1. UVOD

U ovom radu prikazat ću jedno od najznačajnijih razdoblja u europskoj povijesti pa tako i u

Hrvatskoj. Naime, srednji vijek je razdoblje velikih promjena. Nakon mračnog razdoblja na

scenu nastupaju humanizam i renesansa. O svakom od ovih razdoblja reći ću najznačajnije odlike

te kako se to odvijalo u Hrvatskoj. Spomenuti ću neke najznačajnije predstavnike tih razdoblja te

razvoj i sazrijevanje hrvatskog društva, kao i stanje u koje je zapala Hrvatska za vrijeme turskih

osvajanja koja su odjeknula u cijeloj Europi. Naime, krajem 14. stoljeća u ljudima se javlja

potreba za znanjem, koje je do tada uglavnom bilo rezervirano za svećenike i plemstvo.

Budući da je Hrvatska smještena između velikih europskih sila, bila je podložna utjecajima,

promjenama i stilovima koji su vladali u susjednim zemljama. Tako, što zbog trgovine, što zbog

političkih prilika Hrvati dobivaju priliku za obrazovanjem i poslovanjem u drugim zemljama

gdje su humanizam i renesansa već uzeli maha te su nova znanja donijeli u svoju domovinu i s

vremenom ih proširili i infiltrirali u sve životne situacije.

Hrvatska je jedno vrijeme imala trend razvoja i sazrijevanja društva u svom kraljevstvu, ali to je

usporeno i drastično se mijenja zbog turskih osvajanja kada Hrvatski teritorij spada na ostatke

ostataka. Unatoč tome što je Hrvatska bila pod mletačkom i ugarskom vlašću, nikad nije izgubila

svoju intelektualnu i umjetničku djelatnost koja je baš u tom razdoblju došla do vrhunca.

1

2. POSTANAK I RAZVOJ DVAJU KONCEPATA

2.1.Humanizam

Kao i svi koncepti ili historiografski opći pojmovi, humanizam i renesansa također potječu i

dobivaju značenja u povijesnom diskursu motiviranom razlozima i potrebama ideološkog

karaktera, čiji se utjecaj očituje i u znanstvenim tumačenjima.

Naime, poznato je da se termin humanizam koristio i još se koristi u vrlo različitim značenjima,

što treba odmah razjasniti. U svom najkonkretnijem i povijesnom značenju termin se pravilno

primjenjuje za označavanje dubokog procesa transformacije kulture te metoda i kriterija

intelektualne formacije, koji je počeo u Italiji u kasnom 14. stoljeću i u prvim desetljećima 15.

stoljeća. Zatim se brzo proširio na sve zemlje južne i središnje Europe, sve do Ugarske, Poljske i

slavenskih zemalja pod habsburškom vlašću, čineći temelj obrazovnog programa koji je postojao

i u 17. stoljeću ili čak sve do početaka razdoblja prosvjetiteljstva. To objašnjava zašto su

humanizam koristili znanstvenici, posve različitog obrazovanja i interesa, za označavanje, u

sklopu povijesti kulture, cijelog razdoblja koje obilježava prevlast klasične naobrazbe sa

snažnom prevagom antičkih modela, i općenito iznimnim intelektualnim obogaćivanjem i

velikim širenjem učenih slojeva.1

Humanizam se smatra dugotrajnim procesom, obilježenim, bez sumnje, velikom raznolikošću

iskaza i razvoja, a ipak karakteriziran temeljnim zajedničkim nadahnućem. Njegov izvor treba

tražiti u talijanskoj civilizaciji krajem 15. stoljeća.

Humanizam je sustav intelektualnih i moralnih uvjerenja koja čovjeku, ljudima i čovječanstvu

pridaje najvišu vrijednost. Po tome se razlikuje od teizma, gdje središnje mjesto zauzima Bog ili

priroda i individualizma, gdje središnje mjesto zauzimaju interesi i sreća pojedinca neovisno o

drugim pojedincima ili ljudskoj zajednici. Humanistička se misao napajala izvorima i uzorima

klasične (antičke) baštine s pomoću kojih je osporavala teološku sliku svijeta. Javlja se

zanimanje za upoznavanjem i proučavanjem klasičnog jezika i književnosti te to postaje sredstvo

duhovnog uzdizanja koje je dobilo naziv studia humanitatis. Izraz humanizam označava svaku

1 Skupina autora, Povijest 8, Humanizam i renesansa, doba otkrića, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2007., str. 17.

2

orijentaciju koja slijedi smisao i vrijednosti afirmirane u humanističkoj kulturi, od ljubavi prema

klasičnim studijima do filozofskog stajališta o dostojanstvu čovjeka kao tvorca vlastite povijesti.

Zato je humanizam bitno utjecao na nastanak i razvoj sekularizirane modernosti, ponajprije

modernih humanističkih znanosti i humanističkog obrazovanja.2

Temeljne su pretpostavke modernog humanizma sloboda mišljenja i znanstvenog istraživanja te

racionalnost ljudskog djelovanja, bez čega su nezamislivi demokracija i civilizacijski napredak.

Ljudska volja se smatra temeljem odgovornog djelovanja. Humanizam je povezan sa

prosvjetiteljskim idejama povijesti u smislu ljudskog samorazvoja i usavršavanja.

