Filozofski fakultet u Splitu

Odsjek za pedagogiju

Seminarski rad za kolegij ''Psihologija odgoja i obrazovanja''

Nasilje u školi -Bullying

Studenti: Ivan Šarić i Duje Tukić

Mentorica: Vesna Antičević, dr.sc.

Split, listopad 2015.

Sadržaj:

1. Uvod 3

2. Što znamo o bullyingu? 3

3. Što možemo poduzeti u vezi bullyinga? 6

4. Zaključak 11

5. Literatura 12

2

1. Uvod:

Nasilje među djecom u školi nije nikakva novost. Činjenica da se neka djeca često nalaze kao mete svojih vršnjaka je fenomen koji je opisan u mnogo znanstvenih istraživanja. Iako su mnogi upoznati sa problemom nasilnik-žrtva, tek se relativno nedavno, u ranim sedamdesetim godinama 20. stoljeća sistematično prilazi istraživanju nasilja među vršnjacima u školi. Snažan interes za proučavanje date problematike se prvo javio u Švedskoj, te se jako brzo proširio na ostale Skandinavske zemlje, i ostatak Europe. Zanimanje za bullying dodatno je naraslo tragedijom u Norveškoj u kojoj su 1982. tri dječaka, starosti od 10 do 14 godina, počinila samoubojstvo zbog konstantnog i okrutnog maltretiranja od strane njihovih vršnjaka. Mediji koji su prenijeli vijest potaknuli su cijeli niz reakcija u državi koje su dovele do osmišljavanja kampanje protiv nasilništva u školi koja je uvedena u primjenu od strane ministarstva obrazovanja u jesen 1983. godine.

2. Što znamo o bullyingu?

Bullying se može definirati kao opetovano izlaganje učenika negativnim akcijama drugog ili drugih učenika.1Te negativne akcije mogu biti agresivne prirode poput verbalnog i fizičkog nasilja, ali obuhvaćaju i neke manje primjetne metode omalovažavanja poput namjernog zanemarivanja pojedinca u grupi ili nedostatka uvažavanja tuđeg mišljenja. Tako razlikujemo pojmove direktnog i indirektnog bullyinga. Pojam bullying također implicira izvjestan disbalans u snazi, fizičkoj ili psihičkoj. Žrtva tako ima poteškoće u svojoj obrani pred nasilnikom i obuzima ga osjećaj bespomoćnosti.2Niz statističkih istraživanja pokazuje da su dječaci više izloženi nasilju u školama od djevojčica.3 Također, među dječacima se češće javlja direktno nasilništvo, dok djevojčice pribjegavaju indirektnim metodama otuđivanja žrtava, poput širenjem glasina ili manipuliranjem. Ista istraživanja pokazuju da roditelji žrtava, a naročito nasilnika, nisu svjesni problema i ne pričaju s djecom o tome.

Uz problem nasilja u školi vežu se nekoliko predrasuda. Jedna od njih je da se nasilje odvija na putu do ili iz škole, a ne u samoj ustanovi. Norveška i Švedska istraživanja Dana Olweusa razbila su taj mit podatcima iz kojih se da iščitati da je gotovo dvostruko više učenika bilo izloženo nasilju u samoj školi, nego na putu. Škola je nedvojbeno mjesto gdje se većina ovakvog nasilja odvija. Ipak, školarci su napomenuli da su u slučajevima bullyinga van škole prepušteni sami sebi jer ne postoji mogućnost uplitanja učitelja4, te istaknule važnost zaštite djece i van samih školskih zidova. Druga predrasuda koja se veže uz bullying je ta da je potonji prvenstveno problem velikih gradova. Podatci norveških državnih istraživanja pokazuju da ne postoji statističko odskakanje u postotcima djece nasilnika i žrtava Osla, Bergena i Trondheima, tri velika Norveška grada,i djece koja žive u provinciji.5 Štoviše, gradska djeca su pokazala da u njihovim sredinama postoji visoka svijest o bullyingu te da se o njemu puno više priča u obitelji i školi.Još jedno popularno mišljenje je da se pojava bullyinga razmjerno povećava sa veličinom škola i brojem učenika u razredu. No i ova teza ne drži vodu, po statističkim podatcima sa šireg Stockholmskog područja prikupljenim u dva navrata tokom sedamdesetih, jednim Finskim istraživanjem iz osamdesetih, i nedavnim

