1. POJMOVNO ODREĐENJE PODUZETNIŠTVA

o Danas nema pokretanja proizvodnje ni bilo kakve druge poslovne aktivnosti bez određenog temeljnog nositelja.

o U razvijenim društvima to ulogu nosi na sebi poduzetništvo.o Poduzetništvo ima za glavni cilj stvoriti nove vrijednosti pokretanjem i razvojem novih

poduzeća.o Na taj način poduzetništvo otvara mogućnost zapošljavanja, oslobađa sposobnost uviđanja

poslovnih mogućnosti, inovacije, ulaganja,širenja na nova tržišta, razvoja novih proizvoda i proizvodnih tehnika.

o Poduzetništvo je bitan faktor proizvodnje, tako da je teško zamisliti razvijeno društvo bez ljudi koji vode i organiziraju ekonomski život.

o Poduzetništvo uključuje sve djelatnosti usmjerene na ulaganja i kombinaciju potrebnih resursa, širenje na nova tržišta, stvaranje novih proizvoda, novih potrošača,novih tehnologija i tehnoloških rješenja.

o Poduzetništvo je naglašeno vezano za prijelomna vremena, za uvjete neizvjesnosti,krize i promjene u okruženju.

o Ekonomska teorija razvijenih zemalja ističe poduzetništvo kao kamen temeljac gospodarskog sustava i ekonomskog razvoja.

Pojmovno definiranje poduzetništva1) Poduzetništvo - sposobnost da se na osnovi kreativne čovjekove ekonomske djelatnosti i

ograničenih proizvodnih čimbenika formira određena efikasna gospodarska djelatnost.2) Poduzetništvo - kreacija inovativne ekonomske organizacije (ili mreže organizacija) radi

stjecanja dobiti ili rasta pod uvjetima rizika i nesigurnosti.3) Poduzetništvo - dinamičan proces stvaranja povećane vrijednosti. Vrijednost se stvara od

strane pojedinaca koji preuzimaju najveći rizik u smislu kapitala, vremena, i/ili karijere. Proizvod koji proizvode može i ne mora biti jedinstven, ali vrijednost mora nekako biti stvorena od strane poduzetnika stjecanjem i lociranjem neophodnih vještina i resursa.

4) Poduzetništvo - proces stvaranja nečeg novog posvećivanjem neophodnog vremena i napora, uz pretpostavku pratećih financijskih, fizičkih i društvenih rizika, i prihvaćanjem odgovarajućih nagrada u novčanom i osobnom zadovoljstvu i neovisnosti.

5) Poduzetništvo - kreativna i inovativna ljudska djelatnost koja kombinirajući različite tipove resursa u procesu proizvodnje proizvodi proizvode i usluge potrebne za zadovoljenje ljudskih potreba. (Vuković)

6) Poduzetništvo je u neposrednoj vezi s raspoloživim resursima, jer od raspoloživih resursa i ljudske kreativnosti i inovativnosti zavisi razina proizvodnje proizvoda i usluga, kao i razina zadovoljenja ljudskih potreba.

7) Poduzetništvo je skup aktivnosti na osnivanju,ustrojstvu i upravljanju poslovanjem poduzeća.

8) Poduzetništvo - proces inovacije i pokretanja novih poduzetničkih pothvata utemeljen na individualnim i organizacijskim sposobnostima pojedinca, a potpomognut državom, obrazovnim sistemom i ostalim pratećim institucijama. (Kuratko, D)

1

9) Poduzetništvo neki promatraju kao pokretački čimbenik tranzicije bivših socijalističkih zemalja tržišnu ekonomiju, tvrdeći pritom da će fleksibilnost i poduzetnička inicijativa privatnih malih i srednjih poduzeća doprinijeti zemljama srednje i istočne Europe bržem povećanju konkurentnosti i hvatanju koraka sa razvijenim zemljama. (Nelson i Taylor)

Glavne karakteristike poduzetništva neizvjesnost, financijski rizik, eksperimentiranje, traganje i istraživanje.

Osnovni sadržaj poduzetničkih aktivnosti: OSNIVANJE FORMIRANJE UPRAVLJANJE

Zajednički elementi u svim definicijama: Kreativnost i inovacija Sakupljanje resursa i osnivanje ekonomskih organizacija Prilika za stjecanje profita i rasta pod rizikom i nesigurnošću.

Moderna definicija opisuje poduzetništvo kao sposobnost kreiranja i stvaranja vizije izpraktično ničega!Poduzetnička vizija podrazumijeva želju za preuzimanje proračunatih rizika; osobnih i financijskih; te poduzimanje svih mogućih napora radi smanjenja mogućnosti propasti pothvata.Moderno poduzetništvo (Timmons): također obuhvaća sposobnost stvaranja poduzetničkog tima sa komplementarnim individualnim vještinama i talentima.To je umijeće za "osjećaj" poslovne prilike tamo gdje drugi vide kaos, oprečnost ikonfuziju. To je posjedovanje know-howa za iznalaženje, upravljanje i kontrolu resursa koji su često u vlasništvu drugih.Najvažnije prednosti poduzetništva: Prilika za kreiranje vlastite sudbine: Posjedovanje vlastitog poduzeća omogućava

poduzetnicima svekoliku neovisnost. Prilika za različitost: Poduzetnici pokreću vlastito poslovanje jer vide priliku za stvaranje

različitosti u stvarima važnim za njim. Prilika za dostizanje svojeg punog potencijala: Poduzetnicima njihov posao postaje

instrument za igru i samodokazivanje Prilika za ubiranje visokih profita: Premda novac nije primarna vodilja većine

poduzetnika, profit koji oni svojim poslovanjem mogu ostvariti predstavlja važan motivirajući faktor.

Prilika za doprinos društvu i priznanje za vlastite napore: Vlasnici malih poduzeća često su među najuglednijim članovima u svojoj lokalnoj zajednici.

Prilika za rad na onom što vole i što ih zabavlja: Mnogo vlasnika malih poduzeća uspjeh ostvarili su baš iz razloga jer rade ono što vole i što ih zanima.

