Ines Baniček-diplomski-utjecaj Glazbe Na Čovjeka

8/17/2019 Ines Baniček-diplomski-utjecaj Glazbe Na Čovjeka

1/55

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

UMJETNIČKA AKADEMIJA U OSIJEKU

ODSJEK ZA GLAZBENU UMJETNOSTSTUDIJ GLAZBENE PEDAGOGIJE

Ines Baniček

Utjecaj glazbe na čovjeka

DIPLOMSKI RAD

Mentor: izv.prof. art. Davor Bobić

Osijek, 2014.g.


2/55

1

SADRŽAJ

1.

Uvod

2. Glazba

2.1. Glazba i njena primjena u znanosti

2.2. Glazba i njen utjecaj na govor, pokret i ples

3. Utjecaj glazbe na čovjeka

3.1. Glazbene terapije u medicini

3.2.

Korištenje glazbe u religijskim obredima3.3. Glazba i utjecaj na čovjeka kroz nesvjesne poruke

3.4. Učinci glazbe na duh i tijelo

3.5. Utjecaj glazbe na društvo i odgoj

4. Zaključak

5. Literatura


3/55

2

1. Uvod

Predmet teorijske analize ovog diplomskog rada je utjecaj glazbe na čovjeka. U kritičk o-

analitičkom pristupu cilj ovog rada jest k omparativnim metodama analize znanstvenih teorija i

istraživanja te interdisciplinarnim pristupom utemeljeno doći do zaključka da glazba djeluje na

ljude pozitivno i njen utjecaj na čovjeka može se prepoznati u fizičkim, emotivnim i duhovnim

reakcijama.

U poglavlju Glazba, bavimo se pitanjem što je glazba, navodeći znanstvene definicije i analize

teoretičara glazbe, a s ciljem da pokažemo da nema jedinstvene definicije glazbe. Nadalje,

sagledavamo koje su njene temeljne odrednice, a to su ritam, harmonija i melodija. Osim tri

temeljne sastavnice glazbe, danas ona dobiva i četvrtu dimenziju u kojoj se glazba uvažava uz

vid i jezik, kao važno i informativno područje proučavanja raznih aspekata spoznaje i psihičkih

procesa koje ona aktivira, uključujući očekivanje, emocije, percepciju i pamćenje. Stoga se

naglašava povezanost glazbe s jezikom. Podpoglavlje Glazba i njena primjena u znanosti

fokusira pažnju na jedan od temeljnih elemenata glazbe – zvuk i njegov utjecaj na ljudsko

tijelo. Analiziramo i tumačimo kognitivne teorije o ljudskom poimanju glazbe i preko

znanstvenih istraživanja o fizikalnim svojstvima zvuka i frekvencije strukturalno objašnjavamo

tehnike muzikoterapije, metode prepoznate u medicini, psihologiji i neurologiji, a učinkovite u

liječenju čovjeka. Nadovezujemo se u prikazu slijedećim pristupom korištenja zvuka u poticanju fizikalnih reakcija kod ljudi - vibracijsko-akustičnom terapijom. Zaključujemo da

slušanje glazbe može potaknuti biokemijske promjene u tijelu. Novo podpoglavlje Glazba i

njen utjecaj na govor, pokret i ples strukturira metode i škole koje objedinjuju glazbu, pokret,

ritam, govor, gestu i ples u tehnike psihodinamike, srodne Jungovoj teoriji cjelovitog pristupa

proučavanju ljudskog ponašanja1, za koji pronalazimo srodna tumačenja u antropozofiji i

Orffovoj metodi. Preispitivanjem navedenih teorija, istraživanja i metoda utvrđujemo tezu kako

je glazba višestruko korisna čovjeku, kao instrument u terapiji ili sredstvo duhovnog izliječenja.

1. Psihodinamični pristup uključuje sve teorije u psihologiji koje tvrde da se ljudsko djelovanje temelji nainterakciji snaga i djelovanja nesvjesnog i svojstva osobnosti unutar čovjeka. Osnovne pretpostavke u tom

pristupu tvrde da na ponašanje i osjećaje snažno utječu nesvjesni motivi, isto tako da su psihološki problemi uzreloj dobi, kao i ponašanje i osječaji ukorijenjeni u iskustvima iz ranog djetinjstva. Psihodinamična i

psihoanalitična psihologija – proizašla je iz istraživačkog rada Sigmuda Freuda, te se razvila daljnjim radom C.

G. Jung-a, Fromm-a, Erikson-a, Adler-a.


4/55

3

Treće poglavlje Utjecaj glazbe na čovjeka sužava naš interes na one spoznaje, iskustva i

metode kojima glazba postaje sredstvo terapije i liječenja čovjeka ili manipulacije glazbom s

ciljem utjecaja na ljudsko ponašanje, navike i buđenja određenih negativnih, neželjenih ili

željenih emotivnih stanja. Filozofski pristup u prikazu značenja glazbe kod Grka, pitagorejaca i

nadasve teorije F. Bacona o glazbi, daju nam širi uvid u povijesna razmišljanja o utjecaju

glazbe na društvo.

Podpoglavlje Glazbene terapije u medicini iznosi empirijske spoznaje o pozitivnim učincima

korištenja glazbe u liječenju bolesnika. Glazbena terapija temelji se na korištenju terapeutske

glazbe koja djeluje na fizičke, psihičke, kognitivne, bihevioralne i socijalne funkcije ljudskog

bića. Znanstveni pristup muzikoterapiji razvijen je prije 50 godina, tako da činjenicama,

spoznajama i zaključcima rada i istraživanja, dokazujemo da je muzikoterapija sekundarna

pomoć u liječenju kriznih psihičkih stanja.

Učincima glazbe na ljudski duh, kao efektom korištenja glazbe s ciljem utjecaja na ljudsko

ponašanje, bavimo se u podpoglavlju pod nazivom Korištenje glazbe u religijskim obredima.

Prisutnost glazbe u gotovo svim obredima svjetskih religija, time objašnjava koliko je ona

važna za duhovni razvoj i samu čovjekovu dušu. Osim što utječe na našu fiziologiju, pokret,

raspoloženje i ponašanje, glazba je izvor intelektualne stimulacije.

O manipulacijskim efektima upotrebe glazbe i utjecaja na ponašanje pišemo u podpoglavlju

Glazba i utjecaj na čovjeka kroz nesvjesne poruke. Subliminalna percepcija se tumači kao

zamisao da je moguće utjecati na ljudske misli, osjećaje i ponašanja kroz razne podražaje bez

svjesnog znanja osobe na koju se utječe. Subliminalno oglašavanje je tehnika koja se koristi

metodom izlaganja potrošača glazbi i zvučnim efektima, slikama proizvoda, nazivima

proizvoda i drugim marketinškim podražajima. Istraživanja su pokazala da dolazi do promjena

u osjećajima, vjerovanjima, nagonima, ponašanju. Učinci subliminalnih podražaja su potvrđeni

na velikom broju mjerljivih ponašanja, od kratkih semantičkih učinaka do ozbiljnih učinaka na

emocionalni život pojedinca i donošenja odluka. 2

2 prema Miliša Z. (2013) Subliminalne poruke i tehnike u medijima, Nova prisutnost 11 (2013) 2, str.297.


5/55

4

Tako američki istraživači navode da postoje pet načina kako se ciljane riječi mogu ugraditi u

glazbenu strukturu; prvi je način da se ciljana riječ ili por uka ugradi ispod granice slušnog

praga i tako je skrivena unutar glazbenog motiva. Drugi način je da se riječ ugradi u melodiju i

prepoznaje se unutar usporenog tempa sviranja teme ili reprodukcije unazad i pomiješane su

ispod granice percepcije. Treći je način da su unatrag emitirane poruke ugrađene podsvjesno,

četvrti je način da su poruke visokopropusno filtrirane u zvučnom spektru frekevencija oko

15kHz te se nazivaju tihe subliminarne poruke, a peti je način da su subliminarne poruke

skrivene u dvostruko brže ritmu emitirane glazbe3. Posredno ovim primjerima dokazujemo

kako je glazba danas i moćan medij, osim što može biti sredstvo manipulacije u oglašivačkoj ili

filmskoj industriji.

U podpoglavlju diplomskog rada Učinci glazbe na duh i tijelo pišemo opet o utjecaju zvuka na

ljudsko biće, ali prepoznate pojave se analiziraju na staničnoj razini DNK, gdje znanstvenici u

svojim istraživanjima sagledavaju efekte glazbe na energetsko i fizičko tijelo, a time i na

liječenje tijela i duha. Zaključci navode da je zvuk u stanju transformirati materiju –

anorgansku i organsku.

Nakon što smo obradili znanstvene, strukovne i svjetovne pristupe i analize o utjecaju glazbe

na čovjeka, kroz emotivne i fizičke reakcije na glazbene podražaje, u podpoglavlju Utjecaj

glazbe na društvo i odgoj bavimo se traženjem odgovora na pitanje koliko glazba utječe na promjene u zajednici i društvu u cjelini. Kao budući glazbeni pedagozi ispitujemo model koji

će biti primjenljiv i efikasan obrazac za učenje o glazbi izvan obrazovnih ustanova.

Analizirati ćemo prepoznate učinke glazbenih stilova na razvoj i promjene u kulturi,

sociološke i psihološko-odgojne efekte koji uz pomoć glazbe mogu mijenjati društvo.

Zaključujemo slijedom navedenih tvrdnji da prostor društvenih klubova, disko k lubova,

građanskih udruga mladih i druga mjesta gdje se oni okupljaju postaje „ životna učionica“ za

učenje o glazbi. Ti prostori mogu biti alternativna učionica glazbene i medijske pismenosti.

Kroz organizirane slušaonice i glazbene radionice proučavanjem modernih glazbenih stilova,

sviranjem poznatih napjeva ili upotrebom drugih metoda i tehnika glazbenog odgoja, moguće

je utjecati na glazbeno obrazovanje mladih.

3 Prevedeno iz : Walker, M. W. (1987). How to produce forward/backward recordings (without supernatural guidance). Popular Music andSociety, 11(2), 1-3


6/55

5

2. Glazba

Mnogo glazbenika bavilo se pitanjem što je glazba, što znači, ali nema do danas jedinstvenog

odgovora. Glazba svakome može značiti nešto drugo, značenje i poruku pojedinog glazbenog

djela svatko si predstavlja unutar svoje percepcije stvarnosti. Jedna od čuvenijih definicija

glazbe kaže: «Glazba, to «otkrivenje» više je nego sva mudrost i filozofija. Ona može čovjeka

oplemeniti, usrećiti i razviti u njemu ne samo ljubav prema ljepoti, već i prema zajednici.»

