ISSN 1331-703 MARIJIN TRSAT · 2016-09-19 · maloga i nenametljivoga Isusa u štalici, ali da prepoznamo Isusa i u svakom čovjeku. Isus se rodio među nama da nas oboži, da postanemo

1MARIJIN TRSAT br. 3/2012

MARIJIN TRSAT

BOŽIĆ, 2012.

VJESNIK SVETIŠTA MAJKE BOŽJE TRSATSKE Broj 3/2012

ISSN 1331-703

MARIJIN TRSAT br. 3/20122

ŠTO ZNAČI VJEROVATI DANASIz Papine kateheze na općoj audijenciji u srijedu 24. listopada 2012.

Draga braćo i sestre, prošle sam srijede, početkom Godine vjere, započeo s novim nizom kateheza o vjeri. Danas želim zajedno s vama razmišljati o temeljnom pitanju: što je vjera? Ima li smisla vjerovati u svijetu u kojemu su znanost i tehnologija otvorile vidike, donedavno još nezamislive? Što danas znači vjerovati? U našemu je dobu nužan novi odgoj u vjeri koji će zacijelo obuhvaćati poznavanje vjerskih istina i spasenjske događaje, ali koji će prije svega proizlaziti iz pravog susreta s Bogom u Isusu Kristu, iz ljubavi prema njemu, iz stavljanja pouzdanja u njega, tako da je cijeli život njime obuhvaćen. No zapitajmo se: odakle čovjek crpi tu otvorenost srca i uma da uzvjeruje u Boga koji se učinio vidljivim u Isusu Kristu umrlom i uskrslom, da prihvati njegovo spasenje tako da mu On i njegovo evanđelje budu vodilja i svjetlo života? Odgovor glasi: možemo vjerovati u Boga jer nam se on približava i dotiče nas, jer nas Duh Sveti, dar Uskrsloga, osposobljava da prihvatimo živog Boga. Vjera je prije svega vrhunaravni dar – Božji dar. U dogmatskoj konstituciji Drugoga vatikanskog koncila o božanskoj objavi Dei Verbum piše sljedeće: “A da se uzvjeruje, potrebna je Božja milost koja predusreće i potpomaže te unutarnja pomoć Duha Svetoga, koji srce treba pokrenuti i obratiti ga k Bogu, otvoriti oči uma te svima dati ‘ugodnost pristanka i vjerovanja istini’” (5). U temelju našega puta vjere je krštenje, sakrament koji nam daje Duha Svetoga, po kojem postajemo Božja djeca u Kristu i koji

označava ulazak u zajednicu vjere, u Crkvu; ne vjerujemo sami od sebe, bez predusretljive milosti Duha Svetoga i ne vjerujemo sami, već zajedno s braćom. Od krštenja nadalje, svaki je vjernik pozvan ponovno živjeti i prisvojiti tu ispovijest vjere, zajedno s braćom. Vjera je Božji dar, ali je također duboko slobodni i ljudski čin. To je jasno napisano u Katekizmu Katoličke Crkve: “Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio” (154). Štoviše, ona uključuje i uzdiže, u jednom životnom ulogu koji je poput izbavljenja naše slobode iz okova ropstva. To je jedno izlaženje iz samih sebe, iz vlastitih sigurnosti, iz vlastitih mentalnih shema i pouzdavanje u djelovanje Boga koji nam pokazuje svoj put koji vodi k zadobivanju prave slobode, našeg ljudskog identiteta, prave radosti srca, mira sa svima. Vjerovati znači pouzdati se u potpunoj slobodi i s radošću u brižan Božji naum o povijesti, kako je to učinio Abraham, kako je to učinila Marija iz Nazareta. Vjera je dakle pristanak kojim naš um i naše srce kažu svoj “da” Bogu, ispovijedajući da je Isus Gospodin. I taj “da” preobražava život, otvara mu put prema punini smisla, čini ga tako novim, ispunjenim radošću i pouzdanom nadom. Dragi prijatelji, naše vrijeme traži kršćane koji su privučeni Kristom, koji rastu u vjeri zahvaljujući dobrom poznavanju Svetog Pisma i sakramenata, naše vrijeme traži osobe koje su poput otvorene knjige koja pripovijeda o novom životu u Duhu Svetom, o prisutnosti onoga Boga koji nas podupire na našem životnom putu i otvara nas vječnom životu. Hvala!

PAPA NAM GOVORI

Izdaje Uprava Svetišta Majke Božje Trsatske; izlazi tri puta godišnje

Glavni i odgovorni urednik fra Antun JesenovićGrafički urednikDražen AbramovićLektura i korektura Martina Kekelj, OFSFotografijafra Ivan Vladić, Foto Kurti, Arhiv SvetištaList uredio fra Zoran BibićNaslovnicamotiv slike fra Serafina Schöna, Proslava i krunidba Majke Božje, 17. st., klaustar franjevačkog samostana na TrsatuAdresa uredništva: Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka; telefon 051 452-900web stranica Svetišta: www.trsat-svetiste.commail adresa: [email protected]: Tiskara Kron ČakovecBožić, 2012., Rijeka

MARIJIN TRSAT

G O D I N A V J E R E

2 0 1 22 0 1 3


Novosti nas iznenađuju, vesele ili začuđuju. Završili smo jednu liturgijsku godinu i započeli novu liturgijsku godinu. Možemo reći da je ona dar Gospodara vremena. Nova godina je cairos – spasenjsko vrijeme, posljednja ponuda milosti Božje koju moramo iskoristiti na dobro, za spasenje, za Kraljevstvo Božje u koje nas je Isus uveo. Kršćanin se ne treba bojati budućnosti, pa tako ni nove godine, makar nas kriza plaši. Naše je da savjesno izvršavamo svoje obiteljske i radne dužnosti u kršćanskoj sabranosti, savjesnosti i nadi. Tako se ostvaruje stara kršćanska uzrečica: Živi kao da ćeš umrijeti sutra, a radi kao da ćeš vječno živjeti. A i Pavlova misao nas ohrabruje: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja - kriza? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi, po Isusu Kristu” (Rim,8,35-37) koji nas učvršćuje u nadi usprkos tolikih strahova i loših prognoza. Nemamo se čega bojati već zajedno s Kristom idemo naprijed. Ušli smo u Godinu vjere koja nam želi naglasiti važnost vjere u kršćanskom životu, želi nas potaknuti da živimo vjeru ne samo u crkvi na nedjeljnoj misi nego u svakom trenutku našega života i rada. Godina vjere želi nam osvijestiti činjenicu da o našoj vjeri ovisi i vjera cijele obitelji i vjera mog susjeda, suradnika ili prijatelja. Zato moram ove godine malo

bolje upoznati svoju vjeru kroz Katekizam Katoličke Crkve i Dokumente II. Vatikanskog koncila. U planu je Crkve organizirati pouke o ta dva tako važna izvora vjere za svakog kršćanina i za cijelu Crkvu. U tome će nam pomoći i ovaj časopis Marijin Trsat. Prvi članak je Papina poruka “Što znači vjerovati danas?” U njoj Papa razmišlja o temeljima vjere i stvarnosti vjere koja mora oblikovati naš život. Zato se i kaže da vjeru treba živjeti, s vjerom treba živjeti ili iz vjere treba živjeti. Kako stojimo s vjerom govori nam naša svagdašnjica, naše prekomjerne brige i neutemeljeni strahovi pred budućnošću. U ovom broju možete još pročitati – bit će u nastavcima – u članku mons. Milana Šimunovića “Bog je htio postati naš suputnik” o temeljnoj istini naše vjere, o utjelovljenju koje je tako čvrsto povezano baš uz naše Trsatsko svetište ili Hrvatski Nazaret. Približavamo se jubileju 300. godišnjice krunjenja slike Gospe Trsatske koje se zbilo 8. rujna 1715. O. Emanuel Hoško, poznati povjesničar, osobito franjevačke prošlosti, piše o proslavi krunjenja. Dobro je da se već sada pripremamo za to jedinstveno slavlje. Trsatsko svetište se raduje svim hodočasnicima, ali ono ima i svoj samostanski ritam i život. Trsat je mjesto novicijata mladim kandidatima koji žele postati franjevci. U ovome broju Marijina Trsata možete pročitati o oblačenju novih kandidata i o polaganju prvih redovničkih zavjeta. Isto tako predstavljeno je i zavjetovanje članova OFS-a, Franjevačkog svjetovnog reda na blagdan sv. Elizabete.Ove godine se slavi 800. obljetnica dolaska Franjinih sinova na hrvatsko tlo. Možda niste znali da postoji legenda da je Franjo bio na Trsatu. Pročitajte članak “Trsatska predaja o boravku sv. Franje” pa ćete i o tome nešto saznati. Uz izvještaje o biskupijskim hodočašćima čitajte u Marijinu Trsatu članak “Osvrt na hodočasničku godinu 2012.” gdje možete saznati kakvim je žarom živjela ova hodočasnička godina. Odakle su nam sve hodočastili štovatelji Blažene Djevice Marije? Hodočasnička godina je završila zadnje nedjelje u listopadu. Slavlje je predvodio riječki nadbiskup i metropolita dr. Ivan Devčić. Za novu hodočasničku godinu već se sad pripremamo. Križni put na Fortici poprima pravu sliku kalvarije. Do Vašeg ponovnog dolaska sve će biti uređeno i spremno. Pred nama su veliki i posebno lijepi obiteljski blagdani Božića. Došašće nas priprema za ta slavlja da prepoznamo maloga i nenametljivoga Isusa u štalici, ali da prepoznamo Isusa i u svakom čovjeku. Isus se rodio među nama da nas oboži, da postanemo Božji ljudi. Došao je s neba k nama da nam otkrije bogatstva i ljepote koje za nas Otac naš priprema. Došao je s neba da nam utre put i da nas povede sa sobom u nebo. Svima Vam želim sretan Božić, božićne blagdane i Novu 2013. godinu, sretnu i blagoslovljenu. Neka nas Božja ljubav razlivena u srcima našim po Isusu Kristu promijeni, obrati i od nas učini ljude dobre volje.

Sretan Božić i Novu Godinu žele Vam trsatski franjevci!

