ANTHONY GIDDENS

TREĆI PUT: OBNOVA SOCIJALDEMOKRACIJE

SOCIJALIZAM I POSLJE NJEGA

Ekonomska teorija socijalizma oduvijek je bila neadekvatna jer je podcjenjivala sposobnost kapitalizma da se obnavlja, prilagođava i potiče sve veću produktivnost. Socijalizam takođe nije shvatio važnost tržišta kao informacijskih sredstava, koja kupce i prodavatelje opskrbljuju bitnim podacima. Te su neadekvatnosti potpuno bjelodane tek s pojačanim procesima globalizacije i tehnoloških promjena od ranih 70-ih nadalje.

Socijaldemokracija starog kova smatrala je da kapitalizam slobodnog tržišta proizvodi mnoge od problema- da se oni mogu ublažiti ili riješiti državnim interveniranjem u tržište. Država je obvezna osigurati javna dobra koja tržišta ne mogu dati. Snažna prisutnost vlade u gospodarstvu i drugim sektorima društva normalna je i poželjna, jer državna vlast u demokratsku društvu predstavlja kolektivnu volju. Upletanje države u obiteljski život se odvilo zbog mišljenja da su državne povlastice važne za spas potrebitih obitelji.

Svi su se socijaldemokrati najviše zalagali za jednakost. Veća jednakost se potiže različitim strategijama izjednačavanja. Progresivno oporezivanje putem države blagostanja uzima od bogatih kako bi dalo siromašnima. Država blagostanja ima dva cilja: stvorti društvo s više jednakosti, ali i štititi pojedince tijekom cijeloga života. Zbog svojeg korporativnog naglaska, svoje usmjerenosti na punu zaposlenost i izrazitog naglašavanja države blagostanja, slabo se prilagođavala sustavnu suočavanju s ekološkim pitanjima.

Neprijateljstvo prema „velikoj državi“ je prva i glavna značajka neoliberlanih stajališta, jer ako se predaleko protegne, postaje neprijatelj slobodi i oslanjanja na vlastite snage. Teza o minimalnoj državi tijesno je povezana a shvaćanjem civilnog društva kao samogenerirajućega mehanizma društvne solidarnosti. Malim skupinama civilnog društva mora se dopustiti procvat, a to će se dogoditi ako ih ne ometa državna intervencija. Država, osobito država blagostanja, ruši civilni poredak, no tržišta to ne čine zato što ih održava inicijativa pojedinca. Tržišta će, prepusti li ih se njima samima, društvu donijeti najveće dobro.

Tradicionalna je obitelj, kao i tradicionalna nacija, nužna za funkcioniranje društvenog poretka. Jednoroditeljske obitelji ili homoseksualne veze, samo pridonose raspadu društva. Ksenofobični su tonovi. Karakterisitčna ravnodušnost prema nejednakostima ili njihovo aktivno opravdanje. Država blagostanja smatra se izvorom svih zala. Nanosi strahovitu štetu onima koji od nje najviše imaju koristi: slabima, deprivilegiranima i nesretnima... sputava poduzetništvo i odvažni duh pojedinih muškaraca i žena i pod temelje našeg slobodnog društva polaže bombu mržne.

Što onda donosi blagostanje? Tržišno vođen ekonomski rast. I odbacivanje ekoloških problema kao nepotrebnog dizanja panike. Neoliberalizam je globalizacijska teorija i vrlo je izravno pridonio globalizacijskim snagama. Privrženost slobodnom tržištu na jednoj strani a tradicionalnoj obitelji i naciji na drugoj, jest samoproturječna. Individualizam i izbor trebali bi naglo stati na granicama obitelji i nacionalnog identiteta, gdje tradicija mora ostati netaknuta.

Neposredno nakon rata socijaldemokrati su izrijekom govorili da su našli put koji se razlikuje od američkog tržišnog kapitalizma i sovjetskog komunizma. Govorili su o trećem putu. To je treći put u tom smislu što je pokušaj da se nadiđu i socijaldemokracija staroga kova i neoliberalizam.