U kulturnoj povijesti srednjeg vijeka, humanizam je razdoblje obilježeno težnjom da se upozna,

objasni i nasljeđuje klasična rimska i grčka književnost, u širem smislu obnova klasične kulture u

cijelom njezinu rasponu, a poglavito kulturno-povijesno razdoblje koje se može smjestiti od

početka 14. do kraja 15. stoljeća. Obilježava ga spoj poganske i kršćanske filozofije, naglašen

optimizam naspram srednjovjekovnom mističnom pesimizmu, izrazito razvijena potreba za

novim spoznajama, prisutnija moralna sloboda i želja za razvijanjem svih ljudskih fizičkih i

psihičkih osobina. Pojedinačna nastojanja glede upoznavanja antičke kulture stapaju se postupno

u sveopći intelektualni humanistički pokret, nazvan tako po ustaljenoj srednjovjekovnoj praksi

da se svjetovne znanstvene i umjetničke discipline nazivaju ljudskima, humanima, za razliku od

božanskih disciplina (teologije i sl.).3

Žarište humanističkih težnji isprva je bilo u talijanskim gradovima ali se s vremenom

humanistički pokret i zanimanje za upoznavanje antike javlja i u ostalim dijelovima Europe. I na

hrvatskim prostorima zanimanje za klasičnu starinu bilo je vrlo živo, ali uglavnom ograničeno na

nastojanja da se izraze uzorni stihovi na latinskom jeziku. Bavljenje antičkom kulturom,

zajedničko zanimanje za proučavanje klasičnih pisaca i svijest da su, kao poznavaoci stare

kulture, uzdignuti nad svoju okolinu, stvorila je posebnu društvenu kategoriju, humaniste. Ideal

je humanista, čovjek svestranih istraživačkih pobuda koji je razvio sve svoje umne sposobnosti,

napustio dogmatska vjerovanja i postao, po svojem svjetonazoru i životu, osoba slobodna duha i

nesputanih promišljanja; uputio se u znanost i umijeća, osobito u klasični latinski jezik, a zatim u

geografiju, kozmografiju, povijest, diplomaciju i govorništvo. 4

2 Skupina autora, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003., str. 10.3 Isto.4 Isto, str. 11.

3

Svojom učenošću i društvenom sviješću humanisti su postali ugledni, elitni članovi društva, po

svojem ugledu bili su izjednačeni s plemstvom. Izniman položaj u društvu razvio je u brojnih

humanista velike ambicije pa su svojom željom za to većim znanjem dobili veliku potrebu za

slavom, a laskave, međusobno izmjenjivane slavopojke postale su sveprisutnom modom.

Humanisti postaju dvorski ljudi, tajnici i povjerenici najviših državnih dužnosnika. Oni su

povjesnici u službi državne vlasti koja ih financira, amateri. Neki od njih vrlo su savjesni

povjesničari koji kritički prikupljaju i uspoređuju arhivske spise i time zasnivaju temelje

moderne povijesne znanosti.5

Strast za oponašanjem antike prodire ne samo u pjesništvo i znanost, već i u najintimniji, osobni,

obiteljski život. Skromna građanska prezimena mijenjaju se u zvučna latinska. Pored svega kulta

antičke kulture, humanisti nisu zapostavili ni ostala intelektualna područja. Pojavilo se zanimanje

za istočne jezike, prirodne znanosti, zemljopis, osnivaju se botanički i zoološki vrtovi. Sve je

češći običaj planinarenja i odlaska u prirodu što se odrazilo na slikarstvo i književnost kao

nikada dotad. Humanist je učitelj, u prvom redu pedagog. Osniva vlastite škole. Razdoblje

humanizma donijelo je nemjerljive prinose europskoj kulturi, oslobodio je ljudski duh, postavilo

čovjeka u središte intelektualnog zanimanja, povratilo je bogatstvo antičke kulture, potaknulo je

čitav niz znanstvenih disciplina i time u velikoj mjeri pripremilo opći preporod, znanost i

umjetnost u cijeloj Europi, renesansu.

2.2.Renesansa

Renesansa se nadovezuje na humanizam, nastaje u 15. st. u Italiji u Firenci. Uskoro se širi na

cijeli Apeninski poluotok. Najznačajnije rezultate postiže u prvoj polovici 16. stoljeća, u vrijeme

5 Isto.

4

kada Rim umjesto Firence postaje vodeće umjetničko središte. Istovremeno, renesansa zahvaća

ostale dijelove Europe, pokrećući tako umjetničku revoluciju čiji će se utjecaji osjećati dugo,

skoro do samoga početka našeg vijeka.6 Na nastanak renesanse utjecale su i ekonomske i

intelektualne razmjene Europe i arapskog svijeta koje su bile posljedica križarskih ratova i

španjolske rekonkviste, propast Bizanta, nakon koje su mnogobrojni grčki učenjaci došli u

Italiju, širenje zanimanja za prirodu i ljudsko tijelo (što je bilo potaknuto razvojem anatomije a i

teorijske perspektive), izum tiska, potom, osobito u Firenci, uspon obitelji Medici čiji su članovi

postali glavni pokrovitelji umjetnosti od sredine 15. stoljeća, kao i općenito razvoj međunarodne

trgovine i bankarstva te razdoblje nagla gospodarskog rasta. Na nastanak renesanse utječu i krize

kao što su ratovi, propadanje poljoprivrede, pojava gladi, epidemija kuge koja je promijenila

poimanje života jer Crkva nije uspjela naći rješenje za suzbijanje epidemije.7

Temeljne značajke renesansnog mišljenja su odbacivanje autoriteta, povjerenje u vlastiti um,

oslanjanje na iskustvo, uspostava nove slike svijeta kao beskonačnog kozmosa, odvajanje

prirodnih znanosti od teologije, razvoj eksperimentalne metode i izgradnja kulture na temeljima

ovostrane, zemaljske povijesti.8

Uskoro se renesansa počela širiti i na ostale europske gradove pa tako i na Hrvatsku gdje postaje

jedno od najvažnijih umjetničkih razdoblja po stvaralačkom zamahu.