3

UVODNIK

KRŠĆANIN SE NE TREBA BOJATI BUDUĆNOSTI

fra Antun Jesenović, čuvar Svetišta

BOŽIĆ


Utjelovljen po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije

1. Prema angažiranom kršćanstvu u ‘Godini vjere’ Prva zadaća Crkve je navješćivati evanđelje – radosnu vijest o čovjekovu punom ostvarenju, ili kako to crkvenim rječnikom govorimo, o spasenju. Stoga da bi kršćani mogli pravo svjedočiti za Krista, pozvani su upoznati ga, sve dublje rasti u vjeri i to na temelju evanđelja, bez čega nema autentična kršćaninova života. U tome je smislu kršćanska župna zajednica odgovorna za stvaranje osnovnog programa upoznavanja i življenja evanđelja jer se može dogoditi da se kršćanski život sužava samo na obrede, na liturgiju i pobožnosti, a istovremeno bez pravog poznavanja života i djela Isusa Krista, što je uvjet za istinsku vjeru i susret s njime. Zato je u ovoj Godini vjere nužno poslušati usrdni poziv pape Benedikta XVI. da nam je, u situaciji rastuće vjerske ravnodušnosti, staviti se na put ponovnog otkrivanja radosti vjere kako bismo došli do vjerničkog oduševljenja koje nam toliko treba i bez čega nema prenošenja vjere na nove generacije, odnosno, nove evangelizacije. Drugim riječima, ako u nama ne poraste iskustvo primljene Božje ljubavi i svijesti da je prenosimo drugima, ni svećenici, ni ostali vjernici neće izvršiti svoj kršćanski zadatak. To je tim hitnije što se više stječe dojam nemara i umora u vjeri jer kršćanstvo ne može i ne smije biti umorno.

2. Utjelovljenje – uporište kršćanske vjere Makar nam to čudno zvučalo, morat ćemo se uvjeriti da je na djelu „Biblijska neishranjenost“. Krajnje je vrijeme za povratak Bibliji, Božjoj riječi. To je prvi korak prema toliko željenu kršćanskom obraćenju na našem putu spasenja. Držeći se Katekizma Katoličke Crkve (KKC), koji smo ove godine osobito pozvani proučavati, ovdje se u najkraćim crtama usredotočujemo na činjenicu da je, u situaciji kada mnogi i nesvjesno Boga smatraju dalekim, od temeljne važnosti naglašavati činjenicu da istinski kršćani vjeruju u Boga koji je “u punini vremena” (usp. Gal 4, 4)

htio postati naš suputnik, “Bog s nama”. Istina, činjenica je da su Isusova muka, smrt i uskrsnuće temelj našega spasenja. Međutim, utjelovljenje Sina Božjega je, vremenski gledano, prvo uporište i raspoznajni znak kršćanske vjere. U Isusu Kristu, u njegovu navještenju te utjelovljenju i rođenju, Bog se toliko približio ljudima (usp. Ef 2, 8) da je Crkva pozvana trajno izražavati radost zbog toga Božjega očitovanja u tijelu (1 Tim 3, 16). Crkva ispovijeda da je Riječ, Sin Božji, postao čovjekom “radi nas ljudi i radi našega spasenja”, odnosno da bismo upoznali koliko nas Bog voli, kako je njegova volja da nitko od nas ne propadne, ostane u zlu, grijehu i smrti, već zadobije oproštenje i vječno živi (usp. Iv 3, 16). Čovjekova je veličina i sreća upravo u tome što mu je po krštenju omogućeno da postane “zajedničarom božanske naravi” (1 Pt 2, 14). Sv. Leon papa lijepo ističe da je Sin Božji postao Sinom čovječjim kako bismo mi mogli

biti sinovima Božjima. Zato se zovemo i jesmo “djeca Božja”. Velika je to tajna, o kojoj stoljećima Crkva i njezini teolozi razmišljaju, na koji je to način Sin Božji postao čovjekom, ispovijedajući da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Zbog tog događaja Crkva trajno zahvaljuje Bogu, o njemu posebno razmišlja o blagdanu Navještenja Gospodnjega ili Blagovijesti, blagdanu koji bi trebalo daleko svečanije slaviti u vrijeme došašća i božićnih blagdana. Jer navještenje anđela Gabrijela Mariji da će postati Majkom Spasiteljevom prva je i prava najradosnija novost (evanđelje). Svima koji osobno u okviru župne kateheze mladih i odraslih, odnosno biblijske zajednice, žele više razmisliti o “istini vjere u utjelovljenje Sina Božjega”, pozvani su posegnuti za spomenutim KKC, br. 422-507, odnosno, prethodnim brojevima o ‘čovjekovu padu’ (istočnom grijehu), br. 385-412.

BOG JE HTIO POSTATI NAŠ SUPUTNIK UZ GODINU VJERE

fra Serafin Schön, Bijeg u Egipat, 17. st., veliki klaustar trsatskog samostana


3. Bog za čovjeka – temelj kršćanske radostiDanašnji čovjek se sve više pita što mu znače pojedine istine vjere. Istina utjelovljenja osobito mu je strana u često krutoj sadašnjici koja je prepuna neizvjesnosti u budućnost. Čovjeku današnjice valja naglašavati da se Sin Božji utjelovio. Sam je Bog u Isusu Kristu proživio ovu našu ljudsku povijest sa svim ograničenjima i nevoljama. Ako kršćanin u to vjeruje više nema pravo žaliti se da je Bog dalek i bezosjećajan. Štoviše, Krist je prihvatio konkretne povijesne uvjete, iskusio što znači živjeti u situaciji ugnjetavanja i prisiljenosti, pa čak i emigriranja i odbačenosti. Nije to odglumio, već je prihvatio našu slabost, okusio gorčine ljudskoga života sve do razapinjanja na križu i svojim nam uskrsnućem otvorio put ka konačnom uspjehu. I dok danas kukamo, možda često i s pravom, ipak kao kršćani moramo priznati da pretjerujemo jer se vladamo kao oni koji nemaju nade, umjesto da kao Krist prihvaćamo svoju

situaciju. Ne da se njome mirimo već da je mijenjamo, počevši od samih sebe, od svojih obitelji i okoline kako bi ona bila kristovskija te da na taj način pomažemo da se i danas događaju nova čudesa ljubavi i nade. Ali ne sami, već s Kristom i braćom ujedinjenom u istoj vjeri.

4. Izazovi za Crkve – kako danas ‘utjeloviti’ kršćanstvo? Današnjoj je Crkvi, uzdrmanoj raznim problemima i izazovima, potrebno živjeti od vjere u utjelovljenje Sina Božjega, što znači, na tragu Drugog vatikanskog koncila, prihvatiti stvarnost novonastalog suvremenoga svijeta, po mnogočemu vrlo tešku i neizvjesnu, da bi ga učinila božanskijim i čovječnijim. Nema bježanja iz te stvarnosti i zatvaranja u neke duhovne sfere, što je put nekih duhovnih pokreta. Kristov put je koncilski put, to nije put kukanja i osuđivanja ovoga svijeta, već traženja načina njegova spašavanja. Jer je Krist došao okupljati, najprije grešnike i otpisane, progovoriti im o Božjoj ljubavi i ponuditi izlaz spasa i radosti, iako je zbog te istine trebalo prihvatiti i razapinjanje. Za takav nam je put potrebna kršćanska smionost. Najprije našim

obiteljima da se njezini članovi prihvaćaju onakvima kakvi jesu, da razgovorom otkriju što se dade mijenjati, da se Krist među njima nastani i pomogne im doći do mira. Što se tiče

naših kršćanskih zajednica, one se ne smiju miriti s postojećim stanjem. Krist i danas preko svoje riječi i sakramenata želi nastaviti s utjelovljivanjem, uz uvjet da se zajednice mijenjaju, da u njima zavladaju bratsko-sestrinski odnosi kako bi porasle u misionarskoj svijesti o zadaći kristovskog mijenjanja svijeta. On svojega Duha neće uskratiti onima koji ga traže. Zato je, uz ostalo, jako važno da se kršćani odluče u ovoj Godini vjere okupljati na biblijskim katehetskim susretima, na temelju nedjeljne liturgijske čitanke razmišljati o tome kako se Sin Božji utjelovio u ovaj naš svijet, kako se suočio s tvrdoćom čovjekova srca, čak uz odbacivanja i od svojih, pokazujući nam da se oslanjajući na Oca nebeskoga može uspjeti.

5. Prema drugačijem Božiću Svećenik u svojim propovijedima i vjeroučitelj u školi u svojim katehezama trebaju kršćane, od najmlađih do najstarijih, upućivati u načine kako danas utjelovljivati Božje kraljevstvo. Pritom su pozvani slijediti Mariju, Isusovu Majku – uzor velikodušnog prihvaćanja Božjega poziva da postane Isusovom majkom, uzor djelatne i velikodušne vjere u njegova obećanja i to unatoč nerazumijevanjima i teškoćama. Takva je vjera jamstvo istinskog slavlja Božića, pravog značenja božićnih običaja i čestitanja. U protivnom, ako kršćani ostanu samo na površini, ako svetkovina Božića ostane na neodređenu osjećaju

ljudskog bratstva i potrošnje dobara, ako se ne potrudimo da shvatimo pravi smisao utjelovljenja i Isusova rođenja, u opasnosti smo da skrenemo s puta istinskog očovječenja te da još dublje padnemo u očaj, postanemo ravnodušni i bezvoljni za ikakvo zalaganje, što je danas jedna od najvećih opasnosti.

