NAŠE LISJEKlub pacijenata ‘‘Zajedno’’

Literarna radionicaGodina III., Broj 6

Zagreb, 6. prosinac 2010.

3

Izbor iz literarnih radova članova Literarne radionice Kluba pacijenata “Zajedno”

Nakladnik: Psihijatrijska bolnica „Sveti Ivan”, Jankomir 11, 10090 Zagreb e-mail: pbsvi@pbsvi.hrUrednica: Kristina KristovićPomoćnica urednice: Vlatka Ročić-Petak Lektorica: Ivana T.Korektor: Ivana T. Kristina Kristović Mate MihanovićInformatička priprema: Slaven PečekCrteži i ilustracije: Martin Hanžek Stipo Budeš Mihael Etlinger Arsen D.Tisak: PRODIGITAL, 1. Trnjanski zavoj 5, 10 000 ZagrebNaklada : 150 primjeraka Inačica u elektronskom obliku dostupna na: www.pbsvi.hr

4

S A D R Ž A J

5

Sadržaj ................................................................................. 5

Uvod ................................................................................. 6

Zapisi iz dnevnika ................................................................................. 7

Kratke priče ................................................................................. 19

Igor Valjak ................................................................................. 20

Siniša Senjić ................................................................................. 22

Mihael Etlinger ................................................................................. 24

Ranko Mišić ................................................................................. 25

Pjesme ................................................................................. 27

Igor Valjak ................................................................................. 28

Siniša Senjić ................................................................................. 32

Damir Ivanović ................................................................................. 36

Zlatko Jagurić ................................................................................. 37

Jadranko Jurićev ................................................................................. 39

Arijana Krašovec ................................................................................. 40

Martin Hanžek ................................................................................. 41

Aforizmi ................................................................................. 42

Mihael Etlinger ................................................................................. 42

UvodČitateljima časopisa Naše lisje obraćamo se u ovom šestom broju s poezijom i kratkim pričama nastalima u Literarnoj radionici Kluba pacijenata ″Zajedno“. Motiviraju nas prijateljstvo nas samih i prijateljstvo koje vam pružamo. Poziv na taj doživljaj jest putopis kroz naša iskustva što ih nudimo kroz stihove i prozu.

Ako riječi ne mogu stvoriti proročanski tunel što ih spaja s čitateljem, onda to više i ne funkcionira kao pjesma.

Haruki Murakami, Kafka na žalu

U prilog ovoj tvrdnji, naši pjesnici Damir, Siniša, Igor, Jadranko i Arijana imaju sposobnost razmjene emotivnih iskustava i dojmova u interakciji s čitateljima. Stvaranje i literarno izražavanje naši pjesnici grade na temeljima vlastite individualnosti, iskustava, stavova i stila pisanja, što je karakteristika svakoga pojedinačno. Ljekovitost stihovnog i proznog izražavanja jest u tome što ćete čitanjem postići smirenost misli, nasmijati se, rastužiti se, osvijestiti emocije na vama prihvatljiv način i to je naša spona s vama i odgovor zašto pišemo.

Pjesnici nas prenose u širi i ljepši svijet, žešći ili blaži od onoga koji nam je dan, pa samim tim i drukčiji te u praksi gotovo nenastanjiv.

Marguerite Yourcenar, Hadrijanovi memoari

Mihael kaže da sve svoje dvojbe, svu svoju nutrinu suprotstavi bjelini papira i pušta rijeku misli da poteče, nastani se u obliku riječi, posve nesvjesno, a potom osjeti olakšanje i postiže duhovnu ravnotežu.

U kratkim pričama članovi će vas upoznati sa stvarnošću kakva ona jest oko nas, u nama, reakcije i izazove čovjeka u njoj. Vlatka vas poziva u svoj dom, u svoju obitelj, zajedništvo kada se okupljate oko finog variva na našim odjelima i kakve asocijacije tada proizlaze. Siniša se vraća u mladenaštvo i uspoređuje se kroz vremenski tijek u baruštini kaosa i zamršenih okolnosti iz kojih uči mijenjati odluke i u konačnici samog sebe.Igor, naš profesor filozofije, ima drukčija očekivanja, propitkujući zamršenost svijeta i oprost čovjeku koji više nema što reći pred životnom računicom, kad nas okreće proizvoljnom i dalekom mehanizmu ustrojstva kakvo živimo i pred kojim širom otvaramo oči pazeći da se ne izgubimo.

U ovih šest brojeva pokazali smo konstantnu volju i motivaciju za obraćanjem vama - čitateljima, jer nam povratne informacije pokazuju da svojim uradcima činimo dobro, da se možemo uspoređivati s radovima članova sličnih radionica i da nikad nema zamora ni odustajanja od toga da se predstavimo vama i zajedno živimo svoje nade, slabosti, žrtve i uspjehe pred izazovima života.

UrednicaKristina KristovićPisati se može kao i disati...

Miroslav Krleža

6

Zapisi iz dnevnika

7

7. rujna 2010., UTORAK

F 33,2 – povratno depresivni poremećaj – to je moja dijagnoza. Nakon četiri hospitalizacije i dvije godine liječenja grupnom psihoterapijom, bila bi sramota ne priznati sebi da bolest ponovo napada. Kožicu oko noktiju,na rukama, oglodala sam do krvi, apetitom gladne pirane. U sobi daska za peglanje, na njoj Davorova košulja izglačana do pola, glačalo hladno. Proteklo je nekoliko dana, u sobu ulazim postrance, da ne zapnem, naviklim okom gledam tu dasku, kao umjetničku instalaciju u muzeju izgubljenog vremena. Na stolu dva daljinska, hvataju prašinu. Sto i nešto programa, B-netov 3D paket. Zurim satima u prazan bubanj perilice za rublje, prčkam po terapiji, želja da sve tablete iz vrećice nasipam u grlo na trenutke je nepodnošljiva. Svaku srijedu hodočastim u Jankomir na grupnu psihoterapiju, kao da mi o njoj ovisi život. Svaki me četvrtak grize savjest što nisam otišla na literarnu grupu. Prazna glava, prazna duša, prazan papir. Sramim se doći tako bolesno prazna.

25. rujna 2010., SUBOTA

Na stolu mikser, brašno, šećer, bilježnica. Kinder-pingvin, recept s interneta. Plastična bijela posuda, električna miješalica razbacuje komade kreme. Bijela lubanja, siva gnjecava moždina razmazana po stjenkama kostiju. Kažnjavam se nepisanjem. Disanje, postojanje, bivstvovanje, tako je velika kazna. Život protiv mene vodi nepravedni Proces. Doživljavam kafkijanski Preobražaj, pužem nezgrapno po stanu poput ružnog, nesposobnog kukca, čekam zvono, socijalna pomoć stiže poštom. Literarna grupa. Naše lisje – „nemam vremena za to“ kaže Sinišina mama. Jednom rečenicom rješava Frommovu dilemu „Imati ili biti“. Čuvati tuđu djecu = imati novu kuhinju. Tako lako. Imati = uspjeti u životu. Zašto ja ne mogu tako? Kada se u meni ugasi plamičak životne radosti, trudim se izgledati što vedrije. Da bližnjima ne kvarim dan. Poput spužve upijam tuđi duševni otpad, skladištim ga u sebi zajedno s vlastitim. Opasna je to rabota. U tijelu žene živi duša djeteta koje vjeruje ljudima. Bivstvovanje se praksom razvija, kažu umni filozofi. Naivnost je sve moje bogatstvo i prokletstvo. Lubanja mi je još prekrivena kožom, očne duplje nisu ugasle do kraja. Namazat ću kapke sjenilom. Usne ružem. Nokte sjajilom. Sve koji me vide prevarit ću da sam dobro. Kako je nepodnošljivo lako lagati sebi i drugima. Kako je istinu teško spoznati i izreći je sebi i drugima. Jankomirski literarci, oprostite mi. Iskorištavam vas. Ja sam vampir koji se hrani emocijama. Dolazim skrpati samopouzdanje rasuto u krhotine.

28. rujna 2010., UTORAK

Tri dana do prvoga. U ladici računi, pomno zbrojeni. Mirovina + 100 kuna. Saldo 0. „Nisi uspješna, bclje da te nema, glupačo, glupačo“, miješalica u glavi radi punom parom. Hodam po placu, kobase 15 kuna, luk 5 kuna, kruh 9 kuna. Prijateljica ima dobar posao. Slala je mail preko interneta. Pozvali su je na razgovor i bingo. Solidno će popraviti skromni umirovljenički budžet. A ja? Sjednem za komp. Hrabro utipkam „Posao hr“ . Vrtim mišem gore-dolje, evo nešto. „Traži se volonter za uređivanje popularno-znanstvenog nikad-čula časopisa.“ Zovem, gospođa na telefonu kaže: „Napišite životopis, pošaljite mailom pa ćemo vas nazvati.“ Trčim u kuhinju, miješam grah i kobase da ne zagore. Natrag na komp. Utipkam „životopis“ otvori mi se stranica i cijelo brdo podstranica sa savjetima o tome kako izraditi kvalitetan životopis. Ja sam dijete olovke i papira. Informatički polupismena, uzimam veliki blok i prema uputama na večer sročim tekst kojim sam zadovoljna. Ne znam otvoriti novu mapu, još manje mejlati. Zato pokucam na Mateina vrata, objasnim joj da trebam pomoć. „Ne danas, sutra imam tri testa, smetaš mi, van iz moje sobe!“ pavor u drugoj sobi gleda nogomet, ako dođem k njemu, počet će mi objašnjavati tko igra protiv koga pa koliko zarađuju nogometaši, pa o bodovima europske lige........Zato odlazim u kuhinju meditirati uz cigaretu. Usput čitam što sam napisala prošli tjedan. Davor dolazi zapaliti jednu. Poluvrijeme je. „Oho, opet pišemo haiku – grah poeziju. Može se to čuti?“ „Ma ne, ne znam, malo je mračno, nije zabavno, tako sam se osjećala, tako se koji put osjećam.“ „Hajde čitaj, da čujem.“ Davor se sa zanimanjem nalakti. „Ako nećeš čitati, otići ću dolje kod Pere na pivo.“ To je naša šala mala. Znam da me zeza, a on zna da mi je to još slaba točka. Pa mu čitam. „Nisam znao da se tako loše osjećaš, nema razloga. Znam da si malo ljuta na mene. I zabrinuta. Budemo se nekak snašli. I ja si predbacujem kaj još niš nisam počel radit gore u Zagorju.“ „Ne ljutim se i ne predbacujem ti.“ „Drago mi je da ideš u bolnicu, da se liječiš.“ Drugo je poluvrijeme pri kraju, Davor i ja pijemo kavu. „Nego tko ti je taj Fromm, kaj to znači imati ili biti?“ Ispituje me pa razgovaramo, dok u kuhinju ne dođe Matea. Nosi laptop, stavi ga pred mene: „Evo, namjestila sam ti stranicu za taj tvoj životopis.“ „Idem pogledat tekmu do kraja.“ Davor odlazi, a ja polako tipkam. „Gotova sam.“ Matea i Davor čitaju. „Dobro je, super“, kažu. Matea se trudi izgledati ozbiljno, pa prasne u smijeh.

8

Na ekranu piše: „Optimistična sam osoba, bavim se literarnim radom, neki od radova izašli su u Biltenu Naše lisje.“ „Kaj se smiješ? Jesam lagala?“ „Pa, nisi. Hoćeš da ti to mejlam?“ pita Matea. „Da.“ I tako malo prije ponoći ode elektroničkom poštom moj životopis. Ako me budu zvali, reći ću da sam već našla nešto drugo. Davor je uvjeren da će sigurno zvati. Ja znam da neće. Baš sam pravi optimist.

