SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI

PREDIPLOMSKI STUDIJ

HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

NaturalizamKumičića i Zole

Kolegij: Hrvatska književnost u prožimanju s drugim književnostima

Mentorica: prof. Sanja Tadić - Šokac

Studentica: Marijana Rebac, apsolventica

Br. indeksa: 14866

Rijeka, 2009.

0

1. Uvod

Problematika ovog seminara odnosi se na Kumičićev odnos

prema Zoli te koliko je uistinu Zola i njegov manifest o

naturalizmu utjecao na Kumičićevo stvaralaštvo. Cilj ovog

istraživanja jest odrediti sličnosti i razlike te poveznice

između književnog stvaralaštva naturalista Eugena Kumičića

i Emila Zole. Osvrnula sam se na kritike njihovih književnih

kritičara onoga doba te na njihove reakcije. U seminar sam

unijela citate kritičara i odlomake iz djela ovih dvaju pisaca

kako bih potkrijepila svoje tvrdnje.

U prilog svemu na kraju dodajem i kratki izvještaj o

naturalizmu te kratku biografiju predstavljenih pisaca.

1

2. Zola, Kumičić i naturalizam

2.1. Zolina Nana i Kumičićeva Olga i Lina

Zolin roman Nana izlazi 15. veljače 1880. godine i

predstavlja revolucionarnu prekretnicu u svjetskoj

književnosti. Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i

medicine Zola prenosi u stvaralački književni postupak.

Smatra da čovjeka treba proučavati s biološko-fiziološkoga i

sociološkog stajališta opažanjem i eksperimentom. Život je

pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima teba

otkriti mehanizam općih zakona. Zato će Zola razotkriti svijet

proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilničkih nagona,

bioloških i animalnih strana u čovjekovu biću – potpunije i

grublje nego itko prije njego u svjetskoj književnosti. Odmah

po izlasku ovog romana književna kritika se digla protiv Zole

i njegove Nane osporavajući mu naturalizam a kritizirajući

njegovu estetiku ružnoće koja je izrazito naglašena u opisima

buržujskog života onog vremena. Glavni nedostaci i osnovne

pogreške Zolinog književnog prikazivanja su proizišli iz

njegova gledanja na društvo i društveni razvoj. Zola je

društvo promatrao kao nešto organsko, zato što je mehanički

prenio znanstvene postavke iz prirodnih znanosti na

društveno poprište. Zola je kritizirao građansko društvo samo

zbog njegovih loših strana a ne zbog njegovih krivih temelja.

On je široko bogatstvo ljudskih odnosa i ljudske problematike

2

pojednostavio i osiromašio svevši ih na uska pitanja

psihopatologije i nasljeđene opterećenosti koja se u njegovom

djelu pojavljuje fatalistički. Svojim zahtjevima da pisac bude

samo objektivni promatrač, da prima utiske i da ih slika, i da

ideal umjetnika treba biti fotografska ploča, Zola je ustvari

snizio umjetničko stvaranje od umjetničkog otkrivanja istine

na reportersko bilježenje statističkih podataka. Svojim

shvaćanjima i svojim umjetničkim postupcima Zola nije izišao

iz građanske ideologije jer je naturalizam kao umjetnička

metoda imao i odražavao negativan odnos prema

mogućnostima povijesnog razvitka, kao i prema ljudskim

moralnim vrednotama. Roman Nana jedan je od onih romana

u kojima je prikazan životni put glavnog junaka, njegovi

padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog društva i

vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je

ovdje na najgori mogući način, što i jest osnova naturalizma.

Nana, nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom

posljednjem opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom

to i jest cilj svega, nestanak.