Milan Šimunović

5

UZ GODINU VJERE

G O D I N A V J E R E

2 0 1 22 0 1 3


Za tri godine, i to 8. rujna na blagdan Male Gospe 2015. godine, isteći će 300 godina otkako je okrunjen lik Gospe Trsatske. Naravno, bila je to osobita svečanost kojoj je prethodila višegodišnja priprava. Začetnik ideje o krunidbi lika Gospe Trsatske i organizator same krunidbe bio je ondašnji dugogodišnji čuvar Trsatskog svetišta i samostanski starješina, gvardijan trsatskog franjevačkog samostana fra Petar Francetić. On je vezao svoj život uz Trsatsko svetište. Već je i svoje djetinjstvo proveo blizu svetišta Gospe Trsatske jer je 1650. rođen u Rijeci gdje je polazio osnovnu i srednju školu kod isusovaca. Franjevcima Bosansko-hrvatske provincije je pristupio 1672. godine i zatim završio filozofsko i teološko školovanje na fakultetskim školskim zavodima, tzv. Generalnom učilištu, u Ljubljani, Milanu i Rimu. Naslove profesora filozofije i teologije stekao je na ispitnim natječajima u Veneciji, odnosno u Rimu. U Veneciji je predavao filozofiju, a teologiju u Perugi i još 13 godina na Generalnom učilištu u Ljubljani. Postigao je i najviši franjevački prosvjetni naslov “lector jubilatus” koji je odgovarao današnjem naslovu „profesor emeritus“ sveučilišnih profesora.

Uređenje crkve i samostana Gospe Trsatske

U tri navrata je Francetić bio trsatski gvardijan u posljednjem desetljeću 17. st. (1689./90; 1692.-1695; 1698.-1705.) i zatim još četiri puta u 18. st. (1707.-1709; 1710.-1712; 1714.-1717. i 1720.-1723.). Dok je obavljao tu službu ishodio je kod cara Leopolda I. potvrdu samostanskih dobara u Grižanima i Kotoru u Vinodolu. No važnije je što se prema starim zapisima može zaključiti da je, upravljajući trsatskim svetištem, puno učinio na uređenju unutrašnjosti bazilike i trsatskog samostana. Nastavio je djelo svojeg prethodnika fra Franje Uzolina i danas je teško razlučiti što u tom uređenju po zakonima baroknog umjetničkog izraza treba pripisati Uzolinu, a što Francetiću. Ondašnji senjsko-modruški biskupi zasigurno su cijenili Francetića i bili s njim u prijateljskim odnosima. Trojica biskupa,

Sebastijan Glavinić (1690. – 1699.), Martin Brajković (1699. – 1704.) i Benko Bedeković (1704. – 1708.), pomažu Francetića novčanim prilozima u daljnjem uređenju crkve i samostana. Nesumnjivo je Francetić imao udjela u preuređenju oltara Svete Ane jer je 1723. dao obnoviti taj oltar riječkog kapetana Stjepana della Rovere. Iste godine, upravitelj luke u Bakru Petar de Denaro je preuzeo troškove za izradu novog drvenog oltara Svetog Petra u negdašnjoj kapeli Petra Kružića, hrvatskog junaka u borbi protiv Turaka. Naravno, učinio je to na Francetićev poticaj. Samostanski ljetopis bilježi da je Francetić 1724. godine preuredio i kapelicu Svetog Franje u istočnom uglu četverokuta starog samostana postavivši u nju novi oltar. I na kor crkve je smjestio novi oltar sa slikom Gospe Loretske, djelo slikara franjevca Serafina Schöna; danas je taj oltar u samostanskoj kapeli, ali bez slike Gospe Loretske. Oltar Svetog Nikole obnovljen je 1726. godine. Bilo je to bilo poslije Francetićeve smrti, ali se očito dogodilo po njegovoj zamisli i programu obnove Trsatskog svetišta. Obnovu i preuređenje svih ovih oltara proveli su franjevački kipari i rezbari oslanjajući se u svojoj izradi na tradicije 17. stoljeća. Njihova kompozicija se razvija više ili manje u ravnini, a pojedini dijelovi ne istupaju suviše jako u prostor. Samo su pojedini dijelovi oltarne plastike življe razvijeni. Oltari su redovito bili sazdani tako da se nad oltarskim stolom diže visok podložak nad kojim se opet na svakoj strani diže po jedan svrdlast stup. Srednji dio je završen prekinutom, gušastom ili uglatom gredom. Takav je oltar Svetoga Antuna. On završava s visokom atikom koja vodi porijeklo od atike tzv. “zlatnih oltara” iz 17. stoljeća. Kod oltara Svetog Ivana Nepomuka glavnina oltara je raširena i obogaćena tako da na svakoj strani ima po jedan gladak i jedan svrdlasti stup. Osim toga na svakoj je strani po jedna živahno oblikovana lisnata konzola koja služi kao podložak za kip. Ukrase ovih oltara čine cvjetni ili voćni bokori, anđeoske glavice ili mali anđeli koji od pasa na dolje prerastaju u vegetabilni ornament. Trsatski su oltari posebno značajni po tome što su obojeni u imitaciju mramora, nemramorizirani

su u različitim bojama prirodnog mramora. Osobito se ističe oltar Svete Ane, koji po gušastom arhitravu podsjeća na mramorne oltare u ljubljanskoj crkvi Svetog Jakova. Na tom oltaru podbočne stupove nadomještaju kipovi, što opet podsjeća na srodne oltare u crkvi Svetog Jakova u Ljubljani. Oltarna arhitektura trsatskih drvenih oltara upotpunjena je plastikom. U atici se nalaze maštovite skupine. Oltarnu arhitekturu čine i kipovi koji su postavljeni odvojeno, sa strane oltara, a za njih je svojstven reljefni značaj cjeline, pretjerano bogata i pokrenuta draperija, mase nabora, neprirodno i nepregledno istaknute na svetačkim likovima. Sve to ukazuje na ovisnost u gotičkoj umjetničkoj baštini i podsjeća na tzv. gotički barok.

Osobit graditelj i širitelj štovanja Trsatske Gospe

Francetićevo ime spominjat će se i u nizu povjesnika Trsatskog svetišta. On je 1718. u Veneciji objavio knjigu na latinskom jeziku Tersactum coronata Deipara Virgine insigne sive triumphus gloriosissimus B. Mariae Virginis Matris Gratiarum (Venetiis 1718.). Knjiga je podije1jena na dva dijela; u prvom dijelu Francetić prikazuje prošlost svetišta do 18. st. Osobito je značajno trinaesto poglavlje gdje navodi kratak sadržaj različitih papinskih pisama koja su danas izgubljena. Drugi dio ima memoarski značaj i sadrži opis priprave i odvijanja svečanosti krunidbe čudotvorne slike 1715. Ovaj Francetićev spomenspis ostat će jedan od važnijih povijesnih svjedočanstava za poznavanje i razumijevanje prošlosti Gospina svetišta, a također i za opću crkvenu povijest ovoga dijela Hrvatske. Ovdje valja spomenuti još jedan važan Francetićev poth¬vat u korist populariziranja Trsatskog svetišta. To je prvorazredan događaj sa strogog motrišta kvalitete pobožnosti prema Gospi Trsatskoj. Francetić je, naime, htio proširiti liturgijsko štovanje Trsatske Gospe i izvan samog prošteništa. Prethodno je zadobio pristanak svećenika grada Senja i suglasnost svih franjevaca u ovom kraju da se 10.

FRA PETAR FRANCETIĆ PRIPRAVIO KRUNIDBULIKA GOSPE TRSATSKE

MARIJIN TRSAT br. 3/2012 7

svibnja slavi blagdan Gospe Trsatske jer se, prema tradiciji, toga dana Marijina kuća pojavila na Trsatu. Uputio je nakon toga molbu u Rim i zadobio pristanak Zbora za vjerske obrede kojim se dopušta da svjetovni i redovnički kler biskupije senjske, pa i svi franjevci trsatskog samostana i cijele provincije, mogu moliti božanski časoslov i služiti misu blagdana sv. Kućice Loret¬ske. Dopuštenje je dano 7. rujna 1709. od Zbora za vjerske obrede, a 23. rujna iste godine dopuštenje je potkrijepio papa Klement XI. (1700.-1721.). Od tog vremena Gospa Trsatska ima svoj blagdan; slavi se 10. svibnja svake godine. Taj blagdan danas osobito slave franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, a u 18. st. su ga osobito slavili i širili članovi bratovštine Blažene djevice Marije od milosti koju je 1692. na Trsatu utemeljio senjsko-modruški biskup Sebastijan Glavinić. Naravno, i tu bratovštinu je biskup Glavinić ustanovio na Francetićev poticaj i to uz njegovo obećanje da će se on brinuti da se bratovština proširi u mjestima odakle dolaze hodočasnici na Trsat. Dakle, Francetić je povjesničar Trsatskog svetišta, obnovitelj crkve tog svetišta, osnivač bratovštine Trsatske Gospe i začetnik liturgijskog štovanja Gospe Trsatske s njezinim vlastitim blagdanom, a ipak je najviše zadužio Trsatskog svetište time što je sve te akcije upravio krunidbi Gospine slike. Krunidba zavjetne slike i Hrvatski sabor Juraj Marotti bio je biskup koji je okrunio lik Gospe Trsatske krunama. No Francetićev plan je bio drukčiji. Zapisao ga je Marotti u svojoj knjizi o Trsatskom svetištu (Georgius Franciscus Xaverius Marotti, Dissertatio historica pro Deipara Tersactana. Romae 1710). U njoj stoji: “Rijetku je slavu i čast namijenila Sveta rimska Stolica čudotvornoj slici Trsatske Gospe. Poslat će iz Rima dvije zlatne krune kojima će se ovjenčati Gospa i maleni Isus u njezinim rukama. Krunidbu će s velikim svečanostima obaviti jedan kardinal. Sadašnji velečasni otac gvardijan /

Petar francetić/, jer je to sveto mjesto u vlasti Kraljevine Hrvatske, vrlo učtivo i posebno poziva slavne staleže i redove, i to za početak rujna ove godine, na jedinstvenu svečanost kod koje će se rijetkim i osobitim krunama – koje je poslala njegova Svetost Vrhovni Svećenik – ovjenčati slika velike i čudotvorne Majke preblažene djevice Marije i malog Isusa. Kod te svečanosti proglasit će se isto sveto mjesto čudotvornim i čudesnim. Sabor je, naime, obavijestio gvardijana Francetića: Dok se nadamo da će časni Kaptol zagrebački odrediti nekog iz svoje sredine, šaljemo onamo od gospode staleža spomenutog gospodina iz Kaptola te velemožnog gospodina baruna Mihaela Androku mlađeg s pelemenitim Nikolom Salijem koji će kao izaslanici biti službeno kod svečanosti u ime slavne Kraljevine. Podrobniju će uputu primiti kod slijedećeg zasjedanja Sabora.”

