Hrvatski bog Mars Miroslav Krlea

Sadraj

Bitka kod Bistrice Lesne Kraljevska ugarska domobranska novela Tri Domobrana Baraka pet Be Domobran Jambrek Smrt Franje Kadavera Hrvatska rapsodija Tuma domobranskih i stranih rijei i pojmova

Bitka kod Bistrice LesneOva historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u poast pokojnoga gospodina desetnikax Peseka Mate i estorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnijex, i to: Trdaka Vida, Blaeka Franje, Loborca tefa, Lovreka tefa, Pecaka Imbre i Kria Matije, koji su svi pali kod junake navale na kotu broj trista trinaest, prolivi tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodinjeg kraljevstva Szent Istvna, u smislu Madarsko-hrvatske nagodbex od godine 1868. Poivali u miru!

Gospodin priuvni desetnikx Pesek Mato i est junaka ove nae pripovijesti, svi su oni ivjeli u poetku tihim i gorkim ivotom kojim ive milijuni naih ljudi to se ve stoljeima pate na naem blatu te ga svakog proljea i jeseni preoravaju da bi iz njega izvukli aku-dvije zrnja i pojeli reanj penine gibanice na Uskrs i na Boi, dva svijetla dana, kada se ne osjea teret svagdanji u kriima, ve se samo napaja blago po talama i pui i pljucka pred crkvom cijelo dopodne. U vjekovnoj magli tlakex i rabote, dimnice i kmetstva i batina, u onoj feudalnoj magli koja se jo godine devet stotina i etrnaeste pod vladom Franje Josipa Prvoga povijala nad naim selom kao alosno velo, svi nai junaci osjeali su taj svoj ivot kao neku stvar jo od Gospodina Boga stvorenu, i njihov djed i pradjed (ne budi im potueno) ivjeli su tako, pak to tu ima da se misli i to se tu moe? Sve to kako stoji stvorio je Sam Gospodin Bog (slava Mu budi i dika), i muix i jesu bokci, kada ih je Sam Gospodin Bog bokcima stvorio, i tako je to zapisano na farofux i na katastru, u paragrafima na kotaru i u zakonima kod suda, gdje je Gospodin Bog postavio Gospodu da paze na mue bokce da dobro vre deset zapovijedi gospodnjih, da plaaju porez i prireze i namete i da idu u soldate, a kada se to Njemu svidi bogme i u rat. I tako je sedam naih domobrana napajalo ujutro, o podne i podvee svoga Cvetana i svoga Lisaka i svoju bolesnu i suiavu

Rumenu, svaki boji dan ljeti i zimi, po kii i po snijegu, ve trideset godina. Orali su i kopali, sijali penicu i jeam, ra i heljdu, repu i kukuruz, okopavali vinograd, kosili sijeno, otavu i otavicu (ako je bila jesen sretna i topla), i to uvijek od jutra do noi, da su ih krsta probadala, jer je naa zemlja jalova i visi, pak treba da se duboko ore i ljudski gnoji da ne izda i ne zataji. A sve je to bilo teko. Jer: orati je teko. Po brazdama gacati mokrim sijui i drljajui je teko. Blago dvoriti je teko. Vol je vol, a svinja je svinja, i njima treba sve da se postavi gotovo. I slama i sijeno i sjeka i djetelina! Gnoj treba da se ispod njih ostrue i da im se nastre i da se marva oelja, a mora se sve to, mora se, jer ako se propusti jedan jedini dan, ve je eto drugi zinuo kao propast, pak se zato mora! A sve stoji zlo i sve mora ovjek sam! I voe treba da obere i ocat da prea i konoplju da bije i platno prede, jer je sve fabriko skupo, pa mora da se nategnu sve sile da ne bi krepao ovjek gol i bos. Jer: ovjek vrta zdenac (bez zdenca se ne moe), to proguta hiljade. Bijeli kuu, to odere; i klijet treba da natkrije ritkom, pa mlacix poderu desetinu, a ako hoe da obue sebe i druinu, treba da talu isprazni. A gdje su jo obveze, stari dugovi, hipoteke, advokati? Nikad brigama kraja! Kramar odnese pune korpe jaja i graha za dvije-tri zdjele, za stakleni cilindar i pantljike; opanar na sajmu odere kou s ovjeka za te proklete opanke; porezi natjeu, nameti vuku na jednu stranu, financi i andari na drugu, lugari, kancelisti, oficijalix, kapelani, uitelji, svi oni nose i kradu: jaja i ivad, rakiju i vino, slaninu i orahe (kao tvorovi i kune), a svi biju po muu kao po marvi. I vidi mu dobro da je on nekako najdonji i da su na njega silu toga navalili, ali kad i vidi - to to vidi - ta ima od toga da mu je to sve jasno? I inovnici i andari, kasarne i oblasti, opine, spisi, uredi, sve je to naim junacima izgledalo kao stroj koji je po gospodi doktorima samo zato izmiljen da bi se bogekom ivotu napipala ila i da bi se prebrojale seljake vree i svinje i kobile: ali sav taj gospodski, doktorski, kraljevskotrojednix stroj i sve te kraljevske uredbe tog inovnikog stroja omalovaavale su onaj silni i nesavladljivi ivot u njima, i kad su ti nai junaci razmiljali o sebi i o svome ivotu, to je onda otprilike izgledalo ovako: "Ovo je moja koliba, kojoj je krov strm, i kinica se slijeva lijevo i desno i ne curi mi tako na glavu. To je dobar izum da mi voda ne curi na glavu, i to mi je dao djed moj pokojni u batinu, taj moj aavi topli krov, a ja u ga ostaviti sinu, jer je to mudra stvar: krov nad glavom. (ovjek bi

bio kao marvine da nema krova.) Sjedim ja pod tom svojom gljivom i gledam dim kako kulja, voda nebeska tee i natapa oranicu. I to je dobro. ena mi lie povjesmo kao pauk, u loncu mi se kotrlja krompir, a nalo bi se i koje masno rebarce u dimu na tavanu. To je sve. Vie mi zapravo i ne treba. Dobro je ivjeti! ovjek zapali lulu u sumrak i gleda ute oi maje u volovskoj pari u tali, gdje blistaju kao krijesnice! Dobro je ivjeti!"

Sva ta bijedna zagorska, prigorska i kalnika sela i naselja, rasuta po umama i jarugama, doivjela su u svojoj prolosti mnogo i mnogo katastrofa, i taj posljednji habzburki rat, to je ujahao u selo jednog predveerja, kada se ito mlatilo i mainalo i sva seoska gumna odzvanjala od muklog nabijanja, taj nesretni rat nije bio za ove ljude ni prva ni posljednja nesrea. Pogorjeli su oni nekoliko puta do temelja, pomrli od kuge i kolere, od gladi i batina grofovskih: kada su ono Turci pregazili karlovako-podravske tvrave, spalili su sav taj kraj, a austrijski arkebuzirix iz Parme, Piacenze i Spezije i kondotjeri panjolski i vicarski, pod stjegovima austrijskim i papinskim, porobili su sve to se dalo do posljednje kobase u dimu i posljednje niti u tkalakom stanu, poslije katastrofe stubike, godine 1573. Strijeljali su po tim ljudima madarski andari u smislu Nagodbe od godine 1868, silovali im ene i djevojke etrdesetosmai i zelenokaderai za Custozze i Solferina, a ene rodilje su novoroenadi i dalje svojom vlastitom rukom rezale pupak srpom i ustajale trei dan po porodu, mrtvaci se polijevali vinom kao i u stara poganska vremena. To to se po obalama evropskih mora podigla i propala silna carstva, to se pootkrivale nove zemlje, to se ivot izmijenio iz temelja, sve se to ovoga ivota ovdje nije ticalo nita. Jest! Posazidale se po dolinama crkve i kaznionice: kamene zgrade sa stjegovima i krstovima rimskim, s gromovodima i orguljama, reetkama i paragrafima: ali sve te kaznionice i uredi i crkve nisu jo juer bile, a moe se dogoditi da te crkve i spisi i paragrafi opet ni sutra ne budu, a Jezuevo i Sveti Jalabet i Sveti Ivan prozvat e se opet Lisjakom i Vujom Jamom kao i prije toga, pa nikome nita! Slava Bogu! Gledajui stvari i mjerei dogaaje ovim uzvienim i iskusnim mjerilom, naravno da se nai ljudi ba nisu mnogo uzrujavali na taj takozvani rat.

- Hja! Rat! - Eh, Bog moj! Rat! A to se tu moe? Ve gospoda doktori znadu to hoe kad guraju taj rat! - To je gospodska stvar, taj njihov rat! Dogodilo se i puknuo glas da je ovome ili onome odgrizlo nogu, a bogme i glavu; ene su stale da vonjaju po judiformux, pa se ulo da se podigli neki u zeleni kaderx (ali taj vie ia bogatae nego kmetove, taj zeleni kader, pak e ve neto biti to e biti). - Bilo je da nije bilo rata, pak e i opet tako biti da ga ne e biti! - ene se istinabog pokvarile, ali ni muevi po kasarnama i pitalimax nisu bolji! - Svakomu svoje! Tko poivi, vidjet e! Sve ima svoje vrijeme. Svaka sila za vremena! Sve je poelo idilino. Jadnim teacima i marvogojcima, koji su itav jedan ivot spavali po talama i gurali se s rogatim blagom, njima se zbivanje u asfaltiranome gradu (gdje, kad pada kia, plonici sjaju kao zrcala) priinilo u prvi mah lakim od onog oajnog i crnog tegljenja, i tako im je bilo kao da su iz svog nesnosnog, tekog, robijakog ivota isplivali - na minutu. uli su oni govoriti o jednoj udnoj zemlji larafiji, gdje peene race i pilii lete u usta ovjeku, po livadama pasu prasci i odojci na ranju, a srebrne ure i lanci vise po drveu, i taj ivot u gradu priinio im se u prve gradske dane takvom larafijom. Sve sami zelherajix sa suhomesnatom robom! Sve same butine i rebra i crvena slanina debelih svinja, pak su smrtonosne rane zapeene lijepo masnom crnom aom, a kroz krvave rupe prodrli avli, te vise naduvena crijeva i cijede se trule kobasice i miriu varci po zdjelama porculanskim, opletenim drotomx da se ne raspadnu. Samo suho meso! Pun grad suhoga mesa! unke vise kao zastave! I na cimerima mesarskim odsjeene glave bijelih odojaka, rasporeni telii oko crkve, bijele plahte na vjetru sve lijepo polivene mirisnom svjeom krvlju, krvave - mesarske ruke otisnute na plahtama, sve same fine brijanice to miriu po najfinijem sapunu, pa se njiu barbirskex zdjele i kripe i cvile na vjetru da je milina. Pa kolike jo slavne krme i cimeri sa finofajnx namazanim farbama, sami crni maki i kanonirix, muaex, pa opet bijeli maki i oguljeni pilii polomljenih zglobova, pozabadani viljukama peterorozim, pa velike ae pjenuavoga piva, a po oknima masne

palainke i krafni i pogae i pogaice, sve to mirie, sve to pjeva. Kako tu mora da je divno u nedjelju poslije podne, kada ovjek nosi u depu itavu mazdux, pak jo gucne frakli ljivovice i gvercax, zasladi se licitarskim srcem i sve zalije vinom i pricerima, pa kad je cura i tambura i harmonike, drmex trese krmom, a enske su sise tople, da ih sve grize i na nepcu upaljenom osjea slani znoj enskoga tijela i sukrvicu, golotu, te plee kao fanikx krvavi, napio si se divno, sve same cure, slukinje, tirkane podsuknje, crvene pantljike, gola crna blatna koljena i stegna, drme, tambure, berde, du-du, du-du, digu-gigudajca, baba ljubi zajca, juh-hu-hu, juh-juh, ijuh-hu-hu.