Kumičić je vrlo brzo pao pod utjecaj Zolina naturalizma

boraveći u Parizu u ono doba izlaska Zoline Nane. Ubrzo

nakon izlaska Nane, Kumičić na početku 1881. tiska svoj

roman Olga i Lina upravo prema Zolinom naturalističkom

učenju. Uzbudio je hrvatske kritičarske duhove,

prouzrokovao niz pohvala ali i negativnih ocjena, zahvaljujući

svojoj osebujnoj tematici. To je njegovo prvo dijelo iz niza

naturalističkih romana i pripovjedaka. No epitet

3

«naturalista» zaradio je uglavnom svojim člankom O romanu

u kojem iznosi neke misli koje pokazuju da je dobro poznavao

Zolin manifest Eksperimentalni roman pa se mogu primijeniti

gotovo cijele Zoline rečenice parafrazirane u Kumičićevom

naturalističkom manifestu.

2.2. Hrvatski kritičari naturalizma

Odmah po izlasku njegova romana, kao i u Zolinom

slučaju, reakcija hrvatske književne kritike bila je velika i

uglavnom negativna. Započela je borba u hrvatskoj

književnosti između naturalizma i njegovih protivnika a

trajala je punih desetak godina. Kritičar Janko Ibler bio je

pobornik naturalizma i držao ga je jednakim realizmu.

Kritičarski rad započinje neumjerenom pohvalom Kumičićeva

Jelkina bosiljka . Kao književni kritičar na početku 1880-ih bio

je radikalni zagovornik naturalizma, a u polemikama oko

realizma i naturalizma pristaša Emila Zole. U Literarnim

pismima (»Sloboda«, 1881) zacrtao je osnovne realističke

postulate oblikovavši ih u trima načelima presudnim za takav

pripovjedni koncept: uvjerljivost karaktera radi postizanja

obilježja tipičnosti junaka, tendencioznost (ostvarenje

društvene ideje) i realističnost. S tih je gledišta na poč. 1880-

ih kritizirao Šenou, premda su im polazišta o prosvjetiteljskoj

funkciji književnosti bila slična, a hvalio Eugena Kumičića. No,

osjetivši da Kumičić zapravo stoji pod Šenoinim utjecajem,

sve se više okreće prema Šenoi. Sa stajališta umjetničkog

realizma, dokazivao je kako najveći broj Kumičićeva djela

4

malo vrijedi te da u njegovim pripovjetkama nema ni traga

realizma, jer je u njima prikazano sve nevjerojatno.

Josip Pasarić je u to vrijeme bio veliki protivnik

naturalizma. U svom članku Hoćemo li naturalizmu? tvrdi da

su Zoline postavke – istina i narav – odnosno postavke

naturalizma, varave i lažne. "Naturalizam uvodi pod krinkom

istine samo rugobu i moralnu iskvarenost. "1 Pasarić u istom

članku postavlja i pitanje unosa stranih elemenata u hrvatsku

književnost: " da li će ova tuđa biljka, koju kane presaditi u

naš skromni hrvatski vrt, uroditi dobrim plodom, ili neće li

svojim velegradskim zagušljivim i nezdravim mirisom okužiti

svoju novu postojbinu." Pasarić naturalizam smatra

pogubnim na hrvatsku lijepu knjigu, a ta tvrdnja ostavila je

duboki utjecaj i na kasniji neposredni razvitak hrvatske

književnosti. Za ovakav novi stil i vrstu književnog

stvaralaštva zaključuje: " Proučavanje ćudi prostih zločinaca,

ubojica i moralnih propalica ostavimo sudačkim i liječničkim

vještacima; oni će im dosuditi lijek i popravak, a vila

umjetnica nije još postala milosrdnom sestrom. Estetiku

rugobe nagovješta naturalizam." Držao je da djela poput

Olge i Line mogu djelovati samo pogubno jer će svaka

djevojka pročitavši taj roman zaključiti da dobre i skromne

Olge stradaju a pokvarene Line u životu uspjevaju. Zato

hrvatski pisci ne trebaju tražiti uzore u piscima naturalističke

škole koji propagiraju estetiku rugobe već se trebaju držati

'zdravog realizma' i Šenoinih djela realističkih obilježja.

1 Pasarić, J., Hoćemo li naturalizmu?, »Vijenac«, br.52, 1883. god., str. 846. – 847.

5

Pasarić stavlja akcent na etičku komponentu i traži, tragom

Šenoe, ‘pravi’ i ‘zdravi’ realizam. Pobornici ‘zdravog

realizma’ su nastavljači šenoinske literarne koncepcije koji

pridaju važnost prosvjetiteljskom i odgojnom elementu

funkcije književnosti.

