fiktivni je onaj koji je banka stvorila, tako što je kreirala potraživanja sama prema sebi, odobravanjem kredita.

Instrument koji se može koristiti kao sredstvo plaćanja ČEK (cheque). Ček je kombinacija mjenice i novčanice, to je ustvari «mjenica vučena na banku».

6

A – uPlatiti na dan _________________C – sumu

Potpis B

A B CMjenica 1

A C BANKA

BANCINa osnovu ovog čeka isplatite _____________ $ Korisniku Y

Potpis X


Ček redovito ne ide u banku radi naplate u gotovu, već radi povećanja na račun Y-a, a smanjenja sredstava na račun X-a.X = TRASANT ( Onaj ko isplaćuje ček)Y = REMITENT ( Onaj kome se ček isplaćuje)

U modernoj privredi mjenica se upotrebljava kao sredstvo plaćanja u međunarodnoj razmjeni i može biti jedan od oblika potraživanja prema inozemstvu (deviza). Ovdje imamo cirkulaciju prava raspolaganja (nove vrste novca) posredstvom čeka ili naloga za prenos, što nam sve govori da je proces evolucije novca još uvijek u toku,i to znači da depozitni novac nije zadnja kategorija novca koja će se razviti.

Prebacivanje s računa na račun se vrši s tzv. Tekućeg računa (current acconnt).

KREDIT I NJEGOVO EKONOMSKO I MONETARNO ZNAČENJE

Žiralni3, odnosno depozitni novac je stvoren i stavljen u promet u obliku bankarskog kredita, i zato je danas depozitni novac najreprezentativniji oblik novčanog surogata. Problemi reguliranja kreditnog novca su problemi prvorazrednog značaja. Odobravanjem kredita se stvara novac, a kredit odobravaju banke. Od 60 – 70% novca u opticaju je žiralni novac.

KREDIT = Kredini novac u obliku depozitnog novce = Bezgotovinski platni promet. Mora se uspostaviti bezgotovinski platni promet, čija tehnika omogućava bankama da stvore kredit znatno veći nego što imaju sredstava. To je moguće, jer banke odobravaju kredit. To upisuju u knjige, a gotovina i dalje ostaje u banci. MARX: «Ovdje ne dolazi ni do kakve intervencije novčanica tj. gotovine»

Banke mogu kreditirati privredu znatno većim iznosom, nego što su ga same primile u obliku depozita. Na taj način dolazi do procesa tzv. «Multipliciranja depozita i expanzije kredita», gdje kredit stvara depozit. Kredit na taj način ubrzava obrt financijskih sredstava (kapitala), i time povećava njegovu proizvodnu potenciju. Kredit ima veliko značenje u procesu reprodukcije, povećava proizvodnu snagu kapitala.

MULTIPLIKACIJA DEPOZITA I KREDITNA EXPANZIJA

Da bi se počeo odvijati proces multiplikacije depozita mora postojati efektivni novac. Proces multiplikacije depozita se sastoji u sljedećem:

Svaka banka kada prima stvarni depozit mora određeni dio sredstava zadržati kao rezervu likvidnosti. Ta rezerva je određena od strane Centralne banke. Banka treba da ima rezervu, jer depozit u banci nisu stalna sredstva banke, te ukoliko deponenti traže svoja sredstva istovremeno banka mora imati određena sredstva.

Postoje 2 vrste depozita:1. Depozit po viđenju,2. Oročeni depozit.

Višak likvidnih sredstava predstavlja KREDITNI POTENCIJAL banke u određenom trenutku, a da pri tome ostane likvidna. Snižavanjem stope obavezne rezerve, likvidna sredstva (jedan dio) postaju slobodna, što dovodi do povećanja kreditnog potencijala. Ako npr. Banka ima sredstva u iznosu od 1.000 $, a rezerva likvidnosti (RL) iznosi 20% tada je kreditni potencijal te banke:

3 Lat. «CREDO» = vjerovatiFranc. «GIRO» = (đir, krug) = žiralni novacNOTALNI = papirni novac

7


1000 – 200 = 800 KP = 800 $

Izvori sredstava jedne banke su: 1. Fondovi banke (F) predstavljaju ona sredstva koja su vlasnici kapitala stavili na

banku;2. Depoziti (D);3. Međubankarski krediti (MK)

Kada banka «A» odobrava kredit banci »B», ne dolazi do prenosa s računa na račun, nego će se upisivanjem u knjige povećati rezerva likvidnosti banke «B», a smanjiti banke»A».

Depozit po viđenju (DV) su obično kratkoročni depoziti (do 1 godine), i na svaki zahtjev deponenta banci sredstva se mogu uzeti nazad. Oročeni depozit (Do) su obično dugoročni (više od 1 godine).

Imamo 2 vrste rezervi:1. Rezerva likvidnosti (RL) koju određuje sama poslovna banka,2. Obavezna rezerva (OR) koju određuje Centralna banka.

Visina rezerve likvidnosti su ona sredstva koja banka drži na računu kod Centralne banke tj. minimalna količina koju mora držati. Visina RL određuje se stopom RL, a to je procentualna vrijednost rezerve likvidnosti. Nju može odrediti Komercijalna ili Centralna banka. Rezerva likvidnosti se uvijek određuje na depozite po viđenju.

Obavezna rezerva je dodatna obaveza banke da pored minimalne rezerve likvidnosti drži i tzv. Obaveznu rezervu likvidnosti. Nju isključivo određuje Centralna banka.

RL se određuje na depozite po viđenju, a OR na depozite po viđenju i oročene depozite.

Primjer:Izračunati kreditni potencijal banke na osnovu sljedećih podataka:

Dv = 15 RL = 0,12 x 15 = 1,8Do = 5 OR = 0,2 x 20 = 4 D = Do + Dv = 5 + 15= 20RL = 12% R = RL + OR = 1,8 + 4 = 5,8OR = 20% Kp = D – R = 20 – 5,8KP = ? Kp = 14,2

Kreditni potencijal možemo izračunati i pomoću sljedeće formule:

KP = kreditni potencijalF = fondovi bankeMK = međubankarski kreditD = sve vrste depozita (Do+Dv)

Dv = depozit po viđenjuOR = obavezna rezervaRL = rezerva likvidnosti

Ako pretpostavimo da je banka dala kredit u iznosu od 80, tada su novčane jedinice višak likvidnih sredstava i za tu razliku porast će likvidnost banke, pa će iznositi 5 (3+2).

8

KP = F + MK + D x ( 1 – OR) – DV x RL


Povećanjem bankarskih sredsrava u pasivi, povćava se i njezin kreditni potencijal, ali on se povećava različitim intenzitetom nego što se dijelovi pasive mijenjaju.

Vrste kreditnog potencijala:

1. Statički kreditni potencijal (potencijal na nivou jedne banke)2. Dinamički kreditni potencijal – proces multiplikacije (sa ubačenom dimenzijom

vremena)

Multiplikacija na nivou jedne banke je Mikro multiplikacija, a multiplikacija na nivou svih banaka u jednom financijskom sistemu je Makromultiplikacija. Dvije kategorije koje se izvode iz makromultiplikacije su:

1. Kreditni multiplikator,2. Depozitni multiplikator.

Makromultiplikacija je lančani prenos sredstava iz jedne banke u drugu.

Depozit (Do) Rezerva (R) 20% Kredit (K)I banka 1.000 200 800II banka 800 160 640III banka 640 128 512IV banka 512 102,4 409,6UKUPNO 5.000 (1.000*5) 1.000 4.000 ( 1.000*4)

Početni iznos depozita je 1.000, a završni iznos depozita je 5.000. Odatle slijedi da se depozit multiplicirao 5 puta tj. depozitni multiplikator (DM) = 5. Depozitni multiplikator možemo izračunati pomoću formule:

DM – depozitni multiplikatorR – rezerva likvidnosti koja se prilikom računanja piše u apsolutnom iznosu, a ne u procentualnom.

Kreditni multiplikator se računa prema formuli:

KM – kreditni multiplikatorDM – depozitni multiplikator

Maksimalni iznos do kojeg se može multiplicirati depozit računa se po formuli:

D max = Maksimalni iznos depozita koji se može stvoriti Do = početni (inicijalni) depotiz

Ako Centralna banka odredi da je rezerva likvidnosti R = O tj. da nema rezerve, tada je DM , a za R = 1 ( 100% ) depozitni multiplikator bi iznosio DM = 0 (nema multiplikacije jer je Do = 0, tj. sve je rezerva).

Dio kredita koji banke samostalno stvaraju je tzv. Sekundarna emisija, za razliku od primarne emisije koju stvara Centralna banka. Primarni novac nastaje pomoću tzv. Primarne emisije, i on se još naziva efektivnim novcem ili monetarnom bazom..

9

DM =

KM = DM – 1

Dmax = Do – DM = Do * 1/R


Sekundarnom emisijom se stvara depozitni novac. Efektivni novac je BAZA depozitnog novca, što znači da depozitni novac ne može postojati kao nema efektivnog.

Ekspanzija bankarskog kredita ima svoje dvije granice:

1. Makroekonomska granica kreditne ekspanzije koja predstavlja makximalni iznos kredita koji je banci dozvoljeno da plasira;

2. Formalna granica koja je određena stopom obavezne (zakonski utvrđene) rezerve u gotovom novcu.

10


2. NOVČANI OPTICAJ

NOVČANI OPTICAJ I NOVČANA MASA

Novčani opticaj predstavlja cjelokupnu masu svih vrsta platežnih i prometnih sredstava. Ta sredstva treba da imaju sposobnost da se prenose bez odgode i gubitaka, te da ih svako prima za regulisanje obaveza. Ovo su 3 osnovne karakteristike novčanog opticaja.

U suvremenim novčanim sistemima postoje 2 vrste opticaja:1. Bezgotovinski opticaj;2. Gotovinski opticaj

U suvremenim novčanim sistemima gotovinski opticaj sveden je u relativno uske okvire, a osnovnu masu novčanog opticaja predstavlja opticaj depozitnog novca.

Depozitni novac ( sa aspekta novčanog opticaja) su slobodna i stalno raspoloživa sredstva na računima kod banaka. Funkcioniranje bezgotovinskog platnog prometa bez depozitnog novca je moguće, jer depozitni novac nije jedini zamjenik gotovog novca ( postoje i drugi zamjenici: mjenice, akreditivi, bankarske garancije).

Obrnuta situacija nije moguća, tj. depozitnog novca ne može biti bez bezgotovinskog platnog prometa. Unutar novčanog opticaja formira se novčana masa. Novčana masa je samo onaj dio ukupnih novčanih sredstava koji se nalazi u opticaju. Depoziti po viđenju ( na zahtjev ) i depoziti do jedne godine ulaze u novčanu masu. Dvije kategorije koje ulaze u novčanu masu su:

1. Gotov novac (papirne novčanice + kovanice),2. Depozitni novac (Novčana sredstva nebankarskih sektora na žiro-računima).

Tekući račun se koristi za svakodnevna plaćanja i primanja uplata. Kod definiranja novčanog opticaja pored novčane monete imamo i monetarni agregat M2.

Quazi novac (QM) je monetarni termin koji označava novčana sredstva koja ne obavljaju funkciju prometnog sredstva, ali se svakog momenta mogu pretvoriti u prometno sredstvo. (Npr. Štedni depoziti bez roka). Ova sredstva nisu u funkciji plaćanja, nego su u funkciji štednje.

Osim M1 i M2 imamo i monetarni agregat M3.

U ostala likvidna sredstva ubrajamo: ograničene depozite, oročene depozite do jedne godine, obveznice i tzv. Kontrapar – fondove (a oni su protuvrijednost primljene inozemne pomoći). Iz prethodnog zaključujemo da su 3 kategorije likvidnosti:

1. Novčana masa2. Quazi novac3. Ostala likvidna sredstva

11

NM = M1 = $ + DEPOZITNI NOVAC

M2 = M1 + QM

M3 = M2 + OSTALA LIKVIDNA SREDSTVA


Na osnovnu toga konstituirana su 3 monetaran pojma i agregata:

1. M1 koji obuhvata Novčanu masu;2. M2 = Novčana masa + Quazi novac = M1 + Quazi novac;3. M3 = M2 + Ostala likvidna sredstva

Ukupna novčana sredstva nacionalne ekonomije pored M1, M2 i M3 obuhvataju i M4 tj. Nelikvidna sredstva u koja ubrajamo:depozite čije je trošenje za njihove vlasnike zabranjeno (blokirana sredstva); oročeni depoziti s rokom dužim od jedne godine i depoziti međunarodnih financijskih organizacija kod Centralne banke.

Monetarni potencijal predstavlja ukupna novčana sredstva koja neprekidno struje i prelaze iz jedne u drugu kategoriju. Ta brzina prelaska je brzina opticaja ( V ). Ukupna novčana sredstva dijelimo ( po pitanju opticaja):

1. Novac izvan opticaja ( Quazi novac, likvidna i nelikvidan sredstva);2. Novac u opticaju ( Gotovi i depozitni novac).

PROMJENA NOVČANE MASE ( ANM )

Postoje 4 uzroka formiranja tokova promjene novčane mase:

1. Jače ili slabije kreditne aktivnosti banaka: što je manje kredita manja je novčana masa, jer izdvajanjem kredita vrši se otplata tekućih kredita koji su već izdati.

2. Prelijevanje novca u depozite koji nisu novac, ili obrnuto: Ovdje se radi o tzv. Promjeni nemonetarne pasive, i to po pravilu: ako se nemonetarna pasiva povećava, to znači da više novaca odlazi iz opticaja i novčana masa se smanjuje.

3. Promjena salda potraživanja ili dugovanja u odnosu s inostranstvom i transakcijama banaka u stranoj valuti s domaćim komitentima: Pogoršanje salda potraživanja i dugovanja dovodi do povećanja zahtjeva nebankarskih sektora za otkup deviza, što opet rezultira smanjenjem kiličine novca u opticaju za onu količinu koja je upotrebljena za kupovinu deviza od strane bankarskog sistema.

4. Kupovine ili prodaje zlata i drugih plemenitih metala i ostale aktivnosti banaka sa domaćim nebankarskim sektorima: Povećanje bankarske aktive dovodi do povećanja novčane mase, a povećanje nemonetarne pasive dovodi do smanjenja količine novca u opticaju.

Najbolji primjer kako dolazi do promjene novčane mase je sagledavanje pregleda bankarske aktive ili pasive.

12

M1 + M2 + M3 = MONETARNI VOLUMEN

M4 = «NELIKVIDNA SREDSTVA»

M1 + M2 + M3 + M4 = MONETARNI POTENCIJAL

MONETARNI VOLUMEN + MONETARNI POTENCIJA = UKUPNA NOVČANA SREDSTVA


Pasiva bilance svih banaka

PASIVA

Devizna pasiva (PS) Domaća pasiva (pd)

Obaveze banaka u stranoj valuti

Novčana masa Nemonetarna pasivaQuazi novac Ograničeni

oročeni depozitPS NM NP

Aktiva bilance svih banaka

AKTIVADevizna aktiva (AS ) Domaća aktiva (Ad )

Potraživanja banaka u stranoj valutiKredit banaka odobreni domaćim

komitentimaAS K

Iz tabela vidimo da se aktiva i pasiva dijele na stranu i domaću komponentu.