1 D. Olweus. Bullying at school – what we know and what we can do, Oxford, Blackwell Publishing, 1993., str. 92Isto, 10.3Isto, 18.4Isto, 21.5Isto, 23.

3

Norveškim ispitivanjem koje je obuhvatilo 700 škola, veličina razreda ne ni u kojoj mjeri ne utječe na nasilje među djecom.6

Bitan faktor u prevenciji bullyinga je učiteljsko nadgledanje. Niz studija pokazalo je da pojačana prisutnost nastavnika u vremenu užine i na velikim odmorima efektivno suzbija sve vrste bullyinga, a naročito onu direktnu.7 Naravno, to vrijedi samo ako spomenuti nastavnici obraćaju pažnju i ako su spremni intervenirati za vrijeme predaha. Aktivnost i stavovi osobe koja predstavlja autoritet u učionici su od presudnog značaja za suzbijanje ili pojavu nasilja među učenicima, a ono može imati dalekosežne posljedice. Učenici koji trpe nasilje u školi često se znaju naviknuti na mentalitet žrtve i ponašati se tako i kasnije u životu. Isto tako, djeca nasilnici mogu poprimiti agresivne osobine koje će ga nakon izlaska iz školskih klupa dovoditi u neprilike.8

Što karakterizira žrtvu? Jasna slika je isplivala koncem osamdesetih i može se primijeniti na oba spola. Tipične žrtve su znatno nesigurnije od svojih vršnjaka. One su povučene, tihe i osjetljive. Na agresivno ponašanje reagiraju povlačenjem i tako ne pružaju velik otpor nasilniku. Pate od niskog samopouzdanja i za posljedicu imaju negativno mišljenje o sebi. Zbog toga su nespretni u socijalnim interakcijama i najčešće usamljeni. Istraživanja pokazuju i da dječaci, žrtve nasilja u školi, imaju prisniji odnos sa svojim roditeljima, naročito majkama, od svojih školskih kolega. Sve ove karakteristike opisuju pasivnu ili submisivnu žrtvu, koja je najčešći tip žrtve bullyinga, no postoji još jedna, manja grupa koju nazivamo provokativnim žrtvama.9 Takvi učenici obično imaju problema s koncentracijom na rad i ponašaju se na način koji stvara nervozu i tenzije oko njih. Tako izazivaju negativne reakcije od strane većine ili cijelog razreda te se vremenom otuđuju i ostanu sami.

S druge strane su djeca nasilnici. Karakteristika zajednička svim nasilnicima je agresija prema vršnjacima. Također, takva djeca su često agresivna i prema odraslima te imaju pozitivan stav o nasilju kao praktičnom sredstvu. Impulzivna su i imaju snažan poriv za dominacijom svojih školskih kolega s manjkom suosjećanja prema njima. Općenito imaju vrlo visoko mišljenje o sebi i najčešće su fizički jača od ostale djece.Popularno je mišljenje među psiholozima i psihijatrima da su agresivna djeca zapravo prikriveno nesigurnija i anksioznija od ostale, te da se zbog toga ponašaju neprimjereno, no Olweusova istraživanja iz 1981. i 1984. ne podupiru takav stav. Štoviše, pokazuju suprotno: Nasilnici pokazuju neobično malo nesigurnosti. Usto, postoje još i djeca koja u bullyingu sudjeluju, no ne preuzimaju inicijativu. Takvi se mogu nazvati pasivni bullieji ili sljedbenici.

