Hrvoje Petrić, Izvori za kasni srednji vijek i rano novi vijek

www.crohis.com

IZVORNI TEKST NADGROBNE PLOČE KATARINE KOSAČE U RIMU

Poslije smrti bosanskog kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine, njegova udovica

Katarina Kosača je napustila Bosnu i potražila pomoć pape u Rimu. Tamo je živjela

kao prognanica i redovnica trećoretkinja od 1464. godine. Saznala je da su joj sin i

kćer prešli na islam. Ona je oporukom pravo na Bosnu odnosno na bosansku krunu

ostavila papama, a svoj imetak zavodu Sv. Jeronima. Umrla je Rimu 1478. godine, a

pokopana je u crkvi Sv. Marije na rimskom Kapitolu.

«KATARINI KRALJICI BOSANSKOJ – STIPANA HERCEGA SVETOG SABE I

PORODA JELENE KĆERI STIPANA ROðENOJ – TOMAŠA KRALJA BOSANSKOG

ŽENI – KOJA ŽIVI GODIN 50 i 4 – I PRIMINU U RIMU NA LITO GOSPODINA 1478.

– NA DNI 25. OKTOBRA – SPOMENIK NJE PISMOM POSTAVLJEN».

DUŽNOSTI KMETOVA PAVLINSKOG SAMOSTANA STREZA U SLAVONIJI

(1477.)1

Oko 1370. osnovan je pavlinski samostan u Strezi (jugoistočno od Koprivnici u

srednjovjekovnoj Križevačkoj županiji). Kraljevim poklonom, a i kasnijim darivanjima

taj je samostan postao središte velikog crkvenog posjeda. Zahvaljujući odredbi priora

1 Jaroslav Šidak, Historijska čitanka za hrvatsku povijest, knj. 1, Zagreb 1952., str. 92-97; Mira Kolar Dimitrijević, Urbar pavlinskog samostana u Strezi 1477., Podravina, br. 3, Koprivnica 2003., str. 103-123.

Pavla, 1477. izrañen je urbar koji odreñuje gotovo sve odnose izmeñu samostanskih

podanika i uprave samostana. Taj je urbar najdragocjeniji takav izvor za današnju

sjevernu Hrvatsku (srednjovjekovnu Slavoniju). Kroz urbar se uočavaju, meñu

ostalima, i odnosi koji proistječu od nemirnih vremena kada osmanlijska opasnost

ugrožava mirnu obradu zemlje.

O tri dara

«Svaki naš kmet mora davati tri dara: prvi o Božiću, i to tri dobra hljeba,

nazvana «bez mane», i jednog kopuna (uškopljenog i ugojenog pijevca op.p.), a

onaj, koji zakolje svinju bez slanine, jednu plećku, pučki nazvanu «seldor»; drugi dar

o Uskrsu: tri hljeba i dvanaest jaja, a tko nema jaja, jedan sir. Kao treći dan dužni su

davati jedno pile i tri hljeba.

Ali kmetovi iz Kamenoga moraju davati darove ovako: o Božiću šest hljebova i

jednog kopuna. (Nadalje, u vrijeme vizitacije oca generala svaki je kmet dužan dati

jedan hljeb, jedno pile i jednu mjeru zobi. Slično i vikaru kod dviju vizitacija po jednu

mjeru zobi, naime manje.)

O Uskrsu: dvanaest jaja i šest hljebova, a o Maloj Gospi isto tako šest

hljebova i jedno pile. Otac prior mora odrediti vesniku (op. p. biranom predstavniku

seljaka) stalan dan, kad se ti darovi imaju donositi ili skupno predati.

O vjedrima

Svaki naš kmet iz Remetinca mora nam svake godine s jedoga selišta davati

vjedro pšenice i dva vjedra zobi. Kmetovi iz Bukovinje davali su u prošlosti

spomenuta tri vjedra, no kako su noviji priori propuštali tražiti vjedra pšenice, zato

daju samo dva vjedra zobi. Ali kmetovi iz Ilinaca dužni su sa svakog selišta ili imanja

davati samo zobi veliko korito, tj. veliki kabao, kojim se prodaje na trgu. Isto tako i

kmetovi iz Jakopovca…

O oranju

Osim toga dužni su svakim plugom uzorati i izbranati, pučki «povlačiti» tri

nadnice ili tri jutra zemlje: jednu nadnicu u proljeće, naime za zob, ječam i proso,

drugu nadnicu ljeti za pšenicu, pučki «k praze», i tada se svakome mora doznačiti

odreñeno mjesto i količina zemlje, koju mora uzorati i zasijati u jesen, a treću nadnicu

u jesen. Tada moraju sijati našim sjemenjem, inače neka dobiju kao naknadu za

svoje sjeme po vjedro pšenice.