1. listopada 2010., PETAK

Kad u vanjskom svijetu ne obavljaš svoje obaveze kako treba, obično budeš ukoren i kažnjen. Zanemarila sam pisanje i nakon velike pauze dolazim u Klub na literarnu grupu, s priličnom nelagodom. Tjeskobu i jad širim oko sebe kao sipa crnilo. „Dajte se, gospođo Vlatka, napokon pomirite sa svojom bolešću. I mi smo bolesni i nama je teško. Ako razmišljate o lošim stvarima, one će vam se i dogoditi. Morate si naći nešto što će vas veseliti. Ali vi već imate nešto što radite dobro, pišete Dnevnik. Nije moguće da vam se baš ništa dobro nije dogodilo.“ Siniša, Damir, Mihael – cijela literarna grupa poručuje mi da se sredim. Ove godine dogodile su mi se dvije dobre stvari.1. Za Uskrs sam bila u Njemačkoj kod Davorova nećaka i šogorice.2. Bila sam na moru! Prvi put nakon šesnaest godina.Mi ne volimo more, govorila sam šesnaest godina i samu sebe uvjerila da je to istina. Davorova bolest donijela je razna ograničenja. Radijus kretanja sveo nam se na relaciju Zagreb – Krapinske Toplice. U Zagorju Davor ima vrt. Kad radi u vrtu, on je drugi čovjek. Ja sam dijete asfalta, kad dođem u Zagorje, mir i tišina drže me budnom do dugo u noć. Šum tramvaja najljepši je zvuk na svijetu dok lagano toneš u san. Ujutro Davor zijeva uz kavu: „Kak sam se naspaval, je l’ vidiš kak je tu mirno, a ne ko u Zagrebu, budale trube već od 6 ujutro.“ „Ahmm...“, odgovaram. Volim vrt kao što volim Xanax, Cipralex, volim sve što pomaže Davoru da bude onaj stari, kao što je nekad bio, prije nego što ga je rat preokrenuo. Mirjana me lani pozvala da s njom odem na more. U Sabunike kod Zadra. „Ne, ne mogu ići, možda druge godine“, rekla sam joj, a ona je mahnula rukom. „znači nikad.“ Na kontroli me doktorica ohrabrivala: „Ali, Vlatka, pa to je samo tjedan dana, zašto ne biste otišli?“ Jankomir me naučio da svijet neće propasti ako me nema doma puno dulje od jednog tjedna. I te dvije Mirjanine riječi, „znači nikad“, kopkale su me, probudile u meni neki inat. Ove godine Mirjana me nije ni pozvala. U proljeće, nakon povratka iz Njemačke, oduševljena putovanjem i svojim novim umirovljeničkim statusom, odlučim samu sebe pozvati na more, Mirjani ništa ne govorim… Prvo moram prirediti teren. Čekam vikend, Davor se okruži grabljama, kopačicama, navuče gumene zelene cipele, zbog kojih ga zovem vrtnim patuljkom. Sjednem, gledam ga, hvalim cvijeće: „Divno ti je i krasno.“ „Hoćeš sok?“, pitam. „Gle ovaj kanadski javor“, doda mi tekuće željezo, „viš kak su se listovi oporavili?“ „Da, da, baš krasno, i ruže ti ove godine bolje izgledaju.“ Davor se malo uspravi. „Joj, moja križa, moral bum se opet naručit na fizikalnu. Kaj ti spominješ ruže, kaj ne vidiš da još nisu ni počele cvasti?“ Bolje mi je da se ostavim botanike i prijeđem na stvar, dok ne izlanem još neku glupost, koja bi ga mogla ozlovoljiti. Pa bubnem: „Davore, ja ove godine idem na more.“ „Pa odi“, odgovara Davor i navlači neki drač, usput opsuje. „Uf, ogreblo me nekaj po nozi. Kaj si rekla?“ Stoji s kopačicom u ruci, trlja ogrebenu nogu, gleda me. „kam ideš?“ „Na more s Mirjanom u Sabunike. Pozvala me. I tebe je pozvala.“ „Mhmm... pošaljem te u Njemačku, sad bi na more, druge godine buš htela na Havaje. Ma, dobro, ti voliš more, kol’ko dugo nismo bili na moru?“ Računa: „Šesnaest godina, znaš da ti ja ne volim duga putovanja, kaj bum ja tam, ali ti odi.“

15. listopada 2010., PETAK

„Možemo zaključiti da je rad na sebi katkad jako težak“, zaključila je sestra Kristina jučerašnju raspravu na literarnoj grupi. Dobronamjerni savjeti jednoga našega pridruženog člana posuli su sol na moj izmrcvareni, ugnojeni mozak. Ozbiljno shvaćam svoje liječenje, imam osjećaj da m ije psihoterapija naškodila. Doktorica, članovi literarne grupe i moje psihoterapijske griupe, svatko na svoj način, poručuju mi isto. Kada kažem da se osjećam užasno beskorisno, ispada da je to loše, da nemam razloga, jer sam žrtvovala karijeru da bih udovoljila roditeljima, žrtvovala se da sačuvam brak, imam krasno dijete, pa kako to može biti beskorisno? Srž problema, kako ga ja vidim, jest u tome što nikad nisam imala sebe samu. Ne znam tko sam ja ni što hoću ni što me veseli. Psihoterapijom sam osvijestila problem i zaglavila u zoni sumraka pa se osjećam lošije, nego dok si takva pitanja nisam postavljala. Život je bio jednostavniji. Kao kazališna predstava. Odglumiš svoju ulogu, onako kako drugi od tebe očekuju. Trudiš se odglumiti najbolje što možeš. Uskočiš u kostim dobre kćeri, udovoljiš roditeljima. Uskočiš u kostim supruge i majke, mijenjaš uloge i kostime, ali u svakoj predstavi daješ sve od sebe da te publika voli, plješće, zove na bis. Kad se ugase svjetla pozornice, ostaneš sam sa sobom. Gdje je moj kostim u tom kazalištu? Nema ga. Ne postoji. Još nije iskrojen. A kako ću ga sašiti, koje boje će biti, kad ne znam koju boju volim. Prava ja je negdje duboko ispod te hrpe kostima.

9

Ja joj ne dopuštam da izađe jer se bojim da neće biti tako dobra, draga i požrtvovna kao uloga koju cijeli život glumim, mijenjajući kostime krojene po tuđim ukusima i bojama. Ili, još gore, što ako ta prava ja i ne postoji? Je li kasno u ovim godinama truditi se, tražiti, silno se mučiti, kad je tako lako i ugodno živjeti po zadanom klišeju. Sad sam umirovljenica = imam vremena = trebam posaditi rajčicu = valjda i pričati s njim = hura, život je lijep = odjenuti kockastu pregaču i kuhati umak od rajčice = uliti ga u staklenke, and follow the yellow brick road kao Dorothy u Čarobnjaku iz Oza doskakutati ravno u Bakinu smočnicu.„Nađite si nešto što će vas veseliti“ - sedam riječi koje me mogu povrijediti gore od najgorih psovki, zato molim sve koji me poznaju, ne govorite mi ih dok samu sebe ne upoznam sa sobom.Večer je. Davor je došao iz bolnice napet, nervozan. „Zamorne su te grupe, glava mi se raspada, ti buš se ljutila ako sad odem u Toplice? Nije da bježim od tebe i Matee, nego, jednostavno, ne znam, htel bi se smiriti, opustiti.“ Sjedi na kuhinjskom stolcu, puši, izgleda izmoždeno. Znam, raditi na sebi mnogo je teže od kopanja. Kad se fizički umoriš, to je zadovoljan umor. „Odi u Zagorje, ne ljutim se. Kad naložiš peć i dobro se naspavaš, bil buš ko novi. Hoćeš čuti kaj sam napisala?“ Pa mu čitam danas napisano. Kako bih se mogla ljutiti na njega? U ponedjeljak će ravno iz Zagorja u bolnicu. Ove godine proslavili smo 19 godina braka. Da imam 19 života, 19 puta bih se udala za njega. „Da nema tebe i Matee, ja bi sad bil negde u zatvoru ili pod zemljom“, često govori. Jedna naša prijateljica s kojom smo poslovno surađivali - Davor joj je po narudžbi izrađivao neke predmete od kože, pa je često s njim bila u radionici - rekla mi je: „Tvoj muž stalno priča, to sam kupil za moje cure ili to radim za svoje cure, nije normalno koliko vas voli.“ Kad bih ja dolazila na posao, susjed dušebrižnik obvezatno bi mi prišapnuo da je Davor u radionici s nekim crvenokosim komadom, već dva sata. Slatko sam mu se nasmijala i rekla: „Nek si ga zeme, ak misli da bu si s njim nekaj pomogla.“ Naša zajednička prijateljica je, naime, u vezi s jednom zgodnom curom. To znamo Davor i ja, rekla nam je sama, a i mi smo njoj rekli ponešto o sebi. O tome kako je Davor visio s balkona, pri pokušaju suicida. O ručnim bombama, koje je držao u ormariću za cipele. O kršu koji je napravio od stana, kad je pijan došao doma, pa smo jeli iz plastičnih tanjura jer nismo imali ni jedan čitav. „A vi mi izgledate tako normalno“, čudila se ona. Tanka je crta između ljubavi i mržnje. Ja sam tu crtu prešla. Mrzila sam čudovište koje se vratilo iz rata, voljela sam čovjeka kakav je bio prije rata. Taj mi se čovjek liječenjem vratio. Jedan njegov dio za mene će zauvijek ostati nepoznanica. „Ne znaš gdje sam bio ni kamo idem“, znao mi je reći po povratku s ratišta. Ne pitam, ne želim znati. Meni je rat počeo poslije rata. Nitko mi nije dao upute za upotrebu muža bolesnoga od PTSP-a. Pa sam učila metodom pokušaja i pogrešaka. Kako se osjeća žena oboljelog branitelja od PTSP-a? A dijete? Kao da hoda po minskom polju. I kad već misliš da znaš siguran put, krivi pogled, kriva riječ ili samo ton glasa, aktivira eksploziju, pa u kući imaš lom. Deset godina liječenja, grupa, bolnica, rada na sebi vratilo mi je Davora kojeg volim. Bolest u sebi drži pod kontrolom.16. listopada 2010., SUBOTA„Sretno sam doputovala, još se nisam okupala, a more je još slano“, Mirjanina poruka u mobitelu mi je od šestog mjeseca. Davor, moj predivni Davor, osobno mi je kupio kartu za bus do Sabunika. Na televiziji su rekli da se u Jadranu pojavio morski pas, ali da nije opasan.„Eto vidiš, taj tebe čeka, bolje ti je da se s menom kupaš dolje na bazenu“, komentira Davor, zeza me, nosi torbu, prati me na bus. Uzbuđena i sretna, kao malo dijete, posljednja cijev tunela i more.. .Guši me u grlu, pecka u očima. Iz Zadra zovem Mirjanu. Oblačno je, kišica rosi, autobus se zaustavlja, izlazimo vozač i ja. On mi vadi torbu, dok Mirjana i ja vičemo i skačemo. „Isuse, pa ti si stvarno došla, nisam vjerovala da ćeš doći ni kad si se javila iz Zadra!“ Nepodnošljiva lakoća življenja mogla je početi. Miris lavande, mediteranskog bilja, okus soli u zraku, gusto maslinovo ulje i riba tako svježa da je ne treba ni čistiti. Morska voda obavija tijelo poput svile, stopala tonu u meki pijesak, pljus, pljus, šum valova „Davore, pogodi koji je to zvuk?“ Svaku večer razgovaramo mobitelom. „Znaš di sam ti ja sad?“, pitam ga i odmah odgovaram. „Šetam se po plićaku, zavrnula sam hlače, zamisli, stojim u moru dok razgovaram s tobom.“ Mirjana i ja u Zadru sjedimo na rivi, slušamo orgulje što ih svira more i čekamo zalazak sunca. Trenutak potpune sreće, osjećam radost što sam živa i gledam, slušam žamor, dišem svim osjetilima. Osjećam ljubav i želim daje Davor tu kraj mene tog trenutka. Grabim mobitel, hoću ga zvati, gledam na sat, pa spremam mobitel natrag u torbu. Neću mu smetati, sigurno je u vožnji. Poslije Mirjana i ja na Forumu pijemo kavu. Dok gledam Sveti Donat preko puta, osjetim nalet tjeskobe, straha, koji me potjera ravno na zahod. Znam daje danas Davor morao u Zagreb dočekati nećaka iz Njemačke. Ne znam da je u Zagorju kod susjeda pukla cijev pa su se novi parketi u našoj kući pretvorili u valove. Šećem se Kalelargom s blagim grčem u želucu, kad zazvoni mobitel. Davorov glas ne zvuči dobro. Nervozan je i napet, priča mi što se dogodilo. Ljudi oko mene žamore, na Trgu svira klapa. „Kog se vraga tamo deru, reci im da zašute, komu ja pričam, di si ti uopće?“ Jurim Trgom, sudaram se s ljudima, tražim neku mirniju uličicu, Mirjana zaprepašteno juri za mnom, „Stani, ženo, koji ti je vrag, bacila bum ti taj mobitel u more!“ Davor je uzrujan u Zagorju pa sam i ja uzrujana na moru. Mirjana šuti i zabrinuto gleda u mene dok se busom vozimo natrag u Sabunike.