U biskupovu izvještaju je osobito važan ovaj zapis o zaključku Hrvatskoga sabora 1714. godine koji je zapravo odgovor na Francetićevo pismo u kojem je bio zatražio sudjelovanje predstavnika Sabora na svečanosti krunidbe lika Gospe Trsatske. Naravno, i ta je Francetićeva akcija bila uspješna jer su predstavnici Hrvatskog sabora bili na svečanosti krunidbe lika Gospe Trsatske.

fra Emanuel Hoško

FRA PETAR FRANCETIĆ PRIPRAVIO KRUNIDBULIKA GOSPE TRSATSKE


Nakon provedene godine postulature u samostanu u Samoboru, jedanaestorica mladića koji žele ostvariti svoj duhovni poziv kao članovi Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda obukli su franjevački habit u svetištu Majke Božje Trsatske u subotu, 25. kolovoza 2012. na blagdan svetog Ljudevita, zaštitnika braće i sestara OFS-a. Godinu novicijata započeli su: Ivan Crnković iz Karlovca, Danijel Pregelj iz Rijeke, Ivan Brodarić iz Zagreba, Filip Čeliković iz Subotice, Marko Vela iz Osijeka, Franjo Šega iz Požege, Ivan Vladić iz Karlovca, Josip Ivkić iz Slavonskog Šamca, Mario Zrakić iz Đakova, Jurica Šegović iz Nedelišća i Anto Mandić iz Domagovića. Radost zbog novih duhovnih zvanja uz mnogopoštovanog oca Provincijalnog ministra podijelila su braća trsatskog samostana i braća odgojitelji koji su kroz proteklo vrijeme pratili njihov duhovni rast.U svom je nagovoru Provincijalni ministar istaknuo da su novi članovi razlog istinske radosti u Provinciji, a novake je na temelju evanđeoskoga teksta podsjetio da je Bog onaj koji izabire i da je njihov poziv dar i milost od Boga nad kojim treba bdjeti. Pozvao ih je da ove godine bolje upoznaju svetoga Franju i franjevačku duhovnost, svoju Provinciju i ono što su braća činila za Crkvu te da im ova novicijatska godina bude ispunjena traženjem Božje volje po primjeru našega oca Franje koji je u središte Pravila stavio Evanđelje: „Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, siromaštvu i čistoći!” Novacima je zaželio mir i ustrajnost te da uspješno završe godinu novicijata, koja je ujedno i

godina kušnje.Obukavši franjevačko odijelo uz pomoć starije braće novaci se započeli novicijatsku godinu uz magistra fra Zorana i fra Krunoslava i samostanske zajednice na Trsatu koji će ih kroz ovu godinu pratiti i pomagati im da prve redovničke korake prožive odgovorno!Mladoj braći čestitamo i želimo im ustrajnost pod zaštitom Majke Milosti – Gospe Trsatske i preporučamo ih zagovoru svih svetih franjevaca. Istoga dana su na svetoj misi u 16 sati svoje prve redovničke zavjete nakon završenog novicijata položili: fra Ivica Pečnik iz župe sv. Antuna Padovanskog u Koprivnici, fra Vedran Kos iz župe Našašća sv. Križa u Orahovici, fra Stjepan Hrkač iz župe sv. Dominika Savia u Slavonskom Brodu, fra Andro Tomislav Gluščić iz župe sv. Katarine u Gaju i fra Stipan Saraf iz Hrvatske katoličke misije u Beču.Novaci su proveli godinu dana u franjevačkom samostanu i svetištu Majke Božje Trsatske gdje su uz pomoć magistra fra Zorana Bibića i fra Krunoslava Kolarića te ostale braće u samostanu upoznali život i karizmu svetoga Franje i svete Klare, proučili su

franjevačke spise te povijest Fr a nj e v a č k o g reda i Provincije svetih Ćirila i Metoda da bi se što bolje pripremili za f r a n j e v a č k i način života.Misno slavlje je predvodio p r o v i n c i j a l n i ministar fra Željko Železnjak koji je ujedno primio i prve

zavjete ove braće. U koncelebraciji s franjevačkom braćom bili su župnici župa iz kojih potječu braća zavjetovanici: vlč. Danijel Engelman iz Gaja, vlč. Željko Strnak iz Orahovice, vlč. Nedeljko Pišković iz Osekova i vlč. Jozo Zorić iz Lipika.Osvrnuvši se na Ivanovo evanđelje o trsu i lozi Provincijalni ministar je istaknuo važnost veze svakog kršćanina s Kristom Gospodinom – pravim trsom. Zavjetovanike je pozvao da trajno ostanu povezani s Isusom u „molitvi, osobnoj i zajedničkoj, primanju sakramenata i obdržavanju Pravila svetog Franje koje će zavjetovati pred redovničkom braćom, svojim roditeljima, braćom, rodbinom i okupljenom vjerničkom zajednicom“. Poželio im je odvažnost i hrabrost da vršenjem redovničkih zavjeta posvjedoče da je za njih sveti Franjo pravi izbor i prava sreća. Nakon homilije, novaci su pred svjedocima fra Željkom Janjićem i fra Venancijem Mihaljevićem u ruke mnogopoštovanom ocu provincijalnom ministru fra Željku Železnjaku položili prve zavjete obećavši da će živjeti u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Zavjetovanicima su nakon zavjetovanja sva braća izrazila čestitke, a Provincijalni ministar je uputio zahvalu svima koji su sudjelovali u njihovu odgoju: najprije roditeljima koji svoje sinove daruju Provinciji, zatim odgojiteljima i samostanskom bratstvu na Trsatu, a župnike je zamolio da ovu našu braću i dalje prati molitva župske zajednice iz koje dolaze. Poslije svete mise i obreda zavjetovanja u blagovaonici trsatskog samostana priređen je domjenak nakon kojeg su zavjetovanici krenuli svojim kućama gdje će boraviti kraće vrijeme prije odlaska na studij u Zagreb.


Obilježavajući ove godine 800. obljetnicu dolaska sv. Franje na hrvatsku obalu, hrvatski franjevci su organizirali tom prigodom svečanu proslavu i međunarodni znanstveni skup o počecima franjevaštva u Hrvata. Tom prilikom ponovno su zaživjele stare predaje koje govore da je sv. Franjo Asiški vraćajući se 1212. iz Svete Zemlje nošen protivnim vjetrovima završio na hrvatskoj obali. Svjedočanstvo o tom događaju donosi nam Franjin prvi životopisac Toma Čelanski u Prvom životopisu sv. Franje, gdje između ostalog kaže: Plamteći božanskom ljubavlju, blaženi je otac Franjo uvijek nastojao poduzimati velike pothvate, te je idući putem Božjih zapovijedi čeznuo dostignuti vrhunac savršenosti. Šeste godine svoga obraćenja, raspaljen ljubavlju prema svetom mučeništvu htjede poći u Siriju da Saracenima i drugim nevjernicima propovijeda Kristovu vjeru i pokoru. Kada se ukrca na neki brod, koji je imao tamo otploviti, stadoše puhati suprotni vjetrovi i on se s drugim putnicima nađe u krajevima Slavonije… (…ventis contrariis flantibus in partibus Sclavoniae cum ceteris navigantibus se invenit).Taj se događaj zbio šeste godine od svoga obraćenja, odnosno 1212. godine, kako nas izvještava Toma Čelanski. Gdje je Franjo boravio i je li osnovao tom prilikom kakvu zajednicu braće ne znamo, jer izvori dalje o tome šute. Ostaje samo činjenica da je Asiški siromašak 1212. godine in partibus Sclavoniae, kako je bio tadašnji naziv za hrvatske zemlje na istočnoj obali Jadrana. Mnogi gradovi na hrvatskoj obali Jadrana razvili su tijekom stoljeća svoje vlastite predaje da je sv. Franjo boravio baš u njima premda povjesničari do danas nisu otkrili ništa što bi upućivalo na to da je Franjo boravio u jednom od tih gradova. No legende ostaju i žive, osobito kada se uzme u obzir da svaka legenda nastaje na događaju koji ima nekakvo uporište u stvarnosti. Tako se među mjestima koja njeguju predaju o dolasku sv. Franje, Zadrom, Splitom, Dubrovnikom, Trogirom, Pašmanom i Zagrebom, našla i Rijeka, odnosno Trsat.Predaja govori da se sv. Franjo na tom putu prema Veneciji zaustavio u tadašnjem Frankopanskom Trsatu gdje je navijestio da će njegovi duhovni

sinovi, franjevci, biti u službi svetišta koje će tu nastati. Možda nam najzornije tu predaju oslikava slika u Svetištu trsatske bazilike gdje je prikazan sv. Franjo kako u određenoj duhovnoj ekstazi promatra dolazak Nazaretske kućice na Trsat. Je li sv. Franjo ikada boravio na Trsatu, povijesna znanost ne može dokazati, ostaje nam samo pretpostavljati da je Franjo na ovom putovanju naposljetku dospio u Veneciju, tako da postoji mogućnost da je putovao brodom iz luke u luku čekajući povoljan vjetar te je moguće da je tim putem zastao i u Frankopanskom Trsatu. Franjevci, kao stoljetni čuvari Trsatskog svetišta, kroz stoljeća su njegovali ovu predaju koja govori da je Franjo bio na Trsatu prije početaka ovog svetišta i proročanski

navijestio kako će u njemu služiti njegovi sinovi. Sv. Franjo Asiški ostat će kroz stoljeća forma minorum, uvijek prisutan u svojim duhovnim sinovima, što je dovoljno da ga se spominje na Trsatu i prije dolaska samih franjevaca, a ne samo što tako govori predaja o njegovu boravku na Trsatu.

fra Daniel Patafta

9

TRSATSKA PREDAJA O BORAVKU SV. FRANJEPOVIJESNE CRTICE


Hodočašća su najstariji način pobožnosti. Obilježena su kao pokloničko putovanje do nekog svetog mjesta iz religioznih razloga. Opća je religijska pojava koja se sreće u svakom vremenu i u svim zemljama i religijama. Imala je, i još uvijek ima, ne samo religiozno već i šire povijesno, civilizacijsko i kulturološko značenje. Kršćani su baštinili hodočasničku praksu od stare židovske pobožnosti. Židovi su svake godine više puta hodočastili u Jeruzalem u Hram; osobito za blagdan Pashe dok se hodočastilo i za druge velike blagdane poput Roš Hašana, Jom Kipura, blagdan sjenica, Radost Tore,