O tlaki za žetvu, kosidbu sijena i berbu

Zatim su svi naši kmetovi s jednog dima dužni skupno i zajednički požeti i

skupiti naše usjeve, a isto tako sabrati na hrpu i unijeti sijeno. Povrh toga, svaki je

naš kmet dužan osim spomenuta tri dara davati u vrijeme kosidbe pile, hljeb i jedan

denar. Običaj je pak, da svi kmetovi dolaze, da nam kose jedan dan, a kao plaća

mora im se dati hrana i osim toga, onima koji su kosili, mora se oprostiti spomenuti

denar, hljeb i pile.

O putu i dopremi

Ističe se i ovo: na nalog oca priora dužni su ići na put ili putovanje s poštom ili

s kojim našim bratom nekamo poslanim, i to po stalnome redu i uobičajenom načinu,

kojega se moraju pridržavati. Kmetovi pak iz Bukovinje, koji su išli podalje, išli su i

prije s konjima na put, da dovezu u naš samostan braću, koja su završila školovanje,

ili takoñer da ih iz našeg samostana odvezu u drugi, ali nisu išli na put pješke s

poštom, kao što idu kmetovi iz Remetinca… Osim toga dužni su svojim trudom i

svojom stokom dopremati u samostan pšenicu ili bilo koje žito ili vino dobiveno kao

milostinju i darovano našoj kući ili pak kupljeno.»

KRALJ VLADISLAV ZAPOVIJEDA DA SE 1496. PODBANOM IMENUJE DOMAĆI

SIN2

«Vladislav Božjom milosti kralj... vjernom našem svietlom Ivanu Korvinu...

pozdrav i milost. Vjerni naši, skupština plemstava kraljevine naše Slavonije, dojaviše

nam, da akoprem imaju od starine zakon i običaj, da postavljeni od nas banovi imaju

odabirati podbana iz sredine plemstva i to kojega odličnoga i staroga plemića, a ne

kakvegod inozemce ili nove plemiće: to da se ipak ovaj njihov stari običaj od

njekoliko godina ponješto mimoilazi, a tim se ugnjetavaju i šteta im se nanosi

znatna... pa za podbane izabirite one izmedju njih, koji su, kao što je rečeno, odličniji

i od stare plemenštine naše kraljevine slavonske.»

IZ PROTUTURSKOG GOVORA STJEPANA BRODARIĆA PRED PAPOM

HADRIJANOM VI. U RIMU 1522. GODINE3

Stjepan Brodarić je bio hrvatski diplomat i političar. Nakon završenog studija u Padovi

i Bologni obnašao je dužnost tajnika pečuškog biskupa. God. 1518. postao je

zagrebačkim kanonikom i pečuškim prepoštom, 1521. kraljevim tajnikom, 1524.

ostrogonskim kanonikom kantorom te 1526. državnim kancelarom i srijemskim

2 Hrvatske pravice, sastavio Petar Požar, Split-Zagreb 1990, str. 95. 3 Stjepan Brodarić, Mohačka bitka 1526, Vinkovci 1990, str. 94-95, 99-100.

biskupom. Kao pristaša Ivana Zapolje bio je 1536. imenovan pečuškim te 1538.

vačkim biskupom. Kao diplomat sudjelovao je u više kraljevskih poslanstava

upućivanih europskim vladarima i rimskim papama meñu kojima je bio papa Hadrijan

VI, kome je Brodarić pročitao govor:

“Daj nama, presveti veliki Svećeniče, zajedno s onim starim rimskim papama,

koji su se lišili privatnih osjećaja te zapostavili sve druge brige, te su jedino danju i

noću mislili o tome kako da povjereno stado dovedu spašeno i nepovrijeñeno svome

gospodinu Bogu. Takvoga Velikog svećenika, ako je ikada trebalo kršćanstvo, onda

to zacijelo sada najviše treba, kada njegov protivnik obilazi kao ričući lav, tražeći

koga da proždere, na koji dio kršćanskog carstva da navali i sasvim ga uništi...

Njemu nije dovoljno, što je pokorio cijelu Aziju, koja je nekoć bila i velik dio Europe, te

već veoma okrutno hara oko samog središnjeg dijela kršćanstva. Sad se već,

preblaženi Oče, predobra braćo, kani dočepati vlasti nad cijelom Europom, ako mu

se ne odupre snaga svih nas… Konačno će propasti i zauvijek se otcijepiti od

kršćanskog carstva toliki pojas zemalja, koliko ovdje leži izmeñu Jadranskog mora i

gorja Cecija, a tamo izmeñu Karpata i Crnog mora.”