U svom članku O modernom realizmu ponovio je svoje

poglede na naturalizam i Zolu a za uzor daje Ohneta u kojem

vidi pravu i čistu umjetnost.

Kao i Pasarić, i Milivoj Šrepel2 je kritizirao Kumičićevo

stajalište prema književnosti za koju su potrebne zdrave oči

već ističe potrebu ljudskog stvaralaštva. Za naturaliste tvrdi

da je žalosno što prikazuju samo najogavnije ljude i najružnije

strasti, kao da uz to u ljudskom društvu nema ni traga

dobrote. Kasnije potpuno mijenja svoj stav prema

naturalizmu i Zoli i naglašava da je istina princip moderne

beletristike.

Čedomil Jakša u svom članku O romanu traži kompromis

između krajnjeg naturalizma i umjerenog realizma. Zoline

naturalističke romane nazivao je pesimističnom epopejom

ljudskog živinstva. Smatra da je Zolin naturalizam u

francuskoj književnosti sasvim logična pojava ali u hrvatskoj

književnosti on nema smisla ni razloga za postojanje i razvoj.

Kumičić nije Zolin nasljednik jer u svojim djelima ne

promatra čovjeka u vezi s njegovim genetskim nasljedstvom i

miljeom, Kumičićevi likovi su odgovorni za svoja djela a

fabule su mu jednostavne i naivne, kao i Šenoine. Sve fabule

2 Usp. Šrepel, M., O impresionizmu , »Vijenac«, 1884.; Pasarić, J., Hoćemo li naturalizmu?, »Vijenac«, br.52, 1883.

6

su mu u biti jednake, istog početka i kraja: nastanak jedne

ljubavi i njezin završetak. Kumičič nije bio nostitelj velikih

umjetničkih Vrijednosti već samo Šenoin nastavljač. Prema

Jakšinom mišljenju, Kumičić nije ni naturalist ni realist, već

romantik.

2.3. Zolin utjecaj u Kumičićevim djelima

Kao i Zola, Kumičić je na napade svog romana Olga i Lina

odgovorio člankom koji je velikim djelom inspiriran Zolinim

člankom Eksperimentalni roman. Primjerice, Zola u svom

manifestu naturalizmu navodi: "Glavna osobina romanopisca

je smisao za stvarnost"3. Kumičić ga parafrazira ovako:

"Temelj romanu mora biti shvaćanje istine, poimanje

realnosti."4 Zola za velike uzore navodi Balzaca i Stendhala te

za njih tvrdi: "Oni su veliki jer su opisali svoje vrijeme , a ne

što su izmislili priče." a Kumičić ga parafrazira navodeći za

uzor samo Balzaca: "Kad se oglasio genijalni Balzac, silna

bijaše nastala graja...no on je danas silan i svijež, jer je

opisao svoje vrijeme naravno i istinito...velik je jer mu romani

nisu puke priče".

Kumičić je uzimao i razvijao pojedine Zoline misli, od jedne

Zoline rečenice, teze stvorio bi čitav dijalog u svom članku.

Tako kad Zola tvrdi da imaginacija više nije vrlina kod

spisatelja već zdrav vid, Kumičić stvara raspravu na temelju

3 Zola,E., Eksperimentalni roman, u: Miroslav Beker (ur.), Povijest književnih teorija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1979.

4 Kumičić, Eugen, O romanu, PSHK, knj. 62, Zora, Zagreb, 1976.

7

te teze i postavlja pitanje romana te uspostvavlja istu tvrdnju

da za pravi kvalitetan roman nije bitna imaginacija već "zdrav

naravni razum i posve zdrave oči"5. Kumičić kao i Zola

uspoređuje pisce sa slikarima a boje kojima slikari iskazuju

svoj doživljaj viđenog sa spisateljskim individualnim stilom

zapisivanja viđenog.