Hanuke, Purima, Pedesetnice i dr. Isus je hodočastio u Jeruzalem na Blagdan sjenica (Iv 7,1-17), a za blagdan Pashe svečano je ušao u Jeruzalem (Mt 21,1-10). Hodočasnička praksa znatno je prisutna u zapadnom kršćanstvu: hodočašćenje u Jeruzalem na sveta mjesta, u Rim na grobove apostola, u Santiago de Campostelu na grob apostola Jakova. Potkraj srednjeg vijeka u Europi nastaju brojna mjesta prošteništa u čast Bogorodici. Za nas je osobito lijepo Trsatsko svetište koje okuplja mnoge hodočasnike od davne 1291. godine kad se spominjemo dolaska Nazaretske

kućice na Trsat. Nazaret i Nazaretska kućica sjeća nas Svete obitelji. U Nazaretskoj kući Marija je ugostila anđela Gabrijela koji joj je donio radosnu vijest da će biti majka Sina Božjega. To je tajna navještenja i utjelovljenja koja uvijek iznova obraduje naša vjernička srca. Bog nas toliko ljubi i voli da želi biti s nama, među nama. Ta se Božja želja ispunila na Mariji u nazaretskom domu. U tom je domu Marija živjela obiteljsko zajedništvo s Josipom, odgajala Isusa od djetinjstva i posluživala i Josipa i Isusa sve do njihove smrti. Potreban

HODOČASNIČKA GODINA 2012.


nam je Nazaret i nazaretska poruka da ohrabri, podigne i nadahne obiteljski život i zajedništvo. Tu se onda isprepliće i poruka Trsata i Nazaretske kućice: njegovati ljubav prema Bogu poput Marije, usvojiti njezinu suradnju s Bogom u povijesti spasenja, naučiti posluživati jedni druge poput Marije, prihvatiti i odgajati djecu zajedničkom roditeljskom ljubavlju kao što su to činili Josip i Marija. Marija, Gospa Trsatska, zaštitnica je i zagovornica u svim našim potrebama.Ove sam godine bio prisutan na svim hodočašćima i hodočasničkim slavljima na Trsatu. Ne znam koje bih slavlje izdvojio kao posebno. Sva su bila lijepa, raspjevana, pobožna. Sva su bila obilježena pokorničkim činom – sakramentom ispovijedi i pobožnošću križnog puta, a vrhunac svakog slavlja je bila svečana euharistija i sakramentalno sjedinjenje s Kristom, koje je onda okrunio ophod oko slike oltara Majke Božje Trsatske. Sigurno da se mora posebno naglasiti svetkovina Velike Gospe na koju kroz svetište prođe, ali ne bez ispovijedi i mise, preko 30 000 hodočasnika. To su uglavnom Riječani i vjernici iz okolice koji onda iskoriste svoju stratešku pogodnost što mogu doći bez većih muka do Svetišta. Hodočasničku godinu otvorio je 10. svibnja na blagdan Gospe Trsatske riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić, a zaključio ju je na posljednju nedjelju listopada svečanim liturgijskim slavljem. Kroz ovu godinu hodočasničkim putem su nas posjetile mnoge župe i brojni hodočasnici iz domovine i inozemstva. Svakako su za dolazak na Trsat najzaslužniji župnici

kojima zahvaljujem što su organizirali hodočašća. Na hodočašću svjedočimo svoju vjeru drugima, duhovno se obnavljamo i punimo svoje akumulatore za svagdanji život. Evo kako izgleda tabela hodočašća, hodočasnika i drugih posjetitelja Marijina Trsata:

Neki se hodočasnici nisu zapisali. U spomenuti broj nisu ubrojeni mnogobrojni hodočasnici iz Rijeke i okolice koji sami dolaze svake nedjelje i

blagdanima u Svetište. Kad sve zbrojimo, možemo reći da kroz Svetište godišnje prođe oko 100 000 ljudi. Trudimo se prihvatiti i poslužiti sve hodočasnike. Nismo sami, kroz godinu nam pomažu redovnici i svećenici iz Rijeke, a u ljetnim praznicima naša

redovnička braća. Možda nismo u tome uvijek najbolje uspjeli, unatoč uloženoj volji i trudu. Sada završavamo novi križni put

na našem brdu zvano Fortica. Produljili smo staze i popločili ih betonskim tlakovcima da se lakše uspinju i mladi i stari i da se ne zaprljaju ni blatom ni prašinom. Novi križni put jednim je dijelom dar Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, a drugim je dijelom dar Svetišta i naših donatora. Brončane figure za križni put izradit će akademski kipar Anto Jurkić iz Zagreba.Novosti Vas čekaju na Trsatu. Hvala Vam što ste bili trsatski hodočasnici i dođite nam opet.

fra Antun Jesenović,

čuvar Svetišta

Ukupno je bilo najavljenih hodočasnika 80.000 Broj župa 457 župa Zagrebačka nadbiskupija 164 župa Varaždinska biskupija 75 župa Porečko - Pulska biskupija 47 župa Krčka biskupija 50 župa Sisačka biskupija 40 župa Bjelovarsko - Križevačka biskupija 27 župa Požeška biskupija 17 župa Riječka nadbiskupija - najavljena hodočašća 10 župa Zadarska nadbiskupija 8 župa Đakovačko osječka biskupija 7 župa Gospičko - Senjska biskupija 10 župa Šibenska biskupija 2 župe Učenici osnovnih i srednjih škola (4.500 djece) 60 grupa Talijanski hodočasnici (2.500 hodočasnika) 50 grupa Slovenski hodočasnici (1.930 hodočasnika) 30 grupaHodočasnici iz drugih zemalja i turisti (Austrija, Švicarska,Česi, Francuzi, Poljaci, Portugalci,Mađari, Nijemci, Englezi,Španjolci, Amerikanci1200 42 grupe

Umirovljenici i druge udruge i turisti - 2.100 hodoč.

40 grupa

Autobusa 800


PROSLAVA BLAGDANA RODENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE Proslava blagdana Male Gospe kojim se Katolička Crkva spominje rođenja Blažene Djevice Marije, u svetištu Majke Božje Trsatske tijekom cijeloga dana privukla je brojne Marijine štovatelje iz Rijeke i okolice. U prijepodnevnim satima služene su svete mise, a u Perivoju Majke Božje Trsatske dijeljen sakrament pomirenja Večernju svetu misu predvodio je biskup u miru msgr. Ivan Milovan, u zajedništvu s trsatskim franjevcima i svećenicima Riječke nadbiskupije. Mala Gospa na Zapadu slavi se od 7. stoljeća kako bi se svijetu navijestilo da je Marija začeta i rođena bez ljage istočnoga grijeha, što je razlikuje od ostalih ljudi. Upućujući prigodnu riječ vjernicima, bivši duhovni pastir Porečko-pulske biskupije stavio je pred oči poruku blagdana koji pred vjerni puk stavlja

Mariju kao uzor rasta u pravoj čovječnosti. Po Mariji Isus ulazi u ovaj svijet opterećen grijehom, jer je došao upravo zbog griješnika. S Marijom počinje nova povijest spasenja, početak boljeg svijeta. I nas, kršćane 21. stoljeća, slabe i griješne, Bog uzima u svoju službu sa zadaćom da danas očuvamo temeljne ljudske vrijednosti - život, obitelj i brak;

kako bi se zalagali za siromahe i bolesne, te postali ljudi nade. Da bi to mogli biti u ovom vremenu moralnog relativizma, neodgovorne slobode, velike apatije i krize vjere, valja nam poput Marije Boga staviti na prvo mjesto u svom životu, rekao je biskup Milovan.

POHOD VJERNIKA POREČKO-PULSKE BISKUPIJE NA TRSAT Unatoč kišnom i vjetrovitom vremenu, nekoliko tisuća vjernika Porečko-pulske biskupije tradicionalno su hodočastilil Majci Božjoj Trsatskoj u subotu, 1. rujna. Kao i svake godine dosad početkom rujna, u subotu uoči svetkovine Male Gospe, mnogobrojni vjernici, predvođeni svojim župnicima, redovnicima i redovnicama iz svih istarskih župa, odazivaju se na najveće godišnje biskupijsko hodočašće, kako bi, upravo poput dugog niza prethodnih generacija pred čudotvornom slikom Majke Božje Trsatske, zazivali njezin zagovor za sve svoje velike i male životne poteškoće.Slavlje je započelo svečanom procesijom, a prije i za vrijeme mise vjernici su imali prigodu pristupiti sakramentu ispovijedi kako bi dostojno sudjelovali na hodočasničkoj euharistiji.Svečano koncelebrirano misno slavlje u samostanskom perivoju predvodio je biskup porečko-pulski mons. Dražen Kutleša, koji je u zajedništvu brojnih svećenika, prvi put predvodio istarske hodočasnike na Trsat po stupanju na tu službu nakon ostavke njegovog

prethodnika biskupa Ivana Milovana„Ovdje smo da se popravimo i tražimo od Boga milost da budemo pravi, radosni vjernici, bez obzira na to u kakvom vremenu živjeli, jer uvijek ono istinsko ostaje, a ono prolazno nestaje. Da bi bila uslišana, naša molitva treba biti upućena s povjerenjem u Boga, u ostvarenje njegove volje, a ne naše sebične, rekao je porečko-pulki biskup. Među istarskim hodočasnicima, stotinjak ih se odlučilo pješke hodočastiti Majci Božjoj na Trsat. Kao što su to radili njihovi stari iz davnih vremena kada su iz ustrajne vjere u Boga i ljubavi premaTrsatskoj Gospi propješačili stotine kilometara da bi

došli na Trsat, mladi katolici iz Istre održavaju tradiciju hodočašćenja Majci Božjoj pješke, prolazeći pokraj Poklona na Učki, prijevoj s kojeg se prvi put vidi Trsat. Krenuvši iz Pazina u četvrtak, prvo su noćili u Boljunskom Polju, a potom i u Matuljima prespavali noć uoči posljednje dionice hodočašća. Penjući se trsatskim stubama u molitvi, u procesiji su stigli na početak misnog slavlja, na kojem su nagrađeni pljeskom zbog uloženog napora. Prema povijesnim zapisima poznate trsatske stube izgrađene su upravo za Istrane koji su brodicama dolazili do ušća Rječine, kako bi u Trsatskom svetištu osnažili svoju vjeru.