IZ STATUTA GRADA RIJEKE (1530.) 4

Istra i Hrvatsko primorje kao i kvarnerski otoci sačinjavali su jedinstveno pravno

područje. To se jasno vidi iz statuta s tog prostora, od Vinodolskog iz 1288. do

Trsatskog iz 1640. Statut grada Rijeke iz 1530. nije izuzetak. U njemu se očituju neke

promjene, ali je položaj stanovnika ostao isti. Donosimo nekoliko fragmenata iz prve

4 Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijes, knj. 3, Zagreb 1959., str. 9-12.

knjige Riječkog statuta, koja govori o gradskim službama i činovnicima prema

povjesničarki Nadi Klaić i prijevodu M. Vratovića:

«Nareñeno je i odreñeno, da velmožni g. kapetan izabran od kralja

Ferdinanda, nadvojvode Austrije, našega premilostivog gospodara, ima doći na

područje grada Rijeke radi vršenja svoje službe, te ga imaju sa svim počastima

dočekati činovnici i stanovnici spomenutoga grada Rijeke. I prilikom samog ulaska

ima u slavu i čast svemogućega Boga i njegove preslavne majke Djevice Marije i

časnih svetaca i mučenika Vida, Modesta i Krescencija obići crkvu Sv. Marije, zatim

crkvu Sv. Vida, zaštitnika spomenutoga grada, te u navedenoj crkvi Sv. Vida u

nazočnosti naroda zakleti se na ruke g. Sudaca i vijećnika grada Rijeke kao

zastupnika čitave općine, da će u granicama svojih mogućnosti, kako je obećao kr.

veličanstvu i samog prejasnog vladara sve statutem, naredbe i prava, i da će

pravosuñe, milosti, povlastice i počasti rečenoga grada unapreñivati, i da če

svakome pravedno suditi bez izuzetaka s obzirom na osobu, te da neće nikome činiti

nepravde niti sprečavati suñenje…

Nareñeno je i odreñeno, da se na dan Sv. Martina u mjesecu studenom obavi

izbor g. Sudaca grada Rijeke i da na prvome mjestu velmožni g. kapetan, koji u to

doba bude, ima izabrati po svojoj volji za suca jednog iz vijeća dvadesetpetorice (i

onaj), koji bude od spomenutoga g. kapetana izabran, neka jest i neka bude smatran

potvrñenim od velikog vijeća. A zatim neka veliko vijeće ceduljama i glasovnicama

izabere drugog suca…

Još hoćemo i odreñujemo, da služba spomenutih činovnika, tj. sudaca,

četvorice kapetana gradskih kotara i općinskog procjenitalja, ima trajati samo 6

mjeseci, koji se imaju računati od dana njihova izbora i nastupa službe, a služba

računovoña ili gradskih komornika i satnika ima trajati samo jednu godinu. I suci

imaju kao svoju običajnu plaću od gradskog satnika i komornika dobivati po 25 libara

malih svaki pojedini od njih. Jednako tako odreñujemo, da se za gradsku službu ne

mogu izabrati oni, koji imaju (u zakupu?) daće ili dio gradskih daća ili koji su u to

doba gradski dužnosnici, ako odmah, i to prije svoga izbora, ne htjednu platiti svoj

dug u gotovu novcu, a ne u drugom, i tada se mogu pripustiti (službi) – izuzevši ipak

poljare i općinske procjenitelje, koji se ne mogu izabrati, iako su dužnici same

gradske općine.»

SMRT KRSTE FRANKOPANA (FRANKAPANA)5

Krsto Frankopan (Frankapan), jedan od najvećih hrvatskih vojskovoña svih vremena,

nije podržao izbor Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja već je stao na stranu

kralja Ivana Zapolje. U borbama kraj Varaždina je 26. rujna 1527. vojska pristaša

Ivana Zapolje doživjela poraz. Hrvatski plemić Ivan Zermegh iz Križevačke županije

je bio pripadnik vojske Kriste Frankopana. Pribilježio je dogañaje u Hrvatskom

kraljevstvu u vrijeme borbi izmeñu pristaša Ferdinanda na jednoj te Ivana Zapolje na

drugoj strani. Donosimo dio Zermeghovih zapisa o ranjenom knezu Krsti Frankopanu

tijekom opsade Varaždina u prijevodu Vjekoslava Klaića.

«Nemalo zatim doleti momak knežev javljajući da je gospodar njegov ranjen

zrnom lumbarde. Kao gromom ošinut i prestravljeni ostaviše igru i poletiše iz šatora. I

mi poñosmo za njima, i eto, knez sjedeći na konju, kao da je neozlijeñen, dolazi…

Biše dovedeni kirurzi da ogledaju ranu i da ranjeniku pomognu, ako lijeka ima. No

5 Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga 5, Zagreb 1988, str. 101-102.

vidjevši ranu, kojom su izmetine izlazile pa osjećajući i sam kneza da mu nema lijeka

odustalo se od liječenja. Biše dozvani svi, koji su bili ugledniji u vojsci, kako velikaši

tako i plemići; nato ih je knez opominjao da od započetog ne odustanu, nego da

svršivši posadu, koju im je osobito preporučivao, preñu preko Drave, zatim da se s