10

Svako malo pita „Jesi dobro?“ Drugo jutro uz kavu drži mi prodiku, „Pa on tebe psihički maltretira, kak’ to možeš podnijeti, pa za boga miloga, kaj buš se u podrum zatvorila dok pričaš s njim, da ga ne uzruja galama?“ „Na skali od 1 do 10 ovo je bila bura broj 3, sve mu se skupilo, nećak, Zagreb, parket, nije to niš’ strašno, danas bu sve OK“, odgovaram joj. „Ali ja sam zabrinuta za tebe, ti sebe jučer nisi vid’la, kad si s njim razgovarala, ja sam te promatrala, bila si skroz izbezumljena, kaj ga stalno braniš?“, ne da se Mirjana.I u Jankomiru na grupama često imam problem kako objasniti ženama koje su spas od pijanih, agresivnih muževa našle u rastavi, zašto ja to trpim. Ima trenutaka kad Davora bolest nadjača pa proključa iz njega poput vulkana. Ne trpim samo ja, i on zbog toga trpi. I Matea. Da se iz rata vratio bez ruke ili noge, nitko ne bi govorio da je to razlog za rastavu. PTSP je bolest koja se ne vidi, rana duše. Nekako mislim da čovjek koji nema duše ni srca, neće ni oboljeti od PTSP-a. Davor ima veliko srce i dušu pa to što je ranjena nije dovoljno dobar razlog za rastavu. Kad subotom popodne dođem u Udrugu obitelji branitelja liječenih od PTSP-a, Marija, Hajrija, Jozefina. Helena, Vesna, Zdenka, Nena... njima ništa ne trebam objašnjavati. Dovoljno je reći: „Muž mi nije dobro, ne mogu danas dugo biti s vama.“ Pogleda uprta u pod tiho će reći: „Odi doma. Budi s njim. Sve znamo, ne moraš se pravdati.“

31. svibnja 2010.

JANKOMIRSKO FINO VARIVO

O kolumni, finom varivu, plus jednostavni recept i malo promidžbenog programaNa velikim sam mukama. Zbunjeno sjedim na svome omiljenom stolcu, grozničavo razmišljam što, kako i o čemu pisati. Nakon više od mjesec dana, na jedvite jade izgmižem iz svoje rupe, na literarnu grupu, s omanjim uratkom. Očekujem s nestrpljenjem da me dečki zapljusnu poezijom kakvu samo oni znaju sročiti. Želim se okupati u stihovima o cvijeću, pticama, ljubavi, s malo humora i sjete. „Tko će prvi?“ pita Kristina. „Evo, mogu ja“, odgovara Damir. Vadi papirić, ali umjesto pjesme pročita nešto kao informativni novinski članak. Dobro je, jer doznajem što se sve događalo, dok sam ja doma bunarila po krevetu. Igor ima kratku priču. Toplu i iskrenu, onako od srca. A gdje su pjesme? Pitam se u sebi. Na stolu leži knjiga. Danijela Trbović, ona mala, žgoljava i jako brbljava voditeljica, napisala je zbirku kolumni. „Treba nam kolumna“, zbori Kristina, „evo kao primjer kako to otprilike zvuči“ „Tko će čitati?“ pita. „Mogu ja“, kaže Siniša, počne, pa odustane, vrati knjigu Kristini da ona pročita ogledni primjerak tog nečeg što tako pompozno zvoni u našim ušima. Kolumna. Drobi Danijela sve i svašta. Slušam pozorno, spominje se posao, kućna prašina, povlaštena kasta majki s djecom u parku. Prava musaka. Dečki se vrpolje, koncentracija pada, na svu sreću Kristina nam daju čik-pauzu.Nakon pauze kaže: „A sad da čujemo Vlatku.“ Neugodno mi je pročitati svoj neštobeznaslovauradak, poslije slavne Danijele. Još mi je neugodnije slušati komplimente. Igor: „Ovo bi moglo proći na bilo kojoj književnoj večeri u gradu.“ Siniša „Joj, gospođo Vlatka, vi ste tako načitani zato što ste završili fakultet. Zato se tako dobro razumijete s Igorom, jer i on ima fakultet.“ U busu sjednem do Siniše, a on svom frendu nasuprot objašnjava: „Ovo ti je gospođa od koje ćeš jednog dana kupiti knjigu, a ja ću biti prvi koji će dobiti njezin potpis.“ Frend se ozbiljno zagleda u mene, a ja prasnem u smijeh. „Siniša je danas malo...“ pa pokažem prstom u glavu. „Da, da tako moja nećakinja pokazuje, perem zube, frčem kosu“, objašnjava Siniša frendu pa se svi grohotom smijemo. „Ja sam profesor na papiru, a ti si profesor života“, Igor dobacuje Siniši. „Kako možete tako pisati ?“, pitaju me, autobus već dronda pa se moj odgovor gubi u buci motora. „Dinstajući luk“, derem se, ali mislim da ne čuju od galame, jer upravo polijećemo. Recept dobar za želudac i nepce.Uzmeš pušlek mladog luka, nasitno ga nasjeckaš, dodaš ulja i malo vegete, staviš na plin i podlijevaš vodom da ne zagori. Kad omekša, pljusneš na to jaja koliko te volja i ispečeš kao kajganu.Recept dobar za liječenje duše.Dok se luk lagano dinsta, uzmeš bilježnicu i olovku pa ono što te taj čas najviše tišti istreseš na papir. To je lako. Ali kolumna, to je nešto novo.Ne volim ništa novo i nepoznato, zato se zbunjeno vrpoljim na stolici, a onda mi sine spasonosna ideja. Odem u sobu, otvorim ormar. Bratoljub Klaić sigurno će znati što je kolumna. Em je muško, em je pametan, jer Rječnik stranih riječi od A do Ž impozantna je knjižurina od 1456 stranica. Grabim knjigu, zaglavila se na polici. Protežem se, vučem iz sve snage, pritom mi se na nožni prst strmoglavi Velika knjiga kolača, oštrih bridova. Nema reda u glavi, a bome još manje u ormaru. Evo ga, 709. Stranica: kolumna, latinski columna = stup. Tipografski stupac; tiskana stranica, a kolumnist je novinar koji stalno ispunjava neki određeni stupac u novinama. Toliko od Bratoljuba. Kratko i jezgrovito, kao matematička formula. Dosta je meni ispunjavanja uvijek istih stupaca života. Sad već ljuta, odlučim odustati od svega pa pripalim jednu cigaretu da se smirim, a Zvonko Spišić na radiju pjeva Trešnjevačku baladu. „Treba biti blizu, kad prvi tramvaji napuštaju Remizu... “

11

Raznježi me pjesma, volim svoju Trešnjevku, a volim i svoj Jankomir. Pjevušim tako sa Zvonkom, kad odjednom, klik u glavi, dovršavam pjesmu po svom.Treba biti u Jankomiru kad je za ručak fino varivo. Zašto? Pitate se? Jankomirsko fino varivo jedinstvena je delicija. Iscrpljeni nakon male grupe, stojimo u redu, uzimamo žlice i tanjure, sjedamo za stolove. I onda počne. Blagovaonica je prvo tiha. Žlice zveckaju, varivo se njuši, gleda i proučava. „Gle, ima mrkve“ dovikne netko. „i zelja“, dobaci drugi, žamor se pojačava, forenzični tim pacijenata nabraja sastojke, vrsne kuharice razbijaju glave, ni jedna nije otkrila tajnu recepturu. Na kraju potpuno demokratski i jednoglasno zaključujemo: kuhar se napio pa je u lonac ubacio sve što mu je slučajno došlo pod ruku. Zezamo se, smijemo i dobacujemo: „Ej, sjećate se onog kuhara iz Muppet showa, ha, ha, bome bi ovaj naš trebao ovo varivo za kaznu pojesti pred nama.“Ne treba nama kolumna, mi imamo JANKOMIRSKO FINO VARIVO. Kuhar naših života poigrao se s nama i ubacio nas bez ikakvog reda u veliki jankomirski lonac. Mladi i stari, lijepi i ružni, nisko, srednje i visokoobrazovani, debeli i mršavi, svih vjera i nacija, plivamo složno, krčkamo se i kuhamo u istom loncu, svatko od nas dodaje svoj začin jankomirskome finom varivu. Ono nam krijepi tijelo i dušu, stvara među nama neku tajnu vezu, jankomirski duh, koji nosimo u sebi kamo god idemo i što god radimo. Kada nam ga životne nedaće oduzmu, vraćamo se u Jankomir po novu dozu.

Ove godine literarna grupa slavi treću godišnjicu. Zato, POZOR, POZOR, PROMIDŽBENI PROGRAM POČINJE.Muči te nesanica? Noćne more kvare ti san? Panični strahovi ometaju disanje? Ne odgovara ti terapija, a doktor ni da čuje? Vrebaš na njega iza ugla, skačeš iz svakog grma, vučeš ga za kutu, MOLIM VAS, DAJTE MI TERAPIJU!Imamo rješenje za tebe. Pridruži nam se četvrtkom u pet. Ponesi olovku i papir. Napiši kako se osjećaš. Ja sam to učinila i upalilo je. Na prošloj kontroli doktorica mi sa smiješkom kaže: „Pročitala sam onu vašu prozu, baš mi se dopalo. Razmišljala sam o vama. Kako spavate? Dodat ću vam jedan antidepresiv s jakim sedativnim djelovanjem.“ I sad spavam kao top.

27. svibnja 2010. Napisano jednog četvrtka prije podne dok se dinstao mladi luk.

Vlatka je hodajuća ektoplazma straha, ključajući lonac bijesa. Život stavljen na čekanje. Okvir kostiju, mesa i kože hoda kao Vlatka, govori kao Vlatka, ponaša se kao Vlatka. Događaji, visoki valovi oseke i plime isisali su Vlatku iz okvira pa ona sada pluta oceanom života. Bez plana i reda. Neuhvatljiva je sebi samoj, kao živa iz razbijenog toplomjera. Ne dopušta dubinsku analizu. Vegetira i ruši se u krevet. Muči svoje tijelo. Organi rade kao raštimani orkestar. Dirigent nestao u nepoznatom smjeru. Događaj broj 1.Uskrs. Putovanje u Njemačku s Mateom. Tjedan dana. Kod Davorova nećaka i šogorice. Prvi put u životu u Münchenu. Lijepo, opušteno, sve pet. Vlatka je čvrsta stijena. Putuje, šeće, šopingira, smije se, opušta. Upada u tuđi život i tuđe probleme. Vlastite ostavlja na granici, s lakoćom zmije kada mijenja kožu. Razgovara, sluša, smije se, dijeli savjete, glumi superterapeuta. Prima pohvale, pa prione još jače i bolje smirivati tuđe živce. Događaj broj 2.Povratak. Puž se vratio s punom kućicom. Četiri dana ne izlazi iz kreveta. Ne želi uskočiti u vlastiti život. Poštanski sandučić izbljuje svoj otrovni sadržaj u pužev krvotok. Vlatka ektoplazma zaključa se duboko u kućicu i baci ključ. Vlatka okvir luta po uredima i poglavarstvima, automatski pilot je navodi, duša je u kućici na sigurnom. Automatika se kvari, kratki spojevi na sve strane. Tableta, tableta, tableta amo, jer utjeha je tableta u vodi. Događaj broj 3.Vlatka je postala umirovljenik. Čita privremeno rješenje. 1358,16 kuna. Zvoni poštar. Broji novac. Odlazi. Vlatka gleda zeleno-žuti odrezak. Ostavlja novac i odrezak na kuhinjskom stolu i odlazi na plivanje. Ocean je krevet. Umorni okvir baca se naglavačke u valove zgužvane, prljave posteljine. Traži ključ. Ključ od kućice u kojoj se ona kukavica Vlatka skriva. Ocean je velik, beskrajan, dovraga i ključ i Vlatka. Nećemo je više tražiti, preteško je. Događaj broj 4.Sprovod. Miroševac. Vlatka na automatskom pilotu zuri u lijes. Unutra je tijelo. Smrskano do neprepoznatljivosti. Zdrobljeno u autu pod kamionom. Pripadalo je mami Vlatkine prijateljice. Trebao je to biti samo jedan običan vikend na moru. Život bez života se nastavlja. Možeš ga izgubiti na svakakve načine. Pod kamionom, pod morem. Događaj broj 5.Prijateljica. Teško joj je. „Vlatka, daj mi svoje tablete.“ Vlatka daje. Vlatka sluša. Uz kavu, na sunčanoj terasi. O karcinomu dojke, koji prijateljica vuče već dvije godine. O markerima koji su sad iznad granice normale. O kavama koje smo propustile popiti, razgovorima koje nismo stigle razgovarati, zbog onog tipično ženskog „nemam vremena, muž, djeca, posao“.

