1

2

Edward W. Said

KRIVOTVORENJE ISLAMA

BIBLIOTEKA: TRIDVAJEDAN

Knjiga 16.

Urednik: NENAD RIZVANOVI

Kako mediji i strunjaci odreuju nain na koji vidimo ostatak svijeta

3

SADRAJ

UVOD DRUGOM IZDANJU 4

UVOD PRVOM IZDANJU 40

Prvo poglavlje: ISLAM KAO VIJEST 62

Islam i zapad 62 Zajednice tumaenja 97

Sluaj Princeza u kontekstu 132

Drugo poglavlje: IRAN 142

Sveti rat 142 Gubitak Irana 156

Neispitane i skrivene pretpostavke 170 Druga zemlja 182

Tree poglavlje: ZNANJE I MO 192

Politika tumaenja islama: ortodoksno i antitetino znanje 192 Znanje i tumaenje 220

4

UVOD DRUGOM IZDANJU

U petnaest godina otkako se pojavila knjiga Krivotvorenje islama ameriki i zapadni mediji snano su se fokusirali na muslimane i islam, a veinu njihovih izvjetaja karakterizira pretjerano stereotipiziranje i otvoreno neprijateljstvo vee od onog koje sam opisao ranije u svojoj knjizi. Uistinu, ini se da uloga islama u otmicama i terorizmu, opisi naina na koji muslimanske zemlje poput Irana otvoreno prijete nama i naem nainu ivota, te nagaanja o najnovijim urotama da se raznesu zgrade, sabotiraju komercijalni zrakoplovi i zatruju zalihe vode sve vie utjeu na svijest zapadnjaka. Zborovi strunjaka za islamski svijet postali su sve istaknutiji i za kriza ih se dovodi u javnost da blagoslove formulirane ideje o islamu na vijestima i u kontakt emisijama. Takoer se ini da je dolo do neobinog oivljavanja kanonskih, iako prethodno diskreditiranih, orijentalistikih ideja o muslimanskom, openito ne-bijelom narodu, to su ideje za koje je jednostavno nevjerojatno da se toliko snano istiu u vrijeme kad rasna i vjerska netolerancija prema bilo kojoj drugoj kulturalnoj grupi vie ne moe nekanjeno cirkulirati. Zlobne generalizacije o islamu postale su zadnji prihvatljivi oblik klevetanja strane kulture na Zapadu. Ono to mainstream mediji u svojim raspravama govore o muslimanskim nazorima, karakteru, vjeri ili kulturi u cjelini danas se vie ne smije govoriti ni za Afrikance, ni za idove, ni bilo koji drugi istonjaki narod ili Azijate.

Naravno, muslimanske i islamske zemlje poput Irana, Sudana, Iraka, Somalije, Afganistana i Libije za vrijeme proteklog desetljea i pol bile su uzrokom velikog broja provokacija i uznemiravajuih incidenata. Pogledajte skraeni popis prijestupa koje u navesti. Tijekom 1983. u Libanonu je bombom ubijeno oko 240 amerikih vojnika za to je odgovornost preuzela jedna muslimanska skupina, a ameriku ambasadu u Beirutu u zrak su digli muslimanski bombai samoubojice to je rezultiralo velikim brojem poginulih. Tijekom osamdesetih godina Shi'a skupine u Libanonu drale su nebrojeno

5

amerikih talaca i to na duga vremenska razdoblja. Zatim, stanovit broj otmica zrakoplova (od kojih je najzloglasnija otmica leta TWA dranog u Beirutu izmeu 14. i 30. lipnja 1985. godine) za koje su odgovornost preuzele muslimanske skupine, kao i za nekoliko bombakih zloina u Francuskoj otprilike u isto to vrijeme. Za eksploziju Pan Am-ovog leta br. 109 iznad Lockerbieja u kotskoj odgovornost su preuzeli islamski teroristi. Iran se istaknuo kao zemlja koja podupire i simpatizira razliite pobunjenike skupine u Libanonu, Jordanu, Sudanu, Palestini, Egiptu, Saudijskoj Arabiji i drugdje. Afganistan je nakon ukidanja okupacije Sovjetskog saveza izgledao kao da je i sam uronio u kazan islamskih skupina i plemena. Puno muslimanskih pobunjenika (posebice talibana) koje su naoruale, obuile i financirale SAD jednostavno su preplavili zemlju. Neki od njih, gerilci obuavani u Americi, pojavili su se na drugim krajevima svijeta (na primjer, eik Omar Abdel Rahman koji je osuen za smiljanje bombardiranja Svjetskog trgovinskog centra 1993. godine) i inilo se da sada potiu graanski rat u Egiptu i Saudijskoj Arabiji, zemljama koje su vane saveznice SAD-a na Srednjem istoku. inilo se da Homeinijeva fatwa na Salmana Rushdieja (14. veljae 1989.) i novana nagrada od nekoliko milijuna dolara za njegovo ubojstvo na saet nain opisuje zlobnost islama, njegovu odlunost da vodi rat protiv suvremenosti i liberalnih vrijednosti, kao i, naravno, njegovu sposobnost da posegne preko oceana u samo srce Zapada kako bi izazivao, hukao i prijetio.

Nakon 1983. godine muslimani koji objavljuju svoju vjeru u islam bili su u vijestima svugdje. U Aliru su pobijedili na opinskim izborima, ali vojnim ustankom je sprijeeno da dou na vlast. Alir jo uvijek osjea bolove uasnog graanskog rata u kojem su se borili militanti protiv vojnih skupina i u kojem je poginulo tisue intelektualaca, novinara, umjetnika i pisaca. Sudanom danas vlada militantna islamska stranka ijeg vou, Hassana al-Turabija, esto prikazuju kao izuzetno zlobnog pojedinca, Svengalija i Savonarolu zagrnutog u islamsku odjeu. Islamske napadake skupine ubile su nebrojeno nedunih evropskih i izraelskih turista u Egiptu gdje su se Muslimansko bratstvo i Jama'at Islamiyja (jedna nasilnija i beskompromisnija od druge) u zadnjih deset godina nevjerojatno

6

rairili. Hamas i islamski dihad koje je neko Izrael podravao kao nain da se potkopa PLO tijekom palestinske intifadae (koja je zapoela u prosincu 1987. godine) na okupiranoj Zapadnoj obali i pojasu Gaze preobrazili su se u medijski najpokrivenije primjere islamskog ekstremizma (bombai samoubojice, bombe u civilnim autobusima, ubijanje izraelskih civila) koji su meu ljudima izazivali najvie straha. Nita manje strana gerilska je skupina (koju se u amerikim medijima obino naziva teroristikom) Hezbolah (Boja stranka) koja se identificira i na koje lokalno gledaju kao na vojnike pokreta otpora koji se bore protiv nelegalne izraelske okupacije prilino velikog takozvanog sigurnosnog pojasa junog Libanona.

U oujku 1996. godine odrana je vana meunarodna konferencija na kojoj su prisustvovali brojni dravni elnici ukljuujui predsjednika Billa Clintona, premijera Shimona Peresa, predsjednika Hosni Mubaraka i predsjedavajueg Jasera Arafata u egipatskom gradu-luci Sharm el-Sheikh, da bi raspravljali o terorizmu iji su zadnji primjeri bila tri samoubilaka napada na izraelske civile. U govoru koji je emitiran u itavom svijetu Peres nije ostavio ni najmanje sumnje (kao i sama konferencija) da odgovornost za te napade snosi islam i Iranska islamska republika. Medijsko okruenje u SAD-u i na Zapadu openito je postalo toliko potpaljeno protiv islama da se nakon bombakog napada u Oklahoma Cityju u travnju 1995. godine oglasila uzbuna da su muslimani opet napali. Sjeam se (s negodovanjem) da sam tog poslijepodneva primio sigurno dvadeset pet telefonskih poziva raznih novina, vodeih televizijskih mrea i nekolicine sposobnih novinara i svi su pretpostavljali da sigurno znam vie o tome od drugih, budui da potjeem i piem o Srednjem istoku. itava fiktivna veza izmeu Arapa, muslimana i terorizma nikad mi nije bila jasno predstavljena i zakljuio sam da su osjeaji krivice i upletenosti koje su me natjerali da osjeam, usprkos samom sebi, upravo osjeaji koje su namjeravali da osjeam. Mediji su me, ukratko, napali, a razlog tome bio je islam (ili, tonije, moja veza s islamom).

To je nesumnjivo bio i sluaj s bosanskim muslimanima koji su bili rtve etnikog ienja svojih srpskih zemljaka. Meutim, tamo su,

7

kako su nam David Rieff i drugi pokazali, evropske sile i SAD uinili vrlo malo u njihovu korist sve dok nisu poinjeni najgori zloini. Veliki napori UN-a po pitanju humanitarne pomoi Bosni bili su neto novo i neobino uzimajui u obzir injenicu da se muslimane u drugim krajevima svijeta gledalo i tretiralo kao agresore za koje su najbolji postupci bili pogrdan govor, prijetnje, sankcije, karantena i, s vremena na vrijeme, zrani napadi. Pogledajte krvavi ruski napad na eeniju u pokuaju da se ugui pobuna eenskih muslimana. U sluaju Libije i Iraka, prvu zemlju SAD su bombardirale u travnju 1986. godine i to u najgledanijem veernjem terminu, a druga je bila metom rata nakon ega su uslijedili zrani napadi SAD-a 1993. i 1996. godine (veinu ih je prenosio CNN). Ljudi na zapadu imali su osjeaj da su zrani napadi opravdani usprkos velikom broju civilnih rtava. Godine 1992. inilo se da se nitko ne protivi humanitarnoj intervenciji SAD-a u muslimanskoj Somaliji koja je, poput ekspedicije u Libanon deset godina ranije, zavrila katastrofalno. Sluajevi Iraka, Libije, eenije i Bosne su meusobno razliiti, meutim, u oima muslimana diljem svijeta, svima im je zajedniko to da su u njima zapadne, veinom kranske sile i narodi, mobilizirani da vode kontinuirani rat protiv islama. I tako se polaritet produbljuje, a prilike za dijalog izmeu kultura odgaaju. Puno muslimana je pisalo i govorilo da bi zapadne sile bile uinile puno vie da bosanske, palestinske i eenske rtve nisu bili muslimani i da terorizam nije potekao od islama. Naposljetku, pa Izrael je okupirao i pripojio teritorij arapskih muslimana i nikada nije kanjen zbog toga. Zato bi samo islamske zemlje i narodi bili posebni ciljevi prezira i neproporcionalnog neprijateljstva? Za veinu Amerikanaca, islam nije nita drugo do briga.

Prema tome, slika je sloena. Dolo je do ponovnog oivljavanja emocija u itavom islamskom svijetu i dogodilo se puno teroristikih incidenata na zapadne i izraelske mete, bili oni primjeri organiziranog terorizma ili ne. Ope stanje islamskog svijeta s opadanjem produktivnosti i blagostanja, ukljuujui i takve fenomene kao to su cenzura, relativna odsutnost demokracije, obeshrabrujua prevlast diktatura te represivne i autoritativne drave od kojih neke prakticiraju i ohrabruju terorizam, muenje i genitalno sakaenje izgleda zaostalo i

8

okrutno ukljuujui i temeljno islamske zemlje poput Saudijske Arabije, Egipta, Iraka, Sudana i Alira izmeu ostalih. K tome jo, (meni) pretjerano pojednostavljeno reduciranje izvjesnog broja naroda koji se slue mutnom fantazijom Meke sedamnaestog stoljea kao lijeka za brojne bolesti u dananjem muslimanskom svijetu za posljedicu ima neprivlanu mjeavinu koju bi bilo licemjerno porei.

Ipak, ono to mene brine jest da e sama uporaba oznake islam, bilo za objanjavanje ili osudu islama, zavriti tako da e ona postati oblik napada koji e zauzvrat izazvati jo vie neprijateljstva meu samoproglaenim muslimanskim i zapadnjakim glasnogovornicima. Islam definira relativno mali udio onoga to se doista dogaa u islamskom svijetu koji broji milijardu ljudi i ukljuuje velik broj zemalja, drutava, tradicija, jezika i, naravno, beskonaan broj razliitih iskustava. Jednostavno je pogreno pokuavati pratiti sve ovo unatrag do neega to se zove islam bez obzira koliko buno polemiari orijentalisti (koji su veinom aktivni u SAD-u, Velikoj Britaniji i Izraelu) inzistirali na tvrdnji da islam ureuje islamska drutva od vrha do dna, da je dar al-Islam jedan povezani entitet, da su crkva i drava u islamu zapravo jedno i tako dalje. U ovoj knjizi pokuavam osporiti veinu ovih neprihvatljivih generalizacija najneodgovornije vrste kako se one vie nikada ne bi mogle primijeniti ni na jednu drugu vjersku, kulturnu ili demografsku skupinu na zemaljskoj kugli. Ono to oekujemo od ozbiljnih prouavanja o zapadnim drutvima s kompleksnim teorijama, mnogobrojnim arolikim analizama drutvenih struktura, povijesti, kulturalnih formacija i sofisticiranih istraivanja jezika takoer bismo trebali oekivati i od prouavanja i rasprava o islamskim drutvima koje se rade na Zapadu.

