UNIVERZITET U BANJA LUCIFAKULTET POLITIČKIH NAUKAODSJEK ZA POLITIKOLOGIJU- SMJER MEĐUNARODNE STUDIJEPREDMET: MEĐUNARODNO PRAVO

UPOTREBA SILE U MEĐUNARODNOM PRAVU

SEMINARSKI RAD

MENTOR: PROF. DR. STUDENT:LJILJANA MIJOVIĆ, redovni profesor GORANA ĐUKIĆ 02/11

SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................3

2. MEĐUNARODNA POLITIKA I SILA .......................................4

3. POLOŽAJ MEĐUNARODNOG PRAVA U MEĐUNARODNOJ POLITICI

3.1 Ukratko o međunarodnom pravu (definicija i izvori)...............63.2 Međunarodno pravo i međunarodna politika...........................7

4. ODNOS MEĐUNARODNOG PRAVA I SILE

4.1 Međunarodno humanitarno pravo .........................................94.2 Humanitarna intervencija ......................................................11

5. (NE)OPRAVDANOST UPOTREBE SILE U MEĐUNARODNOM PRAVU ........................................................................................13

6. ZAKLJUČAK .............................................................................16

7. LITERATURA ...........................................................................17

2

UVOD

Od nastanka svijeta pa do danas ljudi žive u stanju stalnog sukoba. O tome nam najbolje govore

mnogobrojni ratovi pomoću kojih možda najbolje možemo shvatiti svoju prošlost.

Oni su dolazili i dolaze kad ljudska priroda pod pritiskom raznih faktora počinje da upotrebljava

silu u velikim količinama. Ta sila onda počinje da donosi uništenje koje se mora spriječiti.

Da bi se spriječila prekomjerna upotreba sile, države svojim zakonima su pokušale da je regulišu.

To je donekle uspjelo na unutrašnjem planu ali na međunarodnom je bila druga situacija.

Brojnost učesnika i faktora koji utiču na međunarodnu politiku, nepostojanje jednog suverena, a i

slabiji uticaj međunarodnog prava dosta je otežao definisanje upotrebe sile u međunarodnom

poretku. Zbog toga se upotreba sile u međunarodnom pravu s obzirom na okolnosti može

opravdati ali i ne mora. Kada se opravdava, a kada ne i kako međunarodno pravo uopše gleda na

upotrebu sile vidjećemo u ovom radu.

Prva cjelina će govoriti o odnosu između međunarodne politike i sile.

Druga cjelina će govoriti o položaju međunarodnog prava u međunarodnoj politici.

Treća cjelina će govoriti o odnosu međunarodnog prava i sile, i četvrta i završna cjelina će

govoriti o opravdanosti ili neopravdanosti upotrebe sile u međunarodnom pravu.

3

2. MEĐUNARODNA POLITIKA I SILA

Međunarodna politika se najčešće naziva anarhičnom jer predstavlja odsustvo bilo kog vladara.

Zato kada govorimo o međunarodnoj politici mi mislimo na sistem teritorijalnih država gdje se

politika vodi sa odsustvom zajedničkog suverena, politika između zasebnih entiteta bez vladara

nad njima. Zato bi se ovakva politika mogla odrediti kao sistem koji počiva na načelu

samopomoći. Ovakav anarhični sistem u međunarodnoj politici Tomas Hobs je nazvao prirodnim

stanjem. To ,,prirodno stanje’’ po Hobsu nije dobro jer predstavlja rat sviju protiv svih zbog

nepostojanja višeg autoriteta da nametne red. Život u takvom svijetu je neprijatan, brutalan i

kratak.

Rezultat svega ovoga je postojanje razlika između unutrašnje i međunarodne politike kako na

nivou zakona, tako i na nivou politike i društva.

Unutrašnja i međunarodna politika se prije svega razlikuju u njihovom osjećaju zajednice.

U unutrašnjoj politici postoji široko raširen osjećaj zajedništva koji utiče na lojalnost, pravdu i

gledište o tome šta je legitimna vlast. U međunarodnoj politici ljudi su podijeljeni na različite

nacije, različite države i ne dijele iste vrijednosti. Bilo kakav osjećaj pripadnosti globalnoj

zajednici je veoma slab. Ljudi se ne slažu oko toga šta je pravedno i legitimno.

Kao ishod javlja se velika razlika između shvatanja vrijednosti kao što su poredak i pravda.

