SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

DAVOR GEREŠFINANCIRANJE

SEMINARSKI RAD

OPATIJA, 2009.

SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

FINANCIRANJESEMINARSKI RAD

Naziv kolegija: Osnove izrade pisanog djela Student: Davor Gereš Mentor: Prof. dr.sc. Zoran Ivanović Matični broj: 20844/09-Z

Smjer: Menadžmentdogađaja i slobodnogvremena

Opatija, studeni 2009. godina

S A D R Ž A J

Uvod ...................................................................................................................... 4

1. Općenito o financiranju ..................................................................................... 51.1. Kratkoročno financiranje .................................................................... 7

1.1.1. Kratkoročno kreditiranje ...................................................... 7 1.1.2. Financiranje trgovačkim kreditom ....................................... 81.1.3. Faktoring .............................................................................. 8

1.2. Srednjoročno financiranje ................................................................... 91.2.1. Srednjoročni krediti ............................................................. 91.2.2. Financiranje pomoću najma ................................................. 9

1.3. Dugoročno financiranje ....................................................................... 101.4. Kako izabrati pravu metodu financiranja ............................................ 10

2. Inozemna strana ulaganja i vanjski dug ………………………………………. 112.1. Uloga inozemnih ulaganja kao oblik financiranja …………………... 122.2. Priljevi inozemnih izravnih ulaganja .................................................. 132.3. Vanjski dug Republike Hrvatske …………………………………… 15

Zaključak ............................................................................................................... 17Literatura ............................................................................................................... 18

I

Uvod

Financiranje je relativno nov pojam u ekonomiji .počinje se koristiti dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Financiranje u ekonomiji predstavlja davanje novaca nekoj osobi, gospodarskoj organizaciji, državi ili nekoj drugoj političko-teritorijalnoj zajednici da ga koristi po vlastitoj želji ili prema nekoj utvrđenoj namjeni.

Financijski sustav je danas jedan od najvažnijih i najplodnijih dijelova moderne ekonomije, on predstavlja skup institucija, tržišta, pojedinaca, regulacije i tehnika kojima se trguje vrijednosnicama. Njegova osnovna funkcija je prenošenje sredstava od štedno suficitnih na štedno deficitne sektore, odnosno osiguranje sredstava za financiranje ulaganja u kapitalna dobra i kratkotrajnu imovinu.

Glavni financijski cilj poduzeća je maksimizacija profita vlasnika kapitala i opstanak poduzeća. Ovaj cilj je logična posljedica sustava privatnog vlasništva. Normalno je da vlasnici teže za sebe priskrbiti maksimalne koristi, to će postići pribavljanjem novca za trekuće razvojne potrebe poduzeća.

Iz ovih konstantacija proizlazi problem istraživanja, a to je nedostatak spoznaja vezanih za izvore financiranja.

Iz postavljenog problema proizlazi i predmet istraživanja, a to je istražit i objasniti izvore financiranja. Nakon što to bude učinjeno, u drugom dijelu seminarskog rada, razmatrati će se poseban oblik financiranja, a to su direktne strane investicije. Tu ćemo nastojati pokazati neke osnovne statističke podatke o ovakvom načinu financiranja, kao i o dugu koji nastaje.

Tijekom rada korišteno je više naučnih metoda kao npr.: metoda analize i sinteze te indukcije i dedukcije.

Za izradu seminarskog rada korištena je stručna literatura iz.područija financija, financijskog managementa,te stručni članci i internetski izvori o financijskim teorijama

1

1. OPĆENITO O FINANCIRANJU

Funkcija financiranja jedna je od osnovnih funkcija svakog poduzeća. Funkcija financiranja predstavlja posebnu poslovnu politiku kojom poduzeće odlučuje o upravljanju i oplođivanju novčanih sredstava radi osiguranja uspješnog poslovanja.

Funkcija financiranja kod srednjih i velikih poduzeća sastoji se od donošenja tri temeljne odluke, a to su odluka o investiranju, odluka o financiranju i odluka o dividendi.

Financiranje je dinamički proces pribavljanja i korištenja kapitala ovisan o uvjetima njihova vraćanja. Taj je kapital u većini slučajeva u novčanom obliku, međutim može se pojavljivati i u obliku stvari i prava.

Postoji više podjela financiranja, ali je najkorištenija sljedeća1:

a) Podjela financiranja prema ročnosti. To je podjela financiranja prema vremenu trajanja posudbe novca i njihova vraćanja odnosno dospjeća. Ta podjela obuhvaća sljedeće oblike financiranja:

kratkoročno financiranje je financiranje do godine dana, srednjeročno financiranje je financiranje od jedne do pet godina, dugoročno financiranje je financiranje preko pet godina.

U praksi srednjoročno financiranje gotovo da i ne postoji. Uvijek se vrši podjela na kratkoročno (do godine dana) i dugoročno (preko godine dana) financiranje.

b) Podjela financiranja porijeklu izvora financijskih sredstava: interni izvori → ti izvori proizlaze iz poslovnog rezultata poduzeća, amortizacije itd, eksterni izvori → ti izvori proizlaze iz raznih izvora van poduzeća kao što su npr.

financijske institucije, pravne osobe itd.          c) Podjela financiranja prema vlasništvu odnosno prema vlasniku korištenja sredstava:

vlastiti izvori → trajni kapital, tuđi izvori → pozajmljeni kapital.