I gospodin priuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak Vid, Blaek Franjo, Loborec tef, Lovrek tef, Pecak Imbro i Kri Matija poeli su tu stvar ratovanja ovako idilino, s drmeom u nedjelju poslije podne, ali je stvar kasnije bogme narasla i zapalila se kao rana i bogme su ti nai junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovali vozom i pjeke i mnogo se najaukali po pitalima i zatvorima i mnogo istina spoznali do onog nedjeljnog jutra kada im je bilo sueno da padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu trista trinaest. Onoga jutra, kada je trebalo da doe do bitke, bio je domobran Trdak Vid od svih najtuniji. Sanjao je o svojoj djeci, a onda se sjetio praznine, one uasne praznine u koju je zagledao nema tome pet dana i neto ga je steglo u grlu te nije mogao niti da popije svoju crnu kavu, nego ju je izlio u blato. Ba nekako pred njegov odlazak u grad, u kasarnu, pokopao je enu, a na kui ostalo mu dvoje djece, stariji deki sedam, a mlai etiri godine. Sa svojim i eninim rodom se posvaao, i sve dok nije stigao telegram da se ide, on je mnogu i mnogu no prostenjao na smrdljivoj slamnjai, to i kako da on to rijei sa svojom djecom? Onu posljednju no sinula mu ideja da poe na presvijetlu kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku vladu, gore na Markov trg, pred samoga svijetloga Bana, da se Banu potui: to e biti s njegovom djecom kada on ode na frontu, pa neka svijetli Ban neto uini u toj njegovoj stvari. I tako je na Trdak Vid mnoga vrata obio na Markovom trgu i na mnoga uzalud pokucao: nije znao bi li ostavio kapu na glavi i pozdravio kao pravi vojnik, ili bi se sagnuo s kapom u ruci kao pravi mu i kmet kada moli svoje pravo? I tako je negdje salutiraox

gologlav, pa su mu se smijali, a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i ulazi u uredske prostorije pokriven, "valjda mu se ui na glavi ne e prehladiti". Tako se na tome krinom putu po onim beskrajnim hodnicima i sobama kraljevske vlade namjerio na jednog ovjeuljka, koji je imao beutne oi, a nad glavom mu je plamtjela uta plinska svjetiljka treperei glasno; u sobi je bilo polutamno. Otpjevao je Vid Trdak onomu ovjeku svoju tualjku, a taj ga je stari s beutnim staklenim oima sluao, gledao preko njega u zrak i punio Riz-Abadie-tuljie srednjefinim Be-hax-duhanom i slagao cigarete jednu za drugom u katulju, koja tek to nije bila puna. - Da! Dobro je, kume! uo sam ja ve to sve, dragi moj! Da! Ali kamo da vam smjestim ja vae dijete? Mi nemamo tu mjesta za vau djecu! Mi moemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako, dragi moj kume! - Je! Prosim ih, gospon doktor - bumo rekli - poglavitix! A kaj meni zapisnik bu? Ja ne znam kam bi z decom! - A koliko gruntax imate? - Dva rala! - A kuu? - I kuu! - No! Pa zato ne bi djeca ostala na kui? - Je, gospon doktor! Bog budi njimi! Ali sedem letje starei star! Kaj to more ostati sam? - Vidite, kume, vi dobivate mjesenu potporu! Pa dajte komu u selu potporu! - A kaj je to, ta piiva potpora? Za to nigdo ni nee! - Pa dajte rodu! Imate valjda roda? - Imam ga, imam, ali bi bole bilo da ga nemam! Kakni je to vraji rod? Da Bog da, voda ga poplavila! Vre bi me trava pet put prerasla da je tak kak meni moj rod eli. Brazde su mi preorali, kuu zruili, kaj buju moja deca pri taknem rodu? - Je! A ta vam mi moemo, kume? Mi djecu principijelno u grad

uzeti ne emo! Jer ako ih uzmemo, djeca e vam se protepsti. Proletarizirat e vam se djeca! Buju bogija postali, razmete? - Je. A kaj ja nis bogec, gospon doktor? Em smo si mi bogija! - Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume, narod na ionako propada! Pak to e biti od nas ako nau zemlju napustimo, ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klate gradski, kume! - A kaj ja bum njimi? Ja ih onda moram zagutiti da ne krepaju! Kaj ja morem da mi deca klate ne postaneju? I sam se klatim kakti fakin, Bog njimi, poglaviti! - Kume! Dajte ih nekud dobrim ljudima! - Ah, prosim ih, a gde jesu ti dobri ljudi? - Vjerujte mi, kume, u interesu vae djece nema smisla da ih povlaimo u grad! U interesu je vae djece da ostanu na zemlji! - Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristuovih? Gde buju ostali?, zavapio je Trdak Vid oajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom trgu i dolo mu je da zaplae, tako ga je stislo u prsima. "Ta za Boga miloga! On putuje sutra na frontu! Kako to ovomu "doktoru" tu nije jasno da on sutra putuje na frontu?" - Ve e se neto nai, kume! Mi emo lijepo pisati dopis na opinu! - Biljenik je tat i lopov! - Mi emo pisati upniku! - Ah, prosim ih! Na veleasni, mahnuo je Trdak Vid rukom. - Pa pisat emo mi ve svima! Svima, kume! I na kotar i na upaniju! Urgirat emo da vam se povisi potpora! Sada e ionako biti poviene potpore. Eto! Sada emo lijepo zapisnik sastaviti s vama, kume, pak e sve biti dobro! Potpisujui tamo gore na kraljevskoj vladi onaj zapisnik, javila se u Vidu Trdaku jedna neugodna misao da je taj zapisnik la i da tamo nema zapravo nikakve kraljevske zemaljske vlade, ni svijetloga Bana, ni bilo ega, nego ovakav jedan kratkovidni ovjek to puni cigaretne tuljie i slae ih jedan do drugoga u kutijicu. On je o tome ve mnogo puta mislio da su ti zapisnici, uredi i spisi prevara i la za bokce i za mue, ali mu se sve to tako konano i

neopozivo jasno do onoga trena nije javilo jo nikada. Sve je praznina i nigdje nema nikoga, samo u jednoj polurasvijetljenoj, mranoj, kuroj sobi sjedi ovjek sa staklenim oima i puni cigarete Riz-Abadie srednjefinim Be-hax-duhanom. Do domobrana Trdaka Vida stupao je u dvolanux drugoga dvoreda domobran Loborec tef, stari fronta, a rana ga je na desnom ramenu pekla pod remenjem teleakax i manlihericex. On je zaludu premetnuo puku s desnoga na lijevo rame; svejedno ga je zarezotina sjekla i smetala kod svakoga koraka. Ganjao se domobran tef Loborec po grabama i juriima amotamo i pao ranjen u stegno; ozdravivi u bolnici, opet je bio baen na frontu, gdje se razbolio od tifusa, dugo umirao i nije umro, nego ga bacilo u oporavni odio; ve je bio odreen za estonedjeljni dopust kada je pala u bolnicu neka izvanredna komisija i tako njega i jo trideset i sedmoricu bacila u kasarnu k bataljonu. Loborec tef nije bio oenjen ni dva mjeseca kada su ga otrgli od njegove ene, i on je tih est nedjelja dopusta osjeao kao "svoje sveto pravo", koje mu nitko nije bio vlastan oteti, pa ipak su mu oteli to njegovo "sveto pravo". Ogoren tako, pao je u tihu apatiju i nije mario ni za to. Prije toga drage je volje istio cipele potasnicima, i kada su ga slali u kantinu, on je trao tamo i natrag; ali sada bi gunao na sve povrijeen i trebalo ga je iknuti i opaliti nogom u stranjicu da potri na zapovijed. Kada se satnija opremala na frontu, bio je na strai; a slijedei dan nije vie za njega bilo cipela. Govorili su potasnici o nekoj krinji u glavnome skladitu, koja da nije stigla, a poslije su ga ismijali. "Neka samo ide u poderanim cipelama! Gospodin koji se sa curama skie kada se satnija oprema..." - Na strai sam bio! - Ku! Mar van! Vole bezobrazni! Bio je na prijavku, zapisali su ga i nije dobio svoje cipele i tako se otputio na bataljon da tui svoju satniju, da dobije "pravo svoje", zato da lopovima u magazinu pokloni svoje cipele? Ali su ga iz bataljona izjurili nogom, rekli su mu da je Lepoglavanx, pseto, vol, svinja i tat! "Neka samo pazi da ga ne objese jo do jutra!" Kotrljajui se niza stube bataljonske, ogulio se na ogradu i poao u dubokoj potitenosti do magazina; magazini su bili zamandaljeni

tekim ocalnim prekama i zakljuani lokotom. Sve je bilo pred njime zamandaljeno i zakljuano lokotom, a on nije traio nita drugo nego "svoje sveto pravo"! Treba da se shvati pravna svijest staroga frontaa! U ono vrijeme pred odlazak, kada ih olovo od osam magazina otrih naboja stee oko pasa i kada se po bataljonskim noarnama bruse bajonete, te cijele dane cvile brusovi i goli ocal, onda frontai osjeaju u sebi neke prapoetne, vuje snage, to se bude u dubljinama. To se krvavo i zvjersko osjeanje postepeno gubi u etapnom blatu i patnjama logorskim, ali u kasarni, gdje je sve jo operetno, gdje blijete maevi, zvee trube, stupaju ete u taktu, tu se frontai osjeaju kao junaci. I kada se mjere s bataljonskim pisarskim osobljem, ti jadni ljudi sami sebi izgledaju kao neki gorostasi i divovi, koji idu na velike podvige, u pokolj, krv, vatru, a ne e ostati pod toplim krovom kao ovi lopovi, pisari, vindleri, maroderi, tati i sive lijene pekarske svinje i liferanti."Dobro je ovim jeevima bataljonskim! Ne e oni zepsti sedam dugih noi u marvinskom vagonu, gnjide proklete, nego e cvrljiti crne buhe na papiru u toploj sobi, derati komisx i guckati pelinkovac! Zato ne bi i oni pomirisali kako kugle cvre?" To se u frontaima budi mrnja gladnoga kurjaka kada mirie toplu talu, i zato nije dobro dirati u frontae, te se iskusni i miroljubivi pisari u ove posljednje dane klone frontaa kao gubavaca. Pognute glave i tuan vraao se Loborec tef natrag od magazina, svijestan ve da e sada morati otputovati u galicijsko blato s poderanim starim cipelama i da e od prve kie dalje imati mokre noge, kada je tako u mislima, ba nasred bataljonskoga dvorita, nabasao na debeloga narednika mita, glavara sviju skladita, pak se odluio da jo jedanput pokua sreu i da se kod vrhovnoga zapovjednika sviju magazinskih cipela i avala pritui kako je to s njime i kako su ga srezali nepoteno i svinjski. Stao je pred mitom i jo lijepo tramx kvrcnuo petama, da stvar to bolje ispadne, ali se mit uzrujano iskesio. - Idi k vragu! Daj mi mira! - Gospodin narednik, pokorno molim, ali moje cipele... Gospodin narednik, kome su itav dan na diviziji pili krv radi nekih dvadeset i sedam kruna i esnaest filira u jednoj protunamiri, sraunavao je partije robe i problematine svote i traio zaboravljene izdatke, pak mu je Loborec izmijeao sve

kombinacije, i tako je planuo. - Mar, ti tat zagorski! Svi ste vi tati! - Nisam ja tat, nego ste vi meni moje pravo ukrali! mit zapravo nije uo to ovaj tu eli i to on tu govori, nego je mita razbjesnila ta neuvena drskost, da ga jedan prosti domobran zaustavlja i da mu jedan prosti domobran veli da je krao, kada su mu cijelo prijepodne na diviziji svirali to isto madarski vindleri. I tako je uio Loborca tefa, glasno, iz sve snage, da se rijei ve svega toga do vraga. Ba u taj tren prolazili su preko dvorita kuhari s velikim kotlom vrue crne kave, i Loborec, u bunilu bjesomunom, u povrijeenoj frontakoj asti, da njega, koji sutra putuje trei put na frontu, tu na rajonux uka jedan magaziner - "jedan tat kramarski", skoio je na narednika, pograbio ga i bacio u kotao crne kave. Okupan u kipuoj kavi, mit je povukao sablju, zahvatio Loborca u lijevo rame, zasjekao ga duboko u meso i tamo u polutmini, meu oupanim kestenovima, kraj prolivenoga kotla crne kave, razoruan od strae, pripravex i kuhara, osjetio je domobran Loborec tef da sve to to se dogodilo nije bilo dobro. Ranjen, krvarei, izbijen, prestraen nekim ratnim paragrafima i strijeljanjem, on je jo istu no pristao na kompromis, pristao je da onako ranjen otputuje na frontu, samo da izmakne komplikacijama i strijeljanju po ratnome sudu, jer je povukao bajonetu na viega; tako je sutradan doista i otputovao u vruici s pijanim transportom, koji je reao kao menaerija divljih zvijeri i kleo Gospodina Boga i sve svece nebeske od zapovjednika do onoga jadnog zaviraa na repu voza, to je neispavan drhturio na zadnjem vagonu sa svojom crvenom zastavom za signale. Bilo je to u vrijeme kada je rat sazrijevao i kada se po tim putovanjima frontakih transporta osjealo da su lanci negdje ve pukli; nije vie bilo zastava ni glazbe ni cvijea, nego se prevaljivali kotlovi s gulaem, jer to nije gula nego smrdljiva mokraa, to nije govedina, to su kuhane make; bacao se tvrd pljesnivi komisx u prozore ekaonica, mlatili se kelneri po restauracijama kolodvorskim, razbijale se svjetiljke; a kada je netko bacio ik u stogove preanog sijena, to su stajali nagomilani do visine dvokatnice na jednoj madarskoj stanici, i

kad je transport krenuo osvijetljen rumenilom poara, svi su se smijali glasno.

Negdje u Karpatima, gdje su slova na stanicama bila ispisana irilicom i gdje su tik uza stanicu stajale crne visoke strmine, sve posute crnogoricom, pobila se jedna madarska eta s Tirolcima na maingeverex. Loborec tef je uo neto da navodno jednom Madaru nije dospjela porcija njegove crne kave i da su Madari unijeli u kolodvorsku ekaonicu blatan zahodski lonac, a na to je zapovjednik stanice ustrijelio jednog momka; ukratko: pobili se vojnici. U onim rojnim prugamax to su polegle preko tranica, u onom regetanju strojnih puaka, telefoniranju, dovikivanju, pucnjavi osjetio je Loborec potrebu da se i on uplete u tu bitku, jer je sigurno da je opet jednome ovjeku oteto njegovo sveto pravo. Kada je saopio tu svoju ideju svome vagonu, ljudi su slegli ramenima, kimnuli glavom, pljucnuli, pak se opet istegli na slami umorni i gladni, glasno zijevajui, svi izgrienih i izbodenih lica od otre sjeke na podu vagona. A ta je ideja grizla i kopkala u Loborcu tefu cijelo vrijeme putovanja. "to on ovdje opet putuje na frontu kada to nije pravedno? Bio je on ve vani u grabi, odleao je on vani ve svojih sedamnaest mjeseci. I dopust mu njegov nisu dali, koji mu je pripadao po svim pravilima, i cipele su mu ukrali i rame su mu raskrvarili i ovako krvavoga bacili ga opet van, u maglu, u blato, u krv, u smrt."