2

Poduzetnički menadžmentPonegdje se poduzetništvo veže isključivo uz vlasništvo dok drugi autori pak dopuštaju da poduzetnik može biti i osoba koja nije vlasnik,već je samo zaposlena u poduzeću.- Neki pak teoretičari poduzetništva u definiranje poduzetništva uvrštavaju i one elemente

koje drugi pripisuju menadžmentu odnosno menadžerima te su skloni povezivati poduzetništvo i menadžment u jedinstvenu vrlo složenu disciplinu - poduzetnički menadžment.

Povijesni razvoj poduzetništva i poduzećaKorijeni poduzetništva kao kreativne i inovativne djelatnosti mogu se pronaći još kod starih civilizacija poput babilonske, egipatske, arapske i kineske.Još su u to vrijeme inovativni obrtnici u različitim gospodarskim djelatnostima bili vrlo aktivni.U antičko doba poznati su različiti tipovi poduzetništva u staroj Grčkoj i Rimskom carstvu, gdje kao različite poduzetničke aktivnosti jačaju trgovina i novčarsko poslovanje.a) Rani srednji vijek- Poduzetništvo i prvi poduzetnici u smislu današnjeg značenja javljaju se između 11. i 13.

stoljeća. - Prvi oblici poduzetništva pojavljuju se ponajprije u trgovini, bankarsko-kreditnim i

mjenjačkim djelatnostima te pomorstvu, ali i u razbojništvu i gusarstvu.- Osnovni tipovi poduzetnika u to vrijeme:

1. gusar, 2. feudalac, 3. Državni činovnik, 4.špekulant, 5. trgovac i 6. obrtnik.- Prvi oblici udruživanja poduzetnika: Trgovci u to vrijeme nisu bili specijalizirani,već su zajedno obavljali i trgovačke i prijevozničke, ali i novčarske poslove. U to doba u Italiji javljaju se i posebna udruženja koja poprimaju osnovne značajke karakteristične i za današnja moderna trgovačka poduzeća. Takva udruženje bila su uglavnom privremenog karaktera gdje su se trgovci radi smanjenja rizika udruživali u kopnene karavane ili pomorske flote.- 14. Stoljeće – Pojava obiteljskih poduzeća: Krajem 14. stoljeća dolazi do pojave trajnijih

trgovačkih poduzetničkih udruženja, koja su uglavnom poprimile karakteristike današnjih trgovačkih društava. Takva prvobitna udruženja temeljila su se na obiteljskoj tradiciji i mobilizaciji ljudi i kapitala unutar nje. Formirala su se na kraće vrijeme, od jedne do pet godina. Bavila su se uglavnom, izvozničko – trgovačkim poslovima te bila utemeljena na imovinsko – pravnim zaduženjima i raspodjeli dobiti među članovima.

- Trgovačke gilde: udruženja trgovaca koje su imale za cilj pružanje uzajamne pomoći prilikom trgovačkog posla. Pritom se svaki trgovac bavio poslom na vlastiti rizik i za vlastiti račun.

b) Kasni srednji vijekPoduzeće, sa svim današnjim karakteristikama poduzetničke tvrtke počinje se pojavljivati u 15. stoljeću razdvajanjem privredne aktivnosti i poslovne imovine poduzetnika od njegove privatne imovine. Takva poduzeća postala su samostalni privredni subjekti pod vlastitim imenom.U 17. stoljeću poduzetništvo se počinje javljati kao masovna pojava. Dolazi do procvata različitih oblika obrta i trgovačkih poduzeća koja su se bavila trgovinom različitim proizvodima. Dolazi do porasta značaja i međunarodne, a zatim i prekooceanske trgovine. Specijalizacija u trgovini i odvajanje bankarstva javlja se tek u 18. stoljeću.

3

c) Industrijska revolucijaNa prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, s pojavom industrijske revolucije dolazi do naglog porasta značaja poduzetništva u novonastalim industrijama. Međutim, ubrzo nakon industrijske revolucije, s početkom masovne proizvodnje, opada uloga poduzetništva. Razvoj poduzetničke djelatnosti zamijenjen je rastom i razvojem velikih industrijskih korporacija u kojima se čovjek gubi kao osoba,a njegov osobni identitet poistovjećuje se sa idejom kompanije.Poduzetništvo u socijalističkim zemljama:Istovremeno u tom razdoblju, u tadašnjim je socijalističkim zemljama poduzetništvo bilo sustavno potiskivano državno-planskom privredom u kojoj nije bilo mjesta za razvitak pojedinačnih poduzetničkih aktivnosti. Ideje o nekom obliku samo upravnog poduzetništva nisu bile održive. Kao izuzetak može se navesti Kinad) Nova, informacijska ekonomijaKrajem 20. stoljeća, s naglim razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije ipropašću socijalističkih društvenih uređenja poduzetništvo ponovno dobiva na intenzitetu i postaje temeljna gospodarska djelatnost.Velika ekonomska tranzicija; promjena kritičnih proizvodnih resursa sa materijalnih na nematerijalne sa jedne strane, te istodobna liberalizacija i privatizacija u postkomunističkim zemljama širom je otvorila vrata novom poduzetničkom uzletu.2. PODUZETNIK I PODUZETNIŠTVO U EKONOMSKOJ TEORIJI