Hladno vrijeme i kiša nisu spriječili mnogobrojne Riječane koji su se u nedjelju, 28. listopada uputili na Trsat na zahvalno hodošašće u Svetište Majke Božje Trsatske u kojemu je riječki nadbiskup Ivan Devčić predvodio misno slavlje u povodu završetka hodočasničke godine. Osvrćući se na kraj hodočasničke godine istaknuo je kako su mnogi tijekom ove godine vapili u ovom svetištu Mariji da ih zagovara kod Isusa i izmoli im smilovanje i pomoć u njihovim tjelesnim i duhovnim nevoljama. Vjera u Boga nailazila je uvijek na prepreke, a ne samo u naše vrijeme. Često nas i okolina ometa da dođemo do Isusa i povjerujemo u njega, a često je to i neki tajanstveni otpor u nama samima. „Vjerovati u Boga znači prestati se oslanjati na sebe i u Bogu tražiti oslonac i uporište.“, istaknuo je riječki nadbiskup dodajući da su mnogi koji su ove godine hodočastili u ovo svetište morali prevladati mnoge otpore u sebi i oko sebe, da bi se zaputili ovamo u vjeri i nadi kako će tu, po Marijinu zagovoru, naći svjetlo za tamu svoje duše i snagu za svoju nemoć i malaksalost. Hodočašće vjernika Riječke nadbiskupije kojim je zaključena još jedna hodočasnička godina na Trsatu bila je prigoda za proslavu jubileja trsatskog franjevca koji desetljećima pozdravlja hodočasnike. Fra Serafin Sabol proslavio je četrdeset godina svećeništva, pedeset godina franjevaštva i šezdeset i šest godina života. Čestitke slavljeniku uputio je i riječki nadbiskup Ivan Devčić koji je

zahvalio fra Serafinu za četrdeset godina njegova svećeničkog služenja. „Uspostavljao je veze i mostove gdje god je mogao, učeći se tom poslu u školi sv. Franje, koju neprestano pohađa već pedeset godina. Poželimo mu još mnogo godina, jer ima još puno obala koje treba spojiti i mostova koje treba izgraditi.“, poručio je nadbiskup Devčić. Proslava je nastavljena i nakon svete mise u prostorima samostana na zajedničkom druženju fra Serafina s prijateljima i gostima.

ZAHVALNO HODOČAŠĆE U ZNAKU JUBILEJA

HODOČAŠĆE VJERNIKA S KVARNERSKIH OTOKA Više tisuća vjernika s kvarnerskih otoka hodočastilo je u nedjelju, 14. listopada, predvođeni svojim biskupom mons. Valterom Županom i svojim svećenicima u Svetište Majke Božje Trsatske. Bilo je to tradicionalno godišnje hodočašće Krčke biskupije, ove godine posebno po tome što je njime ova biskupija otvorila i započela Godinu vjere koja se od 11. listopada slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi te će trajati do 24. studenog iduće godine.„Vjernici Krčke biskupije, otvorimo svoje pameti i srca Bogu te obnovimo i produbimo svoje povjerenje u Boga. Otkrijmo iznova sadržaj vjere koji se srcem vjeruje, ustima ispovijeda, u liturgiji slavi i moli, te životom svjedoči. Neka ovo bude milosna Godina našeg obnovljenog obraćenja Isusu Kristu, jedinom Spasitelju svijeta“ – dio je poruke proglasa kojim je biskup krčki mons. Župan otvorio Godinu vjere u Krčkoj biskupiji na početku svečane hodočasničke mise koju je sa svećenicima i trsatskim gvardijanom predvodio u Trsatskom Marijinom perivoju. Svečanom euharistijskom slavlju prethodila je hodočasnička procesija sa slikom Gospe Trsatske, a misa je zaključena molitvom koju je pred slikom Majke Božje Trsatske u ime vjernika izrekao biskup Župan preporučujući Marijinoj zaštiti cijelu Krčku biskupiju


Gospodin nas na početku duhovnog rađanja razmazi i milostivo nam dopusti da osjetimo Njegovu blizinu, da se osjetimo vrlo važnima, bezuvjetno voljenima. Kroz vizije i spoznaje lako dosižemo duhovna prostranstva i razumijemo druge stvarnosti. Molitva i meditacija rađaju unutarnje zadovoljstvo i ushićenost iako nam puno vizija i iskustava ostaje nejasno i nerazumljivo. Ima stvari koje u doticaju sa zrakom gube svoj miris, ima skrovitih misli koje gube svoj nebeski i nutarnji smisao ako ih se pokuša izreći ljudskim jezikom. Sve nam to Gospodin daje i poziva nas da prođemo kroz vrata vjere, poziva nas na duhovno putovanje. A onda On polako uzmiče da bi nas oslobodio od svih navezanosti. Počinje putovanje kroz tamnu noć osjetila, nema uzvišenih osjećaja, pa ni kod molitve, meditacije. Sve nam se čini obavijeno tminom. To je Njegov znak da nas želi osloboditi umišljenosti koja se lako prikrade pri uživanju u čuvstvima ili meditaciji. U takvom trenutku vrlo lako skrenemo u neku svoju duhovnost, na neki „svoj“ duhovni put te se uzdižemo iznad drugih i podcjenjujemo ih da bismo se mi osjećali posebnima. Današnji čovjek živi u svijetu gdje većina sebe smatra duhovnima. Svašta se danas trpa pod duhovnost. Učestalo se to događa i među kršćanima koji se predstavljaju kao vrlo vrijedni i marljivi vjernici, kao učenici nekog duhovnog učitelja zbog čega osjećaju nadmoć nad drugima i ulaze u ono što se naziva duhovna oholost. U pravilu, takvu vrstu oholosti opravdavamo stavom da smo neshvaćeni jer smo mi kao na višoj duhovnoj razini od tih običnih, malih, pobožnih ljudi koji ne vide našu veličinu. Ustvari je naš ego toliko jak da nismo u stanju prihvatiti nikakvu kritiku jer dokle god je čovjek pod vlašću svojeg ega nije u doticaju s duhovnošću. Što je veća arogancija nekog duhovnjaka, to je očitije da grčevito pokušava razumskim načinom dostići neku imaginarnu duhovnu razinu. Kod takvih osoba možemo primijetiti da imaju svoju verziju grijeha i strukturu pogleda na grijeh, a ne uvažavaju ono što govori Evanđelje. U svojoj je aroganciji takva

osoba sklona svoja prizemna, ljudska razmišljanja prikazati kao evanđeoska, pritom ne uviđajući da sve više ulazi u duhovnu oholost i zaboravljajući da je sve ono što Gospodin na početku daruje pri duhovnom rađanju, temelj za istinski kršćanski život vođen Duhom Svetim i utemeljen u Crkvi i sakramentima. Čovjek koji istinski teži k duhovnu životu oslobađa se sebe samoga, u tamnoj noći se oslobađa od svjetovnog, oslobađa se od svih navezanosti i upoznaje svoje mogućnosti, spoznaje sebe i svoja ograničenja da bi postao slobodno dijete Božje, a ne osoba sa snažnom dimenzijom duhovne oholosti.U izrazu duhovna oholost sadržan je paradoks jer jedno isključuje drugo – oholost ubija duhovnost. Duhovna oholost različita je od svjetovne oholosti. Ohola osoba je u svjetovnom smislu osoba koja ima jako visoko mišljenje o sebi, misli da je pametnija i sposobnija od drugih. Duhovna oholost izražena je na više načina, a javlja se kod osobe koja sebe smatra većim i kvalitetnijim vjernikom od drugih; takva osoba vjeruje da joj ne trebaju daljnje poduke,

smatra da sve zna i da ima dovoljnu duhovnu naobrazbu. Samo onaj koji je očišćen od duhovne umišljenosti ne procjenjuje vlastiti duhovni put, njemu je svejedno na kojem je stupnju duhovnog razvoja, stalo mu je samo do Gospodina i istine, a ne do vlastita puta i procjene tog puta. Takav vjernik svoj život promatra iz perspektive Evanđelja i Božje ljubavi, a sakramenti su mu sredstvo spasenja.U ovoj Godini vjere prođimo hrabro kroz vrata vjere; molitvom i žudnjom svojega srca predajmo se Njemu bez zadrške. Nemojmo biti oholi i farizejski se usuditi suditi i procjenjivati druge, nemojmo u ime Gospodina Isusa Krista prosuđivati i kategorizirati one s kojima se ne slažemo ili ih ne volimo. Sindrom duhovne oholosti i osuđivanja događa se i nama vjernicima, nama franjevcima, nama koji pripadamo Crkvi. Mi vjernici, osobito franjevci, nemamo pravo prozivati druge i osuđivati ih, nego moramo moliti,

moliti i njegovati bratski dijalog u ljubavi. Ne smijemo sebe stavljati na Isusovo mjesto zbog nekih duhovnih darova, spoznaja i doživljaja koje smo primili od Gospodina. Molimo i radimo na sebi da ne dođemo u takvo stanje duha, molimo za dar duha franjevačke poniznosti, samokritike, savršenog veselja. Gospodin Isus Krist je došao na ovaj svijet, utjelovio se i predao nama ljudima svoj božanski nauk da bi nas naučio putovima istinske poniznosti. Pozvani smo u Njegovu školu, Isusovu školu, pozvani smo ljubiti jedni druge. Pozvani smo nasljedovati Gospodina Isusa Krista po primjeru Serafskog oca Franje, pozvani smo prelaziti iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje. Dužnost svakog vjernika u Godini vjere, a napose vjernika franjevca je donijeti franjevaštvo –Evanđelje – u svijet, a ne svijet u franjevaštvo!

Angela Lovrić, OFS

KROZ VRATA VJERE PUTEM PONIZNOSTI“Vrata vjere” (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život (Porta fidei, Apostolsko pismo pape Benedikta XVI).