(Andreis, 1952; str. 14.). Ove riječi izrekao je Ludwig van Beethoven, jedan od najvećih

skladatelja klasične glazbe ne samo u 19. stoljeću, već i danas. Glazba također pomaže pri

definiranju identiteta i upravljanju interpersonalnim odnosima (McDonald i sur. 2002; prema

North i Hargreaves, 2003; North i Hargeraves, 1999), vrlo je jaka na razini socijalne grupe, jer

olakšava komunikaciju za koju više nisu potrebne riječi, potiče dijeljenje emocija i podržava

razvoj grupnog identiteta (Hallam, 2001). Organizacija zvukova s određenim stupnjem ritma,

melodije i harmonije jedna je od definicija sa web stranica4, ali što podrazumijevamo pod

pojmom ritma, što je melodija, što je harmonija!? Glazba je na svoj način nedjeljivi fenomen,

koji ima svoje tri dimenzije: ritam, harmoniju i melodiju. Melodija je recimo za biskupa

Srakića «glavna crta i vodeća oznaka pjesme. Motiv koji dominira cijelom kompozicijom i

koji se vraća u svojim izričajima. Melodija je nit vodilja koja se uvijek nanovo otkriva, koju

slušatelj primjećuje u uvijek istim i uvijek novim varijacijama. Melodija je milina, nježnost pjevanja, to je glazbena misao koja nastaje u vremenu, ritmu, pokretu»5. Ritam stoji u temelju

glazbene piramide. U nekom glazbenom događanju on može biti više ili manje izražen. Ako

je potisnut toliko da se stječe dojam kako ga i nema, on je još uvijek prisutan jer je glazbeno

događanje nemoguće bez ritma. Ritam postoji čim je započeo tijek izmjene zvučnih pojava u

vremenu (to je zapravo definicija ritma – pojam dolazi od grč. rein: teći, strujati). Ritam je

paralela našemu tijelu i s njim je u odnosu. Gotovo je nemoguće zamisliti glazbu s izraženim

ritmom, koja ne pobuđuje pokret tijela. Naše tijelo ne čini samo materija, nego prije svegamnogobrojni ritmički procesi (disanje, otkucaji srca, krvotok, rad pojedinih organa) koji su

čudesno sinkronizirani u veličanstvenu poliritmičku cjelinu koju nazivamo biološkim satom.

4 http://www.thefreedictionary.com/music

5 Srakić M (2006) Glazba kao odgojni fak tor, Izlaganja sa znanstvenog skupa Revitalizacija i zaštita

fisharmonike,Peter Titz iz 19. stoljeća kao doprinos hrvatskoj organologiji, Anali zavoda za znanstveni i

umjetnički rad u Osijeku, 22, str. 7


7/55

6

.Pojedini slojevi te cjeline teže, dakle, sinkronizaciji, ali ne samo s procesima unutar tijela,

nego i onima izvan tijela. To objašnjava zbog čega glazba brzog i izražajnog ritma može

ubrzati puls i podići krvni tlak. Tu se krije i odgovor zašto ritam više vole mlađi ljudi. Ritam

može biti vrlo jednostavan, kao primjerice u nekim narodnim pjesmama, ili vrlo sofisticiran,

kao u jazz glazbi. Također može biti izražajan, nježan i poletan, ali isto tako jak i strastven.

Na najrazličitije načine može utjecati na čovjeka. Ako je jak, a odvojen od melodije i

harmonije, ima posebno izražen učinak na tijelo i njegove procese. Ekstremni primjer

djelovanja ritma je padanje u trans uslijed dugotrajnog plesa i prepuštanja snažnom

repetitivnom ritmu. Za ilustraciju te tvrdnje spomenut ćemo ples derviša. Harmoniju određuje

vertikala – više različitih tonova složenih u jedan zvučni sklop, tj. akord, i horizontala: način

na koji je više takvih vertikalnih sklopova organizirano u smislen slijed, tok. Izražajna je

snaga harmonije u zvučnoj boji, te osobito u disonanci i konsonanci, tj. stvaranju napetosti i

njezinu razrješenju. Dok tjelesni čovjekov život predstavlja poliritmiju raznih bioloških

procesa, ljepotu čovjekova duševnog života čini polifonija nizanja duševnih stanja u kojoj

važnu ulogu igra taj neprestani slijed rasta i popuštanja napetosti. Stoga se harmonija posebno

odnosi na čovjekovu dušu, ona veseli intelekt, zadovoljava estetsku potrebu, ali s njom još ne

završava glazbeno zbivanje. Nakon što smo opisali tri temeljne sastavnice glazbe, danas ona

dobiva i četvrtu dimenziju u kojoj se glazba uvažava uz vid i jezik, kao važno i informativno

područje proučavanja raznih aspekata kognicije i psihičkih procesa koje ona aktivira,

uključujući očekivanje, emocije, percepciju i pamćenje. Glazba je sredstvo za izražavanje

šir okog raspona ljudskih osjećaja, ljubavi, tuge i osjećaja pripadnosti koje ljudi ponekad teško

iskazuju riječima. Tijekom povijesti, razumijevanje glazbe često je bilo povezano s

poimanjem glazbe kao zasebnog govora. Novija istraživanja svjetskih neurolingvista tvrde da

postoje jednaki obrasci srodnosti ritma i intonacija u jeziku i glazbi. Osnovna ideja tih teorija

je da glazba prati obrasce govora, i u skladu stim obrascima treba biti oblikovana.

Nikolaus Harnoncourt u svojoj knjizi : Glazba kao govor zvuka, (ALGORITAM 2005.g.)

tvrdi da je razumijevanje glazbe dio opće kulture. Kao ornament glazba u prvom redu treba

biti “lijepa”. Ona ne smije nikako smetati, ne smije nas zastrašiti. Dok je danas, kaže on,

umjetnost, posebice glazba, postala običan ukras, iako se počelo razvijati zanimanje povijesti

umjetnosti za ranu glazbu: jer u njoj se moglo pronaći ljepotu i harmoniju koja se traži.

Otkako je glazba još samo zgodan ures naše svakidašnjice više uopće ne shvaćamo staru

glazbu, dakle ono što zapravo nazivamo glazbom, u njezinoj sveukupnosti, jer je inače ne

bismo mogli svesti samo na estetsku komponentu.


8/55

7

Danas smo u gotovo bezizlaznoj situaciji; ako još vjerujemo u iscjeljujuću snagu i moć

glazbe, moramo uvidjeti da je opće duhovno stanje našeg doba potisnulo glazbu od središnjeg

mjesta na rubno – od snage koja pokreće prema nečemu ljepuškastom. Iz toga se vidi kako se

autor zalaže za ponovo preispitivanje razumijevanja glazbe u njenoj srži. Harnoncourt vjeruje

da što se dublje i opsežnije trudimo razumjeti glazbu, to više ćemo spoznati što je još glazba,

da je znatno više od ljepote, kako nas prožima i uznemiruje bogatstvom svojega jezika.

Uslijed toga on zaključuje ; « Najdublje sam uvjeren da je za opstanak europske duhovnosti

odlučujuće važno živjeti s našom kulturom. To pretpostavlja, što se tiče glazbe, dvije

aktivnosti kao preduvjete: prvo, glazbenici se moraju obrazovati prema novim metodama ili

prema metodama koje se nastavljaju na vrijeme prije dvjesto godina. Na našim se glazbenim

školama glazba ne uči kao govor, nego samo kao tehnika muziciranja; kostur tehnokracije bezživota; drugo, o općem glazbenom odgoju trebalo bi ponovno promisliti i dati mu mjesto koje

mu pripada. Tako će se velika djela prošlosti gledati drugačije; u njihovoj raznolikosti koja

nas potresa i mijenja. I opet ćemo biti sposobni za novo. » (Harnoncourt,2005,23.) Ipak, u

izradi sustavne usporedbe između govorne retorike i glazbene retorike stav koji treba biti

usvojen mora biti maštovit i promjenljiv u traženju srodnosti između retoričkih figura i

glazbenih situacija, a ne smije voditi u kruto i besciljno vježbanje određenih stilova izvedbe

glazbenog dijela.

Oživljavanje Aristotelove ideje mimezisa u doba humanizma, glazbi je dodijelilo zadatak

izražavanja osjećaja, koji su usmjereni na učinak, ali nisu poimani kao subjektivni izraz. I u

doba baroka glazba je imala pretežno značenje kao medij za pokazivanje osjećaja. O tome

kako se oblikuju utjecaji postojale su samo vrlo nejasne predstave. U objašnjenju su se

koristili Galenovim učenjem o značenjima, a u 17. stoljeću kartezijanskim učenjem o

osjećajima. Još je uvijek vrijedilo antičko poimanje mogućeg utjecaja glazbe (Orfej).

Glazba je važan dio čovjekova postojanja, ona je svojevrsna slika u kojoj se odražava

bogatstvo čovjekova doživljavanja svijeta posredstvom tonova kao jezika glazbe, te svojim

značenjima i raznovrsnošću izražaja obogaćuje sliku svi jeta i postojanje, kroz nju se

neposredno osjeća srodnost svog bića s cjelinom svijeta.

Publicističko tumačenje sa Wikipedije ući nas da riječ glazba potječe od slavenskog glas, a

riječ muzika od grčkog μουσική τέχνη (mousikē téchnē) - "umjetnost muzâ", od čega se

zadržala samo prva riječ μουσική, što je izvedenica od riječi μούσα (mousa), što znači muza.


9/55

8

Dalje se svijetom proširio latinski oblik musica, koji je uglavnom opisivao ugodne zvukove.

Upravo je takav oblik najčešći u svjetskim jezicima. Među devet čuvenih grčkih muza,

Terpsihora je zaštitnica glazbe i plesa.

Glazba je uobličeno vrijeme, budući da se može doživjeti samo u tijeku nekog vremena (zarazliku od slikarstva koje uobličuje prostor). Zbog toga glazba mora imati ritmičko uređenje

svog sirovog materijala - tonova i drugih zvukova. Osim toga, glazbu uređujemo i pomoću

melodije (niza tonova raznih visina) i harmonije (istovremenosti raznih visina tonova). Tako

ritam, melodija i harmonija postaju osnovni elementi glazbe.


10/55

9

2. 1. Glazba i njena primjena u znanosti

Kognicija glazbe je interdisciplinarni pristup razumijevanju mentalnih procesa koji su

uključeni u glazbeno ponašanje, uključujući percepciju, razumijevanje, pamćenje, pažnju i

izvedbu.6 Kognitivne teorije o ljudskom razumijevanju glazbe područje su istraživanja

znanstvenih disciplina poput neuroznanosti, teorije glazbe, glazbene terapije, računalnih

znanosti, psihologije, filozofije i lingvistike. U ovom podpoglavlju fokusiramo svoju pažnju

na jedan od temeljnih elemenata glazbe – zvuk i njegov utjecaj na ljudsko tijelo.

Glazbenu građu čine zvukovi, a oni nastaju titranjem nekog tijela, ko je tako postaje izvor

zvuka. Zvučni valovi se prenose zrakom u obliku krugova od izvora zvuka do našeg uha. Kad

su titraji u zraku redoviti, ono što čujemo je ton - dakle pravilan, jasan zvuk. Kad su pak titraji

neredoviti, čujemo samo šum ili buku - zvukove uglavnom neugodne ljudskom uhu (iako se i

oni koriste u glazbi). Jedan izvor titranja može izazvati iste titraje i u drugim predmetima, ali

njihovi titraji moraju biti u skladu s titrajima izvora. To se zove rezonancija. Tako zvuk

ljudskog glasa ne proizvode samo glasnice nego i rezonantna titranja u šupljini lubanje. Slično

i zvučna kutija nekog glazbenog instrumenta titra rezonantno s početnim gibanjem koje je

izvođač dao instrumentu. Na primjer, violinska kutija rezonira na titraje žice violine i

pojačava ton. Frekvencija titranja (broj titraja u sekundi) određuje visinu zvuka. Što je više

titraja u sekundi, viši je i ton. Ljudsko uho je izvanredno osjetljivo na razlike u visini i ima

opseg od oko 20 do čak 20.000 titraja u sekundi. Jedan mješoviti zbor proizvodi frekvencije

između otprilike 64 i 1500, a koncertni klavir između 20 i 4176. Kad skupina glazbenika svira

zajedno, oni usklađuju svoje instrumente pri čemu je ton A definiran sa 440 Hz-a. Primjena

tih znanstvenih spoznaja vidi se u muzikoterapiji. Muzikoterapija ili terapija glazbom u svrhu

liječenja djeluje psihološki, ali se koristi i za smanjenje boli. Kad ljudska bića slušaju glazbu

ne reagiraju samo na ‘zvuk’. Ljudi glazbu mogu doživjeti fiziološki (npr. promjene u brzini

otkucaja srca); pokretom; kroz raspoloženje i osjećaje; i spoznajno (kroz znanje i sjećanja,

koja mogu biti osobna ili pak povezana sa samom glazbom, odnosno stilom ili povijesnim

razdobljem slušane glazbe). Činjenica da se glazba višestruko procesuira (obrađuje), te da ima

fizički, emocionalni i kognitivni utjecaj, možda je ključ za razumijevanje njezine snage.