A) Teorijski pristup poduzetništvuU okviru metodoloških pristupa proučavanju teorije poduzetništva mogu se izdvojiti tri značajna teorijska pristupa u izučavanju poduzetnika i poduzetništva:1. Personalna psihološka teorija2. Neoklasična ekonomska teorija3. Sociokulturni teorijski pristupPrva dva proučavaju poduzetnike kao slobodne tržišne subjekte koji djeluju prema svojim vlastitim predodžbama i ekonomskim motivima, dok treći pristup definira odnos poduzetnika i šire socijalne okoline.Personalna psihološka teorijaPolazi od psiholoških karakteristika relevantnih za poduzetništvo i to: kreativnost, sposobnost predviđanja, prilagodljivost, karizmatična ličnost, sklonost riziku i neizvjesnosti i sl. U literaturi se ovaj pristup naziva još i generičkim poduzetništvom.Po ovoj teoriji poduzetnici se definiraju kao izuzetni ljudi s posebnim, karakterističnimpsihološkim svojstvima. Personalno – psihološka teorija također tvrdi da se poduzetništvu čovjek ne može naučiti (!?) Međutim, nijedna psihološka analiza dosada nije ponudila signifikantne empirijske dokaze da je to upravo tako i pokazalo se da se poduzetničke aktivnosti mogu naučiti i uspješno svladati.Neoklasična ekonomska teorijaDominantna ekonomska teorija prve polovice 20. stoljeća. Proučava poduzetništvo sa resursnog aspekta. Neoklasični pristup poduzetništvu uči nas da poduzetnici teže maksimalizaciji profita najefikasnijim korištenjem i kombiniranjem faktora proizvodnje.U konceptu se daje naglasak na racionalnom ponašanju i potpunoj informiranosti o tržišnim uvjetima i prilikama, a izostaje aspekt neizvjesnosti.

4

Sociokulturni teorijski pristupTumači da je sklonost ka poduzetništvu rezultat ispreplitanja socijalnih, kulturnih, ideoloških,religijskih, etičkih i društvenih odnosa. Ovaj pristup analizira eksternookruženje poduzetništva objašnjavajući poduzetništvo kao ekonomsku djelatnost ljudi u okviru zadanih sociokulturnih institucija u kojima efikasno iskorištavaju svoje društveno – ekonomske potencijale.

B) Povijesni razvoj teorije poduzetništvaPostoje različita razmišljanja kada su se, na koji način i u kojem obliku počeliupotrebljavati termini poduzetnik i poduzetništvo. Za teorijsko proučavanje i razumijevanje pojma poduzetništva potrebno je povijesnim slijedom sagledati različite pristupe i stajališta poznatih ekonomista iz povijesti, kao i njihove doprinose razvoju ekonomske teorije poduzetništva.U svijetu najpoznatiji izraz "entrepreneur", u17. stoljeću učestalo se upotrebljava uposlovnom svijetu u Francuskoj. Koristio ga je i Sebastian Vauban (1633-1707.)koji se bavio proučavanjem različitih područja ekonomije i ekonomskih pitanja; od novca,javnih financija, poljoprivrede, i kolonizacije te je tvorac velikog broj novih ekonomskih ideja i pristupa progresivnih za ono vrijeme.Richard Cantillon (1680.-1734.): U ekonomsku teoriju uvodi pojam "entrepreneur“.Cantillon u svome djelu "Opća rasprava o prirodi trgovine" (franc. "Essai surla Commerce")opisuje poduzetnika kao osobu koja kupuje po poznatim cijenama a prodaje po nepoznatim,odnosno cijenama koje će se tek formirati. Proučavajući prirodu trgovine on povezuje pojam poduzetništva s kapitalom, neizvjesnošću irizikom. S Cantillonom počinje i teorijsko promatranje poduzetnika kao nosioca poslovnog rizika samostalne poslovne aktivnosti.Adam Smith (1713.-1790.): Bio je relativno rezerviran prema poduzetniku,obilježavajući njegove motive poslovanjaisključivo profitom. Smith izjednačuje poduzetnika s kapitalistom, abogatstvo kao cilj poslovne aktivnosti za Smithanije pohvalan motiv jer bogatstvo ne osiguravaindividualnu sreću i sigurnost. Iako nije direktno zaslužan za razvojpoduzetništva, zasluga je Smitha što je kaopoduzetničko svojstvo uvrstio interes imotivaciju, a kao preduvjet poduzetničkoguspjeh istaknuo tržišne slobode i razvijenisustav tzv. "nevidljive ruke" tržišta.Jean Baptiste Say (1767-1832.): Sayu pripadaju zasluge za definiranje uloge ifunkcije poduzetnika. Say definira poduzetnika kao posrednika između vlasnika kapitala i najamnog radnika. Prvi je dao širi opis poduzetničkog posla definirajući poduzetničke funkcije u kombiniranju različitih proizvodnih faktora u poduzeću. Say naglašava sposobnost poduzetnika da usmjerava poslovne pothvate, nadzire ih te danjima uspješno upravlja. Time on ukazuje na mogućnost odvajanja funkcije vlasništva od poduzetničke funkcije, što će se kasnije u praksi i dogoditi.John Stuart Mill (1806-1873): Prvi je u Engleskoj uveo pojam poduzetnika; tj. pojam "undertaker" zamijenio s francuskim pojmom "entrepreneur". Prema njegovom viđenju to preuzimanje rizika bila je prva karakteristika koja je poduzetnika diferencirala od menadžera. Engleska tradicija do tada nikad nije pravilajasnu razliku između poslodavaca, kapitalista i menadžera s jedne strane i poduzetnika s druge strane.