          Iz ove podjele vidljiva je važnost izvora sredstava pod kojima se podrazumijevaju

financijske institucije, pravne i fizičke osobe od kojih poduzeća pribavljaju potrebni kapital. Izvori sredstava se računovodstveno prikazuju kao pasiva poduzeća.

1 Marković, I.: Financiranje, Teorija i praksa financiranja trgovačkih društava, Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb, 2000.

2

Postoji još nekoliko podjela prema raznim kriterijima:

Podjela prema načinu pribavljanja kapitala2: vanjsko (eksterno) financiranje predstavlja ulaz kapitala u poduzeće iz njegova

okruženja, npr. priliv novčanih sredstava na osnovi sklopljenih ugovora o zajmu, priliv novčanih sredstava na osnovi sklopljenih ugovora o zajmu, priliv novčanih sredstava na osnovu izdanih vrijednosnih papira, raznih dotacija za saniranje poduzeća itd.,

unutrašnje financiranje nastaje kad poduzeće uspješno posluje, pa se iznos trajnog kapitala povećava iz ostvarene dobiti,

tiho samofinanciranje je oblik unutrašenjeg financiranja kod kojega se povećanje trajnog kapitala ne iskazuje u kljigovodstvu, već se iskazuje kao potcijenjena vrijednost. Postoji više načina pomoću kojih se to ostvaruje: privremeno otpisivanje nenaplaćenih potraživanja, potcijenjivanje imovine poduzeća, ubrzana amortizacija (ubrzano otpisivanje vrijednosti osnovnih sredstava) itd.

Podjela prema namjeni: izvori dugotrajne imovine - Pod dugotrajnom imovinom podrazumjevaju se stalna

sredstva, odnosno sredstva koja se ne utroše u jednom ciklusu proizvodnje. izvori kratkotrajne imovine - U ovu podjelu spadaju obrtna sredstva, čija je uporaba u

poslovnim procesima ograničenja na jednu godinu. izvori financiranja investicija - To su izvori koji se ulažu, danas, u određeni projekt, a

koji će tek u budućnosti biti iskorišten. izvori financiranja sanacija - To su izvori koje se koriste u iznimim slučajevima kao

što je sanacija, bilo u obliku sanacija, bilo u obliku dotacija od države ili od drugih pravnih osoba.

Podjela prema mogućnosti raspolaganja kapitalom: trajni izvori sredstava odnosno trajni kapital poduzeća, dugovi odnosno izvori sredstava o obvezom vraćanja.

          Izvori financiranja je sintagma koja označava izvore financijskih sredstava (u širem

smislu i izvore sredstava) ali i one specifične izvore koji u pravnom i računovodstvenom smislu nisu izvori sredstava (npr. novčana sredstva amortizacije, neraspodijeljena dobit u toku obračunskog razdoblja i sl.)3.

Sintagma izvori sredstva označava sve pravne i fizičke osobe, uključivši i vlasnike poduzeća (dioničare dioničkog poduzeća) od kojih poduzeće pribavlja sredstva bilo kojeg pojavnog oblika, bilo koje namjene i na bilo koji rok.

Sintagma izvori financijskih sredstava odnosi se samo na one izvore sredstava od kojih poduzeće pribavlja sredstva u novčanom (financijskom) obliku. Osim vlasnika poduzeća, izvori financiranja jesu banke i druge financijske organizacije, osiguravajuće kompanije, druga poduzeća itd. Kao izvor financiranja može se pojaviti i država.

U financijskim okvirima kapital,dakle, postaje glavni predmet ekonomskih transakcija među fizičkim i pravnim osobama, financijskim institucjama pa i same države. Iz tog razloga

2 Marković, I.: Financiranje, Teorija i praksa financiranja trgovačkih društava, Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb, 2000.

3 http://limun.hr/main.aspx?id=32754&Page=3

3

nastala je potreba formiranja mehanizma pomoću kojeg će se ti odnosi regulirati, a taj mehanizam čini financijsko tržište.

4

1.1. Kratkoročno financiranje          

U nedostaku kratkoročnih likvidnih sredstava odnosno sredstava koja se koriste u roku ne dužem od godinu dana, pribjegava je se kratkoročnom financiranju. Sredstva prikupljena kratkoročnim financiranjem načešće se koriste radi obavljanja tekućeg poslovanja, ili pak radi podmirenja dospjelih obveza.         

Jedna od prednosti kratkoročnog financiranja je «lakoća» odobravanja kredita , u smislu što je analiza kreditne sposobnosti dužnika površinske naravi, ne ide se u dublje ispitivanje, za razliku od dugoročnog financiranja kod kojega su obavezna i opsežna. Osim toga cijena kratkoročnog kredita odnosno njegova kamata je puno manja od kamate dugoročnog kredita iz razloga što je ovaj potonji, u pravilu, puno većeg iznosa kredita. Međutim, kod nekih kratkoročnih kredita plaća se viša kamatna stopa, a to se dešava kada ostali čimbenici prevagnu nad tim čimbenikom.

1.1.1. Kratkoročno kreditiranje

Kratkoročno kreditiranje znači pozajmljivanj određene svote novca, robe ili prava dužniku uz određena uvete na rok do godine dana, pri čemu se dužnik obvezuje podmititi iznos kredita uvećan za kamatu na datum dospjeća odobrenog kredita. Ako se pak novčana sredstva ne koriste za namjenu za koju se nabavljena, kratkoročni krediti se vraćaju svojim izvorima (vjerovnicima).