U želji da se dokaže zavisnost Kumičićeva od Zole, mnogi

su hrvatski književni kritičari uspoređivali Olgu i Linu sa

Zolinom Nanom, ali baš taj primjer dokazuje velike razlike

između njih: Nana je lijepa, ali glupa, a u duši dobra; ona je

organski izdatak pariškog društvenog života, svojom ljepotom

osvećuje se eksploatatorima šireći među njima veneričku

zarazu. Lina je, naprotiv, inteligentna i pokvarena žena koja

iz tuđine dolazi u Hrvatsku te svjesno uništava naivnog i

glupog hrvatskog aristokrata. Nana umire mlada, u

devetnaestoj godini, zaražena kozicama svog vanbračnog

djeteta Louiset dok Lina doživi duboku starost kao vlasnica

javne kuće u kojoj radi i njena kćerka Ida koju ubije njen

polubrat Milan jer je tek nakon provedene noći s njom saznao

da imaju istog oca, Alfreda.

Po mom mišljenju, velika sličnost između ova dva djela

se nalazi u opisima raspadnutih tijela Olge i Nane što ustvari

prikazuje i truljenje njihovih pokvarenih duša pa tako i cijele

njihove društvene sredine i vremena. Zola opisuje Nanino

gnojno i raspadnuto tijelu kad je već pronađu mrtvu :

5 Ibid.

8

“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe

smrdljivog mesa, bačena tu na jastuke. Gnojane bubuljice

raširile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa

sivim izgledom blata, one su već ličile na neku plijesan

zemlje, na ovoj bezličnoj koži gdje se crte više nisu poznavale.

Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju gnojiva, drugo

udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je još curio gnoj.

Velika crvenkasta krasta pružala se od jednog obraza i

prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan smijeh. I na ovu

užas i grotesnu masku ništavila, kosa, lijepa kosa, sadržavši

svoj plemeni sjaj sunca, klizala je, prelijevajući se kao zlato.

Venera se raspadala.”6

a Kumičić opis crvljivog tijela svoje Line smiješta u san

njenog ljubavnika Artura:

" Lina bi mu se prikazala, on je zapanjeno gleda, dršće i

boji se njezinih velikih i modrih grudi, njezinih bokova,

njezina stegna, cijeloga njezina tijela koje kao da gnjije, koje

se širi i raste, sve više i više, a po njemu plaze otrovne zmije i

prskaju ga crnim i krvavim otrovom. Lina ga hvata za grlo,

grčevito ga guši, a on se brani objeručke. Njeno se tijelo

trese, rastavi, raspe. Komadi toga tijela, pomiješani s krvlju,

padaju na njega, pokrivaju mu već i cijelu postelju, a veliki,

nabreknuti crvi plaze i gmižu po njemu, on ih davi i gnječi, no

oni se uvijek množe i množe, ruke su mu već okrvavljene,

6 Zola, Emile; Nana, Naprijed, Zagreb, 1965

9

otresa sa sebe taj smrad, ali se ne može ni maknuti, svuda

krv, svuda crvi."7

Ujedno su ti odlomci i pravi reprezentativni primjeri

naturalističkih opisa, vjerodostojni i detaljistički, kao

fotografije.

Kumičić je nastojao slijediti Zoline koncepcije o romanu i

njegov način opisivanja društvene stvarnosti a ujedno je na

taj način hrvatsku književnost približio suvremenim

strujanjima europske, odnosno, francuske književnosti.

7 Kumičić, Eugen; Olga i Lina,, Matica hrvatska, Zagreb, 1965

10

3. Zaključak

Iako je Kumičić do najsitnijih detalja poznavao Zolin

manifest naturalizmu, to nije bilo dovoljno da i shvati samu

srž i smisao Zoline poetike naturalizma. On je od Zole samo

teorijski prihvatio naprimjer tezu o intelektualnom

(racionalnom) pristupu fenomenu ljudskog života; o ovisnosti

čovjekove sudbine o sredini (miljeu) te o povijesnoj,

društvenoj socijalnoj njegovoj odrednici; o spajanju tzv.