PET DILEMA

Globalizacija

Neki tvrde da je globalizacija uglavnom mit. To mišljenje je privlačno onima koji žele braniti aspekte socijaldemokracije staroga kova. Globalizacija je za njih izmišljotina neoliberala. A jednom kad prozremo varku, možemo uglavnom nastviti po starom. (u burzovnim se transakcijama svakog dana okrene više od bilijun dolara). Ekonomska je globalizacija stoga stvarnost i nije tek nastavak ili povratak trendovima prethodnih godina. Iako velik dio trgovine ostaje regionalan, na razini financijskih tržišta postoji „potpuno globalna ekonomija“.

Nacije zadržavaju i u predvidivojće budućnosti zadržavati znatnu vladinu ekonomsku i kulturnu moć nad građanima i u vanjskim odnosima. No takvu će moć često moći preovidit jedino u aktivnoj međusobnoj suradnji s vlastitim lokalnim zajednicama i regijama, te s transnacionalnim skupinama i udrugama. „Governance“ postaje relevantniji pojam za neke oblike administrativnih ili regulacijskih sposbnosti. Agencije koje ili nisu dio vlade- nevladine organizcije- ili su transnacionalnog značenja pridonose „governanceu“.

Individualizam

Kolektivizam je postao jedno od najistaknutijih obilježja koja socijaldemokraciju razlikuju od konzervatizma. Socijaldemokrati su se trudili prilagoditi se sve većoj važnosti individualizma i raznolikosti životnih stilova.

Što je točno novi individualizam? U kakvu je odnosu prema sve većoj ulozi tržišta? Svjedočimo li usponu „ja“ naraštaja“, koji stvara „ja prvi“ društvo koje neminovno ruši zrajedničke vrijednosti i brigu za zajednicu?

I ljevicu i desnicu brine problem društva „ja prvi“ i njegove destruktivne posljedice za društvenu solidarnost, ali ga pripisuju drukčijim uzrocima. Socijaldemokrati smatraju da mu je podrijetlo u tržišnim snagama i ideološkom utjecaju tatcherizma, koji je tvrdio da se pojedinci trebaju samo brinuti za sebe a ne ovisiti o državi. Neoliberali i drugi konzervativci pak, okrivljuju popustljivost 60-ih, kojom je pokrenut proces moralnoga raspada.

„Ja“ naraštaj nije dobar opis novog individualizma jer ne upućuje na proces moralnoga raspada. Mladi su danas osjetljiviji na pitanja morala nego prije, pogotovo očuvanje okoliša, ljudska prava ili seksualne slobode. Ulrich Beck novi individualizam definira kao „institucionalizirani individualizam“. Većina prava i povlastica države blagostanja namijenjena je pojedincu, a ne obiteljima. Ona u mnogim slučajevima pretpostavlja zaposlenje. Zaposlenje pak implicira obrazovanje, a oboje pretpostavlja mobilnost. Ljudi su pozvani da se izgrade kao pojedinci: da se planiraju, razumiju i razviju kao individue.

Moramo pronaći nove načine proizvodnje solidarnosti. Novu ravnotežu između inidividualne i kolektivne odgovornosti. Novi individualizam ide ruku pod ruku s pritiscima prema većoj demokratizaciji. Svi mi moramo živjeti otvorenije i promišljenije.

Politilčko djelovanje

Društveni pokreti i druge grupe u prvi plan su istaknuli pitanja koja su sezala i zvan tradicionalne socijaldemokratske poltike- ekologiju, prava životinja, sekualnost, prava potrošača i mnoga druga. Ono što je nekima izgledalo kao porces depolitizacije drugima je bilo širenje političkog angažmana i aktivizma. Ulrich Beck govori o tome da se pojavila „subpolitika“- politika koja se iselila iz parlamenta u društvene skupine koje se bave samo jednim problemom. Beck uspoređuje „nepokretnost vladina aprata“ s pokretljivošću agenata na svim mogućim razinama društva, te „presušivanje politike“ s „oživljavanjem subpolitike“.