Tri su motiva koja uzrokuju bullying. Prvi je želja bullieja za dominacijom i dokazivanjem. Drugi je razvijanje negativnih stavova prema okolini nakon dolaska u školske klupe, a treći je čisto praktični, gdje iz nasilja pokušava izvući materijalnu korist u vidu novca, užine i sl. Bullying se još može promatrati kao dio potencijalnog šireg problema antisocijalnog ponašanja koje pojedince navikava na nepriklanjanje pravilima. Iz ove je perspektive prirodno predvidjeti da agresivna djeca nailaze na čitav niz problema jednom kad uđu u tinejdžersku dob.10

6Isto, 24.7Isto, 25.8Isto, 27.9Isto, 33.10Isto, 36.

4

Među dječacima, veliku ulogu u bullyingu igra fizička snaga. Kao što smo već spomenuli, žrtve su najčešće dječaci ispodprosječnih fizičkih sposobnosti, a bullieji su obično veći i snažniji dječaci. Ipak, to ne znači da svi jači dječaci inače nužno pribjegavaju nasilju. Da bi dječak postao bully, on uz fizičku snagu treba razviti agresivan obrazac ponašanja. Isto tako, žrtvu bullyinga karakterizira nesigurnost i anksiozan obrazac ponašanja. S druge strane, kod curica fizička snaga ne igra nikakvu ulogu u dinamici bullyja i žrtve.

Nameće se pitanje, koji su faktori kod djece ključni u razvijanju problematičnog i agresivnog ponašanja koje pretvaraju dijete u mladog nasilnika? Četiri su takva. Prvi potencijalni faktor bi bio nedovoljna bliskost djeteta s primarnim odgajateljem (najčešće majkom) u njegovom ranom djetinjstvu koja bi se mogla pojaviti kroz manjak angažmana ili krivi pristup roditelja odgajanju. Drugi čimbenik je pretjerana tolerancija odgajatelja koji popuštanjem predškolcu pokazuje da je agresija prihvatljiv način ophođenja.Treći se odnosi na nasilje počinjeno od strane samih roditelja, koji kažnjavanjem djeteta uče i njega samog da se problemi rješavaju nasiljem. Četvrti i posljednji faktor je temperament samog djeteta. Nestrpljivi i temperamentni učenici pokazuju veću sklonost nasilju od drugih.11 Kad djeca dođu na prag adolescencije jako je bitno za roditelje da pravilno i neintruzivno nadgledaju djetetove vanškolske aktivnosti, što radi u slobodno vrijeme i s kim se druži. Najveći dio neželjenih aktivnosti među djecom, poput bullyinga, antisocijalnog i kriminalnog ponašanja odvija se kad su ona nasamo, bez nadzora odraslih.Zanimljivo je primijetiti i jedan čimbenik koji je dugo smatran kao jedan od faktora koji utječe na agresivnost djece, no pobijen je statističkim istraživanjima. Socioekonomsko stanje obitelji, uključujući primanja, standard domaćinstva i razinu obrazovanja roditelja nema gotovo nikakvog utjecaja na danu problematiku.12 Omjer problematične djece naspram miroljubivih učenika je otprilike jednak u svim socioekonomskim razredima.

Korisno je ukazati na moguće znakove koji otkrivaju nezdrave odnose među djecom i odaju potencijalne žrtve bullyinga. Dijete koje trpi bullying u školi se tako najlakše može prepoznati po tome što ga se pogrdno naziva. Ono trpi ismijavanja, naređuje mu se i prijeti, otuđuju mu se njegove stvari i biva guran ili udaran. Pošto se najveći dio školskog nasilja odvija van vidokruga nastavnika, potrebni su neki diskretniji znakovi prema kojima možemo raspoznati žrtvu bulliyinga. To mogu biti naprimjer njegova česta samoća za vrijeme odmora ili užine, njegovo konstantno nastojanje na fizičkoj blizini nastavniku da umakne od verbalnog ili fizičkog maltretiranja, nesigurnost u govoru, popuštanje u školskom radu i sl. Kod kuće se također relativno jednostavno mogu prepoznati simptomi trpljenja školskog nasilja. Ako dijete dolazi kući sa sumnjivim ili skrivenim ozljedama, poderane odjeće, ako ne provodi vanškolsko vrijeme sa svojim prijateljima ili ne dovodi nikog od svojih razrednih kolega kod kuće, te ako pokazuje određenu nervozu prije odlaska u školu i odabire krajnje neintuitivnu rutu odlaska do nje, možemo s velikom dozom sigurnosti pretpostaviti da trpi nasilje u školi. A kad se to dogodi, moramo znati kako postupati da bi bullyingu djeteta stali na kraj.