Umjesto znanja, esto nailazimo na novinare koji daju ekstravagantne izjave koje mediji istog asa pokupe i dalje dramatiziraju. Kroz njihove se radove provlai jedan vrlo skliski koncept na koji neprestano aludiraju, koncept fundamentalizma, rije koju se u zadnje vrijeme automatski povezuje s islamom, iako je ista ta rije bila blisko povezana, to se obino izostavlja, i s kranstvom,

9

idovstvom i hinduizmom. Namjerno stvorene asocijacije izmeu islama i fundamentalizma osiguravaju da e prosjeni itatelj poistovjetiti islam i fundamentalizam kao jednu te istu stvar. Uzimajui u obzir tendenciju da se islam reducira na aicu pravila, stereotipa i generalizacija o vjeri, njenom osnivau i itavom islamskom narodu, ovjekovjeuju se istaknute negativne injenice o islamu (nasilje, primitivizam, atavizam, prijetee odlike islama) i sve to bez ozbiljnog napora da se definira pojam fundamentalizam, da se da tono znaenje radikalizmu ili ekstremizmu ili da se ti fenomeni stave u nekakav kontekst (na taj nain da se, na primjer, govori da su pet, deset ili pedeset posto svih muslimana fundamentalisti).

Od 1991. American Academy of Arts and Sciences objavljuje otkria o fundamentalizmu u opsenom istraivanju od etiri sveska na kojem radi grupa autora pod sponzorstvom Akademije. Slutim da je taj projekt zapoeo tako da su na pameti imali tono islam, iako se u istraivanju raspravlja i o idovstvu i kranstvu. U taj projekt, za koji su bila zaduena dva glavna urednika, Martin E. Marty i R. Scott Appleby, ukljueni su brojni cijenjeni akademici. Njegov rezultat je saetak uglavnom zanimljivih radova, ali, prema otroumnoj kritici Iana Lusticka, u istraivanju se ne pojavljuje niti jedna odriva definicija fundamentalizma. Upravo suprotno, Lustik dodaje, urednici i oni koji svojim radom pridonose istraivanju na kraju prilino oajniki predlau da se 'fundamentalizam' ne bi [trebao] definirati.1 Prema tome, ako strunjaci za tu temu ne mogu definirati fundamentalizam, nije ni udo to domain polemike (kojeg pokree revnost i neprijateljstvo prema svemu muslimanskom) jo loije obavlja taj posao. Meutim, ipak im je polo od ruke da kod itatelja probude osjeaje uzbune i straha.

Kao tipini sluaj uzmite primjer biveg lana Vijea nacionalne sigurnosti Petera Rodmana koji je 11. svibnja 1992. u National Review

1 Lustick, Fundamentalism, Politicised Religion and Pietism, MESA Bulletin 30, 1996., s. 26.

10

napisao sljedee: Pa ipak, Zapad je danas izazvan od strane vanjske militantne, atavistike sile koju pokree mrnja prema svim zapadnjakim politikim mislima, a koja se vraa na prastare pritube protiv kranskog svijeta, izjavljuje kao skromnu prvu premisu. Obratite pozornost na nedostatak rijei za poblie oznaivanje i liberalno koritenje sveobuhvatne generalizacije koju je nemogue potvrditi kao to je koja se vraa na prastare pritube protiv kranskog svijeta u kojoj zadnje dvije rijei zvue vee, impresivnije od nekiene, ali neto istinitije rijei kranstvo. Rodman nastavlja: Velik dio islamskog svijeta u razdoru je zbog socijalnih podjela, isfrustriran materijalnom inferiornou prema Zapadu, ogoren zapadnim kulturnim utjecajima i tjeran naprijed svojom mrnjom (onim to Bernard Lewis naziva politikim bijesom). Njegov otrovni anti-zapadnjaki stav ne izgleda samo kao taktika. Lewisova uloga u ovom tipu rasprave neto je na to u posebnu panju obratiti neto kasnije u knjizi. Rodman ne daje dokaze za optube koje iznosi o islamskoj inferiornosti, mrnji i bijesu. Njemu je dovoljno da izjavi te tvrdnje jer islam, kako ga prikazuju i krivo predstavljaju u orijentalistikim razmiljanjima i medijskim stereotipima, stoji optuen i osuen bez potrebe da se te optube potkrijepe argumentima ili daju poblie oznake poput onih koje Rodman rutinski iznosi u svojim diskusijama o zapadnom ili ak kranskom svijetu. Ono to mi elimo pitati jest osjea li svaki od milijardu muslimana u svijetu bijes i inferiornost, je li svaki stanovnik Indonezije, Pakistana ili Egipta ogoren zbog zapadnih utjecaja? Kako dobiti odgovore na takva osnovna pitanja? Ili se islam ne moe istraivati na nain na koji bismo istraivali bilo koju drugu kulturu ili vjeru jer se, za razliku od drugih kultura i vjera, islam nalazi izvan normalnih ljudskih iskustava, jer je vjera o kojoj se moe priati, kao i o svemu unutar nje, kao da je neko psihopatoloko ljudsko bie?

Ili uzmite Daniela Pipesa, razdraenog anti-muslimana, ija je osnovna osobina da on kao orijentalist zna da je islam grozna, odvratna stvar. On iznosi neka svoja razmiljanja u misaonom djelu objavljenom u jesenjem izdanju The National Interesta iz 1995. pod skromnim naslovom There are No Moderates: Dealing With

11

Fundamentalist Islam [Nema umjerenosti: postupanje s fundamentalistikim islamom]. Ni na jednom mjestu u lanku ne oslobaa radikalni islam (koji se ne trudi definirati, pa zbog toga pretpostavljamo da je isti kao i veliki broj ne-radikalnih) njegove prave prirode za koju nam odmah iz rukava kae da je duhom blia drugim slinim pokretima (komunizmu, faizmu) nego tradicionalnoj religiji. Neto kasnije u istom lanku razrauje tu analogiju: Dok se fundamentalistiki islam razlikuje u detaljima od drugih utopijskih ideologija, jako im nalikuje u namjeri i predmetu tenje. Poput komunizma i faizma tei novom drutvu, potpunoj kontroli tog drutva i kadrovima spremnim, tovie eljnim, da prolijevaju krv. Pipes ismijava strunjake koji govore da politiki islam ide svojim tokom. Ne, on protuargumentima tvrdi da doba njegove najvee snage samo to se nije nadvilo nad nama. Nasilan, iracionalan, neutaiv, potpuno beskompromisan Pipesov fundamentalistiki islam prijeti svijetu i pogotovo nama, ak iako je, prema brojkama State Departmenta, terorizam koji dolazi sa Srednjeg istoka esti po redu po pojavljivanju i uestalosti.

Ukratko, fundamentalizam je islam je sve-protiv-ega-se-sada-moramo-boriti kao to smo se borili protiv komunizma tijekom hladnog rata. Zapravo, Pipes kae, borba s islamom je tea, dublja i opasnija. Ni Pipes ni Rodman ne piu kao autsajderi, niti kao pripadnici neke luake hajke na islam i muslimane. Njihov rad se u potpunosti uklapa u mainstream i njegova svrha jest da privuku panju tvoraca politike za to postoje izvjesna realistina oekivanja. Koliko su njihovi pogledi raireni vidi se iz lanka iz US News and World Report od 6. srpnja 1987.: Neapologetski i kruti fundamentalizam dobiva brzim spontanim rastom politiku potporu u velikom dijelu islamskog svijeta. Bolno je uhvatio Zapad izvan ravnotee, pogotovo kad se islamska vjerska groznica i politiki ciljevi udrue da bi dali nasilne rezultate. Jo uvijek je malo dokaza da je veina fundamentalista odana Homeinijevim jasno objavljenim revolucionarnim ciljevima. Ali dobiva se upravo takva poruka. Malo kasnije, 16. rujna 1987., u istom asopisu pie: Kompleks muenitva - sastavni dio raznolikosti iranskog islama, tonije islamske sekte ijita, sada se javlja i meu

12

veinom mladei sunita. Oito, racionalne norme ne vrijede u raspravama o islamu. Nitko se ne zamara, na primjer, pitanjem koliko je dokazima potkrijepljena izjava da se meu mladei sunita iri muenitvo, meu njih nekoliko stotina milijuna od Maroka do Uzbekistana i ako je to uope tono, koji su to dokazi uope.

S obzirom na to, nismo se jako iznenadili kad je nedjeljni New York Times u svojoj Week in Review [Osvrt na tjedan] 21. sijenja 1996. objavio lanak pod naslovom: Crvena prijetnja je nestala ali evo nam Islama. Ispod naslova protezao se dugaak lanak Elaine Sciolino koji nam, iako strukturiran na principu s jedne strane-s druge strane, daje predodbu onoga to ona naziva jednom od najeih, najopakijih debata u dananjim akademskim krugovima, koje odraavaju staru raspravu o tome koliko je dobro organizirana i velika crvena prijetnja. Osim potpaljivakog naslova, Sciolinin lanak nuka itatelja da na islam (zelenu prijetnju) gleda kao na prijetnju zapadnim interesima, budui da navodi vei broj svjedoka koji zastupaju to stajalite (ukljuujui glavnog tajnika NATO-a Claesa, Newta Gingricha, Bernarda Lewisa, Shimona Peresa i sveprisutnog, ako ve ne akreditiranog, Stevena Emersona). Pored toga, razliiti poglavari drava poput Benazir Bhutto, Hosnija Mubaraka i Tansu Ciller koji su povezani s Amerikom navode se kao zagovornici teze o zelenoj prijetnji irom svijeta. Kao antiteza svemu ovome navodi se samo profesor John Esposito sa sveuilita Georgetown, ija razborita i snanim argumentima potkrijepljena knjiga The Islamic Threat: Myth or Reality? (Oxford, 1992.) na miran nain smiruje teorije prijetnje islama, ali on je naveden na drugoj stranici New York Timesa. Prema tome, jasno je da dananja klima preferira (moglo bi se ak rei i zahtijeva) da islam bude prijetnja bez obzira na nepojmljivo irenje tog pojma kao i njegove nedokazive, isto polemike elemente.

Islam je stoga postao sredinja rasprava kako u krugovima koji oblikuju politiku, tako i u medijskim krugovima. Meutim, veina tih rasprava izostavlja injenicu da su vodee islamske skupine danas saveznice i klijenti SAD-a ili da se nalaze unutar orbite SAD-a zemlje kao to su Saudijska Arabija, Indonezija, Malezija, Pakistan, Egipat,

13

Maroko, Jordan i Turska u kojima su se do nekog stupnja pojavili militantni muslimani zato to njihove reime SAD otvoreno podravaju. Te esto izolirane manjinske vlade omraene od veine naroda prisiljene su da prihvate tutorstvo i utjecaj SAD-a i to zbog programa SAD-a, a ne programa muslimana. Vijee za inozemne odnose, prestino i utjecajno udruenje, nedavno je osnovalo Muslim Politics Report i studijsku grupu (kruok) koja doputa irok raspon miljenja o islamu od kojih su neka korisna i informativna. Pa ipak, u takvim publikacijama kao to je Foreign Affairs, tromjeseno glasilo Vijea, rasprave su esto postavljene u polaritetima poput one Judith Miller i Leona Hadara od koji je prva za, a drugi protiv pozitivnog odgovora na pitanje Je li islam prijetnja? (Foreigh Affairs, proljee 1993.) Ako ovjek ima barem malo suosjeanja, nije mu teko zamisliti kako se jedan musliman moe osjeati neugodno zbog neumoljivog navaljivanja i upornih tvrdnji (ak ako to i jest izreeno samo u vidu debate) da se na njegovu vjeru, kulturu i narod gleda kao na izvor prijetnje i da se on sam odluno dovodi u vezu s terorizmom, nasiljem i fundamentalizmom.