6 Kognicija se odnosi na skup aktivnosti kojima se obrađuju informacije iz pamćenja, okolineili one o kojima

zaključujemo na osnovi prethodnog znanja


11/55

10

Premda životinje mogu zamijetiti razlike u zvuku, a neke čak mogu razlikovati kompozitore i

stilove glazbe, one ne mogu pamtiti melodije i druge holističke vidove glazbe, odnosno ne

mogu percipirati glazbu u svoj njenoj cijelosti i značenju. Međutim, svejedno reagira ju na

glazbu. Dokazalo se da krave daju više mlijeka kad im se pušta glazba. Ovo ukazuje na to da

neki prilično primitivni mehanizmi mozga sudjeluju u barem dijelu našega reagiranja na

glazbu. Slušanje glazbe koju ste čuli prvi puta u mozgu aktivira centar za osjećaj zadovoljstva

koji vas nagrađuje osjećajem ugode i sreće, pokazala je kanadska studija objavljena u

časopisu Science. Znanstvenici su snimali reakcije mozga na novu glazbu skenerima

magnetske rezonance. Ispitanici su preslušavali 60 pjesama koje nikad nisu čuli, a mozak im

je skeniran tijekom slušanja, da bi na kraju bila organizirana aukcija u kojoj su mogli kupiti

pjesme koje su im se najviše svidjele. Što se glazba pojedinoj osobi više sviđala, povezanost i

osjećaj zadovoljstva bili su jači. Aktivnost mozga kod svih je bila jednaka dok su slušali novu

glazbu, no moglo se jasno razlučiti koja im se pjesma sviđala više od drugih. Nakon niza

istraživanja koja su dokazala vrijednost glazbe kao pomoćnog medicinskog sredstva, u nekim

je europskim bolnicama, primjerice u Rimu i Firenzi, glazba postala sastavni dio programa

liječenja, a pokazalo se da takva praksa uvelike pomaže pri oporavku pacijenata. U Hrvatskoj

postoji Akademski medicinski i ontološki istraživački centar (AMOIC) u Staroj Kapeli pokraj

Vrbovca. Jedan od poznatih stručnjaka koji tamo radi je Peter Hubner, njemački muzikolog i

klasični kompozitor i tvorac medicinske glazbe s terapijskom rezonancijom, koji stvara

glazbu koristeći moderne tehnologije za procese analiziranja, produciranja i reproduciranja

glazbe za medicinske svrhe. Njegova se glazba diljem Europe sluša već desetljećima, a prema

iskustvima Josipa Antolovića, osnivača AMOIC-a, pomaže u reduciranju stresa, teškoćama

spavanja i nizu drugih zdravstvenih problema današnjice. To nije klasična glazba, već

specijalne kompozicije gdje svaki ton vibrira na određenoj frekvenciji i stvara rezonancu koja

djeluje na određeni dio čovjekovog organizma. Utvrđeno je, kažu u AMIOC-u, da je terapija

s glazbenom rezonancijom objektivno najdjelotvornija za liječenje stresa, čak četiri do osam puta uspješniji u oslobađanju od stresa od lijekova za smirenje. Spomenimo još istraživanja

koja su se bavila snimanjem reakcija mozga na klasičnu glazbu. Snimanjem FMRI

primjenjenom u istraživanju, uspoređivala se aktivacija korteksa pri slušanju Mozartove

sonate u odnosu na druge kompozicije (klavirska glazba 1930-tih i Beethovenova «Für

Elise») . Uz predviđenu FMRI aktivaciju kortikalnih regija povezanih s glazbom (temporalni

korteks), pronađena je i aktivacija u regijama mozga za koje se pretpostavlja da su odgovorne

za prostorno-vremensko zaključivanje. Sličan se efekt pokazao i kod štakora.


12/55

11

Dugotrajno izlaganje Mozartovoj sonati značajno je ubrzalo njihovo učenje i snalaženje u

labirintu. Efekti su trajali i više od 4 sata nakon izloženosti glazbi. Slijedeči interesantan

pristup korištenja zvuka u poticanju fizikalnih reakcija kod ljudi je vibracijsko-akustična

terapija.

Vibracijsko-akustička terapije ( VAT) je metoda koja koristi sinusoidni niskofrekeventni zvuk

u terapijske svrhe. Zvuk se na tijelo osobe prenosi vibracijsko-akustičnom jedinicom.

Istraživanje koje su proveli hrvatski liječnici (Katučić, Prstačić, Antunović), objavljeno na

Petom hrvatskom simpoziju „Medicina i glazba“ (2010.g.), obavljeno je na kontrolnom

uzorku od šestero djece s neurološkim poremećajima pokreta, dokazuje efikasnost upotrebe

vibracijsko-akustične terapije. Doktori kreću od pretpostavke da primjena različitih oblika

stimulacije, poput vibracije, utječu na poticanje određenih neuroloških lanačanih reakcija kojedalje djeluju na izvođen je samoinduciranih pokreta i subjektivni doživljaj estetskog

zadovoljstva. Dobiveni rezultati potvrđuju da selektivnom upotrebom akustičnih podražaja

dolazi do poboljšanih promjena u fiziološkom i emotivnom stanju bolesnika.

Značaj upotrebe glazbenih instrumenata uvijek je važan kod primjena terapija liječenja

zvukom. U terapiji zvukom, pojedinac radi i motiviran je da radi sa zvukom. Dijete po svojoj

želji može uroniti u zvuk ili u tišinu. Djeca mogu istraživati, otkrivati i oblikovati zvukove.

Glavni uređaji koji se koriste su procesor zvuka, sintisajzer i ‘pretvarač zvuka’. Procesor

zvuka može mijenjati i oblikovati glasove, sintisajzer se može koristiti kad je dijete donekle

fizički pokretno i može svirati koristeći razne dijelove svojeg tijela koji mu za to najbolje

odgovaraju. Pretvarač zvuka koriste uglavnom djeca s vrlo teškim višestrukim poteškoćama u

učenju, npr. djeca s cerebralnom paralizom. To je uređaj koji mijenja fizički pokret i li gestu,

npr. podizanje noge ili stopala, treptaj trepavice, u zvuk. Postoji izravan odnos između

fizičkog pokreta i zvuka koji se dobiva. Pretvarač zvuka je povezan sa sintisajzerom, i

sintisajzer je taj koji proizvodi zvuk. (ZAMP, Moć glazbe). Tehnički razvoj će vjerojatno

uskoro stvoriti nove mogućnosti za još maštovitije korištenje glazbenih instrumenata,

inovacija i tehnologija za reprodukciju glazbe, a sve u svrhu utjecaja na zdravlje čovjeka.

Nedavno su studenti psihologije Filozofskog fakulteta iz Zagreba, izveli istraživanje kojim su

željeli ispitati utjecaj izloženosti različitoj glazbi (točnije Mozartove sonate K448 i

istočnjačkog ritmičkog bubnjanja turske grupe «Harem») na sposobnost prostornog

zaključivanja. Zaključili su na temelju dobivenih rezultata da Istočnjački ritam bubnjeva u jednakoj mjeri utječe na prostorno zaključivanje kao i poznata Mozartova sonata.


13/55

12

Ovim istraživanjem studenti psihologije uspjeli su replicirati i proširiti Mozartov učinak u

skladu s nalazima Rauscherove i Shaw (1993), Rideout i sur. (1997, 1998), Thompsona i

Schellenberga (2001, 2002), te Parsonsa (1996, 2001).

Mozart efekat jest naziv za moć glazbe Wolfganga Amadeusa Mozarta koja pozitivno utječena ljude, biljke i životinje. Fizičar i neurobiolog, Gordon Shaw, zapitao se zašto se slušanjem

Mozartove glazbe poboljšava sposobnost razmišljanja. Proveo je pokus gdje je ispitivao koji

su dijelovi mozga aktivni kad glazba dospije u uho. Uspoređivao je Mozartovu glazbu s

glazbom 1930-tih i Beethovenovom skladbom „Za Elizu“. Rezultat je bio neočekivan: glazba,

neovisno o vrsti, aktivira samo dio mozga zadužen za obradu tonova. Glazba Wolfganga

Amadeusa Mozarta „može zagrijati mozak“ ustvrdio je Shaw. Pretpostavljamo da složena

glazba pomaže određenim složenim neuronsk im obrascima koji sudjeluju u višim moždanimaktivnostima kao što su matematika ili šah. S druge strane, jednostavna glazba, kao i glazba

čiji se elementi ponavljaju, mogla bi imati suprotan učinak. Mozartova glazba može i

unaprijediti sposobnost donošenja intuitivnih zaključaka. Neurobiolog John Huges je

analizirao koliko se često izmjenjuje glasnošća zvuka unutar glazbenog djela. Zabilježio je na

ljestvici vrijednosti nekoliko stotina kompozicija različitih skladatelja. Sasvim na vrhu

ljestvice našao se Mozart. Glazba salzburškog čuda od djeteta najčešće mijenja glasnoću tona,

izmjenjujući se u razdoblju od točno 30 sekundi, jednakom osnovnom uzorku naših moždanih

valova. Na taj način, Mozartova glazba sinkronizira desnu i lijevu polovicu našeg mozga.

Tako nas opušta, usrećuje i poboljšava koncentraciju, sposobnost razmišljanja. Interpretacija

Mozartovog učinka prisutna je kod nekoliko autora (Schellenberg, Thompson, Husain,

Rideout). Njihovo objašnjenje utemeljeno je na prepoznatoj povišenoj razini pobuđenosti i

pozitivnom raspoloženju koje određena vrsta glazbe ili podražaja izaziva, olakšavajući pritom

koncentraciju i usmjeravanje pažnje na zadatak. Suprotno tome desetominutno sjedenje u

tišini izaziva negativno raspoloženje i smanjuje intenzitet zanimanja za skladbu i proces

doživljaja izvedbe. Jedno od kasnijih istraživanja pokazalo je kako ispitanici bolje rješavaju

prostorne zadatke nakon slušanja Mozartove sonate izvedene bržim tempom nego nakon iste

te skladbe sporijeg tempa. Zaključujemo da slušanje glazbe može potaknuti biokemijske

promjene u tijelu. Postoji mogućnost da su učinci snažniji kada se glazba sluša uživo, kada je

improvizirana i korištena zajedno s tehnikama zamišljanja. Kada govorimo o tehnikama koje

uključuju upotrebu plesa, pokreta, gesti, glasa i boja, navedimo iskustva iz psihodinamike kao

sustavnog pristupa u proučavanju ljudskog ponašanja, osobito međupovezanosti između

svijesnih i nesvjesnih poriva.


14/55

13

Crtež, apstraktno slikarstvo i riječnik likovnog izražavanja i glazbe prepoznaju se kao srodni

jezici. Boje se primjerice prikazuju tonovima i harmonijama.

Različita tumačenja o samopercepciji u osobe nastaju na temelju iskustva stečenog

posredstvom zvuka, boja, mirisa, melodije, harmonije. Iskustvo je to na tragu Jungove psihodinamske teorije. Slično iskustvo postoji i kod antropozofa, unutar njihove metode

liječenja - Euritmije.