12

Sad ima vremena, ali bez dojke i sa strahom od gubitka okvira koji nam treba za život. Tijelo, organi, kosti, meso, koža. Trebaju nam za što? Obavljanje posla? Ugađanje djeci? Ugađanje sebi? „Užasno mrzim samu sebe“, prijateljica priča, ja je nudim cigaretom, ona pripali. Nepušač je otkad se znamo, a znamo se trideset godina.

25. listopada 2010., UTORAK

Jutros sjednem na svoj stolac kod hladnjaka. Matea ima školu ujutro pa se i ja budim iz solidarnosti. Davor spava, uživam u prvoj jutarnjoj kavi. Mašinica i cigaretni papir rade mi društvo, dok prsti prebiru po mirisnome domaćem duhanu. Radio Antena svira glazbu koju volim, sedam je sati. Vijesti iz zemlje. „Branitelj koji se jučer popeo na cisternu s bombom, mrtav je. U Karlovcu, ljudi se poubijali zbog krvne osvete. Na Haitiju umiru od kolere, na Sljemenu pada prvi snijeg.“ Opet svira glazba, zemlja se vrti oko svoje osi, dvije tabakere pune su cigareta. Srk kave, pogled kroz prozor, povlačim dim, Bože, koji je to gušt. Na prošloj literarnoj raspravljali smo o utopiji. Igor je u svojem eseju povukao poveznicu između šezdeset osme i dvije nam desete. Pariz gori, Francuzi se bune protiv mirovinske reforme. Hrvati po dobrom starom običaju šute. Evo, na primjer, ja. Voljela bih otići u kazalište, ali dok poplaćam režije, ne ostane mi ni za hranu. Poučena frazama revolucionara iz šezdeset osme, ja sam realna, ne tražim nemoguće. Onda lijepo upalim televizor, gledam gospodina Sanadera, teatrologa po struci, kako se premješta sabornicom s jednog stolca na drugi. U cijeni TV pretplate dobijem teatar apsurda. Platim jedno, dobijem dva – to je utopija na djelu! Jučer Davor dođe iz Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a pa me obavijesti da po važećemu hrvatskom zakonu njegovu mirovinu mogu naslijediti samo ako on počini suicid. Mislim da je to odličan zakon. Naši dragi branitelji bolesni od PTSP-a popeli su se na glavu svojim ženama i djeci pa ih je Majka Domovina zaštitila. Na primjer, meni padne mrak na oči pa poželim usmrtiti svog muža. Ako ga krknem po glavi, neću naslijediti njegovu mirovinu. To mu dođe kao neki oblik životnog osiguranja. Samo, muški to ne razumiju pa u Udruzi raspravljaju o ustavnoj tužbi. Koji utopisti.„NE pitajte se što vaša domovina može učiniti za vas, nego što VI možete učiniti za svoju domovinu“, rekao je John F. Kennedy u inauguracijskom govoru i nije dugo ostao živ. Pa se ti usudi mijenjati svijet. Pravila su, čini mi se, jasna. Novac, novac i još malo novca. Moć. Pohlepa, ubojstva prema potrebi, rat za svoj interes. Igraj po pravilima, uklopi se. Živi utopiju ovdje i sada. Ljubi daljnjega svoga jer ti bližnji ide na živce. Ako je cilj dobar, sva su sredstva dopuštena, poučavao je Machiavelli. Vladari otkad je svijeta i vijeka držali su se tog savjeta. “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska„, pjevali smo u školi. Umjesto deset Božjih zapovjedi, učili smo Teze o Feuerbachu s naglaskom na jedanaestu, koja glasi: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.“ Ideja utopije sažeta u jednoj rečenici. Davno sam digla i ruke i noge od mijenjanja svijeta. Pokušavam se uklopiti. Suvremena medicina pomaže mi u tome. Smućkali su pametni kemičari razne tablete, kojima amputiram mozak pa, omamljena i sedirana, blaženo kročim prljavom kaljužom života. Farmaceutska industrija može se ponositi mnome. Zahvaljujući takvima kao što sam ja imati će posla zauvijek. Bliži se Dan mrtvih pa sam sva zbrčkana. Emocije su prokleta stvar. Ne želim ih. Odbijam osjećati. Radost, žalost, strah, nada, tuga, sjećanja. Smrt je sloboda. Smrti se treba veseliti. Zamišljam smrt kao jedno veliko ništa. Totalno nepostojanje. Bitak prelazi u nebitak i to je sve. Slobodnom voljom nisam došla na svijet, ali mogu otići kad god ja to hoću. Ta me misao tješi.

1. studenoga 2010., PONEDJELJAK

Danas je blagdan Svih svetih. Pater Zvjezdan Linić na Radiju Anteni objašnjava kako Crkva slavi kršćane koji su kreposno živjeli pa je u njima prepoznala svece, a sutra na Dušni dan prisjeća se svih običnih u Kristu preminulih duša. Prilično sam sigurna da u mojoj familiji nitko nije bio tako krepostan da bi bio svetac, ne pada mi na pamet da se gužvam po tramvaju i autobusu da bih pet minuta buljila u hladni kamen, ispod kojeg su kosti i prah djeda, bake, tate i mame. Mojim venama teče njihova krv, stanice tkiva čuvaju njihove gene. Pišemo li za sebe ili za druge, zapitali smo se na prošloj literarnoj. I jedno i drugo, glasio je odgovor.Kad umrem, nestat će sjećanja koja želim prenijeti Davoru i Matei. Danas sjedim u kuhinji tako bolno sama. Matea je otišla kod prijateljice u Novi Zagreb po skripte iz njemačkoga. Davor i Crnko jučer su otputovali u Zagorje. Kuhinja je hladna i prazna. Svečani ručak spravljen je jučer, jedan dio Davor je u taperverima odnio sa sobom, a drugi dio stoji u hladnjaku i čeka da ga podgrijem. Iz praktičnih razloga spohala sam šnicle i rizi-bizi. Poput djevojčice sa šibicama gledam kroz okno prošlosti, vidim svoju ljubljenu baku kako tuče dizano tijesto, nosnice mi draška miris orehnjače i makovnjače.

13

Na crnoj ploči štednjaka peku se domaći mlinci, iz kutije u kojoj su naslagana drva, baka vadi cjepanicu, podiže poklopac na peći, ubacuje kladu, rošta i potpiruje žar, otvara vrata pećnice, vadi zagorsku puricu zlatne, hrskave korice. Kuća je pomno očišćena, na stolu bijeli stolnjak, žuta masna juha s rezancima u kojoj plivaju nogice, vrat i iznutrice. Tata odjeven u najbolje odijelo, kravata ga steže pa je svaki čas nervozno popravlja, uštirkani ovratnik bijele košulje guši mu vrat. Mama odijeva kaput, namješta frizuru natapiranu poput torte na glavi, ja stojim u bijelim štramplama koje mi bockaju kožu. Miris naftalina i parfema nosimo za sobom u auto, vozimo se put groblja. Polažemo veliki cvjetni aranžman, kupljen u cvjećarnici. Mama kritički gleda. Naše krizanteme moraju biti najveće, najsvježije, najžuće. Tatin je zadatak da ih kupi, a njezino pravo da kritizira. „Prošle godine kupio si ljepše“, tata petlja sa šibicama, olabavljuje kravatu, jedva čeka daje skine, žao mi ga je. Opet u auto, pa doma. Kaputi, odijelo i štrample natrag u ormar pun naftalinskih kuglica. Tata u kariranoj košulji, novinski papir i nožić, zarezuje svoje sljemenske kestene. Mama s tavana donosi prastaru zdjelu i poklopac s milijun rupa. Jednom u godini tata stoji za štednjakom. Peče kestene, toči mošt. Sutra na Dušni dan ostavljamo na stolu upaljenu svijeću za pokojnog dedu. Iz godine u godinu isti scenarij. Samo peć na drva zamjenjuje električni štednjak, a poslije plinski. Onda nas 1997. napušta baka. Mama. Ja i električni mikser, orasi i mak. Tijesto nas ne sluša, nevješte ruke spravljaju gibanicu prema bakinu receptu. Rezultat je teško jestiv. 2000. odlazi tata. Mama, Davor, Matea i ja, mlinci iz Konzuma, Vindijino pile, Vincekova makovnjača. Multiflora u tegli, krizanteme u sjećanju. „Bitno daje uredno i čisto“, govori mama, zarobljena u invalidskim kolicima. Davor, Matea i ja snimili smo grob mobitelom, mama gleda. „Dobro je, lijepo ste uredili“, pijemo kavu u domu umirovljenika. Prije dvije godine mamu sam dala kremirati. Urna s njezinim prahom položena je pokraj kostiju tate, dede i bake. Maja i ja smo prošli ponedjeljak obišle grob njezine mame i bake i mojih dragih, koji žive u meni i kroz mene. Danas sam s njima u mislima u hladnoći puste kuhinje. Gotovo ih fizički osjećam pokraj sebe, ali da sama odem na groblje, nezamislivo mi je. Jedino što je u životu sto posto sigurno jest da ću umrijeti. Davor ne voli razgovore o smrti. Ako se dogodi da umrem prva, Matea i Davor moraju znati što učiniti. O ovome već dugo razmišljam, odluku sam donijela u svjesnom stanju i zdrave pameti. Kod javnog bilježnika ovjerit ću ugovor o darivanju svoga tijela nakon smrti medicinskom fakultetu. Kada već nisam bila od neke koristi za života, mogu biti nakon smrti.

15. studenoga 2010., PONEDJELJAK

Popis stvari koje sam trebala učiniti prošli tjedan:

1. Otići s Davorom u Zagorje i napuniti baterije.2. Istuširati se, počešljati i oprati zube, svaki dan.3. Nešto napisati.4. Otići na grupnu psihoterapiju u Jankomir.5. Otići na literarnu grupu.6. Početi rad na Biltenu za Udrugu obitelji hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a Grad Zagreb.

Rezultati po danima: PETAK, 5. studenoga 2010.

Prekrasan sunčani dan. Istuširala sam se, oprala kosu, nabacila šminku, odjenula zelenu majicu, nalakirala nokte zelenim lakom. S prijateljicom popila kavu u Tkalči. Fino se izbrbljala. Pronašla L’Oréalov frizerski salon, koji nudi 30% popusta umirovljenicima. Uzela reklamni letak i dogovorila se s prijateljicom da ćemo zajedno na frizuru i kavu drugi tjedan. Došla doma sretna i zadovoljna. Skuhala sekeli gulaš za sutra. Pokazala Davoru letak, kada dobije mirovinu, dat će mi lovu za frizuru. Super. Puna sam dobre vibre. Jedva čekam srijedu. U srijedu ujutro doći će prijateljičin sin. On se kuži u kompjutore. Vidjet će zašto skener i printer ne rade i pokazati mi kako se slike ubacuju u tekst. Pa ću početi raditi Bilten za Udrugu, čemu se jako veselim.

SUBOTA, 6. studenoga 2010.

S Davorom popila kavu, stavila hranu u prenosivi frižider, uzela bilježnicu i olovku u torbu, imat ću vremena za pisanje u Zagorju. Crnka i Pahuljicu spremila u košaru. Lift opet ne radi pa Davor sočno psuje, nosimo stvari u auto. Lijepo je i sunčano, sjedim na terasi pred kućom u Zagorju, pijem kavu, gledam uredno složena drva. Davorova kava hladi se na stolu. Došao je gospodin iz Zaboka, zaposlenik HT-a, razvukao žice i kablove, spaja nam internet.

14

Davor hoće svojim curama pružiti puni komfor, da se osjećamo kao doma u Zagrebu. Zato je uzeo MAXTV za jednu kunu do proljeća. Gospodin odlazi i ostavlja nas on line. Davor napokon sjedne do mene, pije sad već ledenu kavu pa mi objašnjava: „Nek ide k vragu HT, lopovi jedni, samo se znaju reklamirati i varati ljude. Sad je pojačan signal, imamo internet, a MAX TV bu drugi tjedan. Dođi da ti pokažem.“ Pa uđem u kuću, na stolu laptop od doma, Davor tipka „Čaukaj me čaukaj Baurico“, pjevaju Kavaliri za domaću atmosferu. Davorov pokojni tata bio je iz bednjanskog kraja pa već dva tjedna Davor proučava bednjanski jezik, pripovjednu književnost, prisjeća se djetinjstva koje je proveo kod dede i bake. Našao je na internetu molitvu koju ga je učila baka. Bednjansko narječje ima 17 vokala, sve je to zanimljivo i lijepo, ali već dva tjedna gledam i slušam jedno te isto. „Kaj si takva, tebe niš ne zanima, ajde poslušaj još samo ovu pa te pustim na miru“ U sedam i petnaest spašava me Dnevnik na Novoj TV.

NEDJELJA, 7. studenoga 2010.