          Kratkoročna kredirtna linija predstavlja najveći kreditni iznos, kojeg je banka u bilo koje vrijeme tjekom nekog razdoblja do kraja godine, spremna dati svom komitentu u obliku kredita. Kreditna linija predstavlja neosigurani oblik kratkoročnog kreditiranja, ali kod kojega nepodmirenje dospjelih obveza ima za posljedicu gubljenje povjerenj u dužnika što se negativno odražava na njegove buduće kreditne zahtjeve.

          Kontokorektni kredit predstavlja kratkoročni kredit banke odobren na principima tekućeg računa do ugovorom utvrđenog roka i iznosa.

          Obnavljajući (revolving) krediti predstavljaju formalnu obvezu banke kojom se ona obvezuje da će posuditi određeni novčani iznos nekom poduzeću kroz određeno vremensko razdoblje koje može potrajati i do nekoliko godina bez prekida, pa kao takav spada u grupu srednjoročnoih kredita. On omogućuje njihovim korisnicima da prije roka isplate ponovno dobiju kredite za istu svrhu, pod uvjetom da su prema utvrđenim iznosima, stari kredit, djelomično isplatili.

          Komercijalni zapisi su kratkoročni vrijednosni papirikojima poduzeće nastoji pribaviti kratkoročna likvidna sredstva. Međutim, njihov uspješan plasman na tržištu u znatnoj mjeri ovisi o kreditnom položaju poduzeća koje ih je izdalo. Stim prodaja tih papira utječe na bonitet poduzeća što može rezultirati lakšem dobivanju kredita od banaka . Prednost komercijalnih zapisa je ta što su oni jeftiniji od kratkoročnih kredita iz razloga što je kamatna stopa komercijalnih zapisa manja od kamatne stope bankovnih kredita za 1 do 6%.

5

          Pod ostalim izvorima kredita podrazumjevaju se4: Krediti primljeni od fizičkih osoba, npr. djelatnika, vlasnika, rođaka ili prijatelja. To je

vrlo značajan izvor kredita za mala poduzeća. Obračunate a nedospjele obveze predstavljaju tzv. spontano kratkoročno financiranje.

Ova vrsta izvora financiranja proizlazi iz metode obračuna i plačanja pojedinih vrsta troškova, kao što su plaće i porezi. To u biti predstavlja besplatno financiranje koje proizlazi iz odgode naplate plaće djelatnicima ili odgode naplate poreza državnim organima.

Krediti povezanih poduzeća su krediti koje jedno poduzeće može odobriti drugom, na osnovi vlasničkog odnosa ili zbog međusobne poslovne povezanosti poduzeća.

1.1.2. Financiranje trgovačkim kreditom

          Trgovački kredit predstavlja odgođeno plačanje dobavljaču. Taj oblik financiranja koriste gotovo sva poduzeća, neovisno o specifičnostima svoga poslovanja, i to posebno mala i srednja poduzeća.

          Trgovački kredit u biti nastaje na temelju narudžbe koje određeno poduzeće ispostavlja dobavljaču za određenu robu ili obavljanje usluga. Obično kad dobavljač isporuči robu ili vrši određenu uslugu, ispostavlja fakturu kupcu, pri čemu odobrava odgađanje naplate do izvjesnog datuma. Dakle, trgovački kredit predstavlja oblik kratzkoročnog izvora financiranja koji traje od trenutka primitka fakture do trenutka njene naplate.

1.1.3.  Faktoring

          Faktoring je djelatnost kojom se jedina financijska institucija odnosno faktor, bavi kupoprodajom potraživanja od vjerovnika uz određeni diskont, a zatim ih sama nplaćuje od dužnika. Faktor odmah plaća 70 do 90% vrijednosti fakturiranog potraživanja svom klijentu, skraćujući mu time vrijeme naplate potraživanja, umanjeno za naknadu, faktor plaća nakon što dužnik podmiri obvezu.

1.2. Srednjoročno financiranje

Srednjoročno financiranje predstavlja najpovoljniju mogućnost financiranja poduzeća u situaciji kada su stalne potrebe za sredstvima, a na tržištu vladaju nepovoljne tendencije za izdavanje dugoročnih instrumenata duga ili se nastoje izbjeći obilne formalnosti povezane s dugoročnim financiranjem. Na taj način srednjoročni dug može osigurati prilagođavanje trajanju potreba za novčanim sredstvima, što doprinosi sigurnosti ostvarenja financijskog plana poduzeća. Obično je rok dospijeća za ovu vrstu financiranja od jedne do pet godina.

1.2.1.Srednjoročni krediti

Za srednjoročne kredite karakteristično je razdoblje otplate od jedne do pet godina kao i sam način otplačivanja odnosno plan otplate kredita. Planom otplate unapijed se utvrđuje raspored dospijeća kreditnih obveza ugovorenim u otplatnim obrocima u jednakim vremenskim razdobljima i to mjesečno, polugodišnje i godišnje. No, ponekad se utvrđuje

4 Marković, I.: Financiranje, Teorija i praksa financiranja trgovačkih društava, Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb, 2000.