15/55

14

2.2. Glazba i njen utjecaj na govor, pokret i ples

Govor je živući dokaz postojanja duha u čovjeku. On također podsjeća na pokret koji dolazi

od imaginativne snage oblika riječi. Izvorno jedinstvo jezika i glazbe živjelo je u ranoj grčkoj

kulturi. Jedinstvo glazbe, jezika i pokreta razvija se kroz ideju Rudolfa Steinera i odražavakroz Euritmiju. To je jedna od metoda i svjetski poznata škola značajna za glavnu temu ovog

diplomskog rada: Utjecaj glazbe na čovjeka. Učinke glazbe kroz utjecaj na duh, ponašanje,

kupovne navike, kulturu i odgoj, razrađujem u idućim poglavljima.

Njemački pjesnik i znanstvenik Goethe došao je do dubljeg razumijevanja r itma kao

pokretačko-stvaralačke snage. Nakon niza godina pažljivog studiranja i izučavanja prirode i

njenih fenomena, Goethe je došao do načela metamorfoze. Promatrao je kako se čovjek

ritmički kreće kroz svoj životni tijek, kroz veće ritmove od godišnjega tijeka kao i kroz

dnevni ritam buđenja i spavanja. Čovjek zadržava finu ravnotežu kroz ritmove prirode.

Priroda pak, sa svojim ciklusima i ritmovima, stoji iznad i nasuprot manje ritmičnoj prirodi

svijesti mišljenja i mentalnih prikazivanja. Na polju odnosa između mišljenja i osjećanja, kada

je nošen ritmom disanja, u čovjeku se pojavljuju riječi jezika ili tonovi glazbe. U ritmu jezika,

čovjekova duša oblikuje samoglasnike i suglasnike, kombinira slogove u riječi, a riječi u

proces mišljenja. Govor je zapravo imenovanje stvari. Kad se u ovim besprekidno

promjenjivim ritmovima slijed riječi izdigne iznad prozaičnog svakodnevnog jezika, tada

misli i ideje stječu svjetlost i prozirnost. Pjesma, istječući iz ljudskog bića, nosi svoju osobnu

formu, svoju osobnu vrstu živuće melodije. Ona odjekuje kroz cijeli ljudski organizam. U

tijeku civilizacije čovjek je bio sposoban izvanjski izraziti ovu unutrašnju glazbu ili harmoniju

u različitim elementima glazbe. Ime euritmija dolazi od grčkog sloga „eu“ što znači

har monično, sa smislom, lijepo; ukazuje također na odnos euritmije s ritmovima što izlaze iz

potpuno harmoničnog čovjekovog bića. Osnovni elementi euritmije sadržani su u vježbama.

Vježbajući, ljudska je duša probuđena za bogatije mogućnosti oblikovanja odnosa s piscem, pjesnikom, kompozitorom, umjetnikom, kao i sa svijetom koji ga okružuje. Čovjek uči, nakon

što ih je prvo unutarnje doživio, izraziti misli, ideje i ideale kroz pokret u prostoru.

U početku studija, studenti euritmije uče primjenjivati vježbe bakrenim štapovima, da bi

postali svjesniji prostora u kojem se kreću. Unutrašnja pažnja i koncentracija su osnažene

ovim vježbama, kao i sposobnost prikazivanja namjere ili smjera pokreta.

Također, rad s takvim štapovima daje finoću i vještinu udovima i vrhovima prstiju te vodi

umjetničkoj spretnosti. Ovakve vježbe praćene su ostalim, pomno vođenim pokretima.


16/55

15

Student uči kako koračati, kako euritmijski izvesti korak, kako jedan korak slijedi drugi;

upoznajući se s raznolikim koracima, brzinama, duljinama, trčeći i poskakujući. Čovjek

postaje svjestan podizanja stopala od zemlje, nošenja iznad zemlje i ponovnog spuštanja

stopala na zemlju. Vježbajući polako, student prvo uči kako imati potpunu kontrolu nad

svojim koracima kada se kreće u skladu s formom br žim tempom. Forme same po sebi, kad

su prvotno doživljene u odnosu na ljudsko tijelo, prije nego su izvedene u prostoru,

oživljavaju snagu mašte i imaginacije. Čovjek si može npr., imaginacijom predočiti ljudsko

tijelo unutar forme s petokrakom zvijezdom – pentagramom. Student se kreće po formi u

prostoru, čineći vidljivim povezujuće spone puta između točaka. Student počinje na broju 1

(glave, op. prev.), kreće se dijagonalno-desno prema dolje (desna noga) – 2, odavde na lijevo

(lijeva ruka) – 3, nakon toga na desno (desna ruka) – 4, onda dolje na lijevo (lijeva noga) – 5,

i naposljetku se vraća na početnu točku.

Petero ljudi može se kretati istodobno, stojeći na različitim točkama ove forme. Uči se stvarati

točne slike raznih geometrijskih formi i kretati se u skladu s njima brzo i tečno u prostoru.

Naravno, postoje mnogi načini kretanja po euritmijskoj formi. Npr. krugom se može kretati

ističući više njegov centar ili pak periferiju. Student se, tijekom studija euritmije, uči kretatislobodno i sve više ritmično. Za vrijeme grčke kulture iznikli su raznoliki ritmovi. Mogu se

općenito razvrstati na uzdižuće ili padajuće ritmove. U prvom slučaju kroz uzdižući ritam

„jamb“, krećemo se naprijed prema cilju. U padajućim ritmovima čovjek doživljava kao da se

nešto približava iz daljine, odostraga, što se iznenada zaustavi u kratkom koraku „troheja“.

Svaki ritam, kada ga istinski doživimo, ima svoje vlastite značajke. Te značajke utječu na

prirodu forme koju ćemo koristiti. Kada je osoba naučila kako se kretati u prostoru

pridržavajući se različitih formi, tada počinje raditi s elementima jezika i govora.


17/55

16

Samoglasnici izražavaju unutarnji odnos s nečim što struji u dušu iz osjetilnog ili misaonog

svijeta. Čovjek stvara duboku vezu s ovim glasovima tako da ih je s posoban izraziti gestama,

da ono što doživljava stojeći slobodno i uspravno prema svijetu može vidjeti i izraziti u glasu

„I“. Gesta je načinjena protezanjem ruku dijagonalno, jedne ruke podignute na gore u

svjetlost, druge na dolje, u tamniju sferu. Kad neki dojam probudi u nama osjećaj

strahopoštovanja ili čuđenja, mi odmah kažemo „A“. Kroz strahopoštovanje se duša otvara

prema svijetu i dozvoljava mu da struji u njenu unutrašnjost. U ovoj gesti ruke se otvaraju

stvarajući kut, te izražavajući doživljaj. Čovjek grli svijet s ljubavlju i čuđenjem u glasu „O“.

Obje ruke su savinute u kružnu ovijajuću gestu. Samoglasnici otkrivaju unutarnju duševnu

kvalitetu ljudskog bića i njegov odgovarajući jezik. Suglasnici izražavaju aktivnost ili procese

u samoj prirodi. Glas „B“ prenosi zaštitničku gestu kao da nešto obgrljujemo. Gesta postaje

življa ako imaginacijom predočimo plavu boju kako okružuje svijetli prostor. Glasom „M“

može se doprijeti do nečeg i zaroniti u nešto, naučiti razumjeti nešto kao da se plava i ze lena

boja nalaze jedna naspram druge. „D“ sadrži više crvene i narančaste u svojoj jakoj gesti

ukazivanja i isticanja. „L“ kao plastični, strujeći glas utjelovljuje nježnije sive i lila tonove.

Može se skupiti a onda otvoriti u strujećoj gesti. U svojoj tendenciji da dođe u biće, a onda

nestane, sličan je dinamici koja se nalazi u vodi. Duša se kreće između njenih različitih

ugođaja ili, kako se to imaginativno vidi, kroz promjene nijansi boja. Kad ove nijanse boja

možemo iskazati euritmijskim gestama za određeni glas, tada glas nasljeđuje mnogostruke

mogućnosti za izražaj. Goethe je u svojoj teoriji boja govorio o osjetilnim i moralnim

kvalitetama svake boje. Rudolf Steiner ovaj je rad o bojama razvio dalje, ulazeći u svjesni

izražaj duševno-duhovne kvalitete sadržane u bojama. Čovjek može osjetiti kako mu

zapažanje i doživljavanje mora postati bogatije, profinjenije i jače, ako želi unijeti određene

kvalitete u pokret. U euritmiji se riječi ne sriču! Euritmist ponovno kreira kvalitetu, boju,

ugođaj, dinamiku i snagu glasa. Štoviše, predodžba ili misao sadržana unutar svake riječi

mora također postati vidljiva. Kada se euritmizira skladba, čovjek kreira vidljivu glazbu, istokao što se može kreirati vidljivi govor. Različiti elementi glazbe postaju vidljivi k roz ljudsko

tijelo. Npr., pomoću ruku i dlanova mogu se izražavati intervali u glazbi. Ključna kost je

početna točka za primu, nadlaktica za sekundu, podlaktica s dvije kosti za mol i dur tercu.

Kvarta prebiva u zglobu, kvinta u cijeloj ruci, seksta, septima i oktava protežu se kroz ruku i

prste, te izvan njih. Učenje Euritmije tvrdi da su elementi glazbe u odnosu s prostornim

dimenzijama: visina tona giba se u različitom opsegu između visokog i niskog, melodija teče

brzo ili sporo, naprijed ili nazad, takt drži strogu ravnotežu između desnog i lijevog.


18/55

17

Euritmist dovodi elemente glazbe u život i pokret. Pripadajući zakoni i struktura glazbe

počinju zvučati, pjevati. Prema njihovom učenju, ritam podliježe prirodnim načelima isto kao

ljudski život i umjetnost. To je vječno strujanje između zemaljske materije i duhovne

supstance. U ritmu je izraženo ono što daje život čovjeku, čovječanstvu i Zemlji. Pulsirajući

kroz strukture života, čini se da je ritam, u svojim gestama skupljanja i širenja, izvor novih

mogućnosti forme. On potiče čovjeka da ovaj stvaralački rad učini ozbiljnim dijelom svog

života, nastavljajući rad prirode ali u smislu vlastitog unutarnjeg razvoja i ispunjenja 7.

Takav spoj ritma pokreta, gesti, govora i glazbe analizira i Nikolaus Harnoncourt, kada piše

da je u mnogim jezicima “pjesništvo” (Dichtung) i “pjev” (Gesang) izraženo istom riječju. To

znači: u trenutku kada govor s onu stranu stvarnog iskaza dobiva dubinu, već je spojen s

pjevom jer se pomoću njega može jasnije izraziti sadržaj koji nadilazi ono što je čistoobavijesno. Teško nam je to razumjeti, jer u našem današnjem poimanju glazbe ta pojava više

nije sadržana. Tonovima, melodijama i harmonijama može, dakle, izrečena riječ pojačati svoj

smisao, pri čemu se postiže poimanje koje nadilazi čistu logiku. Djelovanje glazbe nije bilo

ograničeno samo na pojačavanje i produbljivanje govornog izraza.

Poput Euritmije, značajna je i Orffova metoda upotrebe glazbe u radu sa djecom. Već

tridesetak godina uspješno se primjenjuje u referentnom Dječjem centru za djecu i mladež sa

smetnjama u razvoju u Munchenu. Ideja Carla Orffa uobličena u ideju jedinstva govora,glazbe i plesa. Orffov pristup počinje sa zamisli da se muzika usvaja poput govora. Dijete uči

govoriti jednostavno slušajući i oponašajući, a zatim kasnije u životu dijete uči interpretirati

simbole kao pisani oblik jezika. Tako bi dijete trebalo usvajati muziku na isti način. U ranoj

dobi dijete je izloženo muzici i uči pjevati i igrati se udarajući po instrumentima, a u svom

kasnijem muzičkom razvoju uči interpretirati simbole i zapisivati ih kao glazbu. U početku

dijete uči jednostavne melodije koje uključuju dosta pokreta. Orff je upotrebljavao ovaj

pristup jer je vjerovao da djeca moraju osjećati muziku i kretati se prema muzici pri je nego

što se od njih zahtijeva da ju razumiju. Govor je jedan od ključnih elemenata u Orffovom

pristupu ne samo zato što je govor prirođeno ritmičko svojstvo nego zato jer je Orff bio jedini

od velikih pedagoških filozofa koji je upotrebljavao govor na taj način. Orffova misao je bila

da prijelaz iz govora u ritmičke aktivnosti, a zatim u pjesmu je najprirodniji za dijete.