Izvođenje formule za izračunavanje ANM:

A = P ..................................................( 1 )A = AS + Ad ........................................( 2 ) Ad = KP = PS + Pd ..........................................( 3 ) Pd = NM + NPEs = AS – PS ........................................( 4 ) ES = Neto potraživanja u stranoj valutiEd = Ad – Pd ....................................... ( 5 ) Ed = Neto potraživanja banaka u domaćoj valutiEd = - ES ............................................. ( 6 ) AS + K = PS (NM+ NP) ...................... ( 7 )Ed = K – ( NM + NP) .......................... ( 8 )Ed = - ES K – (NM + NP) = - ES ... ( 9 )

Da li će biti + ES ili - ES zavisi od toga da li su potraživanja veća ili manja dugovanja.Marginalno (granično) posmatrano imamo:

LIKVIDNOST

Likvidnost privrede predstavlja sposobnost različitih subjekata proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje da udovolje (ispune) svoje obaveze plaćanja. Ovi subjekti ( Agensi reprodukcije) što imaju veću količinu novca, za njih kažemo da su više likvidni, a osim količine novca bitna je i suma novčanih transakcija. Faktori koji još utiču na likvidnost su: brzina opticaja, tehnika plaćanja i regularnost novčanih tokova. Potrebna količina novca (prema Marxu) se definira na sljedeći način: masa novca jednaka je sumi robnih cijena kroz brzinu opticaja.

13

NM = K – NP ES

ANM = AK – ANP ES


MN – Masa novca- Suma robnih cijena

V - Velocitiy ( brzina opticaja)

Brzina opticaja je recipročni izraz potražnje novca. (Potražnja novca manja => Veća brzina opicaj). Sektor u financijskoj analizi je grupa homogenih ekonomskih subjekata sa sličnim motivima ponašanja u odnosu prema bankama, i veoma sličnim aktivnostima, odnosno funkcijama. Kada govorimo o sektoru, on se može formirati na osnovna 2 načela:

1. Funkcionalno načelo;2. Institucionalno načelo.

Po prvom načelu imamo: sektor proizvodnje, potrošnje, trgovine, prodaje i sl. Raspored novčane mase po sektorima nam omogućava pravi uvid u sposobnost plaćanja pojedinih sektora (a to je analiza likvidnosti pojedinih sektora). Postoje 2 vrste analize likvidnosti:

1. EX POST analiza likvidnosti2. EX ANTE analiza likvidnosti

EX POST je analiza likvidnosti na osnovu podataka iz prošlosti tj. na osnovu stvarnih činjenica.EX ANTE je analiza likvidnosti koju vršimo putem planiranja novčanog opticaja. Ova analiza se odnosi na budućnost.

14

MN =


3. MONETARNO - KREDITNA POLITKA, PRIVREDNA STABILNOST I INFLACIJA

Pojam inflacije4 prvi put je upotrebljen u SAD-u 1864. god. U knjizi «Velika financijska obmana» čiji je autor Dalmer Oven, knjiga se još naziva i «Približavanje financijske explozije». Dinamika razvoja inflacije obuhvata spektar od puzajuće preko prigušene pa sve do spektakularnog rasta cijena (hiperinflacije). 1923. godine u Njemačkoj je bila hiperinflacija.

Uloga ekonomske politike ( 4 koncepta )

1. Tzv. Klasična koncepcija «Laisses faire»Koja podrazumjeva slobodnu inicijativu ili liberalni kapitalizam. Ovo razdoblje je karakteristično za ocjenjivanje značenja ekonomske politike. Preovladavalo je mišljenje da državana intervencija nije potrebna. Smatralo se da novac nema značenje tj. da je samo puki posrednik u razmjeni robe. Glavni predstavnik ove koncepcije je Adam Smith.

2. Protekcionistička koncepcija ( intervencionizam)Je slijedeća koncepcija koja istiće važnost djelovanja države kroz monetarnu i fiskalnu politiku. Glavni predstavnik je John Maynard Keynes. On je zastupao državni kapitalizam i aktivnu ekonomsku politiku => puna zaposlenost.

I 3. Monetaristička kontrarevolucija (Monetarizam i liberalizam)Ovaj koncept se javlja sredinom 70-tih godina. Preorjentacija od intervencionizma ka liberalizmu je dovela do toga da su monetaristi iskoristili stratešku grešku protekcionizma, a ona se sastojala u tome da je država putem intervencionizma davala podršku onim preduzećima koja nisu bila profitabilna. Investicije u takvo preduzeća dovodile su do inflacije

4. Antiinflatorna politikaOsnovni cilj ove politike je stabilnost cijena, tj. sprječavanje inflacije.

3.1. NOVAC I PRIVREDNA AKTIVNOST

Ovu temu analiziramo kroz 3 koncepta:

1. Monetarna koncepcijaNeki autori su novac smatrali svetim, te da on ima dominantnu ulogu (osigurava privredni prosperitet). Ovakav pogled je nazvan «Monetarno shvaćanje privredno života». Glavni predstavnik je Hawtrey. On je smatrao da kreditna expanzija može osigurati kontinuiran privredni prosperitet i da je privredna aktivnost posljedica monetarna kretanja.

2. Nemonetarna koncepcijaSuština ovog koncepta je shvaćanje da novac određuje privredna kretanja (proizvodnja, zaposlenost, investicije i cijene su osnovne kategoriej privrednog kretanja) nego da su monetarna kretanja posljedica privrednih kretanja. Tako monearno gledanje susrećemo kod Jean Batis Say-a (1767 – 1832) koji je prezentirao «Zakon realizacije» (Say' s Law

4 Lat. Inflatio = prapunjavanje nadimanje

15


– Sejov zakon) koji glasi «Supply creates ist own demand» što u prevodu znači «Ponuda automatski stvara tražnju».

3. Kompleksniji poglediOvi predstavnici smatraju da promjene monetarnog faktora nisu glavni faktori koji prouzrokuju određeni ekonomski razvoj. Oni svode monetarno kreditnu politiku u odgovarajuće ugovore i ona nije odlučujući faktor razvoja. Glavni faktor privrednog razvoja je formaranje kapitala, što je i glavni problem privrednog razvoja. Najistaknutiji predstavnik je Maynard Keynes on ističe da akt štednje treba odvojiti od akta investicija, te da štednja ne znači i racionalno investiranje.

Ako generalno posmatrano inflaciju ne možemo prevazići i treba je posmatrati kao specifičnu pojavu od zemlje do zemlje, jer sve zemlje imaju različite uvjete i politike. A inflaciju je još karakteristično da se nikada ne javlja dva puta na isti način. Inflaciju je teško i definirati, ali jedna od mogućih definicija bila bi:Inflacija je proces samopodržavanog, a različitim uzrocima izazvanog rasta cijena koji postepeno prije ili kasnije dovodi do:

1. Opadanja životnog standarda većine stanovništva zbog porasta cijena,2. Iscrpljivanja nacionalnih izvora deviza (veći uvoz, a manji izvoz),3. Pogoršavanja devizne bilance, i kursa nacionalne valute (devalvacija),4. Raznih poremećaja na tržištu.

3.2. KVANTITATIVNA TEORIJA NOVCA I CIJENA, NJENE KRITIKE, SAVREMENA SHVATANJA ( FISHER, KEYNES, MARSHALL)

«Mnogo novca ide u lov za malom količinom robe». Malo robe, a malo novca => rast cijena. Treba smanjiti količinu novca. Ova teorija se mijenjala od primitivnih oblika do savremenih shvatanja ove teorije.

1. HUM – RICARDOVA tzv. Primitivna formulacija

Hume polazi od tzv. Zakona prometa znakova vrijednosti. Više robe => cijena pada, tj. cijene robe zavise od mase novca u opticaju. Ako se količina robe povećava njena cijena pada, a vrijednost novca raste.

Qg ↑ Pg ↓ Mv ↑

Marx: «Određeni dio robne kaše razmjenjuje se za jedan dio metalne planine».Hume: novac nema ulogu u okviru zemlje, on je dominantni faktor u međunarodnim novčanim transakcijama.Ricardo: On polaziod tzv. Teorije radne vrijednosti prema kojoj vrijednost plemenitih metala zavisi isključivo od ukupne količine rada potrebnog njihovo dobijanje i iznošenja na tržište. Količina prometnih sredstava (novca) određuje cijenama robe, a novac kao znak vrijednosti smatra određenom količinom zlata. On također poistovjećuje zakon zlatnog prometa sa zakonom prometa papirnog novca, dolazi do zaključka da robi rastu ili padaju cijene srazmjerni povećanju ili smanjenju količine novca u opticaju. Vrijednost novca i cijene robe zavise od mase zlata u opticaju. Ricardo se razlikovao od svih predstavnika kvantitativne teorije dvije stvari:

1. On smatra sa istu sudbinu kao zlatni novac doživljava i banknota (papirna novčanica),

16


2. Vrijednost robe određuje masu prometnih instrumenata

2. FISHEROVA FORMULACIJA

Irwing Fisher 1911.godine objavio djelo «The purchasing power of money». On je tvorac matematičke varijante kvantitativne teorije novca. Za Fisherovu formulaciju značajna su 2 elementa:

C = f (N) ili C = N/RC =Cijene su funkcija novca

Na osnovu ovoga on je razvio JEDINIČNU RAZMJENE (equation og exchange).

MV = pq + p'q' + p''q'' ...MV = PQ

M (money) – gotov novacV (velocity) – brzina opticaja gotovog novcaP (price) – nivo cijenaQ (quantity) – količina (trgovački volumen)

Ova jedinična kazuje da se cijene mijenjaju u direktnoj zavisnosti od M i V, i obratno od Q u slučaju da samo jedna od promatranih veličina varira, a da su ostale const.

↑MV = ↑PQI MV↑ ako je ↑P Q = constII MV = const. Q↑P↓

V je faktor koji može dovseti do inflacije. Fisher u analizu ubacuje i novčani surogat tj. depozitni novac, pa imamo:

Mv + m'v' = PQ

m' – depozitni novacv' – brzina opticaja depozitnog opticaja

Na osnovu svega navedenog, nivo (razina) cijena se računa prema formuli:

P =

Inflacija (prema kvantitativnoj teoriji) je porast monetarne cirkulacije koji izaziva porast cijena. Porast bilo kojeg monetarnog faktora dovodi do porasta cijena. Kritike ove dvije formulacije možemo podijeliti u dvije grupe:

-Prva dolazi od samih teoretičara kojisu stvorili kvantitativnu teoriju, gdje oni naravno ne odbacuje teoriju nego je kritikuju i ističu dva njena nedostatka, a to su:

a) Mehanička krutost,b) Statičnost

- Druga grupa kritika je upućivana od strane onih koji tu teoriju odbacuju. Najoštriji kritičar je bio Karl Marx. On kaže «ako bi se u određenom momentu na tržištu pojavila potpuna količina robe i potpuna kiličina novca tada se cjelokupna «robna kaša» zamjenila za dio «novčane planine»». Kvantitativci su smatrali da sav novac figurira kao prometno

17


sredstvo. Marx je zaključio da količina novca ne određuje cijene, već obratno. Osim Marxa značajni kritičari su još Nogaro i Aftalion.

Nogaro: Kvantitativnu teoriju novca treba preformulisati na to kako promjene u količini novca trebaju biti podvedene pod zakon ponude i tražnje i taj zakon ponude i tražnje može izvršiti uticaj na cijene.

Aftalion: je potpuno odbacio (kvantitativnu teoriju i tvrdi da varijacije količine novca nisu one koje određuju cijene, nego varijacije cijena određuju količinu novca. On kritizira i Fisherovu jednačinu, i ne slaže se da je brzina opticaja gotovog novca uvijek const., nego se stalno mjenja, te se te promjene ne smiju zanemariti na uticaj porasta cijena i inflacije. Varijacije cijena mogu nastati znatno prije nego što se povećala količina novca. To je moguće jer se cijene ustanove prije plaćanja i zbog promjene brzine opticaja novca na tržištu je moguće udovoljiti plaćanjima povećanog iznosa bez promjene količine novca, a to je zbog toga što se povećala brzina opticaja novca. Kada brzina opticaja počinje padati tada nastaje problem, i emisiona (centralna) banka pušta dodatnu količinu novca u opticaj.

1923. godine u Njemačkoj za vrijeme HIPERINFLACIJE kutija šibica je koštala 5 milijardi DM.

Zaključak:Ne postoji teorija koja bi negirala uticaj količine novca, ali jednako tako ne postoji

teorija (osim kvantitativne) koja bi taj uticaj smatrala odlučujućim. Ako bilo koji faktor dovede do porasta monetarne mase tada će morati doći do inflacije, ali on (Milton Friedman – čikaška škola) dodaje da ga razmatranje tih uzročnih faktora ne interesira.

3. KEMBRIDŽSKA FORMULACIJA

Ova formulacija podrazumjeva savremeno shvatanje odnosa novca, cijena i inflacije. Dva najznačajnija predstavnika su:

1. John Maynard Keynes,2. Alfred Marshall

Marshall ističe da se novac ne traži zbog novca, već zbog kupovne moći koju on predstavlja. Na cijene najviše utiče odnos između ukupnog dohotka i dijela dohotka zadržanog u novcu. Sva pažnja treba biti usmjerena i ka brzini opticaja. Brzina opticaja određuje dio dohotka u novčanom obliku. Značajan je Marshall-ov koeficijent (K)

K = koeficijent je obrnuto proporcionalan brzini opticaja (V)

Veća brzina opticaja u pincipu znači i veća potrošnja (manja štednja), tj. povećava se mogućnostpretvaranja gotovine u potrošnju.

P= P – nivo cijena

M – iznos novčanih sredstavaK - Marsall-ov koeficijentR – količina robe za prodaju

KEYNESn = p* ( k + r * k' )

18


n – količina novca u opticajup – nivo cijenak – moguća potrošnja pomoću zadržane gotovinek' – moguća potrošnja pomoću sredstava u bankamar – odnos kreiranih sredstava i gotovine koja ih pokriva (pokriće gotovine, stope rezerve i likvidnosti)

P = nepotrošena novčana sredstva

Rk' – bankarski fondoviK – gotovina u rukama publike

Keynes analizu likvidnosti usavršava u svom faktoru «L» (tj. u svojoj teoriji sklonosti ka likvidnosti). Smatra se da je Keynes razradom kembridžske formulacije doveo do tzv. «Metodološkog rascjepa», koji je podijelio ekonomiste u dvije skupine:PRVA skupina su oni koji polazeći od kvantitativne teorije novca su ostali manje ili više njoj i dosljedni, ili su je malo modificirali.DRUGA skupina su oni koji su se odvojili od kvantitativne teorije novca preko novčanih rashoda ili isticanjem dohotka i isticanjem ponašanja različitih, socijalnih grupa. To je ona grup koja se odvojila od kvantitativaca i približila teoriji inflacije zasnovanoj na faktorima tješnije povezanim sa proizvodnjom za njih je proizvodnja klica gdje nastaje porast cijena koji će dovesti do inflacije kvantitativna teorija je iz svojih formula izbacila vrijednost. Roba ulazi z promet bez cijena, odnosno bez vrijednosti gdje sve ovisi o kvantitativnom odnosu. Takođe se javlja pokušaj razrade modela upoređivanje globalnih ekonomskih tokova. Neravnoteža između tokova (veličina) stvara «GAP (JAZ)», a on se popunjava rastom cijena tj. INFLACIJOM pa se on naziva INFLATORNI JAZ (Inflationary gap).WICKSELL je prvi naglasio problem novčane ravnoteže i neravnoteže između štednje i investicija, što dovodi do monetarne neravnoteže. Po ovom pitanju Keynes također ima isto mišljenje.

Novčana ravnoteža zavisi od kretanja kamatne stope (ir) tj. od Interest rate, i to od dvije vrste kamata:

Prirodne i Bankarske kamate.

Prirodna je ravnoteža kamata ( I = S )Bankarska je ona po kojoj banke daju kredite tj. cijena usluga kredita. Bankarska se još naziva i novčana i tržišna kamata.Novčana ravnoteža po Wicksell-u će postojati ako su ispunjeni slijedeći uvjeti:

1. Prirodna = Bankarskoj kamati2. I = S (Investnency = Savings tj. Investicije = Štednja)

Dok su novčana i prirodna kamata jednake one ne utiču na cijene, ali čim nisu iste stupa u akciju kumulativni proces rasta ili pada cijena koji nastoji odstraniti neravnotežu.