5

Alfred Marshall (1842-1924.): Marshall označava poduzetnika kao osobu koja preuzima rizik i upravljanje poslovima te djeluje kao poslovni čovjek i menadžer. U svojim ulogama trgovca i organizatora proizvodnje on mora imati sposobnost predviđanja promjene proizvodnje i potrošnje,te sposobnost vidjeti gdje se pruža prilika za plasiranje nove robe koja će zadovoljiti neku stvarnu potrebu ili koja će poboljšati plan proizvodnje stare robe.Josef Schumpeter (1883-1950.): Začetnik modernog razumijevanja poduzetništva. Schumpeter pridaje poduzetništvu središnje mjesto u kapitalističkoj privredi. Schumpeter odvaja poduzetnika od glavnine poslovnih ljudi koji izbjegavaju rizik jasno podvlačeći razliku između vlasnika i poduzetnika, te poduzetnika i menadžera. Poduzetnik angažira menadžera da se brine o tome kako će se inputi što racionalnijeiskoristiti da bi se ostvarili što bolji i kvalitetniji outputi.Nakon Shumpetera pojavljuju se brojni ekonomski teoretičari koji dalje razvijaju teoriju poduzetništva. Među njima najznačajniji su: Friedrich Von Hayek, Israel M. Kirtzner, Harvey Liebenstein, George Gilder, Graham Bannock, Frank H. Knight, Peter Drucker.Benedikt Kotruljević (oko 1400-oko 1468.): 1458. godine napisao prvu sistematsku raspravu o trgovini; "O trgovini i savršenom trgovcu“. Kotruljević pokušava istaći vrline dobrog gospodara i savršenog trgovca. Njihove karakteristike, kako ih daje Kotruljević,mogu se prenijeti i danas na opis uzornog ponašanja suvremenih poslovnih ljudi u njihovim poslovnim pothvatima. Iako Kotruljević ne upotrebljava naziv"poduzetnik" njegov "savršeni trgovac" u potpunosti odgovara pojmu modernogpoduzetnika.Blaž Lorković (1839-1892.): Najistaknutiji hrvatski ekonomski pisac 19. stoljeća. Snažno se zalagao za populariziranje ekonomske znanosti i istaknuto djelovao uobrazovanju stručnjaka, te upoznavanju hrvatskih gospodarstvenika sa svjetskimekonomskim kretanjima i znanstvenim postignućima. U svojem najpoznatijem djelu "Počela političke ekonomije ili nauke općeg gospodarstva",objavljenom 1889. godine sustavno izlaže temeljna gospodarska načela i pojmove.PODUZETNIČKE PERSPEKTIVEZnačajke suvremenog poduzetništva: Poduzetništvo danas na početku 21. stoljećadjeluje u drukčijim uvjetima negoli što je to bilo u 20., a pogotovo u 19. stoljeću.Ti su uvjeti specifični i svode se na ove značajke:

1. Neizvjesnost na ekonomskom planu – od poduzetnika se danas traži izuzetna ekonomska dinamika, inovativnost i permanentno prilagođavanje;

2. Faktor vrijeme vrlo je bitan – poslovna neizvjesnost zahtijeva munjevito donošenje odluka, reagibilnost i fleksibilnost, ali i adaptabilnost na temelju informacijskih tehnoloških promjena;

3. Tržišta su danas fragmentirana i segmentirana- dobra se proizvode za poznatog kupca;

4. Dizajn, kvaliteta i postprodajno servisiranje - prednosti su proizvođača novih proizvoda koji nastaju temeljem vrhunske tehnologije i kvalitete;

5. Velika poduzeća se rekonstruiraju - postaju fleksibilnijim sustavima uz stvaranje novih autonomnih poduzeća;

6. Tradicionalne poduzetničke strukture nestaju - nisu u stanju održati utakmicu s vremenom kvalitetom koje nameće duh novoga vremena i suvremena tehnologija;

6

7. Ekonomija velikog obujma u kontekstu masovne proizvodnje postupno se napušta - dolazi do jačanja specijaliziranih malih i srednjih poduzeća, povezanih u mrežu poslovnih odnosa.

8. Organizacija unutar pojedinog poduzeća postaje sastavnicom kooperativnih mreža - pri čemu pojedina poduzeća svoje poslovne partnere smatraju poslovnim suradnicima;

9. Doba je procesa internacionalizacije - to znači međupovezanost svih tržišnih subjekata usmjerenu prema svjetskom tržištu,zbivanjima i stanju na njemu;

10.Od radnika se u poduzeću sad zahtijeva inventivan i stvaralački rad - to ima za direktnu posljedicu povećanje kvalitete, proizvodnosti i ekonomičnosti

Globalnu ekonomiju 21. stoljeća obilježavati će snažan porast brzine poslovanja i nadmetanje velikog broja agilnih konkurenata. Na scenu stupaju nova mala, fleksibilna i inovativna poduzeća koja samostalno ili međusobno povezano nastupaju na tržištu. U takvom okruženju multinacionalne kompanije izgubiti će svoj dominantni položaj. Ekonomski teoretičari, želeći slikovito prikazati stanje u suvremenom poslovnom svijetu,ispisuju "osmrtnice" tradicionalnim, klasično organiziranim korporacijama. Oni vizionarski tvrde da su današnje integrirane kompanije "posrćući dinosauri" koji će uskoro biti zamijenjeni usko fokusiranim, brzim i fleksibilnim poduzećima.Individualno i korporativno poduzetništvoPod utjecajem suvremenih ekonomskih čimbenika u poduzetništvu se danas mogurazlikovati dva pravca razvoja:

a) Individualno poduzetništvo, koje vezujemo uz mala (i srednja) poduzeća, pričemu je poduzetnik istovremeno vlasnik poduzeća, upravljač poduzećem i nositeljrizika u poslovanju.

Utječe na razvoj svakog nacionalnog gospodarstva jer: povećava konkurenciju i efikasnost privređivanja, utječe na snižavanje cijena i prisiljava velika poduzeća na promjenu ponašanja na

tržištu, omogućava povećanje zaposlenosti, omogućava lakše zadovoljavanje poduzetničkih inicijativa, omogućava tehnološki razvoj i primjenu inovacija.

b) Korporativno poduzetništvo vezano je uz funkcioniranje velikih poduzeća. Unutar takvih velikih korporacija razdijeljene su funkcije upravljanja, vlasništva i snošenja rizika. Nosioci poduzetničkih aktivnosti ovdje su menadžeri sa poduzetničkim sklonostima.Pojavljuje se osamdesetih godina prošlog stoljeća pod terminom „intrapoduzetništvo".Intrapoduzetništvo predstavlja poduzetništvo unutar korporacije, stoga odatle sinonim korporativno poduzetništvo. Intrapoduzetničke aktivnosti unutar korporacije označavaju mogućnosti stvaranja dodane vrijednosti. Stvaranje dodane vrijednosti postiže se novimproizvodima i uslugama, zatim, unaprjeđenjem već postojećeg proizvoda ili usluge, te unaprjeđenjem poslovnih procesa.