7 Objašnjenje prema http://www.euritmija.org/apps/blog/show/24321694-euritmija; objavljeno Euritmija

Hrvatska on March 5, 2013 at 3:40 PM


19/55

18

Orff muzikoterapija je aktivni oblik glazbene terapije koji koristi vještine i sposobnosti djece s

određenim poteškoćama u razvoju, a razvila se na osnovi kliničkog iskustva. Za tu terapiju

karakteristično je njeno interaktivno i multisenzorno djelovanje. Glazbena sredstva u ovoj

metodi su govor, ritam, gesta, mimika, pokret, melodija i rukovanje Orffovim glazbalima.

Primjenom Orffovih instrumenata ciljano se pospješuje opuštanje i koncentracija, razvoj

osjetilne percepcije ( taktilne, optičke, akustičke, prostorne ) te koordinacija.


20/55

19

3. Utjecaj glazbe na čovjeka

U drugom poglavlju diplomskog rada ponudili smo različita objašnjenja u tumačenjima što je

glazba. Objasnili smo na kojim se osnovama temelji i što je važno za njeno razumijevanje.

Bavili smo se primjenom glazbe u srodnim znanstvenim disciplinama i pisali o metodama

koje objedinjuju glazbu, riječ i pokret. U ovom poglavlju nastavljamo sa iskustvima i

istraživanjima koja objašnjavaju i dokazuju kakav utjecaj glazba može imati na čovjeka.

Svoju pažnju fokusiramo na one spoznaje, iskustva i metode kojima glazba postaje sredstvo

terapije i liječenja čovjeka ili manipulacije glazbom s ciljem utjecaja na ljudsko ponašanje,

navike i buđenja određenih negativnih, neželjenih ili željenih emotivnih stanja.

Na isti način na koji ponekad reagiramo na glasnu buku, možemo i trenutno reagirati na zvukglazbe bez svjesnog razmišljanja. Kako glazba mijenja ritam, raspon visine glasova i boju, te

će se promjene pratiti i naš će autonomni živčani sustav reagirati. Te se promjene prate i na

višoj razini, te im se pridaje značenje. Ovdje su važna naša očekivanja o prirodi glazbe koju

slušamo. Ako se glazba ne slaže s našim očekivanjima, vjerojatno je da ćemo na nju

emocionalno reagirati. Glazba postavlja očekivanja i težnje kod slušatelja koji su upoznati s

određenim stilovima. Ovisno o načinu na koji će se ta očekivanja ostvariti ili razriješiti može

doći do različitih emocionalnih reakcija.

Slika 1.: Statistika parametričnih slika prikazane na površini anatomije mozga prikazuju značajne grupne

aktivnosti tijekom ritmičke i melodične stimulacije instrumentalnom glazbom kod djece od 5 -7g,: Izvor:

GOTTFRIED SCHLAUG, ANDREA NORTON, KATIE OVERY,AND ELLEN WINNERN. Effects of Music

Training on the Child’s Brain and Cognitive Development,Y. Acad. Sci. 1060: 219–230 (2005).


21/55

20

O utjecaju glazbe na čovjeka pisao je i Francis Bacon. Kao i Aristotel u antičkoj Grčkoj, tako

je i F. Bacon u ozračju novog duha renesanse i probuđene vjere u čovjekove mogućnosti i

sposobnosti, vjerovao u etičku moć glazbe, u njezinu sposobnost utjecanja na čovjekove

emocije i ponašanje. Iako u tome većina njegovih shvaćanja o glazbi i zvuku nije originalna,

njegovo proučavanje zvuka i glazbe predstavlja novi smjer u istraživanju glazbe, zato što se o

glazbi prvi put u filozofiji prirode ne raspravlja samo u kontekstu matematičkih omjera kako

je to još Pitagora postavio. U odbacivanju pitagorejske sheme shvaćanja glazbe na Bacona su,

po shvaćanju Penelope M.Gouk, «možda utjecali neki talijanski glazbeni teoretičari, koji su

vjerovali da slijede učenja Aristoksena, Aristotelovog suvremenika. » (Gouk,1984:142). Za

Bacona, jedno od najvažnijih svojstava zvuka kao duha jest njegova sličnost sa spiritusom,

materijalnom supstancom prozračne, zapaljive prirode u svim tijelima. Bacon je vjerovao da

neživa tijela odgovaraju na zvuk i rezoniraju ili proizvode ehoe zato što se vrste zvuka

pomiješaju s pneumatskim dijelom tijela, njegovim spiritusom. Ugodni, normalni zvukovi

proizvode popratan odgovor u tijelu. Bacon je vjerovao da je zvuk nematerijalni entitet koji

sadrži sva svojstva zvučećeg tijela samog, prenosi se uhom kao medijem. Sam Bacon svoje

ideje o zvuku, slušanju i percepciji smatra dijelom svoje filozofije prirode, u kojoj je zvuk

samo jedan aspekt cjelokupne velike sheme prirode. Utjecaj muzičkog zvuka na slušača javlja

se također iz sličnosti između zvuka i spiritusa, koji je u čovjeka i životinja osjetilna,

materijalna duša smještena prvenstveno u mozgu, ali koja djeluje kroz tijelo. Francis Bacon,

nesvjestan suvremenog anatomskog znanja o strukturi uha, s pouzdanjem tumači da zvuk, sa

svim svojim svojstvima, putuje kroz zrak i ulazi u uho, te poput stanovitih špilja ili šupljina

koje se nalaze u prirodi, uvećava ta svojstva. U svakom slučaju, izgleda da je on locirao organ

slušanja, kao Aristotel, u prirođen zrak uha, spiritus. Zvuk se miješa sa spiritusom u uhu koje

neposredno zamjećuje da li je ugodan ili bolan. Ugodne glazbene zvukove proizvodi

pravilnost i proporcija, s jednakošću dijelova i otvora zvučećeg tijela koji tjera zrak u jedan i

isti položaj ili figuru. Neugodni su zvukovi nepravilni, dok je prejak zvuk bilo koje vrstetakođer neugodan jer može uništiti osjećaj. Zvuk se prenosi spiritusom do razuma i

imaginacije, a također utječe na emocionalne promjene u slušača, proizvodeći strasti i iz

ugodnih i iz bolnih podražaja. Glavna snaga glazbe leži u njezinoj sličnosti sa spiritusom, te

sve što se čuje zrakom čini najjači utjecaj na osjetila. Čujnost je glavni pokretač prijenosa

učenja i komunikacije, analizira Baconova shvaćanja Penelope M. Gouk, temeljem razrade tih

shvaćanja indirektno iznesenih u djelima Sylva i kasnije u De augmentis scientiarum. (prema

Gouk,1984:143.).


22/55

21

Tako se upoznajemo s njegovim opisima kako osjećaji čujnosti i vrsta glazbe različito utječu

na čovjekovo ponašanje, kako ga stanoviti tip glazbe može ohrabriti i učiniti borbenim ili ga

pak neka druga glazba može učiniti mekanim, sućutnim i slično. Uzrok za to nalazi se u tome

da osjećaj čujnosti djeluje na duh neposrednije nego druga osjetila, te da harmonija uvelike

mijenja prirodu duha, čak i kad je objekt odsutan, a čestim utjecajem na njega stavlja ga u

poseban položaj. Uslijed toga shvaćamo da melodije i zrak, čak u vlastitoj prirodi, imaju u

sebi neki afinitet s osjećajima, te tako mogu postati vedre melodije, bolne melodije, svečane

melodije, vodeći ljudske duše prema samilosti, borbenosti i sl. Bacon smatra da melodije

nadilaze duh, odnosno imaju predispozicije za kretanje duha u sebi, a različiti zvukovi i

melodije sviđaju se različitim narodima i osobama, sukladno simpatijama koje oni imaju u

svom duhu. Iako je ovo shvaćanje utjecaja glazbe na čovjeka izrazito filozofsko, možemo

vidjeti koliko su Baconove ideje srodne kasnijim razmišljanjima teoretičara glazbe i

znanstvenika.8

8 tumačenje prema; Radovan M (2009): Aristotel i F. Bacon o biti i ulozi glazbe Magistra Iadertina, 4(4)


23/55

22

3.1. Glazbene terapije u medicini

Doktorica Degmečić sa psihijatrijske klinike u Osijeku, napisala je znanstveni članak u

kojemu opisuje na koji način glazba utječe na psihosomatske poremećaje kod čovjeka. Stoga

krećemo od znanstvenih spoznaja i uporišta u tumačenju i prikazivanju metoda liječenjaglazbom i različitih utjecaja na ljudski mozak i zdravlje čovjeka. Glazbeno iskustvo u svojoj

osnovi ima mnogo sličnosti s arhaičnim načinom razmišljanja, tvrdi Dunja Degmečić. Glazba

je oblik tjelesnog izričaja, posebna vrsta tjelesnog procesa kojim se daje značenje stvarima te

u kojem nesvjesna tjelesna iskustva dobiva ju svoje značenje kroz simbole i apstraktnu formu.

Posebno je zanimljiv odnos između glazbe i ljudskog nesvjesnog što se jasno vidi tijekom

seansa muzikoterapije. Još su davno Aristotel i Platon u svojim spisima prikazali ideju da

glazba ima lječidbeni učinak. Muzikoterapija je slična okupacijskoj terapiji, u njoj se koristiglazba u svrhu poboljšanja tjelesnog, psihološkog, kognitivnog, bihevioralnog i socijalnog

funkcioniranja. Brojne studije pokazale su sposobnost prepoznavanja temporalno

organiziranih o brazaca ponašanja te posljedično sinkroniziranje pojedinčeva ponašanja u

skladu s ritmičkim mjerama. Studije rađene na novorođenčadi pokazuju da se rađamo sa

prirodnom orijentacijom prema ritmički koordiniranim interpersonalnim interakcijama, preko

kojih k omuniciramo sa svojom okolinom. Muzikoterapija je efikasan način liječenja osoba s

psihosocijalnim, afektivnim, kognitivnim i komunikacijskim problemima.

Rezultati kliničkih iskustava pokazuju vrijednost muzikoterapije čak i u onih bolesnika koji su

bili rezistentni na ostale pristupe u liječenju. Glazba stimulacijom osjeta navodi na pozitivan

odgovor zahvaljujući bliskosti, predvidljivosti i osjećaju sigurnosti.

Bolesnici ne moraju imati posebne glazbene sposobnosti da bi im glazba koristila, svi

glazbeni stilovi kroz muzikoterapiju mogu dovesti do pozitivnih promjena u bolesnikovu

životu, premda bolesnikove preferencije, okolnosti i potreba za liječenjem kao i postavljeni

cilj određuju vrstu glazbe koju će muzikoterapeut koristiti u terapijskom procesu. Seanse

muzikoterapije te izabrana glazba temelje se na individualnom bolesnikovu planu liječenja.

Muzikoterapija, međutim, nije izmišljotina modernog doba: tragovi o terapeutskom

djelovanju glazbe pronađeni su još u egipatskim zapisima iz doba 1.500 godina prije nove ere,

u grčkoj filozofiji i Bibliji.