Bilo je tiho nedjeljno jutro i magle se puile na istoku, gdjegdje osvijetljene jedva primjetljivim pjegama svitanja. eta je stupala kroz umu, u blatu i kinici, i nije se ulo nita, samo tuckanje oruja, lopata i svjetiljaka. Osjeao se golem masiv umski lijevo i desno od puta, a u Loborcu tefu svrdlala je uvijek jedna te ista misao: "Da se je tamo dolje u selu, gdje su noili, zavukao u talu i zakopao u gnojnicu i tako ostao do noi, bio bi se rijeio svega i mogao bi da se vrati. Ranjen je, krvari, primili bi ga negdje u bolnicu. Spasio bi se od svega i ne bi trebao da se mui kao ivotinja."

eta se zaustavila na jednome istacu u polutmini; oficiri su ekali

telefonske zapovijedi, a ljudima je dan odmorx. Ljudi su namirisali bitku. Ve dva dana uju se topovi, a netko tamo naprijed iz prvih dvoredova otrim, piskutljivim glasom pripovijeda kako nikako ne moe da se sjeti kakvo je bilo lice onome ruskom ovjeku koga je on posljednji put, kada je bio ovdje vani, ubo u ivo meso. "Pod bukvu se sakrilo magare, ali je on njega bajonetom ieprkao iz unja te ga Rus u ovom natezanju ugrizao, eto na, tu, u lijevi kaiprst, jo se i sada pozna trag ugriza duboko u kosti." Vonjalo je po mokrim jelovim daskama, od kojih su divizijski telefonisti tamo na istacu sabili svoju kolibu, i puio se dim; jedan je telefonist prao kotlove i govorio ljudima kako su tu, na tu istu telefonsku tangux prije dva dana objesili pijuna. "Zaelio se ljiva i kruha, da se najede pred smrt, i dali su mu ljive, neka se najede tih ljiva. Ali nije mogao da grize, tako je bio prestraen te su mu se cijedile napolje i tako je izgledao kao da mu na usta tee krv. A nije bila krv nego ljive!" - He-he! - Ni kruh nije mogao da grize, nego ga je samljeo dlanovima i prosuo ga po blatu, da ostane pticama! - A to radi na Rucner? He-he? - Ah! Bolje je njemu nego nama! - Skoro da mu je i bolje! - Dobar je to bio ovjek, teta za njega! Opaalo se po rijeima da je taj "na Rucner" po svoj prilici uivao iskrene simpatije u satniji i da su ga ljudi voljeli i potovali. Bio je on pisar u civilu i mnogo se nagladovao po provincijalnim opinama, a onda mu je uspjelo te se zavukao u jednu smrdljivu sobu visoke kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade na Markovom trgu i tamo ravnalom crtao registre i punio skrialjke brojkama i slovima. Taj "na Rucner" proitao je u ivotu nekoliko knjiga o tome da Boga nema i da e demokracija bezuslovno i sigurno spasiti svijet, i sve se to u njegovom mozgu zaplelo; on je mnogo sebi razbijao glavu kako zapravo stoji s tim Bogom i s tom demokracijom? ivci Rucnerovi nalazili su se davno ve u prilino rastrovanom stanju i

bubrezi su mu bili istroeni kao prodrto reeto. On je to pitanje svojih ivaca krstio "ivanom dezorganizacijom", a o bubrezima je uvijek govorio kao o neemu to ima svoju posebnu razornu tendenciju i "to da je ono"! Pod time "da je to ono" Rucner je mislio da rjeava ba ono najskrivenije i najtajnovitije u ivotu. Osjeao je on kako mu zubi trunu i ispadaju, a lijezde (neke masne otrovne lijezde duboko u njemu) da ne funkcioniraju kako bi trebale. Sve je u njemu propalo. Srce mu je bespomono treperilo u masi dogaaja i on je osjeao to svoje gnjilo srce kako treperi i osjeao je kako mu nokti sami od sebe rastu kao mrtvacu; razmiljajui tako o tome da je "to - ono", tuno je i nesretno ivio prije no to su ga svrstali u bataljone i nastrijelili dva puta. On je, u civilu jo, najvie volio da ee po nasipu smrdljivoga kanala na kraju grada, kamo se valjalo blato i smrad itavoga grada i gdje su skakali takori ogromni kao kunii. Rucner je u ono vrijeme sebi iskonstruirao konaan i vrlo tuan pogled na svijet, koji se sastojao od temeljne ideje da itav grad postoji zapravo samo zbog ovoga smrdljivog kanala. Ljudi se kolju i pate, gutaju kalorije i putuju, piu knjige o tome da "Boga nema i da e demokracija spasiti svijet", a to sve samo zato da bi u posljednjoj konzekvenciji iz sviju patnja i ideja potekao ovakav jedan crn i blatan kanal. Taj se pesimizam u Rucneru poslije njegova frontakog iskustva samo jo utvrdio, i on je tovie i u demokraciju posumnjao te vie ni o njoj nije htio da misli. Svejedno! Demokracija ili nedemokracija! Sve e ipak konano svriti u blatnom kanalu!

U selu Bistrici, gdje su noili, spleo se Rucner s kovaicom, koju je upoznao prije dvije godine, kada je prolazio ovim krajem. Bila je ta kovaica ena rodilja, kojoj su ustrijelili ovjeka, te je tako ostala udovica s petero djece. One noi ostao je Rucner kod ene, i nije u svemu tome bilo nita naroito. Topla postelja, mnogo crvenobijelo ispruganih perina, jaka znojna enska bedra u perju i negdje daleko mumljanje topova. Jaha je jedan sa svjetiljkom gacao preko blatne ceste, i to se ulo kako konj teko izvlai kopita iz blata. Sipila je magla. Sjetio se je Rucner da je na stolu u kuhinji (poploenoj crvenom ciglom) ostavio svoju lulu, i ba mu se u taj tren tamni taj prostor u kome gaca konjanik uinio neobino dubokim. Zaplakalo je dijete u sobi, a on tu stoji glup, bolestan, ostavljen.

Tako su ga nali drugoga jutra u sjeniku gdje visi na debeloj gredi. Drao je u lijevoj ruci lulu i neobino je djelovao na Vida Trdaka. Bili su zajedno u istome dvolanu, pa kada bi bili zapovijedani dvoredovi desno, onda se Vid Trdak oko Rucnera okretao kao krilo oko vratnice i skakao uvijek Rucneru u dvored; tako su mnogo zajedno razgovarali i u dvoredu i u vagonu i u kasarni: Rucner je poznavao brigu Trdakovu, ali ga nije nikada tjeio. - Ti e umrijeti i tvoja e djeca umrijeti i ja u umrijeti, a zato se nitko ne e uzrujavati! Molim ja tebe! ta ti misli da ja ne poznam Markov trg? Ti misli da tamo sjedi onaj stari kratkovidni pisar i da puni Riz-Abadie-cigarete - to? He-he! I ti misli da je on doktor? Nikoga nema tamo! Ni onoga staroga doktora nema, ni Bana, ni Vlade! Sve je prazno! Sve e to u crni kanal! "Eto! Bio je ovdje, jo je juer stupao ovdje u dvoredu, a sada ga vie u dvoredu nema! Jednostavno je istupio iz dvoreda!" Rugali se iza Vida Trdaka ljudi bataljonskom zidaru Viktoru, koji je dobio od gospodina majora dopust jedino pod tim uslovom da poe kui i da ustrijeli enu kao kuju, jer ga je ona na najpodliji nain prevarila sa starim mlinarom (dok je on ovdje na fronti krvario, ostavila je ena kuu i preselila se na mlin), pa se eto Viktor vraa natrag bez rezultata! - Sluaj me, Viktore, rekao mu je bataljonski zapovjednik pred polazak na dopust. - Ja te putam s fronte! Dobro je! Ali mi zadaj potenu rije da e tu svoju kuju ustrijeliti na svaki nain! - Evo, gospodine majore! Na moju potenu rije! Ustrijelit u je kao kuju! I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio ene! "Gdje ti je potena rije, Viktore? Viktore!" Izali su iz telefonske kolibe oficiri (svi u kauuku i gumiji), zajahali konje, razlijegale se zapovijedi niz bataljonsku tjelesinu, i sve se opet pokrenulo teko i umorno.

ovjek koji je odluio sudbinom naih junaka u bitki kod Bistrice Lesne zvao se Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm, a bio je u inu generaltapskoga potpukovnika i operativni ef one armijske skupine u kojoj se naa zagorska eta izgubila kao jedva primjetljiv potez povuen crvenom

olovkom na sivoj isprecrtanoj karti jedan naprama sedamdeset i pet hiljada. Na toj karti gospodina potpukovnika nije se vidjelo da je taj itavi kraj bio izrovan granatama (kao da su zemlju izmrcvarili pobjenjeli veprovi), i te hiljade to su se onoga jutra micale nevidljive i tihe po uvalama i jarugama terena nisu izgledale kao gomile ranjenog i gnojnog mesa, nego su to bile crvene strelice uperene iljcima na modre vijugave crte ruskih postava. Na koti trista trinaest stajala je zidana kapelica s raspetim limenim Kristom, sva izbrazdana i oguljena dubokim zarezotinama tanadi. Jedna njemaka komanda pribila je na zid crnu tablu s imenima dvadeset i devetorice to su ih tu pokopali u zajedniki grenadirski grob, jo prije tri mjeseca. Bili su to grenadiri jedne jurine kolone, to je nadirala preko kote trista trinaest na istok, a onda se fronta na tome mjestu dva puta polomila i Rusi su preli preko kapelice, a sada je opet u uzmicanju i gibanju natrag stali naputati. To pljeivo brdace, zaraslo ikarom, vladalo je itavim okoliem i s njega je pucao pogled daleko preko potoka i polja, preko brazda i jablanova do sela gdje se poslije ponoi objesio "na Rucner" i dalje do umskoga kompleksa, gdje se dobrim dalekozorom jasno mogla razabrati razvaljena i pogorjela stanica i gdje su bili ukopani prvi zagorski postavi. Ta kota trista trinaest bila je za sveukupan razvoj odnosa od velike vanosti, neke vrste ugaoni stoer oko koga su se kretale sve kombinacije gospodina Rikarda Weisersheimba i baruna von Frederiksa, njegova dvojnika na ruskoj strani, gentlemana sa srebrnim ostrugama, boljarskim naslovom iz petrovskih vremena i visokim odlikovanjima. Taj barun von Frederiks bio je po Weisersheimbovom najdubljem strunom uvjerenju "glupan", "diletant", "neznalica" i "pacerx". - Idiot! Da je onu svoju kazanjsku brigadu, to mu se juer tu raskrvarila, bacio u liniju dvadeset i etiri sata prije, sve bi se bilo dogodilo obratno! Ali ovako! Pokazat emo mi tome "paceru" tko smo i to smo! I tako je Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm, kao da igra ah s barunom von Frederiksom, svojim protivnikom s onu stranu fronte, prekriio kotu trista trinaest crvenom olovkom i preko nje povukao crtu svojih kombinacija, a to je za brigadu naih muenika (koja se svjee izglaana i jo magazinskim kamforom nasuta utaborila iza maglenih uma)

znailo da e zagaziti u krv ve slijedeega jutra, ba na samu boju nedjelju. Potitenost je u ljudima rasla iz koraka u korak i svi su osjeali u utrobi kao neki kamen, koji sili ovjeka da stane, pa da se ljudski izmokri; svaki je as po jedan istupio iz dvoreda, stao u grabu, pak onda potrao da stigne na svoje mjesto, i tako je od toga nervoznoga trkaranja oprema na ljudima zveketala kao na tekim teretnim konjima okovana orma. Proli su pokraj razbijenih municijskih kola, kraj kojih je leao izuven mrtvac pokriven atorskim listom, a obojci su mu bili prljavi i raskvaeni; jedna je avka sjedila na boku, ali nije uzletjela visoko i opet se grakui glasno spustila u blato. uma je postajala sve rjeom i teren se iroko modeliran sputao do potoka, to je onuda vijugao duboko zarezan u blato, kao da je netko u onu gnjecavu i sivocrvenu ilovau duboko zagnjurio nadnaravnim i nokatim palcem i razderao zemlju te se zemlja cijedila gnojna i prljava kao stara rana. Vjetar je ukao suhim liem kada je pao prvi hitac. Bila je prije toga sablasna tiina, kakva uvijek obavija dogaaje: patrole, to su bile izaslane daleko pred etu, vratile su se natrag s vijeu da su ruski postavi na rubu ume, a hitac je odjeknuo daleko preko parcela i polja. Ljudi koji jo nisu omirisali baruta uzdahnuli su duboko i nije im se to sve priinilo tako stranim! "To je prasnulo kao da je negdje daleko pala jedna daska na drugu! To nije nita!" Uto je pao i drugi hitac. Jo dva. Onda mir. Ljudi su gazili preko jednog povaljenog kronjatog stabla svi prljavi i zamusani, pak je bljedilo obraza ljudskih izgledalo nadnaravnim. Svi su stupali plaho te je tako glas gospodina desetnika Peseka u ovoj sveanoj tiini (kada je svatko osjeao svoje srce u grlu) zvuao dvostruko surovije i stroe. - No! Kaj bu? Em niste balerine! Mulci prokleti! Trkom! Strali su se svi u korito potono, to je bilo naplavljeno vodom do glenja, i svrstali se tamo; neki strani i nepoznati vojnici gacali su