spoznajne funkcije s određenom društvenom porukom, o

tome da književno djelo ne smije nastati iz mašte nego iz

autentičnog, istinitog bilježenja stvarnosti kojom je pisac

okružen. Kumičić teorijski prihvaća Zolin glavni i temeljni

postulat : » Realne ličnosti i njihova povijest, i relativnost

svakidašnjeg života, dokumenti o ljudima u njihovom

logičkom redu postaju tema naturalističke književnosti. « No

i sam Zola je paradoksalan u svojim pogledima: s jedne

strane inzistira na tome da pisac ne smije biti moralist već

anatom, a s druge strane smatra da je njegova dužnost raditi

na poboljšanju i ozdravljenju građanskog društva što je

očigledno moralna kategorija. No Zola svojim djelom

prevladava vlastite teorijske paradokse zato što je izniman

11

talent i zahvaljujući tradiciji Balzaca i Flauberta gdje

praktički gledano, između Balzacova realizma i Zolina

naturalizma teško možemo postaviti granicu.

Eugen Kumičić u tradiciji vlastite nacionalne književnosti

ima jedino Augusta Šenou. Umjesto odupiranja,

suprotstavljanju Šenoinoj romantičarskoj koncepciji

književnosti, Kumičić polazi upravo od nje pa će tako sam

sebe dovesti do raskoraka između vlastite teorije i prakse.

Upravo to što Kumičić nema izbora i mora krenuti od Šenoe

dovodi ga u sukob s naturalističkom metodom pisanja.

Umjesto da je promatrač i zapisničar života prema

naturalističkom pravilu, vezan uz činjenice, Kumičić se

upušta u deskripciju , epsko pričanje , u gomilanje događanja

ispunjenih svladavanjem prepreka te u opise junaka koji su

zapravo tipovi a ne prosječni individualni likovi kako to

nalaže Zola.

Kumičićeva odluka za naturalizam, koji je upoznao na

samome izvoru, u Parizu, a potom ga predočio u traktatu O

romanu (1883), nije otišla dalje od puke deklaracije, budući

da njegovi romani nastaju u prvome redu ugledanjem na

trivijalnu, tzv. niskoromantičku literaturu. Kumičić je samo u

teoriji tražio od pisaca sa proučavaju životne pojedinosti i da

na osnovu njih izgrađuju djelo jer u svojoj praksi nije u

potpunosti slijedio to načelo. Glavna pažnja mu se kreće oko

pripovijedanja. Nastojao je čitaoce iznenaditi neobičnim

događajima, velikim kontrastima. Kao i Dumas, Sue,

12

Montepin, Ohnet, i Kumičić je nestojao čitaoce zabaviti

intrigama i spletkama, neočekivanim obratima te je tako

pustio iz vida objektivnost koja je jezgra naturalizma.

4. Literatura

Barac, Antun; Hrvatska književna kritika, Zagreb 1938.,

Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti =

Opera Academiae scientiarum et artium Slavorum

meridionalium ; knj. 34

Kumičić, Eugen; Olga i Lina,, Matica hrvatska, Zagreb,

1965

Kumičić, Eugen; O romanu, PSHK, knj. 62, Zora,

Zagreb, 1976, str. 355-365.

Nemec, Krešimir; Povijest hrvatskog romana od

početaka do kraja 19. stoljeća. Zagreb 1994

13

Šicel, Miroslav; Eugen Kumičić , u knjizi: Povijest

Hrvatske književnosti 19. stoljeća; Knjiga II.; Realizam,

Zagreb 2005., str 131.-148.

Tomić, Josip; Kumičić i Zola, u Hrvatska književnost

prema europskim književnostima - od narodnog

preporoda k našim danima, ur. A. Flaker i K. Pranjić,

Liber, Zagreb, 1970, str. 281-291.

Ujević, Tin; Emile Zola i naturalizam, pogovor romanu

Germinal, Emila Zole; » Prosvjeta «, Bjelovar 1989.,str

425.- 433.

Zola, Emile; Nana, Naprijed, Zagreb, 1965

Zola, Emile; Eksperimentalni roman, u: Miroslav Beker

(ur.), Povijest književnih teorija, Sveučilišna naklada

Liber, Zagreb, 1979.