Prvi znanstveno utemeljeni pristupi javljaju se pred 40-ak godina, a kao osnivači

muzikoterapije spominju se psihijatri Juliette Alvine i Rolando Benenzon. Prvi svjetski poznati program liječenja glazbom započeo je 1944.g. na Michigan State University.


24/55

23

Po definiciji E.Ruuda glazbena terapija je utemeljena na srodnim zdravstvenim tretmanima

fizikalne terapije, a temelji se na korištenju terapeutske glazbe koja djeluje na fizičke,

psihičke, kognitivne, bihevioralne i socijalno funkcije ljudskog bića (Ruud, 2003,:304-306. ).

Istraživanja američke udruge glazbenih terapeuta u sklopu projekta ostvarenog u New Yorku

u kombinaciji sa pedeset godišnjom praksom rada i istraživanja, dokazuje da je

muzikoterapija sekundarna pomoć u liječenju kriznih psihičkih stanja. Izravno korištenje

muzikoterapije efektivno djeluje na razvijanju metoda uspješnog rješavanja i razumijevanja

osjećaja tjeskobe i bespomoćnosti kod pacijenata, te učvršćivanju osječaja sigurnosti i

samopouzdanja, kao i razvijanju sigurne okoline za opuštanje. Glazbeni terapeuti tako

procjenjuju emotivno zdravlje, tjelesno zdravlje, društveno funkcioniranje, komunikacijske

sposobnosti i kognitivne sposobnosti preko reakcije na glazbu; biraju glazbene teme,

organiziraju sastanke za pojedince i skupine na temelju potreba pacijenata koji koriste glazbu

kroz improvizacije, prihvačanja slušanje glazbe, stvaranju pjesama, rasprave o tekstovima,

sviranja i učenja kroz glazbu, sudjeluju u interdisciplinarnom planiran ju terapije, te prate i

evaluiraju proces izliječenja pacijenata.

Djeca, adolescenti, starije osobe s duševnim smetnjama, bolesnici od Alzheimerove bolesti,

oni s ozljedama mozga, akutni i kronični bolesnici, svi mogu imati koristi od muzikoterapije.

Interes za utjecaj glazbe na razvoj bebe u ranoj dobi stvorio je niz dokaza da zvuk možestimulirati fetus, te da djeca taj zvuk mogu prepoznati nakon rođenja. U jednoj studiji

provedenoj na skupini majki njihove su nerođene bebe slušale zvukove violine. Nakon

rođenja, pratilo se iskazivanje ponašanja u razdoblju od 0 do 6 mjeseci. Skupina djece koja je

slušala glazbu bila je znatno naprednija u grubljim i finijim motoričkim aktivnostima, u

lingvističkom razvoju, nekim vidovima somatsko-senzitivne koordinacije i dijelu kognitivnog

ponašanja. Druga proučavanja ukazuju da stimulacija glazbom može ubrzati razvoj, potaknuti

na sisanje i utjecati na dobivanje tjelesne težine. Također postoje dokazi da glazba može

povoljno utjecati na bebe koje su prerano rođene ili su bile nedovoljne tjelesne težine pri

rođenju. U usporedbi s grupom koja nije imala muzičku stimulaciju, ona grupa koja je slušala

glazbu dobila je na tjelesnoj težini, povećala unos hrane i djeca su kraće ostajala u bolnici.

Bebe mogu razlikovati različite tipove glazbe.

Interakcija između majke i djeteta koja uključuje muzičke aktivnosti, npr. muzičke igre,

upotreba glazbenih igračaka, može pomoći u razvijanju komunikacijskih veza i ubrzati razvoj

govora.


25/55

24

Proučavanja odnosa majke i djeteta pokazuju da one imaju vlastiti određeni ritam, koje majka

i dijete dijele. Svako od njih počinje djelovati u glazbeni logičnom vremenu pravilno se

izmjenjujući. Govor majke je ‘pjevan’.

Zanimljivo je istraživanje koje se bavi primjenom ritma u glazbenoj terapiji. RhythmicEntrainment Intervention Institute, institut je u New Mexicu koji se bavi proučavanjem i

primjenom ritmičke «entrainment» intervencije, skraćeno REI. REI je vrsta terapije glazbom

u kojoj se upotrebljavaju rukom odsvirani ritmovi na bubnju da bi se stimulirao središnji

živčani sustav i poboljšala funkcija mozga. Kompleksni ritmovi sa 8 udaraca u sekundi ciljaju

na alfa frekvenciju moždanih valova koja, kako sugeriraju trenutna istraživanja, mogu

poboljšati neke simptome poremećaja pažnje, hiperaktivnosti, te poremećaja učenja (Strong,

1998). Program poliritmičnog afričkog bubnjanja kao vida psihijatrijske rehabilitacije pokazao se izrazito uspješnim (Longhofer, 1993). Klijenti su bile osobe sa dijagnosticiranim

manično-depresivnim poremećajem raspoloženja i shizofrenijom. Ishodi za klijente su bili

izrazito pozitivni: osjećaj postignuća povečao im je osjećaj kompetencije, identifikacija s

grupom dala im je osječaj podrške, te kroz koncerte i nastupe realizirala im se potreba da

konstruktivno pridonose zajednici. Iako takav ishod može biti posljedica bilo koje aktivnosti u

kojoj bi klijenti bili uspješni, pridaje se važnost poliritmičkog bubnjanja kao jednom od

terapijskih sredstava. Na isti način na koji ponekad reagiramo na glasnu buku, možemo itrenutno reagirati na zvuk glazbe bez svjesnog razmišljanja. Kako glazba mijenja ritam,

raspon visine glasova i boju, te će se promjene pratiti i naš će autonomni živčani sustav

reagirati. Te se promjene prate i na višoj razini, te im se pridaje značenje. Ovdje su važna naša

očekivanja o prirodi glazbe koju slušamo. Ako se glazba ne slaže s našim očekivanjima,

vjerojatno je da ćemo na nju emocionalno reagirati. Glazba postavlja očekivanja i težnje kod

slušatelja koji su upoznati s određenim stilovima. Ovisno o načinu na koji će se ta očekivanja

ostvariti ili razriješiti može doći do različitih emocionalnih reakcija.


26/55

25

3.2. Korištenje glazbe u religijskim obredima

« Čovjek je individua, nedjeljivo biće. No, kao takav ima tri razine ili tri dimenzije: tijelo,

dušu i duh. Tijelo je instrument koji nosi dušu i duh i kroz koji čovjek djeluje i izražava se.

Psihološka duša (pojam duše u kršćanskoj terminologiji, a i u drugim religijama, često se

odnosi na duh, zato ovdje koristim izraz psihološka duša; grč. psyhe: dah, životna snaga, duša,

um, srce, želja, žudnja) – jest viši, (odnosno dublji) dio čovjekova bića, predstavlja

kompleksnost svih karakternih crta, sveukupnost naših voljnih, intelektualnih i emotivnih

osobina. Od tijela je neodvojiva, i u neprestanoj je interakciji s njim. Tjelesna zbivanja

uzrokuju i podržavaju duševna i obrnuto. U odnosu na tijelo ona ima prednost. Ako je tijelo u

službi duše, čovjek je u životnom skladu. Taj sklad, međutim, još nije potpun, sve dok tijelo i

duša ne služe duhu. » (Kovačić, 2012:21)

Prisutnost glazbe u gotovo svim obredima svjetskih religija, time objašnjava koliko je ona

važna za duhovni razvoj i samu čovjekovu dušu. Na primjer, zanimljivo je da se većina

svjetskih religija služi upravo zvukom u svrhu čovjekovog produhovljenja, ostvarenja

kontakta s duhovnim svijetom, ali i u svrhu realizacije ciljeva korištenjem molitve, mantre ili

ritualnih napjeva. Molitva ima još nešto što većina vjernika obično ne zamjećuje. Snagu

značenja i melodije – riječi. Onoj o kojoj govori Biblija i koja „bijaše u početku“, kad je Bogstvarao svijet. Snagu tih riječi možemo opisati i riječima Friedricha Nietzsche-a :

« Najrazumljivije u jeziku nije sama riječ, već ton, jačina, modulacija, tempo kojim se

izgovara niz riječi; ukratko, glazba koja je iza riječi, osoba iza te strasti; dakle, sve ono što se

ne može opisati . » (Animal rationale - homo communicans)

Upute o načinu korištenja glazbe u liturgijskim obredima katoličke crkve uređeno je u

dokumentu INSTRUCTIO MUSICAM SACRAM, objavljeno na II Vatikanskom zboru 26.

rujna 1964., Ovaj crkveni dokument su zajedno izradili liturgičari, crkveni glazbenici, biskupi

i predstavnici pastoralnog klera. Govori o glazbi na taj način da naglašava njezinu pastoralnu

ulogu, tj. aktivno sudjelovanje vjernika u svečanim liturgijskim slavljima i njihovu duhovnu

korist. Tako se određuje što je sveta glazba i kaže da je to: “ona glazba koja je stvorena za

obavljanje bogoslužja i koju resi svetost i pravilnost oblika“ (sv. Pio X, “Tra le sollec.”, 2).

Ovdje se pod imenom svete glazbe razumijeva: gregorijansko pjevanje, stara i nova sveta

polifonija sa svojim raznim vrstama, sveta glazba za orgulje i druga dopuštena glazbala te

sveto pučko pjevanje, bilo liturgijsko, bilo uopće vjersko (br. 4 Upute od 3. IX. 1958.).


27/55

26

Tako se može zaključiti da je crkva prepoznala važnost i snagu utjecaja glazbe na čovjeka

kroz čitavu povijest. U dokumentu se naglašava kako u svečanijim liturgiskim obredima, koji

imaju veću važnost u zajednici ( kao što su vjenčanja, sprovodi, zaređenja, krizme i dr.) obred

treba voditi pjevanjem jer će imati veću pastoralnu snagu, dakle dojam će biti jači. Nadalje se

i potiče učenje glazbe da bi se očuvalo blago svete glazbe, i da se kako treba promiču novi

oblici svetog pjevanja, “treba uvelike cijeniti poučavanje i vježbanje glazbe u sjemeništima, u

novicijatima redova obaju spolova i u školskim domovima, kao i u ostalim zavodima i

katoličkim školama”, a naročito kod viših instituta koji su za to posebno određeni (čl. 115

Uredbe). U prvom redu neka se promiče učenje i uporaba gregorijanskog pjevanja, jer je ono

zbog njemu svojstvenih osobina važan temelj za gajenje svete glazbe. Ovu je Uputu papa

Pavao VI. u audijenciji udijeljenoj 9. veljače 1967. kardinalu Arkadiju M. Larraona, prefektu

Svetog zbora obreda, odobrio i svojim autoritetom potvrdio te ujedno odredio da stupi na

snagu 14. Svibnja 1967. na dan Duhova. Kada krenemo tražiti uporište u biblijskim

tekstovima za upotrebu glazbe u liturgijskim obredima, nalazimo vrlo malo zapisa o tome. Fra

Ante Kovačić u svom tekstu Glazba u ranom kršćanstvu ( Služba Božja 52,2012, br. 1,str.23)

zaključuje da Novi zavjet ne pruža dovoljno materijala iz kojeg bismo rekonstruirali poimanje

glazbe i glazbenu praksu evanđelja i prve kršćanske zajednice. Ipak pronalazi u Evanđeljima

gdje izvješćuju da je Isus s učenicima nakon posljednje večere zapjevao hvalospjeve (Mt

26,30; Mk 14,26). Vjerojatno je to bio Halel (Ps 113– 118 i 136) koji se po židovskom običaju

pjeva na pashalnoj večeri. Daljnje dokaze o važnosti glazbe u ranom k rščanstvu pronalazi u

poruci; “Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte

i slavite Gospodina u svom srcu”, kaže Pavao u Poslanici Efežanima (Ef 5,19; slično u Kol

3,16). U ovim riječima jasno dolazi do izražaja da Pavao pjevanje smatra vrijednim sredstvom

bogoštovlja.