6

mogućnost jednokratne otplate ili više otplata što je vezano s razinom i obujmom prodaje dužnika.          U srednjoročne kredite spadaju bankarski krediti na rok dulji od jedne godine, revolving krediti i krediti na rok dulji od jedne godine koje odobravaju osiguravajuća društva. Srednjoročni bankarski krediti većinom imaju dospjeće u rasponu od 3 do 5 godina. Općenito, njihova je kamatna stopa viša od kamatne stope na kratkoročne kredite. Ta se kamatna stopa može odrediti na dva načina: prvi je da se koristi fiksna kamata koja se koristi kroz cijelo krditno razdoblje, a drugi je uz pomoć promjenjive kamate koja se mijenja ovisno o promjenama temeljne kamatne stope. Glavna prednost srednjoročnog bankarskog kredita je prilagodljivost s obzirom na to da su kreditor i dužnik u izravnoj vezi, pa se uvjeti kredita tijekom pregovora mogu prilagođavati potrebama dužnika.

1.2.2   Financiranje pomoću najma

Financiranje pomoću najma (još je poznato dod imenom prikriveni dug ili leasing) poseban je oblik financiranja koji je nastao iz težnje prema prilagodbi financijskim mogućnostima kupca . Financiranje pomoću najma predstavlja priljev financijskih sredstava na osnovi davanja pod zakup odnostnoiznajmljivanje pojedinih ili grpnih dijelova osnovnih sredstava od strane nsjmodavca najmoprimcu na unaprijed ugovoreni rok i uz unaprijed ugovorenu naknadu. Ugovor o najmu najmoprimcu dopušta korištenje unajmljene imovine bez prijenosa prava vlasništva.

Glavna je prednost najmoprimca u tome što može obavljati svoju poslovnu djelatnost bez potrebe kupnje novih osnovnih sredstsva pri čemu bi znatno više sredstva trebao uložiti, i to pogotovo onda kad se unajmljeno osnovno sredstvo koristi za sezonske potrebe. Dok je glavna prednost najmodavca sadržana u cijeni iznajmljenog osnovnog sredstva odnosno u zakupnini, naspram njegovog ekonomskog zastarjevanja kao se on ne koristi.

1.3. Dugoročno financiranje

Dugoročno financiranje predstavlja financiranje na rok dulji od 5 godina kojim poduzeća-dužnici financiraju kupnju imovine s dugim vijekom uporabe ili financiraju veće investicijske projekte.

Rizik je kod takvog financiranja najveći s obzirom na dužinu dospjeća obveza i veličinu iznosa novćanih sredstava, pa stoga nije čudno da je kamatna stopa za tako pribavljena sredstva najviša. Pošto je takav oblik financiranja najrizičniji vjerovnici zahtijevaju detaljno i opsežno ispitivanje  boniteta dužnika, što uzrokuje i visoke dodatne troškove. U većini slučajeva vjerovnici provode kontrolu dotičnog ulaganja sve dok se kredit u potpunosti ne isplati.

Prednost je dugoročnih spram kratkoročnih kredita jer kod dugoročnog kreditiranja nema opasnosti koja proizlazi iz rokova dospijeća glavnice kod kratkoročnih kredita što stalno ugrožava solventnost dužnika, kao ni opasnost da se trajna tekuća imovina poveća na osnovi kratkoročnog financiranja te imovine.

7

1.4. Kako izabrati pravu metodu financiranja

U odabiru prave metode financiranja treba uvijek krenuti od same osobe koja traži financiranje: karakter zajmotražitelja, njegova trenutačna situacija i njegovi ciljevi bitno utječu na odabir izvora, oblika i metode financiranja. To se odnosi na individualnu, fizičku osobu koja traži odgovarajući oblik financiranja, ali se odnosi i na bilo koju pravnu osobu kojoj je potrebno financiranje.

Financiranje je neizbježno za razvoj bilo kojeg poslovnog subjekta, a zbog svojih efekata na ukupno poslovanje, odluke o financiranju su vrlo ozbiljne i važne za svako poduzeće. Odluke o financiranju pripadaju financijskom menadžmentu, a on kao i svaki drugi menadžment počinje planiranjem. Poslovni plan ili investicijska studija opravdavaju i objašnjavaju financiranje, pokazujući kako će se financijska sredstva iskoristiti i kakvi se poslovni rezultati očekuju. Da bi se projicirani rezultati i ostvarili, važno je, naravno, provesti aktivnosti sadržane u planu. Banke često traže upravo poslovni plan ili investicijsku studiju da bi utvrdile isplati li se odobriti kredit zajmotražitelju. Iako za kratkoročno financiranje nema potrebe za poslovnim planom, osnova za njegovo provođenje treba biti dobro kratkoročno planiranje na istim načelima.

U potragu za financiranjem kreće se tako da se prije svega dobro razmotri trenutna situaciju u kojoj se nalazi pravna ili fizička osoba koja traži financiranje. S obzirom na utvrđeno stanje i planove, odnosno ciljeve, treba utvrditi visinu potrebnih financijskih izvora te pronaći sve opcije za financiranje. Ispravna odluka o financiranju ne može se donijeti bez procjene i usporedbe alternativnih financijskih mogućnosti.