Ukojoj će mjeri „subpolitika“ zamijeniti konvecionalne sfere politike i vladavine? Beck s pravom tvrdi da smanjeno zanimanje za stranačku i parlamentranu poltiku nije isto što i depolitizacija. Vlade će morati biti spremne od njih učiti, reagirati na pitanja koja postavljaju i s njima pregovarati, a isto vrijedi i za korporacije i druge poslovne subjekte. Ipak, pomisao da takve grupe mogu uskočiti tamo gdje vlada nije uspjela ili da mogu zamijeniti političke stranke puka je mašta. No „vladu“ bi ovdje trebali razumijeti u općnitijem smislu, ne samo kao nacionalnu vladu. Socijaldemokrati moraju razmisliti kako bi bilo najbolje rekonstruirati vladu tako da zadovolji potrebne našeg doba.

Ekološka pitanja

Pojam održivog razvoja dobro se uklapa u širi pojam ekološke modernizacije. Ekološka modernizacija združuje nekoliko „vjerojatnih i privlačnih momenata“: održivi razvoj umjesto „definirajućeg rasta“, predviđanje umjesto liječenja, izjednačavanje onečišćenja s neučinkovitošću, te stajalište da ekološki popisi i ekonomski rast donose uzajamne koristi. Ekološka modernizacija uključuje partnerstvu u kojem vlade, biznis, umjerene ekološke grupe i znanstvenici surađuju u restrukturiranju kapitalističke političke ekonomije na svim ekološki obranjivim crtama.

Ukratko,znanost i tehnologija ne mogu ostati izvan demokratskih procesa, ne smijemo se automatski oslanjati na to da će stručnjaci znati što je za nas dobro, niti nam oni uvijek mogu dati neupitne istine. Od njih bi trebalo tražiti da pred javnošću opravdaju svoje zaključke i politike.

Socijaldemokrati se dugo bave pitanjem sigurnosti građana. Država blagostanja smatra se sredstvom njezina osiguranja. Jedna od glavnih pouka koje treba izvući iz ekoloških pitanja jest da jednako mnogo pozornosti treba pridavati rizicima. Ta nova važnost rizika povezuje autonomiju pojedinca na jednoj strani sa sve većim utjecajem znanstvenih i tehnoloških promjena. Rizik skreće pozornost na opasnosti s kojima se suočavamo, ali i na mogućnost koje oni sa sobom donose. Rizik nije samo nešto loše. On je istodobno energizirajuće načeli društva koje se otrgnulo od tradicije i prirode. Mogućnost i inovacija su pozitivne strane rizika. Svima nam je potrebna zaštita od rizika, ali i sposobnost da se s rizicima produktivno sučelimo.

Politika trećeg puta

Sveobuthvatan cilj politike trećeg puta trebala bi biti pomoć građanima da se snađu u okolnostima velikih revolucija našeg doba, naime, u globalizaciji, promjenama u osobnom životu i našem

odnošenju prema prirodi. Politika trećega puta trebala bi zauzeti pozitivan stav prema globalizaciji. Demokrati se moraju suprotstaviti ekonomskom i kulturnom protekcionizmu za koji se zalaže krajna desnica, koja globalizaciju smatra prijetnjom nacionalnom integritetu i tradicionalnim vrijednostima.

Socijalna pravda morala bi ostati u žarištu interesa politike trećeg puta. Jednakost i sloboda pojedinca mogu biti u sukobu. Sloboda bi za socijaldemokrate trebala značiti autonomiju, koja uzvratno zahtijeva uključenost šire socijalne zajednice. Odbacivši kolektivizam, politika trećeg puta traga za novim odnosom između pojedinca i zajednice, za redefinicijom prava i obveza. Moto nove politike glasi: nema prava bez odgovornosti.

Vrijednosti trećeg puta: jednakost, zaštita slabih, sloboda kao autonomija, prava uz odgovornost, autoritet uz demokraciju, kozmopolitski pluralizam, filozofski konzervativizam.

DRŽAVA I CIVILNO DRUŠTVO

Reforma države i vlade trebala bi biti temeljnom vodiljom politike trećeg puta- procesa produbljivanja i proširivanja demokracije. Vlada može djelovati zajedno s akterima u civilnom društvu i tako poduprijeti obnovu i razvoj zajednice. Ekonomska osnova takva partnerstva jest ono što Giddens naziva novom mješovitom ekonomijom.