U prvim pojavama novih duhovnih težnji mladog građanstva, koje su i u hrvatskim stranama

pronosili humanisti, krile su se već neke osnovne značajke renesansnog vremena: jak

individualizam, sloboda ličnosti i ovozemaljsko shvaćanje. ''Osim tih vrednota humanisti su

isticali i usvajali nove poglede na umjetnost, na njenu funkciju i bit, zahtijevajući da umjetničko

djelo mora biti proizvod pojedinca i da mora težiti formalnom savršenstvu. Ali humanistička

literatura, pisana uglavnom na latinskom jeziku, bez obzira što se temeljila na bogatim antičkim

tradicijama, nije mogla izraziti sve strane raznolikog i bujnog života koji se razvijao pod

utjecajem novih proizvodnih odnosa i bogatih razmjena materijalnih i duhovnih dobara. Taj

učeni jezik ograničavao se samo na uski krug ljudi, a kako nikome to nije bio materinski jezik,

jezik kojim se misli i doživljava, latinski nije bio dovoljno prikladan za izravno iznošenje

poetskih osjećaja. K tome europska učena zajednica na koju su humanisti računali kao na

6 Konstantinović, Z., Kako prepoznati umetnost, Renesansa, Vuk Karadžić, Beograd, 1980., str. 3.7 Skupina autora, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007., str, 282.8 Isto.

5

sredstvo i na cilj svoje osobne afirmacije nije, iz praktičnih razloga, mogla uvijek biti dostatno

pristupačna i uporabljiva.''9 Sve veće nametanje užih, nacionalnih problema, što je bilo izraz

promijenjenih gospodarsko – političkih prilika, poticalo je i humaniste da se sve više bave

pitanjima svoje bliže sredine pri čemu je latinski jezik postajao golema prepreka za direktnije

djelovanje i brže komuniciranje. Zato je sve više izgleda za uspjeh počela imati književnost na

narodnim jezicima. Za taj zaokret i preorijentaciju bili su u hrvatskim, osobito južnijim

krajevima, stvoreni solidni temelji jer je već bogata srednjovjekovna literatura, pisana na tri

pisma (glagoljica, ćirilica, latinica) bila formirala neke prozne i stihovne obrasce. S jedne strane

razvija se pjesništvo visokog umjetničkog dometa, ali izvan povezanosti s korijenima narodnog

bića, dok s druge strane cvjeta poezija bliska najširim narodnim slojevima, ali daleko od duboko

proživljene umjetnosti. Da bi se stvorila prava nacionalna književnost, bilo je potrebno popuniti

jaz između ta dva fenomena. Odlučan korak u tom smislu bio je učinjen onda kad su i

humanistički obrazovani ljudi osjetili potrebu da pišu na narodnom jeziku. To se moralo desiti na

području ljubavne poezije potkraj 15. stoljeća kad se javljaju i prva imena pjesnika na narodnom

jeziku, i to na širokom primorskom pojasu od Zadra do Dubrovnika (Marulić, Držić, Menčetić).

Na temeljima stihova navedenih pjesnika nastat će i izrasti čitava jedna književnost. Posebnu

ulogu u tom prijelomnom razdoblju odigrat će ličnost Splićanina Marka Marulića, koji je

spjevom Judita stvorio sretan spoj hrvatske srednjovjekovne tradicije i latinsko – humanističke

poetike, stvorivši tako prvo veliko djelo na narodnom jeziku.

Renesansa se odlikuje općim zanosom za antiku, čija djela, poglavito arhitektura i kiparstvo,

postaju uzor umjetnicima preporodnog doba. Tako graditeljstvo preuzima elemente antičke

arhitekture. Cjelovitim koncepcijama koje su u podlozi renesansnog stila osobito je pridonijela

Italija. Firentinski kipari, slikari i arhitekti širili su svoj utjecaj umjetničkim djelima ali i pisanim

raspravama o umjetničkim načelima novog doba. 10

3.PROMJENE NA TLU HRVATSKE I SAZRIJEVANJE DRUŠTVA OD XII. DO XVI.

ST.

Nijedno razdoblje hrvatske povijesti ne odlikuje se tako jakim prostornim, političkim i

društvenim promjenama, s dalekosežnim djelovanjem na sav kasniji razvoj hrvatskog naroda,

9 Kolumbić, N., Hrvatska književnost od humanizma do manirizma. Zagreb: Nakladni zavod MH, 1980. str. 9910Skupina autora, Hrvatska likovna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Vijesnik, Zagreb, 2005., str. 48.

6

kao ono što se proteže od dinastičke epohe Arpadovića (XII. i XIII. stoljeće) do prvih

Habsburgovaca (XVI. stoljeće). U tom rasponu politička povijest hrvatskog prostora sastoji se od

dva, značajkama bitno različita razdoblja. U prvom se prostor hrvatskog kraljevstva stvara i širi,

u drugom se smanjuje i steže. U ovom drugom razdoblju, opseg hrvatskog kraljevstva toliko se

smanjio u turskim osvajanjima, da je hrvatski sabor već u sredini XVI. stoljeća takav razvoj

mogao sažeti u izričaj o „ostacima kraljevina Hrvatske i Slavonije“.11

Ovim promjenama bile su usporedne i promjene u ustrojstvu društva. U razdoblju prostornog

oblikovanja sazrijevaju i društvene zajednice, dok je razdoblje političkih tegoba što ih izazivaju

turski ratovi i doba njihove krize, pa i iščezavanja, na znatnim dijelovima kraljevstva. Utjecaj se

osjetio i na svim vrstama djelatnosti na hrvatskom prostoru između 1200. i 1600., u širokoj

lepezi pojava, od stupnja naseljenosti i gospodarstva, do misaonog i umjetničkog stvaralaštva.