Pitanje financiranja je jako osjetljivo: ako nismo odabrali adekvatan oblik financiranja, moguće je da ga nećemo uspjeti vraćati u dogovorenim rokovima i pod dogovorenim uvjetima, što može dovesti do ozbiljnih financijskih neprilika. Stoga, pri procjeni i odabiru financijskih alternativa treba biti kritičan i realan, prije svega glede vlastite situacije i mogućnosti, bez obzira na to radi li se o individualnoj ili pravnoj osobi.

Međutim, i kada poduzeće, kao pravna osoba sama za sebe, potražuje kredit ili drugi oblik financiranja, konačnu odluku donijeti će odgovorna individualna osoba. U takvim slučajevima mogući su konflikti interesa, ali je bitno prihvatiti stajalište da se interesi onoga koji odlučuje nikad ne smiju ispriječiti interesu poduzeća. Financiranje uvijek treba biti u interesu onoga na kojeg se odnosi, a u ovom slučaju to je poduzeće.

Iza svake potrebe za financiranjem/kreditiranjem treba stajati jasno definirana namjera za koju će se financiranje iskoristiti, cilj koji se želi postići te učinci koje će izazvati financiranje i uporaba posuđenih sredstava (na prihode, rashode i dobit). Ti učinci moraju biti procijenjeni objektivno. Nerealna procjena opet može dovesti do spomenutih financijskih poteškoća. Financiranje iz tuđih sredstava nikad ne smije postati samo sebi svrhom i koristiti se na prvi znak pomanjkanja sredstava. Bilo interno (iz vlastite akumulacije tvrtke), bilo eksterno (iz izvora izvan tvrtke), financiranje treba biti u funkciji razvoja.

Financiranje se isplati kad je povrat investicije veći od troška kamata koje se moraju platiti po osnovi financiranja.

8

2. INOZEMNA STRANA ULAGANJA I VANJSKI DUG

Za poduzeće postoje tri temeljne mogućnosti ostvarivanja eksternog financiranja5: 1. bankovni krediti, 2. tržište kapitala i 3. izravna strana ulaganja.

Problem s bankama je to što one općenito nisu voljne kreditirati poduzeća u potrebnom opsegu, posebno u tranzicijskim ekonomijama. Tržište kapitala sigurno u njima nema onu ulogu koju ima u razvijenim državama jer su na njemu niske razine tržišne kapitalizacije i transparentnosti.

2.1. Uloga inozemnih ulaganja kao oblik financiranja

Strana ulaganja, u najširem smislu, podrazumijevaju sve vrste ulaganja stranih pravnih i fizičkih osoba u gospodarske djelatnosti neke zemlje. Inozemna izravna ulaganja (engl. Foreign Direct Investment - FDI) počinju se intenzivnije pojavljivati u teorijskim i empirijskim istraživanjima ekonomista nakon II. Svjetskog rata6.

Kontinuirani proces globalizacije rezultirao je promjenom stava mnogih zemalja o važnosti inozemnih izravnih ulaganja. Zemlje u razvoju na njih više ne gledaju sa sumnjom, već naprotiv u svojim gospodarstvima nastoje stvoriti povoljne uvjete poslovanja koji će biti atraktivni i poticajni za strane ulagače. Uloga nacionalnih vlada i pravilan odabir učinkovite strategije privlačenja inozemnih izravnih ulaganja stoga su od izuzetne važnosti.

Budući da su inozemna izravna ulaganja transnacionalnih kompanija prepoznata kao jedan od osnovnih kanala kojim zemlje u razvoju dobivaju pristup najmodernijim tehnologijama čija difuzija ima važnu ulogu u objašnjavanju gospodarskog rasta, javlja se i konkurentska borba za privlačenjem stranih investitora.

No, uz sve pozitivne efekte koje transnacionalne kompanije mogu imati na zemlju primatelja, treba procijeniti i potencijalne društvene troškove koji se mogu pojaviti. Inozemna izravna ulaganja ne predstavljaju rješenje svih problema i njihov pozitivan učinak ovisan je i o uvjetima koji prevladavaju u zemlji domaćinu. Već je navedeno kako se stav prema inozemnim izravnim ulaganjima uvelike promijenio u proteklih nekoliko desetljeća. Rast globalizacije i liberalizacije uzrokovao je potrebu za poticanjem novih, produktivnijih aktivnosti, odnosno, javlja se potreba za proizvodnjom dobara i usluga sposobnih da izdrže konkurenciju i opstanu na tržištu.

Većina zemalja danas inozemna izravna ulaganja smatra važnim kanalom za aktiviranje vlastitih potencijala neophodnih za razvitak. Čak su i zemlje u razvoju, koje su dugo vremena bile oprezne i izostavljene iz sudjelovanja u međunarodnim operacijama, početkom 1990-ih liberalizirale režime i politike privlačenja inozemnih ulaganja. Opća liberalizacija režima inozemnih izravnih ulaganja dramatično je izmijenila gospodarsko-

5 Cvijanović, Kušić: Izravna strana ulaganja kao izvori financiranja investicija: usporedna analiza tranzicijskih ekonomija s primjerom Republike Hrvatske Financijska teorija i praksa 26 (4) str. 879-893 (2002.)