U takvom svijetu veliki broj ljudi stavlja pravdu u unutrašnjoj politici iznad međunarodne

pravde. Pravo i moral imaju bitnu ulogu u međunarodnoj politici, ali u odsustvu osjećaja

zajednice, oni nisu tako povezani kao što je slučaj u unutrašnjoj politici.

Ovdje dolazimo do razlike između unutrašnjeg i međunarodnog prava.

Unutrašnje pravo se mora poštovati jer policija i sudovi nameću kaznu u slučaju nepoštovanja.

Dok međunarodno pravo počiva na kompetitivnim pravnim sistemima i nema zajedničkog

organa koji nameće sprovođenje zakona, a i ne postoje policijske snage da nametnu pravo.

4

Sila ima različitu poziciju u međunarodnoj i unutrašnjoj politici.

U dobro uređenom unutrašnjem političkom sistemu, vlada ima monopol na legitimnu upotrebu

sile. U međunarodnoj politici niko nema monopol na legitimnu upotrebu sile.

Pošto je međunarodna politika područje uticaja mnogobrojnih faktora koji djeluju po principu

samopomoći, a s obzirom da su neke države jače od drugih, uvijek postoji opasnost da države

upotrebe silu. Kada se sila ne može zanemariti uvijek postoji mjesta za sumnju i nepovjerenje.

O upotrebi sile u međunarodnoj politici su najviše pisali realisti.

Oni smatraju da države kao glavni subjekti međunarodnih odnosa treba da se vode isključivo

svojim nacionalnim interesima. Gdje one pri tome nisu ograničene nikakvim moralnim načelima

nego samo odnosima moći koji vladaju između njih. Na te odnose moći utiče kako unutrašnja

politika svake od država , tako i njeno spoljašnje okruženje.

Da bi svaka od država optimalno ostvarila svoje nacionalne interese potrebno je da su njihove

sile u ravnoteži, tj. svaka država ne smije previše da jača niti da slabi. Jer ako bi neke države

konstantno jačale, a druge konstantno slabile ravnoteža sila bi bila u disproporciji koja bi

neminovno dovela do sukoba. U stanju sukoba sa stanovišta međunarodnog uređenja bilo bi

teško uspješno ostvariti nacionalne interese država. Međunarodno pravo kao nedovoljno moćan

instrument zaštite međunarodnog poretka bio bi pred velikim izazovom.

Ali uprkos svim ovim upozorenjima, realisti smatraju da je nemoguće izbjeći ovakav scenario

prvenstveno zbog velikog uticaja ljudske prirode na politiku koja je često veoma egoistična i

sebična. Zbog toga se ovaj scenario često ponavlja u međunarodnim odnosima gdje vladaju jaki i

slabi koji pod izgovorom ili stvarnom potrebom ostvarivanja nacionalnih interesa koji se

smatraju primarnim, koriste silu kao prirodnu datost pri ostvarivanju cilja koja se zbog toga ne

smije nikako zanemariti već se treba vidjeti kako bi se ona mogla najbolje razumjeti i obuzdati.

Dalje u radu ćemo vidjeti na koji način je to moguće.

5

3. POLOŽAJ MEĐUNARODNOG PRAVA U MEĐUNARODNOJ POLITICI

3.1 Ukratko o međunarodnom pravu ( definicija i izvori)

,,Sva pravna pravila, pa i norme međunarodnog javnog prava, regulišu odnose između ljudi i

grupama ljudi koji imaju svojstvo subjekata prava. Međunarodno pravo je uslovljeno stanjem u

međunarodnom ( svjetskom) društvu, koje je podijeljeno na države.’’ ( Vojin Dimitrijević i ostali

(2005.) ; Osnovi međunarodnog javnog prava ; 20 i 21 str.). Za oca međunarodnog prava se

smatra Hugo Grocijus holandski filozof i pravnik.

Sve do druge decenije dvadesetog vijeka, međunarodno pravo se opisivalo kao pravo koje je

vezano za države i odnose između njih. Ali od kada su nastale i ojačale međunarodne

organizacije, međunarodno pravo reguliše i odnose između njih i država kao i odnose između

samih međunarodnih organizacija zbog čega se naziva i moderno međunarodno pravo.

