SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

STUDIJ POVIJESTI

Josip Soldo

HUMANIZAM KAO PREDZNAK NOVOG

DOBA

Esej

Mentor: dr.sc. Dijana Pinjuh, doc.

Mostar, 2014

SADRŽAJ

Uvod ......................................................................................................... 3

1. Događaji koji prethode humanizmu....................................................... 4

2. Pojava humanizma i renesanse............................................................... 6

2.1. Predrenesansni stvaratelji........................................................ 7

3. Humanizam............................................................................................ 9

3.1. Humanizam Sjeverne Europe................................................. 10

Zaključak ................................................................................................. 12

Literatura ................................................................................................. 13

2

UVOD

Humanizam i renesansa su pojave koje nakon skoro tisućljetnog življenja u

mraku nenapretka, donose izuzetno bitne promjene u svijesti stanovnika zapadne

Europe u XIV. stoljeću. Ove promjene nisu ostvarene preko noći, i da bi se na pravi

način mogao objasniti njihov značaj bitno je shvatiti stanje života, i svijesti čovjeka

prije ovih događaja. Za to objašnjenje nam najbolji prikaz daje područje apeninskog

poluotoka, gdje i sam pokret nastaje. Najzaslužniji za pojavu renesanse i humanizma su

dvije strane, Crkva i Papinstvo te vladari XIV. stoljeća. U Italiji se u to vrijeme nalazio

veliki broj država i državica od kojih su najznačajnije: Venecija, Firenca, Milansko

Vojvodstvo, Papinska Država i Napuljska kraljevina. Te države su često u sukobu i

borbi za nezavisnost, u kojoj prednjače ovih 5 država u svojoj sili prema manjim

gradovima gdje se vodi borba za zemju, podanike i sirovine. Zbog mnogobrojnih ratova

i nedostatak ljudstva, gradovi se oslanjaju na najamnike, predvođene ambicioznim

kondotijerima, kojima je često na umu popeti se korak iznad društvene ljestvice koju

trenutno obitavaju, težnjom ka vladanju i moći. Zbog toga dolazi do pojave mnogih

tiranina, koji svoje ideje i izopačene ideale, ostvaruju preko leđa naroda koji živi na

njihovim prostorima. Zbog bespoštedne borbe za moć i raznorazna prestolja, oni ne

biraju sredstva za ostvarnje svojih ciljeva, koristeći se spletkama, podmićivanjima, i

jako često ubojstvima, gdje ne pošteđuju ni članove vlastite obitelji tako dolazi do

uvjerenja da je u politici sve dopušteno. U svemu tome bitna je uloga i Papinske Države

i samih papa, koji koriste iste načine za stjecanje moći, gdje najveću ulogu ima simonija

tj. utrživanje visokih pozicija unutar katoličke crkve u zamjenu za novčanu naknadu.

Pojave poput pobuna i ustanaka su vrlo česti, no usprkos tome, velike obitelji

zanemaruju zahtjeve masa, i istovremeno teže da očuvaju ovaj poredak koji su stvorili.

Pored svega toga ludog svijeta koji okružjuje običnog čovjeka, javlja se želja za nekim

''novim'', boljim vrijenostima u svijetu antike.

3

1. DOGAĐAJI KOJI PRETHODE HUMANIZMU

Europu u 14. stoljeću potresaju mnoge prommjene. Prvenstveno se te promjene

odnose na stanje u crkvi i njen odraz u vanjskom svijetu. Zbog zapadnog raskola koji se

dogodio 1378. godine slijedom događaja koji su započeli na papinskoj konklavi nakon

čega je nastalo stanje bez presedana - postojale su dvojica papa. Osim toga pojavilo se

dosta ličnosti koji su iskazvali svoje neslaganje s crkvom njezinom naukom i načinom

djelovanja. Što najbolje pokazuje primmjer ekspentacije ili simonije - označavajući

mogućnost kandidiranja za visoke crkvene položaje u zajenu za novčani polog. Osim

toga crkva je uvela cijeli državni aparat namjenjen samo prikupljanju novca na bilo koje

načine.1 Uz duhovne i moralne vrijednosti koje su se srozale na jako niske grane, ista je

situacija bila i u gospodarstvu. I dalje se vjerovalo tj. propagiralo se da su nečiji prihodi

i životni standard određeni društvenim položajem po rođenju; ako uzmmemo u obzir da

su najdetaljnija pravila gildi i cehova pisana kada su bankari i krupni trgovci držali u