Laptop, televizor i radio su ugašeni. Istuširala sam se, počešljala i oprala zube. Obula tenisice. Stavila u džep dvije mandarine i mobitel. Vani je lijepo i sunčano. Idemo u šetnju. Zvoni telefon, Davor se javlja: „Bok Matea, kaj je bilo, evo ti mame“, daje mi slušalicu. Matea se glasa kao tuljan u Zoološkom vrtu. „Boli me grlo, imam temperaturu.“ Davor uzima ključeve od auta. „Reci joj da se spremi, idem po nju.“ PONEDJELJAK, 8. studenoga 2010.Matea je bolesna s velikim B. „Nazovi razrednicu, reci da ne mogu ići u školu, dodaj mi laptop, pripremi mi kakao.“ Davor ju je udobno smjestio na trosjed, donio tri jastuka, veliku kutiju rupčića da ne mora ustajati svaki put kad joj procuri nos. Vani pljušti kiša. Kopčom sam zahvatila kosu u punđu „za po doma“, a zube ću oprati navečer. UTORAK, 9. studenoga 2010.„Kad idemo u Zagreb? Dogovorila sam se sa svojima iz razreda, donijet će mi bilježnice, kad idemo?“ Matea zvrnda, bolje joj je. Davor i ja trčimo po kući. On zatvara vodu, plin, struju, ja čistim mačji zahod, spremam stvari, lovim mačke stavljam ih u košaru. U autu se sjetim da nisam oprala zube pa uzmem žvaku. SRIJEDA, 10. studenoga 2010.Danas ću naučiti kako se u tekst ubacuju slike i napokon početi raditi Bilten za Udrugu. Moji spavaju, a ja uz prvu kavu listam i zapisujem pitanja, da prijateljičina sina ne dočekam nespremna. Dečko radi i studira pa je uvijek u žurbi. U pola devet zvono na vratima, poštar ima nešto preporučeno za Davora. Plava omotnica od suda, kud baš danas. Davor čita, psuje, pije kavu uz obilne verbalne produkcije „... ti takvu državu“ itd. Dolazi moj kompjutoraš. „Morate kupiti novi kabel, ovaj gubi kontakt, zato vam skener i printer ne rade.“ Davor uzima stari kabel pa ode dolje u dućan po novi kod susjeda s kojim je u svađi zbog parkirnog mjesta u dvorištu. Susjed je nadrkan jer mu je netko lupio auto na parkiralištu jučer, dok smo mi bili u Zagorju. Davor je nadrkan od poštara, suda, države i plave omotnice pa ga susjed upita je li mu možda on napravio štetu na autu. Davor se vratio s novim kabelom i „onim“ pogledom, koji ne sluti na dobro. Vidjela sam da nešto nije u redu, ali nisam znala što. Kad je prijateljičin sin otišao, Davor je eksplodirao. Obući se i otići u Jankomir na grupu, ostaviti ga samog u tom trenutku = nemoguća misija.

ČETVRTAK, 12. studenoga 2010.

Dan poslije velikog praska. Davor je OK. Istuširao se, obrijao, oprao zube i otišao u dućan po hranu. Veliku količinu bijesa uspješno je izbacio iz sebe pa mu je puno bolje. Ja se sa svojim bijesom još nisam naučila nositi pa primjenjujem stari obrazac: 5mg Xanaxa i dva Dormicuma od jučer, srušilo me u krevet. Grlo peče od povraćanja, crijeva otkazuju poslušnost. U takvom stanju jedva se dovučeni do zahoda. Literarna grupa u Jankomiru = nemoguća misija. PETAK, 12. studenoga 2010.Davor se pakira. Ide u Zagorje. Zagreba mu je ovaj tjedan puna kapa. Jučer je telefonom nazvao tatinu rodbinu, pozvali su ga u nedjelju na ručak. Uzbuđen je, veseli se kao malo dijete, ide u bednjanski kraj. Žao mu je što ja ne mogu s njim. Ovu subotu moram u Udrugu pa ostajem u Zagrebu. Davor odlazi, ostajem sama. Sutra ću morati izaći iz kuće, među ljude. Miris vlastitog tijela me vrijeđa. Kosu ne mogu počešljati, sva se sljepila u čvorove. Milijun svjetlosnih godina dijeli me od prošlog petka. Prošli petak bila sam tako... ah, nema veze.

29.11.2010. PONEDJELJAK

„Kod Vlatke je sve tako logično i svrhovito“, komentira Igor na prošloj literarnoj grupi u četvrtak. Osjećam se nelogično i nesvrhovito do bola. Toliko događaja stoji na čekanju.

15

Moram ih emocionalno obraditi, razjasniti sebi samoj i ispljunuti na papir, u potrazi za olakšanjem. Prošlotjedna grupna psihoterapija i kontrola kod moje doktorice pokrenula je lavinu bijesa. Na koga sam ljuta? Na sebe. Zašto? Zato što ne znam komunicirati. Fini kućni odgoj i bonton imam u malom prstu. „Dobar dan, kako ste, nije loše, ide“ svakodnevna površna konverzacija, razmjena informacija uz smiješak na licu, dvadeset i četiri godine rada s ljudima, zalijepile su mi taj vražji smiješak na lice, nosim grotesknu masku, ispod koje rastu očnjaci, a oči imaju crveni sjaj. Kako reći drugome ono što stvarno misliš i osjećaš, a znaš da će ga to povrijediti? Ili izazvati burnu svađu? Povlađivanjem i klimanjem glave, spasonosnom šutnjom, gradila sam svoj raj, a u sebi otvorila pakao. „Pakao, to su drugi“, bravo, Sartre, slažem se, tješiš me, filozofe moj. Ne, ne, sami stvaramo vlastiti pakao, bježimo u bolest, kljukamo se anksioliticima, moj Bože, atrofirat će mi mozak od tolikih tableta, ovaj put me doktorica stvarno uplašila. Kako? Pitam je. Lako! Odgovara: „Samo recite, kao što ste rekli meni.“ Četrdeset i sedam godina šutnje, naučene u roditeljskom domu, prenijela sam u sadašnji dom, ne mogu reći, ne još. Zato pišem. A potom glasno čitam. Prvo sebi. Onda Davoru. Kad me Davor zatekne u kuhinji s bilježnicom i olovkom, sjedne do mene, pripali cigaretu, gotovo teatralno namjesti ruke i noge, nalakti se i kaže: „Čitaj, da čujem“, imam osjećaj da me sluša sa puno pozornosti i zanimanja. U početku mi je bilo neugodno pisati dok su Davor i Matea bili kod kuće. Sad su se već naviknuli da povremeno, kad uđu u kuhinju, vide mene s olovkom i bilježnicom, kako sjedim kod frižidera na svom stolcu koji Davor zove „pametni stolac“. Možda je u pisanju skrivena čarobna formula ozdravljenja? Davor razmišlja glasno. Misli pretvara u govor, kad govori, zahtijeva moju punu pozornost. Ako osjeti da ga slušam površno, naljuti se i to jasno i glasno pokaže. Ne voli kad ga prekinem usred misli, tj. rečenice, jer izgubi nit pa ne zna što je htio reći. Često traži od mene potvrdu da ima pravo i dobije je, čak i onda kada sam duboko uvjerena da nema pravo. Kad bih mu to rekla doslovce tim riječima, buknula bi svađa. A ja mrzim povišene tonove. Kad Davor radi neki posao, sve njegove misli usmjerene su na to što radi. Zato ga rad u vrtu smiruje. Kad ja radim neki posao, kuham ručak, glačam ili berem maline, svejedno, razmišljam o tome što ću napisati i o sto drugih stvari pa mi se zato i događa niz propusta, koji su Davoru nezamislivi. „Kako možeš biti tako rastresena? Joj, da mi je znati kaj je u toj tvojoj glavi! Sto puta sam ti rekao da ova olovka uvijek stoji tu, pokraj telefona, kamo si je opet stavila?“ Ljute ga takve sitnice. Lani, u Zagorju, kad su majstori otišli, čistili smo kuću. Davor mi je složio tri para papuča i objasnio: „U ovima hodaj po sobi. Ove su za dvorište, a ove obuj kad ideš u hodnik.“ Za pet minuta hodala sam u pogrešnim papučama po pogrešnim prostorijama. Davoru je to bilo neshvatljivo, ljutio se do neba i naposljetku odustao rekavši „Ma, hodaj kako hoćeš“, a ja sam od jada hodala po svim sobama bosa. I pauk, koji je svaki dan ispleo mrežu na istome mjestu. Utakmica Davor protiv pauka, rezultat 1:1. Ujutro Davor juriša s metlom, trga mrežu, drugo jutro pijemo kavu, pauk i mreža u istom uglu. Opet metla, na kraju sam navijala za pauka. Ovog ljeta kod Mirjane u Sabunikama. Mirjana. Bog je blagoslovio, otvara vrata: „Ovo je tvoja soba. Radi kaj te je volja.“ U sobi tri kreveta. Jedan odaberem za spavanje, na drugi istresem svu svoju odjeću, a na treći kozmetiku. Ormar? Vješalice? Što će mi to, pa na odmoru sam! Sretno kopam po tom neredu, u istim sam klompama na plaži i u kuhinji. Ujutro Mirjana i ja kuhamo kavu. Između hladnjaka i štednjaka veliki, debeli pauk i još veća mreža. Mirjana i ja se pogledamo, slegnemo ramenima i prasnemo u smijeh, sada i nas dvije tu na moru imamo svoga kućnog ljubimca.„Nema gore sorte žene od urbane Zagrepčanke“, rekao je jedan hrvatski branitelj, vukovarski borac, čini mi se baš na literarnoj grupi u Jankomiru. Ne sjećam se više točno o čemu smo raspravljali, tek sam počela dolaziti na grupu. „Nema gore sorte žene od urbane Zagrepčanke“, osobito ako ostane bez tople vode i grijanja u studenome, kad vani pada snijeg. Zaposlenik Gradske Plinare bahato šeće stanom, u ruci mu zapisnik. Podsjeća me na moga poreznog referenta, valjda su završili isti tečaj bezobraštine. Redovita zamjena plinomjera u tijeku je. „Kad ćete nam pustiti plin?“, pitam, a on svisoka odgovara: „Gospođo, objasnit ću vam situaciju kad prestanete razgovarati na mobitel.“ Na mobitelu je Davor, kojemu moram objasniti što se u zgradi događa, pa gospodinu iz Plinare pružam mobitel u ruku: „Evo vam mog muža pa mu objasnite situaciju.“ Iz priče shvatim da mi se ne piše dobro. Negdje u podrumu je neispravna instalacija. Treba zvati Gradsko-stambeno, oni će poslati svoga ovlaštenog majstora, kad otklone kvar, dobit ćemo plin. Za tri do pet dana, možda i dulje. Zapanjeno gledam gospodina iz Plinare. Mi sad idemo, potpišite nam zapisnik.” Sjednem pa čitam redak po redak da vidim što je napisao. Sad njemu zvoni mobitel, pravim se da ne čujem, pitam ga da mi objasni što točno potpisujem. On nesretno uzdahne pa upre prstom u zapisnik, objašnjava redak po redak. Sve je meni jasno, ali ljuta sam kao ris, pa zašto da i njemu ne dignem tlak? Vidim da sam uspjela pa sretno za njim treskom zalupim vratima. Gledam gore, novo plinsko brojilo, cijevi sve na mjestu. Vrtim film u glavi, gospodin je rekao da je brojilo zapečaćeno i da ga samo oni iz Plinare smiju otpečatiti. Imam jedan ring struje na štednjaku. Tuširanje i pranje kose mogu zaboraviti. Matea i ja ćemo se smrznuti. Pada mi mrak na oči pa uhvatim stolac, dovučem ga na hodnik i proučavam taj pečat. K vragu sve!

16

Mihael Etlinger: Zvonik Svetog Josipa

Trgam pečat, kopam po Davorovu alatu, nađem papagajke, malo ih proučavam da shvatim kako ih namjestiti i raspalim po ventilu. Pokušavam vidjeti ide li plin. Ništa. Onda se sjetim da su dolje zavrnuli glavni ventil cijeloj zgradi. Sama sam. Davor je u Zagorju, Matea u školi pa stojim u kuhinji i vrištim od bijesa koliko me volja. Matea dolazi iz škole. Izvukla sam dva lonca. Grijem vodu na onom jednom ringu struje. Pljuskam vruću vodu u kadu. Za sat i pol nakupi se dovoljno vode za pristojno kupanje. Idem na večer van s prijateljicom na kavu, lakiram nokte krvavo crvenim lakom, zamišljam kako onom kretenu iz Plinare s guštom kopam oko iz glave. Matea gleda lonce. Pita: „A kak ću ja sad prati kosu?“ Vadim džezvu za kavu, stavim je pokraj lonaca i uprem u njih prstom. „Tu ti je alat pa se snađi. Ajd bok!“

To je bilo prije točno tjedan dana. Sad smo se obje već uhodale. Upalile smo klimu da se ne smrznemo. Svaki dan pitam dečke koji po hodniku štemaju kad će plin. „Za nekoliko dana“, kažu. „Imate sreće, u zgradi do vas su već tri tjedna bez plina.“ Na njih se ne ljutim. Pošteno rade svoj posao, čak su i u subotu došli raditi.

