OSNOVI ALPINIZMA

Alpinizam je, kao pokret, pojava novijeg vremena, nastao kao odraz novih ekonomskih prilika, više kulture, većih potreba i čovjekovih zahtjeva. Kao takav predstavlja estetsko doživljavanje i sportsko djelovanje u visokim planinama, kao i vrhunsku granu planinarstva. Alpinizam se razlikuje od ostalih sportova po tome što odražava borbu čovjeka s prirodom i njenim silama. U toj borbi čovjek teži da se afirmiše pred samim sobom, savlađujući prirodu i vlastite slabosti. Alpinizam simbolizuje težnju čovjeka da izađe na kraj sa nepoznanicama i tajnama prirode. Alpinizam je sportska aktivnost kretanja nepristupačnim i neuređenim planinskim predjelima i stijenama isključivo iz sportskih (u smislu stila, brzine i dostignuća), estetskih i kontemplacijskih tj. duhovnih potreba (www. Wikipedia.org). Za bavljenje ovim sportom potrebna je dobra fizička kondicija i psihička stabilnost, veliko iskustvo, poznavanje različitih tehnika penjanja sa težim elementima u suvoj stijeni i ledu, i niz drugih faktora, neophodnih za sigurno i uspješno izvođenje penjačkog uspona. Osim toga neophodna je i skupa oprema koja se sastoji od različitih užadi, klinova, karabinera, spitova i sl. Svaki alpinista na usponu mora imati penjački pojas, kacigu i specijalne cipele penjačice. Alpinista se obučava i osposobljava da boravi u planini, bez obzira na lokaciju, na najnepristupačnijim terenima, u bilo kojem dijelu svijeta, u svako godišnje doba i u najsurovijim vremenskim prilikama. Alpinistički usponi mogu trajati od nekoliko sati do nekoliko dana, tako da se nekad mora zanoćiti u stijeni. Po međunarodnim kriterijumima alpinizam i formula 1 svrstani su u XII kategoriju - sportovi sa najvećim faktorom rizika. Alpinizam se sa razlogom može svrstati u ekstremne sportove. Kad krene na uspon alpinista zavisi od sebe i svog partnera i stalno je izložen opasnosti od pada zbog popuštanja klina, opas nosti od povreda, mogućnosti odrona kamenja i sl. Alpinizmom se može baviti čovjek koji je fizički zdrav, psihički stabilan, zdravih ambicija i pravilnog shvatanja alpinizma. Penjati po visokim i nepoznatim planinama može samo iskusan planinar koji dobro poznaje orijentaciju, opasnosti, pravila ishrane, noćenje, prvu pomoć, opremu, meteorologiju, visokogorsko skijanje, kao i osnove alpinizma i spašavanja. ALPINISTIČKA OPREMA Užad – Penjačko uže je osnovni dio alpinističke opreme i ima ulogu osiguranja alpiniste pri padu. Razlikuju se statička i dinamička užad. Kod dinamičkih užadi košuljica je uglavnom šarena, dok su statička užad obično jednobojna. Koeficijent elastičnosti kod dinamičkih užadi je veći od 4% što ublažava pad penjača. Dužina dinamičkih užadi je od 40 do 80 m, dok debljina zavisi od namjene i kreće se od 9,1 mm do 11 mm za jednostruka, od 7,5 mm pa naviše za dvostruka.Prilikom korišćenja treba izbjegavati gaženje po užetu i kontakt užeta sa oštrim predmetima. Uže se čuva na tamnom i suvom mjestu. Korišćenjem užeta u vlažnim uslovima, ono upuja vlagu i postaje teže. Postoje i tzv. DRY užad koja imaju manju sposobnost za apsorbciju vode i pogodnija su za korišćenje u vlažnim uslovima. Alpinistička kaciga – štiti glavu alpiniste od padajućih predmete (npr. kamenja). Takođe štiti glavu penjača od udarca prilikom pada u stijeni. Treba koristiti namjenske i atestirane kacige radi veće sigurnosti. Alpinistički pojas – služi za navezivanje penjača