PISMA I PISMENOST U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Kandidat Mentor

1

SADRŽAJ

UVOD....................................................................................................................................2

1. PISMO U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI ...............................................................3

1. 1. Glagoljica ......................................................................................................................4

1. 2. Bosančica .......................................................................................................................5

1. 3. Latinično pismo.............................................................................................................7

2. P ISMENOST U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI......................................................8

3. ZAKLJUČAK................................................................................................................ .10

4. LITERATURA...............................................................................................................11

2

UVOD

Čovjekova potreba za pismom seže još iz prahistorijskog doba. Pračovjek je imao

potrebu da nešto zapiše kao i svaki civilizovani čovjek današnjice. Naravno da se pismo

razlikovalo od pisma koje mi koristimo danas i pisma koje se koristilo u srednjovjekovnoj

Bosni. Uz pismo se uvijek veže drugi pojam a to je pismenost. Pismo i pismenost su spojeni

neraskidivom vezom.Pismenost je izraz kojim se označava nečija sposobnost razumijevanja,

odnosno korištenja znakova od kojih se sastoji neko pismo.

U srednjem vijeku na tlu današnje Bosne i Hercegovine izdigla se srednjovjekovna

bosanska država. U srednovjekovnoj Bosni su se upotrebljavala tri pisma: glagoljica,

bosančica ( bosanska ćirilica ) i latinično pismo. Ovakav kulturni fenomen mogao se javiti

samo u uslovima razvoja na marginama velikih civilizacija, jer teško da se našao još neki

primjer u svijetu da se na tako malom prostoru istovremeno upotrebljava toliko pismenih

sistema.

U ovom seminarskom radu osvrnut ću se na nekoliko tematskih cjelina kao što su:

pismo u srednovjekovnoj Bosni, glagoljica, bosančica, latinično pismo i pismenost u

srednjovjekovnoj Bosni.

3

1.PISMO U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Kultura u srednjovjekovnoj Bosni je bila raznolika, zbog uticaja mnogih tadanašnjih

monarhija. Tako je srednjovjekovna Bosna razvila svoju opću kulturu, koja je bila za ostale

civilizacije u tom vremenu primitivna ili pogrešna. U srednjovjekovnoj Bosni su se koristila

tri pisma:

Glagoljica (koja se koristila samo u pisanju dokumenata posvećene drugim

monarhijama u blizini).

Bosančica (bosanska ćirilica), koristila se samo u srednjovjekovnoj Bosni, na stećcima

i u pisanju knjiga, Bosančica se zvala i Begovsko pismo

Latinično pismo (koje se koristilo u prilikama pisanju monarhima drugih država koje

nisu bile u granicama sa srednjovjekovnom Bosnom).

Mnoge knjige su napisane na ovim pismima, a slova su bila mnogo ukrašena

iluminacijama. Najpoznatija ukrašena knjiga na ćirilici je Miroslavljevo Evanđelje, napisano

u XII stoljeću, koje je bilo posvećeno Humskom kralju Miroslavu I dok je Hum bilo zasebno

kraljevstvo. Najpoznatija knjiga na glagoljici je Hrvojev Misal, sveta knjiga bosanskih

heretika, te i u knjige napisane glagoljicom ubrajamo Hvalov zbornik, napisan 1404. godine.

Na bosančici nije mnogo pisano, no ipak najpoznatiji dokument na bosančici je Povelja

Kulina Bana.

Grčko pismo je najviše tragova ostavilo na području Huma, a latinično u raznim

dijelovima Bosne u crkvenim natpisima, pečatima bosanskih vladara ili nadgrobnim pločama

kraljeva.

Glagoljica je posebno bila prisutna u 12 vijeku, iz kojeg perioda su i Grškovićev i

Mihanovićev odlomak. Oba ova odlomak su pisana poluoblom glagoljicom, prelaznim

pismom koje se ponekad naziva i bosanska glagoljica. Nakon 12 vijeka prestaje pisanje na

glagoljici i počinje značajna upotreba ćirilice, međutim na nekim ćiriličnim djelima postoje i

glagoljični komentari pisani po marginama. Osim toga smatra se da je glagoljica ostala u

upotrebi kao crkveno pismo Crkve bosanske i da su skoro svi ćirilični spomenici prepisivani

sa glagoljskih predložaka.