17

18

KRATKE PRIČE

19

OD NUŽDE DO MODNIH PISTA

Kada se u razvoju ljudske vrste pojavio pojam ljepote ili osjećaj za ljepotu? Na to je pitanje vrlo teško naći odgovor. Je li, dakle, u kamenom dobu već postojao pojam ljepote? Odnosno, jesu li praljudi željeli biti lijepi? Jesu – jer na prisutnost momenta ili dimenzije estetskoga na početku čovjekova postojanja upućuju špiljske slikarije poput onih u Altamiri u Španjolskoj. Crtež bivola, osim što ima magijsku funkciju, odiše i ljepotom same linije. Tog se crteža ne bi posramio ni umjetnik našeg doba. Nije moguće da tu ne postoji neka ambicija što stremi k lijepom!Kakve to veze ima s modom?Evo kakve: odjeća i obuća izumi su pračovjeka, kako bi se zaštitio od hladnoće. Odjeća je, naime, evolucijska zamjena za guste dlake ili krzno. Dakako, u vezi je istodobno i s prekrivanjem spolnih organa. Tako je povijest odijevanja počela od nužne zaštite od vanjskih uvjeta i kretala se sve do današnjih visokoestetiziranih modnih kolekcija. U nas su one prisutne na modnim revijama koje možemo razgledati na TV ekranu. One su popraćene velikim blještavilom. Jedna od naših domaćih glamuroznih zvijezda jest i Josipa Lisac, koja se u svakom svom nastupu na malim ekranima pojavljuje u vrlo sofisticiranom glamuroznom stilu! Visoka moda današnjih žena i muškaraca može se vidjeti u emisiji Ekskluziv svakog dana od ponedjeljka do petka. Tu je prisutno sve i svašta. Doživljavamo u njoj to što se sve nosi u ovoj sezoni, i u nas i vani, te kako se s tim nose naše domaće zvijezde i zvjezdice. I dan-danas žene se odijevaju u hlače i kaputiće, a podrijetlo toga seže do nastajanja uniseks mode 60-ih i 70-ih u Americi – otkad su se žene i muškarci izjednačili po modnim obilježjima. Nadalje, važno je prisjetiti se famozne Marlene Dietrich kad je pred bliceve fotoaparata izašla iz automobila odjevena kao muškarac.Odijevanje je, da rezimiramo, počelo iz nužde, a postupno se počelo dopunjavati estetskim obilježjima. To danas zovemo modnim dizajnom.

Igor Valjak

DUGA I CVIJET

Oduvijek sam želio sebi jasno i pregledno protumačiti što znači duga u Cesarićevoj pjesmi Slap.„Gle, jedna duga u vodi se stvara i sja i blješti u tisuću šara“, pjeva Cesarić. Smijem li poistovjetiti dugu s cvijetom?Cesarić kaže da njegova mala kap pomaže tkati dugu, koja je san što sjaji i u tome leži ispunjenje. Svaki od nas jest jedna mala kap koja tka dugu čovječanstva, tj. ljudskog roda, zajedno s drugima, povijesti...Čak i onaj koji se žurio većinom je nužno ipak u sebi imao nešto dobro, tako da je mogao pridonijeti ljepoti što emancipira. Svatko u sebi nosi općost čovjeka, ono sveljudsko i dio je jednoga velikog mozaika. No taj mozaik nije uvijek i samo ljepota! Štoviše, često činimo nepravdu i gazimo jedni druge, činimo loše i uzajamno se upropaštavamo – živeći bijedno i prizemno. Tada nam se čini da je život besmislen – kad toliko negativnoga ima u njemu. No tada odjednom prodre sunce i nastaje duga i život opet ima svoj smisao.Možemo li dugu zamijeniti cvijetom? Kad bi svijet odjednom, poput javljanja duge, postao cvijet! Mi smo tada dio toga posebnog trenutka u kojem naši životi opet imaju smisao. To je duga. I duga i cvijet (simbolično) – što je bitno – nastaju odjedanput, često kada se najmanje nadamo. Do tog trenutka živjeli smo banalno i pitali se vrijedimo li uopće nešto! To je prodiranje Dobroga u naše živote.U času postajanja svijeta cvijetom ili velikim i lijepim snom, ono pozitivno u pojedincu i korisno za druge pobijedilo je, afirmiralo se. Ljudski napori, vidimo tada, nisu uzaludni! Slično imamo i u Cesarćevoj pjesmi Voćka poslije kiše. „Obično, jadno malo drvo“, kako kaže Dobriša, pretvara se – kada zasja sunce – u stablo koje „blješti suncem obasjana čudesna raskoš... grana“.Postoje obični mali ljudi običnih života koji se u određenoj prilici rascvatu kao raskošan cvijet ili su to jednom već učinili, kada su otvorili srce i pretvorili se u krasotu.

20

Svi mi imamo svoj koordinatni sustav, svoj x-y-z.Unutar njega mogu nas uvijek naći oni s kojima smo bliski. Oni skrbe o našim koordinatama, o našoj šifri, o našem kodu.Koji je moj kod? Ni sam ga nisam mogao potpunije poznavati prije no što sam upoznao M. Ona je bila rješavač moga koda, u njoj sam otkrio sebe. Do tog trenutka bio sam si velika zagonetka, jedno veliko ‘’X’’ – i žena je za mene bila jedna velika nepoznanica, kao i moja ljubav prema ženi. U potrazi za nepoznanicom tako znači biti u potrazi za pravom ljubavi. U potrazi za svim divnim i strašnim što ona otvara!

KOORDINATE LJUBAVI

UTOPIJA

1968. – buktinja mladosti širi se svijetom.2010. – opet buktinja u Parizu. Nešto poput svibnja šezdeset osme!Što je zbiljnost?Nije li nas revolucionarna prošlost Sorbone naučila da je zbiljskiji naš potencijal za ljubav od dnevnopolitičkih zgoda i okvira. Ljubav, a ne makijavelizam – to je moja zastava. Zastava mladosti koja još tinja u meni, inače već pedesettrogodišnjaku. No ona se više neće razbuktati jer ju je gotovo sasvim ugasilo iskustvo. Hmmm, poprilično gorko iskustvo... Sada se moram zadovoljiti pravnom državom i civilnim društvom. Ali, opet, ni to nije tako loše. Pokoji dobar reklamni spot, pokoji dobar film, pokoji susret s ljepotom žene i poezije.No ono utopijsko u meni nekako se ne da. Nije li djetinjstvo puno utopije? I kad djeca zapjevaju, „Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može!“, to zvuči utopijski... Nije li, nadalje, i nama tako drag crtić Baltazar utopija? U simpatičnom gradu žive mnogi ljudi. Tu je postolar, krojač, doktor, svećenik, pa i profesor Baltazar, koji je uvijek na pomoći svojim sugrađanima. U gradu vladaju sloga i prijateljstvo, red i bratska ljubav, a ne neki socijalni darvinizam u kojem je čovjek čovjeku vuk. No danas kao da je ipak bolje nego prije. U našoj domovini ima iskrene ljubavi čovjeka prema čovjeku te solidarnosti s onima koji su u potrebi! Možemo li mi današnji uopće živjeti bez momenta utopijskoga?

Arsen D.: Mozaik21

Siniša Senjić:

Mojoj majci

Znam da sam ti u životu radio svakakve gluposti, ali hvala ti što si me podigla na noge i pokazala mi pravi put. Dok ti plačeš, i dan danas ja znam da si ti kraljica i tvoje me suze bole i daju nadu da smo još zajedno na ovom svijetu. Smrt je blažena, a ti si onda svetica. Znala si što radim, a nisi rekla ništa. Znala si da patim. Hvala ti na suzama jer su me samo tvoje suze izvukle iz pakla života. Dala si mi 50 maraka za tetovažu i rekla da kad ti nisi imala ništa u životu, neka onda imam ja. Ti si moja majka, ti si ruža hrvatska.

Dug za dop

Trajalo je to nekoliko godina, a sve je bilo liberalnije nego danas. Po cijele smo dane duvali i vukli se kao krepane mačke po ulici i parkovima. No došlo je vrijeme naplate. Da ne slažem koliki je bio dug, neću ni napisati. Da bih ga, vratio odlučio sam se zaposliti kod oca u tvrtki. Nakon mjesec i pol skupio sam dovoljno novca. Poslije se nisam više zaduživao, nego se pokrivao koliko sam mogao. Priča ima sretan kraj. Dug sam vratio i nisam se više zaduživao.

Končar d. o. o.

Da bih vratio dug, zaposlio sam se u tvrtki u kojoj je radio otac. Dok su svi brijali po partijima i jeli „bombone“, ja sam radio. Posao je bio mukotrpan i težak. Prvo sam radio u MES-u, zatim u SES-u, a na kraju sam završio u Transformatoru. Inače, ja imam SSS i po zanimanju sam elektrotehničar, a struka mi je proizvodnja i održavanje električnih strojeva i uređaja. Glavni cilj mog zapošljavanja nije bio novac, nego sam svom ocu htio pokazati da i ja mogu raditi.Radio sam 16 mjeseci.

Manično-depresivan

U šalicu dolijevam još kave. Kakvo jutro! Sunce izlazi, dižem se iz kreveta, a osjećam se sav rastrgan. Pitam se kakav će biti dan. Nemam ništa posebno u planu, nego ću se cijeli dan izležavati i piti kavu.Izlazim na ulicu, otvaram novčanik, a u njemu samo 20 kuna. Nemam novca za kavu u obližnjem kafiću. Gledam lijevo, gledam desno. Ulica je još prazna. Samo mi još treba da sretnem nekog „džankija“ i da se s njim posvađam. Sjedam u autobus za Zagreb i kraj.

22

Linija manjeg otpora

Izlasci vikendom priča su za sebe. Uvijek se želiš dobro provesti, a da ne naletiš na šaku. Gradom prolaze skinsi, pankeri, klošari, bludnice. Ako dođe do frke, može me spasiti nešto čega se nikad ne bih sjetio. Poljubac, jedan nježni dodir. Moje usne na tvojim usnama. To je trenutak kad upotrebljavaš sve svoje znanje da izbjegneš nevolje. Par koji se ljubi izgleda bezazleno. Što je poljubac naspram palice? To je moć, moć ljubavi. FBI i CIA, tajne sile, sve se služe poljupcem. On je najbolje oružje protiv sile i nasilja. Poljubac s nekim koga voliš može izlaske vikendom učiniti ljepšim.

Noćobdija

Opet jedna besana noć. Legao sam oko pola 10 i u 5 ujutro bio budan. Omamljen sam od silnih tableta koje sam popio i pišem ovu priču u 5.37 h. Mislim na tebe, ljubavi. Lud sam za tobom. Udaljeni smo kilometrima, a ja jedva čekam da te vidim. Da živim sam, sve bi bilo u redu, ali moja mama misli ako se probudim prije 7.15 h da nešto nije u redu. Ona se dosta brine za mene. Sada spava u svojoj sobi, a ja samo čekam kada će ustati i reći: „Siniša, zašto si tako rano budan?“ Preživio sam i ovu noć koja je bez tebe bila prazna. Bok, ljubavi.

Heroin

Te sam zime imao sreće. Bio sam potišten, ovisan o ocu i majci i bez para. S prijateljem sam sjeo na autobus i uputio se u Zagreb. Išli smo po heroin. Rekao mi je da ga čekam u kafiću i da će on brzo doći. Ispijao sam pelinkovce i čekao ga. Taj sam dan prvi puta u životu trebao probati heroin. Čekao sam ga oko tri sata i polako, polako ludio. Nisam mogao otići jer sam bio švorc, a popio sam šest pelinkovaca koje je netko trebao platiti. Nakon četiri sata frend se pojavio s vrućim paketićem. Otišli smo u kafić gdje nije bilo svjetla u WC-u. Na kraju smo se vratili u Veliku Goricu i otišli u „Kaj“. Tog sam dana imao sreće jer je on bio toliko sebičan da je sve „ufurao“ u sebe. Tako razvaljenoga ostavio sam ga na cesti. Otišao sam kući i izmolio tri Očenaša.