Ako je novčana kamata manja od prirodne, ili investicije veće od štednje, tada za posljedicu ovih kretanja imamo porast cijena (inflaciju).

U krajnjoj instanci kada bi bila ispunjena dva navedena uvjeta, inflacija bi iznostil 0%, a to je moguće samo teoretski. Mnogi teoretičari pojam «INFLATORNOG JAZA» vežu za ime Keynesa.Inflatorni jaz: Ako se između raspoloživog dohotka, tj. između ukupne ponude i potražnje pojavi nesklad tada dolazi do inflatornog jaza. Po pitanju odnosa između ukupne ponude i tražnje imamo 3 slučaja:

19


1. D > S = Inflatorni jaz2. S < D = Deflatorni jaz3. S = D = Monetarna (novčana) ravnoteža

TEORIJA INFLACIJE J.M.KEYNESA

KEYNES ( 1883-1946) je prvi značajniji teoretičar inflacije. Keynes je rekao «Dugoročno svi smo mrtvi». On je zamjerio kvantitativcima što su upoređivali cjelokupnu masu novca i roba. Cjelokupnu masu novca on je podjelio na sv dijela:

1. SREDSTVA POTROŠNJE (ustvari cijene potrošene robe),2. SREDSTVA PROIZVODNJE (cijene sredstava za proizvodnju).

Da bi razvio formulu za cijenu otrošenih dobara on je za polaznu tačku odredio tekuće rashode.

PR = E – S

PR – tekući rashodiE – ukupni nacionalni dohodakS – štednja

Njegova formula za cijenu potrošenih dobara je:

P =

P – cijena potrošenih dobaraE – ukupni nacionalni dohodakO – ukupna proizvodnjaI' – novčani dohodak ostvaren proizvodnjomS – štednjaR – tekuća potrošnja dobara potrošnje

Za određivanje cijena je nepravilno uzimati ukupnu količinu novca i nju suprostavljati masi robe, već je potrebno uzimati novčane rashode ( E – S ) i njih suprostavljati masi robe. Zajedničko za Wicksell-a i Keynes-a je da je i Keynes takođe vjerovao da je I = S, uvjet ravnoteže Keynes ističe da svi faktori proizvodnje trebaju da budu uposleni tj. da postoji FULL EMPLOYMENT (Puna zaposlenost).

Nesklad I S izaziva porast cijena, gdje glavnu ulogu igra ir (kamatna stopa) koja izaziva nesklad (npr. Niska kamatna stopa stimulira investicije, a visoka stimulira štednju). Keynes je uveo kategoriju UKUPNOG NACIONALNOG DOHOTKA. On se označava sa E ili NI (national inocan). Nacionalni dohodak obuhvata dvije kategorije:

1. RASHODI ZA POTROŠNJU ( C ) (C – consumaion)2. RASHODI ZA INVESTICIJE ( i ) ( i – investnency)

Rashodi za potrošnju zavise od tzv. Sklonosti ka potrošnji, a rashodi za investicije zavise od tzv. Granične efikasnosti kapitala i kamatne stope.Kamatna stopa zavisi od:

1. FAKTORA « L «,2. Qn (Quantity of money – količina novca ).

Za Keynesa novac je funkcija faktora « L « i kamate, tj.

M = f ( l, ir)

20


On također zaključuje da su cijene funkcija novčanih rashoda tj.C = f ( E – S )Keynes je napravio grešku jer je smatrao da je faktor «L» nezavisno promjenljiva veličina, a kasnije se dokazalo da je zavisno promjenjiva veličina, te da zavisi od mnoštva faktora.Za teoriju inflacije Keynesa možemo izvući 4 zaključka:

1. Potrošnja i klasična investicija ( Ci. I ) određuju stupanj zaposlenosti ( e );2. Sklonost potrošnji određuje potrošnju i štednju;3. Sklonost ka likvidnosti određuje kamatnu stopu (ir);4. Kamatna stopa i granična efikasnost kapitala određuju obim investicija

Sve ovo posmatramo sa nivoa javnih odnosno državnih financija (npr. Štednja grupe, a ne pojedinca, itd...). Sve ove veličine u krajnjem računu će formirati 3 agregata javnih financija:

1. UKUPNA POTROŠNJA (Total consumation);2. UKUPNA ZAPOSLENOST ( e )3. UKUPNI NACIONALNI ODHODAK ( NI ).

Ako imamo npr. Premalu sklonost ka potrošnji i pretpostavimo da je kamatna stopa u porastu, te neka je prevelika sklonost ka likvidnosti:

1. Sklonost potrošnji2. Kamatna stopa 3. Sklonost ka likvidnosti

Na osnovu izloženog trebamo jačati i sklonost potrošnji, a slabiti (smanjiti) kamatnu stopu i sklonost ka likvidnosti. Količina novca nema prvorazredno značenje (po Keynesu) kao kod kvantitativaca. Za Keynesa su primarni psihološki momenti (odnosi), a oni su upravo sklonost potrošnji, likvidnosti i psihološke procjene budućeg prinosa kapitala.

PSIHOLOŠKA OBJAŠNJENJA INFLACIJE

Mnogi ekonomisiti zamjeraju kvantitativcima na mehaničkoj krutosti i statičnosti njihove teorije. Korigiranje kvantitativne teorije je izvršeno ubacivanjem KVALITATIVNIH (PSIHOLOŠKIH) elemenata.

Među psihološkim elementima su značajni: OČEKIVANJA, PREDVIĐANJA, RASPOLOŽENJA i td. Među teoretičarima psihološkog smjera najznačajniji je Aftalion. Po Aftalionu nivo cijena je funkcija ugrijacije dohotka i funkcija predviđanja, a ne količina novca.

Ako se ne mijenja količina novca, a cijene i dlje rastu neki pojedinci će opet kupovati. (psihološki faktor). Buduća (očekivana) vrijednost novca može odrediti njegovu sadašnju vrijednost. Teorija inflacije postaje psihološka, a ne samo subjektivna, jer su ovi faktori zaista faktori psihologije. Inflacija kao odnos novca i cijena naglašava očekivanja, subjektivne procjene i uopšte ponašanje kao bitne faktore inflatornog procesa. U naglašavanju psiholoških faktora razvila se «TEORIJA PONAŠANJA». Predstavnici ove teorije smatraju da je ponašanje različitih društvenih grupa odlučujući faktor u kretanju cijena i u razvoju inflacije. Oni naročito kritikuju model inflatornog jaza, zbog toga što oni smatraju da u njegovoj analizi nije uzeto u obzir ponašanje društvenih grupa.INFLACIJA TROŠKOVA

COST-PUSH inflacija ili samo «COST INFLATION». Poremećaji u društvenoj reprodukciji dovode do deficita, rasta cijena, pa i do emisije novca i kredita. Zato kažemo

21


da je za inflatorni proces veoma značajna inflatoran uloga troškova. Postoje dvije vrste inflaije troškova:

1. «Cost – push» ( Inflatorni troškovi),2. «demand – puul» (Inflacija potražnje).

INFLACIJA TROŠKOVA je snažan porast nadnica ili cijena materijala, što ga prati ili snosi porast potražnje, a inflacija tažnje je autonomna expanzija tražnje koju prati porast cijena i nadnica.

Naltrop (1963) definirao je inflaciju troškova.INFLACIJA TROŠKOVA je nominalno povećanje nadnica što su ga isposlovali radnici i službenici, a koje premašuje dozvoljene granice, i zbog toga ono mora dovesti do povećanja troškova i cijena.INFLACIJA POTRAŽNJE je povećanje nominalnih nadnica izazvano pretjeranom potražnjom u domaćoj privredi kojemu uglavnom prethodi povećanje cijena i pad realnih nadnica.

Bitno je istaknuti veliku ulogu troškova u inflaciji, jer troškovi nastaju u proizvodnji, a proizvodnja je klica inflacije.

Kad nadnice rastu brže od produktivnosti, za posljedicu imamo veće troškove proizvodnje, ubrzani rast cijena => INFLATORNI PROCES.

STRUKTURNI I POLITIČKI KARAKTER SAVREMENE INFLACIJE

Strukturna i politička inflacija nastaju kao rezultat strukturnih i političkih promjena. To se dešava usljedtzv. Kretanja KONJUNKTURNOG CIKLUSA (Konjunktura = Polet, prosperitet, zaons). Prilikom kretanja konjunkturnih ciklusa dolazi do velikih investicionih ulaganja i rasta zaposlenosti, gdje dolazi do bržeg korištenja sredstava plaćanja, nego raspoložive robe, pa zbog toga i do rasta cijena.

Konjunkturni ciklus pokriva porast cijena tako da se inflacija ne primjeti. Savremena inflacija je mješavina konjunkturne, strukturne i političke inflacije. Do strukturne inflacije dolazi zbog toga što mi živimo u dobu automatizacije procesa proizvodnje, tzv. Atomske revolucije, a to je izazvalo ogromne reorganizacije procesa indusrijskog načina proizvodnje i novog tipa organizacije društvenog rada. Inflacija većih ili slabijih razmjera prati proces strukturne revolucije svijeta, proizvodnje i novih odnosa unutar tržišnih privreda.

Politički karakter savremene inflacije nastaje kao rezultat državnog intervencionizma.

4. BANKE I INSTRUMENTI MONETARNO – KREDITNE POLITIKE

BANKE

22


Banka je preduzeće, ustanova koja se bavi raznim djelatnostima, odnosno aktivnostima vršeći usluge svojim komitentima ili poslovnim partnerima.

Glavne aktivnosti banke su:1. Primanje i davanje tj. posredovanje kreditima;2. Depozitni poslovi (prikupljanje slobodnih sredstava);3. Posredovanje u platnom prometu.

Da bi jedan bankarski sistem mogao biti aktivan faktor razvoja i da bi bio stabilizator privrednih kretanja, osnovno je da svaka banka bude samostalni privredni subjekt koji svoju funkciju mobilizacije i akumulacije sredstava vrši na temelju ekonomskih zakona bankovnog poslovanja. Po ovom osnovu svaka banka mora imati stručnjake koji će banku voditi u skladu sa ekonomskim zakonima bankovnog poslovanja.

Imamo više vrsta banka:1. CENTRALNA BANKA;2. KOMERCIJALNA BANKA;3. INVESTICIONA (RAZVOJNA) BANKA;4. POSLOVNA BANKA;5. ŠTEDIONICE

Komercijalna banka se još naziva i depoitno-kreditnom bankom. Ova banka vrši kratkotočno kreditiranje. Depoziti i novčane štednje su glavni izvori davanja kredita komercijalnih banaka.Investiciona banka je banka dugoročnog kreditiranja privrede (preko jedne, a čak i do 5 godina). U našem bankarskom sistemu, dvije najznačajnije investicione banke su: INVESTICIONA BANKA F BiH I BOR BANKA (Banka za obnovu i razvoj). Od 1933. godine, kada su SAD izvršile separaciju banaka, rijetko je da imamo investiciono – komercijalne banke (tj. ove dvije vrste banaka zajedno).

Poslovne banke su financijske institucije višeg stadija kapitalizma u kojem dolazi do koncentracije i centralizacije tzv. Industrijskog kapitala. Glavna djelatnost poslovnih banaka je usmjerena na osnivanje i financiranje industrijskij preduzeća, kupoprodaja i emisija vrijednosnih papira i posredovanje kod sklapanja državnih zajmova. Postoje 3 principa (načela) bankarskog poslovanja:

1. NAČELO LIKVIDNOSTI;2. NAČELO SIGURNOSTI I EFIKASNO ULAGANJE KAPITALA;3. NAČELO RENTABILNOSTI

Osnovne funkcije bankarstva su:1. MONETARNA FUNKCIJA;2. MJENJAČKA FUNKCIJA;3. FUNKCIJA PRIMANJA DEPOZITA I TRANSFERA (PRENOSA);4. FUNKCIJA KREDITIRANJA.

Monetarna funkcija podrazumjeva funkciju odobravanja kredita pomoću bezgotovinskog platnog prometa, posredstvom knjižnog prenosa sa računa na račun.Mjenjačka funkcija – svaka banka ima ured za razmjenu (EXCHANGE OFFICE) jedne valute u drugu valutu ( tj. konverzija uz proviziju).Funkcija primanja depozita i transfera – Prikupljanje slobodnih sredstava od stanovništva, organizacija, a poslije te depozite multiplicira.

23


TRANSFER = prenos novčanih sredstava. U savremenim sistemima transfer se vrši pomoću S.W.I.F.T. koda.5

BANKARSKI POSLOVI

Podjela bankarskih poslova:

1. PASIVNI Kratkoročni2. AKTIVNI3. NEUTRALNI Dugoročni

Pasivni poslovi su oni pomoću kojih banka dolazi do sredstava i gdje se banka javlja kao dužnik.Aktivni poslovi su oni u kojima je banka u ulozi povjerioca, tj. banka daje sredstva na raspolaganje.Neutralni poslovi su oni u kojima banka nije dužnik ni povjerilac, nego obavlja ulogu komisionara, pa se neutralni poslovi zovu još i komisionarski, indiferentni.

KRATKOROČNI POSLOVI

Pasivni kratkoročni poslovi u koje ubrajamo:

1. Depozitne poslove tj. prikupljanje sredstava. U depozitne poslove spadaju: ulozi na štednju, novčani polozi, čekovi i žiro-depoziti (kontokorentni ulozi).

2. Reeskonti su operacije između dvije banke (obično kreditne i emisione), gdje kreditna banka iz svog portfolija eskontira kod emisione banke određeni iznos mjenica, i tako dolazi do novih sredstava.

3. Relombard je posao sličan reeskontu, gdje predmet relombarda nije mjenica, već drugi vrijednosni papir.

Aktivni kratkoročni poslovi u koje ubrajamo:

1. Kredite (to su glavni poslovi, a na osnovu njih banka naplaćuje kamatu):

Postoje sljedeće vrste kredita:

1.1. KONTOKORENTNI KREDIT, tj. kredit po tekučem računu1.2. ESKONTNI KREDIT – kredit na osnovi mjenice (robne)1.3. LOMBARD KREDIT – na osnovi zaloga pokretnih stvari ili vrijednosti papira.1.4. AKCEPTNI KREDIT – kredit koji banka daje akceptirajući mjenicu svog

komitenta, da bi se ona brže realizirala. Razlika između akceptnog i eskontnog kredita je što kod akceptnog ne dolazi do odobravanja kredita u knjigama, niti do odobravanja kredita u gotovini, kao što je slučaj kod eskontnog kredita. Za akceptni kredit banka naplaćuje proviziju.

1.5. RAMBURSKI KREDIT – kredit koji se koristi u prekomorskoj trgovini. On se još naziva i dokumentarnim kreditom, a upotrebljava se i naziv kreditno pismo. Banka za račun uvoznika akceptira mjenicu koju je ispostavio izvoznik (prodavač). Nakon toga banka akceptiranu mjenicu dostavlja izvozniku. Izvoznik je odmah može unovčiti na berzi vrijednosnih papira, i tako doći do naplate za robu koju je ispostavio.

5 S.W.I.F.T. – Međunarodno financijsko društvo za XXXXXXXXXX

24


DUGOROČNI POSLOVI

Dugoročna sredstva se prikupljaju na tržištu kapitala, emitiranjem vrijednosnih papira ova se sredstva koriste za dugoročno kreditiranje u različitim oblicima kao što su: Hipotekarni kredit, Građevinski kredit, Investicioni kredit, Industrijski kredit i td.

EMISIONA BANKA – BANKA BANAKA

EMISIONA BANKA je organi koji je odgovoran za provođenje monetarno-kreditne politike i za stabilnost valute (novca).

Funkcije emisione banke su trostrukog karaktera:1. Funkcije povezane sa reguliranjem novčane cirkulacije, tj. platnog prometa i

njegove likvidnosti,2. Funkcije povezane sa reguliranjem poslovanja kreditnog sistema drugih banaka.3. Funkcije povezane sa međunarodnim platnim prometom tj. briga emisione banke za

međunarodnu vrijednost domaće valute.