U međunarodnom pravu postoje dva osnovna načela , a to su obaveza držanja riječi, poštovanje

dogovora ( pacta sunt servanda) i dužnost ispunjavanja preuzetih obaveza u dobroj vjeri ( bona

fides). Bez ovih osnovnih načela, sklapanje međunarodnih ugovora kao najznačajnijih akata

međunarodnog prava bilo bi nemoguće. Međunarodni ugovori predstavljaju izvore

međunarodnih prava u koje još ulaze i međunarodni običaj, opšta pravna načela priznata od

civilizovanih naroda, kao i sudske odluke i doktrine najpozvanijih stručnjaka javnog prava

raznih naroda kao pomoćno sredstvo.

Oblasti u kojima se međunarodno pravo najčešće i najviše poštuje i koristi su saobraćaj, trgovina,

komunikacije, zdravstvo, diplomatska služba i sport.

6

3.2 Međunarodno pravo i međunarodna politika

Međunarodno pravo u suštini odražava razuđenu prirodu međunarodne politike u kojoj slab

osjećaj za zajednicu govori da nema dovoljno volje da se neko poštuje ili ograniči mimo osjećaja

obaveze ili prihvatanja autoriteta. Odsustvo takvog autoriteta sa monopolom na legitimnu

upotrebu sile dovodi države u prostor samopomoći u slučaju pitanja opstanka. A kada se

opstanak dovede u pitanje , zakon najčešće zauzima drugo mjesto.

Međunarodno pravo u ovom slučaju iako veoma slično unutrašnjem pravu po pitanju ugovora i

običajnosti, razlikuje se od njega po pitanju prinude i presude. Kod prinude nema izvršne vlasti

koja bi natjerala državu da prihvati odluku suda. A nekada je ta prinuda u međunarodnom pravu

bila sprovođena od strane velikih moćnika.

Što se tiče presude, presuda se po međunarodnom pravu odnosi na državu, a ne na pojedinca.

I pored svega , međunarodno pravo je važan dio političke stvarnosti jer utiče na ponašanje

država. Države imaju svoj interes za međunarodno pravo iz dva razloga: predvidljivost i

legitimnost.

U međunarodnoj politici države su sve vrijeme u kontaktu jedne sa drugima.

U te kontakte spadaju trgovina, saobraćaj, turizam, diplomatija i ostali. Kako ta međuzavisnost

između država raste tako rastu prilike i za sukobljavanje. Međunarodno pravo omogućava

vladama država da izbjegnu sukob na visokom nivou kada napetosti porastu.

Rješavanje ovakvih sukoba po međunarodnom zakonu i dogovorenim principima depolitizira ih i

čini predvidljivima.

A predvidljivost je neophodna kako bi transakcije u svijetu bile dobre i da bi se razrješavali

sukobi koji ih neizbježno prate.

7

Legitimnost je drugi razlog zbog koga vlade država smatraju za bitnim međunarodno pravo.

Politika nije samo borba za fizičku premoć, nego i nadmetanje za legitimnost.

Moć i legitimnost nisu suprostavljeni nego se dopunjuju kao što ni ljudska bića nisu potpuno

cinična, a ni savršeno moralna. Politička je činjenica da vjera u dobro i loše pomaže ljudima da

se aktiviraju i zbog toga je legitimnost jedan od izvora moći. Zato ako se postupci neke države

dožive kao nelegitimni ili legitimni, cijena takve politike će biti veća.

Države zbog toga često zahtijevaju od međunarodnog prava i organizacija da ozakone njihovu

sopstvenu politiku ili da delegalizuju politiku njihovih protivnika što im pomaže da

lakše ,,prodaju svoje proizvode’’. Legitimnost ovdje ojačava meku moć države.

Da bi vidjeli kolika je i kakva je zaista uloga međunarodnog prava u međunarodnoj politici pored

ovih već navedenih , najbolje je da u sljedećoj cjelini ponudimo prikaz međunarodnog

humanitarnog prava ili međunarodnog ratnog prava gdje se govori koja su prava i obaveze svih

subjekata u ratu.

Jer rat kao konstantni fenomen ljudske istorije i civilizacije koji počiva na primjeni sile sigurno

predstavlja jedan od najvažnijih ako ne i najvažniji zadatak međunarodnog prava jer predstavlja

izazov očuvanju mira i ljudskih prava u sukobu mnoštva različitih subjekata gdje svaki od njih

ispoljava svoju snagu i silu.