Unatoč svemu, hrvatsko kraljevstvo u nijednom trenutku nije izgubilo državnopravnu i

stvaralačku individualnost. I u najtežim okolnostima XVI. stoljeća ono je sačuvalo svoje

institucije, staleško ustrojstvo i sposobnost političkog djelovanja. Politička i teritorijalna

rascijepljenost između Turske, Mletačke republike i Habsburgovaca nije prekinula ni

intelektualnu ni umjetničku djelatnost na hrvatskom prostoru, upravo u tom razdoblju ona dopire

do razvojnog vrhunca.12

Hrvatski je prostor u srednjem vijeku bio sastavljen od tri, geomorfološki različita područja:

istočnojadranska obala, brdsko područje Dinarida i panonska ravnica koje su činile povijesne

pokrajine kraljevstva: Dalmacija, Hrvatska i Slavonija. Svaki od ovih područja ističe se zasebnim

prostornim i društvenim razvojem.13

Ravnomjerni politički i društveni razvoj Slavonije narušava se tek u XV. stoljeću prilikom

turskih osvajanja. Najosjetljivije područje bilo je brdsko, središnje područje kraljevstva, koje je

bilo teško braniti od turskih osvajanja te je ono i najranije počelo gubiti svoju stabilnost.

Prostorni razvoj hrvatskog kraljevstva na jadranskoj obali nije bio ni lagan, ni ravnomjeran.

Razlog su vladarska nedjelotvornost ugarsko-hrvatskih kraljeva Arpadovića i dvostruki politički

pritisak Mlečana i država iz balkanskog zaleđa. Mletačkom pritisku na dalmatinske gradove

11Skupina autora, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, Sv. 2: Srednji vijek i renesansa (XIII.-XVI. stoljeće), Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 5.12 Isto.13 Isto, str. 7.

7

odupirali su se samo knezovi Bribirski, kada su Mlečani porazili njih, više nisu imali ozbiljnije

protivnike na Jadranu. Tek potpisivanjem Zadarskog mira 1358. godine, Venecija se odriče svih

svojih posjeda od sredine Kvarnera do granica Drača.14

Razvoj hrvatskog društva je u epohi rasta je bio autohton ali isto tako se primjećuje ovisnost o

temeljnim društvenim smjernicama europsko-mediteranskog srednjovjekovlja. Budući da je ovaj

prostor smješten na križanju utjecaja velikih sila, hrvatsko kraljevstvo je bilo politički osjetljivo i

ugroženo sa jadranskog i balkansko-panonskog prostora. Istodobno, takav smještaj omogućuje

lako gibanje plodnih društvenih poticaja i njihov odjek na domaćem tlu. Sazrijevanje društva na

hrvatskom prostoru odlikovalo se na nekoliko razina koje su se uzajamno prožimale. Društva su

se s jedne strane oblikovala unutar sebe, razvijajući gospodarsko, političko, crkveno i

intelektualno ustrojstvo te oblike stvaralaštva, a s druge su jačala svoje veze sa okolnim

područjima. Uporištima društvenog rasta bili su gradovi smješteni od istočnog Jadrana do

Slavonije, ali su usporedno s njima sazrijevala, staleški se oblikovala i seoska područja

Hrvatske.15

Jadranski dio bio je općenito gospodarski jači i društveno razvijeniji od gradova u Slavoniji. U

Slavoniji se razvija feudalno društveno ustrojstvo.

Srednjovjekovno društveno ustrojstvo u Hrvatskoj razvijalo se i obogaćivalo dodirima sa

okolnim područjima. Nositelji tih promjena bila su putovanja ljudi na kojima su se podjednako

prenosila trgovačka roba, nova znanja i umjetnička dostignuća. Uporištima srednjovjekovnih

veza i središtima znanstvenog i misaonog razvoja bijahu i europska sveučilišta gdje su išli

studirati hrvatski studenti te su postali promicatelji društvenih i kulturnih djelatnosti. Iznimnu

važnost imao je i dolazak obrazovanih učitelja iz Italije. Njihova obrazovna osnovica je

humanistički latinizam. Već u 14. st. se na području Zadra nalazili primjerci Danteove

Božanstvene komedije, što govori o razvijenosti intelektualnih veza između Hrvatske i Italije već

u doba ranog humanizma ali i o misaonoj razini i receptivnim mogućnostima domaćeg tla.

Misaoni razvoj hrvatskih zemalja usredotočuje se potkraj 15. stoljeća u utemeljenju sveučilišta u

Zadru. Provincijalni ili „svečani studij“, organiziran 1396. godine u zadarskom dominikanskom

14 Isto, str. 10.15 Isto, str. 14.

8

samostanu, podignut je 1495. godine na razinu „generalnog studija“ ili sveučilišta koje je već