Postojana struja takvih opisivanja jo vie se napuhuje doprinosima pro-izraelskih asopisa i knjiga u nadi da e jo vie Amerikanaca i Evropljana vidjeti Izraelce kao rtve islamskog nasilja. Jedna izraelska vlada za drugom pribjegavale su propagiranju ove samo-slike u ratovima informiranja koji se jo od 1948. vode oko pitanja Srednjeg istoka. Iako sam o tome ve govorio, vano je naglasiti da su takve tvrdnje o islamu i, u veini sluajeva, Arapima, namjerno napravljene tako da sakriju to rade Izrael i SAD, kao glavni protivnici islama. Te dvije zemlje bombardirale su i napale nekoliko islamskih zemalja (Egipat, Jordan, Siriju, Libiju, Somaliju, Irak), okupirale (u sluaju Izraela) arapsko-islamska podruja u etiri zemlje, i, dok SAD, kako smatra UN, otvoreno podupiru vojnu okupaciju tih podruja. Za veliku veinu muslimana i Arapa, prema tome, Izrael je arogantna atomska sila na tom podruju koja prezire svoje susjede, koja se ne obazire na broj i uestalost bombardiranja, ubojstava (koja su daleko vea od broja ubijenih Izraelaca) i koja ima naviku protjerivanja i iseljavanja ne-idovskog stanovnitva, pogotovo Palestinaca. Prkosei

14

meunarodnom zakonu i tucetu UN-ovih rezolucija, Izrael je pripojio istoni Jeruzalem i visoravan Golan, okupirao juni Libanon (i dri ga pod okupacijom od 1982. godine), vodi politiku zastraivanja i tretiranja Palestinaca kao manje vrijednih ljudi (zapravo kao posebnu rasu) i koristi svoj utjecaj na politiku SAD na Srednjem istoku, po emu interesi etiri milijuna Izraelaca potpuno zasjenjuju interese dvije stotine milijuna Arapa muslimana. To, a ne nebulozna sustavna izlaganja Bernarda Lewisa da su muslimani bijesni zbog suvremenosti Zapada, dovelo je do razumljivih arapsko-islamskih prituaba na snage koje se (poput Izraela i SAD-a) prikazuju liberalnim i demokratskim, a zapravo djeluju protiv slabijih naroda prema kontradiktornim naelima koristoljublja i neovjenosti. Kad su SAD povele koaliciju zemalja protiv Iraka 1991. godine, govorile su o potrebi da se ukinu agresija i okupacija. Da Irak nije bio muslimanska zemlja koja je vojnim sredstvima okupirala drugu takvu zemlju u podruju bogatom naftom koje se smatra podrujem pod zatitom SAD-a, ne bi bilo potrebe za intervencijom i invazija se ne bi ni dogodila, kao to se nije dogodila nakon izraelske invazije i okupacije Zapadne obale i visoravni Golan, pripajanja istonog Jeruzalema i provoenja naseljavanja na tim podrujima.

Ne kaem da muslimani nisu napadali i ranjavali Izraelce i Zapadnjake u ime islama. Meutim, puno toga to se moe vidjeti i proitati u medijima o islamu predstavljeno je kao agresija koja proizlazi iz islama jednostavno zato to je islam takav. Lokalne i konkretne okolnosti se, prema tome, ponitavaju. Drugim rijeima, krivotvorenje islama jednostrana je aktivnost koja sakriva ono to mi radimo i, umjesto toga, naglaava ono to muslimani i Arapi jesu po svojoj vlastitoj izopaenoj prirodi.

U onome to slijedi neu navoditi marginalne, neuraunljive niti irelevantne ljude koji piu o Srednjem istoku i islamu, nego samo primjere dobro poznatog, mainstream novinarstva koje se moe nai u New Republicu i Atlanticu, od kojih je prvi u vlasnitvu Martina Peretza, a drugi Mortona Zuckermana, obojice velikih podupiraa Izraela i stoga pristranih u sluaju islama. Peretz je poseban sluaj.

15

Nitko u amerikim medijima nije izdrao toliko dugo (najmanje dva desetljea) u naglaavanju takvih rasnih mrnji i prezira protiv odreene kulture i naroda kao on protiv islama i Arapa. Dio njegove pakosti nesumnjivo proizlazi iz njegovog neumoljivog poriva da brani Izrael pod svaku cijenu, ali puno toga to je tijekom godina rekao nadilazi racionalnu obranu i njegove kolumne (koje su nepatvorene, iracionalne i vulgarne klevete) doista su nenadmaene bilo gdje u svijetu.

Po njegovom miljenju islam i Arapi su jedno, te ih se stoga moe oboje napadati. Ovako 7. svibnja 1984. opisuje kazalinu predstavu koju je pogledao:

...njemaki poslovni ovjek na poslovnom putu, amerika idovka imigrantica i Arapin iz Palestine nau se zajedno tijekom bombardiranja u sklonitu u Jeruzalemu koji je pod opsadom Arapa. Ako vam se pojavljivanje suosjeanja izmeu Nijemca i idovke u predstavi ini zapanjujuim, onda su vas univerzalistike predrasude nae kulture jo manje pripremile za Arapina koji se pojavljuje u predstavi ludog Arapina, istina, ali ludog na prepoznatljiv nain koji uvjetuje njegova kultura. On je intoksiciran jezikom, ne razaznaje matu i stvarnost, prezire kompromis, uvijek krivi druge za svoju nesreu i na kraju bui bolni ir svoje frustracije u besmislenom krvoednom ali trenutano zadovoljavajuem inu. Ovo je politika drama i ono to je ini tako snanom njezin je pesimizam, to jest njezina istinitost. Arapina iz ove drame vidjeli smo u Tripoliju, u Damasku, u nedavnoj otmici autobusa za Gazu, u pucnjavi po ulicama Jeruzalema. Naravno, na pozornici on je izmiljeni lik, ali u stvarnom svijetu plod mate nije on, nego njegov umjereni brat.

Ovakav nain pisanja tjedan za tjednom izlazi u njegovom asopisu, koji je, da pojasnimo, poznat, neko liberalan asopis koji ita veliki broj utjecajnih ljudi u Washingtonu i New Yorku. Uvjerivi nas (24. Lipnja 1991.) da je Izrael politiki izriaj ve formiranog naroda

16

poput Poljske, Japana ili Engleske i da mu je politiki identitet utvren (za razliku od politikog identiteta Indije ili Palestine), nastavlja s tezom izreenom 6. rujna 1993. da e za Arape idovi uvijek biti uzurpatori i nametljivci. Ksenofobija u nae vrijeme nije samo sklonost Arapa. U vrijeme kada drava identitetom proturjei politici, arapski islam koji boluje od osjeaja inferiornosti prema Izraelu i Zapadu posebno je ksenofoban i misli samo na sebe i svoj svijet.

Peretzove nevjerojatne klevete raspredaju se nadugako i nairoko kako bi potpuno sakrile povijesnu stvarnost da su veinom evropski idovi doli u Palestinu, zemlju ve nastanjenu drugim narodom, unitili njihovo drutvo, oduzeli im zemlju i protjerali dvije treine stanovnitva. Povrh toga, izraelska vojna okupacija palestinskog (kao i libanonskog i sirijskog) teritorija traje ve nekoliko desetljea, pripojila je istoni Jeruzalem to je in koji nijedna druga zemlja na svijetu nije priznala i uzela si je za pravo voditi preventivni rat protiv nekoliko arapskih zemalja. Nesposoban da se nosi s tim injenicama drugaije osim pravom koje se temelji na superiornosti Izraela, Peretz na muslimane i Arape primjenjuje teoriju niim izazvanog nasilja i kulturalne inferiornosti. U izdanju svog asopisa od 13. kolovoza 1996. Peretz prvo opravdava bezobraznu politiku sile izraelskog predsjednika vlade Benjamina Netanyahua, a zatim dodaje da, naposljetku, Izrael ima posla s arapskim zemljama u kojima nema kulturalnih dispozicija za znanstveni i industrijski napredak. Naalost, to su drutva koja ne mogu napraviti ni ciglu, a kamoli mikroip. Peretz tu ideju (koja je slina njegovim idejama o Afroamerikancima, a to je da su povijesno osueni na inferiornost) razvija do sljedeeg zakljuka: Iz ovog sve veeg jaza stvorit e se duboko, moda ak neukrotivo zamjeranje Izraelu. I iako ono moda nee dovesti do rata u tradicionalnom smislu, dovest e do jo vie onoga to je Izrael tijekom zadnjih godina dobro iskusio: straha i neprestanih nemira.

Peretzova navika da se koristi opim, iracionalnim generaliziranjem kako bi napadao islam i Arape zbog njihovih grijeha protiv njemu omiljene zemlje, Izraela, ima svoje benignije primjere u knjigama, lancima, televizijskim prilozima i filmovima. Milton Viorst,

17

autor brojnih lanaka o Srednjem istoku za New Yorker sakupio je veinu svojih lanaka u knjizi Sandcastles: The Arabs in Search of the Modern World (Knopf, 1994.) Viorst, revni promatra, ipak je sputan itavim nizom neispitanih pretpostavki o islamu koje iznosi bez imalo samosvijesti ili skepticizma. Gotovo ni u jednom osvrtu na knjigu ne kritiziraju se njegove dvojbene tvrdnje. Jedna od iznimki jest Muhammad Ali Khalidi koji je u Journal of Palestine Studies (zima 1996.) sakupio neke od tih tvrdnji to je imalo poraavaju rezultat. On navodi sljedee Viorstove rijei: Tradicionalni islamski grad ima malo zanimanja za vanjsku estetiku. ak i danas Arapi ne primjeuju da su njihove ulice pune smea. Neki promatrai objanjavaju tu ravnodunost prema javnom prostoru kao posljedicu fiksacije islamske kulture na privatno, na provoenje drutvenog ivota samo unutar domova. Ima toga jo. islam, kae Viorst, ...uspijeva tamo gdje kranstvo nije, u sputavanju ovjekove moi rasuivanja...Arapi su unutar svoje kulture esto poznati po intrinzinom naginjanu konzervatizmu, ako ne i fatalizmu. Intelektualni izazov u njima izaziva neugodu. Khalidi ispravno podsjea Viorsta da su muslimani, naposljetku, usvojili grku filozofiju, da su bili pioniri u logici i astronomiji, imali razvijenu medicinu kao znanost i izumili algebru.

Viorsta se sve to ne tie (ili on to moda ne zna). Samouvjereno govori o temeljnom antagonizmu prema kreativnom nainu razmiljanja koji sve vie karakterizira islam i tvrdi da muslimani, kako Arapi tako i Turci, spremno priznaju da se njihova civilizacija ne moe mjeriti sa civilizacijom Zapada sudei prema intelektualnim kriterijima, jer, intelektualna nepopustljivost, pravi dar Zapada suvremenom svijetu, jedva da je dodirnula arapsku civilizaciju.

Ono to nalazim depresivno karakteristinim za te izjave jest da one dolaze (prilino defenzivno i ak ksenofobno) od samoimenovanih glasnogovornika poput Viorsta, Peretza i drugih kojih ima previe da bih ih sve nabrajao, a koji napadaju islam neprijateljskim izjavama poput navedenih.

18

Puno toga u aktualnom opisivanju islama iskonstruirano je da pokae inferiornost vjere s upuivanjem na Zapad kojem se islam navodno suprotstavlja, s kojim se natjee, kojem zamjera i na kojeg bijesni. tovie, vani asopisi poput New Yorkera, New York Review of Books i Atlantic Monthlyja nikad ne donose prijevode eseje (ili ak knjievnih djela) muslimanskih ili arapskih autora, nego se umjesto toga oslanjaju na strunjake poput Viorsta u interpretiranju politike i kulturalne aktualnosti koje se ne temelje na injenicama, ve na neprovjerenim pretpostavkama kakva je ova koju sam naveo gore u tekstu. U rijetkim sluajevima kritike takvih uobiajenih praksi zalutaju u mainstream medije kako bi se suprotstavile njihovoj hegemoniji.

Jednu od nedavnih kritikih procjena tete uinjene objavljivanjem klieja o islamu u medijima, politikim asopisima i akademskim krugovima napisao je Zachary Karabell (World Policy Journal, ljeto 1995.) koji poinje s premisom da nije obraeno dovoljno panje na fundamentalistiki islam od kraja hladnog rata. Javni mediji, kae prilino tono, puni su negativnih prikaza islama. Pitajte amerike studente na elitnim sveuilitima ili bilo gdje drugdje na to pomisle kad uju rije musliman. Odgovor e neizbjeno biti isti: do zuba naoruani, bradati fanatini terorist koji se namjerio unititi svog velikog neprijatelja, SAD. Karabell, na primjer, primjeuje da ABC-jev 20/20, prestini, visoko profilni program vijesti, emitira nekoliko segmenata u kojima se raspravlja o islamu kao kriarskoj vjeri koja stvara Boje ratnike. Frontline je sponzorirao istraivanje produetaka organizacija muslimanskih terorista u itavom svijetu. Mogao je takoer spomenuti Emersonov film za PBS, Jihad in America [Dihad u Americi], cinino napravljen i promoviran da bi eksploatirao taj strah, ili ak gomilu sada popularnih knjiga provokativnih naslova poput Sacred Rage [Sveti bijes] ili In the Name of God [U ime Boga] koje aludiraju na vezu izmeu islama i opasnog iracionalizma. Isto se moe rei i za tisak, Karabell nastavlja. Prie o Srednjem istoku esto su popraene slikom damije ili velike skupine ljudi pri molitvi.