8

4. ODNOS MEĐUNARODNOG PRAVA I SILE

4.1 Međunarodno humanitarno pravo

,, Međunarodno humanitarno pravo dio je međunarodnog javnog prava koji sadrži pravila i

principe kojima se obezbjeđuje zaštita ugroženih i posebno osjetljivih kategorija lica ( ranjenika,

bolesnika, brodolomnika, ratnih zarobljenika, civila) koja ne učestvuju, ili više ne učestvuju, u

oružanim sukobima i neprijateljstvima, ali ograničavaju metode i sredstva ratovanja.’’

( Ivana Jelić i ostali (2009.) ; Istraživanje humanitarnog prava ;12 str.).

Međunarodno humanitarno pravo se primjenjuje u svim vrstama oružanim sukobima ili

neposredno nakon njih. Zbog toga se često naziva i ratno pravo ili pravo oružanih sukoba.

Ono podrazumijeva pravila kojima se uređuju humanitarna pitanja u svim vrstama oružanih

sukoba na osnovu kojih se ograničava pravo zaraćenih strana da koriste nehumane načine

ratovanja i na osnovu kojih se štite lica i njihova imovina od stradanja i uništavanja.

Ta su pravila sadržana u međunarodnim ugovorima, međunarodnim običajima i opštim pravnim

načelima koja su prihvatili prosvećeni narodi.

Dvije kodifikacije koje su obilježile stvaranje međunarodnog humanitarnog prava i postavile mu

temelje su Haška i Ženevska konvencija nastale na istoimenim konferencijama koje se u

međunarodnom humanitarnom pravu nazivaju još Haško i Ženevsko pravo.

Haško pravo je nastalo na konferencijama u Hagu 1899. i 1907. godine, na kojima su usvojene

brojne konvencije kojima se ograničava upotreba nehumanih metoda i tehnika ratovanja.

A Ženevsko pravo je nastalo na konferencijama u Ženevi 1949., 1977. i 2005. godine na kojima

su usvojene Ženevske konvencije i Dopunski protokoli kao izraz potrebe da se dodatno ograniče

načini ratovanja, da se oružani sukobi humanizuju i da se zaštite žrtve.

Dakle, ove kodifikacije predstavljaju etapu razvoja međunarodnog humanitarnog prava koje je u

početku bilo ratno pravo, a kasnije se skoncentrisalo i na humanitarnu i zaštitnu dimenziju.

9

Suština ovih pravila međunarodnog humanitarnog prava je ta da ih moraju poštovati sve strane u

oružanom sukobu jer humanizacija rata je jedan od primarnih ciljeva koji se ostvaruje kroz

poštovanje osnovnih principa međunarodnog humanitarnog prava. A u osnovne principe

međunarodnog humanitarnog prava spadaju restriktivnost i zaštita.

Restriktivna ili ograničavajuća svrha potencira se kroz ograničavanje sredstava, metoda i načina

ratovanja. Njena suština je u humanizovanju metoda ratovanja da bi se spriječilo nanošenje

nepotrebne patnje ljudima. Ovim principom koji još možemo nazvati i princip proporcionalnosti,

obezbjeđuje se ravnoteža između dva oprečna interesa, a to su vojna potreba i zahtjev humanosti.

Budući da je zabranjena neproporcionalna upotreba sile, princip ograničenja upotrebe vojne sile

odnosi se na srazmjernost u upotrebi vojne sile ali i na obavezu uzdržavanja od korišćenja svih

sredstva i metoda ratovanja.

Zaštitna ili protektivna svrha međunarodnog humanitarnog prava jeste zaštita žrtava oružanih

sukoba: bolesnika, ranjenika, brodolomnika, ratnih zarobljenika, civila i svih onih koji pomažu, a

u oni mogu biti medicinsko osoblje, vjerski predstavnici i ostali.

Međunarodno humanitarno pravo počivajući na ovim principima koji nisu uvijek poštovani

dobrovoljno, a s tim živeći i u globalizovanom svijetu gdje su promjene svakodnevne, moralo je

tokom vremena da stvori i da pojača mjere za sprovođenje i kontrolu nad sprovođenjem svojih

zakona. Zbog toga savremeno međunarodno pravo omogućava da se pojedinac kazni za povrede

istog jer pojedinci krše pravo , a ne entiteti i države i zato je nakon Drugog svjetskog rata

uspostavljen i razvijen pravni institut individualne krivične odgovornosti.