šaci gospodarski život u Europi ne treba nas čuditi težak položaj plemstva u stjecanju

novčanih naknada dohotka sa zemlje i okretanje ratnim djelatnostima i pojavi tiranija

gdje se stanovništvo bezmilo iskorištavalo.2 Primjer jedne takve vladavine imamo kod

Viscontija u Milanu. Tako Barnabo Visconti poreze utjeruje svim mogućim sredstvima,

a gdje mu najvažnija svrha države ispada knežev lov na veprove, dok mu prestrašeni

narod mora hraniti njegovih 5000 lovačkih pasa, i brinuti se o njihovom dobrom stanju.3

Uz sve ove događaje koji su potresali svijest i stvarnost čovjeka 14. stoljećne Italije, sve

ovo je znatno pogoršano najtežom epidemijom kuge koja je opustošila Europu 1347.

godine. Kuga je došla s istoka, prenešena preko talijanskih pommoraca i trgovaca od

Tatara na Krimu - prvo na jug Italija pa se poslije proširila cijelim kontinentom.4 Da ne

bi sve ipak bilo tako crno, prilike u Italiji su ipak omogućile pojavu humanizma i

renesanse.

Talijanski gradovi države za razliku od ostatka Europe su se nalazili u bitno

drugačijoj situaciji. Zbog stalnih borbi između papa i careva u Italiji nije više postojala

jaka središnja vlast već je to omogućilo razvoj mnogih samostalnih gradova sa 1 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb, 2008., str. 385- 386.2 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 395-396.3 JACOB BURCKHARDT, Kultura renesanse u Italiji, str. 12-13.4 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 397.

4

neovisnim djelovanjem - što je naposljetku dovelo do razvoja trgovine i prosperiteta. Ne

treba zanemariti da vladari tih gradova nisu uvijek bili orjentirani sa najboljom

namjerom, štoviše upravo suprotno. Neki su bili najobičniji razbojnici koji su gledali

samo na ispunjenje vlastitih hireva, poput Viscontija u Milanu, dok su drugi bili

naklonjeni razvoju umjetnosti i zaštiti kulture poput Medicija u Firenci. Ipak jedno im je

bilo zajedničko a to je ne baš pretjerana briga za svoje podanike.5

Sve ovo dovlo je do razvoja društva u puno drugačijem smislu nego u ostatku

Europe. Dok je u Engleskoj i Franskuskoj feudalizam imao svoj prvi zamah, gdje su

ljudi živjeli i umirali u teškoj muci, radu i ratovima, u Italiji se živjelo, može se reći -

kapitalističkim načinom života. Sa stjecanjem sirovina i proizvodnje dolazi do ranih

buržuaskih odnosa među ljudima. Svi ti nezavisni gradovi nebitno o njihovom

državnom ustrojstvu imaju manje više istu ekonomsku i društvenu stvarnost. Tako

imamo podjelu na: ''ugojeni narod'' koju su poslovima, srećom, ili raznim prijevarama

stekli basnoslovno bogatstvo, i na ''mršavi narod'' koji nisu bili te sreće, te su svoju

priliku čekali u ustancima i revoltima, štrajkovima i udruživanjima. Bitno je za

spomenuti da više nije bilo one nepremostive razlike u društvenom položaju na koje se

prije gledalo da se može steći jedino rođenjem, tako da su ove dvije suprotne strane bile

bliže nego ikad - barem što se srednjeg vijeka tiče. Uz sav taj novi stečeni položaj i

dostojanstvo nastoji pružiti ugodan život koji prije nisu imali. Tako se nosi raskošna

odjeća, ukrašavaju se kuće izvana i iznutra skupocjenim namještajem i slikama,

dokazujući time svoj novo stečeni položaj u društvu. Pored njih imamo i vladare tih

gradova koji svoje bogatstvo ističu još i više darujući pjesnike, slikare, povjesničare i

učene ljude - podižući akademije i galerije. Sve ovo dovodi do najvećeg zaokreta u

životu ljudi 14-16. stoljeća a to je pojava humanizma i renesanse.6

2. POJAVA HUMANIZMA I RENESANSE

5 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 463.6 MIROSLAV PANTIĆ, Humanizam i renesansa, Obod, Cetinje, 1967., str. 16.