INSTRUMENTI MONETARNO – KREDITNE POLITIKE

Tu spadaju slijedeći instrumenti:

1. DISKONTNA POLITIKA,2. POLITIKA «OTVORENOG TRŽIŠTA» KVANTITATIVNE MJERE3. POLITIKA REZERVE LIKVIDNOSTI

4. SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKA KVALITATIVNE MJERE

Diskontna politika se koristi putem diskontne stope, a to je ustvari kamatna stopa po kojoj Centralna banka prima od poslovnih banaka na eskont, tj, reeskont robne mjenice ili druge vrijednosne papire. Promjenama u visini diskontne stope Centralna banka nastoji uticati na ponudu i potražnju za novcem. Podizanje diskontne stope se u pravilu primjenjuje kada se na tržištu osjeća višak novčanih sredstava i poremećaj ravnoteže u smjeru inflacije. Suprotno tome snižavanjem diskontne stope povećava se tražnja novčanih sredstava u uvjetima nedovoljne privredne aktivnosti.Ova politika je bila najznačajnije sredstvo monetarno-kreditne politike do velike ekonomske krize ( 1929 – 1933.god.)

POLITIKA «OTVORENOG TRŽIŠTA»

Pod pojmom «OTVORENO TRŽIŠTE» se podrazumjeva tržište novca i kapitala koji su dio cjelokupnog financijskog tržišta. Jedno od najznačajnijih takvih tržišta je tržište državnih vrijednosnih papira.Npr. tržište veličine 40 – 50% nacionalnog bruto proizvoda.Vrši se kupoprodaja državnih vrijednosnih papira pomoću tzv. «SPREAD»-a (Tehnika koja se zasniva na razlici između cijena tj. razlika između ponude i potražen cijene).

POLITIKA REZERVE LIKVIDNOSTI

25


Svaka banka da bi mogla udovoljavati svojim obavezama za isplatu u gotovu, mora držati dio sredstava u likvidnoj formi, a ta sredstva su rezerva likvidnosti. Ove rezerve likvidnosti su smještene na djeliovma aktive banaka, pa ih po stupnju likvidnosti djelimo na PRIMARNE I SEKUNDARNE. U primarne spada: gotovina u bankama, sredstva položena kod centralne banke, potraživanja od ostalih banaka. U sekundarne spadaju: mjenice i drugi vrijednosni papiri s rokom dospjeća od jedne godine.

SELEKTIVNA KREDITNA POLIRIKA

Je kvalitativna kontrola od strane Centralne banke, a to je ustvari kontrola upotrebe određenih sredstava, kao i kontrola likvidnosti banaka, odnosno pokrića određenog plasmana određenim izvorima sredstava. Pomoću selektivne politike prati se namjena i korištenje kredita. Propis uvjeta kreditiranja mjeri najznačajniji dio kreditne politike, Kreditiranje=selektivni karakter kreditne politike. U provođenju MKP-e sve veće značenje imaju preporuke i savjeti koje Centralna banka daje ostalim kreditnim institucijama, i stoga je dužnost banaka da centralnoj banci na njen zahtjev dostavljaju različite podatke o kreditiranju.

5. NAZNAKE O MONETARNO – KREDITNOM I BANKARSKOM SISTEMU U BiH

26


OSVRT NA PRETHODNO STANJE

12 godina nakon 1989.god. radimo ono što smo trebali raditi 1989. godien.1989. godine Ante Marković je bio na čelu tadašnje Vlade, tadašnje Države. Premijer vlade. Pod uticajem međunarodne zajednice napravljen je pokušaj da se napravi valutna reforma. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, najmoćnije financijske institucije u svijetu su dale prijedlog i htjele da se napravi tranzicija. Napravljen je prijedlog valutne reforme. Pokušaj je bio da se Narodna banka transformira u Currency board – aranžman međunarodnog odbora. Postoje određena pravila po kojima funkcionira krovna institucija ako je u aranžmanu međunarodnog odbora. Tadašnja Vlada prihvata taj aranžman, a glavni postulat je napraviti fiksan kurs domaće valute sa rezervnom valutom. Koliko je emitovanje domaće valute toliko mora biti pokriće u rezervnoj valuti (DM). Strani kapital ide izvan zemlje, izvoz se smanjuje, dolazi do smanjenja deviznih rezervi i opada vrijednost domaće valute. Tada se emituje novac punom parom što je isto vještački. Slabi ekonomija i dolazi do rata.1995. god. Dejtonski sporazum – jedan mirovni sporazum predstavlja Ustav države. Tim Ustavom BiH regulirana je MPK i CBBiH. U članu 7 tog Ustava kaže se da će MPK provoditi institucije države BiH. CB je jedina ovlaštena institucija od države za izdavanje novca na cijelom području BiH. Nakon 6 godina od tog potpisivanja parlamentarna skupština može dati nadležnost CB (od '95. god. Treba funkcinirati po aranžmanu valutne komisije).CB BiH nosi naziv Centralna banka, a potom aranžmanu Currency board-a nema novca da vodi MKP. Taj aranžman Currency board međunarodna zajednica bira DM kao rezervnu valutus i kurs se uspostavlja u odnosu 1 : 1 DM je u EURO zoni, pa je i KM indirektno vezana za EURO.

CENTRALNA BANKA – MONETARNI / VALUTNI ODBOR (CURRENCY BOARD)

Oni koji kroje makropolitiku imaju pred sobom 2 politike monetarno-kreditnu politiku i financijsku politiku. Da bi makro-financijska politika mogla raditi fikasno moraju dobro funkcionirati obje politike. I jedna i druga imaju za cilj uspostaviti stabilnost makroekonomskih elemenata (novac, inflacija, fluktuacija stope rasta i zaposlenost). MKP je definirana Ustavom BiH, a on je Dejtonski mirovni sporazum. U Ustavu je rečeno da će MKP biti sprovođena na nivou države. Nisu efikasne institucije koje je provode. CB će funkcionisati na specifičnom aranžmanu koji se uvodi u zemlje koje doživljavaju tranziciju privrede. Taj aranžman je currency board (valutni odbor, monetarni odbor, valutna komisija). U članu 7 Dejtonskog sporazuma je rečeno da će CB BiH funkcionirati na mehanizmu Currency board u narednom 6-o godišnjem periodu od dana potpisivanja, znači od 1995 – 2001.ŠTA ZNAČI VALUTNI ODBOR ZA CB BiH?

To znači da MMF i Svjetska banka kao najmoćnije financijske institucije vežu ruke CB da sprovodi MKP. One su i nametnule ovaj aranžman. Svaka emitirana novčanica mora imati pokriće u deviznim rezervama.

CB BiH = valutna komisija jer ona tako radi.CB BiH nema pravo da vodi MKP i da emitira dodanu emisiju novca (znači sekundarnu emisiju). CB BiH ima otvorene račune kod banaka u Njemačkoj gdje drži to pokriće domaće valute. KM je svezana valuta za rezervnu valutu. U aranžmanu Currency board-a nema fluktuirajućeg deviznog kursa. Devizni kurs je fiksan. Kod nas pošto CB ne vodi MKP ne može biti sinhronizirano djelovanje monetarno-kreditne i fiskalne politike. U

27


Ustavu BiH stoji da guverner CB ne može biti državljanin BiH. To je striktna kontrola od međunarodne zajednice kako onda možemo govoriti o suverenosti? I zemlje Evrope gube suverenost u vezi njihovih valuta i to je dobro. Mi trebamo početi proces tranzicije – počinje se od krovnih financija.MMF = Svjetska banka = država, jer imaju bilans stanja GNP im je jači od većine zemalja.ŠTA ĆE BITI NAKON ISTEKA 6 GODINA PERIODA SE NEZNA?Predpostavka je da će se ovaj aranžman produžiti, jer oni koji su ga ponudili su potrošili dosta novca i doveli ga na stabilan nivo. KM će ostati u direktnoj vezi sa DM, a u indirektnoj sa EUR-om. EUROM je prva faza stvaranja sjedinjenih evropskih država.

FUNKCIONIRANJE VALUTNE KOMISIJE

ŠTA JE TO VALUTNA KOMISIJA? JE LI TO CB? KOJE SU PREDNOSTI, A KOJI NEDOSTACI OVOG ARANŽMANA?

Emisiona banka je jedina ovlaštena institucija za emitovanje novca. I valutna komisija vrši emisiju novca ako ima 100% pokriće. Izvozom, odnosno sufratom platne bilanse se povećavaju devizne rezerve, a tim povećanjem može povećati količinu domaćeg novca u opticaju (ispunjava pravila currency board-a).

VALUTNA KOMISIJA je institucija koja vrši emisiju novčanica i kovanog novca koji se može konvertovati u rezervnu valutu. Znači vrši se konverzija domaće valute u njemačku marku i obratno. Valutna komisija ne prima depozite, pa ne može plasirati sredstva. Ona ne odobrava kredite. Rezerve su 100% ili neki procenat više od količine novca u opticaju. Ponudu novca određuju ržišni faktori, a to su uvozno-izvozne transakcije.Karakteristike valutne komisije su:

1. konvertibilnost (po fiksnom kursu, nema fluktuirajućeg deviznog kursa), valutna komisija ne bi trebala imati s tim problema;

2. rezerve (moraju biti dovoljne da obezbjede pokriće u domaćem novcu, rezerve su 100%), svaka emitirana novčanica mora imati pokriće u DM.

JE LI KM SIGURNA KAO I DM? Predpostavka je da bi to trebalo biti tako. U ovisnosti od privrednih kretanja u Njemačkoj odslikava se kod nas;

3. Valutna marža, valutna komisija ne odobrava kredit nema kamata.

KAKVU ONA IMA DOBIT?Valutna marža – znači da ima dobit. Pri konvertovanju domaćih u strane novčanice ima dio dobiti. Kad je uvedena valutna komisija na teritoriji BiH je paralelna valuta BiH dinar; jugoslovenski dinar; hrvatska kuna i DM. Bile su četiri valute, a sve domaće. Dejtonski sporazum kaže da se može samo koristiti KM kao definitivno i zakonsko sredstvo plaćanja.Valutna komisija je vršila konvertovanje. Ko je imao hrvatske kune mora ih je prvo konvertovati u DM, pa u KM. Te usluge naplaćuje valutna komisija. To se radi i danas jer se još koristi paralelna valuta. Količina KM u opticaju raste. Domaća valuta je zdrava kao i DM (devizna rezerva). KM je najjača valuta u regionu. U sistemu VK koristi se domaća valuta, to je prednost, povećava nacionalni ponos;

4. Monetarna politika, valutna komisija nema diskreciona prava u vođenju monetarne politike. Pošto je uloga valutne komisije zaokružena manja je vjerovatnoća da će biti izložena političkim pritiscima

28


Danas je u svijetu malo valutnih komisija. Najpoznatije su Hong Kong i Singapur. To su danas uspješne ekonomije. Njihova rezervna valuta je američki dolar. Znači imaju sistem Currency board. Većina zemalja je valutne komisije je zamijenila CB iz političkih, a ne ekonomskih razloga. Nakon napuštanja sistema valutne komisije zemlje su doživjele inflaciju i stagnaciju. Singapur i Hong Kong su jake zemlje iako nemaju prirodno bogatstvo. Singapur je mala država «otok». Uspjeli su napraviti ekonomski boom. Privukli su kapital iz inozemstva. Singapur je privukao strani kapital iako tu žive brojne nacije. Singapur je bio u sastavu Malezije. Malezija je isto napravila ekonomski boom. Imala je 10 godina konstantan rast od 8% godišnje. Nisu imali fiksan kurs, ali nisu uspjeli privući strane investicije. Proizvodnja pokreće GNP ne trgovina. Oni su uveli pogone, proizvodnje. Ni Malezija nema posebnih resursa. Od palminog ulja su napravili jaku industriju. I Singapur i Hong Kong imaju nisku stopu inflacije. Valutna komisija sužava funkcije CB i svodi je na tehničko operativni mehanizam.

KAKO FUNKCIONIRA VALUTNA KOMISIJA?1. Valutna komisija u potpunosti se oslanja na tržišne mehanizme;2. Ne utiče i ne odobrava kredit;3. Ukupne rezerve su u stranoj valuti;4. Jedini način da se pribavi novac iz deviznih rezervi je neto izvoz, suficit platnog

bilansa. Kada nastane suficit platnog bilansa domaća novčana masa se povećava. Usljed deficita platnog bilansa se smanjuje vrijednost domaće novčane mase (novac u opticaju + depozit).

Ovo su bile predpostavke da bismo objasnili funkcionisanje valutne komisije. Za to se koriste raznii dijagrami. Valutna komisija nema pravo da vodi MKP. Ona se oslanja na tržišne mehanizme, ponudu i potražnju za domaćom ili deviznom valutom. Ona naplaćuje valutnu maržu za konverziju domaćih u devizne valute i obrnuto. Konačne rezerve VK drže se u deviznim rezervama. Da bi valutna komisija mogla povećavati rezerve mora se oslanjati na tržišne mehanizme. Kada se pojavi suficit platne bilanse devizne rezerve se povećavaju i valutna komisija povećava količinu novca u opticaju.

KAKO IZGLEDA JEDAN RAČUN VALUTNE KOMISIJE?A VALUTNA KOMISIJA P Stvarni VP Emisioni novac

Kapital

A SVI SUBJEKTI P Depoziti u Kredit od bankaBankama Kapital

Osnivački kapital CB BiH je iznosio 25 miliona DM. SVI SUBJEKTI

Depozit 5.012Gotovina 500

MS = 5.512Money supply

D : R = 5012 : 112 (44,75 : 1)D: M1 = 5012 : 500 (10,021 : 1)OMJER JE VEĆI OD POŽELJNOG.

29


Suficit platne bilanse od 12 Dm znači da će poslovne banke povećati stupanj kreditne expanzije, svi subjekti unutar bankarskog sistema raspolagaće većom količinom novca. Prilagođavanje VK poslovima bankarskog sistema se vrši automatski.

KAKO NASTAJE RAVNOTEŽA AKO JE DEVIZNI KURS FIXAN?U klasičnom prisupu kod CB ravnoteža platne bilanse nastaje razlikama u deviznom

kursu. Nema fluktuirajućeg kursa. Ravnoteža (VK) nastaje promjenom količine novca u opticaju, kamatne stope i salda platnog bilansa. Sistem VK u ovom pogledu je sličan zlatnom standardu.

FIXNI DEVIZNI KURS – ŠTA ZNAČI ZA ZEMLJU I VK I REZERVNE VALUTE?Sistem VK omogućava da se k.s. izjednačavaju u obje zemlje. Trebale bi biti

izjednačene cijene roba. Kad govorimo o K.S. one nisu iste u Njemačkoj i kod nas. Sistem VK bi trebao omogućiti izjednačenost. Postoje rizici sa strana, domaća ulaganja. To sve utiče na k.s. Porezi nisu isti, a fiskalni mehanizam bi trebao sinhronizirano djelovati sa MKP. Odobravanje kredita u BiH je skuplje nego u Njemačkoj.

VALUTNA KOMISIJA POSLOVNA BANKAVP 500 Eemitovni novac 500 Novac VK 100 Depozit 5000

K 4900

SVI SUBJEKTIDepozit 5000

M1 Gotovina 500MS= 5.500Money supply

D : R = 5000 : 100 ( 50 : 1)D : M1= 50 (10:1)

Predpostavimo suficit PB od 12 KM u DM, koji poslovni subjekti taj suficit deponuju kod domaćih poslovnih banaka. Budući da banke rezerve drže u domaćoj valuti te DM će zamjeniti po fixnom kursu kod valutne komisije. Priliv DM je došao izvozom. Te DM se pretvaraju u KM.