Država se mora strukturalno prilagoditi globalizaciji. Demokratizacija demokracije podrazumijeva ponajprije decentralizaciju. Globalizacija daje snažan poticaj i logiku prijensu moći odozgo nadolje, ali i njezinu prijenosu odozdo nagore. Tijek dvostruke demokratizacije.

U državi bi se morla proširiti uloga javne sfere, a to podrazumijeva ustavne promjene čiji je cilj veća transparentnost i otvorenost, kao i uvođenje novih oblika zaštite od korupcije.

Da bi zadržale ili povratile legitimnost, države bez neprijatelja moraju poboljšati učinkovitost uprave. Ljudi ne vjeruju vladi djelomice zato što je nezgrapna i neučinkovita.

Pritisak globalizacije nadolje donosi ne samo mogućnst nego i nužnost drugih oblika demokracije osim uobičajenog glasovanja. Lokalne neposredne demokracije, elektronički refenrendum, porote građana i dr. mogućnosti.

Legitimnost države bez neprijatelja više nego prije ovisi o njezinoj sposobnosti upravljanja rizicima. Vlada je nužno i intrinzično uključena u reguliranja znanstvenih i tehnološkihpromjena, kao i u rješavanje etičkih pitanja što ih one donose.

Demorkatizacija demokracije ne može biti samo lokalna ili nacionalna- država mora imati kozmopolitski svjetonazor, a demokratizacija odozdo nagore ne bi smjela stati na regionalnoj razini. Demokratizacija odogo nadolje pretpostavlja obnovu civilnog društva.

Sve to zajedno određuje oblik vladavine čije bi promicanje trebalo biti ciljem socijaldemokracije: novu demokratsku državu. Decetralizacija i prijenos moći vraćaju moć regijama, gradovima, susjedstvu!

Pitanje civilnog društva

Jačanje aktivnog civilnog društva osnovni je dio politike trećeg puta. Slabljenje civilnog društva ogleda se u sve slabijem osjećaju solidarnosti u nekim lokalnim zajednicama i među susjedstvom u gradovima, u visokoj razini kriminaliteta te raspadu brakova i obitelji. Država i civilno društvo trebali bi biti partneri kako bi jedno drugomolakšali djelovanje, ali se i uzajamno nadzirali.

„Lokalna zajendica“ ne upućuje na pokušaj povratka na prošle oblike lokalne solidarnosti, odnosi se na pratične načine poticanja socijalne i materijalne obnove susjedstva, gradova i većih lokalnih područja. Obnova osiromašenih lokalnih zajednica pretpostavlja poticanje ekonomskog poduzetništva kao načina šireg oporavka građanskoga. Da bi se unaprijedio lokalni razvoj treba pokrenuti pojekte osnivanja novih poduzeća u tom području. Svaka od najsiromašnijih obitelji dobila bi po jedno radno mjesto s najnižom plaćom.

Neke aktivnosti mogu razviti lokalne zajednice, no uvijet je često dopuštenje vlade ili njezino praćenje aktivnosti. Politike oživljavanja lokalne zajendice ne smiju zanemariti javnu sferu. Demokratizacija se izravno povezuje s razovjem lokalne zajendice. Propadanje lokanih zajednica obično prati ne samo opće rasulo nego i nestanak sigurnih javnih prostora- ulica, trgova, parkova i drugih mjesta na kojima se ljudi mogu osjećati sigurnima.

Kriminal i lokalna zajendica

Spriječavanje kriminala i smanjivanje straha od zločina tijesno su povezani s oporavkom lokalne zajednice. Otkriće je da je slabljenje svakodnevnog oblika uljuđenosti izravno povezano s kriminalom. Uplašeni se građani klone ulica, ne odlaze u neke dijelove grada i ograničavaju svoje noramlne aktivosti i kontakte. Njihovo fizičko povlačenje prati i povlačenje iz uloga uzajamne potpore u odnosu sa sugrađanima te tako odustaju od socijalnih kontrola kojima se održavala građanskost unutar zajendice. Riječ je o našim odnosima s ljudima koje ne poznajemo, o tome da se osjećamo sigurni u susretima na javnim mjestima s ljudima koje možda više nikada nećemo vidjeti.