Sve ovo, kako sam ve rekao, ukazuje na ozbiljno pogoranje situacije koju sam opisao u prvom izdanju Krivotvorenja islama

19

objavljenom prije desetljea i pol. Sada, na primjer, imamo novi val igranih filmova (jedan od njih je i True Lies koji, podsjea nas Karabell, kao negativce prikazuje klasine arapske teroriste s vatrom u oima i strastvenom eljom da poubijaju Amerikance) iji je glavni cilj da prvo demoniziraju i dehumaniziraju muslimane, kako bi ih potom, da pokaemo svijetu kako je Zapad neustraiv, obino ameriki heroj na kraju sve poubijao. Delta Force (1985.) zapoeo je kao trend, ali se nastavio sagom o Indiani Jonesu i brojnim televizijskim serijalima u kojima su muslimani uvijek bili predstavljani kao zli, nasilni i, iznad svega, potroni. Jedna od promjena jest da su romansa i arm koji su u holivudskim filmovima bili uobiajeni pri prikazivanjima egzotinog Istoka potpuno eliminirani iz filmova, kao i iz filmova o ninjama koji sada suprotstavljaju bijelog (ili ak crnog) Arnerikanca neogranienom broju u crno maskiranih istonjaka koji na kraju filma dobiju to su pravedno zasluili.

Osim kombinacije neprijateljstva i redukcije koju nam sva ova izvrtanja nude, tu je jo i snano pretjerivanje i napuhivanje muslimanskog ekstremizma unutar muslimanskog svijeta. Karabell donosi izvrstan i ironino podcijenjeni zakljuak kad kae da su sile modernizma i sekularizma sve samo ne istroene na Srednjem Istoku. U eseju izvorno objavljenom 1993. godine, a potom uvrtenom u The Politics of Dispossession (Pantheon, 1994.), pokuavam pokazati kako arapsko-muslimanska drutva na okupu dri upravo sekularizam, a ne fundamentalizam, usprkos velikom pretjerivanju senzacionalistikih i neupuenih amerikih medija koji veinu ideja preuzimaju od anti-islamskih karijerista publicista koji su u islamu nali novo polje za iskuavanje vjetina demonologije. Najmanje to se moe uiniti jest rei da su u ovoj borbi izmeu islamista i preplavljujue veine muslimana ovi prethodni naveliko izgubili bitku. To se istie u eseju pod nazivom The Failure of Political Islam, francuskog politologa Oliviera Roya, koji je objavljen u odlinoj knjizi istog naslova (Harvard, 1994.) Drugi znanstvenici kao to je, na primjer, John Esposito u The Islamic Threat: Myth or Reality? iznose taj isti zakljuak ali na drugi nain naglaavajui raznolikost, sloenost izriaja

20

i razliitih tradicija, te povijesna iskustva muslimanskih drutava, umjesto navodnog anti-zapadnjatva irokih masa.

Meutim, takvi razumni, dobro istraeni, alternativni pogledi rijetko se uzimaju u obzir. Trite predstavljanja bijesnog, prijeteeg i urotnikog islama puno je vee, korisnije i sposobnije da stvori vie uzbuenja, bilo u svrhu zabave ili mobiliziranja strasti protiv novog stranog vraga. Jer na svaku nesvakidanju knjigu poput knjige Richarda Bullieta Islam: The View from the Edge (Columbia, 1994.) dolazi puno vie knjiga i lanaka koji izraavaju poglede poput onih Davida Pryce-Jonesa u The Closed Circle (Harper, 1991.), Charlesa Krauthammera o onome to on naziva globalnom intifadom (Washington Post, 16. veljae 1990.) ili bilo koji rad A. M. Rosenthala iz New York Timesa (na primjer, Decline of the West, 27. rujna 1996.) u kojem se islam, terorizam i Palestinci rutinski svrstavaju zajedno. I takve stvari u prestinim amerikim medijima prolaze kao informirane analize i izvjetaji. Gotovo je nemogue osobi koja redovno, svakodnevno prati mainstream medije naii, na primjer, na paljivu analizu Yvonne Yazbeck Haddad o Islamist Perceptions of US Policy in the Near East [Islamsko vienje amerike politike na Bliskom istoku] koja se pojavila, naalost, u opskurnoj akademskoj knjizi The Middle East and the United States, urednika Davida W. Lescha (Westview, 1996.) Za razliku od Rosenthala i Krauthammersa, ona brino razlikuje pet razliitih vrsta islamista (te preferira koritenje rijei islamisti umjesto potpaljivake radikali ili fundamentalisti) i tovie, to je jo korisnije, sakuplja itav niz hukakih izjava protiv muslimana koje su pogorale odnose izmeu islamskog i zapadnog svijeta. Meu tim izjavama nalaze se i one Ben-Guriona (Ne bojimo se niega osim islama), Yitzhaka Rabina (Islamska vjera je na jedini neprijatelj) i Shimona Peresa (Neemo biti sigurni sve dok islam ne

Arapski intifada (doslovno podrhtavanja, trzavice) pobuna, ustanak naroda. Veliki ustanak Palestinaca na okupiranim teritorijima koji je poeo 8. 12. 1987. nakon 20 godina izraelske okupacije, koji su obiljeili bojkoti, napadi, demonstracije itd.

21

spusti svoj ma), te dug popis izravnih postupaka koje je Zapad uinio protiv islamskog svijeta to je kulminiralo jakim, da ne kaemo agresivnim, izraelsko-amerikim partnerstvom.

Bit izvjetavanja poput onoga Yvonne Yazbeck Haddad ne lei u tome jesu li ona na kraju potpuno tona ili bismo li ih trebali bezuvjetno prihvatiti ili odbaciti, nego u osjeaju koji nam daju za stvarnog sugovornika sa stvarnim argumentima i stvarnim interesima, koji se ignoriraju u veini nemilosrdnih izvjetavanja o islamu koja danas dominiraju u medijima. Nitko, naravno, ne oekuje da novinari ili medijske linosti troe puno vremena na znanstveno istraivanje, itanje knjiga, traenje alternativnih pogleda ili pokuaje da se informiraju tako da ne pretpostavljaju da je islam ogroman i neprijateljski raspoloen. Meutim, emu to ropsko i nekritino usvajanje pogleda koji naglaavaju negativnosti islama i emu ta neobina spremnost da se prihvati javna retorika vlade koja tako slobodno primjenjuje rije terorizam uz rije islam, te stav koji uzdie izraelske poglede na islamsku opasnost na razinu politike SAD-a prema Srednjem istoku?

Odgovor lei u tome koliko danas jo uvijek prevladava stari pogled na islam kao prihvatljivog suparnika kranskom zapadu. ikaniranje Japana, na primjer, postoji upravo zato to se na Japan gleda kao na zemlju koja pokazuje agresivni otpor prema evropsko-amerikoj ekonomskoj hegemoniji. Tendencija da se itav svijet gledao kao imperij jedne zemlje danas je u SAD-u, zadnjoj preostaloj supersili, u izuzetnom usponu. Meutim, dok je veina drugih velikih kulturalnih grupacija naizgled prihvatila ulogu SAD-a, jedino iz islamskog svijeta dolaze znakovi odlunog otpora toj zamisli. I upravo zato imamo procvat kulturalnih i vjerskih napada na islam kako od strane individualaca, tako i od strane raznih skupina iji su interesi formirani idejom Zapada (i SAD-a kao predvodnice Zapada) kao standarda za prosvijetljenu suvremenost. Ipak, daleko od toga da je ta ideja pravedne dominacije Zapada toan opis Zapada. Ne, ona je u stvarnosti nekritino idoliziranje zapadne sile.

22

Jedan od najgorih zloinaca u kulturalnom ratu protiv islama britanski je orijentalist (sada stanovnik SAD-a i umirovljeni profesor sveuilita u Princetonu) Bernard Lewis iji se eseji redovno objavljuju u The New York Review of Books, Commentary, Atlantic Monthly i Foreign Affairs. Tijekom desetljea i desetljea objavljivanja njegove ideje, koje su ostale nepromijenjene i uistinu vremenom zastranile i postale pojednostavljene, prodrle su u diskurs lanaka i knjiga ambicioznih novinara i nekolicine politologa. Zato su Lewisovi stavovi, proizali iz britanske i francuske orijentalistike kole devetnaestog stoljea koja je u islamu vidjela prijetnju kranstvu i liberalnim vrijednostima, dobili tako veliku mogunost kolanja u tisku lako je objasniti. Sva Lewisova naglaavanja napravljena su s ciljem da oslikaju islam u naelu kao neto to se nalazi izvan znanog, poznatog, prihvatljivog, naeg svijeta i da prikau da je islam naslijedio evropski antisemitizam koji sada koristi u navodnom ratu protiv suvremenosti. Kao to sam ve istaknuo o Lewisu u svojoj knjizi Orientalism [Orijentalizam], metode kojima se koristi su prljave primjedbe, lano koritenje etimologije da bi dao velike zakljuke o itavom nizu naroda i, ne manje prijekora vrijedno, potpuna nesposobnost da prizna da islamski narodi imaju pravo na vlastitu kulturu, politiku i povijest slobodnu od Lewisovih proraunatih pokuaja da pokae da zato to nisu zapadnjaci (pojam izuzetno ogranien) ne mogu biti dobri.

Uzmite za primjer njegov esej o rijei watan koja na arapskom znai domovina ili narod. Lewisovo tendenciozno gledanje na ovu rije pokuaj je da je ogoli od bilo kakve teritorijalne konotacije. Iznosi krivu tvrdnju (a da za takvo to nema nimalo kontekstualnog dokaza) da rije ne znai patria, patrie ili patris i da se ne moe usporeivati s tim rijeima zato to je watan za islam neutralno mjesto stanovanja. To je samo jedan od eseja iz Islam and the West (Oxford, 1993.) koji, poput ostalih eseja u toj knjizi, za cilj ima da, kao prvo, prikae Lewisovo uenje i, kao drugo, da zapadnjaki superiorni autoritet pokae to muslimani stvarno osjeaju, ali ne znaju izraziti. Pa ipak, sve u tom eseju razotkriva okantno nepoznavanje stvarnosti arapskih muslimana za koje rije watan jo i kako ima egzistencijalnih asocijacija na rijei patria i patrie. Lewis nalazi dva ili tri primjera u srednjovjekovnoj

23

arapskoj literaturi da podupre svoj tobonji zakljuak, i pri tom potpuno zanemaruje knjievne izvore od osamnaestog stoljea do danas, kao i uobiajenu govornu uporabu rijei watan koja je tono rije koju Arapi koriste (za razliku od pisane) da bi oznaili dom, pripadanje i lojalnost. Budui da je arapski za njega jedino pisani, a ne govorni jezik niti jezik koji se svakodnevno koristi, Lewis zaboravlja srodne rijei poput bilad i ard koje podrazumijevaju snaan osjeaj specifinog prebivalita i privrenosti.

Lewisove nevjerojatne metode temelje se, jo jednom, na dubokoj anti-humanistikoj sklonosti da prihvati doslovna tumaenja, ime odreuje to muslimani osjeaju, to oni jesu i emu tee. Islam, kae, nije samo sistem vjerovanja i oboavanja, dio ivota, tako govorei...on je itav ivot (kurziv dodan]. Takva izjava istie ne samo predrasude, nego i apsurdno, krivo shvaanje kako ljudski ivot zapravo funkcionira. Lewisove metode sugeriraju da su svi muslimani (njih milijardu) proitali, apsorbirali i u potpunosti prihvatili pravila za koja kae da ureuju graansko, krivino i ono to mi nazivamo ustavnim pravom, a zatim da se ropski pridravaju tih propisa u svakoj znaajnoj radnji u svakodnevnom ivotu. Ako je ikad postojala prilika da se upotrijebi rije besmislica, onda je ovo prava prilika za to. Lewis se jednostavno ne moe nositi s razliitou muslimanskog naina ivota jer je njemu taj nain ivota neto strano, radikalno razliito i drugaije.

Nigdje to nije oitije nego u eseju The Return of Islam, djelu koje se prvi put pojavilo u ultra desniarskom idovskom asopisu Commentary i koji se nalazi u zbirci Islam and the West. Lewis u njemu zapravo koristi lanu filozofiju da bi nepotvreno izjavio kako veina vodeih politikih pojava suvremenog arapskog svijeta koje on i njegov krug ne odobravaju potjeu od islama iz sedmog stoljea. As'ad Abu Khalil, znanstvenik koji dobro zapaa, primjeuje: Dok on [Lewis] ima pravo vjerovati u fundamentalnu i oito genetiku razliku izmeu suvremenog zapadnjakog razuma i muslimanskog razuma koji se prema Lewisu ne mijenja tijekom godina (injenica koja mu doputa da navodi srednjovjekovne muslimanske pravnike da bi

24

objasnio dananja dogaanja), njegova analiza trenutnih dogaanja u najboljem je sluaju neinformirana (JPS, zima 1995.). I upravo je u tome stvar i time se paradira pred itateljstvom kako bi im se rastumailo to je dananji muslimanski um sve spreman napraviti. To, naravno, dokida mogunost povijesne promjene, ljudske djelatnosti ili mogunost da svi muslimani ne razmiljaju potpuno isto od sedmog stoljea do danas, te oslobaa od konkretnog raspravljanja sadanjosti. Meutim, Lewisova namjera i jest da uvjeri itatelje da su muslimani oduvijek bili okorjeli po pitanju islama i samo islama, to je tautologija koja jednostavno prkosi ljudskom razumijevanju.