6 Bilas, Franc, Uloga inozemnih izravnih ulaganja i načini poticanja, Ekonomski fakultet Zagreb

9

političku sliku svijeta, donijela je drastično smanjenje, gotovo nestanak pojave nacionalizacije, opće prihvaćen trend privatizacije, reviziju dosadašnjih režima zaštite intelektualnog vlasništva, usvajanja općih pravila zaštite slobodne konkurencije, itd.

Općenito, promjene u režimima inozemnih izravnih ulaganja danas su samo dio šire reforme gospodarstava zemalja u razvoju, uključujući sve veću deregulaciju, snažnije otvaranje ekonomije vanjskoj trgovini, veći naglasak na razvojnu strategiju i dostizanje međunarodne konkurentnosti.

Motivi primatelja inozemnih izravnih ulaganja sastoje se u usporedbi društvenih koristi i troškova koja su prouzrokovala inozemna izravna ulaganja te u nastojanju da društvene koristi budu veće. Društvene koristi ili dobici od inozemnih izravnih ulaganja očituju se kroz različite pozitivne utjecaje. Tako stvaranje dobiti od strane multinacionalne kompanije, koja se onda oporezuje, osigurava znatne priljeve u državni proračun.

S druge strane, jedna od uobičajenih fiskalnih mjera za privlačenje inozemnih ulaganja je upravo oslobađanje od plaćanja poreza u dužem razdoblju. Nadalje, postoji mogućnost otvaranja novih radnih mjesta i u vezi s tim i prijenosa znanja, tehnologije i upravljačkih vještina. Iskorištavanje komparativnih prednosti lokalnoga gospodarstva s ekonomijom razmjera inozemnog ulagača može biti važan element za proboj domaće proizvodnje na svjetsko tržište. Ulazak inozemnih tvrtki u proizvodni sektor može prouzročiti jačanje konkurencije, što povećava pritisak na efikasnije poslovanje ostatka sektora.

Daljnji bitan motiv zemlje primatelja je činjenica da se ulazna inozemna izravna ulaganja ne uključuju u inozemni dug zemlje, pa zemlje imaju dodatni motiv da prikupe što više izravnih ulaganja s obzirom na ostale stavke u kapitalnom i financijskom računu platne bilance.

Potencijalne društvene troškove inozemnih izravnih ulaganja može prouzročiti smanjenje zaposlenosti zbog racionalizacije radne snage u preuzetom poduzeću ili, na mikrorazini, zbog istiskivanja neuspješnih domaćih tvrtki. Nadalje, mogu se pojaviti distorzije na tržištu rada, odnosno, može se smanjiti količina «dobrih» poslova i povećati količina «loših» poslova (razlike u plaćama radnika s istim sposobnostima ili spremom mijenjaju se zbog inozemnih izravnih ulaganja i nesavršenosti tržišta rada). Na makrorazini može doći do pogoršanja na tekućem računu platne bilance zemlje domaćina ukoliko poduzeća nastala inozemnim izravnim ulaganjima neto uvoze (više uvoze nego izvoze), primjerice, od svojih centrala u inozemstvu.

Protivnici inozemnih ulaganja često ističu bojazan od porasta utjecaja multinacionalnih kompanija na ekonomsku politiku i stabilnost zemlje, te postizanje monopolističkog odnosa između multinacionalne kompanije i zemlje primatelja.

2.2. Priljevi inozemnih izravnih ulaganja

Prva inozemna izravna ulaganja u tranzicijske zemlje zabilježena su već krajem 80-ih dok su u Hrvatskoj zabilježena mnogo kasnije, uslijed rata i nesigurnosti. U pred-tranzicijskom periodu, međunarodni ekonomski odnosi bili su pod isključivo državnom kontrolom. Ovakvo makroekonomsko okruženje rezultiralo je dominirajućom ulogom

10

službenog (državnog) financiranja, a strani zajmovi su se preferirali nad zajedničkim ulaganjima.

Privatne inozemne investicije, bile su više iznimka nego pravilo. Situacija se počela mijenjati početkom 1990-ih, kada se hrvatsko gospodarstvo otvorilo međunarodnim tokovima i kada je započeo proces tranzicije u modernu tržišnu ekonomiju. U to vrijeme, strane investicije su se počele smatrati i više nego dobrodošlima te se na njih gledalo kao na sredstva kojima se može dovršiti proces privatizacije i ubrzati ekonomski rast zemlje.

Inicijalno otvaranje stranim tokovima kapitala nije rezultiralo značajnijim interesom stranih ulagača. To se djelomično može objasniti privilegiranim pristupom određenih zemalja Srednje Europe (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) na međunarodna financijska tržišta. U te je zemlje priljev stranih investicija bio najveći, apsorbirale su oko 90% inozemnih izravnih ulaganja izvršenih u cijeloj Istočnoj Europi. Među zemljama Jugoistočne Europe, uključujući Rumunjsku i Bugarsku, Hrvatska se ističe kao zemlja s relativno najvećim iznosom inozemnih izravnih ulaganja.

Unatoč relativno visokoj razini inozemnih izravnih ulaganja u Hrvatskoj, izostao je uobičajeni pozitivan efekt na domaće gospodarstvo, odnosno na rast zaposlenosti, proizvodnje i izvoza prvenstveno uslijed nepovoljne strukture ulaganja. Naime, prema podacima za razdoblje od 1993. do 2005. godine, tek se nešto manje od 20% ukupnih stranih ulaganja odnosi na greenfield investicije2.