Na osnovu ovih potreba i zahtjeva, Rimskim statutom iz 1998. godine, osnovan je Međunarodni

krivični sud u Hagu. Međunarodni krivični sud u Hagu se bavi suzbijanjem kršenja

međunarodnog humanitarnog prava kažnjavanjem lica koja ga krše bilo direktno ili indirektno.

Krivična djela kojim se bavi Međunarodni krivični sud u Hagu su : genocid, krivična djela protiv

čovječnosti, ratni zločini i krivično djelo agresije. Agresija se danas često zamjenjuje i opravdava

sa humanitarnom intervencijom pa ćemo zbog toga dalje u radu vidjeti šta je humanitarna

intervencija kao jedan od najčešćih vidova upotrebe sile u međunarodnom humanitarnom pravu

danas.

10

4.2 Humanitarna intervencija

,, Humanitarna intervencija je snažna akcija preduzeta od država uključujući i upotrebu oružane

sile, prema ili u drugoj državi, bez pristanka njene vlade, sa ili bez odluke Savjeta bezbjednosti

UN u cilju sprječavanja ili zaustavljanja brutalnog masovnog nasilja nad ljudskim pravima ili

međunarodnom humanitarnom pravu’’( Sava Savić (2007.) ; Međunarodno pravo i humanitarna

intervencija ; 7 str.).

Početak razvoja humanitarne intervencije vezuje se za smjenu nadnacionalnih autoriteta u XVII

vijeku i ustanovljavanje međunarodnog prava. U to vrijeme ratovi i svi drugi načini upotrebe sile

nisu bili zabranjeni kao sredstvo međunarodne politike jer je po opšteprihvaćenim načelima

prirodnog prava smatrano da su ratovi za kažnjavanje nepravde i onih koji čine zločine pravedni

ratovi. Među pravnicima tog vremena zastupan je stav da u ekstremnim slučajevima tiranije koja

se sprovodi u cilju vladavine, postoji prirodno pravo na unutrašnji otpor stanovništva.

Ali ipak postojala je i potreba da se pravno definišu moralni i politički kriterijumi upotrebe sile

uvažavajući i tradicionalno shvatanje pravednog rata. U tom cilju u međunarodnom pravu je

utemeljen stav da podrška strane sile unutrašnjem otporu stanovništva jedne države na njenu

represiju može biti zakonita.

Pojavom političkog liberalizma koji je u XVIII i XIX vijeku doveo do uspostavljanja prvih

ustavnih demokratija, pravo na humanitarnu intervenciju je ojačalo. Međutim, tokom prve

polovine XX vijeka, doktrina humanitarne intervencije dobija i svoje prve protivnike, a broj

humanitarnih intervencija opada. Na ovo su uticala dva razloga: inicijative da se korištenje sile u

međunarodnim odnosima stavi van pravne opravdanosti, i sve brojniji zahtjevi za preispitivanjem

osnova i karaktera humanitarnih intervencija jer je u praksi XIX vijeka bila učestala pojava

isticanja humanitarnih ciljeva kao opravdanja svih drugih intervencija.

11

Sa talasom demokratizacije koji je krenuo završetkom Hladnog rata, zaštita i poštovanje ljudskih

prava su dobili primaran značaj u kontekstu demokratizacije. Na osnovu ovoga mnogobrojne

manjinske zajednice ovo su shvatile kao podršku njihovom pravu na samoopredjeljenje.

Njihove akcije i zahtjevi došli su u prvi plan u više država širom svijeta što je dovelo do toga da

vladajuće elite pojedinih država preduzimaju dosta toga što prevazilazi norme prava i dobija

obilježje zločina, a sve u cilju sprječavanja separatističkih težnji manjinskih zajednica.

Zbog takve situacije Međunarodna zajednica i njeni subjekti, bili su primorani da reaguju

spoljnom intervencijom, a sve u cilju spriječavanja i ublažavanja humanitarne katastrofe.

Takve akcije Međunarodne zajednice često su praćene dodatnim pitanjima vezanim za

opravdanost i pravo humanitarne intervencije s obzirom da se humanitarna intervencija može

sprovesti i bez odobrenja najvišeg tijela UN , a to je Savjet bezbjednosti.

Primjer negodovanja i dileme legalnosti i opšte političke i moralne opravdanosti da države vojno

intervenišu u drugoj državi bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN, je primjer vojne intervencije

NATO-a u Saveznoj Republici Jugoslaviji od 24. marta do 10. juna 1999. godine.