28/55

27

3.3. Glazba i njen utjecaj na čovjeka kroz nesvjesne poruke

Osim što utječe na našu fiziologiju, pokret, raspoloženje i ponašanje, glazba je izvor

intelektualne stimulacije. Slušanje glazbe, određivanje njezinih struktura i oblika, analiziranje,

učenje o njezinoj povijesti i prirodi u različitim kulturama, učenje sviranja nekog instrumenta

ili pjevanja, komponiranja, improviziranje i izvođenje pružaju intelektualni poticaj i izazov.

Mnoge od ovih aktivnost ljudi ne izvode sami nego u društvu. Glazba je jedna od glavnih

sastavnica potrošačkog marketinga. Koristi se da bi potakla potrošače da kupe određene

proizvode. Glazba može potaknuti potrošače da budu vrlo zainteresirani, ako je usklađena ili

odgovara njihovom poimanju proizvoda, na primjer, uzbudljiva klasična glazba u reklami za

skupi sportski automobil. Glazba je toliko uspješna da aktivira relevantne informacije koje

mogu podržavati izbor proizvoda. Ovo uključuje identificiranje ciljanog kupca i nalaženjeodgovarajuće glazbe za njega. Na učinak djeluju upoznatost s muzikom, sklonost za određeni

tip glazbe i prethodno raspoloženje. Ako se glazba svidi potrošaču, pretpostavlja se da će se

pozitivna reakcija na nju povezati s proizvodom.

Svjetska istraživanja u komunikologiji, sredstvima masovne komunikacije, psihologije i

sociologije prepoznaju pojam nesvjesnih (subliminalnih) poruka. Subliminalna percepcija

zapravo znači zamisao da je moguće utjecati na ljudske misli, osjećaje i ponašanja kroz razne

podražaje bez svjesnog znanja osobe na koju se utječe. Subliminalno oglašavanje je tehnika

koja se koristi metodom izlaganja potrošača glazbi i zvučni efektima, slikama proizvoda,

nazivima proizvoda i drugim marketinškim podražajima. Istraživanja su pokazala da dolazi do

promjena u osjećajima, vjerovanjima, nagonima, ponašanju.

Sada možemo koristiti glazbu da bi manipulirali svojim raspoloženjem, izazivanjem uzbuđenja

i raznih osjećaja i stvorili okružje koje može snažno utjecati na način na koji drugi ljudi

os jećaju i ponašaju se. Ljudi mogu, a to i čine, glazbom potpomagati opuštanje, svladavati

snažne osjećaje, kreirati pravo raspoloženje za izlazak, stimulirati koncentraciju, ukratko, mogu

utjecati na to da se osjećaju ugodno i sigurno. Glazba je postala alat kojim se koristimo da

bismo se prikazali u boljem svjetlu i potakli svoj razvoj. Učinci subliminalnih podražaja su

potvrđeni na velikom broju mjerljivih ponašanja, od kratkih semantičkih učinaka do ozbiljnih

učinaka na emocionalni život pojedinca i donošenja odluka. Prvi prepoznati učinak je

Projekcija. To je fenomen pri kojem osoba sve svoje neželjene osjećaje, misli, nagone, želje,

projicira na nekog drugoga. Poricanje, kao drugi efekt, koriste pojedinci, grupe, nacije itd. kako

bi se obranile od uznemiravajućih osjećaja, kontradikcija, misli ili događaja.


29/55

28

Neugodne situacije se jednostavno prikažu kao nepostojeće. Odgovornost ili krivnja se projicira

na nekog drugog. Represija i poricanje su često povezane i nerazdvojive. Poricanje je

podsvjesni mehanizam koji dopušta bijeg iz svjesnog stanja i/ili (samo)odgovornosti. Poricanje

se može razviti u snažno uvjerenje. Često je uključeno u religijske razmirice, bračne konflikte,

ksenofobiju te se smatra aspektom slijepog vjerovanja. Dokazano je da nesvjesne poruke utječu

na snove, pamćenje, razinu prilagodbe, svjesnu percepciju, verbalno ponašanje, emocionalnu

reakciju, ponašanja vezana uz nagone i perceptivnu granicu. Subliminalno uvjeravanje je

najučinkovitije kod subjekata kod kojih ne postoji čvrst i dobro strukturiran otpor pri

konfrontaciji s navikama i vjerovanjima. Ponašanje i vrijednosti koja izazivaju, subliminalni

podražaji imaju slične efekte kao i posthipnotička sugestija. Kao i u hipnozi za neke osobe je

vrlo teško pružiti otpor uputama koje nisu svjesno iskusili, bez obzira na to koliko

besmislenima se te upute činile. Libert, Alberts, Wright i Feinstein su bili vjero jatno prvi

znanstvenici koji su pribavili fiziološke dokaze za postojanje subliminalne percepcije. U svojim

eksperimentima su stimulirali kožu svojih ispitanika, ali na suptilan način tako da ispitanici

nisu ništa osjetili. Istodobno mjereni evocirani potencijali su pokazali promjene u električnom

polju mozga. Ta mjerenja su pružila dokaz da je došlo do moždane aktivnosti kao rezultata

percipiranja informacija koje nisu došle do razine svijesti. Metode kao što su Avatar ili

Excalibur direktno se koriste riječju kao sredstvom kreiranja, a sustavi kao što je Silva metoda

ili Autogeni trening indirektno jer upotrebljavaju afirmacije – verbalno oblikovane sugestije -

kao sredstvo programiranja nesvjesnog uma. Postoji, naime, određena razlika između

programiranja nesvjesnog uma i kreiranja željene realnosti – nesvjesni um programira se

ponavljanjem u svrhu memoriranja određenog programa, a poželjna realnost kreira se

intencijom, vizualizacijom i verbalnim izražavanjem.

Zlatko Miliša, pročelnik Odsjeka za pedagogiju na Sveučilištu u Osijeku, navodi u svom

tekstu Subliminalne poruke i tehnike u medijima, dobar primjer za primjenu glazbe u

nesvjesnim porukama na filmu. On kaže da subliminalne poruke mogu biti skrivene i u

relativno jednostavnim verbalnim ili glazbenim iluzijama. Subliminalna tehnologija prodaje

na desetke milijuna albuma godišnje. Pozadinski su zvukovi obično sastavljeni od više

slojeva. Za te slojeve zvuka uobičajeno je da se odvojeno snimaju i miksaju. Široka lepeza

različitih dimenzija zvuka – intenzitet, brzina, međuodnosi i kvaliteta tona –mogu se posebno

izraditi kako bi odgovarali određenoj sceni. Kada je kreiran pozadinski zvuk za neku scenu,

glazbu je moguće integrirati da bi se postigao. dramatičan efekt ili emocionalno pripremanje

publike za razvoj događaja. Tišine su također dimenzije zvuka.


30/55

29

Postoji na desetak različitih elektronskih tišina, od kojih svaka proizvodi prim jetnu reakciju

kod publike. Ništa od navedenog, ukoliko je dobro konstruirano, publika ne može svjesno

primijetiti. Egzorcist je impresivan primjer upravo zato što su i auditivni i vizualni dijelovi

međusobno povezani. Glazba koja se koristi u filmu (za koju je film nagrađen Oskarom)

sjajan je primjer kreativnog korištenja subliminata. U desetak intervjua vođenih sa

zaposlenicima kina – prodavačima napitaka, karata itd., koji su samo slušali glazbu iz filma i

to nekoliko dana prije nego što su uopće pogledali film, zabilježeni su izraziti osjećaji

neugode zbog zvukova. Neugodu nisu mogli verbalno objasniti, ali su svi bili složni u

mišljenju da je neugoda povezana s glazbom u filmu. Svaki zaposlenik kina s kojim je vođen

razgovor izjavio je da zna za druge zaposlenike koji su se razboljeli nakon što su pogledali

cijeli film – i to u rasponu od blage do izrazite mučnine i histerije. Subliminalne poruke mogu

biti skrivene i u relativno jednostavnim verbalnim ili glazbenim iluzijama. Subliminalna

tehnologija prodaje na desetke milijuna albuma godišnje. Pozadinski su zvukovi obično

sastavljeni od više slojeva. Za te slojeve zvuka uobičajeno je da se odvojeno snimaju i

miksaju. Široka lepeza različitih dimenzija zvuka – intenzitet, brzina, međuodnosi i kvaliteta

tona – mogu se posebno izraditi kako bi odgovarali određenoj sceni. Kada je kreiran

pozadinski zvuk za neku scenu, glazbu je moguće integrirati da bi se postigao. dramatičan

efekt ili emocionalno pripremanje publike za razvoj događaja. Tišine su također dimenzije

zvuka. Postoji na desetak različitih elektronskih tišina, od kojih svaka proizvodi primjetnu

reakciju kod publike. Ništa od navedenog, ukoliko je dobro konstruirano, publika ne može

svjesno primijetiti. Egzorcist je impresivan primjer upravo zato što su i auditivni i vizualni

dijelovi međusobno povezani. Glazba koja se koristi u filmu (za koju je film nagrađen

Oskarom) sjajan je primjer kreativnog korištenja subliminata.

U desetak intervjua vođenih sa zaposlenicima kina – prodavačima napitaka, karata itd., koji su

samo slušali glazbu iz filma i to nekoliko dana prije nego što su uo pće pogledali film,

zabilježeni su izraziti osjećaji neugode zbog zvukova. Neugodu nisu mogli verbalno objasniti,ali su svi bili složni u mišljenju da je neugoda povezana s glazbom u filmu. Svaki zaposlenik

kina s kojim je vođen razgovor izjavio je da zna za druge zaposlenike koji su se razboljeli

nakon što su pogledali cijeli film – i to u rasponu od blage do izrazite mučnine i histerije.

Postoje pet načina kako se ciljane riječi mogu ugraditi u glazbenu strukturu; prvi je način da

se ciljana riječ ili poruka ugradi ispod granice slušnog praga i tako je sk rivena unutar

glazbenog motiva. Drugi način je da se riječ ugradi u melodiju i prepoznaje se unutar

usporenog tempa sviranja teme ili reprodukcije unazad i pomiješane su ispod granice percepcije (Walker, 1987),


31/55

30

Treći je način da su unatrag emitirane poruke ugrađene podsvjesno, četvrti je način da su

poruke visokopropusno filtrirane u zvučnom spektru frekevencija oko 15kHz te se nazivaju

tihe subliminarne poruke, a peti je način da su subliminarne poruke skrivene u dvostruko brže

ritmu emitirane glazbe.

Studije dokazuju kako tempo u glazbi i ritam u srazu sa glazbenim ukusom potrošača izravno

djeluju kao utjecaj na izbor glazbe kod potrošača, a uz određeni stil glazbe i na dulji boravak

potrošača u supermarketima ili restoranima. Groenland & Schoormans (1994) zaključuju da

glazba može utjecati na ocjenu kvalitete i izbor proizvoda dvojako ; kao prvo glazba može

stvoriti sklonost i sviđanje kod kupca u odnosu na proizvod i glazbu i obratno, osječaj koji se

pobudio kod potrošača slušajući određenu glazbu može ga trajno vezati uz taj proizvod.

Daljnje istraživanje (North, Hargreaves & McKendrick,1999.:271-276) to dokazuje na

pr imjeru korištenja stereotipa narodne domoljubne glazbe kao što su zabavljačke grupe

trubača i harmonikaša po njemačkim pivnicama „Bierkeller“ ili francuske harmonike.

Dakle oni su koristili francusku narodnu glazbu, istovremeno točili i francuska vina, a da bi

povećali prodaju vina i obratno. Uz njemačku folk glazbu i vina povećali su prodaju

njemačkih vina. Kupci su u anketama izjavili da su bili svjesni tih učinaka.