Lewis je najgori u eseju zlokobna naslova The Roots of Muslim Rage [Korijeni muslimanskog bijesa] koji se pojavio u rujanskom izdanju The Atlantica 1990. godine. Tko god dizajnirao naslovnicu za taj broj, i predobro je shvatio to je Lewis htio rei: u itatelja bulji muslimanska glava s turbanom i suenim oima punim bijesa, u zjenicama mu se odraavaju amerike zastave, a njegovo dranje izraava mrnju i bijes. Nazvati ono to Lewis iznosi u ovom izuzetno utjecajnom eseju znanstvenim ili interpretacijskim, izvrtanje je znaenja obje te rijei. The Roots of Muslim Rage sirova je polemika slobodna od bilo kakve povijesne isti-ne, racionalnih argumenata ili ljudske mudrosti. Ona pokuava okarakterizirati muslimane kao jednu kolektivnu osobu ljutu na vanjski svijet koji je poremetio njegov iskonski mir i neosporiva pravila. Na primjer:

...zadnja slamka bila je izazvati njegovu dominaciju [nepostojeeg muslimana] u vlastitoj kui, od emancipacije ena do neposlune djece. To vie nije mogao izdrati i provala bijesa protiv tih stranih, poganih i nepojmljivih sila koje su potkopale njegovu (sic) dominaciju, poremetile njegovo drutvo i, konano, oskvrnule utoite njegova doma, bila je neizbjena. Takoer, bilo je prirodno da taj bijes bude usmjeren prvenstveno na njegovog tisuljetnog neprijatelja i da crpi snagu iz pradavnih vjerovanja i lojalnosti.

25

Kasnije Lewis proturjei samome sebi govorei da su muslimani neko pozdravljali dolazak zapadnog utjecaja i odgovarali na njega divei mu se i oponaajui ga. Ali to se, tvrdi on, rastopilo u istoj mrnji i bijesu kad su se uzburkale dublje strasti, te, kako se ini, samo te unutranje osjeaje treba kriviti za takve nedoline ispade. U tom eseju Lewis iznosi zapanjujuu tvrdnju da je ovo o emu raspravljamo pojava najistijeg, niim izazvanog bijesa prema samoj suvremenosti:

Do sada bi ve trebalo biti jasno da smo suoeni s raspoloenjem i kretanjima koja daleko premauju razinu pitanja i politika i vlada koje ih provode. To nije nita manje nego sukob civilizacija moda iracionalna, ali bez sumnje povijesna reakcija naeg prastarog suparnika prema naem idovsko-kranskom nasljeu, naoj svjetovnoj sadanjosti i njihovoj ekspanziji u itavom svijetu. Od velike je vanosti da se, s nae strane, ne damo isprovocira(i da poduzmemo jednako povijesnu, ali isto tako i jednako iracionalnu reakciju protiv tog suparnika.

Drugim rijeima, muslimani danas reagiraju jedino zato to je to povijesno i, moda ak, genetiki odreeno. Ono na to reagiraju nisu ni politika, ni postupci, ni bilo to svjetovno. A ono zbog ega se bore jest iracionalna mrnja prema svjetovnoj sadanjosti koja je, kako Lewis sveano objavljuje, naa i samo naa.

Arogancija ovih tvrdnji je nevjerojatna. Jer ne samo da smo muslimani i mi iskljueni jedni od drugih, usprkos stoljeima posuivanja i mijeanja, to Lewis u potpunosti negira, nego su oni prokleti na bijes i iracionalizam, a mi na uivanje naeg racionalizma i kulturalne superiornosti. Mi predstavljamo stvarni, to jest svjetovni svijet, a oni se ograuju, jadikuju i pjene u svijetu koji jedva da je neto vie od neozbiljne mate. Konano, na svijet je svijet Izraela i Zapada, a njihov islama i ostalih. Mi se moramo braniti od njih ne politikom ili debatom, nego bezuvjetnim neprijateljstvom. Nije ni udo

26

to esej Samuela P. Huntingtona o sukobu civilizacija posuuje naslov i glavnu tezu iz Lewisovog eseja.

Nazvati takve ideje neprijateljskima i iracionalnima ne znai precijeniti sluaj, tim vie to su iste te ideje doivjele neku vrstu apoteoze u radu novinara kao to je Judith Miller iz New York Timesa ija je knjiga God Has Ninety-Nine Names: A Reporters Journey Through a Militant Middle East [Bog ima devedeset i devet imena: reportano putovanje kroz militantni Srednji istok] (Simon and Schuster, 1996.) savren primjer manjkavosti i iskrivljavanja u krivotvorenju islama. Kao dokaz su kontakt emisije i simpoziji o Srednjem istoku u kojima Miller trguje s The Islamic Threat [Islamskom prijetnjom], kao to je uinila na simpoziju Foreign Affair 1993. Njezina je zadatak bio da razvije tisuljetnu tezu da militantni islam predstavlja opasnost za Zapad, to je temeljna ideja sukoba civilizacija Samuela Huntingtona. Tako je u navodnom intelektualnom vakuumu koji je nastao raspadom SSSR-a potraga za novim vanjskim neprijateljem konano zavrila, kao to je zavrila i za evropsko kranstvo u osmom stoljeu, naavi islam, vjeru ija fizika blizina i neutaena glad prema Zapadu (nejasan izraz koji koriste Lewis i Huntington, a koji oznaava nau civilizaciju nasuprot njihovoj), a koja je danas jednako dijabolina i nasilna kakva je bila i u prolosti. Miller ne navodi da je veina islamskih zemalja danas pogoena siromatvom, diktaturama i oajniki zaostala u vojnom i znanstvenom smislu da bi predstavljale ikakvu prijetnju bilo kome osim vlastitim graanima, no razmatra injenicu da se najsnanije od njih (Saudijska Arabija, Egipat, Jordan i Pakistan) nalaze u orbiti SAD-a. Strunjacima poput Judith Miller, Huntingtona, Martina Kramera, Daniela Pipesa i Barryja Rubina, kao i itavom odredu izraelskih akademika, vano je da se pobrinu da nam prijetnja bude stalno pred oima, kako bi razgolitili islam zbog njegovog terora, despotizma i nasilja i osigurali si unosne konzultacije, esta pojavljivanja na televiziji i ugovore za knjige. Za u naelu indiferentnu i ionako ve slabo informiranu ameriku javnost, islamska prijetnja namjerno je napravljena neproporcionalno zastraujuom i potkrepljuje tezu (koja

27

je, zanimljivo, paralelna s anti-semitskom paranojom) da se iza svake eksplozije skriva velika urota.

Politiki islam openito nije uspio, gdjegod je to pokuao, da uz pomo islamskih stranki preuzme mo. Iran je izuzetak, ali ni Sudan (koji je zapravo islamska drava), ni Alir (rascjepkan borbama islamskih skupina i brutalne vojske), ni Afganistan (turbulentna i sada ultra-reakcionarna zemlja) nisu uinile nita drugo nego postale jo siromanije i jo marginalnije na svjetskoj pozornici. U diskursu islamske opasnosti koji se javlja na Zapadu, meutim, ipak ima poneto istine, utoliko to tu i tamo postoji otpor muslimana (Eric Hobsbawm to naziva primitivnom, predindustrijskom pobunom) prema pax Americana-Israelica diljem Srednjeg istoka. Pa ipak, ni Hezbolah ni Hamas nisu bili ozbiljna prepreka onome to se moe nazvati svakako samo ne mirovni proces na tom podruju. Rekao bih da je veina Arapa muslimana danas previe obeshrabrena, poniena i previe anestezirana nesigurnou i nekompetentnom i snanom diktaturom koja vlada kod njih da bi podrali neto poput velike islamske kampanje protiv Zapada. Osim toga, elite su veinom udruene s reimima i podupiru prijeki sud koji se, na primjer, u Egiptu odrao od 1946., te druge razne uinkovite zakonske mjere protiv ekstremista. emu onda tolika panika, naglaavanje i strah u veini rasprava o islamu? Naravno, bilo je samoubilakih bombakih napada i nasilnih inova terorizma, meutim, jesu li oni postigli ita drugo osim to su ojaali izraelski i ameriki utjecaj, kao i one reime u muslimanskim zemljama koje s njima surauju?

Odgovor je, mislim, taj to su knjige poput one Judith Miller simptomatine utoliko to osiguravaju dodatno oruje da se potini i porazi bilo kakav arapski ili muslimanski otpor izraelsko-amerikoj dominaciji na tom podruju. tovie, potajnim opravdavanjem politike okorjelog jednoumlja koja povezuje islamizam, koliko god to alosno bilo, sa strateki vanim dijelom svijeta bogatim naftom, anti-islamska kampanja prividno eliminira mogunost bilo kakvog ravnopravnog dijaloga izmeu islama i Arapa i Zapada i Izraela. Demonizirati i dehumanizirati itavu jednu kulturu na temelju zakljuka da je

28

bijesna na suvremenost znai pretvoriti muslimane u predmete terapeutske, kanjive panje. Ne elim da me se krivo shvati: manipulacija islamom ili, to se toga tie, kranstvom ili idovstvom radi retrogradnih politikih ciljeva katastrofalno je loa stvar i mora joj se suprotstaviti ne samo u Saudijskoj Arabiji, Zapadnoj obali i Gazi, Pakistanu, Sudanu, Aliru i Tunisu, nego i u Izraelu, ukljuujui krane desniare u Libanonu (prema kojima Judith Miller pokazuje nepristojnu sklonost) i gdje god se pojave teokratske tendencije. Ni najmanje ne vjerujem da su svi problemi zemalja u kojima ive Arapi muslimani nastali zbog cionizma i imperijalizma. Meutim, to ne znai da Izrael i SAD nisu imali borbenu, tovie hukaku ulogu u igosanju i nagomilavanju zlonamjerne zloporabe apstrakcije nazvane islam kako bi kod Amerikanaca i Evropljana namjerno probudili osjeaje bijesa i straha prema islamu i predstavili im Izrael kao svjetovnu, liberalnu demokraciju. Miller na kraju svoje knjige kae da je desniarski judaizam u Izraelu predmet druge knjige. Trebao je biti dijelom knjige koju je napisala, meutim ignorirala ga je kako bi imala vie prostora da napada islam.

Da pie o bilo kojoj drugoj vjeri ili dijelu svijeta, Miller bi smatrali potpuno nekvalificiranom. Na nekoliko mjesta ona spominje da je sa Srednjim istokom profesionalno povezana dvadeset pet godina, iako ne zna ni arapski ni perzijski, te priznaje da kamo god ide treba prevoditelja iju tonost ili povezanost ne moe procijeniti. Nijedan novinar ili strunjak za Rusiju, Francusku, Njemaku, Junu Ameriku, moda ak i Kinu i Japan koji ne govori neophodne jezike ne shvaa se ozbiljno, pa ipak, za islam, ini se, nije potrebno lingvistiko znanje, budui da je ovdje rije o neem to se smatra psiholokom deformacijom, a ne stvarnom kulturom ili vjerom.

Veina izvora koje Miller navodi na svojim stranicama ili u svojim biljekama obiljeeni su njezinim neznanjem, bilo zato to navodi samo one stvari koje ve zna da eli na engleskom ili zato to citira ljude iji se pogledi podudaraju s njezinima. Prema tome, njoj i njenom itateljstvu zatvorena je itava jedna knjinica muslimanskih, arapskih i ne-istonih znanstvenika. Gotovo svaki put kad nas pokua

29

impresionirati svojom sposobnou da kae frazu ili dvije na arapskom, uvijek ih kae krivo. To su veinom uobiajene, nikako slabo poznate fraze, a njene pogreke nisu samo pogreke u prijepisu koje si tako velikoduno oprata na poetku knjige. To su oigledne pogreke stranca koji niti mari, niti ima potovanja za temu i jezik, koji nakon dvadeset pet godina rada koji joj je osiguravao egzistenciju nije niti pokuala nauiti. Na stranici 221. navodi Sadatov opis Gadafija, al walid majnoon, to prevodi s taj ludi djeak. Zapravo je tona fraza el walad el magnoon. Ono to Miller misli da navodi zapravo je karikatura od djeak je lud. Shadia, ime popularne egipatske glumice, pretenciozno se ponavlja kao Sha'adia indicirajui da Miller ne zna razlikovati ak ni slova arapske abecede. Ima naviku da pravi mnoinu od arapskih rijei (na primjer, hanif/hanifi) i onda jo ima toliko drskosti da nam na 315. stranici kae da lijepa arapska pjesma...pati, kao i veina arapske poezije, zbog loeg prijevoda.