3. Što možemo poduzeti u vezi bullyinga?

Nakon definiranja glavnih čimbenika i promatranja problema, može se postaviti vjerojatno i najvažnije pitanje u cijeloj priči - Što možemo učiniti da bismo spriječili nasilništvo? Dan Olweus pokušao je dati odgovor na to pitanje u vidu intervencijskog

11Isto, 40.12Isto, 42.

5

programa koji je podijeljen u nekoliko kategorija, a proveden je u Švedskoj i Norveškoj, uz veliko odobravanje nastavnika obuhvaćenih škola.13

Pregled intervencijskog programa:

Opći preduvjeti - Osviještenost i obvezanost

Mjere na razini škole - Priručnik s upitnicima, Školski sastanak u svezi problema nasilnik/žrtva, Bolji nadzor tijekom odmora i stanke za užinu, Više privlačnih dječjih igrališta, Telefonski kontakti, Sastanci nastavnici-roditelji, Nastavnička grupa, Roditeljski krugovi

Mjere na razini razreda - Razredni propisi protiv nasilništva, Redovni razredni sastanci, Igranje uloga, Suradničko sučelje, Zajedničke pozitivne razredne djelatnosti, Razredni sastanak nastavnik-roditelji/učenici

Mjere na individualnoj razini - Ozbiljni razgovori s nasilnicima i sa žrtvama, Ozbiljni razgovori s roditeljima dotične djece, Korištenje mašte roditelja i nastavnika, Pomoć neutralnih učenika, Pomoć i podrška roditeljima, Raspravljačke grupe roditelja nasilnika i žrtvi, Promjena razreda ili škole14

Što se tiče ciljeva programa, oni su: "smanjiti koliko god je moguće - idealno bi bilo i ukinuti u cijelosti - postojeće probleme nasilnik/žrtva u školskom okruženju i izvan njega te spriječiti pojavu drugih problema."15 U fokusu je spriječavanje neposrednog nasilništva, koje podrazumijeva otvorene napade na drugog učenika i može uključiti riječi, pokrete, grimase ili tjelesni dodir. To, naravno, ne znači da je posredno zlostavljanje zanemareno. Ovim programom se i ono pokušava ublažiti i smanjiti. No ovi su ciljevi negativno iskazani: odnose se na smanjenje, uklanjanje i spriječavanje problema nasilnik/žrtva. Pozitivne ciljeve se može izraziti na sljedeći način: "postići bolje odnose među vršnjacima u školi i stvoriti uvjete koji će omogućiti i žrtvama i nasilnicima da se osove i bolje snalaze u školskom okružju i izvan njega."16

Da bi se uopće moglo govoriti o provođenju programa potrebno je ispuniti dva glavna preduvjeta. To su: 1. Da odrasli u školi, i donekle kod kuće, postaju svjesni opsega problema u njihovoj školi i 2. Da se odrasli odluče angažirati s ozbiljnom namjerom mijenjanja takvog stanja.17 Uključivanje odraslih u rješavanje problema bullyinga ključna je pretpostavka za primjenu intervencijskog programa u školi, te je važno da roditelji ne doživljavaju zlostavljanje kao neizostavni dio života djeteta. Također je važno skupiti što više podataka prije nekakve konkretne akcije, a to se može učiniti preko upitnika nasilnik/žrtva. Činjenica je da je bolje poznavanje problema i odgovarajućih protumjera najvažnije za postizanje dobrih rezultata.