32/55

31

3.4. Učinci glazbe na duh i tijelo

U ovom poglavlju diplomskog rada o utjecaju zvuka na ljudsko biće, analiziramo efekte

glazbe na njegovo energetsko i fizičko tijelo, a time i na liječenje tijela i duha. Doista, o

utjecaju zvuka na energetsko tijelo (psihu) već ponešto znamo – muzika kao umjetnost snažno

utječe na ljudsku percepciju, na čovjekova unutarnja stanja i na njegovo ponašanje. Već smo

naglasili da se glazba uvažava, uz vid i jezik, kao važno i informativno područje proučavanja

raznih efekata spoznaje, razumijevanja i psihičkih procesa koje ona aktivira, uključujući

očekivanje, emocije, percepciju i pamćenje. Osim toga, kroz metode muzikoterapije,

vibroakustike, euritmije, Orffove metode, pisali smo o korištenju terapeutske glazbe koja

djeluje na fizičke, psihičke, kognitivne, bihevioralne i socijalno funkcije ljudskog bića .

Jednako možemo i sagledavati utjecaj glazbe na profesionalne glazbenike. Nedavno suistraživanja skupine znanstvenika iz amerike pokazala strukturne i funkcionalne razlike u

mozgu odraslih instrumentalnih glazbenika. Istraživanje je također pokazalo da glaz bena

obuka kod djece dovodi do dugotrajnog poboljšanja vizualno-prostorne, verbalne i

matematičke performanse (slika 1. -Schlaug G,Norton A,Overy K.,Winnern E.(2005:223).

Tim istraživača sa Stanford univerziteta analizirajući grupu ljudi kojima je puštana

simfonijska glazba iz 18. st. zaključio je da glazba stimulira područja u mozgu koja utječu na

pažnju, stvaranja predodžbi i obnavljanje s jećanja. Glazba utječe i na ljudske emocije.Kombiniranjem melodije, harmonije i ritma na slušatelja se može djelovati na bezbroj načina:

mijenjajuči raspoloženje, izazivajuči osječaj ravnoteže, sreće, ugode, ili pak nemira, nelagode

i tuge ( Rojko, 1982).

«Pogodna glazba pomaže ljudima ujutro lakše ustati i razbuditi se, lakše raditi neki monotoni

posao, daje poticaj i čini nas složnima pri radu, popravlja raspoloženje i komunikativnost u

nekom društvu, smanjuje umor, pobuđuje apetit za jelo» (Breitenfeld, 1971). Zvuk

organiziran u glazbeno djelo očigledno djeluje na čovjekovu svijest jer glazba ponekad može

izazvati emocije koje do malo prije nisu postojale, odnosno transformirati emocije koje jesu

do malo prije postojale. Muzika je tako u stanju emocionalno otvoriti čovjeka, ispuniti ga,

omogućiti mu da se izrazi, iživi, odnosno da doživi unutarnja iskustva koja bi mu bez glazbe

kao sredstva možda bila nedostupna. Suvremena je medicina otišla i korak dalje pa kroz

takozvanu „muziko-terapiju“ otkriva i dodatne dimenzije glazbe – njen blagotvoran, čak

iscjeljujući utjecaj na čovjeka, na njegovu psihu i tijelo.


33/55

32

Najnovija otkrića o stanici, DNK i njenoj strukturi, odnosno svrsi, stavljaju zvuk u prvi plan

kad je riječ o utjecaju na stanične procese - prvenstveno na DNK i karakter njenog

funkcioniranja. Zvuk je, naime, u stanju transformirati materiju – anorgansku i organsku.

Stoga je upotrebom zvučnih formula upotpunjenih odgovarajućom intencijom te oblikovanih

verbalno moguće i direktno utjecati na materiju. Dobar pokazatelj ovog efekta vidljiv je kroz

rad poznatog japanskog znanstvenika Masaru Emoto-a9 koji nam otkriva da zvučne vibracije

mogu djelovati na kristale u vodi, mijenjajući njihovu strukturu. Serijom izvanrednih

fotografija Emoto dokazuje da zvuk djeluje na same temelje materijalnog svijeta – kod

„nežive“, anorganske materije na njenu kristalnu strukturu. Emoto je, naime, vodi slao

najrazličitije zvučne informacije, odnosno verbalne poruke. Struktura vodenih kristala

dramatično bi se mijenjala ukoliko je poruka bila povezana s nekom od manifestacija ljubavi,

odnosno s nekom od manifestacija mržnje ili destruktivnosti. U prvom slučaju kristali bi imali

briljantnu geometrijsku strukturu i zračili svjetlost, a u drugom bi izgledali kao prljava,

zagađena močvara. Za bilo koga tko bi vodu doživio na ovakva dva načina, ne bi bilo nikakve

dileme koju bi od njih želio piti. Primjer navodimo jer je značajno da je utjecaj na vodu

izvršen određenom vrstom zvučnih vibracija - verbalnim putem, odnosno raznim vrstama

glazbe. Tako je zvuk bio primarno sredstvo eksperimenta koje je Emoto izveo s vodom i

objavio u svojim knjigama.

Slika 2 : Beethovenova glazba stvorila je mješovite kristale prepune jasno ocrtanih detalja koji imaju iscjeljujući

učinak. Izvor: Masaru E. ( 2005) Poruke skrivene u vodi,VBZ, str.45

9 Masaru E. ( 2005) Poruke skrivene u vodi,VBZ


34/55

33

Međutim, utjecaj zvuka na materiju ne završava s anorganskom, već se na izuzetno zanimljiv

način nastavlja i s organskom materijom. Sedamdeset posto ljudskog tijela čini voda, a ako

zvuk djeluje na kristale u vodi, jednako će tako djelovati i na vodu u ljudskome tijelu. No,

izgleda da zvuk ne djeluje samo na staničnu tekućinu – djeluje i na jezgru stanice u kojoj se

nalaze kromosomi ispunjeni deoksiribonukleinskom kiselinom, popularno zvanom DNK.

Ruski znanstvenici okupljeni oko dvojice moskovskih akademika – Pjotra Garjajeva,

molekularnog biologa i biofizičara, i Vladimira Poponina, kvantnog fizičara, otkrivaju

funkciju donedavno nepoznatih aspekata ljudske DNK. Garjajev i Poponin okupili su oko

sebe tim genetičara, fizičara i lingvista te, između ostalog, otkrili slijedeće . DNK nije

odgovorna samo za izgradnju fizičkog tijela, nego služi i za pohranjivanje informacija.10

Ona je biočip u našem tijelu, organski supervodič koji može raditi i na normalnoj tjelesnojtemperaturi (za razliku od umjetnih koji zahtijevaju izrazito niske temperature za rad). Svaki

supervodič u stanju je pohranjivati svjetlost i informaciju. Informacije se pohranjuju direktno i

indirektno, ovisno o stupnju svijesti te poznavanju tehnologije programiranja. svako

emocionalno stanje u kojem boravimo dovoljno dugo i koje ima odgovarajući intenzitet

pohranjuje se u stanicu i pretvara u stanični program. Pohranjuju se također i vjerovanja –

svjesna i nesvjesna. Kako životna uvjerenja, bilo svjesna ili nesvjesna, čine temelj ljudskome

karakteru, odnosno samu strukturu čovjekove osobnosti, tako će ona nesvjesna, dubokoukorijenjena i još dublje potisnuta uvjerenja oblikovati čovjekovu temeljnu percepciju

realnosti, odnosno svjetonazor. Međutim, utjecaj misli i emocija ovdje ne završava - nastavlja

se i dal je te ima svoje efekte i na fizičko tijelo. Čovjekov nesvjesni um ponaša se upravo kao

kompjutorski software te zahtijeva naredbe, odnosno programiranje. Ukoliko nije uposlen

naredbama koje odašilje svjesni um, tada se nesvjesni um bavi bilo čime – prerađu je stare

impresije, sortira iskustva, vrti „filmove“ prošlih događaja, odnosno reciklira razne sadržaje

samo zato što je programiran da neprekidno radi. Nesvjesni um ponaša se kao software koji je

(gotovo) nemoguće isključiti – takva aktivnost s jedne je strane izuzetno korisna jer nesvjesni

um radi na našim ciljevima i onda kada svjesni um spava ili se bavi drugim stvarima. S druge

strane, neprekidna aktivnost nesvjesnog uma može biti i opterećujuća, pogotovo ukoliko je

ispunjen neugodnim sadržajima. Stoga je „iskopčati um“ cilj mnogih ljudi koje progone

negativna duševna stanja, ali je kontrola uma također cilj i mnogih duhovnih škola.

10 http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/uloga-zvuka-u-procesima-iscjeljivanja-prvi-dio.html,svibanj2007


35/55

34

Biti u mogućnosti svjesno ukinuti mentalne procese, „zaustaviti unutarnji dijalog“, jedan je od

vrhunskih ciljeva duhovnog treninga. No, ono što većina ljudi ne zna jest da nesvjesni um ima

i svoju materijalnu manifestaciju, odnosno „hardware“. Smješten je upravo u – fizičkom

tijelu, odnosno stanicama tijela. Stoga sve što se događa u nesvjesnom umu, istovremeno se

događa i u tijelu. Garjajev i njegovi kolege istraživali su i vibracijsko ponašanje DNK. Joseph

S. Puleo objavio je čitav niz informacija o toj temi, (autor knjige"Healing Codes for the

Biological Apocalypse) ali najznačajnija je ona o zvučnim frekvencijama koje mogu poslužiti

kao sredstvo za kreiranje ili, bolje rečeno, rekreiranja života i zdravlja, tamo gdje je ugrožen.

Proces razotkrivanja opisan je u navedenoj knjizi.

Puleo je bio vođen da preko numeričkih vrijednosti određenih stihova u verziji Biblije

poznatoj pod nazivom „King James Bible“, razotkrije određene zvučne frekvencije, temeljenena brojevima 3, 6 i 9. Kralj James VI za Škote, ili James I za Engleze, bio je vitez Templar i

član Slobodnih Zidara (masona) te je za potrebe svojeg bratstva naručio pisanje posebne

verzije Biblije koja će biti ispunjena skrivenim numerološkim kodovima. Riječ je o kodovima

koji su univerzalni i sve ovisi o tome tko ih i kako upotrebljava. Iz tog je razloga upravo

ovakva, masonska Biblija korištena za otkrivanje skrivenog znanja. Brojevi na koje je Puleo

savjetovan da obrati posebnu pozornost bili su brojevi 3, 6 i 9. Zanimljivo da je na značaj ovih

brojki ukazivao i Nikola Tesla rekavši: „Kada biste samo bili svjesni značaja trojki, šestica idevetki, posjedovali biste ključeve univerzuma.“ Naime, neke zvučne frekvencije,

numerološki gledano, mogu imati zbroj svojih numeričkih vrijednosti 3, neke 6, a neke 9.

Frekvencije zvuka koji spada u domenu čujnosti uglavnom su izražene troznamenkastim

brojkama pa zbrajanjem dolazimo do njihovih numeroloških vrijednosti. Prema tumačenjima

zapadne, pitagorejske numerologije, brojevi 3, 6 i 9 simboliziraju kreativni proces. Tako, na

primjer, tajni vlastodršci („Iluminati“) često umeću poznati broj 666 u logotipove svojih tvrtki

ili proizvoda. Većina ljudi misli da je 666 „broj Sotone“, ali ne mora biti tako – ovisi tko ga i

u koju svrhu upotrebljava. Ovaj broj jednostavno simbolizir a zemaljsku moć, no zemaljska

moć može biti najrazličitije kvalite

Documents

Ines Baniček-diplomski-utjecaj Glazbe Na Čovjeka