Ako su njezini pokuaji da razumije pojedinosti ivota arapskih muslimana toliko neuspjeni, to je onda tek s politikim i povijesnim informacijama koje iznosi? Svako od deset poglavlja (Egipat, Saudijska Arabija, Sudan, itd.) poinje s anegdotom, nakon ega odmah prelazi na zbrkanu povijest tog mjesta napisanu na studentskoj razini. Ove povijesti, skupljene iz razliitih, ne uvijek pouzdanih izvora, imaju namjeru u principu prikazati kako vlada graom, a zapravo razotkrivaju alosne predrasude i pogrene analize i shvaanja. U poglavlju o Saudijskoj Arabiji, na primjer, obavjetava nas u jednoj biljeki da je njezin omiljeni izvor za proroka Muhameda francuski orijentalist Maxime Rodinson, tovani marksist ija je biografija proroka Muhameda napisana kombinacijom anti-sveenike ironije i velike erudicije. Ono to Miller pie na osnovu toga na etiri ili pet stranica saetka o Muhamedovom ivotu i idejama jest nevjerojatno smijeno, ako ne ve i prezirno o ovjeku za kojeg Rodinson kae da je kombinacija Karla Velikog i Isusa Krista. No dok Rodinson razumije to to znai, Miller nam govori da ona nije u to uvjerena. Za nju, Muhamed je zaetnik anti-idovske vjere povezane s nasiljem i paranojom. Ne navodi niti jedan muslimanski izvor o Muhamedu i potpuno se oslanja na zapadne orijentaliste. Zamislite samo knjigu

30

objavljenu u Evropi ili SAD-u o Isusu ili Mojsiju koja ne koristi niti jedan idovski ili kranski izvor. Nakon to je osvojio Meku, Muhamed je, kako se govori, ubio samo desetoricu ljudi zbog uvreda nanesenih njemu i islamu, izjavljuje patetino pokuavajui biti sarkastina. Panju koju je posvetila Muhamedu opravdava time to nas podsjea da je utemeljio vjeru i dravu (ta njena primjedba nije originalna), a onda skae sa sedmog stoljea na sadanjost, kao da su utemeljitelji drave u davnoj prolosti najbolji izvori za dananju povijest. Ova taktika vrlo je slina Lewisovoj. itatelju ni u jednom trenutku nije doputeno da zaboravi da je Miller neobjektivna, politiki motivirana izvjestiteljica i da nije ni znanstvenik, ni strunjak, pa ak ni spisateljica, budui da knjiga nije sastavljena od argumenata i ideja, nego od beskrajnih intervjua sa sugovornicima koji nam se ine kao patetini, neuvjerljivi, snalaljivi muslimani, te njihovim povremenim kritiarima. Kad jednom proemo njene kratke povijesti, brzo uplovljavamo u najdosadnija vijuganja bez ikakve strukture, koja svjedoe o nepoznavanju prostora o kojem pie. Evo tipine reenice neosnovanog generaliziranja: A Sirijci, svjesni kaotine povijesti svoje zemlje [a za koju zemlju na svijetu to nije tono?] smatrali su mogunost vraanja anarhije ili jo jedne duge krvave borbe za vlast [je li to tono samo za Siriju kao postkolonijalnu dravu nakon drugog svjetskog rata ili i za stotine drugih zemalja poput Sirije, zemalja u Aziji, Africi i Junoj Americi?] i moda ak trijumf militantnog islama u najsvjetovnijoj [pomou kojeg termometra je to oitala?] dravi alarmantnim. Zanemarimo li odvratnu dikciju i argon, ono to ovdje imamo uope nije ideja, nego niz klieja pomijeanih s tvrdnjama koje se ne mogu provjeriti, a koje reflektiraju misao Sirijaca puno manje nego to reflektiraju Milleriine misli.

Miller ukraava svoje jadne opise frazom moj prijatelj, koju koristi da uvjeri itatelje da doista poznaje narode i, stoga, da zna o emu govori. Kao da vjeruje da joj njezini prijatelji govore intimne stvari koje je samo ona uspjela izvui iz njih. Meutim, ova tehnika stvara nevjerojatne iskrivljene prikaze u obliku dugih digresija koje svjedoe o islamskom nainu razmiljanja ak i kad skrivaju ili ignoriraju relevantne materijale kao to su lokalna politika,

31

funkcioniranje svjetovnih institucija ili aktivne intelektualne borbe koje se vode izmeu islamista i nacionalistikih suparnika. ini se da nikad nije ula za Mohammeda Arkouna, Mohammeda el-Jabrija, Georgea Tarabishija, Adonisa, Hasan Hanafija ili Hisham Djaita o ijim se tezama raspravlja u itavom islamskom svijetu.

Ovaj grozni propust u znanju i analizi posebice vrijedi za poglavlje koje se bavi Izraelom (koje inae nosi pogrean naslov budui da se itavo poglavlje odnosi na Palestinu) u kojem potpuno zanemaruje promjene koje je uzrokovala intifada te dugaki iscrpljujui uinak tridesetogodinje izraelske okupacije i niti ne daje naslutiti grozote koje je ivotima obinih Palestinaca nanio Oslo i vladavina jednog ovjeka Jasera Arafata. Nije sluajnost da je, kao zagovaratelj politike SAD-a, Miller vie opsjednuta Hamasom nego bilo im drugim, a jasno je nesposobna povezati ga (Hamas) s jadnim stanjem na podrujima kojima svih tih godina brutalno upravlja Izrael. Proputa spomenuti, na primjer, da je jedino palestinsko sveuilite, koje nije osnovano palestinskim sredstvima, Islamsko (Hamas) sveuilite u Gazi koje su osnovali Izraelci da bi potkopali PLO tijekom intifade. Biljei Muhamedovo haranje protiv idova, ali nita ne govori o vjerovanjima, izjavama i zakonima Izraelaca protiv ne-idova, kao i estim deportacijama, ubijanjima, ruenju kua, konfisciranju zemlje, izravnom pripajanju i onome to najpouzdaniji izvor o Gazi, Sara Roy, naziva sustavnim ekonomskim ne-razvojem. Miller se nabacuje s jo nekoliko ovakvih injenica, meutim, nigdje im ne daje pravu teinu i utjecaj koje imaju na rasplamsavanje strasti kod islamista.

Druga joj je navada da izvjetava itatelja o svaijoj vjeri kranin je takav i takav, sunit takav i takav, ijit takav i takav itd. Za nekoga tko je toliko zaokupljen tom stranom ivota, nije uvijek tona, to ponekad rezultira nekim iznimno zabavnim gafovima. Govori o Hishamu Sharabi kao prijatelju, ali ga krivo identificira kao kranina, dok je on zapravo sunit. Badr el Haj je opisan kao musliman, a zapravo je kranin maronit. Ovi lapsusi ne bi bili toliko strani da joj nije bila namjera da nas impresionira svojim poznavanjem tih ljudi i bliskou s njima. Osobito je uoljivo da ni na jednom mjestu ne govori

32

o svojoj vlastitoj vjerskoj orijentaciji ili politikim sklonostima. Za temu koja je u potpunosti nabijena vjerskom i ideolokom strau poput njezine, neobino je to to pretpostavlja da je njena vjera (za koju ne vjerujem da je islam ili hinduizam) u svemu tome nevana. ovjek se zapita koliko ljudi od kojih je izvukla informacije znaju s kim priaju i koliko njih zna to je rekla o njima.

Neugodno je izravna kad govori o svojim reakcijama na ljude koji su na vlasti i o stanovitim dogaajima. Pogoena je tugom kad jordanskom kralju Huseinu dijagnosticiraju rak, iako joj gotovo uope ne smeta to on vodi dravu koja mui, zatvara i na kraju se rjeava ljudi koji joj smetaju. Oi joj se pune suzama od ljutnje i bijesa kad pijunaom otkriva oskvrnue libanonske kranske crkve, ali ne trudi se spomenuti ostala oskvrnua (muslimanskih groblja u Izraelu, na primjer) i stotine istrijebljenih sela u Siriji, Libanonu i Palestini. Njen osjeaj prezira vidljiv je u odlomcima poput ovog koji slijedi u kojima imputira misli i elje Sirijki iz srednje klase, koja je nepromiljeno pozvala Miller u svoj dom, a ija kerka je postala islamistica:

Ona nee imati stvari za kojima jedna Sirijka, majka, ena iz srednje klase ezne: nee vidjeti vjenanje svoje keri, nee vidjeti ker u tradicionalnoj bijeloj haljini s dijamantnom tijarom na glavi, nee imati uokvirene slike sretnih mladenaca na stoliu ili kaminu, nee biti trbunih plesaica i ampanjca do zore. Moda i Nadinini prijatelji isto imaju keri i sinove koji su ih odbacili, koji ih potajno preziru zbog kompromisa koji su uinili da bi zadobili naklonost Assadova okrutna i bezduna reima. Jer ako ki takvih stupova buroazije Damaska moe podlei snazi islama, tko je onda imun na njega?

Najzanimljivije pitanje u vezi s knjigom koju je Miller napisala jest zato ju je uope napisala. Sigurno ne iz ljubavi. Pogledajte, na primjer, da priznaje da se boji i ne voli Libanon, mrzi Siriju, Libija joj je smijena, ne shvaa ozbiljno Sudan, ali i malo je zabrinjava Egipat i gadi joj se Saudijska Arabija. Nije se potrudila nauiti jezik i zanima je

33

jedino opasnost organiziranih militantnih islamista kojih, usudit u se nagaati, ima neto manje od pet posto od milijardu pripadnika islamskog svijeta. Zalae se za nasilno potiskivanje islamista (iako ne za muenje i druga nelegalna sredstva koja se koriste za to: ini se da joj je ta kontradikcija u stajalitu nekako promakla) i ni najmanje je ne mui nepostojanje demokratskih stranki i pravnih postupaka u zemljama koje SAD podravaju (kao to su Egipat, Jordan, Sirija i Saudijska Arabija) sve dok su meta islamisti. U jednoj sceni u knjizi ak sudjeluje u zatvorskom ispitivanju koje izraelski policajci provode nad navodnim muslimanskim teroristom, a ije sustavno muenje i koritenje drugih upitnih metoda ispitivanja (tajna umorstva, hapenja usred noi, ruenje kua) pristojno zanemaruje jer joj doputaju da ovjeku zavezanom lisiinama i sama postavi nekoliko pitanja.

Njezin najvei i najkonzistentniji neuspjeh kao novinarke jest vjerojatno to to je voljna povezivati i analizirati jedino stvari koje odgovaraju tezi koja prevladava u knjizi, a to je da je islamski svijet militantan i pun mrnje. Ne osporavam ope miljenje da je arapsko-islamski svijet u posebno stranom stanju i to govorim i piem ve tri desetljea. Ali Miller ne daje ak ni minimalno tonu sliku uloge koju u svemu tome igra situacija s Izraelom i SAD-om i zapravo jedva da primjeuje postojanje odlune anti-arapske i anti-islamske politike SAD-a (izuzevi zgodu s Afganistanom koju spominje, iako samo usputno). Uzmimo, na primjer, Libanon. Miller spominje atentat Bashira Gemayela 1982. godine i sugerira da ga je izabrao narod. ak ni ne aludira na injenicu da je doveden na vlast dok je izraelska vojska bila u zapadnom Beirutu uoi pokolja u logorima Sabri i Shatila i da je godinama, prema izraelskim izvorima kao to je Uri Lubrani, bio Mosadov ovjek u Libanonu. Da je bio ubojica i samoproglaeni kriminalac takoer je isputeno, kao i injenica da je aktualna struktura moi u Libanonu napuena ljudima poput Elieja Hobeika koji je optuen upravo za te pokolje u logorima. Navodei primjere arapskog anti-semitizma mogla je takoer navesti i postojanje rasnog diskursa unutar Izraela usmjerenog protiv Arapa i muslimana. to se tie injenica da Izrael vodi ratove protiv civila (dugotrajne, konzistentne i sustavne kampanje protiv ratnih zatvorenika i stanovnika izbjeglikih

34

kampova, unitavanje sela, bombardiranja bolnica i kola, namjerno stvaranje stotina tisua izbjeglica), njih sakriva (ako ih uope spominje) u svom pretjeranom blebetanju. Milleriin temeljni problem jest u tome to prezire injenice, a to to preferira beskonaan razgovor, koji navodi kao nain pretvaranja muslimana u zaslune rtve izraelskog terora poduprtog politikom SAD-a, govori puno o njoj kao savrenom primjeru izvjetavanja mainstream medija o Srednjem istoku.