5

Nakon gubljenja svjetovnog morala i nadzora iz ruku crkve osjetio se gubitak u

ljudskom vođenju. Bez smjernica kako i gdje život treba teći, dobivaniih prije od strane

crke kojoj se sve manje vjerovalo čovjek je morao naći neko novo vodstvo. A ono je

pronađeno u antičkom svijetu. Tako umjesto svećenika i monaha tu ulogu preuzimaju

laici i građani iako formalno i nisu laici. To su kancelari republika i ugledni notari, te se

ističku kao ambasadori i državnici, služe kao nastavnici u školama i profesori na

sveučilištima. Dolaze kao filozofi i pjesnici, naučnici i umjetnici - i ne samo to, već se i

nameću kao ideolozi, pružajući misli o svijetu i životu, o čovjekovim mogućnostima i

njegovoj svrhi. Sve te misli i težnje dominiraju ovom epohom do kojih su došli studijem

i romatranjem a nerjetko vlastitim trnovitim iskustvom. Oni sebe nazivaju humanistima

te time i cijeli taj pokret koji su izazvali dobija naziv humanizam. To ime služi svrhu jer

je izabrano/dobiveno zbog postavljanja studija o čovjeku (studia humana) u središte

zbivanja. Pokret humanista nastojao je u potpunosti odvojiti se od tog barbarskog

srednjovjekovnog svijeta koji nije odgovarao njihovom duhu. Time se oni u svojim

nastojanjima da sebe i svoje bližnje oplemene i postignu svoj vrhovni ideal i najveću

mjeru čovječnosti i civilizacije na kog ih je njihova okolina neprestano podsjećala u

vidu spomenika i ostavštine iz rimskog doba.7

2.1. Predrenesansi stvaratelji

Prvi takvi predstavnici su trojica najvećih i najpoznatijih talijanskih književnika

predrenesanse su: Dante Alighieri (1265-1321), Francesco Petrarca (1304-1374) i

Giovanni Boccacio (1313-1375). Prvi među njima (ne po veličini već kronološki)

Dante, rođen je u Firenci iz koje je kasnije protjeran, povodom objavljivanja njegovog

djela u kojemu je ocrnio mnoge tadašnje visoke dužnosnike. To je djelo i njegovo

najpoznatije, imenom Božanska komedija.8 To djelo, prvo je dalo ljudima inspiraciju da

uvide ljepotu pjesništva, što nam piše Burckhardt: ''Tada su u Firenci svi znali čitati,

štoviše i goniči magarca pjevali su Danteove canzone...''9 Razlog te pobude bila je u

jednu ruku učenje Convite o moralu i etici a s druge strane misterij Commedije

7 MIROSLAV PANTIĆ, Humanizam i renesansa, str. 8.8 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 470.9 JACOB BURCKHARDT, Kultura renesanse u Italiji, str. 114.

6

isprepleten oko duše. To prikazanje oslobađa puk i vladare svoje priproste vulgarnosti i

podiže ih do nekih viših zamisli do težnji za naukom.10 Dante umire 1321. a njegova

Commedia ispunjava čitavo stoljeće. Suvremenici tu knjigu nazivaju božanskom, a neki

Trombetta, pisac 15. stoljeća je stvlja među sveta djela i pobožne knjige: ''koje valja

proučavati u korizmi''.11

Dalje Danteovo djelovanje nastavlja Petrarca prozvan i ''ocem humanizma''.