ŠTA JE POSLJEDICA SUFICITA PB OD 12 DM?Aktiva i pasiva VK kao i rezerve banaka, depoziti svih subjekata postaju veći za 12 DM. I ponuda novca je veća za 12 KM.

VALUTNA KOMISIJA POSLOVNA BANKAVP 612 Emitiran novac Novac VK 112 Depozit 5012

K 4900

6. NOVAC U MEĐUNARODNIM PLAĆANJIMA

DEVIZNI SISTEM I DEVIZNI TEČAJEVI

30


Svaka zemlja ima svoju valutu, koja se zove domaća valuta. Ako se ona koristi unutar zemlje to je unutarnji platni promet. Kada snacionalna valuta pređe granice svoje zemlje vodi borbu na deviznom tečaju. Devizni sistem je okvir prava gdje funkcionira devizni tečaj (intervalutni tečaj). Pravi monetarni izraz je intervalutni tečaj.

ŠTA JE DEVIZNI TEČAJ?Devizni tečaj je cijena domačeg novca izražena u stranoj valuti npr. 1$ = 2,004 DM.

OD ČEGA ZAVISI CIJENA DOMAČE VALUTE IZRAŽENA U STRANOJ VALUTI?Ima više faktora. To su realna privredna kretanja. Tu spada platni bilans, ponuda i

potražnja za novcem, koliko se valuta koristi u transakcijama. Niski devizni tečaj znači da pada vrijednost domaće valute, cijene rastu. Uvozne robe su jeftinije od domaćih. To je deficit platne bilanse.

Deficit BiH je 2 milijardeDevizni tečaj može biti:

1. fixni (valutna komisija);2. fluktuirajući (svakodnevne promjene vrijednosti domaćeg novca u odnosu na

stranu valutu – CB);Devizni tečaj tiče se međunarodnih finansija. Postoje razne teorije o formiranju deviznih tečajeva:

1. Teorija platne bilanse;2. Teorija inflatorističkih tečajeva;3. Teorija pariteta kupovne moći.

ZAŠTO VK U BiH A NE CENTRALA BANKA?

1. Centralna banka je pod uticajem politike, a VK nije. Znači odstranjen je svaki politički uticaj.

2. Zemlja je izašla iz rata. Bile bi velike potrebe za kreditom, koji bi pratila domaća valuta. Došlo bi do inflacije.

3. Mi nismo u procesu tranzicije. Potreban je stabilan novac, vezivanje za stabilnu valutu. To se postiže pomoću fiksnog kursa.

4. MKP ne može bez fiskalne politike. Mora biti sinhronizacija. Enormne su potrebe za budžetskim rashodima. To ne bi mogli izdržati ni budžeti jačih zemalja. Da je CB onda bi se tražio novac da pokrije budžetske rashode.

Funkcioniranje VK pozitivno utiče na razvoj MKP i razvoj makro politike. VK je antiinflatorna mjera. Pomoću fixnog kursa odražava konvertibilnost domaće valute u odnosu na stranu valutu. VK je uvjet stabilnosti novca i privrede. CB ima moć da destabilizira privredu, može biti i generator i degenerator privrednog života. Singapur i Hong Kong imaju VK i zabilježile su veliki privredni rast nakon II svjetskog rata. Bez obzira kakvi ljudi rukovodili Centralnom bankom, ona ne može funkcionirati kao VK. Valute su mogle funkcionirati . Zemlje koje su bile članice «Evropske zmije».

Kretanje deviznog tečaja ovih zemalja je «kretanje zmije u tunelu».

31


1979.____________________________________ DG

U martu 1979. god. Tunel je nestao, a zmija ostala. Marže oscilacija su bile 2,25% ali bez intervencije CB, a na scenu stupa evropski monetarni sistem i centralna jedinica «ECU» (eki) -> European Currency Unit. To je zajednička europska novčana jedinica. EURO je nastao iz ekija.

KAKO SE ODREĐIVALA VRIJEDNOST EKI-ja?Kompozicijom košare valuta koja je sadržavala vrijednost 4 – 5 najjačih valuta i

izračunavala srednju vrijednost. Revizija je bila svakih 4 – 5 godina. CB može manipulirati deviznim tečajevima. To se izražava deprecijacijom i aprecijacijom domaće valute.Deprecijacija je pad vrijednosti domaće valute, a aprecijacija je porast vrijednosti domaće valute na tržištu.Devalvacija je pad vrijednosti domaće valute, kad to uradi CB namjerno. Revalvacija je službeni porast vrijednosti koje namjerno vrši CB. Devalvacija i revalvacija su zakonske mjere, a deprecijacija i aprecijacija stvarne promjne na tržištu.CB ima posebnu politiku unutar MKP, to je devizna politika – kontrola domaćeg novca na deviznom tečaju.TEORIJA PLATNE BILANSE – devizni tečaj ovisi od platne bilanse. Na osnovu suficita ili deficita se formira devizni tečaj. Deficit izaziva pad cijena domaćih roba i povećanje uvoza.INFLACIONISTIČKA TEORIJA TEČAJEVA – naglasak se stavlja na inflaciju. Platna bilansa je posljedica porasta nivoa cijena, a ne uzrok. Naglasak, je i na monetarnoj ponudi ( izvodi se iz monetarne baze množeći je s multiplikatorom). Monetarna baza jedne zemlje je primarni novac.TEORIJA PARITETA KUPOVNE MOĆI – jedna je varijanta prethodne teorije. Ubacuje se kvantitativna teorija kretanja deviznog tečaja zavisi od kupovne moći novca. Postoji još jedna teorija PORTFOLIO koja je zasjenila prethodne teorije. Portfolio je izbor više alternativa. Kao investitor da bi smanjili rizik investiraćemo u više područja, a ne samo u jednu. Glavna svrha investicija je dobiti glavnicu + profit na investiciju. Znači cilj je diverzifikacija rizika.«Don't put all of your eggs in one basket».«Ne stavljajte sva jaja u jednu košaru».Novac se ulaže na širok krug investicija, ali uz ublažen rizik. Cilj je povećati prinos.

DEVIZNO – VALUTNI PROBLEMI NAJRAZVIJENIJIH ZEMALJA

«EVROPSKA ZMIJA»

+___________________________ G.G.1972.2,25%- ___________________________ D.G.

Sve rezerve se drže u SPV. Imaju podlogu u dolaru, a ne u zlatu. SPV su vrijednosni papiri.

ZAŠTO SU SPV ZAMJENILI DOLAR KAO REZERVU?

32


Trebala bi velika količina američkog dolara da stoji u trezoru ( imobilnost novca). Svaka članica fonda, one članice s najvećim rezervama ima najveća prava ( svaki SPV jedan glas, bolje povlastice korištenja sredstava MMF-a). MMF je institucija čiju operativu provodi Svjetska banka. Svaka zemlja članica MMF ima kvotu korištenja sredstava (broj glasova) izražen u SPV.

6.3. EURO – JEDNA VALUTA ZA EVROPU

EURO je nastala iz EKI-ja. Iza EUR-a stoji evropska unija (15 članica). U EURO zoni je 11 zemalja, isključujući Grčku, Veliku Britaniju, Švedsku i Dansku. EURO će postati zajednička valuta. Cilj je stvoriti partnera koji će se moći nositi sa najjačom zemljom. EURO se koristi kao M1 u širem smislu.Nema ga u gotovinskom novcu.Najvažnije razlike između CB i Valutne komisije:1. Valutna komisija ne može voditi MKP;2. Ne može odobravati kredite;3. Ne može primati depozite.

VK ima mjenjačku ulogu i za to naplaćuje proviziju – valutnu maržu.CB vodi MKP i može stabilizirati i destabilizirati privredu.

MEĐUNARODNI MONETARNI SISTEM (MMS)MEĐUNARODNI MONETARNI FOND (MMF)

MMS ima zadatak da obezbjedi stabilnost svih valuta svih zemalja. U međunarodna plaćanja pored zlata trreba uključiti devizni novac (efektivni strani novac). Breton Woods – korijeni polaze od prve međunarodne konferencije. Napravljena su dva financijska plana:

1. Keynesov plan;2. White-ov plan.

Keynes-ov plan je trebao da stvori međunarodnu kliničku uniju. Trebala se uvesti jedinica «Bancor». White-ov plan, trebalo je osnovati međunarodni stabilizacioni fond – stabilnoosti deviznih trečajeva. Na temelju ova dva plana napravljen je «ZAJEDNIČKI PLAN». 22.07.1944. prihvatanjem ovog plana osnovan je MMF sa WB (svjetskom bankom – međunarodnom institucijom za razvoj). MMF je počeo sa radom 01.03.1947., a svjetska banka u junu 1946.Osnivanjem MMF-a prvi put je institucionaliziran međunarodni monetarni sistem. MMF do danas ima presudan uticaj na svjetska i monetarna kretanja.

ZAŠTO JE OSNOVAN MMF?Radi rezvijanja međunarodna monetarne saradnje, sa ciljem da podržava stabilnost

valuta članica MMF-a, multilateralnog plaćanja članica MMF-a.On je jedan od svjetskih kreditora – kreditira države a ne privredne subjekte. U

početku rada MMF je imao fixni devizni kurs, ali 01.04.1978. prihvata fluktuirajući devizni kurs. Zlato je demonetizirano (svjetske rezerve članica MMF-a i knjige se ne vode u rezervama zlata već u SPV – specijalna prava vučenja- Special Drawing Rights).

33

F I N A N C I J E

F I S K A L N A P O L I T I K A

7. OSNOVNE KARAKTERISTIKE FISKALNE POLITIKE (FISCAL POLICY)

FISKALNA POLITIKA – BITNE KARAKTERISTIKE

Pod Keynesovim uticajem dolazi do formiranja posebnog pravca u financijskoj teoriji javnih financija pod nazivom fiskalna politika (Fiscal theory, Fiscal Policy).

Početkom ovog vijeka engleski teoretičar C.F.Bastable je na sljedeći način formulirao suštinu i zadatke javnih financija: «Obrazovanje i upotreba državnih novčanih resursa čini predmet koji je najbolje nazvati javne financije».

Sam termin fiskalna politika potiče iz engleskog jezika od giscal policy, što bi u direktnom prevodu označavalo poresku politiku. Fiskalna politika6 je smišljeno korištenje fiskalnih mjera radi ostvarivanja ciljeva ekonomske politike.

Osnovni ciljevi fiskalne politike su:a) usklađivanje potrebe države sa sredstvima;b) uspostavljanje i postizanje ravnoteže u budžetu

FISKALNA GODINA (Fiscal Year) podrazumjeva obračunski period od 12 mjeseci za koji se obračunavaju fiskalne obaveze (porezi, takse, doprinosi i td.). Ova godina ne mora biti kalendarska. Uglavnom je standandizirana od 01.04. do 31.03. naredne godine.FISKALNI SISTEM je temelj na kojem djeluje fiskalna politika.Fiskalnu politiku dijelimo prema vrstama fiskalnih oblika na:

a) pravnu;b) carinsku;c) politiku dažbina;d) politiku doprinosa.

Fiskalni sistem je institucionalni okvir za djelovanje fiskalne politike. Fiskalna politika je soc.-ekonomska politika koja se provodi financijskim sredstvima; prema tome javne financije gube isključivo fiskalne ciljeve i dobijaju ekonomske i socio-političke ciljeve.

Fiskalna politika je značajna komponenta cjelokupne ekonomske politike zemlje. Ona je druga poluga pored MKP i harmonizacija ove dvije je jednako uspješna politika javnih rinancija.

Fiskalna politika je naučna disciplina i ima stabilizacionu funkciju unutar fiskalnog sistema. Bitno je napomenuti da fiskalnu politiku sprovodi vlada. Ne negirajući značenje političkih momenata pri reguliranju kombinacije mjera monetarne i fiskalne politike, fiskalnoj politici treba dati primat u sljedećim slučajevima:

a) fiskalna politika pokazuje efikasnije dejstvo na nivou potrošnje nego na regulisanje investicija, dok je kod monetarne politike efekat potpuno obrnut.

b) fiskalna politika djeluje efikasnije na regulisanje fiskalne potrošnje na domaćem tržištu;

c) u prevladavanju depresije fiskalna poltika je efikasnija od monetarne koja pokazuje veću efikasnosti u usklađivanju inflatornog buma.

7.2. J.M.KEYNES I NJEGOV UTICAJ NA FORMIRANJE FISKALNE POLITIKE

Sam termin Fiscal policy vodi porijeklo od J.M. Keynesa i prvi put je upotrebljen u «Općoj teoriji kamate, zaposlenosti i novca». Ali i pored toga što Keynes na više

mjesta u Općoj teoriji upotrebljava ovaj termin, on nigdje ne daje njegovu kompletnu 6 Fiskalna politika lat. «fisk» - državna blagajna

grč. « polis» - država

definiciju, već se jedino na bazi Keynesovih stavova može zaključiti šta on podrazumjeva pod ovim terminom. Ako pođemo ovim putem, možemo zaključiti da Keynes pod terminom fiskalna politika podrazumjeva teoriju i politiku, koja putem javnih prihoda vrši uticaj na štednju, kao i teoriju i politiku državnih investicija koje su financirane putem javnih zajmova, da bi se stimulirala potrošnja.

Za razliku od J.B.Say-a i Ricarda, koji su stajali na pozicijama da sama proizvodnja automatski uspostavlja odgovarajući nivo globalne efektivne potražnje kojom se obezbjeđuje nesmetani tok društvene reprodukcije, Keynesovo shvatanje polazi sa sasvim drugih pozicija.

Keynes stavlja u centar svojih razmatranja ekonomske političke mjere, nastojeći da pronađe sredstva, da bi pomoću njih izvukao kapitalizam iz njegove krize.

Kao osnovu svojih teoretskih razmatranja Keynes uzima problem usaglašavanja tri osnovne agregatne veličine i to: ponude, pune zaposlenosti i efektivne tražnje. Kao osnovni faktor društvene reprodukcije, u Keynesovom učenju se pojavljuje ukupna tražnja. Po Keynesu ukupna tražnja je predstavljana dvijema komponentama, i to: potrošnjom i investicijama.

TD = C + IKoliki će se iznos u jednoj zajednici izdati na potrošnju zavisi, prema Keynesu, na prvom mjestu, od visine ostvarenog nacionalnog dohotka, a zatim, od objektivnih i subjektivinih faktora koji utiču na sklonost ka potrošnji. U svojoj analizi Keynes navodi više faktora koji djeluju na sklonost ka potrošnji kao što su: želja za postizanjem likvidnosti, stvaranje rezerve za nepredviđene slučajeve, za starost, podizanje djece, i td.

Keynes je mišljenja da uvijek kada se realni dohodak povećava, dolazi i do povećanja potrošnje, ali ovo povećanje nije u apsolutno jednakom iznosu kao i povećanje dohotka, tako da određeni iznos odlazi na štednju. Odnos određenog porasta dohotka i porasta potrošnje tog dohotka Keynes naziva graničnom sklonosti ka potrošnji. Pored navedenog, Keynes u svom učenju posvećuje veliku pažnju štednji, koja, prema njegovom shvatanju predstavlja razliku između dohotka i efektivne potrošnje.

S = Y – CKeynes stoji na stanovištu da je bitan uvjet ravnoteže u procesu reprodukcije da se cjelokupni iznos štednje utroši na investicije, odakle proizlazi i poznata Keynesova jednačina:

S = IPo Keynesu investiciona aktivnost je uvijek uslovljana dvijema veličinama, i to: veličinom profitne stope i visinom kamatne stope. U domenu poreske politike Keynes se pojavljuje kao pristalica progresivnog oporezivanja, kojim, po njegovom mišljenju, treba ići na jače zahvatanje onog dijela dohotka koji je namjenjen štednji, a na slabije zahvatanje dohotka namjenjenih potrošnji. Ovakva politika ima u svojoj osnovi suzbianje opadanja skolonosti ka potrošnji. Keynes je fiskalnu politiku podijelio na:

1. expanzionu fiskalnu politiku;2. kontrakcionu fiskalnu politiku.