Iz njezine knjige ne moe se saznati da postoji meuislamski sukob koji lagano vrije u interpretacijama i predstavljanju Srednjeg istoka i islama i da je Miller neprijateljica arapskog nacionalizma to i previe puta navodi u svojoj knjizi, pristaa politike SAD-a koja je odgovorna za puno toga i predani neprijatelj bilo kakvog palestinskog nacionalizma koji nije u skladu sa saniranom i bezopasnom verzijom bantustana organiziranih u skladu s Oslom. Miller je, ukratko, plitka novinarka tvrdoglava u svojim nazorima, a njezina divovska knjiga od petsto stranica predugaka je za ono to na kraju govori, iako je savren saetak nepromiljenih, neistraenih pretpostavki koje mediji preuzimaju i kojima operiraju.

Kako te pretpostavke mogu utjecati na svakodnevno izvjetavanje jasno se vidi u radijskom intervjuu Sergea Schmemanna, efa New York Times u Jeruzalemu, i Roberta Friska koji pie iz Libanona za londonski Independent. Iako na razliitim stranama granice, oba ovjeka izvjetavala su o izraelskoj invaziji na Libanon koja se dogodila u travnju 1996., pa ipak, ono to se pojavilo u njihovim izvjetajima i radijskoj debati (Democracy Now [Demokracija sada], 5. svibnja 1996., Pacifica Radio) radikalno je suprotno novinarskoj praksi prema kojoj ameriki novinar radi (moda nesvjesno) prema smjernicama koje potvruju Milleriine. Prisjetimo se, prije svega, da od 1982. Izrael dri pod okupacijom pojas junog Libanona, kao takozvanu sigurnosnu zonu, i da je sakupio i nastavio odravati plaeniku libanonsku vojsku na okupiranom podruju. Otpor okupaciji i juno-libanonskoj vojsci pruio je Hezbolah, takozvana Boja stranka, iji je raison d'etre bila izraelska okupacija. Te gerilske postrojbe nalaze se i bore na jugu, tako da se u naelu mogu smatrati gerilskim

35

skupinama koje se bore protiv nelegalne vojne okupacije njihove zemlje. Ali, uoimo takoer da ameriki tisak naglasak stavlja na vjeru Hezbolaha, kao i pretpostavku, da je, budui da se bori protiv Izraela, Hezbolah teroristika organizacija.

Times 2. travnja 1996. izvjetava da je Izrael granatirao juni Libanon i da su u granatiranju poginula dva civila. Militantna Boja stranka zaprijetila je da e se osvetiti, izjavio je anonimni izvjestitelj i nastavio, napetost je porasla na obje strane granice otkad su gerilci ubili est izraelskih vojnika tijekom proteklih est mjeseci u graninom pojasu junog Libanona pod okupacijom Izraela. Obino, naravno, gerile imaju pravo da se bore protiv vojnika okupacijske vojske, pa ipak, u ovom sluaju, to naelo je u poetku potkopano aludiranjem na militantnu islamsku stranku, to u itateljevom umu priziva povezanost s fundamentalizmom, islamskom prijetnjom i tako dalje. Do 10. travnja 1996. (iz izvjetaja Timesova dopisnika iz Izraela Joela Greenberga) u izvjea ulazi fraza koje podupire iranska vlada voena ijitima koja vie ne izlazi iz Timesovih pria sve do zavretka invazije dva tjedna kasnije. Kao da u situacijama u koje je umijean Izrael Times eli da se zna da su neprijatelji te zemlje militantni muslimani (koji e uskoro postati teroristi), a ne gerilci koji se bore protiv okupacije. Schmemann 12. travnja 1996. govori o Hezbolahu kao militantnoj ijitskoj organizaciji koju Iran podupire, kao da govore, pazite, ludi muslimani ponovno napadaju i, kao i obino, ubijaju idove. U toj istoj prii spominju se i uplaeni izraelski stanovnici Quiryat Shemona, iako u isto to vrijeme Izrael bombardira Beirut, grad pun uplaenih stanovnika, koji u toj prii nisu spomenuti.

U vrlo jasnoj pobjedi ideologije nad injenicama, uvodni lanak Timesa objavljen istog dana pod naslovom Israeli's Answer to Terror [Izraelski odgovor na teror] navodi nepotvrene tvrdnje da su izraelski zrani napadi na teroristike mete u Libanonu opravdani i ogranieni... Odgovornost za jueranje zrane napade u Libanonu i besmislene rtve na obje strane granice u jednakoj mjeri dijele teroristi Hezbolaha i vlade u Beirutu i Damasku. Gospodin Peres je, u ovom sluaju, samo iskoristio pravo Izraela na samoobranu. Ovo je izreeno u asu kad je

36

izraelska vojska provodila istjerivanje 200 000 stanovnika junog Libanona, nakon to je bombardirala to isto podruje iz zraka, s tla i s mora i (moramo napomenuti) zadrala vojnu okupaciju protiv koje se, prema zakonima rata, stanovnici imaju pravo boriti. U ovom sluaju to je obrnuto prvo zato to je u pitanju Izrael, a drugo zato to je islam taj koji predstavlja prijetnju. Do 18. travnja, dana kada je Izrael bombardirao i ubio preko stotinu ljudi u Qani, mjestu gdje se nalazilo sjedite UN-a, a koje je bilo dobro obiljeeno sklonite libanonskih civilnih ratnih izbjeglica, Times je izvjetavao da i SAD i Shimon Peres ale zbog gubitaka ivota, ali ipak smatraju da je Hezbolah odgovoran za krenje sporazuma iz 1993. bez provokacije (21. travnja 1996.). tovie, tijekom itavog razdoblja kampanje koju je Izrael vodio protiv Libanonaca, Times nije objavio niti jedan komentar ili uvodni lanak koji bi priopavao gledite drugaije od onog koje ima Izrael ili vlada SAD-a. Prije svega, Sirija i Iran su bili vaniji od nesretnih Libanonaca ili Hezbolaha, a to to se dogaalo u junom Libanonu nije bilo neto znaajnije i impresivnije od obine okupacije i odgovora na nju. Bio je to islam protiv Zapada opet iznova.

Iskrivljavanja u izvjetavanju koja su nastala kao posljedica toga naglasio je Robert Fisk, koji je ostao koncentriran na ono to se stvarno dogaalo, a ne na ono to su izraelski ili ameriki slubeni izvori htjeli da svijet vjeruje da se dogaa. Fisk nije obrnuo naelo da su gerile koje se bore protiv okupacije opravdane u tome to rade niti je podlegao iskuenju da borbu u junom Libanonu smatra borbom Zapada protiv muslimanskih terorista koje podrava Iran. Zato je i mogao u svom opisu incidenta u Qani pokazati da je od prekida paljbe 1993. postojala namjerna izraelska politika izazivanja incidenata te da su na taj nain namamili Hezbolah da se osveti kako bi pritisnuli Libanon i Siriju. To je rekao Schmemannu, ija odanost (ili moda oprez) stavu koji se moe iitati iz Timesovih uvodnih lanaka dramatino odudara u usporedbi s Fiskovom neovisnou. ovjek koji je vodio intervju u radijskoj emisiji rekao mu je: Piete da Izrael primjenjuje preciznu i odabranu silu u Libanonu. Kaete bez kritikih komentara da su 'izraelski asnici inzistirali da njihovi podasnici ne budu svjesni

37

izbjeglica u logoru u Qani'. Prenosite li namjerno dojam da Izrael ne cilja na civile, to je potpuno suprotno onome to tvrdi Robert Fisk.

U ovom trenutku Fisk navodi tri dokaza da pobije nepostojanje te izraelske namjere. To je zapravo okosnica njegova izvjetaja o masakru u Independentu od 19. i 22. travnja. Prije toga (15. travnja), piui iz junog Libanona, Fisk u glavnoj prii navodi izraelske namjere i kae Ovo nije samo vojna operacija. To je pokuaj sloma jedne zemlje. Dokazi koje Fisk navodi su sljedei: 1) devetnaest sati prije napada na Qanu slubene osobe UN-a rekle su izraelskom vojnom zapovjednitvu da se na svim lokacijama UN-a nalaze civili, 2) izraelski avion bez pilota nalazio se iznad njih za vrijeme bombardiranja, 3) uza svo silno hvaljenje izraelske preciznosti i najnovije tehnologije koju Izraelci posjeduju, zato je bombardiranje trajalo dugo nakon to su iz UN-ovog kabineta u Naquari (u junom Libanonu), molili da bombardiranje prestane. Schmemann odgovara da njemu nije jasno zato bi Izrael namjerno gaao civile, stajalite koje, dok ga on oigledno smatra iskrenim uvjerenjem, takoer odraava openito stajalite amerikih medija da su muslimanski teroristi savreno sposobni provoditi nasilje nad nevinima, a Izrael, koji je poput nas, nije u stanju initi to isto. Fisk se slae sa Schmemannom da je, dok je izvjetavao iz Izraela, a ne junog Libanona, pisao o onome to se tamo dogaa i svjesno zadravao svoja miljenja izvan izvjetaja koje je slao, jer postoji razlika izmeu onoga to radi izvjestitelj i onog to radi kolumnist. To je, naravno, ispravno, meutim ostaje pitanje na emu se temelji izvjetavanje novinara i koji se dogaaji povezuju s kojim izjavama. Za Fiska operativni kontekst odreuje izjava ministra vanjskih poslova Ehuda Baraka kad (3. sijenja 1996.) kae da ako bude daljnjih napada na Hezbolah, tada e ako Izraelci napadnu vojno to biti protiv Libanona, a rtve e biti Libanonci.

Ukratko, kad se pretpostavlja da je Hezbolah prvenstveno teroristika, militantna skupina ijita koju podupire Iran, pojavljuje se itav niz drugih, ne eksplicitno izreenih ideja o islamu kao neemu to je bijesno na suvremenost, ovisno o nasilju i slino, a to potvruje paljivo iskonstruirano izraelsko stajalite tijekom invazije na Libanon

38

(koje neprestano ponavljaju na CNN-u i u uvodnim lancima New York Times, a to je da je Hezbolah teroristika organizacija) da libanonski gerilci manje-vie zasluuju to to su dobili. Miller je jednom prilikom ak izjavila da gerilci nisu iz junog Libanona, nego iz Beke (Znam, bila sam tamo), i da namjerno hladnokrvno stavljaju ene i djecu na prvu liniju kako bi dokazali izraelsku sklonost ubijanju nevinih. Alexander Cockburn u svojoj kolumni Israel's Blitzkrieg u The Nation od 20. svibnja 1996. daje daljnju analizu izvjetavanja medija tijekom krize u Libanonu.

Ogoljene od bilo kakvih egzistencijalnih ili povijesnih konteksta, ove interpretacije islama kao nasilne i iracionalne vjere koja tjera ljude na agresiju protiv Izraela zapravo potkopavaju sve to nalikuje na izvjetavanje o onome to se stvarno dogaa. Nazivajui gerilce militantnim ijitima koji imaju podrku Irana pokret otpora se dehumanizira i prikazuje nelegitimnim. U kolumni koju je napisao 28. travnja Schmemannu ne polazi za rukom da pronae adekvatno objanjenje za zavrnu fazu invazije, kao to i sam kae, zbunjujui zavretak rata na Srednjem istoku, osim moda jer je ovo Srednji istok fraza koja se koristila kao stara poanta za podui niz anegdota koje pokuavaju objasniti situacije koje prkose zdravoj logici. Ako je postojala potreba da se ilustrira genij tog formata, proli tjedan je bio savren za to.

Izvrtanje i iskrivljavanje u prikazivanju islama danas ne predstavlja ni iskrenu elju da se razumije ni volju da se uje i vidi ono to se moe vidjeti i uti. Daleko od toga da su izvjea o islamu naivna ili pragmatina slike i postupci kojima mediji predstavljaju islam zapadnim konzumentima vijesti bude neprijateljstvo i neznanje zbog razloga koje je tako dobro analizirao Noam Chomsky u cijelom nizu knjiga (Manufacturing Consent s Edwardom S. Hermanom, The Culture of Terrorism i pogotovo Dettering Democracy). Pa ipak, koje god motive pripisali ovoj situaciji koja je, kako sam rekao na poetku, postala puno loija otkako je ova knjiga (Krivotvorenje islama) prvi put objavljena 1980. godine, injenica je da se i ono malo dijaloga i razmjene (a oboje se javlja u znanstvenim raspravama, umjetnikim

39

produkcijama, susretima obinih ljudi koji meusobno posluju, meusobno djeluju i openito razgovaraju jedni s drugima, a ne dre predavanja jedni drugima) teko probije u javnost kojom toliko dominiraju masovni mediji. Senzacionalizam, ksenofobija i zaraenost specijalitet su dana, a rezultati na obje strane zamiljene linije izmeu nas i njih izuzetno su nejasni. Nadam se da e skromni napori kao to je ova knjiga posluiti kao protuotrov koji e pokazati to je krivo i to se moe uiniti da se ublai toliko ogromna akumulacija negativnih uinaka.