Tri osnovna oblika koroporativnog poduzetništva:o Prvi se odnosi na stvaranje nove poslovne mogućnosti unutar postojeće

organizacije.

7

o Drugi označuje transformaciju ili pomlađivanje organizacije, što ujedno može biti inovacija procesa, uključujući prihvaćanje novih rješenja starih problema.

o Treći se odnosi na mijenjanje pravila po kojima posluje konkurencija na promatranom tržištu. Međutim, ovakav oblik korporacijskog poduzetništva nalazi se samo u naznakama. Iako ga poduzeća mogu pokušati primijeniti,potrebno je znati kako ga je izuzetno teško planirati (tzv. "market makeri").

Prednosti korporativnog poduzetništvaKorporativno poduzetništvo treba biti danas sastavni dio svake uspješne kompanije jer:

Ustanovljena je povezanost korporativnog poduzetništva s rastom i profitabilnošću velikih korporacija.

Poboljšani rezultati uspješnosti, uobičajeno izraženi terminima rasta i profitabilnosti smatraju se posljedicama poduzetničkih aktivnosti u dobro stojećim kompanijama.

Poduzetnički nastrojena poduzeća pored kratkoročnih uspjeha imaju i dugoročno održivi rast i financijske učinke.

Unutar velikih poduzeća, intrapoduzetnici omogućuju udruživanje talentiranih pojedinaca što dovodi do nastanka i razvoja novih ideja.

Zaposleni koji sudjeluju na razvoju tih ideja jednako odgovorni za svoj rad kako unutar područja u kojem su organizacijski raspodijeljeni, tako i za posao koji obavljaju za intrapoduzetnika. Stoga je potrebno razviti adekvatan sustav nagrađivanja menadžera za njihovu kooperativnost i rad unutar intrapoduzetničkih timova,u praksi to predstavlja jednu od većih prepreka koje je potrebno premostiti!

Problematika uvođenja korporativnog poduzetništvaSama narav i struktura modernih poduzeća posvećena je povećanju efikasnosti izvođenja specificiranih funkcijskih zadataka, a ne na inovacijama. Dakle, postavlja se pitanje kako je moguće poticati intrapoduzetničke aktivnosti u tako inovacijama neprijateljski raspoloženom okruženju? Još jedna od većih prepreka razvojuintrapoduzetništva predstavlja birokracija koja onemogućava donošenje pravodobnih odluka,efikasnu komunikaciju između viših i nižih razina menadžmenta, te između samih funkcionalnih timova.Promjene koje se događaju danas u organizacijskoj strukturi unutar velikih poduzećadovode do decentralizacije, s većim brojem autonomnih poslovnih jedinica u koje se treba uvesti intrapoduzetništvo. Tako razvijena organizacijska struktura omogućiti će velikom poduzeću uvođenje intrapoduzetništva i kontinuirane cikluse inovacija što će mu pojačati konkurentsku prednost, te omogućiti lakše podnošenje svakodnevnih promjena i šokova. Bilo da poduzeće nastoji povećati učinkovitost proizvodnje, povećanje tržišnog udjela ili povećanje prodaje, usvajanje intrapoduzetništvadonosi široki spektar prednosti.Poduzetnička kulturaKako bi intrapoduzetništvo postalo sastavni dio procesa stvaranja vrijednosti unutar poduzeća postojeća poslovna kultura unutar kompanija morati će proći kroz mnoštvo promjena.

8

U smislu toga potrebno je provesti različite programe razvoja sposobnosti zaposlenika kroz mentorstva te programe razvoja liderskih sposobnosti što ima za cilj rezultirat pronalaženjem velikog broja talentiranih zaposlenika.Njihove inovacije stvoriti će nova tržišta i nove mogućnosti poslovanja na njima.3. PODUZETNIKPojam i određenje Poduzetnik se najčešće definira kao osoba koja pokreće nove poslove, te samostalno

organizira i kontrolira tijek poslovanja. Poduzetnik je osoba koja stvara nove poslovne mogućnosti usprkos riziku ineizvjesnosti, u svrhu stjecanja profita i rasta, identificirajući značajne prilike iprikupljajući neophodne resurse radi zarađena njima Poduzetnik je osoba (fizička ili pravna) koja se pojavljuje tamo gdje se preuzima rizik i

ulaže u resurse da bi se napravilo nešto novo, ili da bi se nešto što već postoji ostvarilo na novi način, kao i da bi se stvorilo novo tržište, nove potrebe, novi potrošači.

Osoba koja raspolaže sredstvima potrebnima za određenu gospodarsku djelatnost te koja samostalno donosi ekonomske odluke koje se odnose na tu djelatnost.

Osoba koja organizira i kombinira proizvodne čimbenike, koordinira njihovo djelovanje, nadzire,rukovodi i upravlja cjelokupnim poslovanjem.

Vrste poduzetnikaPodjela poduzetnika je prema njihovom pojavnom obliku kroz faze razvoja poduzeća.Svaka od tih faza zahtjeva i neka specifične sposobnosti na temelju kojih se javljajuspecifične vrste poduzetnika kao što su:

Pionir (1. faza izgradnje) Maher (2. faza rasta) Strateg (3. faza diferencijacije) Trener (4. faza konsolidiranja) [+ 5. faza likvidacije]