U periodima depresije, država intervenira mjerama expanzione fiskalne politike koje djeluju, u pravcu oživljenja privrede. Ove mjere se sprovode bilo povećanjem rashoda bilo smanjenjem poreza od stanovništva.

Za razliku od expanzione fiskalne politike, kontrakciona fiskalna politika će ići na smanjenje rashoda i povećanje poreza, a djestvo ovih mjera će se odražavati na smanjenje obima proizvodnje i zaposlenosti, potrošnje i investicija i dr.

Prema poznatom američkom ekonomisti prof. Paulu Samuelsonu Fiscal policy služi za obilježavanje upotrebe oporezovanja kao i javnih rashoda u procesu koji je usmjeren na:

sprječavanje pada u privrednom ciklusu; odražavanje takvog stanja u privrednom životu, koje se karakterizira visokom stopom zaposlenosti bez isuviše izražene inflacije i deflacije.

7.3. SUPPLY SIDE ECONOMICS / EKONOMIJA PONUDE

Druga polovina sedamdesetih godina dovodi do pokreta, koji se pojavljuje pod nazivom «Supply side economics» odnosno ekonomija okrenuta ponudi. Od interesa je naglasiti da «Supply side economics» postaje nesporno pravac čija je pojava dovela do najvećeg broja diskusija i doktriniranih rasprava u toku posljednjih nekoliko godina.

Pri pokušaju obrazloženja supply side ekonomije treba poći od stanovišta, da se prema ovoj teoretskoj koncepciji osnovni uzroci ekonomskih poremećaja nalaze na strani proizvodnje, a ne u domenu potrošnje.

U objašnjenju ekonomije ponude treba poći od činjenice, da nasuprot keynesijanskog pristupa pri primjeni novog koncepta treba poći od redukcije fisklanog opterećenja što bi dovelo do porasta privatne inicijative. Pokrenuta privatna inicijativa bi zatim imala pozitivne impulse na rast investicija, proizvodnje i zaposlenosti.

U pogledu borbe protiv invlacije ekonomija ponude polazi od stanovišta da smanjivanju inflacije treba prići reguliranjem monetarne ponude, ali se istovremeno začaže i za djelovanje i na monetarnu tražnju uticajem na produktivnost i proizvodnju. Tako, de facto, ukoliko se istaknuto uzme u obzir, ekonomija ponude razvija svoj koncept na slabostima keynesijanske i monetarističke škole.

Protagonisti ekonomije ponude insistiraju na tome, da se uticaj države smanji i svede u tolerantne granice.

Što se tiće fiskalne poltike, karakteristično je da u Keynesovom konceptu ona imala osnovni zadatak da vrši redistribuciju dohotka i to od onih jedinki sa nižom sklonošću potrošnji kao onim jedinkama sa višom sklonošću potrošnji. Imajući u vidu da supply side ekonomija ima pozitivan stav prema djelovanju zakona vrijednosti svakako da tim više nego ekonomija potražnje i prihvata posljedice do kojih dovodi djelovanje zakona vrijednosti.

Protiv inflacije ekonomija ponude se bori kako mjerama financijske politike tako i proširivanjem postojećih kapaciteta.

Supply side akonomics kao novi teorijski pristup se pojavila prvi puta u istupanjima kongresmena J. Kempa 1975. godine.

8. JAVNI RASHODI

8.1. POJAM, OSNOVNE KARAKTERISITKE, NAČELA I KLASIFIKACIJA JAVNIH RASHODA

Većina definicija ističe da je za javne rashode bitno slijedeće:1. Javni rashodi služe u prvom redu za pokriće javnih potreba;2. U savremenim uvjetima javni rashoci su izraženi u novcu;

Javni rashodi predstavljaju trošenje sredstava radi zadovoljenja općih potreba. Bitno je napraviti razliku između privatnih rashoda (lično zadovoljenje potreba) i javnih rashoda (zadovoljenje općih potreba). Javni rashodi su elastičniji od privatnih. Veličina javnih je rashoda limitirana mogućnostima poreskih sobveznika. U teoriji javnih rashoda razlikujemo:

a)klasičnu koncepciju javnih rashoda;b) modernu koncepciju javnih rashoda

Za klasičnu teoriju je karakteristično, u prvom redu, da financijski teoretičari nisu pokazivali veći interes za problematiku javnih rashoda. Javni rashodi su posmatrani potpuno jednostrano, isključivo sa administrativnog i političkog stanovišta, dok je ekonomsko-socijalni tretman javnih rashoda bio potpuno zanemaren.

Javni rashodi se tretiraju kao sredstva financijske aktivnosti države, koja je usmjerena na postizanje ekonomskih i socijalnih efekata. Tako, rashodi dobivaju ulogu instrumeata intervencionističke politike suvremene kapitalističke države.

Razlikujemo 3 načela javnih rashoda:

1. Načelo općeg interesa – javni rashodi služe za pokriće onih potreba koje su u interesu društva kao cjeline. To znači da javno trošenje treba da se vrši isključivo u društvenom interesu.

2. Na prvom mjestu se ističe klasifikacija rashoda na lične i materijalne rashode. Lični rashodi u principu predstavljaju one rashode koji su namjenjeni uzdržavanju organa države (plaće, penzije, invalidnine i dr.). Materijalni rashodi predstavljaju one rashode koji nastaju prilikom vršenja javnih funkcija (kancelarijski materija, ogrev, nabavke za vojsku i dr.)

3. Podjela rashoda prema subjektu trošenja se vrši prema kriterijumu da li javni rashod vrši država, ili neko uže samoupravno tijelo. U principu, kao rashodi države se uzimaju oni rashodi koji predstavljaju rashode za koje je zainteresirana nacija kao cjelina (rashodi na sudstvo, vojsku, diplomatiju i dr.).

4. Prilikom klasificiranja rashoda na funkcionalne, investicione i transferne polazi se od funkcija koje vrši savremena država. Funkcionalni i investicioni rashodi su proizvodni rashodi. Imaju proizvodni karakter. Utiču na kretanje nacionalnog dohotka, a transferni uopće ne utiču. Vrši se samo redistribucija dohotka sa jednog lica na drugo. Transferiraju samo postojeće rashode (otplata javnih zajmova, subvencija privredi, socijalna davanja, i sl.).

8.2. PORAST JAVNIH RASHODA I NJEGOVI UZROCI

Ukoliko se posmatra kretanje javnih rashoda u nešto dužem vremenskom periodu, može se uočiti da u savremenim uvjetima opću tendenciju predstavlja stalni porast javnih rashoda. Ovu tendenciju uočio je još poznati njemački teoretičar 19. vijeka A. Wagner koji je formulirao tzv. Zakon porasta javnih rashoda. Prema ovom zakonu, paralelno sa razvojem privreda pojedinih zemalja dolazi i do porasta dohotka per capita. Rezultat toga je povećana uloga javnog sektora, doći će do izražaja i na području pojedinih vidova opće potrošnje (odbrana, nacionalna bezbjednost, administracija i sl.) i na području kolektivne potrošnje (kultura, obrazovanje, socijalno staranje i sl.).

G. Jeze grupira uzroke koji dovode do porasta javnih rashoda u dvije skupine, i to:1. Prividne;2. Stvarne

U grupu peividnih uzroka G.Jeze ubraja sljedeće uzroke:1. smanjenje kupovne moći novca,2. izmjenjena tehnika budžeta u vezi sa prelaskom na princip neto-budžeta;3. promjene u veličini državne teritorije.

U okviru stvarnih uzroka, koji dovode do skoka javnih rashoda, G.Jeze razlikuje tri vrste uzroka i to:1. Uzroke ekonomske prirode2. Uzroke političke prirode,3. Uzroke financijske prirode.

8.3. EFEKTI JAVNIH RASHODA

Na samom početku treba istaći da ne postoji jedinstveno gledanje na efekte koji se mogu postići putem javnih rashoda. Povjesno posmatrano pojavile su se dvije osnovne koncepcije koje su relevantne s obzirom na efekte javnih rashoda i to:

1. koncepcija o neutralnim rashodima,2. koncepcija o aktivnim rashodima.

Shvatanje o neutralnosti rashoda nastalo je u okviru klasične građanske financijske teorije, i prema ovoj koncepciji javni rashodi imaju potpuno neutralno dejstvo na privredna kretanja.

Protagonisti koncepcije o aktivnim rashodima, za razliku od klasičnih stavljaju akcenat na ekonomsko-politička i socijalno-politička dejstva javnih rashoda, dok se sam akt trošenja financijskih sredstava stavlja u drugi plan.

Kao najznačajnije kategorije transfernih rashoda, koji se posebno izdvajaju u pogledu ekonomsko-političkih efekata ističu se kamate na javni dug, rashodi za socijalno osiguranje, socijalne pomoći zaposlenim i sl.

Razmatranje efekata javnih rashoda u savremenim uvjetima potrebno je u svakom slučaju upotpuniti i tzv. Teorijom filtra, koja na vrlo ilustrativan način govori o efektima koji se mogu postići putemjavnih rashoda.

De facto, prilikom plaćanja poretza dolazi do smanjenja kupovne snage poreskih obveznika, da bi se zatim kroz budžet, ova sredstva vratila poreskim obveznicima.

Savremena fiskalna teorija upoređuje financijske aktivnosti države sa filtrom, koji crpe iz privremenih financijskih sredstava, i to putem poreza ili drugih kategorija prihoda, da bi se putem rashoda ova sredstva vratila nazad privredi.

9. OSNOVNE KARAKTERISTIKE FISKALNIH PRIHODA SAVREMENE DRŽAVE

9.1. POJAM, KARAKTERISTIKE I KLASIFIKACIJA PRIHODA

Osnovne karakterisitke javnih prihoda7 su:a) da su izraženi u novcu,b) jednogodišnjost prihoda,c) da trošenje prihoda ne dovodi u pitanje postojeću imovinu,d) da služe za podmirenje troškova koji imaju opći karakter.

U savremenim sistemima prihoda oni se javljaju u veoma različitim oblicima, kao što su: porezi, doprinosi, carine, takse, parafiskalni prihodi, i td.

Klasifikacija javnih prihoda:1. redovni i vanredni prihodi,2. prihodi od privrede i prihodi od stanovništva3. fiskalni ili dadžminski prihodi4. državni i društveni prihodi.

Na redovne i vanredne prihode kao osnova klasifikacije uzima kao kriterij vrijeme. Pod redovnim prihodima podrazumijevaju se prihodi država, čiji se izvori u ekonomskom smislu redovno obnavljaju, i stoga se ovi prihodi svake godine redovno plaćaju. Vanrednim prihodima smatraju se prihodi koji se ne naplaćuju redovno svake godine, već samo u određenim momentima. Stoga se kod ovih prihoda kao karakteristike pojavljuju nestalnost i neperiodičnost.

Kao prihodi iz privrede pojavljuju se oni prihodi koji plaćaju u našem sistemu osnovne organizacije udruženog rada, bilo iz ukupnog prihoda ili iz dohotka. Najvažniji prihodi iz privrede su porez na dohodak organizacija udruženog rada, pojedine vrste doprinosa i dr. Kao prihodi od stanovništva se pojavljuju prihodi koje građani individualno uplaćuju, bilo po osnovu svog dohotka ili imovine. U ovu grupu sapdaju porez iz ličnog dohotka od autorskog prava i td.

Pod fiskalnim prihodima ili dadžbinama treba podrazumijevati prihode koje država ubire prisilnim putem, iz dohotka poreskih obveznika. Od dadžbinskih prihoda navode se sljedeće kategorije prihoda: porezi, doprinosi, takse.

Državni prihodi su prihodi pomoću kojih država u potpunosti podmiruje opće i zajedničke potrebe društva.

9.2. POREZI U SISTEMU PRIHODA

U antičkoj Grčkoj i Rimu porez je bio tumačen kao davanje pokorenih pobjednicima i poreska obaveza se izjednačavala sa pojmom potčinjenosti. Porez se u feudalizmu tretira, na prvom mjestu, kao dar, a zatim kao pomoć. Iz perioda liberalnog kapitalizma datira i definicija poreza francuskog financijskog teoretičara G.Jezea, po kome je porez «davanje u novcu koje država ubire od pojedinaca na osnovu svoje vlasti, bez direktne protunadoknade, a u cilju da pokrije javne terete.»

Osnovne karakterisike poreza su:1. u osnovi poreza leži prinuda,2. porez predstavlja davanje bez direktne protunaknade,3. porez predstavlja prihod kod koga nije unaprijed utvrđena svrha za koju ćese

upotrijebiti,4. porezi se naplaćuju isključivo u novcu, a samo u izuzetnim slučajevima u naturi,

7 JAVNI PRIHODI- su sredstva koja se prikupljaju putem fiskalnepolitike

5. orjentiranost na vanfiskalna dejstva

Ciljevi oporezivanja su:1. Fiskalni ciljevi oporezivanja-pribavljanje financijskih sredstava,2. Vanfinancijski ciljevi oporezivanja-porez predstavlja efikasan element u ostvarenju

ekonomsko-političkih i socijalno-političkih zadataka, 3. Instrument privlačenja antiinflatorne politike u zemljama u razvoju potreban im je

strani kapital, pa uvode olakšice za strane investitore,

Poreska terminologija predstavlja elemente oporezivanja. Elementi oporezivanja su:

1. Elementi lične prirode2. Elementi materijalne prirode

Elementi lične prirode su:1. poreski obveznik – predstavlja ono fizičko ili pravno lice koje je po zakonu

obavezno da plaća porez,2. poreski platac – predstavlja ono fizičko ili pravno lice koje de facto vrši plaćanje

poreza ili predujmljuje porez sa ciljem da ga prevali na neko drugo lice;3. poreski destinator – lice koje po namjeni zakonodavca snosi poreski teret.

Elementi materijalne prirode su:1. Poreska sposobnost – predstavlja ekonomsku sposobnost koja omogućava da se

vrši plaćanje poreza i to je baza pomoću koje se vrši utvrđivanje visine poreske obaveze:

2. Poreski izvori – predstavlja termin koji služi za obilježavanje onih materijalnih sredstava kojima će poreski obveznik prići plaćanju poreza.Poreski izvor se može pojaviti kao prihod i kao imovina.Prihod su dobra izražena u novcu koja imaju izvor u raznim djelatnostima. Dohodak je zbir svih priroda jednog poreskog obveznika za određeni period:

3. Poreski objekt – predstavlja svaku ekonomsku činjenicu koja pruža osnov da se uvede neki poreski oblik:

4. Poreska osnovica – predstavlja vrijednost koja služi za utvrđivanje visine poreza:

5. Poreska jedinica – je dio poreske osnovice pomoću koje se vrši izračunavanje poreza:

6. Poreska stopa – predstavlja iznos poreza koji se plaća na poresku jedinicu i može da bude izražen na dva načina i to: u fiksnom iznosu i u procentima, ili u promilima.