preko oranica, as poskakujui a as plazei. Sve to izgledalo je smijeno i neshvatljivo u jedan mah. Gledao je Lovrek tef te nepoznate i strane vojnike kako se miu po brazdama kao orai u daljini (a nisu orai i ne nose plugove nego puke), i gledao je mokru i teku razvaljenu zemlju i tako se sagnuo da opipa rukom kakva je to zemlja, jer mu je izgledalo kao da je orano duboko i ljudski i da bi zemlja mogla biti dobra. U onaj tren, kako se Lovrek tef sagnuo i zahvatio ruku zemlje, zacvrkutao je jedan vrabac, a Trdak Vid, njegov drug iz sedmog dvolana, naslonio se o njega kao da mu je pozlilo. U tihom podmuklom miru zaregetao je daleko negdje na desnom krilu u umi mainengever, pak se lomljava prelila po dolinama i talasala se sve dalje i dalje; u onom irokom talasanju jeke muklo se javio top. Top je zagrmio kao da stoji negdje na pet koraka, glasno i duboko kao muar pred crkvom na Uskrs. Javili se u taj isti tren topovi negdje daleko naprijed kao glasovi orgulja i neto je preletjelo preko jarka i potoka nad ljudima kao ptica. - Previsoko, povikao je netko u udu. - Ku! Lovrek je uo topove i bio se napeo sav od znatielje hoe li opet da opali kad ga je Trdak Vid uhvatio grevito, kao da se utapa. Lovrek je samo osjetio to kako je Trdak Vid mekan i nekamo pue k zemlji i krv mu lopti na usta i tee mu po rukama. - Vid, Vid, za pet ran Kristuovih, Vid! Vid Trdak nije odgovorio ni rijei. Bjelutak mu se onih jabuka caklio modrikasto i krvava mu se pjena cijedila niza zube; on je gutao neke gvalje i mljackao eljustima kao da preiva. Trdak je jo uo onoga vrapca, i onaj pokli je uo, da je previsoko, kada mu se zamaglilo, i on se sjetio da je zaboravio rei onom gospodinu doktoru na Markovom trgu da moli brzo uredovanje, a najposlije da to i nije zaboravio, onaj gospodin doktor nema vremena, on puni Riz-Abadie-cigarete - a Rucner je rekao da niega nema - niega nema, ni Vlade, ni Bana, ni doktora, nieg... Lovrek tef se sagnuo do Vida Trdaka i htio je da ga pridigne i da uini neto to bi bilo mudro i ljudski i na svome mjestu, samo nije nikako mogao da se dosjeti gdje je zapravo njegov zavojni omot, gdje se ono izgubio taj prokleti pakli, u torbi ili u teleaku? Nad jarugom je opet zasvirala jedna granata i ta je bila previsoka; a

onda odmah jo tri, sve tri visoko. Ljudi su stali da tre kao krave pred ognjem, nije se nita razabiralo, samo vika suluda i zvidanje, te se Lovrek potpuno smeo i nije znao ta da radi? "Da tri za ljudima, da vie, da pusti Trdaka Vida ovdje u blatu, to, to?" - Mater ti ludu! Ustrijelit u te kao psa! Mar! Trgnuo se Lovrek kao oda sna. Pred njega je stao desetnik Pesek i grozi mu se revolverom i vie iza svega glasa i kune; nigdje nema nikoga, svi su ljudi nekamo nestali pod zemlju, samo on tu stoji i gospodin desetnik Pesek s revolverom. Posluno kao blae potrao je Lovrek do jednoga panja, i nije bio od toga panja ni tri koraaja kada je negdje pokraj njega udarila granata i mlaz ga je zemlje bacio u potok. Jedva to se trgnuo od Trdaka i pao u vodu, okomiti je crni stup vode i blata poletio uvis desno i odmah isto takav crni stup zemlje lijevo, i tako je zemlja poela da skae kao kapljice po mlakama za oluje: tu jedna i tamo druga, pa sve vie i sve bre. Lovrek je osjeao mokro ruho i rubeninu kako mu se lijepi za kou, a oi su mu bile poprskane smjesom gnjile zelenkaste balave mahovine i ruke krvave od Trdakove krvi. Na laktu ga je ivo palilo, tamo se ogulio, i na koljenu ("to nije nita, mala ogrebotina"), fiju, fiju fiju, zvidale su otre niti zrakom, kao na streljani kad su u zaklonu postavljali table, i debeli se komad obronka odvalio iznad njega mastan i teak, kao tijesto odrezano noem. uli se vodeni mjehurii kako klokou u blatu: klok, klok. Zvidaljke su resko pitale i pucalo se negdje naprijed u ipku i kupinama. Truba je jedan etveronoke brzo kao majmun trao po jarku te je Lovrek htio da zavie za trubaem, gdje je druga satnija, ali se u onoj ornjavi to je jeala nad humom nije ula ni jedna rije, samo su granate brundale kao berde. Tutnjava je rasla sve vie, i pokraj uha Lovrekova zviznulo je zvonko tane kao da je iglasto. U isti mah se drugo zabolo pred njim u zemlju i razderalo je, a zemlja je zajauknula tromo i duboko, kao to jauu dotuena stvorenja. ulo se kako se u umi kala jedno deblo od kronje do korijena. Lovrek je leao na leima u zavijutku potoka, gdje se napajalo blago i gdje je sve bilo izgaeno papcima i zasmreno kravljim kolaima. Htio je da se okrene, da se podvue pod povaljeno brvno ("bilo bi mu toplije"), ali nije mogao da se makne od nekog neizrecivog umora, kakav nije osjeao ni onda kada je mlatio ito u najveoj kolovoznoj vruini. Kao da mu je tijelo raskvaena vrea cementa, takvu je teinu osjetio u nogama, a

oi su mu se sklapale; on je jo samo toliko drao otvorene vjee te mu se u zjenice nalijevala tanana vodoravna crta svjetlosti, te se kroz masnu koprenu kao kroz suze vidjele kapljice kie to su se po pauini sklizale s lista na list. Lovrek tef se jasno sjeao toga kako ga je Trdak pritegao za remen i kako je posve mekan stao da bljuje krv i kako je Pesek zalajao na njega s revolverom u ruci, a sada su se sve te predodbe uvlaile u neto mekano kao zgaena pueva ticala i sve je izgledalo tako balavo i gnjecavo i hladno. udno je bilo Lovreku to se gospodin desetnik Pesek toliko izderao na njega i zgrozio mu se jo revolverom, a sada lei eto do njegovih nogu, zelen, gluh, ne mie se, a bijeli oblaii rapnelski lijeu mu nad glavom, kao snjene grude. Zemlja se sipa kao da je netko lopatom baca, i sav taj dim i to blato, sve je tako gluhonijemo i tiho.

Loborec tef bio je duboko zaokupljen svojom idejom kako bi to bilo da se je on zavukao u selu negdje u gnojnicu kada se bila osula prva artiljerijska vatra; on je ostao leei u jaruzi kao stari i iskusan veteran, koji znade da je prvi princip uspjenog i mudrog ratovanja ostati leei i zariti glavu u blato i miriti to dulje to bolje. Ostao je tako nepomian i ukoen i kada se trgnuo, nije znao je li to bilo samo jedan hip ili strano dugo; izgubio je svijest o vremenu i izgledalo mu je kao da se probudio oda sna, a oko njega bili su sami Madari i madarski kleli i ili naprijed. Jedna se silna madarska ljudeskara zaustavila nad njim i opalila ga nogom u trticu, pa je i on ustao i potrao za Madarima. "Idu Madari, ide i on! Svejedno! Madar emberx! Alamvaut. Mora se! Jo e ga ustrijeliti madarske svinje kao psa! On je ostao dok je mogao! Sada svejedno!" Ruski dvojnik gospodina potpukovnika Rikarda Weisersheimba, barun von Frederiks, "diletant" i "idiot", koji je juer tako lakoumno - upravo hazarderski - proigrao svoju kazanjsku brigadu, nije dao da mu otmu kotu trista trinaest nikakvim protunavalnim trikovima. On je precizno predvidio taj udar i zato je jo prolu no podupro itav postav dvostrukim topnikim priuvama i crvenom olovkom na karti privukao nekoliko erkeskih transporta, to su putovali ve tri nedjelje po blatnim stanicama ruskim, i tako izdao zapovijed da se fronta dri dok ovi transporti ne stignu.

Crni zemljoskoci dizali se od granata lijevo i desno. Loborec tef ustrao se kao izgubljeni mravac u tamnoj kolonadi crnih aavih stupova dima i jama, te se zasopljen, usijan, bez daha, bacio u vatru omamljen, kao da ga je netko akom udario po nosu. To je bila gruda zemlje. Puili se masni crni oblaci dima, a iverje raskoljenih debala, ikara trnovita i blatna zemlja, sve je to vrcalo nad glavama ljudskim. Loborec je osjetio kako ga je neto toplo pokropilo po licu, a kada je povukao prstom da vidi to je to, bio mu je prst krvav kao da je zgnjeio stjenicu. To je kropila krv. Ljudi su vikali lijevo i desno, ali se nije razabirala ni jedna rije, a grmljavina i iglaste niti puane tanadi mitraljeza i vatra, dim, jauk ranjenika, teak i opojan zadah baruta, sve se to uvlailo u oi i ui, u pore i nerve, pak je Loborec, od teke neke potrebe da se nekamo sakrije, kao kukac zario lice u zemlju i teko disao. S njega se puila para kao s konja. Desno je netko jauknuo i to jaukanje ispunjavalo je Loborca kobnom tjeskobom. Osula mu se po tijelu skrletna vatra, i on se kao svrabljivac stao grepsti po dlakavim prsima, po stegnima, po koljenu, te mu je dolo da se svue gol, da se osovi, da pobjegne, da se pogrebe po tabanu to tako avolski svrbi, da zavie, da se razdere ali se u to tik pred njime zabolo jedno tane i zviznulo nad njim. Loborca je u taj tren spopao osjeaj da mu se to tane zabolo u oko, i on je poeo da pipa svoju onu jabuicu i zaudio se da je ostala na svom mjestu netaknuta. Vjee treperile su nervozno od neprestanoga praskanja eksploziva, te u onoj kii tanadi, to se sipala kao zrnje, nabubrile su mu opne modane i tako je sve u njemu tutnjilo kao da netko udara njegovom lubanjom o zid. U jakoj vruini to mu je lizala iz utrobe od neobino silnog tlaka eksplozija, u apsolutnoj trenutanoj tmini, zatisnuo je Loborec oi rukom i zgrio se u namjeri da se jo dublje zarije u zemlju, kada je sve planulo, i on je dignut vatrometom zelenih iskara osjetio kako je izbaen, kako se preokrenuo nekoliko puta, kako je gologlav i sav zalijepljen od blata to mu plazi za vrat, te ga zalijeva teka i zaguljiva fosforna smola i sve ga golica u nosnicama i duniku da kihne. On bi bio kihnuo, ali se nije usudio ni trznuti i samo je sluao puke to su klopotale kao klopoci u vinogradu, na brzom vjetru; onda bu doel sveti Mihal... Dugo je tako ostao nepomian, a onda se ohrabrio i polako stao da pipa po sebi, je li jo iv? Iskopao se iz zemlje, a pokraj njega

leala je neija glava. To je bila glava iz jurine kolone s kacigom, svezana remenom kao potanski zamotak. "U dvoredove desno kren! Zbogom! Juri! Bog mu daj dui lehko!" Jedan je razbijeni kundak zazvrndao visoko u dimu, a po brazdama povlaio se bijeli plin i sve je vonjalo po paljevini i po sirovom eljezu, to je neprestano cvralo i gasilo se po mlakama, kao potkove u kovanici. Loborcu je palo na um da bi bilo dobro da izdube tu svoju jamu, u koju ga je bacio valjda sam sveti Rok, i tako je s tekom mukom poeo da trai svoju lopatu, to mu je spuzla na lea, i dugo se tako natezao i muio s remenom lopate, a kada ju je konano izvukao, neto je zveknulo i lopata mu je u visokom luku izletjela iz ruke. "Odnijelo je", pomislio je on smotavi se u jami u klupko, kada je u slijedei tren opet neto zviznulo i Loborca je zapeklo na glavi. Meso ga je eglo, ogrebotina je krvarila, i on je sav blatan i prljav tackao po glavi i as glupo gledao u krvave prste, a as se opet gladio po glavi, i srce mu je kucalo ivo i glasno. Pred njime u hrpi zemlje leala je neija kabanica, a jedno tane otkinulo je gumb te kabanice i gumb je zazvrndao kao prasence kada se pastiri prasikajux na livadi. "To je gelerx, vrag mu mater, i jo jedan."

