107

istona podjednako a bez tano odreenih granica izmeu juga i istoka) i sl. I terminu srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski u nazivu naeg jezika ne moe se

initi ni ovaj ni ma koji drugi prigovor. Zato ja i smatram da je on bolji i taniji od svih ostalih termina koji se pored njega upotrebljavaju.

o NAZIVU NASEGA JEZIKA

Mate Hraste

Profesoru beogradskog Filozofskog fakulteta dru. Mihajlu Stevanoviu rado ustupamo strane asopisa Jezik, da iznese svoje miljenje o jedinstvenom slube-nom nazivu naega knjievnog jezika. Meusobnom suradnjom u zagrebakom

~Jeziku i u beogradskom Naem jeziku proistila bi se mnoga jezina pitanja, koja bi bila od koristi za sve Hrvate, Srbe i Crnogorce, koji danas imaju jedinstven knjievni jezik. Zato mi pozdlavljamo loja1nu suradnju svakoga naunog i kulturnog radnika iz cijele zemlje. I mi emo nastojati, koliko nam vrijeme bude doputalo, da suraujemo u Naem jeziku.

lanak dra. Stevanovia raspravlja jedno vrlo vano pitanje, o kome je on ve vie puta pisao. O tome se pitanju dosta raspravljalo i na NO'l(osadskom sastanku. Svi uesnici iz Zagreba zauzeli su isto stanovite kao i oni iz Beograda, Sarajeva i Novog Sada, t. j. da je potrebno, da u slubenom nazivu naega knjievnog jezika dou do izraaja oba njegova sastavna dijela. To znai, da se slubeno jezik moe nazivati: hrvatskosrpski, srpskohrvatski, hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski. Svaki od tih naziva je dobar i pravilan, jer u svakome dolaze do izraaja oba njegova dijela, a svaki od njih ima i svoje oprav-danje na temelju upotrebe u prolosti i u sadanjosti. Nema nikakve sumnje, da je naziv hrvatskosrpski ili srpskohrvatski, za koji se zalae prof. Stevanovi, ispra-van i dobar, ali ni ostali nazivi nisu nita loiji od ovoga, jer znae isto to i ovaj. Moda su lingvistiki i opravdaniji.

Na se jezik u prolosti nazivao razliitim imenima. Hrvati su ga nazivali: dalmatinski, ilirski, slovinski, bosanski i hrvatski. Srbi su ga nazivali obino srpski. Zadnjih sto godina ti se nazivi ujednauju u tom pravcu, da u njima do-laze do izraaja oba sastavna dijela: hrvatski i srpski . . V XIX. stoljeu (1818) Vuk St. Karadi naziva svoj rjenik Srpski rjenik, istoikovan njemakim i latinskim rijeima, iako se u njemu nalaze narodne rijei sakupljene u Hrvatskoj, Dalma-ciji, Dubrovniku, Boki, Crnoj Gori, Baranji, Srijemu i drugdje, dakle jednak

108

isturnaen njemakim i latinskim rijeima, to ga je sakupio i na svijet izdao Vuk Stefo Karadi u Beu 1852. Pri kraju predgovora sam pisac obrazlae, zato je svome djelu dao naslov Rjenik hrvatskoga jezika. On kae: OVO djelo moglo bi se zvati i rjenik Srpskoga jezika, i da su ga nap~sajj. Srbi jamano bi se tako zvalo; ali mu je po jednakom pravu i po samim naelima Srbalja Vuka Karadia (Srb. j Hrv. 6) i ura Daniia (Dioba 5) ime rjenik Hrvatskoga jezika, jer su ga spisali i na svijet izdali Hrvati. Nije se dometnulo ili Srpskoga, jer taj dometak ne bi zadovoljio nijednoga Srbina, a ozlovoljio bi mnoge Hrvate, a i Srbi ne bi dodali ili Hrvatskoga. Braa ka' i braa. Historijski rjenik Jugoslavenske akademije, to ga je poeo na svijet izdavati uro Danii, nosi naslov Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Pisci kasnijih rjenika, koji su izdani izmeu dva rata i poslije Drugog svjetskog rata, veinom naeg i nekog stranog jezika, nazivaju najveim dijelom na srpskoj strani jezik srpskohrvatski, a na hrvatskoj strani hrvatski. To -e nam potvrditi mnogi primjeri: Medi-Laurent: Francusko-srpski renik (Beograd, 1930), Risti-Kangrga: Renik srpskohrvatskog i nemakog jezika (Beograd, 1928), Bakoti: Renik srpskohrvatskog knjievnog jezika (Beograd, 1936), urovi:

Renik rusko-srpskohrvatski (Beograd, 1936) Moskovljevi : Rusko-srpski renik (Beograd, 1949), Samalovi : Rjenik njemako-hrvatsko-srpski (Zagreb, 1929),

Adamovi: Francusko-hrvatski rjenik (Zagreb 1937), Deanovi : Talijansko-hrvatski rjenik (Zagreb, 1942), Androvi : Englesko-srpskohrvatski rjenik (Za-greb, 1947), Bari: Renik srpskoga ili hrvatskoga i arbanaskoga jezika (Zagreb, 1950), Benei: Hrvatsko-poljski rjenik (Zagreb, 1949), Drvodeli: Hrvatsko-engleski rjenik (Zagreb, 1953), Hurm: Njemako-hrvatski rjenik (Zagreb, 1954).

To arenilo naziva naega jezika potvruje tvrdnju dra. Stevanovia, da je u naslovu rjenika naega ~ nekog stranog jezika nezgodan naziv hrvatski ili srpski (srpski ili hrvatski), pa ga i nalazimo samo u Barievu Reniku srpskoga ili hrvat-skoga i arbanaskoga jezika. Jo je za rjenik nezgodniji naziv naega jezika hrvatsko-srpski, kako ga je nazvao Samalovi, jer bi po naslovu moglo izgle-dati, da se u tome rjeniku navode i tumae rijei triju jezika: njemakoga, hrvatskoga i srpskog jezika. To je sigurno najvaniji razlog, zato su Hrvati u dvojezinim rjenicima na jezik nazivali hrvatskim.

S gramatikama stvar stoji drukije. U njima se na srpt:koj strani od Daniieve .Male srpske gramatike, Be 185., do stvaranja Drave Srba, Hrvata i Slove-naca na jezik nazivao srpskim (Danii, Novakovi, Stojanovi). Hrvati su ga od Mauranieve Slovnice hervatske nazivali hrvatskim (Maurani, Veber, Jagi, Florschi.itz). Sam Danii u djelima izdanim u Zagrebu naziva na jezik hrvatskt' ili srpski, a u djelima izdanim u Beogradu obino samo srpski. Hrvati su u tome postupali ispravnije. Mareti je svoju naunu gramatiku nazvao Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika (Zagreb, 1899), a i u srednjo-kolskoj je gramatici jezik nazvao hrvatski ili srpski. Izmeu dva rata gramatike naega jezika u Beogradu (Believe) i u Zagrebu (Musulinove) nazivale su na

109

jezik srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski. U to doba je pravopis u Beogradu (Believ) nazivao jezik srpskohrvatski, a u Zagrebu (Boraniev) hrvatski ili srpski. Poslije Drugoga svjetskog rata u Beogradu su srednjokolske gramatike nazivale na jezik najprije srpskim, a kasnije srpskohrvatskim, a u Zagrebu samo hrvatski ili srpski.

Prva moderna i odlina gramatika naega jezika, koju je za potrebe srednje kole u Dalmaciji i Istri na talijanskom jeziku izdao Pero Budmani u Beu 1867., nosi naslov Grammatica della lingua serbo-croata. Pisac u uvodu sam kae, zato ju je tako nazvao: Dajemo dvostruki naziv srpsko-hrvatski jeziku, koji se govori u Srbiji, Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Slavoniji, Srijemu i t. d., jer nam se ini prikladniji od naziva ilirski i junoslavenski... Upotrebljavamo ga odije-ljenog crticom ne u nekom etnolokom znaenju, nego da njime razlikujemo dva dijela, u koje je sada podijeljena naa knjievnost. Hrvatskim nazivamo onaj dio knjievnosti, koji ima svoje sredite u Zagrebu. Ovaj stavlja za osnovu pisanoga jezika dubrovaku i dalmatinsku knjievnost prolih vjekova i htio bi zadrati oblike toga jezika, ako se danas i ne upotrebljavaju. Drugi dio, kome dajemo ime srpski, ima za svoga glavara i utemeljitelja Vuka Stefanovia Karadia, i ne priznaje nego ive oblike govornog jezika. Nijemac A. Lesk:en dao je takoer gramatici naega jezika naslov Grammatik der serbo-kroatischen Sorache (Heidel-berg, 1914), a isto su to uinili l .francuzI A. Meillet i A. Vaillant davi naziv gramatici naega jezika Grammaire de la langue serbo-croate (Paris, 1924). Oni se u uvodu osvru na naziv serbo-croate i kau: Usprkos dvostrukom imenu, srpsko-hrvatski jezik oznauje tip jedinstvenog govora i knjievnog jezika, samo je nazvan prema kraju : srpski jezik ili hrvatski jezik. Termin srpsko-hrvatski zamisao je gramatiara. Gramatiari jugoslavenski nazivaju ga srpski ili hrvatski jezik.