13 Olweus, Dan, Nasilje među djecom u školi, Školska knjiga, Zagreb, 1998, str. 67.14 Isto, 68-69.15 Isto, 69.16 Isto, 70.17 Isto, 70-71.

6

Kao što je već navedeno, mjere protiv bullyinga se mogu primjeniti na školskoj i na individualnoj razini. Što se tiče školske razine, tu su ciljana skupina svi učenici škole. Mjere na razini razreda mogu se jednako opisati kao one na školskoj, razlika je u tome što je ovdje ciljana skupina razred u cijelosti.

Kada škola odluči primjeniti mjere protiv nasilništva, korisno je imati dan školskog sastanka u svezi s tim problemom. Uz zaposlenike škole sastanku bi trebali nazočiti i izabrani roditelji i učenici. Cilj sastanka je izrada dugoročnog plana djelovanja. Veliki je napredak ako se na školskom sastanku ostvari određeni stupanj zajedničkog dogovora i odgovornosti za izabrani program.18

Kako se najveći dio nasilništva događa u školama, važno je da odgovarajući broj odraslih osoba bude zajedno s učenicima za vrijeme školskih odmora i da škola pomno nadzire učeničke aktivnosti - također i za vrijeme stanke za užinu. Nastavnici i ostali odrasli moraju biti spremni da se umiješaju brzo i odlučno u trenutku zlostavljanja. Osnovno je pravilo umiješati se radije prerano negoli prekasno.19 Međutim, povećani nadzor djece tijekom odmora ne može biti jedina mjera koju valja poduzeti. Dodatni način da se doskoči nasilništvu je i briga za dobro opremljeno i privlačno izvanškolsko okruženje koje potiče pozitivne radnje. Lako je moguće da se neki učenici u većoj mjeri odaju nasilništvu jer im je dosadno, zlostavljanje postaje način da život u školi postane uzbudljivijim. 20

Kad se učenika zlostavlja njemu bi trebalo biti prirodno da o tome raspravi s nastavnicima ili roditeljima. Međutim, to se često ne događa, dijelom i zbog straha od osvete od strane mučitelja. Moguće je i da se žrtva i njeni roditelji obrate nastavniku, ali ih on ne shvati dovoljno ozbiljno da bi poduzeo akciju. U takvim prilikama "kontakt-telefon" (Plavi telefon) može biti vrlo koristan. Osoba koja je povezana s radom škole bi mogla slušati anonimne pozive učenika ili roditelja koji bi htjeli porazgovarati, te se angažirati u pokušaj rješavanja slučaja. U školama u kojima povezanost učenika, roditelja i nastavnika nije dobra, ovakvi kontakti mogu pomoći komunikacijskim vezama u školi.

Bliska suradnja između škole i kuće je neophodna ako se želi uspješno suočiti s problemom bullyinga. Suradnja se može uspostaviti sastancima roditelja i nastavnika, te bi u radu trebali sudjelovati svi roditelji. Kada su svi upućeni u detalje problema, sudionicima treba ponuditi da raspravljaju o planu djelovanja i mjerama koje će škola primjeniti i podržati njene napore. Roditelji bi trebali skrenuti pažnju nastavnicima ako sumnjaju da im je dijete zlostavljano ili ako ono zlostavlja drugu djecu. Također, mora postojati trajna spremnost da se spriječi zlostavljanje. Uključenost i zanimanje za taj rad moraju ostati stalnima. Jedan od načina za postizanje cilja je da svaki nastavnik postane članom grupe za razvoj društvenog okruženja u školi.21 Nastavnici bi se sastajali redovno te bi raspravljali o problemima, razmjenjivali iskustva i upoznavali se sa uspjesima ili promašajima kolega. Na takvim sastancima bi se moglo raspravljati i o ostalim problemima. To je prilika da se procijeni postojeća situacija u školi, uspješnost mjera, što bi još trebalo učiniti itd. Roditelji bi isto kao i 18 Isto, 74.19 Isto, 75.20 Isto, 74-76.21 Isto, 80.