"To netko ba po meni strijelja, mater mu krvavu", domislio se Loborec i posegnuo za svojom pukom. Njegove puke nije bilo nigdje, ona je ostala u jarku, i on je tu, zaklonjen neijom leinom, leao bez puke, jo uvijek u mislima da bi bilo mnogo pametnije da je ostao u bistrikoj gnojnici nego da se tu na oranici da zaklati na samu boju nedjelju. Do onoga asa on je jo uvijek bio ovjek koji je mutno osjeao da mu je uinjeno krivo i da bi bilo potenije da se obori na one fakine i peke, liferante i kaderae vindlere; da uzme puku i da pone strijeljati sve one lopove u pozadini od generala do bataljonskog ustera. Kao pitomo blae on se bojao te vatre, ali zarivi sada njuku pod zelenu kabanicu nepoznatog madarskog mrtvaca, raskrvavljen i razdraen u dubokom osvjedoenju da to netko upravo po njemu puca, on je pograbio puku i stao da strijelja u maglu, u blato, u kupine, u nita! "Komu je on to skrivio? Njemu su oteli njegov estonedjeljni dopust, i enu su mu roenu odbili od njega kundakom kod plota kasarnskoga! Razmrcvarili su ga, po pitalima su ga povlaili,

ukrali su mu cipele, i sada jo po njemu strijeljaju? Tko je ta svinja koja po njemu strijelja! Da vidimo tefa Loborca, hoe li on dugo da trpi da ba svi po njem lupaju?" Tako je bjesnio Loborec tef i puka mu je grmjela kao motor, cijev se dimila i drvo se zapalilo i fieci su vrcali usijani iz magazina kao iz sjekarnice, a na prstima tefovim puili se bijeli mjehuri od opeklina. On je putovao na parostroju bitke punim tempom.

Divizijski mrtvozornik Pali (u civilu ak i nervik koga svaka, i najmanja sitnica ivotna gui u grkljanu i cakle mu se oi od neke neizrecive tuge) brojao je u pukoj koli Bistrice Lesne mrtvace od prologa dana sa kote trista trinaest. Prvi bataljon zagorske pukovnije, koji je bio na lijevom krilu, stradao je najjae: sedamdeset i dvije smrtovnice leale su od prvoga bataljona na stolu divizijskoga mrtvozornika aka Palia, koji je te mrtvake papire ljutio iz utih metalnih korica i slagao materijal u spise i skrialjke divizijskih gubitaka. Od drugog bataljona stradale su druga i trea satnija. U drugome vodu druge satnije ostala su leei sedmorica, i to: desetnik Pesek Mato i est domobrana. Prvi po redu bio je domobran Kri Matija. Roen, cijepljen, pao, ostalo iza njega u prilogu: dva pisma, dvadeset i etiri krune, depni no, ogledalo. Prvo pismo Kria Matije, pisano tekom teakom rukom, bilo je od Katice Rode, a glasilo je ovako:

Daimadem poletna krilaca poletjela bina tvoje zamamne grudi da imadem oko sokolovo zavirila biu tvoja raskona njedra da imadem gjengje oko vrata obavila bi njim tvoje srce samo da mi bude ljepi i tomiliji i to drai. Eto tolikote ljubim a dauustreba i ivot svojbi poloila za tebe. A ipak kakoto razaberem iz tvojega pisma kara me i napominje dati vjerna nisam nebojse ti zame mili moj, ja jedino kroz tebe mogu postati blaena i zadovoljna i to opisati nemoem srce u izvaditi i pred tebe postaviti dau njemu gleda lik svoj i cjeli da se vidi kako te ljubim. Lajavi jeziki nemogu da miruju pa imene prem nevinu i nedunu ogovaraju. To je meni moj ouv kriv koji bi htel da ja njegova postanem dok se moj Pepo iz Talije vrne doma. A ti uto neveruj.

To je alosno kad tvoja majka mene psujeju jer spavam pri ouhu a gde bi ak ne prinjem kad kod tebe nemrem, jer kaj Pepo veli ak se doma vrne jer je tefek Franceti s Pepom u Taliji bil i Pepo je iv i zdrav Hvalen Isus i Marija dovienja Katica Rode. Drugo pismo domobrana Kria Matije nije bilo od Katice Rode, nego od Ljubice Jankieve, po svemu sudei jo neudate djevojke.

Evo mili i ljubavni pozdrav od Ljubice Jankieve. Faljen Isus i Marija Dragi Mato Zlato moje davam vam znati dasam vau kartu primila na treega na veer i bilo mi je srce veselo kad sam dobila vau kartu. Sad vam ovaj listak piem jer mi srce neda mira dragi mato jubav moja srce moje zlato moje ljubav moja tak je stalna kao sneba mjeseina sjajna Milo moje uzmem olovku u desnicu ruku da napiem jedno pismo da mi dragi Skupa nismo. Sjajna zvijezda srca moga ljubim vie neg i boga evo sad mi iz istoga sine sunce jarko i pozdavlja srce slatko. Drago moje piitemi od onoga lista to ste primili na Majkuboju prosim piitemi jestelivi zaistinu bolesnootrovni kak je meni Kovaev Bla rekel jer ve treji put piem pa se bojim dastevi u gradu zdrccgicna u ljubavi Primite mili i ljubazni pozdrav od Ljubice Janki.

Divizijski mrtvozornik ak Pali zamislio se nad tim pismom Rodeove Katice to je eto dolo na njegov mrtvozorniki stol i tako postalo svretkom jedne ljubavne drame. Katica Rodeova sigurno je pljunula u isuenu i pranu tintarnicu i mijeala po njoj okrenutim dralom kao da zafrig mijea u loncu, pa onda itavu nedjelju poslije podne prepisivala iz ljubavnoga lista neke harambaievsko-badalievske izraze, da bi na koncu u sve to licitarsko arenilo uplela jednu malu istinu, gorku kao kap pelina. Poznavao je ak Pali taj nain dopisivanja i naitao se on hiljada i hiljada takvih pisama, polijepljenih goliavim ruiastim aneliima i krvareim srcima, pisanih uvijek jednom te istom rukom u dijagonali iz gornjega lijevoga kuta u donji desni; znao je ak Pali ve tono unaprijed kada e doi onaj stanoviti obrat iz slatkoga u gorko, i sve mu je to izgledalo dosadno i alosno.

Sjediti tu u praznoj kolskoj sobi i itati itave noi kako Eva Katanecova alje pokojnom domobranu Blaeku tri goluba. "Prvi ti ljubav vodi, drugi ti nosi poticu, a tretji nosi ruicu ja sam znala sve kaj je bilo v goricaj s Janicom Gorianevom i zakaj ti meni ne pie zbogom." I kako Pecakova Jaga pie hrvatskome kralju, "da se smerno potpisana slobodna nalazi, da se u svrhu podjele previnje oinske milosti nazonu preponiznu molbu pokorno podastrijeti usudi". Tu nazonu preponiznu molbu Pecakove Jage kraljevske su oblasti uputile slubenim putem vojnom nadlenom naslovu na tamonju svrsishodnu preporuku, a nadleni je naslov tu molbu kratkim uredovanjem putem prijavka povratio moliteljici (dotino njenom muu domobranu Pecaku), uz pripomenu da se Njegovo Velianstvo Hrvatski Kralj "nije udostojao smilovati i svoju previnju oinsku milost pruiti i dati nije blago izvolio" i po tome se domobran Pecak Imbro ne e na grunt vratiti, kao to je to Jaga bila molila, emu se silno nadala i zato opinskom pisaru tustu gusku i dvadeset i sedam jaja poklonila. Sve je propalo! I guska i dvadeset i sedam jaja i Jagiine nade i Imbro Pecak! Sve je to u onim metalnim koricama smrtovnice, koju ljuti ak mrtvozornik Pali, gdje stoji crno na bijelom zapisano da je Imbro Pecak pao i da je cijepljen protiv kolere i tifusa, roen i oenjen u selu Trnje Jezuovo opina svetojanska. I srebrna ura desetnika Peseka Mate je tu i pod njenim poklopcem izrezak iz kalendara "otar", gdje stoji natampano da je tu srebrnu uru dobio gospodin Pesek Mato kao nagradu od Kalendarske uprave to je odgonetnuo u kalendaru "otar" objavljeni rebus "Tko rano rani, sam u jamu pada", a "Tko pod drugim jamu kopa, dvije sree grabi". Naljutio se ak Pali tih smrtovnica, naitao tih molbenica i jasno gleda on Blaekovu Maricu na smrtnoj postelji kako joj kumovi pale samrtnu svijeu: djeca plau, ona umire od suice, a njezin Franjo lei eto ovdje na katedri puke kole u Bistrici Lesnoj galicijskoj, s ljubavna tri goluba Katanecove Eve. "Prvi ti ljubav vodi, drugi nosi poticu, a tretji nosi ruicu." A da se je Loborec tef vratio k svojoj mladoj eni, naao bi je gdje se je propila. Kravu, svinje, ivad, pol rali livade, sve je to Loboreva ena zapila u ludoj nekoj zamisli da je tef mrtav i da se ne e vie vratiti. I ormar i jastuke i plahte, sve je to ona propila, i to jednu plahtu za etiri krune. Sve se na domu Loborca tefa sruilo, te da se on kojim sluajem vratio, bio bi naao svoju enu pijanu gdje onesvijetena lei u grabi i gdje se

seoska djeurlija nabacuje na nju kamenjem. On bi je sigurno bio izmlatio do krvi, pak je tako bolje da se uope nije ni vratio. A otac domobrana Blaeka, koji je prebacio sedamdesetu te je slab i bolestan i nema nikoga tko bi ga oprao i neto mu toplo skuhao: konji su mu oravi, svinje uginule, tua sve potukla, te on pie svome sinu, svojoj desnoj ruci da se vrati na zemlju, da napie molbenicu, da stane, da se prijavi da ga puste kui, jer se to vie izdrati ne da. Padaju smrtovnice na stol divizijskog mrtvozornika kao kia, a sa smrtovnicama pisma i molbenice pokojnih domobrana, i sve to ak Pali ita, registrira, i sve je to svreno i svemu tome nema vie ni medicinskog ni pravnog lijeka, ni utoka ni priziva. Nije samo tu ostao Vid Trdak sa est svojih pajdaax iz drugoga voda druge satnije, sa svojom molbenicom, na koju je zaboravio napisati da moli brzo uredovanje; brigade i divizije mrtvaca proetale su se kroz ove skrialjke i stupaju dalje u beskonanost, nijeme, pognute, jadne, nevino osuene na smrt. Idu u etveroredovima, u gluhom topotu beskrajnih nonih kolona, tucka im oprema, manliherice, lopate, noevi, uje se kako izvlae bakandex iz blata, pak je divizijski mrtvozornik zastao na as u zbrajanju, naulio ui kao pas i zaustavio dah od stravine neke jasnoe. "Eto, vani stupaju zagorski rudari, to su itav svoj ivot gutali au i smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednoga groba, zapalili svoje uljenice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. I vinogradari podravski i teaci stubiki, unuci Matije Gupca, svi oni stupaju vani u tmini i svi e se oni vratiti natrag ovamo na njegov mrtvozorniki stol. I on e itati njihova ljubavna pisma, molbenice, gledati one strane barbarske fotografije, listati dokumentima, i nikada tome ne e biti kraja."