Petrarcin život i djelo su prepuni proturječja, on u svom Kancijoneru daje ispovjest

čovjeka ko živi na izmaku srednjeg vijeka, te se neodlučan lomi nad dilemom: kako

uskladiti nove, prethuanističke ideale s tradicionalnom kršćanoskom ideologijom, kako

da riješi suprotnost između zemaljske i nebeske ljubavi, između neodoljive težnje za

srećom u ovom životu i iracionalnog straha od smrti i vječnog prokletstva. Njegova

vječna inspiracija je Laura de Sade, njegova velika (platonska) ljubav u čiju slavu piše

pjesme. Izabrani dio je skupio potkraj života u zbirku Rasute rime. Zbirka sardži 366

pjesama među kojima su najbrojniji soneti. Sve ovo nije njegov jedini doprinos

budućem humanističkom i renesansnom svijetu. Mnogo vremena je prove na dugim i

napornim putovanjima, tražeći stara antička djela, među njima Varronova djela,

Plinijevu Historia naturalis, drugu dekadu Livija. Našao je Ciceronove poslanice i dva

njegova govora. Njegovom hrabrenju i darežljivosti možemo zahvaliti prvi prijevod

Homera i mnogih Platovonih spisa.12

Njegov najbolji prijatelj, i u istu grupu autora svrstani Giovanni Boccaccio koji u

svom velikom djelu Dekameron negira i ismijava Srednji vijek. Mnogi su ga napadali,

tvrdeći da je uništio i pokvario talijanski duh, dok je on sam u starosti bio obuzet

grižnjom savjesti osudivši vlastitu knjigu. Samo ta njegova knjiga ne bi bila moguća da

u talijanski duh već nije bila ušla pokvarenost. Dijelio je strast prema klasičnoj

književnosti i starim rukopisima, ali zbog životnih okolnosti i utjecaja oca nikad nije

stekao solidnu naobrazbu iz latinskog. Zbog toga se on okreće pisanju na živom,

narodnom talijanskom jeziku. U Napulju, je boravio na dvoru pod zaštitom kraljice

Ivane I (1343-1381), te vjerojatno tamo započinje pisanje svog najvećeg djela

Dekamerona. Njegova kritika društva u Dekameronu je prikazana u skladu sa svim

kršćanskim naukama. Djelo prikazuje dolazak kuge u Firencu i bjeg njenih žitelja u

10 FRANCESCO DE SANCTIS, Povijest talijanske književnosti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1955., str. 112-113.11 FRANCESCO DE SANCTIS, Povijest talijanske književnosti, str. 192.12 FRANCESCO DE SANCTIS, Povijest talijanske književnosti, str. 194.

7

unutrašnjost. Likovi u djelu, mladići i djevojke, se dolično međusobno ponašaju, ne

pripovjedaju u petak kako bi imali vremena za molitvu. Ističu u svojim pričama viteški

idel o veličanstvenosti i velikodušnosti kraljeva i vitezova, pokušavajući tim primjerom

dati smjer vladarima o načinu ponašanja. No zato se ošto kritizira i napada ćudorednost

svećenstva, dok se sam kršćanski nauk, i valjanost krćšanske vjere, nikada i ničime ne

dovodi u pitanje.13

3. HUMANIZAM

U 14. i 15. stoljeću potaknuti Petrarkinim primjerom, humanisti tragaju po

arhivima i bibliotekama za starim rukopisima. Tako Coluccio Salutati (1331-1406)

otkriva Ciceronova Epistulae ad familiares (Pisma prijateljima), Poggio Bracciolini

(1380-1459) Lukrecijev spis O prirodi stvari i neke Ciceronove govore. Rukopisi Tacita

Katula, Propercija i drugih dolaze na svjetlost dana. Oni potiču stvaranje velikih

biblioteka od kojih su najpoznatije od obitelji Medici, Petrarce i drugih. Otkrivanje,