7. Poreska tarifa – pregled poreskih osnovica sa odgovarajućim poreskim stopama. Mogu biti proporcionalne i progresivne:

8. Poreske liste – spiskovi imena poreskih obveznika, sa naznačenjem sume koju je potrebno platiti na ime poreza:

9. Poreski katastara – pregled i opis svih činjenica koje služe za utvrđivanje poreskog tereta.

Poreski principi (načela) su podjeljeni u dvije kategorije:1. Smitovi poreski principi,2. Wagnerovi poreski principi.A.Smit je izni četiri poreska principa tzv. Kanona:

1. Svaki građanin je dužan da državi plaća porez2. Obaveza plaćanja tereta treba da bude regulirana Zakonom,3. Porez treba da se naplaćuje onda kada je za poreskog obveznika najpovoljnije,4. Poreska administracija treba da ima što niže troškove, tako da prihodi državne

blagajne vudu što veći,

Njemački teoretičar. A. Wagner je formulirao devet poreskih principa, koji su sistematizirani u četiri grupe i to:

1. financijsko-politički princip:a) izdašnost poreza,b) elastičnost poreza,

2. ekonomsko-politički princip:a) izbor poreskog vrela,b)vođenje računa o dejstvima pojedinih poreza,

3. socijalno-politički princip:a) općenitost poreza,b) ravnomjernost poreza,

4. poresko-tehnički princip:a) određenost poreza,b) ugodnost plaćanjac) jeftinoća ubiranja poreza

PORESKI SISTEM I KLASIFIKACIJA POREZA

Poreski sistem jedne države predstavlja skup poreza koji u jednom vremenskom periodu postoje u zemlji. Poreski sistem podrazumjeva:

1. poreski monizam2. poreski plurizam,

Poreski monizam je gledište da poreski sistem treba da se sastoji samo iz jednog poreskog oblika koji bi služio zahvatanju svih mogućih prihoda po osnovu poreza.Poreski pluralizam je sastavljen od više poreskih oblika. Primjenjuje se svuda u Svijetu. Poreze možemo klasificirati na:

1. Poreze u novcu i naturi:2. Redovne i vanredne poreze;3. Subjektivne i objektivne poreze:4. Neposredne (direktne) i posredne (indirektne) poreze

1. Klasifikacija poreza na poreze u novcu i poreze u naturi je danas isključivo istorijiskog značaja, budući da su u savremenim uvjetima poreze u naturi gotova potpuno potisli porezi u novcu.

2. Redovni porezi predstavljaju one poreske oblike koji se redovno naplaćuju za jedan period vremena, obično za godinu dana. Vanredni porezi se ne naplaćuju u redovnim razmacima vremena, već samo u vanrednim situacijama.

3. Za osnovu klasificiranja poreza na subjektne i objektne poreze uzima se metod utvrđivanja poreske sposobnosti. Kao objektni ili tzv. realni porezi pojavljuju se oni

porezi koji se utvrđuju prema objektivnim elementima, ne vodeći računa o ličnosti poreznog obveznika. Kod subjektivnih poreza oporezivanjem se pristupa obuhvatanju svih prihoda poreskog obveznika u jednu cjelinu, i pri tome se vodi računa o faktorima koji su bili od uticaja na utvrđivanje poreske obaveze.

4. Kriteriji poreska snaga:Ukoliko se poreska snaga manifestira posjedovanjem imovine ili dohotka, riječ je o

neposrednim ili direktnim porezima. Ukoliko se, međutim, poreska snaga manifestira u vidu potrošnje radi se o posrednim ili indirektnim porezima.

Kriterij prevaljivanje poreza:Onaj porez koji po namjeni zakonodavca pogađa lice koje ga plaća,

predstavljaneposredni porez, dok će porez koji se prevaljuje na neko treće lice predstavljati posredni porez.

Prednosti direktnih poreza su:a) pravični su jer se poreski teret utvrđuje na bazi ekonomske snage poreskog

obveznika,b) prihodi ovih su stabilniji od indirektnih i stabilnija je osnovica.

Nedostaci direktnih poreza su:a) relativno skuplja fiskalna administracijab) psihološki su teže prihvatljivi,c) nisu elastični i ne mogu da prate konjunkturna kretanja.

Prednosti indirektnih poreza su:a) Predstavljaju izdašne i elastične porezeb) Najveća prednost je što su anonimni,c) Sa psihološkog aspekta su puno prihvatljiviji.

Nedostaci indirektnih poreza su:a) tvrdi se da su ne socijalni,b) nestabilniji su od direktnih.

Porez na promet (PNP) je glavni reprezentant indirektnih poreza. Sa psihološke tačke gledišta je puno bezbolniji, jer je anominan. 1342.godine u Španiji se zove «alcabala». PNP nestaje u Svijetu i ponovo se pojavljuje poslije I Svjetskog rata. SAD uvode porez u doba 1929 – 1932. godine. Velika Britanija i Švicarska ga uvode uoči II svjetskog rata. PNP je vrsta indirektnih poreza na promet roba, usluga, nekretnina i prava u njihovoj kupoprodaji.

Razlikujemo 3 vrste poreza na promet:1. Jednofazni porez na promet:2. Svefazni porez na promet (bruto i neto),3. Porez na dodatu vrijednost (PDV), tj. ovo je neto svefazni PNP.

Osnovni kriterij ove podjele je asmo tehnika naplate, odnosnobroj prometnih faza u kojima se porez naplaćuje.

Ancize – porez na visoko tarifnu robu.1. Jednofazni porez na promet predstavlja takvu varijantu poreza na promet kod kog

se zahvatanje vrši samo u jednoj tačno određenoj fazi pri kretanju robe od proizvođača do potrošača.

2. Svefazni porez na promet predstavlj takvu varijantu poreza na promet gdje se vrši oporezivanje prometa roba i suluga pri svakoj prometnoj fazi. Bruto svefazni je

porez gdje se obračun vrši na osnovicu u koju su ušli poreski iznosi iz ranijih oporezovnih faza. Tu se javljaju kumulativni efekti, te se zove «lavina». Neto svefazni je takav gdje plaćeni porez u prethodnoj fazi se oduzima iz poreske osnovice u narednoj fazi. Najpoznatiji je porez na dodatnu vrijednost.

3. Porez na dodatu vrijednost (PDV) ili «Value Added Tax» (VAT). 1954. godine pojavio se prvi put u Francuskoj. Predstavlja porez čije je plaćanje podijeljeno na parcijalna plaćanja koja sse obavljaju u svakom stadijumu procesa, proizvodnje i distribucije vrijednosti na određenom stadijumu. To je poseban višefazni porez, koji plaća poreski obveznik samo na dodatnu vrijednost. Porez se plaća pslije svake faze poslovnog procesa.

Carine predstavljaju indirektne poreze, najčešće jer ih plaćaju kupci. Ako je obveznik i kupac jedna te ista osoba onda su sarine direktni porezi. To su javne dažbine, spadaju u kategoriju dadžbinske fiskalne prihode koje država naplaćuje prilikom prelaska robe preko državne granice od vlasnika robe i to u domaćoj valuti.

Klasifikacija carina prema pravcu kretanja robnog prometa:1. uvozne,2. izvozne,3. tranzitne.

Klasifikacija carina po načinu obračuna:1. carine po vrijednosti (od valorem),2. specifične carine.

Klasifikacija carina:1. fiskalne carine (fiskalni instrument čiji je cilj ubiranje prihoda),2. zaštitne carine (obično na proizvode stranog porijekla).

Osnovne karakteristike carina su:1. relativno se lako ubiru, obveznici pružaju relativno mali otpor.2. iznos plaćene carine se uračunava u cijenu uvezenog proizvoda i carinski obveznik

ga po pravilu prevaljuje na krajnjeg potrošača, osimkada je carinski obveznik istovremeno i potrošač.

3. carine se naplaćuju uz dosta manje troškove od ostalih kategorija javnih prihoda, 4. carinske tarife mogu da budu zasnovane na dva kriterija:a) fikalni,b) protekcionizam, tj. zaštita domaće proizvodnje.

Federaciji pripadaju carine i akcize, a kantonima porezi, takse, police, kazne ... Kantonalni rashodi su: obrazovanje, sudstvo, policija, (univerzitet), zdravstvo.Federalni rashodi su: vojska, troškovi zajedničkih institucija.

VIŠESTRUKO OPOREZIVANJE

Kumuliranje poreza i nadoporezovanje ne treba miješati sa slučajevima dvostrukog oporezivanja. Ukoliko se jedan isti poreski izvor istog poreskog obveznika optereti sa više različitih poreza, doći će do pojave kumuliranja poreza i kumulativnog opterećenja porezom. Može se pojaviti i na međunarodnom planu.

Nadoporezivanje se može ajviti u unitarnoj i federativnoj državi, kada isto lice plaća više poreza u korist budžeta na različitim nivoima. Dvostruko oporezivanje se pojavljuje u

slučaju kada se poreski objekt oporezuje dva ili više puta istim poreskim oblikom u jednom te istom vremenskom periodu. Može biti:

1.Interno dvostruko oporezivanje,2.Međunarodno dvostruko oporezivanje.

Interno dvostruko opoerzivanje javlja se u odnosima između države i lokalnih tijela (npr. Oporezovanje AD gdje država prvo oporezuje dobit a zatim dohodak još jednom samih akcionara. Međunarodno dvostruko oporezivanje javlja se kada dvije ili više država potpuno autonomno prilaze reguliranju svog zakonodavstva. Najstariji slučajevi su vezani za porez na nasljeđe i pokloni. Obično se izbjegava među državnim konvencijama.

EFEKTI OPOREZIVANJA

S obzirom na to u kojim fazama procesa oporezivanja se efekti manifestiraju, mogu se razlikovati:1. efekti prije oporezivanja,efekti poslije oporezivanja

Efekti prije oporezivanja:Zakonita evazija ili utaja poreza. Osnovna svrha je izbjegavanje plaćanja poreza, gdje

poreski obveznici ne dolaze u sukob sa zakonom. Nezakonita evazija poerza, gdje poreski obveznik izbjegavanjem plaćanja poreza dolazi u sukob sa zakonskim propisima. Nezakonita evazija poreza se pojavljuje u dva osnovna vida i to ako:

a) defraudacija,b) kontrabanda.

Defraudacija je termin, kojim se obilježava nezakonito izbjegavanje plaćanja poreza kod neposrednih ili direktnih poreza. Defraudacija je krivično djelo (vođenje lažnih knjiga, prikrivanje stvarnih prihoda). Kontrabanda predstavlja vid nezakonite evazije poreza koja se javlja kod posrednih ili indirektnih poreza (carine) i predstavlja krivično djelo.

Efekti poslije oporezivanja:Prevaljivanje poreza na neko treće lice, gdje imovina onog poreskog obveznika koji je

trebao platiti porez ostaje neokrnjena. Poznat pod nazivom «prevaljivanje poreza». Financijska teorija prevaljivanja poreza dijeli se na nekoliko faza:

a) perkucija ili impact – dolazi do označavanja i utvrđivanja poreskog obveznika, fizičkog ili pravnog lica koje je po zakonu dužno da plati porez,

b) reprekusija ili prevaljivanje – poreski obveznik prihvati porez ali ga ne snosi, nego ga prevali na treće lice (poreski destinator)

c) incidenca – poreski obveznik koje treba da plati porez ne može da ga prevali i definitivno ga plaća, s

d) difuzija – označava opće efekte oporezivanja. Porez se postepeno širi preko cijelog tržišta i dovodi do niza efekata. Ovi efekti se pojavljuju u različitim sektorima u privredi.

DOPRINOSI

Pojam doprinosa je prvi razradio njemački autor (F.J.Neuman) koji pod doprinosima podrazumjeva «javna davanja, koja se naplaćuju od zatvorenog kruga osoba prema

odgovarajućim okolnostima». Neuman dalje povlači razliku između toprinosa i taksa, ističući da kod taksa nema toga zatvorenog krua osoba i da se takse naplaćuju ne prema okolnostima već prema postupcima.

Dvije osnovne karakteristike doprinosa su:a) doprinosi u svakom slučaju predstavljaju davanja kod kojih je snažno izražen

element protuusluge,b) doprinosi se plaćaju uglavnom od užeg kruga lica, za koji se predpostavlja da će

imati direktne koristi od izvršenih poslova.

TAKSE

Pod pojmom taksa u financijskoj teoriji i praksi podrazumjevaju prihodi koji u principu predstavljaju novčani ekvivalent za usluge koje čine organi države administracije ili druga tijela fizičkim i pravnim licima.

Kod poreza nema protuusluge, a za takse se očekuje. Porezi su obavezni, prinudni, a takse dobrovoljne. Takse su kao i porez izražene u novcu. Visina takse treba da odgovara usluzi. Naplata takse može biti direktna (naplatimo i dobijemo potvrdu) i indirektna (taksena marka).

PARAFISKLANI PRIHODI

Mada su se pojavili uoči II svjetskog rata, parafiskalni prihodi ili parafiskaliteti predstavljaju nov pojam u financijsko nauci, koji još uvijek nije našao svoje pravo mjesto u teoriji i praksi pojedinih zemalja.

Kod parafiskaliteta se ne može naći elemenat prinude. Parafiskaliteti se definiraju kao «davanja u ekonomskom i socijalnom interesu u korist javno pravnih i privatno pravnih lica izuzev države i teritorijalnih jedinica».

Karakteristike parafiskaliteta su:1. parafiskalitete plaćaju samo članovi uže državne grupacije, koji su povezani

zajedničkim ekonomskim i socijalnim interesima,2. parafiskalni prihodi služe za pokriće rahoda koji stoje izvan budžeta.3. parafisklaniteti nose karakter destiniranih prihoda, što znači da su isključivo

namjenjeni financiranju određenih zadataka, bilo ekonomskog ili socijalnog karaktera,

4. parafisklani prihodi ne potpadaju pod direkno reguliranje fiskalnog organa države.

Parafiskalni prihodi su mnog bliži doprinosima nego porezima. Francuska klasifikacija parafiskaliteta:

1. Takse u korist javnih ustanova koje se finansiranu autonomno,2. financijsko – socijalna osiguranja,3. profesionalna davanja koja služe za održavanje profesionalnih ustanova.

10. POLITIKA JAVNOG KREDITA

10.1. OSNOVNE KARAKTERISTIKE VRSTE I TEORETSKA SHVATANJA O JAVNOM KREDITU

Javni kredit predstavlja zaduživanje države kao i užih društveno-političkih zajednica na osnovu ugovora, koji se sklapa sa fizičkim i pravnim licima. Javni krediti su zančajan instrument ekonomske politike u cjelini. Javni dug je širi pojam od javnog kredita.

Vrste javnog kredita:1. Unutrašnji i spoljni javni krediti:

Ukoliko se javni kredit zaključuje u domaćoj valuti, i ako ga upisuju građani dotične zemlje onda se takav kredit naziva unutrašnji javni kredit. Ukoliko zemlja pristupi zaključivnju kredita sa inostranim partnerima na inostranom tržištu i u stranoj valuti, onda se takav kredit može okvalificirati kao spoljni kredit.

2.Leteći konsolidovani krediti:Pod terminom leteći dug treba podrazumjevati dugove sa kratkim rokom otplate, najviše do godinu dana. Termin konsolidovani javni kredit služi za obilježavanje onih javnih kredita koji se, za razliku od letećih, odnose na duži rok, ili uopće nemaju rok vraćanja.

3.Prinudni, patriotski i dobrovoljni krediti:Kod prinudnih zajmova država vrši pritisak na upisnike zajmova, da bi na taj način mogla realizirati zajam. Pri raspisivanju patriotskih javnih kredita država se obraća građenima i apelira na njihovu patriotsku dužnost da upišu zajam. Dobrovoljni krediti su krediti koji počivaju na sporazumu između države dužnika s jednestrane,a s druge strane portera obveznica. Javni kredit se može koristiti za pokriće budžetskog deficita.

10.2. TEHNIKA JAVNOG KREDITA

U vezi sa tehnikom javnog kredita, treba razlikovati dvije grupe poslova i to:

1. poslove obavljene u redovnom postupku,2. poslove vezane za konverziju

Dok se u redovnom postupku obavljaju poslovi vezani za emisiju i amortizaciju i otplatu javnog kredita, konverzija javnog kredita ima karakter posebnog postupka.

Pod terminom emisija javnog kredita, u financijskoj literaturi se podrazumjevaju metodi pomoću kojih država vrši uručivanje obveznica zajma povjeriocima. U principu se razlikuju dva osnovna metoda emisije: indirektna emisija i direktna.

Metod indirektne emisije sastoji se u tome što se zajam po određenoj cijeni ustupa jednoj banci ili konzorciju banke. Pri primjeni ovog metoda država će odmah doći do cjelokupnog iznosa zajma, a banka će kasnije prići preprodaji obveznica pojedincima. Kao osnovna negativnost idnirektne emisije, u literaturi se navodi da ovaj metod stvara mogućnostbankama da ostvare velike zarade na razlici kurseva.