Ugrima združe i da kralju bjeguncu djelima vjernost dokažu. Kralj, čim razabere

njihovu spremnost, vratit će se svojima i protivniku svomu sve pomrsiti... Slijedeće

noći nije ostao nijedan pješak u logoru; i mene su neki moji kmetovi, koji su bili u

vojsci, kroz bespuća, klance i gore odveli na moj dom. Čuo sam poslije da se čitava

vojska raštrkala, preostao je sam knez sa svojih 1000 konjanika. Ti su svoga već

izdišućeg gospodara doveli do kaštela Martijanca, gdje je predobri taj muž umro. (27.

rujna 1527.). Nato ga metnuše u kola i stadoše voditi u Koprivnicu. Ali čuvši to

njemačka stranka pohita za njim i sustavi ga na putu. Kaže se da je osobito Ludovik

Pekri, kojemu bijaše gradove razvalio, mnogo pogrda na nj sasuo. Ali ga je zato Ivan

Karlović, koji bijaše roñak knežev, oštrim riječima ukorio. Tako je tijelo mirno

dopremljeno u Koprivnicu. Ovamo bi dozvana kneževa zaručnica Katarina Dragić,

udova Ladislava Kaniškog, te bi sve, za svećani pogreb pripravljeno. U njenoj je

pratnji tijelo odvezeno u Modruš i u grobnici predaka pokopano.»

TEŽAK POLOŽAJ HRVATSKOG PUČANSTVA NA GRANICI S OSMANSKIM

CARSTVOM SREDINOM 16. STOLJEĆA6

U ponedjeljak, uoči blagdana Svetog Dionizija mučenika (8. listopada 1548.) održana

je istraga i pregled imanja kmetova i inkvilina (želira) koji žive u trgovištima i selima

na području grada ðurñevca, Prodavića (Virja) i Koprivnice:

6 Josip Adamček, Opis gospodarskog stanja vlastelinstva ðurñevca, Prodavića i Koprivnice 1548, Kaj, 6, Zagreb 1969, str. 25-27.

«Najprije, u utvrdi kod grada ðurñevca kao u spiljama živjelo je 36 bjegunaca

odnosno inkvilina. Svi su zajedno imali pet volova, a nisu imali pluga, nego su morali

orati i kopati zemlju motikama, i to u velikom strahu od vrlo čestih pljački i pustošenja

turskih razbojničkih konjanika i pješaka, i tako su održavali i provodili svoj bijedni

život. Nitko od tih stanovnika nije držao posjed ili kmetsko selište, niti je itko od njih

plaćao spomenutom gradu redovite novčane daće, nego tko je imao svinje od svake

svinje bilo velike ili male plaćao je godišnje po jedan denar; nitko nije mogao vršiti

podvoz jer ne posjeduje konje ni volove. Nisu morali ići na tlaku osim ako ih za to nije

zamolio službenik. Ponekad su išli na rad motikama i sjekirama. Jednako se zbog

straha od Turaka nisu usudili izlaziti iz utvrde kako zbog svoga rada i zbog tlake za

grad, nego su najprije konjanici i pješaci trebali pretražiti polje, a onda su izlazili pod

dobrom stražom koja ih je čuvala, i tako su obavljali tlaku pod stražom i dobrom

vojničkom zaštitom. Sučija Pavljanci ili Pavlanci (Zenthpal) pripadala je gradu

ðurñevcu. U toj su sučiji sva sela potpuno uništili Turci tako da sada nitko od

kmetova koji su nekoć nastavali ta sela ne živi na selištu, nego su raspršeni, mnogi

od njih po raznim krajevima Ugarske kao i Moravske, a drugi, s nekim bjeguncima,

njih 44, smjestilo su se na jednom malom otoku uz obalu rijeke Drave; iskrčili su neku

šumu i kopajući motikama zasijavaju zemlju i tako dobivaju živež uz veliki trud i znoj.

Ljudi su u pastirskim kolibama živjeli i na otoku Pod te ispod njega na obali Drave u

mjestu Kochyeze. Trgovište Prodawycz potpuno su popalili i opustošili Turci, a u

njemu je postojala crkva, koja je utvrñena i ograñena, a u njoj su živjeli ljudi, kako

domaći tako i izbjeglice, njih 11, koji si bijedno živeći pribavljaju živež kopajući zemlju

motikama pod zaštitom vojnika, i to kad su konjanici i stražari pregledali okolicu.

Na nekom malom otoku nazvanom Nart i ispod njega na obali Drave u sučiji

Struga živjelo je 20 vrlo bijednih ljudi, od kojih su neki bili kmetovi na području koje

pripada gradu ðurñevcu, a drugi su došli s raznih strana kao bjegunci. Niti kmetovi,

niti inkvilini nisu plaćali daću jer nisu posjedovali selišne zemlje, niti ih obrañivali,

nego su za novac iznajmljivali oranice s područja grada Brezovice. Za zemlju koju su

obrañivali nisu plaćali redovitu daću, ali su ih nekad primoravali na tlaku za grad

ðurñevac. Svi zajedno su imali osam plugova i vrlo malo sitne stoke.