Ćirilično pismo je u ovom periodu bilo značajno rasprostranjeno. Ćirilica se počinje

koristiti ubrzo nakon njenog osnivanja, čemu je svjedok natpis na Humačkoj ploči u

4

Hercegovini s kraja 10. vijeka. Zbog raznovrsnosti i brojnosti ovih spomenika moguće ih je

podijeliti u nekoliko grupa

crkveni rukopisi - pisani staroslavenskim jezikom sa elementima narodnog govora.

Uključuju i nekanonske tekstove poput apokrifa i molitvi, te zapise na marginama

rukopisa, natpise na stećcima,

povelje i pisma - njeguju autohtonu crtu narodnog izraza. Pisani su u diplomatske

svrhe,

lijepa književnost - postoji samo par dijela iz ovog doba. Pisana je na zadovoljstvo

vladara. Većinom se svodi samo na prevodilačku djelatnost.

1.1. Glagoljica

“Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st., koje se u hrvatskim

krajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve je više potiskuje latinica. Autor

ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na

osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i

prevodio crkvene knjige. Stoljećima su ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđivale ime.

Novogorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s

tumačenjem sintagmu, da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige

napisane na ćirilici, logično je da se naziv kurilovica odnosi na samu glagoljicu. U

dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju se presbyteri

chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje

imena tokom historije “ ( Halilović, 1999 ).

Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati što znači "govoriti". Na obredima

je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća,

premda je ime za glagoljicu iskovano tek u 19. stoljeću.

Glagoljica se javlja u dva oblika: obla i uglata. Danas se pretpostavlja, da je proces

tekao od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije

utvrđeno. Na našim je prostorima obla glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i

hrvatskom glagoljicom. Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik, Baščanska ploča,

pokazuje umjerenu oblost. Uglata glagoljica je specifični hrvatski oblik glagoljice. Javlja se u

5

Hrvatskoj počevši od 12. st., najčešća je u primorskim krajevima (Istra, Hrvatsko Primorje,

Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u

unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva.

Sve do 1992. se mislilo da je glagoljica bila prisutna samo u tim krajevima, a onda se

došlo do glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se do tada nije ništa znalo.

Konkretno, radilo se o natpisima na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još

nekima, čime se došlo do spoznaje da je i Slavonija bila područje gdje je bila prisutna

glagoljica.

Prva knjiga pisana tim pismom jest Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale

Romanum Glagolitice) iz 1483., koji je štampan u Kosinju, u Lici te se popularno naziva i

Kosinjski misal.

Baščanska ploča, glagoljični spomenik pisan prijelaznim tipom glagoljice

( Izvor: www.wikipedia.org, očitano: 09. 06. 2012.).

1.2. Bosančica

Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. “ Njeno

oblikovanje izvršeno je pod uticajem glagoljice, a u okolnostima zasebnoga srednjovjekovnog

bosanskohercegovačkog administrativnoga i kulturnoga razvoja. Uporedo sa ovim korišteni

su i drugi nazivi kao što su: bosanica, bosanska azbuka, bosanska ćirilica, bosanska brzopisna

grafija, zapadna ćirilica i dr “ ( Kožar, Balta, 2004, str. 35 ). Do sada najuravnoteženiji prikaz

bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku

bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najfrekventnije moderno ime:

6

humsko-dukljanski prostor

područje Dubrovnika

područje srednje Dalmacije

Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska

ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, srpsko pismo i, sve češće- zapadna

ćirilica.

Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike

pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske

glagoljice na bosančicu. Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u

višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije,

poslije osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske

samostalnosti čuvan je do donašnjeg agresorskog rata u Bosni od prvih komšija, to je

Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo. Zato se

smatralo da nema bosanskih rukopisa. Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka

ploča (10. st.) zatim Povelja Kulina bana od 29.08. 1189. godine.

Humčka ploča Povelja Kulina bana

( Izvor: www.wikipedia.org, očitano 09. 06. 2012. ).

7

Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni,

Miroslavljevo jevanđelje (12. st.); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima

čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi,

povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim

njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i

apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko

evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol,

Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje,

Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje.

Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. st.

stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog

svaralaštva na bosančici.

Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane

povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) - od

10. do 15. st. - do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva,

kojom su pisani rukopisi od 13. st. pa dalje do 19/20. st.

“ Bosančicu je prevashodno stvorio narod radi zadovoljavanja svojih svakodnevnih

potreba. Vremenom je postala anarhično pismo koje nije odgovaralo zahtjevima praktičnoga

života, pa je otuda osuđena na nestanak. Međutim, baš zbog svoje utemeljenosti u narodu

bosančica predstavlja veoma zanimljivu kulturnu tvorevinu i otuda je njeno poznavanje od

velikog značaja za upoznavanje osobenosti bosanskohercegovačke kulturne stvarnosti”

( Kožar, 2007, str. 89 ).

1.3. Latinično pismo

Latinično pismo u srednjovjekovnoj Bosni koristilo se u prilikama kada se pisalo

monarhima drugih država koje nisu bile u granicama sa srednjovjekovnom Bosnom.

Latinično pismo nije imalo savršen oblik kao što je slučaj danas sa latiničnim pismom.

Latiničnim pismom su se služili i Rimljani. Latinica je postojala u nekoliko verzija koje su

imale od 20- 40 slova. Postojala su kurentna ( mala ) i verzalna ( velika ) slova. Velika slova

su se koristila na početku rečenice kao i kod nekih riječi. O latiničnom pismu u

srednjovjekovnoj Bosni se zna jako malo i u izvorima se može naći jako malo ili nikako

podataka o latiničnom pismu. Razvojem kulture i civilizacije, smjenom dinastija i historijskih

8

razdoblja latinica je bila prisutna sve više u upotrebi, a posebno je doživjela vrhunac u 16

stoljeću. Latinicom su pisani crkveni natpisi, pečati bosanskih vladara i nadgobrne ploče

kraljeva. Početkom 16.st. latinica sve više potiskuje glagoljicu i doživljava svoj procvat.

2. PISMENOST U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

“ Kao samostalna država, Bosna je imala i svoju administrativno- pravnu pismenost, u

koju se mogu ubrojati najrazličitije povelje, ugovori, testamenti, darovnice, službena i

privatna pisma koja su pisali vladari, ali i pojedini feudalci, od kojih su neki čak imali i svoje

skriptorije. Nije beznačajna činjenica što je utvrđeno da su vlastite kancelarije imali gotovo

svi značajniji feudalci, kao što su kosače, Hrvatinići, Sankovići, Pavlovići i dr, jer su se u tim

kancelarijama mogla pisati i druga djela, a ne samo administrativno- pravni spisi kao što je

npr. i Čajničko jevanđelje napisano u jednoj takvoj kancelariji. Ipak većina ovih dokumenata

nije se sačuvala u Bosni, nego se nalaze po arhivama Dubrovnika, Budimpešte i Beča”

( Isaković, Popadić, 1982, str. 61 ).

U Bosni je napisana i najstarija ćirilička povelja narodnim jezikom, tj. Kulinova

povelja Dubrovčanima iz 1189. godine čija se jedna kopija čuva u Dubrovačkom arhivu.

Povelja i darovnica, te sličnog materijala je vrlo impozantan broj, što pokazuje i intenzitet

društvenog, političkog i ekonomskog života stare Bosne i Hercegovine, u čemu ovaj teren ne

zaostaje za ostalim našim srednjovjekovnim državama.

Uopćeno gledano, bosanska srednjovjekovna pismenost sadrži repertoar žanrova

približno kao i sve druge naše srednjovjekovne pismenosti, s tim što je orginalno stvaralaštvo

vrlo ograničeno i što su u tom žanru djela svedena zapravo samo na epigrafiku. Prepisivačka,

neorginalna vjerska pismenost, a možda i svjetovna, bila je daleko snažnija nego što to

pokazuju sačuvani srednjovjekovni kodeksi. Ovo se naslućuje iz vrlo jake filijacije bosanskih

jevanđelja, koja se toliko između sebe razilaze u varijacijama teksta da je sasvim opravdano

pretpostaviti da su postojali još mnogi izgubljeni rukopisi koji su ih povezivali ( Isaković,

Popadić, 2007 ).