1553. godine steklo i pravo podjeljivanja doktorata.16

Osjećaj društvene srodnosti i zajedničke pripadnosti u dalmatinskim gradovima toliko je jak da

u kasnom srednjem vijeku, u razdoblju humanizma i renesanse, njihovo uzajamno komuniciranje

i stvaralaštvo, od književnosti do likovnih umjetnosti i znanosti, ne ograničavaju ni razlike u

političkoj pripadnosti između gradova Mletačke Dalmacije i Dubrovnika. Tek u kasnom

srednjem vijeku jadranskom prostoru donekle se priključila ugarska Panonija. U 15. st. ona

postaje područjem djelatnosti hrvatskim humanista. U sredini 30-ih godina u Ugarsku dolazi,

nakon studija u Italiji, Ivan Vitez od Sredne, i njegov nećak Ivan Česmički, i tu utemeljuje

istaknuta središta intelektualnog i znanstvenog stvaralaštva. Prostor uključivanja Hrvatske u

društveni razvoj Europe i Sredozemlja nije se prekidao na makroregionalnom okružju. Sustavi

veza integrirali su hrvatsko društvo u misaoni i umjetnički razvoj na širem europsko-

mediteranskom prostoru. Dostignuća europskog zapada odjekivala su u Hrvatskoj. 17

4. HUMANIZAM U HRVATSKOJ

Na prijelomu stoljeća, kada su se rušili stari i otkrivali novi svjetovi a turska se opasnost pojavila

na vratima Europe spremna da ugrozi njezinu civilizaciju, Hrvatska je živo sudjelovala u

značajnim zbivanjima uzbudljivog, tragičnog, ali i presudnog, novog razdoblja svjetske povijesti.

Krajem 14. i početkom 15. stoljeća, upravo u času značajnijih turskih osvajanja na europskom

16 Isto, str. 20.17 Isto, str. 25.

9

tlu, Hrvatsku je i Ugarsku zahvatila duboka kriza državnih i društvenih srednjovjekovnih

struktura. Pojedini vladari nisu mogli riješiti probleme dubokih promjena što ih je tada

proživljavala Europa pa s njome i Hrvatska. Bilo je to nemirno, prijelazno, upravo prijelomno

razdoblje svjetske povijesti, u kojem su nove ekonomske i društvene prilike zahtijevale

adekvatan izraz u društvenim, političkim i državnim sustavima. U Hrvatskoj se u to doba stvara

novo plemstvo, formiraju se novi plemićki rodovi, jača građanstvo i unutar toga nastaje

raslojavanje, unutarnja diferencijacija, stvaranje stranaka i njihova bespoštedna borba za vlast. U

tim se okolnostima poziva na pomoć i strane sile kako bi se zaštitili vlastiti interesi.18

Javlja se lik intelektualca, humanista-literata-učenjaka, sa značajnim utjecajem na razvoj

društvenih struktura i oblika vladavine, s autoritetom znanstvenika-stručnjaka. Teži se stvaranju

nove vizije svijeta. Oživljavanje antike, poganske i kršćanske, isticanje kreposnih ciceronijanskih

antičkih vrlina i povrat a izvorno kršćanstvo prvih stoljeća, ponavljanje ideala i uzora antike,

kako u književnom, umjetničkom, filozofskom, znanstvenom, moralnom i religioznom, tako i u

društvenom, pravnom i političko pogledu, bio je odgovor na poziv vremena da unutar postojeće

krize treba ići na izvore.19

U našim primorskim gradovima ponajprije, a zatim i na sjeveru pojavila se zaslugom humanista

značajna kultura, obrazovna i književna djelatnost, interes za klasična djela ali i za moderna

znanstvena, pravna i politička teorijska i praktička dostignuća. Usred teškog i nesigurnog

vremena, uz ratno stanje i sve veću tursku agresiju, formiraju se škole, sveučilišta i knjižnice. 20

U doba kralja Matijaša Korvina upravo su hrvatski humanisti i umjetnici bili nositeljima

korvinskog kulturnog kruga. Pokraj Ivana Viteza i Ivana Česmičkog to su bili i Nikola Modruški,

Ivan Duknović i Feliks Petančić. Nakon smrti Matijaša slabilo je djelovanje budimskog žarišta.21

Za pretkorvinsko razdoblje važne su dvije etape. Za prvo razdoblje su karakteristični počeci

humanizma u franjevačkom duhu, osnivanje generalnih studija u Pečuhu i Budimu, te ustrojstvo

moderne državne kancelarije na kraljevu dvoru. Ličnosti poput magistera Mihajla iz Zagreba,

Ivana Conversinija iz Ravene, mladog Ivana Viteza od Sredne pripadale su krugu koji se našao

18Skupina autora, Povijest Hrvata, Srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 449.19 Isto.20 Isto.21Skupina autora, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, Sv. 2: Srednji vijek i renesansa (XIII.-XVI. stoljeće), Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 24.

10

uz Petra Pavla Vergerija na Sigismundovu dvoru u Budimu. Već je u Italiji Vergerije stekao

ugled svojim povijesnim djelima i ostalim spisima u kojima je zastupao slobodan humanistički

odgoj i obrazovanje. Istodobno kad i Vergerije, djeluje i humanist svjetskog glasa, Dubrovčanin

Ivan Stojković. Uključuje se u tijekove francuske renesanse, zauzima se za reformu Crkve, te

želi pomiriti bosanske krstjane s Crkvom. Iz Carigrada donosi velik broj grčkih, rukopisa na

kojima se proučavala baština antike.22

U drugoj etapi važna je uloga Ivana Viteza od Sredne da se može reći da on u sebi resumira

čitavu jednu epohu. On se povezao sa Vergerijem i postaje zanesen idealima Kreposti i časti u

duhu humanističkog gibanja. Studirao je u Beču, Padovi i Bologni. U Zagrebu je obavljao službu

kanonika-kustosa Zagrebačke biskupije. Upoznaje Ivana Hunyadija koji je zbog svojih slavnih

ratnih pothvata postao slavan u Europi. Vitez postaje odgojitelj njegove djece i pristaša njegove

stranke, te se angažira u protivturskim pothvatima. Uskoro Vitez postaje biskup Velikog