Osim toga, na nekom malom otoku na Dravi zvanom Drnje živjelo je deset ljudi koji

su u doba mira bili kmetovi u Proderijancu, oni nisu imali selišta, niti su obrañivali

oranice na području Koprivnice. Njih su tjerali na tlaku za grad. Zbog toga katkada

poneki nisu plaćali daće koprivničkom kaštelu, niti su mogli davati podvoz, jer nisu

imali stoke ni konja. Sva druga sela koja su postojala na području kaštela Koprivnice

posve su opustošili Turci. Ovdašnji stanovnici kao i preostali grañani Koprivnice, nisu

se osuñivali izlaziti iz trgovišta Koprivnice ni na kakav rad u polja i vinograde zbog

straha pred Turcima. Tek kada su najprije konjanici i pješaci pretrražili polja i

vinogradarska pribrežja, onda su odlazili na tlaku odasvuda zaštićeni i čuvani pod

dobrom vojničkom stražom. Kaštel Koprivnica nije imao drugih prihoda od žita osim

na okućnici od jednoj jutra, a od gornice je imao 172 vedra i to računajući vedro po

16 pinta (polića). Od prihoda za prijelaz preko rijeke i maltarine spomenuti kaštel

imao je malo pomoći i koristi zbog pustošenja kraljevstva, jer trgovci nisu imali

sigurne ceste po kraljevini Slavoniji, a osobito u ovim krajevima, zbog straha pred

Turcima.»

IZ VLAŠKIH STATUTA («STATUTA VALACHORUM») 1630. GODINE7

U meñuvremenu teritorijalizacija Slavonske krajine u savezu krajiških vlasti i

gornjega sloja vlaške zajednice odmiče tako daleko da zaštittnoj diplomi Ferdinanda

II. od 15. studenoga 1627., kojom «vlaški narod» u Slavoniji i Hrvatskoj dolazi pod

vladarevu zaštitu i upravu, uskoro slijede «Statuta Valachorum» (5. listopada 1630.).

Njima je status «zajednice Vlaha izmeñu Save i Drave» riješen na način koji prešutno

isključuje vlast Hrvatskoga sabora i bana. Preskačući pravne oblike pitanja vlasništva

nad zemljom, njima se tradicionala «vlaška prava» usklañuju s potrebama razvoja

krajiškog sustava iz unutarnjoaustrijske parspektive, ali i iz perspektive

unutrašnjoaustrijskih staleških interesa.8 Donosimo nekoliko izabranih članaka iz

Vlaških statuta u prijevodu Zrinke Blažević:

«Mi Ferdinand, milošću Božjom izabrani vazda uzvišeni car Rimljana i kralj

Njemačke, Mañarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije itd… Stoga, budući da

bijasmo čitavu općinu Vlaha koja na temelju dopuštenja i milosti Naših predšasnika

blažene uspomene Rudolfa Drugog i Matije, rimskih careva i kraljeva Ugarske dosele

već trideset godina imade prebivalište u krajevima Našega Kraljevstva Slavonije

izmeñu Save i Drave, nedavno i Mi obdarili posebnom Našom i Naših zakonitih

nasljednika kraljeva Ugarske poveljom o zaštiti i upravi, uslijed daljnje skrbi Naše

dobrostivosti za korist, spokojstvo, sigurnost i održanje kako samih Vlaha, tako i

čitave kršćanske domovine, želeći takoñer da se doima korisno i ostalima koji su

podložni Našoj dobrostivoj upravi, Mi smo milostivo smatrali da istoj općini Vlaha koji

borave izmeñu spomenutih Save i Drave, sukladno sadašnjem stanju stvari i

7 Statuta Valachorum – prijevod Zrinka Blažević, Prilozi za kritičko izdanje, Zagreb 1999, str. 29-33. 8 Drago Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, Zagreb 1991., str. 26,

prilikama, valja dodijeliti, odrediti i propisati sljedeće članke Zakona i Statuta, po

propisima kojih neka odsada žive i ravnaju se, kako bi dakako Kraljevstva i naši

posjedi to više i snažnije bili utvrñeni i zaštićeni od Turaka, najljućih neprijatelja

kršćanskoga imena te drugih neprijatelja, jednako izvrsnom i vjernom vojničkom

službom i junaštvom ovoga naroda, kao i putem i snagom izvjesnih zakona. Budu li

se oni obdržali meñu istim Vlasima kako u mmiru, tako i u ratu, ponajviše mogu,

pored porasta pravda i stege, plodonosno pribaviti milost i blagoslov Svevišnjega i

spasonosno očuvati ispravan način života prema valjanim kršćanskim pravilima.

Sadržaj pak tih članaka je ovakav:

O poglavarstvima

Čl. 1. – Svako selo Vlaha koji obitavaju izmeñu rečenih rijeka Save i Drave,

neka imade svoga suca ili kneza, čovjeka, dakako, kadra i podesna za obnašanje

službe te vrste. Njega neka u za to odreñeno vrijeme, naime u mjesecu travnju prije

blagdana Sv. Jurja, izabere općina njegova sela na godinu dana, a izbor neka se

dade na znanje generalu.