Kraljevska ugarska domobranska novelaMAGYAR KIRLY HONVD NOVELLAProjurivi brzim kasom uz zadimljene suionice koksa i malene bugarske kolibe i udarivi brzo preko oranica, koso poprijeko,

domogao se gospodin satnikx Jugovi nasipa, potoka i mosta, i pogled mu pue po sivoj maglenoj praznini vjebalita. Na maglenoj tratini nije bilo nikoga i daleko jedva su se razabirali dudovi i jablanovi jankomirski i areni majuri, a gusta februarska magla padala je sve jae i zavijala i Kustoiju i brdo Grmoicu i sela u vrbiku neprozirnim bijelim velom. Gospodin satnik pognao je Micu galopom u maglu preko mlaka i movara, u smjeru lijevoga kuta, gdje je negdje kod zapreka i barijera za konjske utrke morala biti satnija. I doista! U jedva zamjetljivim obrisima vidjele se sive mrlje, kako se gibaju amotamo, tre i razvijaju rojne pruge, pa vrludaju kao bez cilja i smisla. "Aha! Razvijaju rojne pruge! Tako i treba! To je pametno! To je jako pametno!" poveselio se gospodin satnik. "Da se momci malko protegnu! Ne e im nita koditi! Bit e elastiniji!" Ali to veselje gospodina satnika pokazalo se potpuno iluzornim. To se samo iz maglene daljine priinjalo da satnija razvija rojnu prugu. Izbliza izgledalo je sve to kao kaos bez glave i bez repa, vika i trka jadna, suluda. To je satnija "ila u navali", ali nijedan vod nije podravao vatre, niti je priuve bilo, niti su patrole bile izaslane, niti je bilo komande, ni iega. Sve je bilo samo markiranox, i gospodin satnik je "drutvo ulovio", kako se veli u kraljevskom ugarskom domobranskom oficirskom argonu. Ta cijela "navala" bila je samo naoko navala, a u istinu to nije bilo nita, nego neko petljanje diletantsko i glupavo. Gospodin satnik je uperio spram sredine rojne pruge i uzrujan sav, da su mu prsti noni sve podrhtavali, zapitao je nekog domobrana sagnuvi se s Mice: "Koji si ti rojx, mome?" Domobran, koji gotovo nije ni uo kako je doao gospodin satnik, tako je bio zaokupljen svojim udnim mislima da se sav lecnuo i zabezeknuo od uda, otkuda se najednom gospodin satnik na Mici iz magle stvorio ovdje, te je poeo neto da zbunjeno muca i blebee. - Vole! Koji si ti roj? To te pitam! - Gospodin satnik, pokorno javljam, ne znam! - to? Ne zna? Kriste, Marijo i svi sveci boji! Ti ne zna koji si roj? Stoj! Stoj! Stoj! Poeo je gospodin satnik da vie glasno i da mae palicom po zraku. Tako je zbunio ljude, i ljudi su u rojnoj pruzi

poeli dovikivati jedni drugima, i graja se razlegla iz centruma na oba krila satnije to se gubila u magli, te se usred velike buke satnija nekako teko ustavila. - Zapovjednik voda! Zapovjednik voda! izderao se gospodin satnik strogo. - Pokorno molim, gospodine satnie, ja sam! odazvao se odnekud jedan glas. - Tko je to "ja sam"? Zar ja moram da vas prepoznajem po glasu? "Ja sam!" Hou da znadem tko je, a ne "ja sam"! Zar se tako govori sa efom satnije? Trkom amo! - Ja sam zapovjednik treeg voda, gospodine satnie, pokorno javljam! Kadet-aspirantx Bubnji! dotrao je do gospodina satnika jednogodinji dobrovoljacx kadet-aspirant - puki ustaax Bubnji, u civilu pripravnik III. teaja muke preparandije, deko neobino ogranien. Ukoio se pred gospodinom satnikom kao pred razrednikom i, kao da ga je strah da e pasti na ispitu, tako izgleda. - Aha! To ste vi! Bubnji! No, naravno! Nije ni udo! Bubnji! ovjee! U vaem vodu imade jedan arkarx koji ne zna kojem roju pripada! Znadete li vi to to znai? To moe da povue za sobom najtee posljedice. To je neuvena indolencija! To je strano! Tu ljudi ne znaju svoju udjelbux! - Kamo navaljujete!? okrenuo se gospodin satnik spram nekog drugog ovjeka to je objesio puku preko ramena protupropisno kao lovac. ovjek se ukoio i gleda. - No! to me gleda!? Zar me jo nikada nisi vidio? Kamo navaljuje satnija? Pa zar se tako nosi puka u rojnoj pruzi? Zar si ti lugar, ti svinjo? Govori, sto ti bogova, kamo navaljuje satnija? - Ne znam, pokorno prosim! - Be-e-e, izbeio se gospodin satnik s osjeajem vieg prezira, da, ak i gaenja. - Bik! Kelner! Eto! Tu je drugi egzemplar! Taj ne zna kamo navaljuje satnija! I s takvim materijalom neka ovjek operira na bojitu! To je grozno, Bubnji! A sve u vaem vodu! Dajte doite s tom dvojicom na prijavakx. A da li vi sami znadete kamo satnija navaljuje? Na koliko se metara nalazi neprijatelj! ujete li?

Bubnji? - Neprijatelj se nalazi na 1500 koraka, u smjeru Jankomira, - Tako? U smjeru Jankomira? Ta to je smjer Jarun! Vi idete na Savu, a ne na Jankomir! A vi ete se ovako etati 1500 koraka pred neprijateljem, i on ne e pucati? Mislite? Je li? Zar mislite da su erkezi glupi kao Zagorci? Ovi se lugari pancirajux na misu! Ne znaju udjelbu! Ne znaju kamo idu! Pa tko uope zapovijeda tim pogrebnim drutvom? Zapovjednik satnije je ve ovdje preko pet minuta, a nije jo primio prijave! Tko je zapovjednik? Gdje je? Kadet-aspirant Bubnji javio se tiho i prestraeno: - Gospodin satnik, pokorno javljam, satnijom zapovijeda gospodin narednik Slepevi. - Kakav vraji gospodin narednik? Zar je za vas, kadeta, narednik Slepevi - gospodin narednik? Vi ste stariji, a zato vi ne zapovijedate? Vi ste kadet, sto mu bogova! Kakve su to gluposti? Gdje je taj prokleti Slepevi? No, hvala bogu da ste se udostojali konano ipak, gospodine, da se potrudite amo! Vrhovni pretpostavljeni ef ete nalazi se ovdje preko etvrt sata, a od vas ni traga ni glasa! Kakav je to nain? To je prostota! to jo ekate? Ta hou li ve jednom da izmuzem iz vas tu prokletu prijavu? Kakva je to glupost? Vi sa cijelom satnijom navaljujete na Jankomir? Ta postrijeljat e vas kao takore! Na hiljadu i petsto! Kakva glupost! To se samo u mozgu jednog ovakvog narednika moe da rodi ovakva sirova bedastoa! A ljudi vai ne znaju kamo idu! Niti zato idu! Nita ne znaju! To je sve cirkus! No! to ekate? Prijavu hou! Rodite ve jednom tu prokletu prijavu! Na Slepevia se izlila bujica rijei, srditih i prostih. Ali nije Slepevi zaludu postao od "dalje slueeg" potasnikax slubovodeix narednik pete doknadne satnije i nije on zaludu kod ete linijske ve etrnaest godina, a da bi se zbog takve sitnice uzrujavao. Aktivni etni linijski narednici impregnirani su oito nekom pastom protiv sviju psovaka, i takve se bujice rijei razne nervozne gospode slijevaju na narednike bez efekta, jer oni ostaju mirni i hladnokrvni. Narednik Slepevi pustio je gospodina satnika neka se izvie, a onda mu je glasom podignutim i otrim odskandirao pjesmu satnijske prijave, resko i osorno: "Gospodin satnik pokorno javljam, dvjesta i dva momka. etrdeset i osam bolesnih!"

Gospodin satnik bacio se u sedlu nauznak, kao opaljen gromom na nevjerojatnu vijest da je od momadi hodne satnijex etrdeset i osam bolesnih, i bio bi moda ve planuo da se iz magle nisu pomolili obrisi dvojice oficira koji su panju gospodina satnika s ove porazne i katastrofalne injenice svrnuli na jednu drugu, ne manje vanu stvar. "Kako? Kod satnije se nalaze dva asnika, a satnijom zapovijeda jedan obini benavi narednik? Kakav je to red? Oficiri pue, a momad vjeba!" Dva oficira, pukoustaki porunik Schwarz i pukoustaki porunik Kukolj, dola su do gospodina satnika i dva koraka pred Micom stala i pozdravila u jedan mah. - Dobro jutro, gospodo, odzdravio je gospodin satnik naoko uljudno ali bijesno. - Gospoda su ovdje kod satnije, a satnija je kao bez glave! To nisam mislio! Ne! To nisam mislio! Slepevi! Dajte satniji odstupx pa je svrstajte tamo kod zapreke, pravcem na dimnjak u razvitoj pruzi! Molim gospodu na moment! Podbo je gospodin satnik Micu i poskoio s kobilom na desetdvadeset koraka, a oficiri su se pourili za njim i stavili se propisno i opet pozdravili ukoeno i mrko. - Moja gospodo, to ne ide! To nikako ne ide! Kad momad radi, pogotovo potpuno bojno opremljena momad, onda oficiri moraju da rade s njom! To zahtijeva osjeaj dunosti! To nije nain da oficir dangubi, a momad se znoji. Eto! Ljudi su zbunjeni! Disorijentirani! Ne znadu ni kamo ni kuda ni to! A vi, gospodo, preputate jednom obinom naredniku da ih kvari! Gdje vam je srce? To nisu marionete, moja gospodo! To su ljudi koji idu u boj! To nije puki ustanak! To je kraljevska vojska! Tu se radi o biti ili ne biti! Tu se radi o tome jesi li ovjek ili nisi. udi me da vam ja moram o tim stvarima da govorim! Zapovijedam! Jeste li me razumjeli? Zapovijedam da u mojoj satniji svi rade jednako! Nema tu ni ina niti protekcije. Jeste li me razumjeli? ivimo danas u demokratskom vremenu! Molim, izvolite sada ustupiti! Izvolite, molim, gospodin porunik Schwarz, preuzeti zapovjednitvo satnije, pa kad bude sve u redu, javite mi! Hvala! Gospodin satnik je naglo okrenuo Micu na stranjim nogama, te se ona, sasuvi grmljavinu neuljudnih tonova i svu silu gvalja i jabuka arenih, propela i rznuvi obijesno udarila u tutanj i maglu. - avo odnio sve skupa, odmahnuvi rukom, mislio je gospodin satnik. - Ba u i danas da se ljutim. Dosta je! A danas bi bilo

glupo da se derem! Sada u malo da se ovdje jo vrtim u krugu, a onda ionako skoro moram na bataljon! Pognao je Micu u oblom i irokom krugu kao u maneu, bockajui je pravilno vrkom ostruga i drei teku glavurdu kobile sapetu uzdama, tako da je izbacivala prednje noge otmjeno i ukoeno kao pravi pravcati kraljevski ugarski domobranski konj. Hop, hop, hop, hop, u velikom je ritmu skakao konj, i gospodin satnik je osvjeen ledenom vlagom gotovo zaboravio probdjevenu no kad je opet poelo neto nemilo da se mie u crijevima. "Ah! To je onaj prokleti trapist! Samo da nisam derao onog trapista", zaustavio je gospodin satnik uznojenoga konja i prislukivao udnoj glazbi u svom elucu, a u glavi nije imao ni jedne sreene misli. Pobuna kapetanskih crijeva, magla, fronta, Mica. I tako se iz magle ula od satnije graja i vika. Sve i protiv svoje volje naulio je gospodin satnik ui kao staro erarskox kljuse kada uje zveket oruja i rzanje konja. Ne moe se linijski ovjek oteti tome da ne slua kad se eta vrpolji. I sluao je tako gospodin satnik viku satnije to se svrstavala u magli, pa je gotovo nehotice zaokrenuo Micu i podbo je do satnije. "Ajde, da pogledam te nesretne kuburante!" rekao je sam sebi, a kada je ugledao satniju u razvitoj pruzi, pa Schwarza gdje se bespomono vrze pred linijom, neto je trglo njime i nije mogao da ostane neutralan. "Valjda ne u kljastom kramaru, tom romarux dozvoliti da na moje oi kvari materijal s kojim sam tako dugo i krvavo radio. Da mi jo uniti cijeli posao posljednji dan, to tele!" - Gospodin porunik! Izvolite preuzeti zapovjednitvo voda! Ustupiti! - Pozorx! Preuzimam zapovjednitvo satnije! zaorio je glas gospodina satnika i sablja mu je zablistala u ruci, a Schwarz se neujno povukao iza lea drugoga voda i nestao u satniji. Momci su odmah osjetili da se gospodin satnik ne ali kada je izvukao sablju, zato je dvije stotine okovanih peta zacvokotalo na gromki pokli gospodina satnika. Gospodin satnik ne vie, kada zapovijeda, iz mozga nego iz grla. Ovih trinaest godina etne slube, to gospodin satnik vie nad bezbrojnim satnijama i vodovima, tako je rutiniralo grlo gospodina satnika da je vrlo

vjerojatno da bi on mogao da urla nad satnijom bez pauze moda i tjedan dana. Ne ivi crkva katolika zaludu u najboljoj ljubavi s kraljevskom i carskom i kraljevskom ugarskom domobranskom armadom; pa kao popovi crkve i oficiri su pusti vikai iz profesije. Svaki oficir, kao i oficijelni propovjednik, raspolae stanovitim rjenikom i stanovitom koliinom parabola, koje onda upotrebljava u svoje vrijeme i na pravome mjestu bez jedne jedine svoje vlastite misli. Gospodin satnik spada u onu vrstu brbljavih kraljevskih ugarskih domobranskih govornika koji govore s nekim naroitim apetitom. Ne e on propustiti ni jedne, ma i najmanje prilike, a da ne bi zainio stvar besjedom pounom i domobranskoj dui korisnom. Pa kao to se lice popa na govornici preobraava kada se opasuje tolom i roketomx, i lice je gospodina satnika sinulo u nekom naroitom osvjetljenju kada je osjetio u svojoj ruci ma, a pred sobom satniju. Sveti Duh Vjenoga Reglemana raskrilio se nad njegovom duom, i on je prestao da postoji kao individuum i kao gospodin satnik Duan Jugovi, koji imade pokvaren eludac i debelu ljubovcu i duga oko petnaest hiljada kruna, i on se pretvorio u jednog od onih pet hiljada glupih i treberskihx kapetana velike habzburke Armade, koji viu ve decenije nad ljudima neumorno i koji se kao sastavni dijelovi c. i kr. sistema i mainerije napinju iz svih sila, i u grabi i kod kadera i u etapi, samo da veliki carski aparat ne zapne ni na jedan as. - U dvoredove de-e-sno kren! povikao je gospodin satnik razvukavi prvo "e" napadno dugo, tako da se domobranski mozgovi uzmognu spremiti na predstojei eksperimenat, pa kad zasijee otri i kriljivi kratki "kren", da dvoredovi samo sunu u jedan mah kao da ih je netko gurnuo. Tako je i bilo. Ovu relativno laganu i poznatu kretnju izvela je satnija kako-tako, ali donekle ipak u redu. Vidio je gospodin satnik vrlo dobro da se satnija ba nije u polovici propisno pocijepala i da se dvolanovi nisu priklopili kao da se kreu oko osi podmazanih vratnica, ali nije htio da dira ve kod prve kretnje tamo u pobrkani red treeg voda, da ne smeta ljude odmah na poetku. "Treba da se stvar malko gane! Onda e se ve smjestiti oni prokleti glupani! U treem vodu!" - Pravac jablan! Satnijo, stu-paj!