Kako iz svega vidimo, svi nazivi: hrvatskosrpski, srpskohrvatski, hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski dobri su i upo-trebljavali su ih naizmjence odlini i najbolji poznavaoci naega jezika, domai i strani. Naziv hrvatski ili srpski (srpski ili hrvatski) nama je najblii, jer se u naim krajevima upotrebljava zadnjih 80 godina. Tako su jezik u naim kraje-vima slubeno nazivali Hrvati i Srbi poevi od ure Daniia i Tome Ma-

retia do danas. On je pravilan i toan, jer njime u svemu izjednaujerno po-jam hrvatski s pojmom srpski. Naziv srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), koji i danas esto susreemo u beogradskoj i zagrebakoj tampi, isto je tako dobar, jer njime oznaujemo dvoje: 1. da je to jezik, kojim govore dva naroda: Hrvati i Srbi, 2 . da je to jezik, kojim su pisane dvije knjievnosti: hrvatska i srpska. Na-ziv hrvatskosrpski (srpskohrvatski) najvie se, upotrebljavao zadnjih petnaestak godina pred Drugi svjetski rat, i to vie u istonim krajevima nego u zapadnim. Taj je naziv naega jezika dobar kao i ostali, ali mu mi ne moemo dati pred-nost pred ostalima.

110

Uvjeren sam, da ne bi bilo dobro ni pametno nametati nikome, koj~ e od spomenuta tri (odnosno est) naziva upotrebljavati. To ne bi urodilo dobrim plodom, jer nametnuti naziv veina kulturnih radnika ne 'bi rado primila. Samo

e vrijeme odabrati i zadrati jedan (moda isti) naziv kao najobiniji. To e ovisiti o irokogrudnosti i razumijevanju kulturnih i naunih radnika naih na-roda. To se moe postii samo slobodnom i dobrovoljnom upotrebom jednoga od navedenih naziva, jer se svakim od njih podjednako istie, da je to jez ik, kojim govore i piu Hrvati i Srbi.

o TVORBI PRIDJEVA OD IMENICA NA -IJA Veljko Gortan

U naem se jeziku razmjerno malo imenica narodnog podrijetla zavrava na -ija. Najobinije su: prostorija, provalija, nitarija, robija, sudija, upanija, ljekarija, drvenarija. Moemo im pribrojiti nekoliko zbirnih imenica na -adija tipa momadija, pjeadija i na -dija (-ija) prema turskom obrascu, na pr, siledija, aljivdija, abadija (= suknar). Zavretak -ija nalazimo i u nekoliko stranih imenica, koje su se udomaile u naem jeziku, na pr. delija, spahija, hartija, lutrija, liturgija, kapetanija. Taj je zavretak, za koji Leskien kae da je roman-skog podrijeda, dosta est u imenima zemalja, na pr. Dalmacija, Slavonija, SrbIja, Britanija, Perzija. l

U knjievnom jeziku, osobito za potrebe znanstvenih disciplina, upotrebljava se velik broj Imenica na -ija iz klasinih jezika, na pr. iz grkoga: filologija, filo-zofija, geografija, anatomija, iz latinskoga: infekcija, migracija, gravitacija, invazija.

Kad se od imenica na -ija narodnog postanja tvore pridjevi, njihov je zavr-etak redovno -ijski, na pr. upanijski: upanija, pjeadijski: pjeadija.

Za pridjeve od imena zemalja na -ija kae Mareti' da im je zavretak -ijski mnogo obiniji od drugih. Mislim, da to nije tono. Ogledao sam tvorbu pridjeva kod preko 70 imena zemalja na -ija i uvjerio se, da se njihovi pridjevi u velikoj

veini ne svravaju na -ijski, nego na -ski. Taj zavretak prima imenica, poto odbaci krajnje -ija. Evo nekoliko primjeni:

slavonski,' Slavonija slovenski,' Slovenija makedonskz',' Makedonija panonski,' Panonija albanski: Albanija kampanski : Kampanija

hispanski,' Hispanija britanski,' Britanija skandinavski,' SkandinaVija zelandski " Zelandija abesinski,' Abesinija babilonski,' Babilonija.

l Isp. Mareti, Gramatika i stilistika hrv. ili srp. knjievnog jezika, 2. izdanje, Zagreb 1931., str. 279. i d.; Leskien, Grammatik der serb o-kroatischen Sprache, L, Heidelberg 1914., str. 317. .

O. c., str. 324.