Čl. 2. Kao što čitava općina Vlaha boravi na području triju vrhovnih kapetanija,

naime, križevačke, koprivničke i ivanićke, tako neka se u svakoj kapetaniji zasebno

bira i postavlja vrhovni sudac, muž vješt i upućen u domovinske zakone. On neka

zajedno s osmoricom prisjednika predsjedava sudovima na svom području i sukladno

ovim Statutima vodi istragu i presuñuje na svim parnicama i sporovima. Izbor pak

sudaca i osmorice prisjednika neka se obavlja na blagdan Sv. Jurja ili oko njega na

način da se svakako svi knezovi svoga područja, zajedno s dvojicom ili trojicom

starješina ili prisežnika iz svakoga sela sastanu na odreñenome mjestu u istoj

kapetaniji i ondje po propisu izaberu suca i osam prisjednika za područje svoje

kapetanije…

Čl. 3. Počinitelje krivičnih djela protivnih javnome miru i probitku kao i drugih

zločina kažnjivih smrtnim kaznama, knezovi su dužni bezodvlačno uhititi i izručiti

vrhovnom kapetana svoga područja u ruke tamničara…

Čl. 4. Krivce za lakše prekršaje neka knezovi zatvore u tamnicu dok se za njih

prikladno ne pobrinu, odnosno dok se ne približi rok za izricanje presude…

Čl. 5. U dužnosti knezova neće ulaziti samo to da na svome području točno

znadu broj svih kuća i porodica kao i svih muških glava koje su prevalile

sedamnaestu godinu života te da sve ove brojeve imaju popisane u katalogu, nego

će imati na puno brizi i to da svaki starješina porodice prehranjuje u svojoj kući te iste

muškarce koji su prevalili sedamnaestu godinu života.

Čl. 6. Ako bi se tko, preselivši se iz Turske ili odrugud, htio nastaniti u jednoj

od kapetanija, nužno je da to učini prethodno obavijestivši vrhovnog kapetana. Ako bi

pak Vlah, koji se već jednom nastanio u nekom mjestu ili je drukčije tamo zakonito

boravio, želio promijeniti boravište u istoj kapetaniji, dostatno je da to učini samo

prethodno obavijestivši vrhovnog suca, prisjednike i kneza.

Čl. 7. Knezovi će nadasve budno i revno nastojati preduhitriti sve prijestope i

krivična djela. Ako pak nekome od njih bude sudbeno dokazano da je počinio izdaju i

da je šurovao s krivcima u nekom prijestupu, vrhovni sudac i prisjednici će takvoga

kneza, kao nečasnoga, skinuti dužnosti…

Čl. 8. Povrh toga, knezovi će biti dužni starati se da se kradljivci čim prije

uhvate…

Čl. 9. Svi zborovi i skupovi, izuzev onih koji će se zakonito održavati radi

izbora knezova, sudaca i prisjednika na gore navedeni način, zabranjuju se uopće

pod kaznom života. Ako bi pak koje iziskivala nužda, neka se održe s dopuštenjem

generala.

O sudovanju

Čl. 1. Svaki se sud mora održati u prisutnosti vrhovnog suca iz redova

osmorice prisjednika Vlaha, zaprisegnutih kako je gore spomenuto…

Čl. 2. Dužnost je suca zajedno s prisjednicima unaprijed uglaviti sudbene dane

tako da rokovi poziva i pozivanja ne prelaze petnaest dana…

Čl. 7. Prilikom svjedočenja neće se po slavenskom običaju zaklinjati na dušu

nekoga drugog, nego će svatko napose ispitivan o onome što je vidio i što znade

svjedočiti pod prisebom. Zadaća pak suca i prisjednika bit će odrediti čiji su dokazi

bolji.

O posjedovanju imovine

Čl. 1. Svako selo i trgovište neka se omeñe točno odreñenim granicama.

Čl. 2. Ako bi se tko s drugime pogodio za žito koje je još uvijek na poljima ili za

neku drugu pokretnu imovinu i kupac bi to mogao dokazati dvama ili trima

svjedocima, ugovor neka bude valjan.

Čl. 6. Onaj tko se koristi tuñom imovinom suprotno sporazumu i volji

posjednika na njegovu štetu, dužan je na temelju sučeve odluke, sukladno pravednoj

procjeni štete, dati zadovoljštinu istome posjedniku.

Čl. 8. Premine li otac obitelji bez djece, obitelji neka ravna najstariji brat ili

najbliži roñak zajedno s udovicom. Ako bi preminuli, pored udovice, ostavio za

sobom djecu, na čelu obitelji neka bude ista udovica zajedno sa starateljima, te neka

najmlañe dijete, bez obzira na spol, jednakopravno ostalima uživa nasljedstvo.