7

nastavnici trebali proširiti svoje znanje o problemu. Udruge roditelja i nastavnika imaju značajnu zadaću jer mogu prirediti niz sastanaka gdje će se raspravljati o problemima, a zajednički napori roditelja i nastavnika povećavaju mogućnost postizanja željenih rezultata.22

Što se tiče mjera na razini razreda, trebalo bi u razredu postaviti nekoliko jednostavnih pravila vezanih uz zlostavljanje. Ta pravila bi trebala biti izložena na najjasniji mogući način. Također je važno uključiti učenike u raspravu o tim pravilima jer će se na taj način oni vjerojatno osjetiti odgovornijima za njihovo provođenje. Sljedeća tri pravila trebala bi biti temelj: 1. Nećemo zlostavljati druge učenike; 2. Pokušat ćemo pomoći zlostavljanim učenicima; 3. Pokušat ćemo uključiti i one učenike koje se obično izostavlja.23 Ta tri pravila se odnose istodobno i na neposredno i na posredno zlostavljanje. Osnovni cilj tih pravila je (pravilo br.1) shvaćanje da je nasilništvo neprihvatljivo. I ako jedan učenik iznese da je drugi bio zlostavljan, on ili ona samo se pridržavaju pravila (pravilo br. 2) s kojim se, razred složio i prihvatio ga. Glavna namjera pravila br. 3 je spriječiti sklonosti isključivanju u društvenom izoliranju.

Pohvale i prijateljski odnos nastavnika značajno utječu na ponašanje učenika. Pohvale na račun ponašanja, kao i učenja, zacijelo pozitivno utječu na raspoloženje u razredu. Nastavnik može pohvaliti učenike zbog pozitivnog ponašanja i pridržavanja ranije navedenih pravila. Ipak, često nije dovoljno da nastavnik bude pun razumijevanja i spreman pohvaliti učenike, ako želi promijeniti ponašanje nasilnih učenika. Istraživanja i ikustvo govore da je nužno koristit i kazne - neku vrstu negativnih posljedica, u slučaju nepoželjna ponašanja. Najbolji rezultati se postižu kombinacijom velikodušne pohvale za pozitivno djelovanje i dosljedno kažnjavanje u slučaju nasilnog ponašanja. Važno je koristiti one kazne koje je lako primijeniti. One moraju izazvati nelagodu, a da u njima ne bude neprijateljskog postupanja. Nastavnik mora jasno iskazati na koje ponašanje on ili ona reagira, a kazna mora biti primjerena dobi, spolu i osobi učenika, npr: ozbiljni razgovor u četiri oka; učenik ostaje sjediti ispred ravnateljeva ureda za vrijeme odmora; učenik provodi nekoliko školskih sati u drugom razredu; oduzimanje povlastica itd. 24

Važno je da razred predstavlja prirodno okruženje u kojem se raspravlja o prije navedenim temama. Sve se to može obaviti za vrijeme razrednog sastanka. Dio razrednog sata se može posvetiti društvenim odnosima u razredu i školi. Radi zbližavanja, može se rasporediti da učenici i nastavnik sjede u krugu. Razredni sastanci bi se trebali održavati redovito te je važno posvetiti mnogo vremena temi zlostavljanja i osvrtati se na događaje koji su se događali tijekom tjedna.

Kooperativno učenje je metoda poduke gdje se radi u grupama, a brojna istraživanja su pokazala da ova metoda daje povoljne učinke na svim područjima. Učenici koji sudjeluju u ovim grupama su susretljiviji i pozitivnije se odnose jedni prema drugima, spremniji su pomoći i podržati druge i razvijaju manje predrasuda. Učenici rade u malim grupama na zajedničkom zadatku. Osnovno obilježje metode je da se među članovima grupe stvara međusobna pozitivna ovisnost. Svaki član je odgovoran za cjelokupno funkcioniranje grupe. 22 Isto, 78-82.23 Isto, 84.24 Isto, 87-89.