U revizijama i auriranju neophodnom za ovo novo izdanje vrlo vjeto mi je pomogao moj stari prijatelj Noubar Hovsepian. Mario Oritz Robles i Andrew Rubin bili su od izuzetne pomoi u pitanju bibliografije. Pomo Zaineba Istrabadija bila je presudna, a Shelley Wanger mi je pomogla svojim vrhunskim urednikim vjetinama.

E. W. S. 31. listopad 1996. New York

40

UVOD PRVOM IZDANJU

Ovo je trea i zadnja u nizu knjiga u kojima sam pokuao govoriti o suvremenom odnosu izmeu islamskog, arapskog svijeta i Istoka na jednoj strani i Zapada na drugoj strani (Francuska, Velika Britanija i posebice SAD). Knjiga Orientalism [Orijentalizam] jest najopenitija. Ona prati razliite faze tog odnosa od Napoleonove invazije Egipta, tijekom glavnih kolonijalnih razdoblja, do procvata suvremenog orijentalistikog uenja u Evropi u devetnaestom stoljeu pa sve do kraja britanske i francuske imperijalistike hegemonije na Istoku nakon drugog svjetskog rata i pojavljivanja amerike dominacije na tom podruju. Podtema knjige Orientalism afilijacija je znanja i moi.2 Druga knjiga, The Question of Palestine [Pitanje Palestine], daje uvid u povijest borbe arapskih starosjedilaca, stanovnika Palestine, veinom muslimana i cionistikog pokreta (kasnije Izraela), ije su provenijencija i metode hvatanja ukotac s istonim stvarnostima Palestine veinom zapadnjake. Eksplicitnije nego u knjizi Orientalism, moje prouavanje Palestine pokuava takoer opisati ono to je skriveno ispod povrine zapadnih ideja o Istoku u ovom sluaju, nacionalna borba Palestinaca za pravo na samoodreenje.3

U ovoj knjizi tema mog rada je neposredno suvremena Zapad i posebice ameriki odgovori na islamski svijet na koji se, od ranih sedamdesetih, gleda kao na nevjerojatno vaan, a opet antipatino problematian. Jedan je od razloga za takvu percepciju i akutan nedostatak energetskih zaliha s fokusom na naftu iz Arapskog i Perzijskog zaljeva, OPEC i njegovi uinci na zapadna drutva kao to

2 Edward W Said, Orientalism, Pantheon Books, New York, 1978., ponovljeno izdanje, Vintage Books, New York, 1979.

3Edward W Said, The Question of Palestine, Times Books, NewYork, 1979., ponovljeno izdanje, Vintage Books, New York, 1980.

41

su inflacije i dramatino skupo gorivo. Pored toga, revolucija u Iranu i krize s taocima priskrbile su uznemirujue dokaze za ono to se poelo nazivati povratak islama. Konano, dolo je do ponovnog buenja radikalnog nacionalizma u islamskom svijetu i, kao posebno nesretni dodatak tome, povratka snanog rivaliteta supersila na tom prostoru. Primjer ovog prvog jest iransko-iraki rat, a sovjetska intervencija u Afganistanu i amerike pripreme za Rapid Deployment Forces u regiji Zaljeva primjer su ovog potonjeg.

Premda e fraza krivotvorenje islama postati jasna svakom itatelju koji nastavi itati ovu knjigu, na samom poetku ipak vrijedi dati jednostavno objanjenje. Ono to elim naglasiti u ovoj knjizi i u knjizi Orientalism jest da pojam islam, u onom smislu u kojem se danas koristi, znai jednu jednostavnu stvar a zapravo je djelomino fikcija, djelomino ideoloka oznaka, a najmanje oznaavanje vjere po imenu islam. Ni na jedan bitan nain se rije islam u uobiajenoj zapadnoj uporabi izravno ne podudara s nevjerojatno raznolikim ivotom koji se odvija u islamskom svijetu, a koji broji vie od 800 000 000 ljudi, protee se preko milijuna kvadratnih kilometara teritorija, uglavnom Afrike i Azije, i broji desetke drutava, drava, povijesti, zemljopisnih podruja, kultura. S druge strane, islam je danas na Zapadu posebno traumatina vijest zbog razloga koje u navesti u ovoj knjizi. Tijekom nekoliko prolih godina, posebice otkako su dogaaji u Iranu tako snano privukli panju Evrope i Amerike, mediji su poeli pojaano izvjetavati o islamu: opisivali su ga, karakterizirali, analizirali, davali brze teajeve o njemu i, kao posljedica toga, uinili ga poznatim.

Ali, kao to sam dao naslutiti, to izvjetavanje (a s njim i rad akademskih strunjaka za islam, geopolitikih stratega koji govore o krizi polumjeseca, kulturalnih mislilaca koji osuuju zalaz Zapada) moe zavesti na krivu stranu. Ono je konzumentima vijesti dalo osjeaj

eng. Rapid Deployment Forces snage za brzo iskrcavanje

42

da razumiju islam, a da im u isto vrijeme nisu objasnili da se velik dio tog energinog izvjetavanja temelji na materijalima koji su daleko od objektivnih. U puno sluajeva islamu ne samo da je pripisano potpuno neispravno znaenje, ve mu se pripisuju i neobuzdani etnocentrizam, kulturalna pa ak i rasna mrnja, te snano ali paradoksalno neutemeljeno neprijateljstvo. Sve se to dogodilo kao dio onoga za to se pretpostavlja da je pravedno, uravnoteeno, odgovorno izvjetavanje o islamu. Izuzevi injenicu da se ni kranstvo ni judaizam, iako oboje prolazi kroz znaajni ponovni procvat (ili povratak), ne tretira na tako emocionalan nain, postoji neosporiva pretpostavka da se islam moe neogranieno karakterizirati pomou nekoliko nesmotrenih opih i opetovano ponavljanih klieja. I uvijek se pretpostavlja da je islam o kojem se pria neki stvarni i stabilni objekt tamo negdje gdje se sluajno nalaze nae naftne zalihe.

Ovakva vrsta izvjetavanja pretvara se u zatakavanje. Kad New York Times objanjava iznenaujue jak otpor Iranaca irakoj invaziji, slui se formulom sklonosti ijita muenitvu. Izrazi poput ovog naoko imaju odreenu vjerodostojnost, ali meni se ini da se koriste kako bi se prikrilo puno toga o emu izvjestitelj nita ne zna. Nepoznavanje jezika samo je dio puno veeg neznanja, jer dovoljno esto izvjestitelja alju u stranu zemlju bez pripreme i iskustva samo zato to su on ili ona sposobni na brzinu shvatiti to se dogaa ili se sluajno nalaze u blizini mjesta gdje se dogaaju stvari zanimljive za naslovnice. I tako, umjesto da pokuaju otkriti neto o zemlji, izvjestitelji uzimaju ono to im je najzgodnije, obino neki kliej ili djeli novinarske mudrosti za koje je malo vjerojatno da e ih itatelji kod kue osporiti. S priblino tri stotine izvjestitelja koji su se nali u Teheranu tijekom prvih dana talake krize, od kojih nijedan meu njima nije govorio perzijski, nije ni udo da su sva izvjea koja su dola iz Irana u biti ponavljala iste otrcane poglede na ono to se dogaalo. U meuvremenu, naravno, drugi dogaaji i politiki procesi u Iranu koje se nije tako lako moglo okarakterizirati kao sluajeve islamskog mentaliteta ili anti-amerikanizma proli su nezamijeeno.

43

Aktivnosti izvjetavanja i zatakavanja o islamu gotovo da su eliminirale razmatranje nesretnog stanja iji su simptomi zapravo opi problem ivljenja i poznavanja svijeta koji je postao presloen i previe raznolik za donoenje lakih i brzih generalizacija. Islam je tipian sluaj, a budui da je njegova povijest na Zapadu toliko stara i dobro definirana, ujedno i poseban sluaj. Pod ovime mislim da, kao ni veliki dio postkolonijalnog svijeta, islam ne pripada ni Evropi ni, poput Japana, naprednoj industrijskoj skupini nacija. Islam se smatra dijelom zemalja s perspektivom razvoja, to je zapravo drugi nain da se kae da se islamska drutva barem tri desetljea smatraju drutvima kojima je potrebna modernizacija. Ideologija modernizacije oblikovala je ideju o islamu koji je navodno kulminirao istovremeno s vrhuncem vladavine iranskog aha, kao suvremenog vladara, a kad je njegov reim doivio slom, kao na posljedicu onog to se smatralo srednjovjekovnim fanatizmom i religioznou.

S druge strane, islam je uvijek predstavljao posebnu prijetnju Zapadu zbog razloga o kojima sam govorio u knjizi Orijentalizam i koje ponovno ispitujem u ovoj knjizi. Ni za jednu drugu vjersku ili kulturalnu skupinu ne moe se tako uvjereno tvrditi da predstavlja prijetnju zapadnoj civilizaciji kao to se tvrdi za islam danas. Nije sluajnost to su nemiri i ustanci koji se danas dogaaju u islamskom svijetu (a koji imaju vie veze sa socijalnim, ekonomskim i povijesnim imbenicima nego iskljuivo s islamom) razotkrili ogranienja slaboumnih orijentalistikih klieja o fatalistikim muslimanima, a da u isto vrijeme nisu stvorili nijednu novu ideju osim nostalgije za prolim vremenima kad su evropske vojske vladale gotovo itavim islamskim svijetom, od indijskog potkontinenta sve do sjeverne Afrike. Uspjeh knjiga, asopisa i javnih osoba koje se zalau za ponovnu okupacija podruja Zaljeva i opravdaju taj svoj stav upuivanjem na islamski barbarizam samo je dio ovog fenomena. Nita manje frapantna nije ni pojava strunjaka poput J .B. Kellyja s Novog Zelanda, biveg profesora povijesti imperijalizma na sveuilitu u Wisconsinu,

44

nekadanjeg savjetnika eika Zayida iz Abu Dabija4, a danas kritiara muslimana i mekih zapadnjaka koji su se, za razliku od Kellyja, prodali za arapsku naftu. Nijedan od povremenih kritikih osvrta na njegovu knjigu nije rekao nita o okantno izravnom atavizmu njegova zavrna odlomka koji zbog svoje iste elje za imperijalnim osvajanjem i jedva prikrivenih rasistikih stajalita zasluuje da ga ovdje navedem:

Koliko je vremena ostalo zapadnoj Evropi da ouva ili oporavi svoje strateko naslijee istono od Sueza, nemogue je predvidjeti. Dok je trajao pax Britannica, odnosno od etvrtog ili petog desetljea devetnaestog stoljea do sredine ovog stoljea na istonim morima i oko obala zapadne Indije vladao je mir. Iznad njih jo uvijek visi kratkovjeni mir, ostaci sjene starog reda preostalog od vremena imperijalizma. Meutim, ako povijest zadnjih etiristo ili petsto godina ita pokazuje, to je da taj krhki mir nee dugo trajati. Veliki dio Azije brzo se vraa u tiraniju, veliki dio Afrike u divljatvo u stanje, ukratko, u kojem su bili kad je Vasco da Gama prvi put oplovio Rt da bi postavio temelje portugalske dominacije na Istoku... Oman je jo uvijek klju za zapovjednitvo nad Zaljevom i pristup s mora, kao to je Adem klju prolaza prema Crvenom moru. Zapadne sile ve su bacile jedan od tih kljueva. Drugi je, meutim, jo uvijek unutar njihova dosega. Imaju li, poput portugalskog kapetana iz davne prolosti, hrabrosti da posebnu za njim, to emo jo vidjeti.5

Iako se Kellyjeva sugestija da je portugalski kolonijalizam petnaestog i esnaestog stoljea najprikladniji vodi za suvremene

4 Vidi: Robert Graham, The Middle East Muddle, New York Review of Books, 23. listopada 1980., s. 26.

5 J. B. Kelly, Arabia, the Gulf and the West: A Critical View of the Arabs and Their Oil Policy, Weidenfeld & Nicolson, London, 1980., s. 504.

45

zapadne politiare itateljima moe initi poneto neobinom, njegovo pojednostavljivanje povijesti najbolje pokazuje trenutno raspoloenje. Kolonijalizam je donio mir, kae on, kao da je podjarmljivanje milijuna ljudi bilo nekakva idila i kao da su to bili najbolji dani. Povrijeeni osjeaji, iskrivljena povijest, nesretna sudbina tih ljudi nisu vani sve dok mi nastavljamo dobivati ono od ega mi imamo koristi vrijedne izvore, geografski i politiki vana strateka podruja, neiscrpan bazen jeftine radne snage. Neovisnost zemalja u Africi i Aziji nakon stoljea kolonijalne dominacije Kelly odbacuje kao zapadanj