Uistinu se osjetila milost i blizina naše predrage nebeske Majke čiji je zagovor pratio četvero nas malih franjevaca (Martina, Dolores, Srđan i ja) na našem putu do ovih vječnih zavjeta u bratstvu OFS-a. Naši putevi krenuli su s različitih strana, ali su se slili u jedan, Isusov i to stopama sv. Franje. Kroz naše vrijeme formacije tj. vrijeme inicijacije i novicijata, upoznali smo se sa franjevaštvom, sv. Franjom, sv. Klarom i njihovom duhovnošću. Ražarili smo svoja srca ljubavlju za Kristom i ljubavlju za čovjekom, malenim i slabim. Prošlo je vrijeme formacije i došao je trenutak odluke; zavjetovati se doživotno i cijeli svoj život služiti Gospodinu u Crkvi i svijetu opslužujući Evanđelje po primjeru sv. Franje.Moram priznati da mi nije bilo jednostavno donijeti odluku premda je Gospodin onaj u koga vjerujem i kojega ispovijedam, a duhovnost sv. Franje način na koji želim Gospodina slijediti. Ali doživotno? Mogu li ja to? Zato hvala na podršci mojoj subraći i svećenicima koji su me ohrabrivali u mojoj bojazni jesam li spremna. Hvala im. Moleći i razmišljajući o tome, spoznala sam: „Da, to želim!“. Hvala Ti Gospodine što si me pozvao i što mogu odgovoriti: Evo me! Želim ukratko izreći svoje osjećaje tih trenutaka. Sjetila sam se dana svog vjenčanja. Slično uzbuđenje, iščekivanje. Trajno sklopiti savez – povezati se s Gospodinom, još jače, zauvijek. Predivno. Došao je i taj čas, na večernjoj svetoj misi, na blagdan sv. Elizabete, u subotu 17. studenog 2012., u svetištu Majke Božje Trsatske.

Svečanom procesijom ušli smo u crkvu noseći svjećice. To je to. Isuse, drži me i vodi, kao i do sada, još jače. Marijo, budi tu. Prepuna crkva, započinje obred koji je predvodio naš duhovni asistent fra Antun Jesenović. Čitamo svoju molbu da nas se pripusti zavjetovanju Pravila Franjevačkog svjetovnog reda, potvrđujemo svoju odluku o prihvaćanju Pravila i življenja u tom duhu služenja i svjedočenja u svijetu. Na kraju izričemo svoj zavjet u kojem, obnavljajući svoja krsna obećanja, obećajemo da ćemo u svjetovnom staležu živjeti, kroz sve vrijeme svog života, Evanđelje Isusa Krista u Franjevačkom svjetovnom redu opslužujući njegovo Pravilo uz milost Duha Svetoga, zagovor Blažene Djevice Marije i sv. Franje te bratsko zajedništvo da bismo postigli savršenost kršćanske ljubavi.Fra Antun, predvoditelj Euharistije i naših zavjeta, potvrdio je u ime Crkve naša obećanja, a naša nas je ministra Biserka opasala kordom, simbolom franjevašta. Uslijedila je euharistijska služba s prinosom darova i pričest. Hvala svima koji su nazočili i uzveličali ovaj blagdan, braći i sestrama, Frami, našim župljanima i obiteljima. Gospodine, molimo Te, budi uz nas, vodi nas i jačaj na ovom putu uz zagovor sv. Franje, sv. Klare i naših zaštitnika sv. Elizabete i sv. Ljudevita.

Nela Pujić, OFS

Obrazac zavjetovanja u Franjevačkom svjetovnom redu

Ja, N.N. jer mi je Gospodin udijelio ovu milost, obnavljam svoja krsna obećanja i posvećujem se službi njegova kraljevstva. Stoga obećajem da ću u svjetovnom staležu, kroz sve vrijeme svoga života živjeti Evanđelje Isusa Krista u Franjevačkome svjetovnom redu opslužujući njegovo Pravilo. Neka mi milost Duha Svetoga, zagovor blažene Djevice Marije i svetoga Franje te bratsko zajedništvo uvijek budu u pomoći da postignem savršenost kršćanske ljubavi.

GOSPODINE, HVALA TI !


Miris tamjana i staroslavenski napjevi samo su dio atmosfere koju je svaki pobožni hodočasnik i posjetitelj mogao zateći druge listopadske subote u našem Svetištu. I mnogi su uistinu zastali, prošli i ostali svjedoci nesvakidašnjeg događaja na našemu Trsatu. Tada, u subotu 13. listopada 2012. godine, u naše su Svetište hodočastili vjernici grkokatoličke župe Sv. Ćirila i Metoda s Gornjeg grada iz Zagreba povodom 400. obljetnice obnove crkvenog zajedništva u Hrvatskoj.

Po dolasku u Svetište prisutne je hodočasnike dočekao i pozdravio fra Antun Jesenović, gvardijan franjevačkog samostana na Trsatu i čuvar Svetišta. Potom je slavljena veličanstvena arhijerejska liturgija sv. Ivana Zlatoustog koju je predvodio vladika križevački mons. Nikola Kekić u zajedništvu s katedralnim dekanom protojerejem stavroforom Željkom Pajićem, protojerejem Milanom Stipićem, o. Danijelom Hranilovićem i o. Nenadom Krajačićem, te domaćim gvardijanom.

Liturgija toga dana vratila nas je u same početke kršćanstva, u vrijeme velikog Efeškog sabora koji je Mariji dodijelio naslov Bogorodice. Bilo je prekrasno sudjelovati i osjetiti bogatstvo Istočnoga obreda koji s takvom pobožnošću i strahopoštovanjem u svojim molitvama iskazuje čast Blaženoj Djevici Mariji. Mogli smo uistinu živo osjetiti Marijino bogomaterinstvo u slavlju euharistije njezina Sina, a našega Gospodina Isusa Krista.

Drugi razlog ovog nesvakidašnjeg hodočašća bilo je i otvaranje Godine vjere za istoimenu Križevačku eparhiju na što se osvrnuo biskup Kekić u svojoj propovijedi: „Vjera,

koju su mnogi od nas primili u okrilju obiteljskog doma, od svojih roditelja – ljudi duboke vjere uprisutnjene u svakodnevnom životu kroz ljubav prema Bogu i bratu čovjeku, dar je koji treba iznova otkriti, njegovati i svjedočiti. Ugledajmo se na presvetu Bogorodicu koja je razmišljala nad događajima vlastita života, pohranjujući ih u svoje srce – koja nije mogla dokučiti njihov cilj, ali ih je s vjerom i poniznošću prihvaćala. Stoga smo i mi, gledajući u Mariji uzor služenja Bogu u poniznosti i čistoći srca, pozvani to isto činiti! Predati se u potpunosti Bogu. Prolaziti život temeljen na aktivnoj vjeri, s ufanjem i nadom u Krista, cilj je našega života“.

Na kraju arhijerejske liturgije otpjevane su mnogoljestvije papi Benediktu XVI., kardinalu Josipu Bozaniću i nadbiskupu Ivanu Devčiću, sinodskim ocima, križevačkom biskupu,

hodočasnicima te svim vjernicima Križevačke eparhije kao i svim kršćanima diljem svijeta. U popodnevnim satima vladika Kekić služio je Moleben u čast presvetoj Bogorodici, stavljajući pod njezin zagovor završnu proslavu Velikog jubileja Križevačke eparhije i Godinu vjere u koju smo zakoračili.

Antonio Šarini..

SVEČANA ARHIJEREJSKA LITURGIJA NA TRSATU


Kroz pjesmu i poeziju čovjek je oduvijek želio izraziti svoju molitvu Bogu stvoritelju i proslaviti ga u divnim djelima njegove ljubavi kojima nas svakodnevno obasjava. Čovjek kao osjetilno biće u sebi nosi potrebu da kroz poeziju, pjesmu i tekstove izrazi svoj vlastiti odnos prema Bogu i svoju ljubav prema njemu, ali i da taj odnos podijeli sa svima drugima. Oko proslave izražaja ljubavi prema Bogu okupili smo se 18. studenog 2012. godine na trsatskom brijegu u Auli blaženog pape Ivana Pavla II. na predstavljanju zbirke pjesama gospođe Biserke Blažević. Zbirka je predstavljena u organizaciji Katedre Čakavskog sabora „Bakarskoga kraja“ – udruge koja nastoji čakavsko narječje oteti zaboravu i odumiranju. Zbirka pjesama je objavljena u nakladi spomenute udruge i to je prva izdana knjiga u nizu izdanja Katedre čakavskog sabora „Bakarskog kraja“ koja nije pisana čakavskim narječjem (osim jedne pjesme koja nosi naslov Jenemu čoveku) nego standardnim književnim jezikom. Program predstavljanja vodila je predsjednica upravnog odbora Katedre Čakavskog sabora „Bakarskog kraja“ dr. sc. Maja Polić. O zbirci su govorili recenzentica zbirke pjesama profesorica Maja Dubrović, predsjednica udruge Dušanka Maračić i sama autorica Biserka Blažević. Predstavljanje su glazbeno popratili Maja Tadić svojim pjevanjem i Luka Tota sviranjem na gitari. Biserka Blažević je rođena 1954. godine u Kastvu. Prije 20 godina je preboljela teški moždani udar i kroz patnju doživjela obraćenje. Patnja i bolest dovele su je do Boga i uz Njega je – kako ona sama kaže – u starom tijelu izgradila novi duh. Nakon obraćenja je spoznala svoj dar za poeziju i počela svoje emocije i misli izražavati zapisima