Demokratska obitelj

Obitelj je temljna institucija civilnog društva.

Desnica- obitelj je u krizi zato što se tradicionalna obitelj raspada. Trebalo bi reafimirati svetost braka. Otežati mogućnost razvoda. Homoseksualni brak mora i dalje biti nezakonit. Socijalne mjere kojima se potiču obitelji s jendim roditeljem trebalo bi promjeniti kako bi takvih obitelji bilo što manje.

Socijaldemokratska ljevica- za njih suvremena obitelj govori o zdravoj raznolikosti. Ljudi mogu živjeti sretno iako se nisu vjenčali, homoseksualci su sposobni odgajati djecu jednako kao i heteroseksualci, i uz odgovarajuća sredstva, samohrani roditelj može odgojiti dijete jednako dobro kao i roditeljski par. Zamisao o povratku tradicionalnoj obitelji je nevjerodostojna.

Desni kritičari zapravo uopće ne misle na tradicionalnu obitelj, nego na prijelazni oblik kakav je postojao neposredno nakon rata, to jest na (idealiziranu) obitelj iz pedesetih godina. Žene još nisu u znatnijem broju ušle u radni proces, a neravnopravnost spolova još je bila velika.

Shvaćanje da su raznoliki oblici obitelji i poželjni i neproblematični jednostavno nije uvjerljivo. Uvijek će biti teško odrediti prave posljedice razvoda na djecu. Nije točna tvrdnja „da su djeca koja su

odrasla uz jednoga roditelja jednako dobra kao djeca koju su odgojila oba roditelja“. Razlog je ponajprije ekonomski- nagli pad prihoda kao posljedica razvoda. Oko polovina društveno neprilagođenih potječe od nedostatka roditeljske brige i nedostatnih socijalnih veza. Rastava ili razvod, pokazuju autori, oslabljuje povezanosti između djeteta i oca, kao i vezi između djeteta i očeva kruga prijatelja i znanaca. Zabluda je da neudane majke uživaju široku potporu ili da imaju jače veze s obitelji.

Demokratizacija u kontektsu obitelji uključuje jednakost, uzajamno poštovanje, autonomiju, dogovorno donošenje odluka i odsustnost nasilja. Odnosi u demokratskoj obitelji podrazumijevaju podjelu odgovornosti za skrb o djeci, a osobito veću podjelu između žena imuškaraca te između roditelja i neroditelja jer majke nose kudikamo veći teret brige o djeci. Oženjeni i neoženjeni očevi imali bi jednaka prava i jednake obveze.

Djeca bi trebala imati odgovornosti prema roditeljima, a ne samo obratno. Djecu npr. obvezati na pomoć ostarjelim roditeljima. Takve bi se obveze mogle koordinirati s doživotnim roditeljskim ugovorima. Čvrste obiteljske veze mogu biti djelotvoran izvor građanske kohezije jedino ako su usjmjerene i prema vani,ne samo prema unutra, a to je ono što podrazumijeva Giddens pod društveno integriranoj obitelji. Obiteljski su odnosi dio tkanja društvenog života.

DRŽAVA SOCIJALNOG ULAGANJA

Klasična je socijaldemokracija smtrala da je stvaranje bogatstva gotovo uzgredno u odnosu prema ekonomskoj sigurnosti i preraspodjeli. Neoliberali su, pak, mnogo jače istaknuli konkurentnost i stvaranje bogatstva. No pusti li se pojedince da sami potonu ili plivaju u ekonomskom vrtlogu, one se neće moći razviti. Država mora odigrati bitnu ulogu u ulaganju u ljudske resurse i infrastrukturu kao uvjete razvoja poduzetničke kulture. Politika trećeg puta zagovara novu mješovitu ekonomiju.

No u novijim je raspravama u socijaldemokratskim redovima naglasak ispravno premješten na preraspodjelu mogućnosti. Koliko je god to moguće, njegovanje ljudskog potencijala trebalo bi zamijeniti prerspodjelu post factum.