O privatnim i javnim krivičnim djelima

Čl. 3. Ako bi tko silom kome drugome što ukrao ili oteo, neka nadoknadi oteto

s učinjenom štetom te neka plati kaznu…

Čl. 4. Ako bi čija stoka ili životinje učinili štetu drugome, neka tu štetu procijene

susjedi i neka je nadoknadi vlasnih životinja…

O vojnim poslovima

Čl. 1. Vlasi koji služe u vojsci neka poput ostalih naših plaćenika u svemu

neka potpadaju pod vojno pravo i neka vjerno obavljaju svoje dužnosti. To valja

podrazumijevati i za ostale koji, premda ne dobivaju plaću, jednako tako obavljaju

vojničke dužnosti…

Čl. 2. Vojvode neka budu vojnici besprijekorna vladanja, neporočna života i

slobodni od svake sumnje u posojanje krivnje…

Čl. 7. Budući pak da se čitava općina Vlaha posvetila prvenstveno ratnim i

vojnim poslovima pa zbog toga uživa posebne povlastice, svi su oni, kao i svaki

napose, bili plaćenici ili ne, dužni svake godine sjeći pustopoljinu i šume izmeñu

Save i Drave ostavivši dostatne straže samo u utvrdama, kako bi, dakako, tim

poslom onemogućili Turcima i neprijateljima svaki pristup do tih mjesta i napad na

kršćane.»

SLOBODNJACI NA HRVATSKIM POGRANIČNIM VLASTELINSTVIMA (1660.)9

9 Hrvatski državni arhiv Zagreb, Spisi obitelji Inkej, kut. 2.

Na hrvatskim pograničnim vlastelinstvima slobodnjacima su bila naseljena

čitava sela. Svagdje je postanak slobodnjaka bio povezan s naseljavanjem. U težnji

da u pusta sela svojih posjeda privuku nove seljake feudalci su im nudili i davali

slobodnjačke povlastice. ti preseljenici iz Slavonije pod osmanskom vlašću i drugih

krajeva Hrvatske u najviše slučajeva nisu se htjeli naseliti kao kmetovi. Uvijek je

postojala mogućnost da pobjegnu u Slavonsku krajinu i ondje postanu krajišnici.

Položaj slobodnjaka po pojedinim posjedima neznatno se razlikovao. Na svim su

mjestima oni plaćali visoku novčanu daću koja je iznosila 4-5 forinti po selištu, ali su

mnoga sela plaćala i u paušalnom iznosu. Slobodnjaci nisu davali tlaku. Njihova je

osnovna služba trebala biti vojnička služba u vlastelinskom banderiju. Ali kako u 17.

stoljeću više nije bilo velikih vojnih operacija i ratova, feudalci su slobodnjacima

postepeno nametali i druge službe kao što su stražarenje, prenošenje vlastelinske

pošte, sudjelovanje u lovu, obavljanje različitih poslova u kaštelima i tvrñavama itd.

Slobodnjaci nisu bili slobodni seljaci. Oni su, jednako kao i kmetovi, podložnici svoga

vlastelina. On im je mogao suditi za različite prekršaje i krivice. Njemu su morali

služiti i davati novčanu rentu. Sloboštine te kategorije zavisnosti (zavisnih) seljaka

sastojale su se zapravo u tome što nisu morali davati poljoprivrednu tlaku, a njihov

položaj, uzeto u cjelini, je bio znatno bolji od položaja kmetova.

Grofica Ana Elizabeta Moškon, supruga grofa Erbarda Auerspergera, izdala je

u Samoboru ispravu kojom je 11. lipnja 1660. godine stanovnicima sela ðelekovec u

Križevačkoj županiji dala slobodnjački status. Na početku ovog dokumenta koji je

podijeljen u devet dijelova grofica piše: "Dajemo na znanje po ovom našem listu

vsem i vsakomu pred kojih svitli obraz donešen bude. Kako isti na vnoge velike

molbe suplikatia i prošnje nam jur po vnogo krat učinjene od naših vekivečnih

podložnikov Jellekovačkih vsih jedinem zakonom, gledeči njihovoga za sada

siromaštva, straha i turskoga pregona; kojega vazdar nad sobom imaju, iz naše

gospodske milošče do naše takajše gospodske volje pod doli napisane konditie i

moduše pogodismo se."