5. Prilozi

5.1. Naturalizam

Naturalizam se javlja sedamdesetih godina XIX stoljeća i traje

do 1890. g. Pojavljuje se u Francuskoj, odakle se širi u druge

europske zemlje (Švedsku, Norvešku, Njemačku). Početak

naturalizma u Francuskoj povezuje se uz imena braće

Goncourt (Julesa i Edmonda) i njihov roman Germinie

Lacerteux (1864.). Teoriju naturalizma oblikovao je Emile

Zola u raspravama Romanopisci naturalisti, Eksperimentalni

roman i predgovoru romana Therese Raguin.   Svoju teoriju

14

Zola utemeljuje na učenju prirodoslovca (fiziologa) Claudea

Bernarda i Hippolytea Tainea. Prema njemu, tri temeljne

značajke određuju lik u književnom djelu: sredina, naslijeđe i

trenutak. Književnost se približava znanosti, a romanopisac je

eksperimentator.

Naturalizam je nastao iz realizma, nastavlja se na

realizam, potvrđuje ga ali se od njega i razlikuje sklonošću da

neobičnom žestinom prikazuje prirodu i čovjeka u njihovim

najvulgarnijem i najsramnijem očitovanju. Naturalisti

prikazuju ljude iz svih društvenih slojeva, otkrivaju tamne i

ružne životne pojave. To je »estetika ružnoće«. U djelima

naturalističkih pisaca razotkriva se socijalna i moralna

izopačenost, zločin, duševna bolest, gruba seksualnost,

nastranost i društvena degeneriranost. Naturalizam razvija

detaljne opise sredine. U opise unosi autentične pojedinosti.

Likove oblikuje u njihovoj životnoj pojavnosti, socijalnoj i

biološkoj određenosti. Oni se sami predstavljaju, pisac je

»skriveni režiser drame«, tj. nije »sveznajući pripovjedač«. Za

razliku od realista, naturalisti uvode mnoštvo (masu) kao

književni lik, tj. masa postaje književnim junakom (Germinal).

Kronologija naturalizma

Godina Pisac Naslov djela

1864 Jules ( 1830-1870 ) i Edmond

(1822-1896) Goncourt

Germinie Lacerteux

1867 Emile Zola, ( 1840-1902 ) Therese Raguin

15

1871 Emile Zola Rougon - Macguart

(ciklus romana)

1877 Emile Zola

Henrik Ibsen (1828-1906)

Jazbina

Stupovi društva

1879 Emile Zola

Henrik Ibsen

Nana

Nora

1880 Guy de Maupassant (1850-

1893) Emile

Zola

Naša Dunda

Eksperimentalni

roman

1881 Henrik Ibsen Sablasti

1884 Henrik Ibsen Divlja patka

1885 Emile Zola Germinal (Žerminal)

1887 August Strindberg (1849-

1912)

Otac

1888 August Strindberg Gospođica Julija

1889 Gerhart Hauptmann(1862-

1946 )

Pred zoru

1892 Gerhart Hauptmann Tkalci

5.2. Emile Zola

Emil Zola rodio se 2. travnja 1840 u Parizu, u obitelji koja

potječe iz Zadra. Zauzima istaknuto mjesto među velikim

16

romanopiscima 19. stoljeća ne samo po svojim mnogobrojnim

djelima nego i po tome što se smatra osnivačem naturalizma,

njegovim teoretičarem i najplodnijim stvaraocem. Iako je u

književnost ušao kao romantičar, u svojim djelima se ne

zadovoljava metodama objektivnog realizma, već pod

utjecajem naglog razvoja prirodnih nauka pokušava i u

literaturu uvesti znanstvene metode. To je došlo do izražaja

već i u prvom njegovom romanu Therese Raquin (1867.) i što

će se poslije razviti u teoriju tzv. eksperimentalnog romana.

Kritizira Balzacovo i Stendhalovo stvaralaštvo jer oni u svojim

djelima prikazuju uzvišene, titanske likove. Zola je sa

naturalizmom htio književni rad postaviti na tzv. znanstvene

temelje.