čuvanje i izdavanje antičkih djela doprinosi im da postanu dio kulturnog nasljeđa i

predmet stalnih proučavanja. Napori humanista ističu upotrebu latinskog jezika i

napadaju jezik i stil teologa i pisaca srednjeg vijeka. Njihovi napori pokazuju na nov

način gledanja na svijet i čovjeka. Zbog nedovoljnog poznavanja klasike oni ne

uspjevaju stvoriti novu filozofiju, već oni koji pišu o njoj dijele se na par osnovnih škola

proizvedenih u antičkog Grčkoj: platoniste, aristotelevce i antiskolastičare. U njihovim

spisima je često primjetno neznanje te se učenja Platona i Aristotela često mješaju, a ista

su veome striktno odjeljena, a da ne spominjemo da se u svojim stavovima daleko

otklanjaju od stavova katoličke crkve što tadašnjim humanistima nije bilo poznato. U

području obrazovanja se vidi da humanisti nisu filozofi već učitelji, njihova je želja da

obrazuju druge, što ukazuje njihovo ime, da su učitelji humanističkih nauka, u koje se

ubrajaju gramatika, poezija, povijest, etika i retorika. Većina humanista su učitelji koji

to zvanje koriste da šire humanističke ideale, a po njihovom shvaćanju klasično

13 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 472.8

obrazovanje je ideal obrazovanja. Ukratko sve što spada u klasiku je samo po sebi ideal

jer je proizašlo iz po njima najsavršenijeg razdoblja ljudske povijesti.14

3.1. Humanizam sjeverne Europe

Nakon što se izlio iz Firence, humanizam je preplavio cijelu Europu, tako

humanizam u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj ima određene

karakteristike. Humanisiti sjeverne Europe se zalažu za pročišćavanje vjere i crkve, s

idealom učene pobožnosti. Prema njima put ka čistoj vjeri vide u nauci koja treba

čovječanstu pokazati put i osloboditi ga od svega što je ovozemaljsko. Istina se nalazi u

Svetome pismu, a svjetovna znanja otvaraju put prema pobožnosti. Napori Gijoma

Budea dovode do otvaranja College de Francea oko 1530. čime se prekida tradicija

srednjovjekovnih sveučilišta. Grčki, hebrejski, matematika i latinski, predstavljaju prve

predmete i ideal humanista. Humanističko učenje prodire duboko u svijest Engleza, u

crkvu, na dvor i na sveučilišta. Njihove ideale šire svećenici među kojim Kolet zauzima

posebno mjesto. On otvara u Oxfordu školu, gdje 1496. drži predavanja o pismima sv.

Pavla.15

Najistaknutiji predstavnik humanizma u sjevernoj Europi definitivno je Erazmo

Rotterdamski (1466-1536). Erazmo je obrazovan u Parizu, te putuje po Europi

(Engleska, Venecija, Švicarska) i rano pokazuje veliku naobrazbu. On pristupa

filozofskim i vjerskim problemima suzdržano, te se zalaže za pročišćavanje tekstova i

bolje razumjevanje među ljudima. On je popularizirao znanje i humanizam izdavši

1500. godine svoje djelo Zbirka izreka, tj. zbirku izreka klasičnih mislilaca sa

objašnjenjima. Tim djelom je približio humanizam čitaocima, a sa klasičnog

obrazovanja uklanja mistiku koja ga okružuje. Svoje poglede na društvena i vjerska

pitanja Erazmo je iznosio na različite načine. Njegovo najpoznatije djelo je Pohvala

ludosti (1509.), djelo koje je pisano sa puno duha i satire, predstavlja pogled na svijet i

na sve njegove slabosti. Ideja za djelo mu je došla sasvim slučajno, sjetio se se imena

svog prijatelja Thomasa Moora, bliskog riječi moria što na grčkom znači ludost. Dopalo

mu je da dopusti ludosti da govori u njegovo ime, jer bi zbog istine gorio na lomači. 16

Najoštrija kritika upućena je svećenstvu, svjetovnom životu, i stavljanja naglaska na

14 DRAGOLJUB R. ŽIVOJINOVIĆ, Uspon Evrope (1450-1789), str. 19-21.15 DRAGOLJUB R. ŽIVOJINOVIĆ, Uspon Evrope (1450-1789), str. 23-24.16 ERAZMO ROTERDAMSKI, Pohvala ludosti, Bibliodiseja, Beograd, 2012. 20-21.