Mnogi drže da bi danas jedini model jednakosti trebala biti jednakost šansi ili meritokracija- to jest neoliberalni model. Vrhunski tenisač ili operni pjevač zarađuju kudikamo više od onih koji nisu toliko dobri. Kada jedva uočljive razlike odlučuju o uspjehu ili neuspjehu proizvoda, poslovni rizici su golemi. Jer ne samo što bi određene grupe ljudi bile na dnu, nego bi oni znali da je to ispravno zato što nemaju dovoljne sposobnosti.

Što bi onda trebalo razumijeti pod jednakošću? Nova politika definira jednakost kao uključenost, a nejednakost kao isključenost. Uključenost se odnosi na građanski status, na građanska i politička prava i obveze koje bi trebali imati svi članovi društva te mogućnost sudjelovanja u javnom prostoru. U društvu u kojem je rad i dalje najvažniji za samopoštovanje i životni standard, pristup radu je glavni kontekst mogućnosti. Drugi je obrazovanje. U suvremenim društvima sve više ističu dva oblika isključenosti. Onih na dnu, odjsečenih od glavnih društvenih tijekova, te onih na vrhu, koji se dobrovoljno isključuju, tj. pobuna elita. Privilegirane grupe počinju živjeti u čvrsto zatvorenim zajednicama i povlačiti se iz javnog obrazovanja i javnih zdravstvenih sustava.

„Građanski libralizam“- ponovno zadobivanje javnog prostora- ipak mora biti osnovni dio inkluzivnog društva na vrhu. Kako se taj liberalizam može obnoviti ili održati? Jedan je način uspješno njegovanje

kozmopolitske nacije. Ljudi koji se osjećaju pripadnicima nacionalne zajendice vjerojatno će izražavati predanost drugim njezinim članovima. Zajednički građanski moral može stvoriti jedino sustav blagostanja koji koristi većini stanovništva.

Danas je ulaganje u obrazovanje imperativ vlade, glavni temelj „preraspodjele mogućnosti“.

Društvo pozitivnog blagostanja

Sustav blagostanja-reforme blagostanja. Smjernica je ulaganje u ljudski kapital, a ne izravna ekonomska pomoć. Umjesto države blagostanja trebala bi nam država socijalnog ulaganja, koja djeluje u kontekstu društva pozitivnog blagostanja.

Starost je novi rizik koji izgleda kao stari rizik. U aktivnijemu refleksivnijem društvu, starenje je u tjelesnom i duševnom smislu otvoren proces. Starenje donosi barem toliko mogućnosti koliko i teškoća, i za pojedince i za širu društvenu zajednicu. Koncept mirovine koja počinje u umirovljeničkoj dobi te naziv „umirovljenik“ bili su izumi države blagostanja. To je najbolji primjer ovisnosti o blagostanju. Oni upućuju na nesposobnost, pa nije čudno da mnogi ljudi nakon mirovine gube samopoštovanje. Starije bismo trebali smatrati resursom, a ne problemom.

S obzirom na to da bi se moglo prije prestati raditi ili pak raditi dulje, ukidanje obveznog umirovljenja vjerojatno ne bi imalo utjecaja na tržište rada. Društvo koje starije ljude izdvaja iz većine u umirovljenički getone može se nazvati inkluzivnim. Na starost se ne bi smjelo glodati kao na vrijeme prava bez odgovornosti. Mladi bi trebali biti spremni paziti na stare, a stariji bi trebali smatrati da su u službi budućih naraštaja. Jesu li takvi ciljevi realistični u društvu koje je izgubilo poštovanje i u kojemu se čini da starost više ne donosi mudrost? Što je s nezaposlenošću? Znači li još išta cilj pune zaposlenosti?

Strogi uvjeti tržišta rada, poput strogih zakona o zapošljavanju, nemaju velik utjecaj na nezaposlenosst. Visoka je nezaposlenost povezana s velikodušnim i dugotrajnim povlasticama te s lošim obrazovnim standardima među nekvalificiranom radnom snagom- fenomenom isključenosti.