IntrapoduzetniciPioniri su osnivači malog poduzeća. Javljaju se u fazi izgradnje poduzeća. Oni su puni energije, ideja i odlučnosti. U pravilu su osobe jakog karaktera.Maheri su snažne, autoritativne i ambiciozne osobe koje se javljaju u fazi rasta poduzeća. Oni su vrlo dobro organizirani i uspješno vode svoje poduzeće ka uspjehu.Stratezi su mislioci, vrlo su angažirani i željni uspjeha u fazi diferencijacije proizvoda. Svjesni su složenosti posla kojeg obavljaju pa se usredotočuju na strateško odlučivanje.Treneri su osobe sa liderskim karakteristikama koje oko sebe šire pozitivnu emocionalnu klimu. Oni komuniciraju sa svojim zaposlenima, nastoje ih motivirati, osluškuju njihove savjete i primjedbe…IntrapoduzetniciIntrapoduzetnici su najkvalitetniji ljudi svake kompanije koji uspijevaju pretvoriti svoje ideje u dodanu vrijednost za poduzeće. Primarna zadaća intrapoduzetnika jest u tome da prepozna potencijalnu vrijednost u samoj ideji te da tu ideju unutar poduzeća uspješno realizira i time mu pribavi novu vrijednost. Intrapoduzetnik je osoba koja je većim dijelom vizionar, te je iznutra motiviran samim izazovom snažnim osjećajem što je potrebno poduzeću, a ne samo nastojanjima za vlastitim napredovanjem kroz hijerarhiju poduzeća. To je osoba koje preuzima veliki osobni rizik u smislu propuštenog vremena i plaće u nastojanjima da prebrodi zapreke

9

postavljene u samoj organizaciji. Intrapoduzetnik ima mnogo obilježja koja definiraju i snažnog vođu, poput vizije, visokog stupnja samomotivacije, želje za preuzimanjem rizika te povijest prezentiranja uspješnih rezultata. Kako bi se smanjio gubitak najkvalitetnijih zaposlenika, potrebno je razviti kvalitetan sustav nagrađivanja.Osobine uspješnih poduzetnika:1. Želja za odgovornošću. Poduzetnik osjeća duboku odgovornost za poduhvat koji je započeo. Želi kontrolirati vlastite resurse i koristiti te resurse za postizanje zadanih si ciljeva.2. Spremnost na umjereni rizik. Poduzetnici nisu žarko željni upuštati se u rizik, ali su spremni na umjereni, proračunati rizik.3. Povjerenje u svoju sposobnost za uspjeh. Poduzetnici tipično posjeduju veliko povjerenje u svoju sposobnost za uspjeh. Nastoje biti optimistični oko svojih prilika za uspjeh.4. Želja za brzu reakciju. Poduzetnici uživaju uvođenju svojeg posla, i žele znati da mogu brzo i samostalno donositi poslovne odluke.5. Visoka razina energije. Poduzetnici su mnogo energičniji od običnih ljudi. Ta energija može biti kritičan faktor za pokretanje vlastitih poduzeća.6. Orijentacija ka budućnosti. Poduzetnici imaju dobro definiran osjećaj za pronalaženje prilika. Oni gledaju ka naprijed i manje su opterećeni sa onime što su radili jučer a više onime što će raditi sutra.7. Vještina u organiziranju. Poduzetnici znaju kako povezati odgovarajuće ljude radi izvršenja određenog zadatka. Efektivno kombiniranje ljudi i poslova omogućava poduzetnicima transformiranje njihovih vizija u stvarnost.8. Želja za uspjehom iznad novca. Kriva je procjena da su poduzetnici vođeni samo željom za stjecanjem novca. Naprotiv, želja za uspjehom kod poduzetnika je na prvom mjestu, a novac je samo način za mjerenje postignuća.…neke dodatne karakteristike uspješnih poduzetnika :

Poduzetnici vole zarađivati novac, za razliku od ljudi koji zarađuju novac da bi mogli raditi ono što vole.

Poduzetnici su veći sanjari od drugih ljudi, Poduzetnici su usmjereni na uspjeh, Poduzetnici imaju nemiran duh. Često su nestrpljivi s ljudima, na sastancima, u raznim

situacijama, Poduzetnici rade više od većine ljudi; ponekad ni sami ne znaju rade li ili se igraju, Poduzetnici na opasnost gledaju drukčije od većine ljudi, Poduzetnici su društveni, kada je to potrebno. Inače, najčešće su usamljeničke duše, Poduzetnici su vrlo ponosni te ih je stoga lakše uzrujati i uvrijediti nego druge ljude, Poduzetnici imaju izražen takmičarski duh, Poduzetnici pokazuju manje tolerancije za uredsku politiku, tračeve i salonske

razgovoreInicijativa, odlučnost, smjelost i spremnost na rizik glavne su karakteristike poduzetnika. Gorupić definira šest osnovnih karakteristika poduzetnika:

1. Potreba za postignućem i uspjehom2. Kreativnost i inicijativa3. Preuzimanje rizika4. Povjerenje u sebe i smjelost

10

5. Potreba za neovisnošću i autonomijom6. Motivacija, energija i angažman

Kako se ponašati u slučaju kriznih situacija ?!Bez obzira na to što se dogodilo, ne paničariti jer pojedinac obuzdan panikom ne može razmišljati i efikasno djelovati. Razmotriti svaki čimbenik takvog stanja sa posebnom pažnjom,Odvagati svaku mogućnost rješenja,Upregnuti sve raspoložive resurse; intelektualne i financijske ka izlaženju iz te situacije,Planirati mjere sa velikom pažnjom i do najsitnijih detalja, ali ipak biti pripravan za alternativne pravcerješenja u slučaju nepredviđenih zapreka,Provjeriti da li su planovi u skladu sa raspoloživim resursima i da su željeni ciljevi dostižni,Djelovati sigurno, odlučno, agresivno i sa entuzijazmom.Osobine hrvatskih poduzetnika- Defektno ili potpuno zanemareno praćenje cash-flow –a većini hrvatskih poduzeća.- Nedostatno poznavanje strukture troškova.- Ne postoji praksa izrade poslovnih planova poduzeća, tzv.''business plan''. (U nedostatku

poslovnih planova,- hrvatski su poduzetnici pretežito orijentirani na svojevrsno životarenje bez jasnih vizija i

programa).- U većini poduzeća ne postoje službe suvremenog marketinga, a slično vrijedi i za službe

nabave.- Ne postoji tradicija, znanje i spremnost za brzo donošenje važnih odluka.- Postoji duboka nevjerica spram svih oblika poslovne suradnje.- Etnički standardi i osobno poštenje na vrlo su niskoj razini-rasprostranjena praksa

neplaćanja dospjelih obaveza- Nepovoljna starosna struktura poduzetnika. Hrvatska kao mlada država ima iznimno malo

mladih poduzetnika tj. onih do 30-ak godina starosti, dok većinu hrvatskih poduzetnika čine pedesetogodišnjaci i šezdesetogodišnjaci.