Po svemu sudeći, u vrijeme trajanja bosanske države tekstova je uopće moralo biti

znatno više, ali su do nas dospjeli samo bijedni ostaci jedne relativno značajne

srednjovjekovne pismenosti. Postoje slabe nade da će se pronaći još koji rukopis iz tog

9

perioda i ne mali zadatak da se postojeći prouče u raznim pravcima kako bi se dobila jasnija

slika o pismenosti tog doba.

Uprkos relativno razvijenoj pismenosti i drugim relevantnim društvenim uslovima,

srednjevjekovna Bosna nije stvorila, ili bar nije sačuvano, nijedno originalno literarno djelo:

hroniku, biografiju, roman, pjesmu. Međutim, neosporne poetske vrijednosti sadrže epitafi na

stećcima, iz kojih svjetli za ono doba nesputana misao našeg čovjeka, misao nadahnuća i za

neke naše savremene pjesnike.

Knjige i dokumenti uglavnom su pisani na pergamentu, da bi se od vremena Tvrtka I

počeo upotrebaljavati i papir. S obzirom na kvantitet i kvalitet epigrafike i kamen treba

smatrati materijalom za pisanje. Pisanom riječi u srednjovjekovnoj Bosni služile su se

crkvene organizacije, pa dvor i oblasni gospodari (dvorske kancelarije) visoki feudalci i neke

gradske opštine, posebno trgovci. Dosta rano, najkasnije u XII st., javlja se funkcija dijaka-

pisara, kao profesija, a veliki broj imena dijaka na stećcima upućuje na zaključak da ih je, kao

i drugih zanatlija, bilo i po malim naseljima, gdje su zadovoljavali lokalne potrebe pisanja.

10

3. ZAKLJUČAK

Kulturološki veoma značajnu grupu spomenika srednjovjekovne pismenosti čine

spomenici glagoljskog porijekla. Po ćirilskim kodeksima također se može naći glagoljskih

zapisa, što govori o istovremenoj upotrebi dva pisma od istih ljudi. Prsisustvo glagoljice vidi

se u formi i mišljenju slova najstarijih ćiriličkih spomenika, naprimjer Humačke ploče.

Srednjovjekovna Bosna je u rasponu od oble do uglate glagoljice stvorila svoju poluoblatu

varijantu.

Najviše spomenika srednjovjekovne bosanske pismenosti pisano je ćirilicom, koja je

na ovom području dobila i neke specifične oblike, pa je nazivamo i bosanskom ćirilicom

odnosno bosančicom. Ovim pismom pisane su tri velike grupe spomenika: crkvene knjige,

akti administracije te epigrafski natpisi. Poznata Povelja Kulina bana najstariji je sačuvani akt

koji je pisan savremenim narodnim jezikom u čitavom slavenskom svijetu.

Uprkos relativno razvijenoj pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni, taj period nije

stvorio ili barem nije sačuvano nijedno orginalno literarno djelo, hroniku, roman ili pjesmu.

Knjige i dokumenti uglavnom su pisani na pargamentu, da bi se od vremena Trvrtka I počeo

koristiti papir.

Pisanom riječi u srednjovjekovnoj Bosni služile su se crkvene organizacije, dvor i

oblasni gospodari, visoki feudalci, gradske opštine a posebno trgovci. U XII st. javlja se

funkcija dijaka- pisara, kao profesija, a veliki broj imena dijaka na stećcima govori da ih je

bilo i po malim mjestima gdje su zadovoljavali lokalne potrebe pisanja.

11

4. LITERATURA

1. Halilović, S. ( 1999 ). Pravopis bosanskog jezika. Sarajevo: Dom štampe dd Zenica.

2. Isaković, A. Popadić, M. ( 1982 ). Pisana riječ u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Ibro

“ Veselin Masleša”.

3. Kožar, A. Balta, I. ( 2004 ). Pomoćne historijske znanosti i arhivistika. Tuzla: Arhiv

Tuzlanskog kantona.

4. Kožar, A. ( 2007 ). Historija Bosne i Hercegovine. Tuzla: Univerzitet u Tuzli.