23

Mihael Etlinger

Ne pitaj zašto, sve ćeš znati kada za to dođe čas…

Ne pitaj me zašto ima crvenih ruža i zašto je ruža crvena, zašto su borovi zeleni i zimi, pa i sama znaš da tako mora biti.Ne pitaj me zašto se u očima djeteta kriju sve tajne što ih o životu možemo znati, a ne znamo ih opisati. Ne pitaj me zašto djeca ponavljaju pitanje „zašto“, baš kao i neki odrasli. Zašto su haljine za vjenčanje bijele, a odjela crna, siva ili smeđa? Zašto je vino u pijanstvu loše, zašto kose sijede i od godina i od briga, ma ne pitaj me zašto su mora i jezera ipak samo vode što se razlikuju po okusu i boji, ne pitaj me zašto se mora umrijeti. Svi ćemo to jednom znati da bismo se na drugom svijetu radovali.Ne pitaj me zašto vjerujem u ljubav i da samo Bog donosi mir po Sinu i zašto nam je svima potreban Spasitelj. Zašto netko ima kuću i vrt, a netko je bez svega i sam s komadom neba? Ne pitaj me zašto ljubav liječi sve naše rane, zašto srce sanja o sreći i miru, zašto treba ljubiti i praštati. Ne pitaj me zašto volim drukčiju glazbu od tebe, to je možda zato što smo različiti, a ipak se privlačimo ili zašto volim drukčije slikare i slike, nego što ih ti znaš.Ne pitaj me zašto život. Ti samo živi i raduj se svim srcem i budi okrenuta Bogu jer ovaj život, kakav god da jest, živjeti se mora, a ti ne pitaj zašto. Sve ćeš znati kada za to dođe čas, a onda dođi i rastjeraj moje tmine, moje dileme. Moje kiše ukrasi šaptom ljubavi, moje noći dodirima, ispuni moje note kad pjevaju o cvatu, osjeti snagu moje rime posvećene tebi i ne pitaj me zašto je sve lakše udvoje. Ne pitaj me zašto, samo pruži ruke i reci moje ime.

Ti si ona sreća

Ti si ona sreća koju znam, kojoj se vraćam, a zoveš se žena, iako si samo jedna, za mene jedina.Ti si ona sreća što me čeka već mnoga ljeta, ti si ona planina iz snova, s tobom se gradi harmonija nova. Ti si ona sreća i držiš tri ugla kuće i stola, ti si ono srce iz snova, moja stara šansa, a uvijek nova zagonetka koja se „voliš li me“ pita, a tebi ću reći stotinu puta da te volim i s tobom tek ja postojim.Ti si ona sreća jedna, za mene vrijedna, lijepo je da postojiš, srećo moja mala.Ti si ona s kojom bih i na kraj svijeta, s tobom sanjam, s tobom se budim da ne poludim… ti si ona sreća, ti si ona sudbina, ti si ona gora i planina.

Odreknuće i zasluga

Svaki se dan odreknem svoje ljubavi prema tebi da Boga zaboravio ne bih jer i tako sve je od njega, pa i sunce, dan i noć, mjesec i zvijezde, planina mrka na sjeveru i more toplo na jugu. Svaki se dan odreknem svojih hobija i svega što me veseli da se uzoholio ne bih. Svaki dan odreknem se čežnje, a ona ipak kao i nada sa mnom živi. Poklonit ću je samo jednoj ženi, a svaki dan se odreknem one prave srodne duše, da bih jednog dana, ni sam ne znam zašto, zaslužiti je mogao.Svaki se dan odreknem onog lošeg mene koji je sebičan i posjedovati želi. Svaki dan nastojim zaslužiti, izmoliti mir i dobro za onog tko je u potrebi, izmoliti malo sunca i radosti za preživjeti samoću jer što će mi dobiveni kolač i kava ako ga podijeliti nemam s kim. Odricanje je sreća na zemlji, reče jednom netko i taj je zaista imao pravo, istinu je rekao. Svega čega se ovdje odreknem imam negdje na nebu. Svaki se dan odreknem komadića neba, ipak nastojim s njim živjeti da bih ga osvojio kad za to dođe odozgo s Neba vrijeme.

24

Ranko Mišić

Nije pošteno tražiti od drugih ono što sami nismo spremni učiniti.

Eleonor Roosvelt

Bio jednom jedan pas, ali baš kao i mnogi drugi, bio je vezan za lanac jedne omanje kuće. Kad bi drugi psi iz svojih dvorišta zalajali na nepoželjne prolaznike, on bi se uvukao u svoju kućicu, stisnuo do stražnje strane i šapama pokrio uši. Primijetio to jed¬nog dana njegov vlasnik i požalio se susjedima. Susjedi ko susjedi, željni pomoći, dali mu svaki poneki savjet. Jedan mu reče da makne kućicu psu, pa se pas neće moći skriti u nju. Drugi mu reče da ga, kad se to dogodi, natuče kolcem. Treći mu savjetova da psa odvede veterinaru.Posluša vlasnik prvog susjeda i makne psu kućicu, ali nakon nekoliko dana pas iskopa veliku rupu i opet pokrije šapama uši skrivši se u njoj. Tad vlasnik psa posluša savjet drugog susjeda i kad spazi psa kako leži u iskopanoj rupi uzme kolac i mlatne po psu, ali pas ni makac. Ostane u svojo rupi i trpi udarce svojeg vlasnika. Vlasnik udara sve jače i jače i kolac pukne, te se zabije psu u tijelo. Krv počne teći iz rane na psećim leđima.Sad se vlasnik sjeti savjeta trećeg susjeda te uzme psa i odvede ga veterinaru. Veterinar zavije ranu psu te upita vlasnika kako se to desilo. Vlasnik mu sve ispriča o svom problemu s psom. Veterinar ponovo pregleda psa i primijeti da su psu uši pune rana od lanca. Obradi rane i reče vlasniku da nabavi ogrlicu za psa. Vlasnik posluša i nakon nekoliko dana pas veselo zalaje sa ostalim psima.Nekad nismo spremni učiniti nešto sami pa to tražimo od drugih. Kao i u ovoj priči, u kojoj vlasnik psa nije bio spreman pogledati zašto pas pokriva uši, nego je nepošteno tražio od psa da bude poput ostalih pasa.

Stipo Budeš: Vjerna

25

Arsen D.: Mozaik 2

26

PJESME

27

Igor Valjak

Utjeha u prolaznosti

Sve je prolaznopojavi se, bude i nestanejedino stalna mijenane prestaje.

Neke utjehe imau vječnoj mijeni tojda nije uzaludsav ljudski znoj.

Jer i najveće zlo nije zauvijeki proći će,a dobro i plodno opet doći će.

Sve po zakonuneke vječne mijenešto pogađa društvo i svemir,tebe i mene.

Ljubav i dobro

Dobro se sa Zlom bori,Ljubav se s Mržnjom voli.Na ljudskoj scenipadaju mnoge žrtvezbog ljubavi, te sile prve.

Negdje ona pobijedii sretnici se ljubeći veseledani im puni svjetla,a oči smjele.

U istoj osobiu ljubavi se i mržnjakatkad javi,ali ljubav će sve to da popravi!

Boriti se u sebi protiv mržnjeistinska je stvarkao i za dobro i za pravduvrijedan je svaki mir.

Očekujemo i u naše danepobjedu Ljubavi nad Mržnjomi očekujemoda Dobro pobijedi Zlo – da, mi želimo to.

Martin Hanžek: Vrba

28

Životna zadovoljstva

U životu mi malo togaostaje da uživam.

Kažu, u sitnicama je tajnapa sam zadovoljani kad se umivam.

Sretan sam i kad koja misaoili dobar stih na um mi padne.

Ili kad mi Afrodita ljepotu nekeprolaznice nesebično dade.

U sitnicama je tajna, kažuknjige i života znanci.Ej, kako mi pašutatini bijeli žganci.

Ej, kako mi pašucigarete i kavaiako znam da svetogrđe je toživota zdrava.

Tako se na krajumala zadovoljstva pretvarajuu velike poroke,a sam pjesniku zle glasnike.

Nikad to pjesnikne smije biti,ali hoće li on i daljeu kulturi smrti prebivati ?

Njegovo iskupljenje je u skromnom darui u ovoj pjesmišto bi da pije vodu na hladnoj izvorskoj česmi.

Čovjek i zvijezde

Moramo se potvrditi na zvijezdamanaukom, kistom ili peromzlatnom zjenom, vedrim čelom.

Zvijezde su visokoveličanstven im je sjaj.Ah, nemoguće je u zbilji postići raj!

Ali možda je tako dobroi dobra je ta distancaizmeđu zvijezda i njihova stara znanca.

Jer ne bi bilo idealani ljudskih visinakada ne bi bilo udaljenostiizmeđu zvijezda i njihova sina.

„Pazi, čovječe, da ne budešmali podno zvijezda.“Šimićev je to test--zvjezdanu prašinu, čovječe,nemoj nikada sa sebe otrest!

Postani jasan kao zvijezde,njihov plamen nek ti bude put.Zbog pravde da si sretan,na nepravdu ljut.

I kimni glavomi reci „da“za ono što se zovetvoja sloboda.

29

Ispovijest jednog grešnika

Idu dani, raste trava meni se spava.

Idu dani, raste travapod poplunom mi glava.

Raste trava,u meni jedna nevolja spava.

U meni jedna nevolja spavaidu dani, raste trava.

Idu dani , a trava raste i rasteneki se upravo sada ručkom časte.

Idu dani, raste travana dohvatu mi za jaja tava.

Pa napravim si jaja na okodok napolju trava već visoko.

Idu dani, raste travau meni i dalje nevolja prava.

Vidim, ne mogu da je se riješima da negdje ne sagriješim.

Idu dani, raste travatreba meni kakva malasumnjiva morala.

Neka ljubav još jednom zablista,pa makar nam obomaduša i ne bila čista.

Crvene ruže

Zar se stidiš svoje ljepote, ružopa se crveniš u licu?Ispod tebe je tvoja sestrica ružin cvijet.Ta, uzmi je za rukui čvrsto se držiteda vas ne uberu!

Sama si na vrhudominiraš.Jesi li u tome usamljena,pa otud taj stid?

Tvoja je svrha za čovjeka postignuta,a za tebe je moždada stvoriš sjeme,svoju djecukoja će se razmnožiti po svijetui stvoriti novu ljepotučovjeku u vrtovima?!

Mihael Etlinger: Radost i život

30

Svakodnevica

Život mi se vrti u krugsvakodnevica najbolji mi drug.

Uvijek iste stvari u isto vrijemesve mi to postade preteško breme.

Ima jedan što je rekao:Vječno se vraća istoi od toga nam spasa nema.To za njega nadčovjeka dobra je tema.No nadčovjek nisami želje za tim nemam.

Samo se grozim pomislida tako zapravo i ne živim,nego samo drijemami prolaze mi dani,i prolaze mi ljeta.

Zar će vječnonešto ili netko životomko psa da me šeta?

Bjeloglavi sup

Na Cresuživi jedna ptica bijele glavekoju biolozi često gnjavekažu da je unikat,i to ne zatošto ima dugi bijeli vrat,već je Cresjedino mjesto u Europigdje se ona s prirodom stopi.Tko misli da je ta ptica glupataj nije shvatio bit bjeloglavog supajer na Cresu ona je sanitarac,kako tvrdi naš Ivšić,biolog – genijalac,ptica je to širokih krilašto visoko na stijenignijezdo je svila,lešinama ona se hraničisteć prirodu od razne gamadi.Ta ptica ponos je cijeloga Cresa,velika i lijepa, crno – bijela,osvajačica nebesa.

Živjeti svoje snove

Svijet je bura kojoj nema kraja,nemirno more.Vapimo za trenucima mira.Naš svijet je vatra što stalno gori.- i sve se mijenja.I pojedinac je vatra- ako se usudi!I pojedinac je stalno gorenje.„Tko čuva dušu svoju,taj će je izgubiti“, rekao je Isus.I Robespierre, Maria Curie,kao i mnogi drugiza života su gorjeli.Živeći svoje snove,oni su sanjali na javi.Snove velikei zato pune ljepote!

31

Siniša Senjić

Dok prolaze vlakovi

Dok prolaze vlakovi, ja čekam nekogNekog tko je otišao vlakomU ne znam kojem smjeruI nikada se nije vratioJa bih krenuo sa njim ali ne znam kamoPa samo stojim i brojim vlakoveGasi i posljednja nada jer ja ne prepoznajem ljudePamtim samo čovjeka, proćelava, svog ocaToliko bih mu toga želio reći, ispričati seI zahvaliti na dobrotiJa sam izgubljen u vremenu, fali miFali mi toliko, da bih ušao u prvi vlakPa kud me odvedeDolazim do spomenika, a kad tamo, samo kamenI u zemlji kostiNije pravedno, bio je dobar čovjekA ja bih najradije razbio zapaljenu svijećuI rekao muVolim te.