Kao prvo morali su na dan Sv. Martina biskupa "v dobroj po orsagu tekuče

monete dati položiti, kada naša volja bude, vogerskih dukat (vsaki dukat na sto novac

broječi) dve sto i osamdeset pres vsakoga mantomentoma.Gde li bi rečenih pinez, to

je to tih dve sto i osamdeset dukat, na gore napisanih terminus to je to dan svetoga

Martina ne mogli, ne hoteli, ili kim tem putom dati, položiti, i nabrojiti nam ili komu

bismo mi zapovedali, odlačili; tako drugi taki dan budu nam rečeni naši podložniki

jellekovački za takovo imenuvanih pinez nepolaženje vsi jedenem zakonom z

dvojicam zaostajali. "

"Drugoč, da nam napotlam, kakoti svojoj zemaljskoj i vekivečnoj gospodi na

znamenje gospodstva, vazdar iz kranjskoga i junačkog svojega pajdaša treti del (koji

najbolši bude) dužni i zavezani budu davati, i kamo naša volja bude dopremiti i

dopeljati. Ako li što takvoga dobroga pajdaša, izvan gore rečenoga našega dela

tretoga imali i dobili, da budu dužni nam vazdar verno neg nikomu drugomu (ako bi

naša volja bila vzeti) offeruvati i ponuditi, kakoti svojoj zemaljskoj gospodi. Ako li

bismo mi ne hoteli rečenoga nihovog pajdaša (izvan našega tretega dela) imati i

vzeti, onda budu mogli slobodno drugomu rečeni svoj pajdaš dati i prodati, komu im

volja bude."

U trećem se dijelu spominje točenje vlastelinskog vina. "Tretič, da našu

kerčmu polag artikulušev i orsačkoga običaja od dneva svetoga Jurja viteza, do

dneva svetoga Mihalja arhanñela, verno marljivo i človečki (polag navade njihove

dosih dob obderžavane) budu dužni deržati i naše vino točiti i doklam naše vino bude

teklo, da nigdar zmed rečenih naših podložnikov jellekovačkih ne bude slobodan i

nema od drugoga vina donašati ni kerčmariti, niti svojega domaćega (ako bi gdo

imal) za peneze točiti do tih dob doklam bude što našega vina na kerčme davati. Ako

li bi našega vina na kerčme davati premankalo, onda z našim dopuščenjem i našega

Rasinskoga officijala znanjem iz naše hasne budu mogli točiti. Gde li bi se koji izmed

rečenih jellekovčanov nešel suprot ovomu punitomu hodeći i čineći, od nas, ili od

našega rasinskog officijala polag našega razlučenja hoče kaštigan biti. "

Pod četvrom točkom obrañuje se odnos prema poglavaru pa piše "da

poglavaru svojemu koga im mi damo odlučimo ili podložimo dostojno vazdar

poštenje, pokornost i podložnost skazuvati imaju, i vsem duguvanju pravičnom, koje

bi na kakovu našu škodu ne bilo, ili napotlam biti ne moglo vsi jedinem zakonom

pokorni podložni budu. "

Još uvijek je postojala protuturska utvrda. "Petič, da kaštel kateri je na njihovu

najvekšu obrambu v sem i ze vsim tomu potrebno bude, marljivo, dobro, jako, i

snažno popravljati i v redu dobrom držati i terditi budu dužni i zavezani. A što se

naših domačih zemalj i senokoš, koje su do sih dob za nas delane i košene dostoji,

one budu na našoj gospodskoj volji stale i mi hočemo s nimi razlučiti i obernuti kako i

kamo naša gospodska volja bude. "

O trgovini govori šesti dio "da tergovinu i maltu koju su do sih dob za nas

zbirali posom soga verno takajše i marljivo imaju zbirati i pineze zebrane, nam ili

našemu rasinskom officijalu, ili komu bismo, i kada bismo mi zapovidali pravično

davati. Ako li bi pako na rečene malte od koga polag navade i običaja dosih dob

obderžana, kakovu drugu parteku za rečenu maltu vzeli i to nam polag svoje vernosti

budu dužni vse pravično napervo donesti i dati. "

"Sedmič. Ako bismo mi kada doli v rečene Jellekovce došli ili naše ljude i

sluge po našem poslu hodeče doli poslali da budu dužni izavezani rečeni

Jellekovčani nam i nešem ljudem i njihovim slugam i konjem vazdar za dobar kvarter

i hranu dostojnu preskrbeti i provideti. "

Osma odredba govori o vojnoj službi. "Ako bi nam kada bilo potrebno na

kakov naš put ili koju drugu našu potrepštinu, dobro oboružaneh, friškeh i jakeh

detičev z nami imati, ili kamo po našem poslu i potrepščine poslati, do nekuliko

vremena, da nam budu dužni tako dobro spravneh, jakih oboružaneh i friških detičev

kuliko nam bude potrebno na našu službu i potrepščinu, kada budemo mi zapovidali i

pisali, ili zapovidali ili pisati učinimo, da nam imaju i zavezani budu vazdar poslati. "

U posljednjem devetom dijelu dokumenta piše "gde li bi napotlam rečeni naši

podložniki Jellekovački ovim gore napisanim konditiam za dosta včinili i pri njih ne

obstati hoteli, nego koteru v čem v tom prekeršili i zbuntuvali, tako ipso facto iz ove

naše gospodske milošče budu ispadali, i na svoj pervi stališ v kojem su prešestna

vremena bili, imaju se povernuti. Zverhu kojega dugovanja desmo im ov naš otvoreni

list pod našu pečat i ruke naše podpisanje za prišastne tverdnosti radi."