Varadina (Rumujska) te je okupljao oko sebe znanstvenike i humaniste baveći se filozofskim,

povijesnim i književnim radom. Nabavlja i sabire vrijedne kodekse, stvara značajnu knjižnicu

koja se odlikuje djelima klasičnih pisaca, radovima prirodoznanstvenog sadržaja, geometrije,

aritmetike i astronomije te je razmjenjivanjem tih knjiga imao utjecaj na mnoge humaniste.23

Uz njega je iznimno bitan i Ivan Česmički. Još kao mladić stekao je slavu u Italiji. Veliki je

protivnik rata i učenih nadmetanja. Poznavalac je grčke literature sakupljač brojnih grčkih

kodeksa, pristaša neoplatonizma, ali prije svega on je pjesnik. U svojim pjesmama progovara o

čovjeku, njegovoj osobnoj sudbini, usponima, zanosima, slabostima i padovima.24

Nikola Kotoranin, biskup Modruški odlazi na dvor Matije Korvina u Budim te ratuje u Bosni i

Srbiji nakon čega odlazi u Italiju i postaje guverner papinskih gradova. Posjedovao je raskošnu

biblioteku, a u rukopisu su mu ostala mnoga djela teološkog, filozofskog, politološkog i

autobiografskog značenja.

U gradovima uz hrvatsku obalu nastajalo je i širilo se humanističko obrazovanje u mnogim

školama u kojima se proučavala gramatika, retorika, logika i aritmetika, geometrija, astronomija

i muzika-metrika. U Dalmaciji djeluje više humanista kao što su trgovac Benedikt Kotruljević,

22Skupina autora, Povijest Hrvata, Srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 450.23 Isto, str. 452.24 Isto, str. 456.

11

koji se zalagao za široko humanističko obrazovanje, poštovanje moralnog kodeksa, te je isticao

svoje rodoljublje. Bio je veza između Bosne i Budima. Veliki ugled imao je i Trogiranin

Koriolan Ćipiko Ćipković koji je sa Andrijom Alešijem i Ivanom Duknovićem izgradio

humanistički koncipiranu kapelu sv. Ivana Trogirskog. U Šibeniku djeluje Juraj Šišgorić, koji se

posebno zalagao za čistoću latinskog jezika i njegovu upotrebu. Imao je svoj krug onodobnih

humanista, književnika i pjesnika: Tavilić, Mihatić, Divnić, a bio je povezan i sa Marulićem.25 U

Zadru djeluje Juraj Benja, Juraj Divnić i Šimun Kožičić Benja koji je osnovao riječku tiskaru i

održao znameniti govor na Lateranskom koncilu govoreći o važnosti obrane Hrvatske od turskih

napada.26 U Dubrovniku još djeluju Ludovik Cirjević Tuberon i Ilija Cirjević.

5. RENESANSA U HRVATSKOJ

Renesansa je u Hrvatskoj jedno od najvažnijih umjetničkih razdoblja po stvaralačkom zamahu,

visokoj razini ostvarenja u svim granama likovne umjetnosti i po broju istaknutih pojedinaca u to

koji u to doba djeluju. Osobito treba istaknuti da se renesansa u Hrvatskoj pojavljuje u Dalmaciji

prije nego u mnogim drugim zemljama u prvoj polovici quattrocenta i da su neka vrhunska

ostvarenja gotovo istodobna s pojavom renesansne umjetnosti u Italiji

S obzirom na to da su hrvatski krajevi podijeljeni između Austrije i Turske na sjeveru i Venecije

na jugu proživljavali su bitno različitu sudbinu. Dok se jadranski dio Hrvatske razvijao uz

poticaje najnaprednijih renesansnih središta Toskane, Padove i Venecije te uz kontakte s ostalim

kulturnim središtima u Italiji; sjeverna Hrvatska je u razdoblju između XV. – XVI. st. u

25 Isto, str. 459.26 Isto, str. 461.

12

neprestanim borbama s Turcima tako da je uz minimalne graditeljske djelatnosti ( Ružica, Erdut)

gotovo sve ostalo propalo. U ZS Hrvatskoj se razvija jedino fortifikacijsko graditeljstvo

( zagrebačka kaptolska tvrđa, Veliki Tabor, Varaždin, Đurđevac, Karlovac, Sisak, Ribnik, itd.)27

U Dalmaciji su u XV. i XVI. st. glavni nosioci renesansnog stvaralaštva domaći majstori.pojava

rane renesanse u Dalmaciji veže se uz dolazak Jurja Dalnatinca iz Venecije i njegov projekt

predgradnje šibenske katedrale (1441.). on donosi u našu sredinu iskustva firentinske i

padovanske renesanse ali i suvremene venecijanske cvjetne gotike.

Punu zrelost ranorenesansne arhitekture i skulpture toskanskoga smjera ostvaruje u Dalmaciji

Nikola Firentincu projektu za kapelu Bl. Ivana Trogirskoga u trogirskoj katedrali koju gradi u

suradnji s A. Alešijem do 1482.

Jedan od vrhunaca visoke ili klasične renesanse u Dalmaciji označava ljetnikovac dubrovačkog

plemića Petra Sorkočevića na Lapadu, što ga ugovara P. Petrović a dovršava S. Antunović

Korčulanin ( 1518.-21.). istodobno građena Divona u Dubrovniku (1518.-24.) vrhunac je

mješovitoga gotičko-renesansnog stila. U XVI.st. govorimo o mješovitom stilu tj. uglavnom

renesansnom s neznatnim odjecima gotike. Spomenici prijelomne važnosti ovog razdoblja su

zvonik (1520.-50.) i pročelje hvarske katedrale označavaju pojavu antiklasičnog stila i prijelaz u

manirizam.