Treći bi put trebao zastupati stajalište da sveobuhvatna deregulacija nije odgovor. Izdaci za blagostanje trebali bi ostati na europskoj, a ne na američkoj razini, ali bi se, koliko god moguće, trebali usmjeritik ulaganju u ljudski kapital. Sustave blagostanja trebalo bi reformirati tamo gdje donose moralnu opasnost. Trebalo bi ohrabrivati aktivnije preuzimanje rizika.

Vlade bi trebale naglasiti doživotno obrazovanje. Potrebno je razvijati spoznajne i emocionalne sposobnosti. Umjesto oslanjanja na bezuvjetnu pomoć, mjere bi trebale biti usmjerene poticanju štednje, uporabi obrazovnih resursa i drugim mogućnostima osobnog ulaganja. Partnerstva javnih projekata mogu dati veću ulogu privatnom poduzeću u djelatnostima koje je nekoć financirala vlada, istodobno osiguravajući da javni interesostaje najvažniji.

Naposljetku, vlade bi trebale poticati mjere vezane uz radno mjesto na kojemu se vodi računa o obitelji, a to se također može postići suradnjom javnog i privatnog sektora. (rad kod kuće na računalu ili neplaćeni godišnji odmor mogu pomiriti zaposlenje i obiteljski život.) Mogu li te strategije donijeti povratak punoj zaposlenosti u uobičajenom smislu? Ntiko ne zna.

ULAZAK U GLOBALNO DOBA

Socijaldemokrati bi trebali težiti novoj ulozi nacije u kozmopolitskom svijetu. Koliko je realistično pretpostaviti da će pripadnost naciji biti neopasna?

Nacionalni identitet može biti blagotvoran jedino ako tolerira višeznačnost, viševrsnu pripadnost. Pojedinci koji su istodobno Englezi, Biratnci, Europljani i usto imaju općenito osjećaj da su građani svijeta, mogu neki od tih identiteta smatrati glavnim, ali to ih ne treba spriječiti da prihvate i druge.

Kulturni pluralizam

Kozmopolitska je nacija aktivna nacija; no izgradnja nacije sada mora imati drukčiji smisao negu u prijašnjim naraštajima. U prošlosti su se nacije stvarale većinom zbog antagonizma prema drugima. Danas se nacionalni identiteti moraju održavati u suradničkom ozračju, u kojemu neće imati onu razinu uključivosti koju su nekoć imali i gdje uz njih postoje i drugi oblici lojalnosti. Ono što se tu implicira jest otvorenija i refleksivnija konstrukcija nacionalnog identiteta.

Useljavanje je jedno od glavnih pitanja s kojima se suočavaju mnoge zemlje. Kozmopolitizam i multikuluralizam nalaze se na pitanju useljavanja. Kozmopolitski je svjetonazor prijeko potreban uvjet multikulturalnog društva u poretku koji se globalizira. Kozmopolitski je nacionalizam jedini oblik nacionalnog identiteta spojiv s tim poretkom. Za kozmopolitsku su naciju potrebne vrijendosti koj svi prihvaćaju i identitet koji odgovara građanima, no ona mora prihvatiti i višeznačnost i kulturnu raznolikost.

Globalizacija, to valja istaknuti, nije isto što i internacionalizacija. Nije riječ tek o tješnjim vezama među nacijama, nego o procesima koji prelaze granice država kakav je nastajanje globalnog civilnog društva.

Razlog zbog kojeg je rat među nacijama manje vjerojatan leži u činjenici da svijet više nije podjeljen na dva velika vojna bloka. Granice među nacijama gotovo su posvuda određene i dogovorene međunarodnim konsenzusom. U informatičko doba, nacijama-državmaa teritorij nije više tako važan kao prije. Znanje i konkurentnosst važniji su negoli prirodni resursi. Demokacija se sve više širi, a ima istine u onome da demokracije ne ratuju jedna protiv druge.

U kozmopolitskoj se demokraciji ne radi samo i pomicanju vodstva prema svjetskoj razini, nego i o njegovu širenju nadolje, na lokalne regije. Širenje kozmopolitske demokracije uvijet je za djelotvorno reguliranje svjetskog gospodarstva, za smanjenje globalnih ekonomskih nejednakosti i ekoloških rizika.