Tablica 1. Inozemna izravna ulaganja u Hrvatskojpo zemljama ulagačima u mil. EUR-a, 2000-06/2006.g.

Izvor: Bilas, Franc, Uloga inozemnih izravnih ulaganja i načini poticanja, Ekonomski fakultet Zagreb

11

U razdoblju od početka priljeva stranog kapitala do kraja 2005. godine najviše inozemnih izravnih ulaganja u Hrvatsku pristiglo je iz Austrije (25, 9% ukupnog iznosa), Njemačke (17,2%) te SAD-a (11,7%). Usporedbom iznosa inozemnih izravnih ulaganja iz početnog razdoblja, odnosno 1993. godine i 2005. godine, vidljiv je njihov porast sa 100,9 mil. EUR koji je zabilježen u 1993. godini na 1.402,7 mil. EUR evidentiran u 2005. godini. Pored Njemačke, Italija je dugo vremena bila drugi najveći investicijski partner Hrvatske. No, unatoč tome sada je Italija peta po iznosu stranih investicija u Hrvatsku. Kada bismo promatrali isključivo tranzicijske zemlje, u Hrvatsku je najviše stranog kapitala uloženo iz Mađarske i Slovenije.

Glede strukture, izravne vlasničke investicije u hrvatsko gospodarstvo okupljene su u nekoliko djelatnosti. Gotovo 50% cjelokupnog ulaganja izvršeno je u tri djelatnosti, i to u ostalo novčarsko posredovanje (28 %), telekomunikacije (16%), te proizvodnju farmaceutskih pripravaka (12%). Osim u tri navedene djelatnosti, najveća su ulaganja izvršena u djelatnosti vađenja sirove nafte i zemnog plina te u proizvodnju naftnih derivata. Prema navedenoj strukturi može se zaključiti da je većina ulaganja koncentrirana na uslužne sektore orijentirane većinom na poslovanje na domaćem tržištu.

2.3. Vanjski dug Republike Hrvatske

Kretanje vanjskog duga Republike Hrvatske možemo pratiti tek nakon njezina osamostaljenja. Sadašnji vanjski dug rezultat je alociranog duga bivše Jugoslavije i zaduživanja nakon osamostaljenja. No, njegova povijest seže u razdoblje života u bivšoj državi. Iskustvo bivše Jugoslavije eklatantan je primjer kako se olakim zaduživanjem mogu stvoriti nepremostivi problemi u nacionalnoj ekonomiji. Olako zaduživanje re zultiralo je olakim, neracionalnim trošenjem uzetih zajmova. Za bivšu Jugoslaviju karakteristično je da su kriteriji koji su se primjenjivali kod ulaganja uzetih zajmova u velikoj mjeri bili ne gospodarski, nego najčešće politički. Drugo, ništa manje pogubno za nacionalnu ekonomiju bilo je “kanaliziranje” uzetih zajmova u tekuću potrošnju.

Prve značajne poteškoće u otplati dugova nastupaju osamdesetih godina i traju sve do sloma Jugoslavije. Već 1983. godine Jugoslavija nije u mogućnosti otplatiti dospjele obveze, što ju je primoralo na reprogramiranje duga. Problem se zaoštrio kad se poremetila struktura duga, odnosno kad su kratkoročni krediti zauzeli značajno mjestu u ukupnom zaduženju. Jugoslavija je tako neslavno završila u “klubu” najzaduženijih zemalja.

Hrvatska je, u odnosu prema drugim zemljama u tranziciji, osim dovršetka procesa tranzicije, suočena i s poslijeratnom obnovom, osobito infrastrukturnim problemima, jednako onima ratom uništenima, kao i onima koji su u bivšoj državi rađeni “puževom” brzinom. S obzirom na to da je dotok stranog kapitala kroz izravna ulaganja u Republici Hrvatskoj skroman (svega 850 milijuna dolara sredinom 1997. godine)7, ona je upućena na inozemne kreditne linije, na inozemni kapital. Razina zaduženost nije samo pitanje koje je trenutačno u fokusu interesa ekonomista i javnosti. Interes za probleme i razinu zaduženosti trajna je zadaća svake nacionalne gospodarske politike. Mala zemlja bez stranog novca naprosto ne može.

Upravljanje javnim dugom, koji objedinjuje inozemno i unutarnje zaduženje, gdje je zaduženje u inozemstvu u funkciji investicijske potrošnje, jedna je od temeljnih poluga promišljene gospodarske politike. Ujedno i zaduživanje u inozemstvu, budući da po definiciji

12

znači i opterećivanje budućih proračuna, slijedno tome i poreznih obveznika, jedno je od najosjetljivijih pitanja odgovorne ekonomske politike.7”

Vanjski dug Republike Hrvatske objedinjuje dugovanja države i pravnih subjekata inozemnim bankama i organizacijama. Krajem prosinca 2008. godine taj dug dosegnuo je iznos od 36 mlrd. eura. 2009. na naplatu dolazi 10 mlrd. eura, od tog iznosa na pravne subjekte otpada 8,4 mlrd.

Za usporedbu vanjski dug Republike Srbije u rujnu 2008. je iznosio 18,6 mlrd. eura, sa udjelom privatnog sektora sa 67,5% (12,6 mlrd €), a Bosne i Hercegovine 2,1 mlrd €8.