8

Treba se paziti i na to da se ne smjeste u istu grupa nasilnik i žrtva, sve dok nasilnik ne izmijeni svoje ponašanje ili dok žrtva ne stekne pokojeg saveznika i grupi koji su spremni stati na njenu stranu u slučaju napada. Nastavnik mora pažljivo pratiti razvoj grupe i biti spreman reagirati ako je potrebno. 25

Zajedničke pozitivne djelatnosti poput povremenog okupljanja razreda kako bi se bavili nekom zajedničkom djelatnošću kao razonodom, također može utjecati na odnose među učenicima i razvijati osjećaj solidarnosti. Takve djelatnosti mogu uključivati zabave, subotnje izlete, kampiranje itd. Poželjno je i da roditelji učenika budu nazočni takvim djelatnostima, te je važno osigurati da svi učenici sudjeluju u razonodi.26

Za vrijeme razrednih susreta roditelja i nastavnika treba se paziti da se rasprave vode na općit način tj, treba izbjegavati spominjanje imena zlostavljača i žrtvi. I učenici također mogu biti nazočno ovim sastancima. Svi bi trebali iznijeti svoja mišljenja o tome što se može uraditi da se spriječi zlostavljanje. Roditelji bi trebali odlučno upozoriti djecu da nasilništvo nije prihvatljivo, te pokušati saznati više o mogućim problemima zlostavljanja unutar razreda. Prema jednom istraživanju, većina roditelja je izrazila snažnu želju da ih škola obavještava u slučaju da im djeca imaju udjela u problemima nasilnik/žrtva, kao i u slučaju da učitelj samo sumnja na mogućnost nasilništva. Istodobno je poželjno i da se roditelji obrate školi ako znaju ili sumnjaju da njihovo dijete ima problema. 27

Kod mjera na individualnoj razini, postoji nekoliko načina suprotstavljanja problemu. Ako nastavnik zna ili sumnja da u razredu ima zlostavljanja, potrebno je odmah razgovarati s nasilnikom kao i sa žrtvom. Poruka nasilnicima je posve jasna: "Ne prihvaćamo nasilništvo u našoj školi/razredu i pobrinut ćemo se da ono prestane".28 Nasilnici će se često pokušati izvući iz neugodnih situacija, te će tražiti ispriku za svoje ponašanje. Učitelj im treba obznaniti da se zlostavljanje neće trpjeti i da će svako sljedeće zlostavljanje biti kažnjeno. Ako poduzete mjere ne dovode do promjene nasilnikova ponašanja, potrebno je pripremiti razgovore s ravnateljem ili roditeljima. S druge strane imamo žrtve koje su uglavnom ustrašeni i nesigurni učenici koji ne žele biti u središtu pozornosti i izbjegavaju sukob i odavanje zlostavljača nastavnicima i roditeljima. Treba se uložiti krajnji napor da se žrtvi zajamči djelotvorna zaštita od odmazde. Općenito je poželjno da nastavnik ili roditelj dobije pristanak zlostavljana djeteta prije pokušaja rješavanja problema.

Ako se ustanovi da učenici u razredu zlostavljaju druge, potrebno je odmah se obratiti roditeljima takve djece i zatražiti njihovu suradnju kako bi se stanje izmijenilo. Nastavnik bi mogao dogovoriti i sastanak sa žrtvom i nasilnikom kojem će nazočiti i njihovi roditelji. Cilj je rasprava o situaciji i izrada plana za rješenje problema. Sastanaka bi trebalo biti više da se može pratiti razvoj situacije. Roditelji nasilne djece moraju im objasniti da to smatraju ozbiljnim problemom i da neće trpjeti takvo ponašanje u budućnosti. Uz zajedničke napore škole i roditelja, šanse da dijete izmijeni ponašanje su uvelike povećane. Kod zlostavljane djece, roditelji bi se trebali što prije obratiti djetetovu nastavniku, u svrhu postizanja suradnje 25 Isto, 90-93. 26 Isto, 93-94.27 Isto, 94-96.28 Isto, 97.