,, Generalni sekretar UN Kofi Anan je tada predočio Međunarodnoj zajednici problem

nedostatka pravne doktrine humanitarne intervencije: ,, Konflikt na Kosovu je istakao značaj

pitanja o posljedicama akcije bez međunarodnog konsenzusa i jasne pravne zasnovanosti.

Na jednoj strani da li regionalne organizacije mogu koristiti silu bez odobrenja UN?

Na drugoj, može li se dozvoliti ogromno i sistematsko kršenje ljudskih prava sa značajnim

humanitarnim posljedicama?’’ ( Sava Savić (2007.) ; Međunarodno pravo i humanitarna

intervencija ; 12 str.).

Na ova pitanja za koje nam je potreban odgovor o neopravdanosti ili opravdanosti humanitarne

intervencije, odgovore će ponuditi sljedeća cjelina.

12

5. (NE)OPRAVDANOST UPOTREBE SILE U MEĐUNARODNOM PRAVU

Ovdje će se (ne)opravdanost upotrebe sile u međunarodnom pravu posmatrati sa pozicije

humanitarne intervencije kao najčešćeg oblika upotrebe sile u međunarodnom pravu danas.

Ispitivanje pravne zasnovanosti humanitarne intervencije znači utvrđivanje da li je njeno

preduzimanje u suprotnosti sa nekim dijelom međunarodnog prava.

Na početku je potrebno reći da ni u jednom međunarodno-pravnom dokumentu ne postoji jasno

definisano pravo bilo kog međunarodnog subjekta na preduzimanje humanitarne intervencije.

Zbog toga se pri tumačenju prava na humanitarnu intervenciju njegova legalnost utvrđuje od

slučaja do slučaja gdje je najizraženija razlika u tumačenju humanitarne intervencije razlika u

tumačenju normi običajnog prava. Pa tako ima pojava gdje se u zavisnosti od istorijskog perioda

i inicijatora određene humanitarne intervencije, humanitarna intervencija u nekom period biva

kvalifikovana kao legalna, dok u drugom periodu ona biva kvalifikovana kao nelegalna.

Ovdje dolazimo do toga da je svaka pravna kvalifikacija humanitarne intervencije u praksi, često

proizvod različitih objektivnih okolnosti i subjektivne percepcije bitnih subjekata međunarodne

zajednice. Na osnovu ovoga možemo reći da se za svaku humanitarnu intervenciju posebno

može napraviti razlika između njene pravne osnovanosti (legalnosti) i njene opravdanosti

(legitimnosti).

Legalnost ili pravna osnovanost podrazumijeva da je određena humanitarna intervencija

zasnovana na opštevažećim međunarodnim pravnim odredbama.

Legitimnost ili opravdanost predstavlja pitanje koji argumenti utiču na opravdanje humanitarne

intervencije. Da li su to moralno-filozofski, politički ili pravni razlozi za započinjanje jedne

humanitarne intervencije. Legitimnost je zbog toga uvijek stvar sporazuma i procjene, dok je

legalnost usklađena sa preciznim kompetencijama.

13

Da bi se prevladale ove osobenosti humanitarne intervencije najčešće se koriste dva pristupa

posmatranja humanitarne intervencije.

Prvi pristup je pristup smanjenja formalnosti. On obezbjeđuje određeno opšte političko

opravdanje ali se akcija humanitarne intervencije ne može pravno braniti.

Drugi pristup je pristup koji se zasniva na logici krajnje nužde koja predstavlja viši interes mira,

sprječavanje opasnosti i očuvanje bezbjednosti. Ali oba ova principa se primjenjuju opet u

konkretnim slučajevima za čiju je potpunu upotrebu potrebna saglasnost i spremnost svih

učesnika humanitarne intervencije.

Zbog ovih različitosti koja pokazuju nemogućnost usaglašavanja šta podrazumijeva humanitarna

intervencija, ovaj rad će u daljem tekstu izložiti različita stajališta pristalica humanitarne

intervencije, a i protivnika kako bi se tako na najbolji način mogla vidjeti prava pozicija

humanitarne intervencije u svijetu humanitarnog prava i svijetu uopšte.

U kontekstu toga, pristalice međunarodne solidarnosti ističu da se pravo na humanitarnu

intervenciju može objasniti pravom na samoodbranu i da je to legitiman izuzetak od zabrane

korišćenja sile u međunarodnim odnosima.