Usljed toga, ovaj metod nalazi primjenu damo kod onih zemalja koje nisu u mogućnosti da se posluže direktnom emisijom. Metod direktne emisije ili javnog upisa, suskripcija, predstavlja takav metod emisije zajma kod koga država obraća direktno fizičkim ili pravnim licima upućujući im poziv da pišu zajam. Osnovna prednost ovog metoda sastoji se u tome što je u operaciji emisije javnog kredita emisiono sredstve banka. U pogledu visine zajma, kao elementa zajma, država može da postupi na dva načina, i to:

1. ograničena emisija (unaprijed utvrđenje visine zajma),2. neograničena emisija (državaa ostavlja mogućnost upisnicima zajma da upišu

onoliko koliko je u mogućnosti. Obično se praktikuje u nenormalnim usvjetima).

Racionalno manipuliranje javnim kreditom zahtjeva da se otplata kredita vrši redovno. U principu, postoji više vrsta amortizacije zajmaod kojih se posebno izdvajaju ugovorna i fakulataivna amortizacija. Dok po ugovorenoj amortizaciji država vrši isplatu zamja putem amortizacionog plana svake godine, pri fakultativnoj amortizaciji država sebi zadržava pravo da pristupi amortizaciji samo ukoliko je normaliziranna situacija u zemlji. U periodima krize ima mogućnost da obustavi otplatu.

Poseban vid amortizacije predstavlja tzv. monetarna amortizacija, koja se provodi depresijaciju novca, jer uporedo sa opadanjem vrijednosti nacionalne valute dolazi do olakšavanja tereta javnog kredita, jer je država uzela na sebe obavezu u tom zaključivnju javnog kredita, da vrši otplatu dugova u nominalnoj vrijednosti.

Izuzev amortizacije kojom se vrši otplata javnog duga, istovjetan efekat se može postići i konverzijom.

Potrebno je razlikovati konverziju u užem i širem smislu riječi. Dok konverzija u užem smislu riječi predstavlja olakšavanje tereta javnog duga snižavanjem kamatne stope; pojam konverzije u širem smislu riječi obuhvata, pored redukcije kamatne stope, i promejnu još nekih drugih elemenata javnog kredita.

Klasični metod konverzije sastoji se u tome što država porterima obveznica da vrati kapital po nominali, a istodobno izvrši izmjenu obveznica sa višom kamatnom stopom obveznica sa nižom kamatnom stopom.

Da bi se pristupilo konverziji potrebno je da u državi bude financijski sređeno stanje. Konverzija se opravdava ekonomskim, financijskim i političkim razlozima.

11.BUDŽET I EKONOMSKI ASPEKTI BUDŽETSKE POLITIKE

11.1. TEORETSKE OSNOVE BUDŽETA

Riječ budžet potiče od latinske riječi bulga, kojom se označavala kožna torba, koju je prilikom podnošenja zahtjeva parlamentu otvarao ministar financija. Kasnije, ova riječ je doživjela transformaciju u starofrancusku riječ bugette, da bi zatim prešla u V.Britaniju i modificirala se u riječ budget. Danas je riječ budžet općeprihvaćena u največem broju zemalja u teoriji i praksi.Budžet predstavlja akt u koje se predviđaju prihodi i rashodi države za period od jedne godine.

11.2. BUDŽETSKA NAČELA

Budžetska načela su:

1. Načelo budžetske potpunosti – postavlja zahtjev da se u budžet unesu, u punim iznosima, svi prihodi i rashodi zajednice, budući da budžet treba da predstavlja realnu sliku cjelokupnog financijskog stanja zemlje.

2. Načelo budžetskog jedinstva – sastoji se u tome što prema ovom načelu svi prihodi i rashodi treba da se iskažu u jednom jedinom aktu, kojim treba obuhvatiti cjelokupnu financijsku aktivnost države.

3. Načelo realnosti – predviđanje treba da bude realno. To je jedan od imperativa korektne financijske politike.

4. Načelo specijalizacije – postavlja kao imperatiiv da prihodi i rashodi u budžetu treba da budu izneseni na bazi jedne određene specifikacije koju potvrđeuje predstavnički tijelo glasanjem prilikom donošenja budžeta.

5. načelo ravnoteže budžeta – misli se na zahtjev da rashodi u budžetu budu uravnoteženi sa prihodima.

6. Načelo jednogodišnjosti – budžet se odnosi na jednu godinu. Budžetska godina u većini je od 01.01., a u SAD 01.04., a u V.Britaniji 01.07. Budžetska godina polazi od momenta ostvarenog prihoda ili izvršenog rashoda, ne vodeći računa kada je došlo do toga.Računska godina polazi od postanka prihoda i rashoda, a ne od ostvarenja.

7. Načelo javnosti – budžet treba da bude javni akt, što znači da i najširi slojevi treba da dobiju informacije o prihodima i rashodima države.

11.3. SASTAVLJANJE, DONOŠENJE, IZVRŠENJE I KONTROLA IZVRŠENJA BUDŽETA

Sastavljanje budžeta:1. budžetska inicijativa,2. metodologija planiranja prihoda i rashoda3. privremeno financiranje4. izrada budžetskog prijedloga i izglašavanje budžeta.

Donošenje budžeta – javni akt.

Izvršenje budžeta:1. prikupljanje planiranih prihoda na najefikasniji način:2. financiranje potreba državnih organa – institucija.

Lica koja učestvuju u postupku izvršenja budžeta:

1. Naredbodavac – organi uprave sa ovlaštenjem staraju se o prikupljanju prihoda i njihovoj raspodjeli

2. računopolagač – lice koje vrši neposredno rukovanje financijskim sredstvima

Kontrola izvršenja budžeta:1. Kontrola prema vremenu – prethodi isplati čim se sprječava isplata koja nije

zakonska, zove se prethodna ili preventivna, ako dođe poslije isplate zove se naknadna.

2. Kontrola prema moetodu može biti:a) dokumentarna – kontroliranje ugovora, računa i dr. Dokumenata,b) terenska – provodi se na licu mjesta putem sudske, financijske policije.3. Kontrola prema subjektima – kontrolanaredbodavaca i računopolagača.4. Kontrola prema organima koji vrše kontrolu5. Računsko – sudska kontrola6. Politička kontrola

Završni račun je veoma bitan instrument fiskalne politike. Zvršni račun predstavljainstrument kojim se na kraju budžetske godineiskazuju ostvareni prihodi i raspored sredstava u budžetskoj gocini na koju se odnosi završni račun. Završnim računom se konstatira kako je teklo ostvarenje prihoda i podmirenje rashoda u toku godine, a budžet ima karakter plana. Donošenjem završnog računa se pristupa nakon proteka budžetske godine, te se može vidjeti kako je izvršna vlast sprovela budžet u praksi. Može biti orjentacija za naredno planiranje budžeta, te se podaci iz završnog računa obavezno koriste pri sastavljanju novog prijedloga budžeta.

12. FINANCIJSKI ODNOSI U FEDERATIVNO UREĐENIM ZEMLJAMA

Federalizam u savremenim uvjetima kao državno politički oblik vladavine je zastupljen u 17 od preko 140 zemalja (Argentina, Austrija, Brazil, Indija, Malezija; SSSR, SR Njemačka, Kanada, SAD, Švajcarska).

Financijski odnosi definirani kao odnosi između različitih subjekata financiranje u okviru države u federativno uređenim zemljama dobivaju znatno na kompleksnosti. Kod unitarnih država je podjela ovlaštenja između centralne vlasti i lokalnih organa svdena na ograničenu mjeru, a u federativnim zemljama je to složenije. Pored centralne vlasti i federalnih jedinica kao članice federacije postoji i lokalni kolektivitet, gdje če reguliranje odnosa između pojedinih jedinica biti veoma komplikovana.

Raspored rashoda (potreba) koje treba financirati među federativne jedinice je prije svega političko pitanje. Raspoređivanje rashoda je ovisno od ustavnih rješenja. Raspoređivanje rashoda može biti:

1. vertikalno2. horizontalno

Vertikalno se obavlja raspoređivanjem potreba između pojedinih članova federacije.Horizontalno se vrši po horizontalnoj liniji.Raspored sredstava svodi se na vertikalnu raspodjelu između obaveza i nižih jedinica i horizontalnu koja podrazumjeva podjednako podmirivanje potreba kojeiziskuje obavljanje javne djelatnosti.Verikalna raspodjela je riješena na dva načina:

1. putem sistema seperacije ili podvojenosti,2. putem zajedničkih sredstava (sistem zajednice).

Sistem seperacije se susreće u literaturi i pod nazivom sistema osvojenih sredstava, a osnovna karakteristika ovog sistem predstavlja činjenica da i savez i federalne jedinice imaju svoje sopstvene prihode. Sistem separacije se pojavljuje u dva onovna vida:

1. kao slobodni sistem separacija,2. kao vezani sistem separacija.

Kod slobodnog sistema separacije i savez i federalne jedinice uvode iste poreske oblike i njima paralelno oporezuju isti poreski objekat. Kod vezanog sistema prilazi se tačnom utvrđivanju prihoda koji pripadaju federalnim jedinicama. Sistem slobodne separacije naziva se često i sistem paralelnog oporezivanja. Kod vezaneseparacije tačno je unaprijed utvrđeno koje poreze naplaćuje savez, a koje federalne jedinice.

Sisitem zajedničkih sredstava ili sistem zajednice podrazumjeva izraženu povezanost između saveza i federalnih jedinica. Sistem zajedničkih sredstava se zasniva na tzv. zajedničkim prihodima u kojima dređenim procentom paricipiraju sve federalne jedinice. Ekonomski posmatrano poreski oblici koji se ubiru na cijeloj teritoriji države su prihodi saveza, a prihodi logalnog karaktera su prihodi lokalnih tijela. Financijski gledano savezu bi pripadali izdašni i stabilni prihodi, a lokalna tijela se zadovoljavaju prihodima koji su u manjoj mjeri izdašni. Savezu bi pripadali slijedeći oblici prihoda: porezi na potrošnju, carine, porezi na promet, dok bi komunim tijelima pripadali neposredni porezi i druga davanja lokalnog karaktera.

Mane vertikalne raspodjele: decentralizacija nekih funckija, a da decentralizaciju ne prati istovremeno decentralizacija izvora sredstava.

Provođenje horizontalne raspodjele podrazumjeva rješeno pitanje vertikalne raspodjele budući da tek onda kada se provede raspodjela između poreza i pojedinih jedinica treba prići horizontalnoj raspodjeli. Rješavanju problema horizontalne raspodjele može se pristupiti na dvojak način:

1. da se ide na izjednačavanje budžetskih prihoda po stanovniku,2. da se nastoji osigurati dovoljno sredstava za obavljanje osnovnih javnih službi na

jednakom nivou.

12.1. STRUKTURA FISKALNOG SISTEMA U BOSNI I HERCEGOVINI

FISKLANI SISITEM AN NIVOU DRŽAVE BiH

Budžet države Bosne i Hercegovine uglavnom se konstatira na osnovu kontribucije, tj. doprinosa ili participacije od strane Entiteta:

1. dvije trećine od Federacije Bosne i Hercegovine,2. jedna prećina od strane Republike Srpske

Izvorni prihodi države Bosne i Hercegovine su jedino prihodi od raznih taksa ali su ovi prihodi po svom obimu mali.Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedina zemlja u svijetu sudeći po načinu na koji je u njoj riješena carinska problematika. Naime, carine, tj. prihodi os carina nisu originalni (izvorni) prihod budžeta države Bosne i Hercegovine.

Sadašnjom zakonskom regulativnom imamo sljedeće:1. naplaćene carine su 100% prihodi budžeta Entiteta2. carinska politika je na nivou države BiH3. carinska tarifa (carinske stope i carinske osnovice su jedinstvene na nivou države

BiH)4. carinska operativa i tehnika (carinarnice, carinjenje itd.) u nadležnosti entiteta.

Carinska politika na nivou države BiH regulirana je slijedećim zakonima:1. Zakon o carinskoj tarifi BiH2. Zakon o carinskoj politici BiH

FISKALNI ODNOSI IZMEĐU FEDERACIJE BiH I KANTONA

Federacija BiH kao Entitet unutar države BiH se sastoji od deset kantona. Ufiskalnom smislu Federacija Bih je fisklano decentralizirana.

Osnovne karakteristike fiskalnog sistema Federacije BiH su:1. fiskalni suverenitet imaju Federacija i kantoni, Općine, kao jedinice lokalne uprave,

iamju usko ograničeni fiskalni suverenitet2. između Federacije i kantona postoji dosta precizno razgraničenje,3. koji su prihodi budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, a koji kantona4. šta u oblasti javne potrošnje tj. javnih rashoda financira budžet Federacije a šta

budžeti kantona.

Preciznost jedino nije potpuna kod budžetskih izdataka u oblasti financiranja socijalne sfere jer postoji tzv. zajednička nadležnost budžeta Federacije BiH i budžeta kantona. Fisklani odnosi između Federacije BiH i kantona regulirani su federalnim Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH i financiranju Federacije BiH.

Bitne karakteristike ovog Zakona su sljedeće:1. Prihodi Federacije BiH su:

- carine od fizičkih i pravnih lica i carinske dadžbine- posebni porezi – akcize- federalne upravne pristojbe

- sudske pristojbe sudova Federacije BiH- novčane kazne po federalnim propisima, i td.

2. Prihodi budžeta kantona su sljedeći:- porez na promet proizvoda i usluga- porez na dobit preduzeća- porez na plaću- novčane kazne po kantonalnim propisima, i td.

Izmjenom navedenog Zakona o pripadnosti javnih prihoda Federacije BiH u 1998.god. porez na dobit određenih pravnih lica-banaka,osiguravajućih društava, Zavoda za platni prometF BiH, Javnog preduzeća PTT BiH, preduzeća Lutrije BiH preusmjeriće se u budžet Federacije BiH kao federalni prihod, a u ciljufinanciranja Vojske Federacije BiH i invalidske populacije.

Rashodi Federacije BiH služe za financiranje:1. Parlamenta Federacije BiH2. Predsjednika i dopredsjednika Federacije BiH3. Vlade Federacije BiH4. Ustavnog suda Federacije BiH5. Vrhovnog suda Federacije BiH 6. Ostalih sudskih institucija Federacije BiH7. Rekonstrukcije kao učešće u projektu Svjetske banke8. Zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, nauke, kulture i sporta9. Pomoći kantonima, robnih rezervi i Vojska Federacija BiH

Kantoni po osnovu Zakona iz svojih budžeta financiraju sljedeće izdatke:1. institucije zakonodavne, sudske i izvršne vlasti kantona2. zdravstvena zaštita3. obrazovanje, kultura4. socijalna problematika, i td.

Bitno je naglasiti da se javni prihodi koji pripadaju kantonima utvrđuju federalnim propisima. Općinama u Federaciji BiH pripadaju javni prihodi sukladno sa kantonalnim propisima. Drugim rječima, kantoni su svojim zakonima odredili raspodjelu fiskalnih prihoda između kantona i općina u tom kantonu. Model je sljedeći. Određeni procenat javnih prihoda koji po federalnom zakonu pripadaju budžetu kantona, kanton ustupa svojim općinama. Tako, npr. Kod većine kantona općinama je ustupljeno 20-30% poreza na promet i porez na plaću, a u nekim kantonima je porez na dobit 100% ustupljen.

Općinski fiskalni prihodi su i porezi građana, porezi od poljoprivrede, porezi na prihod od imovine, porezi na nasljeđe i poklone, kao i razne općinske takse. Za financiranje javnih rashoda u oblasti zdravstva, socijalnog osiguranja, obrazovanja, kulture i sporta zakonom se mogu uvoditi doprinosi.

Documents

Financije