9

sa školom, u svezi prije opisanih sadržaja. Važno je da roditelji pokušaju pomoći djetetu da se bolje prilagodi i da poveća samopouzdanje, potičući razvijanje njegovih talenata. Da se dijete osjeća bolje i ima više samopouzdanja može pomoći i određena tjelovježba. Roditelji bi, također, trebali poticati dijete prema stupanju u dodir i uspostavljanju odnosa izvan obitelji.29

U želji da se pomogne učenicima s poteškoćama u prilagodbi mogu se stvoriti grupe za roditelje nasilnika i žrtava koje vodi educirani terapeut ili vođa grupe. Roditelji bi se trebalo za početak odijeliti u odvojene grupe ovisno jesu li im djeca napadači ili žrtve, jer su njihove teškoće najčešće suprotne prirode. Nakon nekog vremena je poželjno te dvije grupe spojiti da se međusobno suoče i promotre probleme s drugog stajališta. Ako nakon svega problem i dalje traje tada je izlaz promjena razreda ili promjena škole. Prvo rješenj bi trebalo biti razmještanje nasilnika, a ne žrtve. Ako to nije moguće onda treba razmisliti o premještanju žrtve u drugi razred ili školu. Takva premještanja moraju pažljivo planirati i roditelji i nastavnici da bi se povećala vjerojatnost uspješnog ishoda.30

Glavni nalazi intervencijskog programa govore da je uočeno smanjenje od 50 posto naviše problema bullyinga tijekom dviju godina nakon uvođenja programa; učinci intervencijskog programa bili su zamjetniji nakon dvije godine nego nakon godine dana; nije bilo pomaka u zlostavljanju na putu u školi i iz škole; značajno se smanjilo protudruštveno ponašanje poput vandalizma, tučnjave, krađe, opijanja; došlo je do poboljšanja u redu i disciplini, do pozitivnijih društvenih odnosa i odnosa prema učenju i prema školi; intervencijski program je značajno smanjio i broj novih žrtava; istodobno je uočeno veće zadovoljstvo učenika školskim životom.31

Zaključak

Problem nasilja u školama je veoma raširen i svakodnevan u današnjem društvu. Kao što je već navedeno, posljedice konstantnog zlostavljanja mogu biti kobne za razvoj djece, kako zlostavljane, tako i one koja zlostavljaju. Zato je važno poduzeti određene mjere i pokušati što je više moguće umanjiti problem. Za početak bi trebalo razraditi detaljan plan djelovanja nastavnika, roditelja i učenika. Preduvjet da se plan uopće pokrene je kontinuirana i aktivna uključenost roditelja i nastavnika, čija je zadaća usmjeravati djecu. Bez njihovog napora, teško da se išta može postići. Djeci treba dati puno pažnje i pozornosti te se predano posvetiti sređivanju odnosa među kritičnim učenicima. Kao što je istraživanje Dana Olweusa pokazalo, intervencijski program zaista pomaže smanjivanju izravnog i neizravnog 29 Isto, 99-104.30 Isto, 105-106.31 Isto, 109.

10

zlostavljanja, te omogućuje bolji i ugodniji život u školama, kao i popravljanje odnosa među učenicima, i smanjivanje nasilnog oblika ponašanja. Može se zaključiti da je uz aktivnu intervenciju roditelja i nastavnika i uz dobar, razrađen plan moguće pomoći učenicima u borbi protiv zlostavljanja.

Literatura

1. Olweus, Dan, Bullying at school – what we know and what we can do, Oxford, Blackwell ....Publishing, 1993.

2. Olweus, Dan, Nasilje među djecom u školi, Zagreb, Školska knjiga, 1998.

11