- Mentalna inertnost i odbojnost spram daljnjeg obrazovanja (svijet u kojem svi skupa živimo i koji se neprekidno i izvanredno brzo mijenja zahtijeva neprekidno učenje i osposobljavanje za primjenu novih metoda poslovanja).

- Uporna orijentacija na čekanje nekakve eksterne pomoći ( postoji silna sklonost hrvatskih poduzetnika za rasprave o problematici ''nelikvidnosti'', kao i uporni zahtjevi da netko, tj. država, konačno odredi '' naše razvojne prioritete'', pri čemu se svaki poduzetnik nada da će baš njegovo poduzeće ući u te prioritete čime bi svi problemi bili automatski riješeni)

Poduzetnička kultura i povjerenjePovjerenje je nužno u poslovanju kojeg karakterizira prisutnost rizika i neizvjesnosti, što je u poslovanju poduzetnika naročito naglašeno.Povjerenje predstavlja generičku multidisciplinarnu formu koja dodiruje različita polja kao što su:psihologija, sociologija i ekonomija, sa posebnim naglaskom na poslovnu kulturu i etiku.Povjerenje predstavlja oslanjanje na nečiji karakter,sposobnost, snagu i pouzdanost.Povjerenje predstavlja spremnost stranke da bude izložena akcijama druge stranke, bazirana na očekivanju da će druga stranka izvesti određenu akciju važnu za povjerenika, i to bez obzira na mogućnost praćenja tj. kontroliranja druge stranke.

11

Lewis i Weigart promatraju povjerenje s psihološkog aspekta te definiraju dva međusobno povezana tipa povjerenja: dispozitivno i subjektivno.Dispozitivno povjerenje čini jednostavnu mjeru općenitog povjerenja, tj. vjerujete li uopće poslovnim partnerima (pojedincima ili poduzećima). To je prirodna sklonost pojedinca da vjeruje drugim ljudima i smatra se funkcijom njegovih stavova, osobnosti i prijašnjih iskustava. Dispozitivno povjerenje varira od pojedinca do pojedinca i može se mijenjati tokom vremena, ali je neovisno o specifičnosti situacije ili konteksta.Subjektivno povjerenje ovisi o određenom spletu okolnosti i specifičnom poslovnom partneru – vjerujete li osobi X da će se ponašati na određeni način u određenoj situaciji. Subjektivno povjerenje varira ovisno o identitetu drugoga partnera te o specifičnom poslovnom kontekstu i prirodi transakcije.Oblici povjerenja:1) Povjerenje bazirano na zastrašivanju (pri zastrašivanju partneri će ispuniti svoja obećanja zbog bojazni od kazne),2) Povjerenje bazirano na znanju (povjerenje bazirano na znanju druge osobepretpostavlja određenja znanja koja partneru omogućavaju razumijevanje naših želja i ponašanja.),3) Povjerenje bazirano na identifikaciji (temelji se na poistovjećivanju sa zajedničkim ciljevima i zajedničkim vrjednotama).Postoje različite teorije povjerenja, većina promatra povjerenje s racionalnog ili socijalnog aspekta.Racionalni aspekt povjerenja se temelji na procjeni vlastitih interesa. Prema tom aspektu povjerenje uključuje očekivanja od drugih, a temelji se na kalkulacijama odnosa količine uloženog i dobivenog u određenim oblicima komunikacije među poslovnim partnerima. Povjerenje je definirano kao stanje koje uključuje pouzdana pozitivna očekivanja o motivima drugih i njihovo poštivanje u situacijama koje sadržavaju rizik. Racionalni aspekt počiva na shvaćanju čovjeka kao racionalnog činitelja.Socijalni aspekt povjerenja. Pristaše socijalnog aspekta povjerenja kritiziraju racionalne teoretičare, sagledavajući socijalnu prirodu poslovanja i njezin utjecaj na mogućnost predviđanja ishoda. Smatraju da se niti uspjesi niti neuspjesi ne mogu sa sigurnošću pretpostaviti jer je socijalna razina povjerenja kompleksna i sastoji se od interakcija između pojedinaca, grupa ili poduzeća. Povjerenje se gradi postupno i odnos se između partnera može, tijekom trajanja procesa razvoja povjerenja, nepredvidivo mjenjati.Dimenzije i komponente poslovnog povjerenja jesu: integritet, sposobnost, otvorenost, dobronamjernost i očekivanja.

12

Dimenzije Karakteristike Sastavne komponenteIntegritet Poštenje, istinoljubivost,

lojalnost, pouzdanost, povjerljivost

Biti poštenBiti iskrenOdržati obećanjeBiti pouzdan i istinoljubivBiti odgovoran

Sposobnost Interpersonalno znanje, vještine, iskustvo i kompetencije

Dokazivati osobno znanjeDokazivati individualne i grupne vještinePodijeliti individualna iskustvaDokazivati osobne kompetencije

Otvorenost Želja za podjelom ideja i inormacija

Dobrovoljno dijeliti ideje, informacijeDavati pozitivnu povratnu spregu

Dobronamjernost Želja da se čini dobro i imati dobru volju

Biti uslužan i voljan pomoćiPrijateljski se ponašatiBiti ljubazan, uljudan, obazrivHvaliti druge za njihove uspjehe

Očekivanja Potencijalni dobici i gubici, realnost, dosljednost i razboritost

Biti otvoren i dosljedan u individualnim očekivanjimaUskladiti individualna očekivanja s grupnimBiti optimist u očekivanjima