Volio bih da ste tu

Bio sam tek dječak, željan životaNisam znao, a ne znam ni sadŠto je to smrt i kako nastupaOvo je pjesma posvećena svim mojim prijateljimaKoji su na ovaj ili onaj načinPrerano preminuliSada shvaćam da su to bili borciZa vlastiti život, domovinu, egzistencijuTi prijatelji i dalje žive u meniU pojedinim trenucima samoće i praznineI daju mi nadu i htijenje da se borimDokle je meni suđenoS nekima od njih imao samDobro, a s nekima loše iskustvoAli to se sve zaboravlja i pamte seSamo sretni trenuciOva je pjesma posvećena svim mojim prijateljimaI mrtvima i živima.

Stipo Budeš: Mary

32

Sjećanje u meni

Nikad si neću oprostiti tebe, tebe i tebeSve moje ljubavi bile su kratke i bolneAli me ispunjavaju i čine sretnimTeče jedna rijeka ispod nekog mosta u nekom graduRaste jedan divan cvijetLeptir je pun šarenih bojaPolje maka daje blagodat očimaSuncokreti su predivniJa sam sve opet doživioAli trajalo je to samo na trenNa odsjaj sunca u okuI ostala je ova olovkaDa to napiše.

Neostvarena ljubav

Brodovi života prolaze kroz ušća i korita rijekašto u meni plove.Na tom brodu samo sam slijepi putnik,ni za kartu nemamni nadu u bolji život.Razapet očekivanjimada postoji netko i da me u luku povedegdje mornari piju i traženeostvarenu ljubav.Vraćajući se na brodove,plovesve dok brodovi ne ostarei nasuču se na obale.

Stipo Budeš: Gabrijela

33

Između četiri zida

Između četiri zida gdje živimja samo prolaznik sam,tek putnik što među njima obitava.Nisam zaključan,izađem van,ali uvijek se vraćamda pišem pjesme o samoći –jer uistinu, ja sam usamljen čovjek.Kad izađem, nadam se,srest ću poznanikaiako nemam povjerenjada kažem mu koliko me bolita rana što nastala jeizmeđu četiri zida.

Molitva

Ovo nije obična molitvaMolim Boga da mi olakša životDa se ne moram buditiI da ne osjećam strah i od ljudi prezirMolim te, Bože, pomozi,Pomozi i skrati moje patnjeOvo nije molitva za siromašne i bogateOvo je molitva za bolesne i bespomoćneBože, spasi me svojim rukamaNeću više oluje i neverineSamo želim spokojI mir u duši.

Spomen-ploča

Na jednom groblju, između tisuću grobovastoji jedna spomen-ploča.Tamo je već više od deset godina,a na njoj urezana slova, zlatna slovaimena moga oca.Na ploči stoji i slika njegovakoju ljubim i molim se nad njom.Tu počiva moj otac, koji mlad je umroi čeka mekada dođe kraj mog puta.A ja sam sada s vama, prijatelji moji,a njega čuva tek pokoji čempresi na spomeniku gori svijeća nošena vjetroms vremena na vrijeme treba je upaliti.

Slutnja

Dugo se nismo vidjeliNa peronu života nema nikogaTek jedan putnikNa peronu života stoji jedan koferU njemu su sjećanja i uspomeneTaj putnik mogao sam biti jaAli ne, moje mjesto u vagonuStoji praznoNa to mjesto sjeo si ti i otišaoNikada se više nisi vratioTakvo što nisam mogao slutiti…

Martin Hanžek: Plavo jutro

34

Za Ivanu

Dostojanstveno u samoći

I krijem tugu svoju, ne razbijam čašeI neću reći da nedostaješ mi, da mi fališI pričat ću sam sa sobom I tješiti seBit ću dostojanstven u samoćiRuže su pokošene i drač rasteI mijenjaju se oseka i plima,A moj brod stoji nasukan na nekoj plaži.I neću priznat da se bojim koračati noćuGdje skitnice su jedini prijateljiI da najradije bih krenuo za njimaDa utjehu nađem bar.Bit ću dostojanstven u samoćiI neću puniti prazne čašeI ispijati ih mahom jednu za drugomI lagat ću da ne boliI da ne postoji željaZa ponovnim susretom,Pa makar i na kratkoDa vrati se stari sjajBit ću dostojanstven u svojoj samoći.

Martin Hanžek: Pustoš

35

Damir Ivanović

Doživljaj

U vrijeme nekoŠto svetost pamtiBuktinja vjereIstinom plamti

U vrijeme nekoGdje vječnost pitaSloboda žudiA vrijeme skita

U vrijeme nekoSazreše ljudiI doživljaj vjereU njima se budi

Buđenje

Ti si istaKao i prijeAl’ dar s nebaLjubavlju grije

Danas i jučerKo pjesma istaIstina blijediLjubavlju čista

Nemoj i sutraZaboravit snoveLjubav i istinuBuđenje zove

Pokaži mi ljubav

Tiha vodaŠto istinom tečeLjubav je skrivenaU jednu večerOna je svetaOna je slavnaOna je tihaNezaboravna

Diskutabilno pitanje

Ovo naše pitanjeČeka novo svitanjePa prozboriTi u noćiKoje pitanjeće doćiČekam novo svitanjeUz diskutabilno pitanje

Iskrena ko suze

Puti joj tamneLjepota čistaKraljevskom dušomOna blista

Čeznutljive očiU sreći se smiješeDok odrasli žudeDjeca ne griješe

Snovi ko istinaTajnovito ploveKo anđeo maliTiho je zove

36

Zlatko Jagurić

Samoća i hladnoćatijelo moje tresuu srcu vatre gore u krijesu,za Domovinu,za ženu,za ljubav njenu.

Ne spavam da se budim i da ludim,da žudim za životom i njenom ljepotomda volim, da molim,krvavim rukama, golim.Za slobodu i mir u duši –Savjest me guši!Umirem sad!I ostajem naivan i mlad!

Forever young

Brazde na srcu duboke,ko da ih kiša točisvake noćivlažne su i mokresrce iznutra plače,suzama ih moči.

Ko polje u jesen izorano,srce novom dušom zasijanoprotječe opet ,pjevako u jarku ševa.

Po duši jarakjelen traži šumarak,a ona krilada tebi uvijek letenajsretnija bi bila!

*********

Mogao bih napisati stihovePoput Pabla Nerude

Živio sam ko Don Quijote

Zar da ginem ko Che GuevaraVrijem je da platim grijehe

Čitao bih ponovo i opet za lektiruDostojevskog i Idiota

*********

Usamljenim koracima kroz maglu hodam,trava šušti suhaprekrivena lišćem opranim jesenjom kišom.

Sjećanje na proljeće blijedi,što mi sada vrijedida zaboravu prijetim i pišem da te volim više…

Tebe nije i nema neba,za molitvu čiste duše i ruke goleraširene mole,govore tihoda još te vole.

*********

37

Nemirna je noć na odjelu osamjoš nisam spoznao tko sam.Jesam li u stvari isti onaj stari?Nesanica mi doživljaj kvari.

Ponoć je prošla lako,zašto i dalje tako polako?Nečujno pada lišćedok me u duši jesen stišće.

Sreća je epizoda, repriza u nizui volim kad je blizuda otjera patnju.

Osjećam se kao listnestalan, suh i žut,a vjetar mu nameće svoju voljui put.

Put za koji ga diže i nosi,bez odredišta,možda daleko, možda blizuipak, on je samo jedan u nizu.

Bez predstavljanja, molim,ovaj putsamo koristim gledanja kut.Nije mi važno tko samtrenutačno prebivalište – odjel osam.

Moram li reći, dragi ste mi svii živjela soba tri.Nemam talenta, ni dara za risanje,ali vjerujem da imam nešto za pisanje.

Olovka i papir bijeli, par riječi.Možda i to liječi?

Odjel osam

Zlatko Jagurić

38

Jadranko Juričev

Otputovat ću jednog jutra

Otputovat ću jednog jutra, jedne zore.Pozdravit se sa svitanjem i nasmiješiti se jatu galebova.Hoću li slijediti nečije tragove, putokaze?Putokaze su utkale u mene riječi drugih ljudi,buntovnika, umjetnika, pisaca, stihotvoraca, umjetnika riječi.Još me ima i previše u sumraku.Ispaćenog, kao obješenog na raskrižju života.Ove noći riječi tako teško izlaze iz mene,iz moje utrobe, kostiju, tijela, moždanih vijuga.Na prekretnici sam i tako je teškosabrati misli i osjećaje,vidjeti gazim li tuđu sudbinu,sudbinu svojih najbližih.Dugački su puti preda mnom,noći prepune krikova mračnih sovanoći obasjane ludilom mjesečine,večeri bez dodira i topline.Samo mutne i podivljale rijekešto nas nose i bacajudok nas ne razbiju o stijene.Zašto sada pred put ne gledam svijetlu stranu?Ima li je još?Ili samo kao krv crvena večerkad jata crnih ptica lete prema liniji horizonta.Sami, očajni, bez nade, pogleda uprtog u pod,bez nade pred sobom,bez vjere da pogibaju za nešto veliko i vrijedno.Jesmo li zapravo svi mi takvi?!

Mihael Etlinger: Lopoč

39

Arijana Krašovec

OSMIJEH

Hodaj uvijek sunčanom stranomUlice s velikim osmijehom naLicuNeka svi vide tvoje ozareno liceBudi sretan cijelim bićemNeka zabljesnu ulice i prestanuKiše, neka duga šarene bojeObasja i prozore tvoje

DJETINJSTVO

Danas, kada je izašlo sunce i Podigla se magla, sjetih se djetinjstvaKad sam bila vrlo mala.Nekad smo gazili po rosnoj traviI gledali kuda putuju mraviU proljeće smo hvatali leptire, gledaliOblake i sunce što sije.Nikad nam nije bilo ljepše negoJedne zime radeći snjegoviće i Glumeći pingvineU jesen smo hvatali kišne kapiA zašto i kako to ne može da se Shvati. Tako su nam prolazili tiDjetinjstva dani, bilo je zabavnoI ludo dok se jednog dana nijeDesilo čudo!Svi smo odjednom odrasli postaliLjudi, a neki i starciSve u svemu, kada se zbroji, lijepo Je da se uopće i postoji

40

Autobusni kolodvor

Martin Hanžek

Dugo već nisam bio na kolodvoru da čujem riječkajkavsku, dugo već nisam slušao riječ materinuu snu ona me posjetila dušu moju otvorila, šapnula mi dobri stari kajkaj vrnul buš se nazaj, povratka nema, čuje se neki drugi kaj, kaj u duši su mi razgrabili, privatizirali, otuđili mi stari kaj kaj!

Mihael Etlinger: Svirač flaute

41

Mihael Etlinger

Aforizmi

Kad nešto učim, samo se sjećam onoga što sam već negdje naučio,i to je učenje samo obnovljeni zaborav u srcu nadahnuća.

*****

Skromnost koja proizlazi iz nužnosti manje je vrijedna od skromnosti koja proizlazi iz mudrosti.

******Zaboravljeni, zakopani talenti mrvice su kruha bačene nikomu, ni mačkama, ni psićima.

******

Zaboravio sam zaborav pa sam ostao u šutnji razgovora; sam sa sobom i s Njim.

******Lavandino plavo, radost u očima, brali smo je rukama da moljci bježe.

******* Prozor

Zatvoren da izolira, zastiran da tajnu tka, otvaran da uđe sunca trak i svježine zrak, proziran da na njemu bubamaru nađeš i s dobrim željama se snađeš.

Martin Hanžek: Proljetno jutro

42

Zahvale

Upravi Bolnice na potpori i ovom, šestom broju našeg Časopisa.

Članovima Kluba pacijenata ‘‘Zajedno’’ na suradnji, savjetima i pozitivnim komentarima.

Pacijentima koji su likovno sudjelovali u vizualnom kreiranju stranica Časopisa.

Pomoćnici urednice i lektorici, bez kojih bi sadržaj i izgled ovog broja bili nepotpuni.

Informatičkoj i Kreativnoj radionici, njihovim članovima na oblikovanju i dizajnu.

Terapeutima i kolegama na pozitivnim i dobronamjernim komentarima i kritikama.

Kolegama iz Kluba na potpori i poticajima da ustrajemo.

Svima vama koji nas čitate i podupirete - velika hvala.

43