Dvije stotine domobranskih pukoustakih, bolesnih i ranjavih, krastavih i prostrijeljenih, reumatinih jadnih nogu trglo se na vlas tako kao to je to propisano u Vjebovnikux za kraljevsku madarsku domobransku pjeadiju, u prijevodu akademika Tome Maretia. I ona kretenska, ogavna, prokleta, glupa, idiotska takozvana carska i kraljevska disciplina koja kao otrov kakav ukleti tee po ilama habzburkih graana ve vie stotina godina, ta uasna struja opasna i grozna razlila se po udima od dvije stotine zagorskih tjelesa. Ve stotinama godina tee ta strahovita ognjena tekuina arterijama zagorskim, i danas, ovog tunog februarskog dana kada snijeg kopni i vrane graku, dvjesta se madarskih domobranskih pukoustakih nogu prignulo u koljenu u smislu Nagodbe od 1868. u prvom hipu. U drugom hipu ve je dvjesta novih, utih, kao kamen tvrdih i okovanih domobranskih bakandax udarilo o ledinu, i satnija je poela da se giba u topotu propisnom, pravcem na jablan, kao to je to zapovjedio gospodin satnik. Popucale su ledene ploice to su se skrutile preko noi po lokvama i mlakama. Ona mlijena kora to se zamrzla preko peata konjskih kopita, duboko usjeenih u gnjecavu tratinu, zemlja grudasta i ilovaa travom prorasla, sve se to rastopilo pod udarom novopotkovanih bakanda, i gomila se satnijskog mesa svrstana u dvoredu vodova zanjihala i ganula, kao predmet tvrd i golem. - Jedan-dva, jedan-dva, viu izmeu vodova arex to sada stoje na elu i kraju svakoga voda u etveroredu stisnute kao kope. Viu are i broje takt strogo i vano, te ljudi pod sugestijom toga glasnog brojanja udaraju kao omamljeni, bijesno i vansebno, i blato uto prska i poledica se lomi kao staklovina i satnija se giba kao tvrdi paralelogram: jedan-dva, jedan-dva... To sada nije nikakva komplikacija gibati se u dvoredu vodova. Svaki domobran obino zuri u pete svog prednjaka i po gibanju ramena i bokova svojih susjeda moe da se lagano uivi u cjelokupan ritam po sluhu i jednolinom zamahu. U etveroredu satnijskom domobran je doslovno zabijen u zatvoreni i etani redx i svaka regrutska satnija moe redovito precizno da se giba svrstana u etveroredu ve poslije dva tjedna izobrazbe. Gospodin satnik Jugovi, koji kasa pred satnijom na Mici, te se sav

vano ustremio u sedlu i mae golom izvuenom sabljom i sam proivljava svoje vlastite poluinteligentne, budjejovikim pivom prelivene, lirske, junkerske, sredovjene grube senzacije, on u drilux svog carskog i kraljevskog i kraljevskog ugarskog domobranskog grenadirskog odgoja eli da se dvoredovi hodne satnije pokriju kao koncem izmjereni. Zastao je on na Mici iza satnije, pa zamurivi na lijevo oko mjeri sabljom satnijske dvoredove i vidi da se dvoredovi ni izdaleka ne pokrivaju i da je cijela satnija neuredno vijugava. "O, Boe! Boe! Koliko je vremena potroio na te piljive dvoredove! A, eto! Nita! To je rezultat svega da satnija niti hodati ne zna. Idu na Ruse, a niti hodati ne znaju! Osli vraji! Idioti! Marva seljaka!" - Satnijo, stoj! Satnija se ustavila skandalozno, tako skandalozno da bi se i laike usne bile razvukle na posprdan smijeh da su zapazile ovo ustavljanje. Bila je kriva nervozna zapovijed koju je gospodin satnik izbacio nenadano i hitro, pa se momci zaustavili nejednako, kako koji i u dugim razmacima. Nastale su u koloni uslijed toga mnoge rupe, a etvrti vod jo se nije niti prikljuio i jo se uvijek gibao. To su oni nesretnici etvrtoga voda koji uvijek stradavaju najjae kod neukih i loe izvjebanih trupa. Ako se elo pouri, jedva stiu i zlo prikljuuju, a ako elo zapne, oni su koji naletavaju. A nisu krivi! rtve satnijske na satnijskom repu, jadnici etvrtog voda uvijek stradavaju zbog glupih zapovjednika. Gospodin satnik bio je jo na zaelju satnije i bio je osobito bijesan, jer je osjetio da je sam skrivio konfuziju svojom nervoznom zapovijeu. - Mir! Ne gibaj se! Svinja uljiva! to se mrijesti, ti some gnjili, crvljivi! Ti! Tako vie i trubi gospodin satnik u ui etvrtom vodu da bi skinuo sa sebe odgovornost, i mir nastaje plah i ukoen. Gospodinu satniku osobito se svidjela misao da ovi ljudi niti hodati ne znaju, pa mu je dolo da bi bilo dobro da o tome povede koju rije. Malo citata iz Vjebovnika, to nikada ne moe da kodi. On je potjerao Micu do drugog voda i tamo se na sredini vano zaustavio.

- Pazi amo! Odmor! Ali pazi amo! - Vidi li kako si bedast? Rodio si djecu i enu vara, zemlju kopa, a bedast si! Niti hodati ne zna! Eto! Niti hodati ne zna! Star si etrdeset godina, a ne zna hodati! Jesam li ti govorio ve milijun i milijun puta, govorio po danu i po noi, da na onaj prokleti "stupaj" najprije prigne malo nogu u koljenu, kao to je to propisano! Nemoj ti misliti da je to izmiljeno! Nije to nita izmiljeno! To je sve propisano, a to biste vi potasnici morali da znate to je propisano. Tamo se jasno i glasno veli "da se noge ponesu naravno naprijed blizu tla, a da ga ipak ne dirnu, pa se onda ispruenim koljenom, te napolje i dolje okrenutim vrkom, korak ispred desne noge cijelim stopalom spusti na tlo". - Potasnici! Tako pie u Vjebovniku! U Vjebovniku! Pa to onda povlai tu svoju prokletu nogu kao da je namoeni krapfn? Nisi frajla valjda! Nisi u crkvi valjda! to tedi, vraga, tu kramarsku kou? Udri, sto ti bogova! Nije tvoja koa nego erarska! Nijedan valjani linijski oficir ne moe pred licem svoje ete da izgovori ni rijei, a da se ne bi redovito pozvao na vrhovni soldaki etni autoritet, na Vjebovnik. Vjebovnik i Biblija dvije su najstarije knjige na svijetu. I dvije najpoznatije knjige na svijetu. Milijuni i milijuni glupana koje su s propovjedaonica crkvenih nauili na mudrost biblijsku, ti su isti milijuni bili istodobno po bezbrojnim kasarnama sviju kontinenata dresirani kriminalnim metodama ovoga Vjenoga Vjebovnika u kanibalskoj metriji naeg carskog i kraljevskog i kraljevsko ugarsko domobranskog vremena. To je dakle taj famozni Vjebovnik za madarsku infanteriju, ta sramotna kompilacija krvave meunarodne empirije. Na najmodernijim stavkama tog Vjebovnika suraivali su i japanski mrtvaci Port Arthura i Liaoyanga i pokojni ruski strijelci iz balkanskih vojna prolostoljetnih, i skalpirani Buri od Capetowna i Victorije. Sve krvavo razbojniko iskustvo ove nae kugle zgusnuto je u takvom jednom Vjebovniku, na koji se pozivaju sva gospoda satnici ovog bankirskog svijeta kao na neko otkrivenje pramudrosti. - Dakle! Jeste li me razumjeli? No onda! Da vidimo! - Po-zor! Pravac jablan! Satnijo, stu-paj! Satnija od dvjesta domobranskih graana u smislu Nagodbe od 1868. opet je pola pravcem na jablan, a gospodin satnik ostao je

s Micom na mjestu i gledao je za etom. Ta "Trinaesta hodna formacija", ona je njemu naroito srcu prirasla. On ju je sam stvorio, stvorio od "niega". to znai stvoriti jednu hodnu satniju ni od ega, to moe sebi predstaviti samo gospodin bog koji ni od ega stvara, i iskusan soldat koji znade kakav su nemogui materijal ti "zagorski mulci". A ipak je gospodin satnik od te zbrda-zdola slupane bande stvorio sasvim pristojnu satnijicu. "Boe moj! Garda nisu! To je istina! Garda nisu! Ali da satnije nema, to se ipak ne bi moglo rei! Ona je tu! Sto mu bogova! Eto! Ona postoji! Ona se giba! Hoda, eto, u pozoru, i to se uje! I te kako se uje! Satnija postoji - aleluju mu svijetlu nebesku! Satnija stupa, satnija je na putu u smrt! Sjajno!" Koliko je samozatajne muke stajala ta satnija gospodina satnika. No, meutim! On je mislio ovako: "Eto! Izobrazio sam barem deset bojnih formacija od etrnaeste godine naovamo! Koliko je mog znoja proteklo za tih deset formacija? A Bog zna koji je uftx u Galiciji ubrao plodove moje muke. Ja sam eto liferovao prvorazredan materijal, a majmun je neki lijepo ubrao kronenordenx za moj trud. Zapravo je on tat i uft i on je meni ukrao moj kronenorden jer su ga moji momci zaradili. A ja nita! Pa zato da i ja ne zaradim kronenorden jedanput za svoj posao pravedno?" I tako je gospodin satnik u svojoj neizrecivoj ambiciji odluio da za sebe, lino za sebe, stvori svoju satniju koju e on sam povesti na bojite i sam pokazati to znai biti kapetan Jugovi. "Jer, konano, koja korist od kaderske slave? Koja korist od hvale u doknadnobataljonskim zapovijedima i od ugleda koji po okruju leti? Sve su to ludorije hinterlandax! Treba na licu mjesta pokazati to vrijedi jedan ovjek na svome mjestu. Ako u roku od mjesec dana A. O. K. (Armeeoberkommandox) ne dozna da se u postavu nalazi kapetan Jugovi sa svojim tigrovima, eto glave. Tako treba nategnuti ljude!" Vidi se, dakle, da je gospodin satnik postavio vrlo visoku mjeru koju je htio da preskoi svojom satnijom. On je htio rekord. Svakako rekord. U njegovom mozgu sve se puilo uzrujano. Gleda on, na primjer, neki naporan noni mar po kii. Uzmimo kojih pedeset kilometara. "Ide satnija pedeset kilometara! To je natovjeanski napor! Ali njegova satnija ide! Jer zna hodati! Njegova satnija zna kako je u Vjebovniku Hod propisan, i ide divlje. I stie u postav u posljednji as i baca u juriu Ruse, a u

protujuriu zauzima rusku kotu te spasava armijski sektor! To je ono pravo! To! A njegovo djelo onda osvaja srca svih onih trebera kod divizije i kod kora i kod armije, i svi se rue kao kegle! Tako e on to da udesi! Ali zato treba materijal! Prije svega, dobar materijal!" Zato je gospodin satnik s osobitom panjom probirao ljude za hodnu formaciju. Gotovo je svakoga momka uzeo u ruke pa ga dobro opipao i promjerio i vagnuo prije no to ga je udijelio u hodnu. Posao, koji ostali satnici obino svre jednom lakoninom reenicom, naredbenim putem satnijske zapovijedi koja glasi da se dvjesta i pedeset ljudi s priloenim imenikom udjeljuje iz doknadne formacijex u hodnu, taj posao jedne reenice rjeavao je gospodin satnik kao osobit problem tri dana. Cijela tri snjena dana stajale su doknadne satnije njegove doknadne grupe na blatnom dvoritu, i on je uzimao jednog domobrana za drugim lino i doslovce je zidao svoju hodnu domobranima kao opekama. On je igrao svoj domino - va banque! Sav vaniji satnijski personal, kao daljinarex, ordonance, trubae, sve je to on isposuivao od drugih satnija i eta. Koliko se puta samo morao poniziti da isprosi koju vrsniju silu od kojega kolege koji je ovjek kavanski pa za takve etne gluposti mnogo ne mari. Tako je na primjer rezervnom kapetanu, a u civilu inenjeru Zebiu dva puta platio veeru za desetnika Gavrana i vodnika Repia. Ta dva odlikovana strijelca, desetnik i vodnik, stajala su ga svojih sto pedeset kruna! No nita zato! Ali sada barem imade dva balvana na kojima poiva ostala gradnja sigurno. Sve je are sam moljakao na bataljonskom raportu bezbrojno mnogo puta i izmjenjivao ih i poduavao ih do nemogunosti najiznijansiranijih tehnikih sitnica. Potasnici su njegov ponos i dika. Sastavio je on za svoju gospodu potasnike litografirane preglede i arke na kojima su pregledno zapisane i nacrtane sve vanije taktike situacije. Navala na lijevom krilu! Prodor u centrum! Gibanje u rezervi! Obuhvatni eksperimenti! "Sve je zapisano na tim tabelama, koje njegovi potasnici u depu nose. Pa kako onda da nema anse za kronenorden?" Tako je gospodin satnik dugom ambicioznom panjom, koja moe biti priroena samo jednom aktivnom i nadasve pedantnom gospodinu satniku, konano iskonstruirao i sazidao tu svoju famoznu "XIII. hodnu". Ta njegova "hodna" to je zapravo jedno slavno arhitektonsko djelo! Ali tu svoju "Trinaestu hodnu" on ne e

da prepusti nekom tatu. To je krv njegove krvi i meso njegovog mesa, i tu e satniju on sam da vodi na frontu. Negdje u etapi galicijskoj prezentirat e je divizionerux, kome li, i prikazat e satniju ve sa dvije-tri kretnje, da je to to general gleda osobito uspjelo djelo u koje je on uloio lino neopisivo mnogo truda i poleta i rijei i vremena i zdravlja, u koje je, jednom rijeju, ulio svu svoju aktivnu kapetansku kr. ugarsku duu.