Pristalice humanitarne intervencije sa stanovišta moralne opravdanosti zastupaju stav da se na

temelju moralnih principa kao odgovornosti za zaštitu ljudskih prava, treba uspostaviti pravo kao

dio običajnog međunarodnog prava gdje bi se legalizovala primjena humanitarne intervencije i

od strane pojedinačne države. Oni ovo opravdavaju moralnim izborom jedne države koji je jedini

moguć u slučajevima gdje je korišćenje sile jedino sredstvo spriječavanje i okončavanja

stradanja.

Pristalice koje ne podržavaju humanitarnu intervenciju ističu da postoji pet argumenata koji ne

podržavaju legitimnu upotrebu humanitarne intervencije. Ti argumenti su sledeći:

1. države ne intervenišu prvenstveno iz humanitarnih razloga, one to rade isključivo zbog

svojih nacionalnih interesa

14

2. ako se civilna vlast u jednoj državi ponaša na loš način prema svojim građanima, drugi i

druge strane nemaju moralno pravo da intervenišu iz prostog razloga jer su ti građani

sami krivi za takvo ponašanje

3. pošto u humanitarnom pravu nema odredbe o upotrebi sile u humanitarne svrhe ,

upotreba sile u humanitarnoj intervenciji bi se mogla smatrati oblikom zloupotrebe

osnovnih principa međunarodnih odnosa

4. selektivnost odgovora koja govori o usaglašenosti moralnih principa ali i o

neusaglašenosti nacionalnih interesa

5. nesloga oko principa humanitarne intervencije

Na kraju bi se moglo zaključiti da je upotreba sile u obliku humanitarne intervencije u

međunarodnom humanitarnom pravu jako diskutabilna. Da se mjeri različitim pristupima i

principima kao i različitim okolnostima i faktorima. Nije pravno opravdana ali zbog toga nije ni

moralno neopravdana. Sve zavisi koji su njeni ciljevi i razlozi. Jer upotreba sile iako često

pravno i moralno neopravdana, s dobrim razlozima, može da postane i moralno i pravno

opravdana što predstavlja ispunjen uslov za akciju kako u međunarodnom pravu tako i u životu

jer pravo i moral na najbolji način obuhvataju realnost ljudskog života.

15

6. ZAKLJUČAK

Ovaj rad je pokušao dati odgovore kada je dopuštena, a kada nije upotreba sile u međunarodnom

pravu. Djelimično je u tome uspio jer bez obzira na svu anarhičnost međunarodne politike koja

zbog toga neminovno utiče na međunarodno pravo, pravila u međunarodnom pravu se ipak

poštuju na osnovu čega mi jasno vidimo koliko je sila ograničena u međunarodnom pravu.

U djelu u kojem nije uspio, za to je zaslužna sama priroda međunarodne politike i njenih

činilaca, koja se uvijek iznova mora proučavati i gdje jedno stanovište ne može dugo trajati iako

se radi o međunarodnom pravu. Ali ono u šta se može biti sigurno, i u šta se na kraju krajeva

treba biti sigurno kada se govori o međunarodnoj politici i međunarodnom pravi, je to da se sila

u međunarodnom pravu kako sa pravnog tako i sa moralnog stanovišta mora isključivo koristiti u

cilju očuvanja ljudskih prava koja trebaju biti primarni cilj i obaveza u bilo kojoj humanitarnoj

intervenciji ili akciji koja se izvodi.

16

7. LITERATURA

1. Dimitrijević, V. i ostali (2005.) Osnovi međunarodnog javnog prava. Beograd : Beogradski centar za ljudska prava.

2. Henckaerts, J-M and others (2005.) Customary international humanitarian law.

New York : Cambridge University Press

3. Jelić, I i ostali (2009.) Istraživanje humanitarnog prava. Podgorica : Zavod za školstvo

Crne Gore

4. Naj, Dž. S (2006.) Kako razumevati medjunarodne sukobe. Beograd: Stubovi kulture.

5. Sasoli, M and others (2006.) How does law protect in war?. Geneva : International

Committee of the Red Cross

6. Savić, S. (2007.) Međunarodno pravo i humanitarna intervencija. Biblid 0025-8555,59,

Vol. LIX, br. 1, pp. 5-48

7. Volcer, M. (2010.) Pravedni i nepravedni ratovi. Beograd : Službeni glasnik

17