9

crkveni ritual, a ne na samu suštinu vjere. To djelo otkriva njegov stav, čija je suština

''Kristova Filozofija''. Njegova misao pokazuje nezavisnos i udaljavanje od rima i

reformacije, te očuvanje i jedinstvo crke, što ga odvaja od Luthera i njegovih

sljedbenika. Njegova umjerenost, tolerancija, preciznost i uvjerljivost čine ga

neprihvatljivim za katoličku crkvu i protestane.17

Još jedan istaknuti član Sjeverno Europskog humanizma je Thomas Moore

(1478-1535). U jednu ruku može se reći i sljedbenik Erazma, sa nešto drugačijim

pristupom. Školovan i rođen u Engleskoj, čovjek čvrstih principa, koji su ga na kraju

koštali i života. Piše svoje najpoznatije djelo Utopiju 1516. u kojem želi pokazati u

kakvom se stanju nalaze pojedine države, prije svega Engleska. U prvom dijelu knjige

je prikazan ideal savršene zajednice podjeljen u oblasti i gradove, pravedne i lišene

privatnog vlasništva. Dok je drugi dio osuda rata, bogatih, te društvene nepravde.

Mnogi kritičari napadaju njegove prijedloge i ideje kao intelektualnu zabavu humanista,

otpor srednjovjekovnih ljudi kapitalizmu, ili predviđanju budućeg društva. On je po

struci pravnik, te se brzo uzdiže u istaknutog državnika. Iako postaje kancelar Engleske,

on ne zanemaruje svoje humanističke studije. Kao kancelar nije u prilici širiti svoje

ideje, a pri sukobu Henrija VIII sa Vatikanom daje ostavku. Pošto je odbio da položi

zakletvu kojom priznaje kraljevu nadmoć u vjerkim pitanjima, on taj čin plaća svojom

glavom. Tako sukob između politike i ideje završava pobjedom politike.18

17 DRAGOLJUB R. ŽIVOJINOVIĆ, Uspon Evrope (1450-1789), str. 23-24.18 DRAGOLJUB R. ŽIVOJINOVIĆ, Uspon Evrope (1450-1789), str. 24.

10

ZAKLJUČAK

Humanizam je došao nakon mračnog razdoblja Srednjeg vijeka u vidu preporoda

svih dijelova života. Pojavivši se, i proširivši po cijeloj Europi, koliko mu je to bilo

dopušteno. Zanimljivo je to što se humanizam uzdigao onda kada je ljudima bilo

najteže. Kada su izgubili vjeru u svaki vid ustanova koji ih je okruživao, kada su se naši

nadasve izgubljeni, jer do tada njima jedini izvor informacija o stvarnom svijetu i onom

duhovnom koji ih okružuje - crkva je izgubila svaku svoju vjerodostojnost. Oni su

potražili svoju vjeru u nečemu dalekom, i za njih davno izgubljenom, u antičkom svijetu

i stavi čovjeka u središte zbivanja.

Zanimljiva je paralela koja mi je tijelom pisanja ovog rada cijelo vrijeme bila u

glavi, ta to je da nas u današnjem svijetu, očito čeka još jedan ponovljeni pokušaj

humanizma. Danas kada je sve napako, gdje bi lagano mogla sjesti neka nova Pohvala

ludosti, kada se u školama zapravo ne uči kako učiti nego se uči kako ponavljati, kada

doktori ne liječe nego gledaju kako zaraditi na bolesti, kada medji ne izvještavaju o

stvarnom stanju stvari, nego pogoduju velikim korporativnim interesima, kada čak ni

vjera, ni odlazak u crkvu, je eto samo tako reda radi. Ništa nije onako kako bi trebao biti

u svojoj pravoj suštini. Ne prestoji nam ništa nego, iz tog pada, ponovo se uzdignuti.

Samo pitanje ostaje, koje vrijednosti sada potražiti?

11

LITERATURA

BURCKHARDT, JACOB, Kultura renesanse u Italiji, Matica Hrvatska, Zagreb, 1953.

DE SANCTIS, FRANCESCO, Povijest talijanske književnosti, Matica Hrvatska, Zagreb,

1955.

GRGIN, BORISLAV - GOLDSTEIN, IVO, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi

Liber, Zagreb, 2008.

PANTIĆ, MIROSLAV, Humanizam i renesansa, Obod, Cetinje, 1967.

ŽIVOJINOVIĆ, DRAGOLJUB R. Uspon Evrope (1450-1789), Matica Srpska, Beograd.

12