na uže, kao i za raspoređivanje sila i ublažavanje udaraca pri padu. Penjačice – su posebno oblikovane i od posebne gume izrađene cipele, namijenjene isključivo za penjanje. Ove cipele u velikoj mjeri olakšavaju penjanje i povećavaju sigurnost penjača u stijeni. Karabineri – služe za povezivanje dva dijela opreme u jednu cjelinu (osmica-pojas, uže-klin i sl.). Mogu biti različitog oblika (ovalni, kruškoliki, asimetričničnog i pravilnog „D“ oblika). Za sve vrste osiguranja penjača koriste se karabineri sa maticom. Dok se karabineri bez matice koriste za izradu međuosiguranja i nošenje opreme. Na karabineru je ugravirana njegova izdržljivost u otvorenom i zatvorenom stanju , kao i izdržljivost u različitim smjerovima opterećenja. Takođe, treba da je označen i standard koji karabiner zadovoljava ( UIAA, CE, EN...) Komplet – predstavljaju dva karabinera međusobno povezana trakom, koja može biti različite dužine. Koristi se za

smanjenje trenja i bolju amortizaciju prilikom pada. Klinovi – služe za izradu sigurnosnih tačaka bilo da se radi o tačkama sidrišta ili međuosiguranju. Postoje klinovi različite tvrdoće u zavisnosti od vrste stijene za koju su namijenjeni. U zavisnosti od oblika pukotine za koju su namijenjeni mogu biti horizontalni vertikalni ili univerzalni. Klinovi za led - klinovi specijalne izrade, koriste se za penjanje u ledu. Čokovi – zagavci koji se koriste umjesto klinova za postavljanje međuosiguranja u pukotinama stijene. Mogu biti sa sajlom ili sa alkicom Frendovi – imaju istu ulogu kao i čokovi, samo se mogu do određenih granica prilagođavati veličini pukotine Osmica, Gri Gri, Reverso, Tre – djelovi opreme okoji se koriste za osiguranja partnera i spuštanje niz uže. Osmica i reverso se mogu koristiti za jednostruko i dvostruko uže, ali nemaju mogućnost samoblokiranja pri padu. Gri Gri ima mogućnost samoblokiranja pri padu penjača, ali se koristi za jednostruku užad debljine 10-11 mm. Tre ima mogućnost samoblokiranja pri opterećenju, a korisi se za jednostruko i dvostruko uže. Prednost mu je takođr što ne uvija uže. Čekić - se koristi za zakucavanje klinova u stijenu, kao i za vađenje međuosiguranja. ČVOROVI Svako ko se bavi alpinizmom mora dobro poznavati izradu i namjenu alpinističkih čvorova i biti u stanju da ih lako i brzo pravi. Prilikom izrade svakog čvora potrebno je da nam ostane barem 10-tak cm slobodnog užeta, da je čvor ispravno napravljen i uredno složen, a ako je potrebno treba napraviti i sigurnosni čvor. Ovdje ćemo kratko prikazati čvorove koji se najčešće koriste u alpinizmu. Osmica – jedan od najčešće korišćenih čvorova u alpinizmu. U raznim situacijama služi za fiksiranje užeta. Upletena osmica služi za navezivanje penjačkog užeta na pojas. Lađarac – koristi se se za izradu vlastitog osiguranja u sidrištu. Prednost mu je brza regulacija dužine oba kraja. Treba voditi računa da ni jedan kraj ne bude slobodan. Polulađarac – služi za osiguranje partnera prilikom penjanja. Može poslužiti i kao improvizovano sredstvo prilikom spuštanja. Prusikov čvor – Služi kod osiguranj pri spustu niz uže u nedostatku shunta. Kra jevi koji vire iz čvora treba da budu dugački najmanje tri prsta. Prusik sa kojim se izvodi čvor mora biti za 1/3 tanji od užeta Ensa čvor – ima istu funkciju kao i prusikov čvor, jednostavniji je, a ima i prednost jer bolje drži na mokrom i zaleđenom užetu Čvor za nastavljanje užeta – koristi se za nastavljanje užadi iste ili bar približno iste debljine. Može se koristiti i kao osiguravajući čvor kod upotrebe drugih čvorova. POSTAVLJANJE SIDRIŠTA Prije kretanja na uspon naveze potrebno je postaviti sidrište. Ono predstavlja glavnu uporišnu tačku naveze, zbog čega mora biti sigurno. Za sidrište možemo koristiti razne prirodne oblike u stijeni, drveće i sl., a nekad se prilikom njegove izrade moramo služiti klinovima, čokovima i drugim djelovima opreme. OSIGURAVANJE Na uspon u stijenu idu uglavnom dva penjača (naveza). Treba da budu uvježbani i djeluju kao tim. Dok jedan penjač penje drugi ga osigurava, a zatim mijenjaju uloge. Penjač koji osigurava treba da bude i sam osiguran na sidrištu. Dok prati drugog penjača i popušta uže mora biti u stanju da u svakom trenutku zaustavi eventualni pad. Penjač tokom uspona zakiva klinove u pukotinama u stijeni. U slučaju pada pašće ispod klina onoliko koliko je bio iznad njega. Kad ukuje klin prvi penjač u njega ubacuje komplet a u komplet uže i nastavlja penjanje. KRETANJE U STIJENI Prilikom kretanja u stijeni treba se ravnomjerno služiti rukama i nogama.Osnovno pravilo pri kretanju u stijeni je tzv. pravilo tri oslonca. Na stijeni se obično nalazi dovoljan broj hvatišta, međutim treba ih prepoznati, oprobati i pravilno opteretiti. Veoma je važan i ugao pod kojim opterećujemo hvatište. Literatura: 1. Frleta, D., Priručnik za ljetnji alpinistički tečaj, Riječki alpinistički klub, Rijeka, 2006. 2.Jevđović, M., Osnovi alpinističke tehnike, Užice, 2002. 3. Smerke, Z., Planinarstvo i alpinizam, Zagreb, 1989. 4. Džalo, N., Priručnik o planinarstvu i alpinizmu, 1989 Poštovani čitaoci Gorskih staza, nakon 10 nastavaka, stigli smo do kraja Male škole planinarstva. Ovo je prvi put u Crnoj Gori da se relizuje jedan ovakav projekat. U zemljama gdje je planinarstvo razvijeno i ima dugu tradiciju uobičajeno je da, jedanput tokom godine, planinarska društva i klubovi organizuju ovakve škole, koje se sastoje iz teorijskog i praktičnog dijela. Naravno, mi smo tokom Male škole planinarstva izložili samo najosnovnija teorijska znanja, koja smo akumulirali proučavanjem dostupne

literature iz ove oblasti, kao i kroz višegodišnja praktična iskustva sticana na planinama u zemlji i inostranstvu. Smatramo da bi ovih deset lekcija moglo da čini jedan solidan priručnik za buduće polaznike planinarskih škola, za koje se nadamo da će zaživjeti i u našim klubovima. Nije planinar svako ko odlazi u planinu! Planinar mora da vlada osnovnim teorijskim i praktičnim znanjima iz ove oblasti i po tome se razlikuje od običnog izletnika. Nadamo se da smo odabranim temama i načinom njihove prezentacije zavrijedili vašu pažnju. Vi koji imate planinarskog iskustva imali ste priliku da se podsjetite nekih stvari, možda i nešto novo naučite. Za one koji do sada nijesu imali prilike da se bave ovim aktivnostima, eto inspiracije da se učlane u neki od planinarskih klubova i praktičnu potvrdu onoga što je napisano potraže na samim planinama. Ukoliko je to tako, naš cilj je ispunjen, a uloženi trud nije bio uzaludan. Na kraju, svjesni smo da je svaki ljudski rad manjkav i nesavršen, naročito ako se nešto radi po prvi put, kao što je to slučaj sa Malom školom planinarstva. Zato se radujemo svakoj konstruktivnoj kritici i živimo u ubjeđenju da će se uskoro pojaviti neko i reći: Ne valja to, ja sam napisao bolje!