I tako je prolo vrijeme izobrazbe kao tren. Kao da je juer bio oktobar kad su regruti pod oupanim drveem na satnijskom dvoritu kisli goli kao vrapci. A, eto, to je danas nastalo od njih. Gora, opasana novim remenjem miriljivim i utim, lavina ljudeskara, fino odjevenih i opremljenih da je milota! Ve dva dana eka "Trinaesta hodna" depeu, a depee od A. O. K.x nema te nema. Noas je gospodin satnik pio kod Cara Austrijanskoga cijelu no, pa je jutros doavi kui poslao ordonanca Franju do satnije da kae, ako depea jo uvijek nije stigla, neka se satnija malo proeta prije menae. I tako je satnija izala u potpunoj bojnoj opremi da se malo eta. Jer to bi drugo prije menae nego da se eta? Dvije stotine nesretnih, bolesnih i alosnih, spram ovog habzburkog rata potpuno indiferentnih ljudi na tu je zapovijed duboko uzdahnulo. "Pa to je to? Niti danas im ne daju mira? Danas, kad mogu da krenu moda posljednji put od kadera i doma, niti danas im ne daju mira! Pa jo je mokro i snijei i magle su. to e vani na vodama vjebalita? Koga ih vraga ne putaju da budu tamo gdje su. Da ekaju u onim smrdljivim i uljivim satnijskim sobama, zgureni, utisnuvi glave u ake i u tvrdoj utnji. Nego ih i danas ganjaju! Vrag im oca i mater gospodsku!" Takve su se mutne misli kupile u glavama domobranskim kad su jutros oglasili zapovijed gospodina satnika da treba da se opreme i da podu na vjebu da se malko proeu. Ali ta se tu moe? Nemoni ljudi, kojima je oduzeta svaka mogunost izjednaene borbe i koji su predani na milost i nemilost i sputani lancima, predali se podavljeno i poeli da vezuju nove gunjeve remenjem, da natrpavaju torbe i prtljagu, da vjeajux na se i manliherice i lopate i trube, pa da se kao blago pod tekim jarmom zapute van u blato i beznadne februarske

magle. I tako je zastao gospodin satnik na Mici i gleda kako se satnija giba u dvoredovima, a Mica se raskreila stranjim nogama, pa je briznuo iz nje topli vonjavi uti vodopad, arajui po snijegu i smrzavici udne oblike i dimei se kiselkasto. - Jedan, dva! Jedan, dva! viu are od vremena na vrijeme. Jedan, dva, jedan, dva! ori se iz grla potasnikih, te je gdjegdje neki potasnik i iskoio iz reda i stao postrance i strogo mjeri i promatra hod i vie: "Jedan, dva, jedan, dva!" udno je to vikanje ara kad eta stupa. ovjek bi mislio u prvi mah da je to neka idiotska ambicija to vie iz njih. Istina je! Imade i takvih ambicioznih glupana za koje kapralske zvijezde znae kulminaciju u ivotu. Ali u veini sluajeva to je nagon i enja za rastereenjem. Na narod je narod junjaki i ne voli jarma na sebi. On e u svom vatrenom temperamentu uiniti sve, samo da skine jaram sa svojih lea. On e iskoiti iz etveroreda i urlati postrance - "jedan, dva" - surovo i divlje, a samo zato da ne mora sam da se gnjavi i mui u pozoru. Viu podoficiri i udaraju takt i satnija ide, ide - jedan, dva, jedan, dva, jedan, dva. - Pazite, momci! Sad emo da stanemo! avizira gospodin satnik milo i uljudno, sve u strahu da se stvar ne bi pokvarila kojim nenadanim incidentom. Tako se valjda i poslastiarski kalfa za glazuru svoje torte boji i dre nad njom kao i gospodin satnik nad satnijom, nemoan kao reiser nad slabim glumcima. Gospodin satnik pogna Micu skokom naprijed svu zapjenjenu i divlju, pa je onda odjednom vjetim trzajem uzde ustavi tako da su joj se stranje noge zabile u blato, i, dignuvi sablju, glasom promuklim i slabim, ali rutiniranim vie: - Sat-ni-jo-o-o-o-o! Stoj! Onaj "o" od vokativa je gospodin satnik dugo zategnuo, a "stoj" odrezao otro i kratko, tako da je etiri stotine okovanih peta kvrcnulo u jedan mah drveno i muklo. Iz dugog i ustalasanog ritmikog gibanja satnija se zaustavila kao tvrdi zid i eka u tiini. - Satnijo, stu-paj! zakrijeti opet reski glas gospodina satnika. Zapovijed je opet zaleprala nad glavama ljudskim, a domobrani se apatino i bezosjeajno pokorili i poli umorno teglei svaki svoj crni teret, kao predmeti.

O, koliko se satnija crnih uperilo u ovaj isti hip sa sviju strana globusa koncentrino na jednu odreenu liniju da se tamo, iz sviju smjerova pridole, pokolju u katastrofalnom srazu. Kao crni gigantski stubovi, tako jure beskrajne ljudske kolone jedne na druge da se polome u traginom sukobu financijalnih, graanskih, feudalnih i imperijalistikih, klimatskih i rasnih lai. A nad svakom od tih beskrajnih crnih kolona lepra po jedna mistina nevidljiva zapovijed koja kolone svojim pjevom mami u propast. A kolone sluaju zov te nevidljive ptice, i idu, idu, ve godine, ve stoljea, ve vjenost. Kolone se kreu pod magijom tog financijalnog imperativa kao meso u klaonice. O, crni imperativu nad glavama satnije! O, teretu nepodnoljivi satnijskog bola! Koliko samo bolnog tereta vue ovakva hodna satnija za sobom kad etano vjeba u magleni dan i kad eka depeu da krene. Kako je sve to zguvano i polomljeno! Kako su sve te rane pokidane i upaljene! Dvije stotine srdaca krvari u takvoj hodnoj satniji nad kojom vie jedan gospodin satnik u otmjenoj krznenoj bundi. Jedan gospodin satnik sa ruiastim manikiranim noktima, briljantnim prstenjem, skupocjenim jelenjim rukavicama to su se toplo i ugodno priljubile uz meke dlanove. Jedan gospodin satnik sa palac debelim medvjeim elom i plavim namirisanim engleskim brkom. Elegantan i mlad gospodin satnik, neoenjen i relativno dobro plaen, na novom utom sedlu to mirie i kripi, na debeloj toploj ishranjenoj kobili koja tako ugodno grije kao termofor. Gospodin satnik tako je jednostrano odgojen da ne vidi nita, nego samo ono to je u Reglemanu propisano. On imade konate naonike na oima kao i sve upregnute ivotinje. Da ne progledaju pa da se ne uplae i ne polome jaram. Tako gospodin satnik ne vidi ranjave i bolne satnije! On vidi samo nove zelene kabanice koje jo miriu po naftalinu kraljevskog madarskog centralnog odjevnog zavoda u Peti. On vidi samo nove ute nabojnjaex i kokarde trobojne, ali ne vidi da se za satnijom cijedi crveni krvavi trag od mnogih rana na srcu i dui zagorskoj kojoj se ne ratuje ni za cara ni za kralja. Gospodin satnik oito uiva u etanom vjebanju. Svojih trinaest godina etne slube, ako se odbije popreno jedna do dvije godine to ih je proveo na raznim oficirskim kursovima, mjerei estilom po tapskim kartama i dosaujui se nad terenskom plastikom, dakle za trinaest godina etne slube moe se mirne due rei da

ih je proivio u etanom vjebanju. On se kroz tih trinaest dugih godina tako uivio u ovaj ritmiki tutanj kolona i zveket oruja, da ga pogled na etanu satniju ugodno podrauje. To je slavna soldaka estetika koja u palac debelim mozgovima djeluje poput simfonijske instrumentacije. Zamislite jednog ivog ovjeka koji trinaest punih godina dan na dan etano vjeba. Od jutra do veeri svaki dan etano vjebanje! Mozak takvog ovjeka prezasien je reglemanskim ludilom kao mozak provincijalnih dirigenata valcerima. U takvom mozgu sve vrvi od vodova i satnija i bataljona, sve same pruge i kolone, mase, razvijanja i svrtavanja, sve sami pravilni paralelogrami i kvadrati i monotoni infanterijski ritam, sto i petnaest koraaja u jednu minutu. Sto i petnaest u mi-nu-tu, jedan-dva, jedan-dva, na lijepom plavom Dunavu u aru valcera. Pa koje onda udo da su se svi ti oblici u primitivnim mozgovima staloili kao sakrosanktne i nepovredive vrednote i da djeluju na gospodu satnike estetski. Tako i na gospodin satnik uiva kad gleda "etanu" satniju gdje u pozoru stupa, pa ga simetrino i uglaeno mijenjanje postrojax osobito milo i ugodno dira. Lijepa je stvar kad satnija "razvija" pa vodovi u pravilnim etverokutima sijeku prostor i kao odsjeeni tono pristaju na ravnu liniju novoga postava. To su muzikalni motivi kao Wagnerova glazba! Gledajui za satnijom, dolo je gospodinu satniku te se i nehotice sjetio aktivne momadi prije sarajevskog atentata. "Eh, eh! Aktivna momad mirnih vremena! Gdje je ta aktivna momad? Gdje su oni crveni punokrvni grenadiri? Ono nisu bili domobrani! Ono su bili grenadiri! Boe moj! Kakvi divni ljudi! Prvi vod! Sve metar i osamdeset! Pa ona prsa bivolska, pa one divne bogovske noge! Cijela se Kustoija tresla kada je takva satnija "razvijala". I ne samo da su kao gromovi tutnjili po zemlji, nego su i nabojnjae nabijali da bolje grmi! Ona njegova aktivna trea satnija s kojom je kod Batra preao Drinu. Smijali se momci u pontonima rapnelama to su cvrale po vodi! Smijali se rapnelama! Pa kako su samo jurnuli na onu kotu 216! Kukuruzovina je utala, a satnija jurnula kao vjetar. Tamo je i dobio svoj Signum! Na onoj koti 216! A sad, gdje su oni ljudi sa kote 216?" ovjek bi mislio da e sada gospodin satnik logino proslijediti u mislima do nekog poraznog rezultata da su svi ti ljudi sa kote 216 s bivolskim prsima i bogovskim nogama uniteni. Da trunu na

onim mnogim kotama preko Drine, i da su kljasti i suiavi i slijepi, i da je bilo besmisleno i neizrecivo glupo prijei Drinu. Ali ne! Gospodin satnik misli po drugom sistemu. On povlai paralelu izmeu ove satnije to se u magli vue pred njim i izmeu one mrtve aktivne satnije. On promatra obje ete s apsolutno soldakog stanovita kao materijal i bjesni na ove bolesne jadnike i ljuti se na lou kvalitetu sadanjeg materijala. "Na, ovi prokleti lazarix ovdje! Jesu li to domobrani? To su bokci! Ti bi pred crkvu mogli da stanu s krunicom! Te suiave mrcine to hriplju i stenju i simuliraju. Mater im griljivu! Lopovi ogavni! Kakvi su to domobrani?" S nekom bolesnom mrnjom pogledao je gospodin satnik satniju to stupa pred njim u blatu, te mu je dolo da je pogna nemilosno i izmui do krvavog znoja i povalja po vodi, da je izdere i satre, tu stoput prokletu satniju lazara, tu satniju karikatura. Taj tiranski poriv javio se u gospodinu satniku divljaki i silno, te mu je dolo da zgazi tu inferiornu bagru pod sobom i da je uniti. U tarifi oficirskih vrijednosti momak manje vrijedi od konja, i u rubrikama slubenim najprije se broje konji, a onda momad. Distanca izmeu gospodina satnika i jednoga domobrana bez ina vea je - mnogo vea - nego izmeu konja i koijaa ili antikog roba i slobodnoga graanina. To nije distanca izmeu ovjeka i ovjeka, nego izmeu gospodina Boga Oca i neke inferiorne stvari, predmeta, i manje od predmeta: kukca. A ovi nai zagorski kmetovi koji ni formalno nisu osloboeni svog kmetstva, ti