1897. hrabro je izašao na političku scenu kako bi obranio

istinu povodom afere Dreyfus koja je tada uznemirila cijelu

Francusku. Alfred Dreyfus, Židov i kapetan franc.

Generalštaba bio je bez ikakvih dokaza optužen za špijunažu.

Zola je čuvenim člankom Optužujem (J'accuse) stao u obranu

Dreyfusa te je smiono i neustrašivo istupio protiv režima i

reakcije u zemlji. Prema njegovom članku ustanovljena je

Dreyfusova nevinost te da su generalštab, ministar vojske i

sud krivi za svijesnu laž i klevetu.

Umro je u toku rada i stvaralačkih priprema od

nehotičnog otrovanja ugljikom u Parizu zajedno sa svojom

ženom 28.09.1902.

17

5.3. Eugen Kumičić

Rodio se 11.1.1850. godine u Brseču, u Istri. Bio je

najmlađi od desetero djece. Pučku školu završio je u Kastvu, a

od 1861. pohađao hrvatsku i talijansku gimnaziju u Rijeci,

Kopru i Zadru. Studij medicine upisao 1870. u Pragu, ali se

već iduće godine prebacio na bečki filozofski fakultet, gdje

upisuje zemljopis, povijest i filozofiju. Nakon diplomiranja

1873. postaje gimnazijskim suplentom u Splitu, a 1875. odlazi

na dvogodišnji boravak u Pariz. U Beču 1877. uči francuski i

talijanski jezik i romansku književnost. Iduće je godine

boravio u Bosni u službi austrijske vojske. Profesorom na

zagrebačkoj realnoj gimnaziji postaje 1879, a 1883. napušta

državnu nastavničku službu te se bavi samo političkim radom

i književnošću. Kao zastupnik biran je u Hrvatski sabor 1884.

i 1885. u Varaždinu, 1893. u Brodu na Savi, bio je urednikom

Hrvatske vile (1883) i Hrvatske (1866-89), zagrebačkim

gradskim zastupnikom 1892. i jednim od najbližih suradnika

A. Starčevića, prvo u Stranci prava, zatim nakon pravaškog

raskola 1896. u Čistoj stranci prava. Objavljivao je pod

pseudonimom Jenio Sisolski.

Kumičićeva se pripovjedna proza, s obzirom na iskazana

tematska obilježja i s obzirom na sredinu u kojoj djeluju

protagonisti, redovito dijeli na istarski [Jelkin bosiljak (1881),

Primorci (1882), Začuđeni svatovi (1883), Sirota (1885),

Teodora (1889) i Preko mora (1889) te novela Ubilo ga vino

18

(1884)] i zagrebački krug [Olga i Lina (1881) Gospođa Sabina

(1884), Otrovana srca (1890) i Pobijeljeni grobovi (1896), te

novela Saveznice (1889) i Mladost-ludost (1891). ], kojima se

kao treća, ali i žanrovski određenija pripovjedna skupina,

pridružuju povijesni romani [Urota zrinsko-frankopanska

(1893) i Kraljica Lepa (1902)], te reportažni zapisi o

ratovanju u Bosni Pod puškom (1886), zanimljivim i spretnim

spojem dnevničkoga diskursa, putopisa, pripovjedne proze i

lirskoga nadahnuća.

Kumičić je napisao i nekoliko drama (Sestre, 1890;

Obiteljska tajna, 1890; Petar Zrinski, 1900).

Kao prvi pravi pokušaj takozvane brutalne literature u

nas (M. Kombol), Kumičić je svojim romanima iz

zagrebačkoga života prvi među hrvatskim realistima usmjerio

stvaranje romana prema realističkome i naturalističkome

prikazu zbilje, tj. među prvima je pripovjedno fiksirao

aktualne društvene događaje, što je otvorilo put kasnijim

sustavnijim društvenim analizama i zrelijemu kritičkomu

realizmu u djelima Josipa Kozarca, Ksavera Šandora Gjalskog

i Vjenceslava Novaka.

19