Iznos vanjskog duga u milijardama eura kroz vremenski period9: 11,0022 - prosinac 2000. (u milijardama USD) 11,1340 - prosinac 2001. (u milijardama USD) 15,3044 - prosinac 2002. (u milijardama USD) 19,8106 - prosinac 2003. 22,6754 - prosinac 2004. 25,5408 - prosinac 2005. 29,2739 - prosinac 2006. 32,9292 - prosinac 2007. 36,0 - prosinac 2008.

Mnoge države koristile su se kreditima (tuđim novcem) da bi pokrile unutarnja dugovanja. Međutim, kako je broj tih država golem, a dugovanja ne mogu ići u beskonačnost, došlo je do tzv. kreditne krize.

Ako državne institucije ne smanje svoju potrošnju, vanjskotrgovinski deficit nastavi rasti, a istovremeno državne institucije nisu u mogućnosti uzeti nove kredite, analitičari upozoravaju da će doći do gopodarskog sloma. Novac koji je trošila RH bio je novac bez pokrića, to je bio tuđi novac i nitko ne zna kako će taj isti biti vraćen.

Zaključak

7 Mihalj, P., Dugovi zamalja u tranziciji, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 2, str. 193—204

8 http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2007/h-god-2007.pdf

9 http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2008/h-god-2008.pdf

13

          Kratkoročno i dugoročno financiranje poduzeću stvara različite troškove financiranja. U pravilu troškovi financiranja rastu s vremenom raspoloživosti izvora financiranja. Što je duži rok otplate kredita, trošak financiranja je veći i obratno. Trošak dugoročnog financiranja obično je veći od troška kratkoročnog financiranja. Zbog toga je protivno načelu rentabilnosti koristiti dugoročne (skuplje) izvore za financiranje kratkotrajih ulaganja. Financijski menadžment mora odlučivati o racionalnom udjelu kratkoročnog i dugoročnog financiranja. Poželjno je da taj omjer bude optimalan. Glede troška financiranja, omjer kratkoročnog i dugoročnog financiranja je optimalan kada daje minimalan ukupan trošak financiranja poduzeća.

          Omjer između kratkoročnog i dugoročnog financiranja nije statičan nego je dinamičan. On se mijenja s promjenama potreba poduzeća za imovinom. Za potrebe poslovanja menadžment mora osigurati odgovarajuću kratkotrajnu i dugotrajnu imovinu. Kratkotrajna imovina sastoji se od dvije komponente, prva je, stalna kratkotrajna imovina, i druga, povremena kratkotrajna imovina čija se veličina stalno mijenja, oscilira. Ako poduzeće tijekom vremena raste, rastu i njegove potrebe za dugotrajnom i kratkotrajnom imovinom. To stvara potrebu povećanja kratkoročnog i dugoročnog financiranja.

          I najbolje poduzetničke ideje i programi se nemogu realizirati bez kapitala, zbog toga su za razvoj poduzetništva važne financijske institucije za financiranje malih i srednjih poduzeća. Razvijene zemlje imaju brojne državne, regionalne i lokalne financijske institucije za pružanje financijske potpore malim i srednjim poduzećima. Nasuprot tome, u Hrvatskoj nema dovoljnog broja malih i srednjih banaka i štedionica za pružanje financijske potpore malom poduzetništvu.

Uključivanjem u međunarodne integracijske procese, Hrvatskoj se otvaraju mogućnosti bržeg i stabilnijeg razvitka. Uloga inozemnih izravnih ulaganja u ostvarenju tog razvitka može biti neprocjenjiva, stoga Hrvatska ima za cilj privlačenje stranih ulagača.

Dužnički je problem već gotovo dva desetljeća jedan od središnjih svjetskih problema. Od ranih osamdesetih godina dužnička se kriza stalno produbljuje, da bi danas bila jedan od gorućih problema ne samo u zemljama u tranziciji nego i u zemljama koje su do jučer smatrane “gospodarskim čudima”.

Središnji je problem kod zaduživanja u mnogim zemljama u tranziciji, pa tako i u Hrvatskoj, nedovoljna usmjerenost zajmova u investicijsku potrošnju i “kanaliziranje” dobrim dijelom u osobnu i državnu potrošnju. I, napokon, izuzetno je značajan odnos između neto-duga i izvoza.

Hrvatski je bruto-vanjski dug dovoljno visok da zahtijeva pojačani oprez, kako kod daljeg zaduživanja tako i kod trošenja.

Literatura:

14

Marković, I.: Financiranje, Teorija i praksa financiranja trgovačkih društava, Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb, 2000.

Bilas, Franc, Uloga inozemnih izravnih ulaganja i načini poticanja, Ekonomski fakultet Zagreb

Mihalj, P., Dugovi zamalja u tranziciji, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 2, str. 193—204

Cvijanović, Kušić: Izravna strana ulaganja kao izvori financiranja investicija: usporedna analiza tranzicijskih ekonomija s primjerom Republike Hrvatske Financijska teorija i praksa 26 (4) str. 879-893 (2002.)

http://limun.hr/main.aspx?id=32754&Page=3 , 12.11.2009

http://www.business-navigator.biz/kreditni_vodic/prava_metoda_financiranja , 12.11.2009

http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2007/h-god-2007.pdf , 11.11.2009

http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2008/h-god-2008.pdf , 11.11.2009

15