Osim što su se uklapali u stvaralačke struje i zadovoljavali mjerila renesansne umjetnosti, neki su

hrvatski umjetnici bili pozivani iz Dalmacije u Italiju, gdje su imali veći ugled od domaćih

autora. Tako je Juraj Dalmatinac bio pozvan da projektira tri najvažnija spomenika u Anconi

sred. XV.st. – Trgovačku ložu, portale Sv. Franje i Sv. Agustina; nakon toga Nikola Firentinac i

Aleši grade pročelje crkve na Termitima a sredinom XVI st. Frano iz Šibenika i Ivan Korčulanin

grade zbornu crkvu u Mola di Bari. I neki su dalmatinski spomenici utjecali na južnotalijanske

npr. Kapela Navještenja u Materi (1530.) građena je po uzoru na trogirsku kapelu.28

Može se reći da je u vrijeme renesanse južnotalijanska jadranska obala zaostajala za Dalmacijom

a osobito Dubrovačkom regijom. Od stilskog razvoja još je važnija činjenica da se na hrvatskoj

jadranskoj obali i otocima razvija homogena i povezana renesansna kultura, koja obuhvaća sva

27 Skupina autora, Hrvatska likovna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Vijesnik, Zagreb, 2005., str. 48.28 Isto, str. 50.

13

područja života i stvaralaštva. Književnost i kazalište, glazbu i parkovnu kulturu, graditeljstvo,

kiparstvo, zlatarstvo, minijaturu. Najcjelovitija ostvarenja tog doba su gradovi odnosno urbani

ambijenti stvoreni ili preoblikovani u renesansnom duhu, kao to su gradske zidine s valjkastim

kulama npr. na Korčuli i u Dubrovniku, planirani Novi Pag (1443.), trgovi na kojima su gradske

vijećnice s trjemovima ( Šibenik, Korčula, Hvar ), trg u Sv. Vinčentu u Istri što ga omeđuje

renesansni utvrđeni dvor Grimani, trolisna fasada župne crkve i niz renesansnih kuća s gradskom

ložom na kraju, te porušenom cisternom nasred trga.29

Za hrvatski kulturni i književni život renesansno razdoblje predstavlja posebnu

prekretnicu i u smislu naglog razvoja književne aktivnosti i u smislu kvalitetnih umjetničkih

ostvarenja. Tek u to doba u hrvatskoj književnosti prvi put dolazi do izražaja stvaralačka

pjesnička ličnost, prvi put se u toj književnosti afirmira ovozemaljska tematika, a kao njena

popratna pojava upravo tada dolazi do izražaja svijest pojedinca u pravima na svoju individualnu

slobodu kao i svijest o nacionalnoj zajednici. To su bili i osnovni uvjeti koji su hrvatskoj

literaturi omogućili onaj polet koji je na područjima duhovnog i materijalnog života već bio

zahvatio sve društvene slojeve u primorskim gradovima, a koji je danas poznat pod općim

nazivom renesansa. U užem smislu ta riječ znači obnovu klasične kulture, ali taj su posao već

ranije obavili humanisti, pogotovo u književnosti. Renesansa u širem smislu obuhvaća mnogo

šire značenje. Ona predstavlja čitavi entuzijazam 16. stoljeća na svim područjima ljudske

djelatnosti, ona znači i sasvim novi pogled na svijet, nastao zbog izmijenjenih proizvodnih

društvenih odnosa, posve novo shvaćanje i nov način života pa se taj izraz ne može ograničiti

samo na ponovno rađanje, odnosno na preporod staroklasične kulture i književnosti.30

Kod nekih se pisaca mogu zapaziti i daljni prodori u nove umjetničke i poetske prostore,

nova shvaćanja o odnosu među ljudima isticanjem vrijednosti pojedinaca i njegovih osobnih

zasluga bez obzira na podrijetlo i društvenu ljestvicu kojoj pripada. S obzirom na specifične

društvene i političke prilike u tijeku 16. stoljeća hrvatska je renesansna književnost istakla i

posebne teme, naročito one s protuturskom tendencijom, a i neki tipični renesansni oblici

(petrarkistička lirika, pastorala, maskerata) dobili su osebujan pečat. Pojedine teme nisu bile

ograničene samo na pojedine književne oblike i vrste, nego su se te dvije literalne sastavnice

često isprepletale. Tako ni ljubavne teme nisu bile vezane samo uz lirsku poeziju nego ih

29 Isto.30 Hrvatska renesansa, http://www.hrvatskijezik.eu/?q=node/121 3.9.2011.

14

nalazimo i u dramskim,31 epsko – lirskim32 pa i u djelima epskog značaja kao što su Zoranićeve

Planine. Tako je bilo i s protuturskom tematikom koja je bila zastupljena i u lirici i u drami i u

epskoj poeziji (od Marulića do Karnarutića). Na to je utjecao i poseban hrvatski stih i pjesnički

jezik koji je mnogo crpio iz vrela samonikle narodne književnosti. Osnovna crta renesansne

literalne tvorevine u hrvatskoj književnosti je u tome što je književno djelo shvaćeno kao

umjetnička cjelina odakle i osjećaj za čvrstu kompoziciju. Na to su utjecala i klasična načela koja

su renesansni umjetnici izdvojili, ali je smisao za realne odnose, pod utjecajem sveopćeg

racionalizma koji je zavladao cjelokupnim životom tog doba, djelovao i na jedinstvena mjerila

proporcija, na sklad odnosa i na logičku suglasnost pojedinih dijelova. Pastoralni oblici koje je

pojačano njegovala renesansa imali su za hrvatsku književnost mnogo veće značenje nego što se

to obično ističe. Hrvatski su pisci tu književnu vrstu rijetko prihvaćali samo kao težnju za

pomodnim izražavanjem. Oni su najčešće na svojevrstan način znali važnije pastoralne elemente

prilagoditi specifičnim osjećajima i potrebama svoje sredine. Zoranić je pak čitav svoj pastoralni

i putopisni roman pisao pod intenzivnim dojmom složenog rodoljubnog osjećaja, a njegove