o dobroti, zahvalnosti Bogu za život koji smo dobili na dar i koji treba živjeti sa radošću. Pet godina kasnije, 1997. godine, počela se baviti i slikanjem te svoje radove izlaže u brojnim likovnim kolonijama i izložbama, a neka svoja djela reproducirala je i u zbirci pjesama. Biserka je član Franjevačkog svjetovnog reda u svetištu Majke Božje Trsatske gdje vrši službu ministre – voditeljice mjesnog bratstva. Zbirka pjesama Na krilima anđela sadrži pjesme koje su nastale u posljednjih 20 godina i proizašle iz pera gospođe Biserke te su plod njezinih osobnih životnih nadahnuća. U knjizi su sve pjesme ispisane i otisnute krasopisom gospođe Biserke koji lijepo pristaje uz njezine slike. Zbirka je podijeljena u tri ciklusa pjesama: Moć ljubavi, Misli govore, Dodir anđela. Spomenuta tri ciklusa međusobno su tematski čvrsto povezani; proizlaze jedan iz drugoga i pretaču se jedan u drugi. Profesorica Dubrović je u osvrtu o pjesmama istaknula da je glavna tema ove zbirke ljubav i da se provlači kroz sve pjesme (Moć ljubavi, Sjetiš li se ikad). Biserka govori o ljubavi čovjeka prema Bogu, o božanskoj ljubavi kojom nas same ljubi Bog, ali i o ljubavi prema ljudima, osobito prema onima s kojima dijelimo životne trenutke. Svoje misli u pjesmama, gospođa Biserka usmjerava prema Bogu (Bože – Oče moj, Hvala Ti, Oče) prema vječnosti, Blaženoj Djevici Mariji (Okrunjena Majko mila), anđelima (Anđeoska poruka), ali i svakodnevnim životnim temama (Svoj život živiš sam, Dobri ljudi, Okreni novi list života, Uspjeh u životu). Velik dio pjesama drugog ciklusa Misli govore oblikovane su kao molitva upućena Bogu iz kojih se vidi da autorica u molitvi svakodnevno pronalazi snagu za život, djelovanje

i svjedočenje evanđelja na što je kao sestra franjevačkog svjetovnog reda osobito pozvana. Svoje misli i molitve gđa Biserka usmjerava i Blaženoj Djevici Mariji, osobito se utječe Gospi Trsatskoj za koju je veže djetinjstvo i svakodnevni život jer redovito dolazi u baziliku Majke Božje Trsatske na molitvu krunice i slavlje euharistije. U govoru o svojoj zbirci pjesama gđa Biserka je istaknula razlog zbog kojeg je dala naslov svojoj zbirci: Na krilima anđela. Kroz život je osjetila Božju prisutnost i zaštitu anđela i zato je istaknula – ne samo da osjeća zaštitu anđela, nego i zna za njih. Neka ova zbirka bude nadahnuće i na izgradnju svima kojima će doći u ruke te poticaj da se još netko odvaži sa drugima podijeliti svoje misli, čežnje, molitve, životna promišljanja i doživljaje.

fra Ivan Crnković

Okrunjena Majko milaMarijo Majko Kraljice neba i zemlje

čuvarice naše Rijeke.Kad s trsatskog zvonika čujem zvon

Ti tad Majko dragaskupljaš djecu u dom svoj.

Okrunjena Majko našaTi si nada i naš spas

pruži ruku, zagovarajO Majko draga Gospo trsatska.

Kruna nek´ ti lice krasi,ljepota tvoja kao sunce sjamila Majko Djevo slavna

što spas na svijet si donijela. Biserka Blažević

17

PREDSTAVLJANJE KNJIGE

NA KRILIMA ANDELA


Nakon okupljanja na Mostu hrvatskih branitelja u centru grada Rijeke, dragovoljci Domovinskog rata, udovice, obitelji poginulih branitelja i brojni drugi Riječani krenuli su u četvrtak, 15. studenog u večernjim satima prema Stubama Petra Kružića kojima su se uspeli do Svetišta Majke Božje

Trsatske da bi sudjelovali na svetoj misi i molitvi za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača i njihovo oslobađanje. Uoči svete mise zapaljena je svijeća ispred oltara i čudotvorne slike Majke Milosti, a okupljene vjernike, koji su ispunili trsatsku baziliku do posljednjega mjesta, pozdravio je vojni

kapelan, o. Mirko Vukoja koji je između ostaloga istaknuo da moramo odati priznanje svima koji su sudjelovali u Domovinskome ratu, osobito onima koji tragove nose na svojim tijelima. Svetu misu predvodio je trsatski franjevac, fra Ivan Miklenić koji je vjernike prisjetio na vremena kada su postojali oni koji su žrtvovali sve da bismo mi mogli mirno spavati. „Tada smo molili. Jesmo li to zaboravili? Jesmo li svjesni da je Bog blagoslovio naše molitve i da su naši branitelji izložili svoje živote? Trebamo biti zahvalni!“, istaknuo je fra Ivan. U nastavku je dodao kako je Hrvatska branila svoje i da su mnogi svoj život ugradili da bi drugi danas imali budućnost. „Vjera u Boga bila je ono što smo u ratnim godinama jedino imali i tu vjeru potrebno je imati i danas.“, poručio je fra Ivan. Okupljeni vjernici su se nakon svete mise spustili opet do Mosta hrvatskih branitelja gdje su upalili svijeće u znak potpore hrvatskim generalima.

Helena Anušić

U Mariju Bistricu, naše nacionalno Marijansko svetište, svake godine tradicionalno hodočasti župa sv. Jurja na Trsatu i Svetište Majke Božje Trsatske. Ove godine, 22. rujna, vjernici koji su ispunili jedan autobus uputili su se pozdraviti, zahvaliti i počastiti našu Majku Božju Bistričku. Hodočašće su vodili gvardijan Trsatskog svetišta, fra Antun Jesenović i župnik župe sv. Jurja, fra Ivan Miklenić.

Putovanje smo započeli molitvom, pjesmom i krunicom, što je doprinijelo pobožnoj i ugodnoj atmosferi. Nakon svečanog ulaska u crkvu Majke Božje Bistričke koju smo pozdravili pjesmom, zaputili smo se prema Križnom putu. Križni put je svatko mogao doživjeti već samo kroz skulpture postaja, ali i kroz tekst Križnog puta koji je predvodio fra Antun. Nakon Križnog puta, imali smo sat vremena slobodno za osobnu pobožnost i obilazak Svetišta.

Marija, žena koja privlači toliko vjernika, privukla je i nas k sebi. Predivan prizor mladih i starih kako kleče i mole Majku za milosti, zdravlje, mir u obiteljima, upotpunio je ozračje mira i Božje prisutnosti.

U 11 sati započelo je svečano Euharistijsko slavlje na kojem je koncelebriralo nekoliko svećenika koji su došli sa svojim župama ili zajednicama. Crkva je bila prepuna vjernika. Nakon svete mise, imali smo priliku za molitvu i ručak, a potom smo se zajedno okupili oko Majke Božje i još jednom joj se obratili pjesmom, litanijama i molitvom.

Osim Marije Bistrice, posjetili smo i Majku Božju Jeruzalemsku na Trškom Vrhu u Krapini. Kako u Svetište Marije Bistrice tako i u ovo svetište, uveo nas je fra Ivan povijesnim podacima o svakom svetištu. Naša posljednja

stanica bila je franjevačka zajednica u župi sv. Katarine Aleksandrijske gdje su nas braća franjevaci lijepo ugostili i pokazali nam dragocjenosti svoga samostana.

Povratak kući bio je u radosnom ozračju koje smo ponijeli iz Svetišta majke Božje Bistričke koja nas uvijek prima i zagovara kod Gospodina. Vratili smo se u Rijeku oko 20 sati te se rastali s osmijehom na licima i željom za ponovnim hodočašćem!

s. Marija Pia Tadijanov

HODOČAŠĆE U MARIJU BISTRICU

HRVATSKA BRANILA SVOJE


Svetište Majke Božje Trsatske u Rijeci mjesto je molitve, susreta s Kristom iznad svega u sakramentima euharistije i ispovijedi, u toplini Nazaretske kućice. Marija nas dovodi Kristu, Sinu svome i bratu našemu. Vjernici srcem to osjećaju i zato dolaze u Marijina svetišta. Isusa poznajemo kao Božjeg Sina, brata našega, Spasitelja i Otkupitelja. U Isusovu životu posebnu ulogu ima njegovo trpljenje i smrt okrunjena uskrsnućem. Vjernici žele biti blizu Kristu, uz Krista i s Kristom. Tu Kristovu blizinu posebno je otkrio sv. Franjo Asiški i njegovao u razmatranju muke Isusove iz koje se razvila današnja pobožnost Križnog puta.

Svako svetište ima Križni put – Kalvariju. Trsatsko svetište ima prekrasno brdo zvano Fortica na kojemu se nalazi stari križni put. Već je dotrajao i odlučili smo napraviti novi, prikladan za pobožnost. Imat će postaje izlivene u bronci, visoke 120 - 140 cm na povišenom postolju kako odrede dipl. ing. arh. Mimo Bašić i akad. kipar Anto Jurkić, autori postaja. Kipar Anto Jurkić je i autor kipa “Hodočasnik”, kipa Pape Ivana Pavla II. koji se nalazi pred bazilikom Gospe Trsatske. Figure križnog puta će financirati Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda na spomen 800. obljetnice Franjevačkog reda u Hrvatskoj, 500. obljetnice od uspostave provincije Bosna-Hrvatska (kasnije Hrvatsko-

Kranjska provincija) kojoj je pripadao i trsatski samostan te na spomen 300. obljetnice krunjenja slike Majke Božje Trsatske koja će se slaviti 2015. godine. Samostan će urediti prilazne staze, škarpe, rubnike, opločiti staze kamenim kvadrima, pripremiti postolja postajama i ukloniti stare postaje, postaviti lampione za rasvjetu i za razglas. To je velik izdatak pa su nam pomogli i naši donatori s Trsata, na čemu im zahvaljujemo.Stari križni put smo postavili u park pred bazilikom. Uredit će se postaje, popraviti dotrajalo i uništeno te će se osvježiti prikladnim bojama. Tim načinom otvaramo mogućnost da i invalidi i starije osobe mogu moliti pobožnost Križnog puta u Svetištu.

fra Antun Jesenović, čuvar Svetišta

19

IZGRADNJA NOVOGA KRIŽNOGA PUTA NA TRSATSKOJ FORTICI


Documents

ISSN 1331-703 MARIJIN TRSAT · 2016-09-19 · maloga i nenametljivoga Isusa u štalici, ali da prepoznamo Isusa i u svakom čovjeku. Isus se rodio među nama da nas oboži, da postanemo