Planine nameću i složenija pitanja i s obzirom na pjesničku inspiraciju, na aktualnost tematike i

na formalne karakteristike.33

6. ZAKLJUČAK

Čovjek je u srednjem vijeku bio član obitelji, ceha, staleža i crkve. Bio je ovisan o drugim

ljudima. S dolaskom novih vremena, humanizma i renesanse, čija je kolijevka u Italiji, u čovjeku

se budi svijest. Sada on vrijednosti pronalazi u samom sebi. Najznačajnija pojava preporoda je

upravo taj individualizam. Posrednici između stare i nove književnosti bili su humanisti, kojima

su prethodnici veliki pisci Dante Alighieri, Francesco Petrarka i Giovanni Boccaccio. Zbog

blizine Italiji, Hrvatska je među prvim zemljama prihvatila nove promjene. Hrvatska je u nove

stilove dodala i svoj umjetnički izražaj, tako da se renesansa u Hrvatskoj razvijala brže nego u

nekim ostalim europskim gradovima. A o vrijednosti renesansne umjetnosti u Hrvatskoj svjedoči

i činjenica da su se neke talijanske građevine gradile po uzoru na one u Hrvatskoj. Ali razlika u

31 Lucić, H., Robinja, SysPrint, Zagreb, 1996., str. 38.32 Pelegrinović, M., Čubranović, A., Jeđupka, Zora, Zagreb, 1949., str. 74.33 Kolumbić, N., Petar Zoranić – Planine (izbor), Erasmus Naklada, Zagreb, 1995., str. 11.

15

razvoju se osjetila i u granicama Hrvatske, jer je sjeverni dio bio konstantno u ratu, tako da su se

gradovi na Jadranu brže razvijali.

Ipak, ovo novo razdoblje, koje se u mnogo čemu ugleda na antičke vrijednosti, donosi napredak

u znanosti, obrazovanju i umjetnosti, jer su ljudi počeli više cijeniti neke vrijednosti, te su

predstavnici humanizma i renesanse mnogo ulagali u znanje i njegovu razmjenu.

7. SAŽETAK

Hrvatska je jedna od prvih zemalja koja je osjetila utjecaj humanizma i renesanse koje su nikle u

Italiji. Nakon dugog, mračnog razdoblja, ljudi su postali svjesni sebe, te ulažu u obrazovanje,

umjetnost i društvena scena općenito se mijenja. Humanizam i renesansu odlikuju

individualizam i smisao za ljepotu. Ipak, humanizam i renesansa se nisu jednako osjećali u svim

krajevima zemlje. Najjači je utjecaj bio upravo uz obalu. Došlo je do velikih promjena u

slikarstvu, graditeljstvu i kiparstvu. Zbog velikog broja književnika, književnost se razvijala u

novim smjerovima, ali i uz vlastitu nadogradnju. Počinje se sa tiskanjem knjiga i otvaranjem

knjižnica koje su dostupne svim ljudima željnim obrazovanja.

16

Ključne riječi: humanizam, renesansa, umjetnost, obrazovanje, velike promjene.

8. SUMMARY

Croatia is one of the first countries that felt the influence of the humanism and the Renaissance

that first started in Italy. After a long dark period, people have become aware od themselfs, and

started to invest in education, art, and changes in social scene. Humanism and the Renaissance

are characteruzed by individualism and sense of beauty. However, humanism and the

Renaissance are not equally felt in all parts of the country. The strongest influence is just along

the coast. There was a great change in art, architecture and sculpture. Due to the large numbers

of writers, literature has developed in the new directions, but also with its own upgrade. It starts

with the printing of books and opening libraries that are available to all people who want

education.

17

Key words: humanism, the Renaissance, art, education, big changes.

9. LITERATURA

-Kolumbić, N., Hrvatska književnost od humanizma do manirizma. Zagreb: Nakladni zavod MH,

1980.

-Kolumbić, N., Petar Zoranić – Planine (izbor), Erasmus Naklada, Zagreb, 1995.

- Konstantinović, Z., Kako prepoznati umetnost, Renesansa, Vuk Karadžić, Beograd, 1980.

- Lucić, H., Robinja, SysPrint, Zagreb, 1996.

- Pelegrinović, M., Čubranović, A., Jeđupka, Zora, Zagreb, 1949.

18

- Skupina autora, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003.

- Skupina autora, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007.

- Skupina autora, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, Sv. 2: Srednji vijek i

renesansa (XIII.-XVI. stoljeće), Školska knjiga, Zagreb, 2000.

- Skupina autora, Hrvatska likovna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i

Vijesnik, Zagreb, 2005.

- Skupina autora, Povijest Hrvata, Srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

- Skupina autora, Povijest 8, Humanizam i renesansa, doba otkrića, Biblioteka Jutarnjeg lista,

Zagreb, 2007.

Internetski izvori:

-Hrvatska renesansa, http://www.hrvatskijezik.eu/?q=node/121 3.9.2011.

19