Odnos poduzetnika i menadžeraIako su oni vrlo bliski treba razlikovati pojmove i uloge poduzetnika i menadžera.Poduzetnik je sam stvorio svoje poduzeće, a menadžer obavlja poslove uprave i rukovođenja za druge poduzetnike i za to je najčešće plaćen u određenom postotku od vrijednosti ostvarenog rezultata.Poduzetnika upotpunjava samo još spremnost na neizvjesnost i poslovni rizik, čega u opisu klasičnog menadžera nema.Dakle, spremnost na rizik ključna je osobina poduzetnika, te on u svakoj poslovnoj situaciji razmišlja i o mogućem neuspjehu.Razlike između poduzetnika i menadžeraPoduzetnik: Orijentiran na korištenje mogućnost, Menadžer: Orijentiran na rješavanje problema.Poduzetnik: Stvara nove vizije Eksploatira bivše uspjehe i slaveMenadžer: Eksploatira bivše uspjehe i slavePoduzetnik:Stvara, kombinira i mijenja resurseMenadžer: Optimalno koristi postojeće resursePoduzetnik: Intenzivno upotrebljava eksterne resurseMenadžer: Upotrebljava isključivo interne resursePoduzetnik:Neizvjesnost i promjenu vidi kao šansuMenadžer: Neizvjesnost i promjenu vidi kao prijetnju i nelagoduPoduzetnik:Koristi intuiciju (imaginaciju)Menadžer:Koristi isključivo podatke i procjene

13

Poduzetnik:Orijentiran na budućnost i dugoročnu perspektivuMenadžer:Orijentiran na sadašnjost i prošlostPoduzetnik:Ima globalnu sliku i perspektivuMenadžer:Parcijalna, tekućim problemima obojena slikaPoduzetnik:Nositelj promjenaMenadžer:Slika i perspektiva promjenaPoduzetnik:Usmjeren na inovacije i njihovu komercijalizacijuMenadžer: Optimizator postojećeg, usmjeren napravila i efikasnostPoduzetnik:Orijentiran ciljevima i akcijiMenadžer:Izvršavanje zadatakaPoduzetnik:Anticipira buduće događajeMenadžer:Provodi proceduruPoduzetnik:Strategijsko razmišljanjeMenadžer:Precizno planiranjePoduzetnik:DinamičnostMenadžer:InertnostPoduzetnik:Preuzima i tolerira rizikMenadžer:Izbjegava rizikPoduzetnik:Bira stručne i talentirane suradnikeMenadžer:Preferira prosječnost i ovisnostPoduzetnik:Razvija motivaciju za uspjeheMenadžer:Motivacija potpore i sigurnostiPoduzetnik:Stvara neposredne, interne, neformalne, kružne informacijeMenadžer:Preferira formalne informacijePoduzetnik:Nagrađuje ideje, znanje i timski radMenadžer:Nagrađuje korektno izvođenje zadatka, kvantitetu i pozicijuPoduzetnik:Orijentiran na uspjeh (rezultat)Menadžer:Orijentiran na procesPoduzetnik:Potiče konfrontacije i različita mišljenjaMenadžer:Traži konformnost i izbjegava konflikteIzvorni i izvedeni poduzetnikIzvorni je poduzetnik vlasnik ili nosilac dominantnog interesa, odnosno izvorni ekonomski subjekt, on određuje temeljne zahtjeve i ciljeve poduzeća. Menadžer je izvedeni poduzetnik koji ima slobodu(ovlaštenje) i sposobnost da strateški i operativno djeluje kao pravi poduzetnik. Poduzetnik sam organizira, koordinira, rukovodi i izvršava te upravlja cjelokupnim poslovanjem. Ove funkcije on može obavljati sam ili ih pak može povjeriti posebno za to plaćenom menadžeru.Menadžer dakle dolazi u formalno i organizacijski ustrojeno poduzeće i preuzima već uhodani posao.Poduzetnički menadžmentZaključno, ipak treba napomenuti da se poduzetništvo i menadžment nalaze ustalnoj interakciji i međusobnoj sprezi.Odatle proizlazi sličnost pojmova poduzetništvo i menadžment koje se čestoobjedinjuju u jedinstveni –Poduzetnički menadžment.

14

4. FUNKCIJE PODUZETNIŠTVADefinicija Funkcije poduzetništva čine grupe poslovnih zadataka i aktivnosti koji se pojavljuju u

suvremenom poslovanju poduzetnika. U malim poduzećima sve funkcije poduzetništva provodi jedna osoba – poduzetnik. S porastom poduzeća funkcije se počinju razdvajati na više osoba (menadžera) koji se

specijaliziraju u provedbi jedne ili nekoliko njih.Putem razvoja poduzetničke djelatnosti razvijale su se postupno i poduzetničkefunkcije.Kao najvažnije funkcije u suvremenom poduzetništvu treba navesti ove:1.Strateška i planska funkcija2.Organizacijska funkcija3.Upravljačka funkcija4.Kontrolna funkcija1. Strateška i planska funkcija poduzetništva: Zadaća strateške funkcije poduzetništva je definiranje strategije razvoja malog poduzeća. Stratešku funkciju provodi poduzetnik samostalno ili u suradnji s menadžmentom malog poduzeća.Strategija je plan akcija koje poduzetnik treba poduzeti da bi ostvario svoje vizije, definirao misiju i postavio strateške ciljeve. Strategija obuhvaća sve pojedinačne planove poduzeća koji sinergijski ostvaruju zacrtani cilj.Temeljno načelo svake dobre poslovne strategije je ostvariti sinergiju. Sinergija je pojava kada dva ili više elemenata nekog sustava djelujući zajedno, ostvaruju većeučinke od onih koje bi ostvarili zbrojenim pojedinačnim djelovanjem. Strateške akcije su oni poslovni zahvati i aktivnosti koje poduzetnici poduzimaju kako bi iskoristili iiscrpili svoje postojeće konkurentske prednosti, ali također i da bi iskoristili poduzetničke prilike za pokretanje i razvoj novih poduzetničkih akcija na osnovi kojih će se ostvarivati konkurentske prednosti u budućnosti. Poduzetničke prilike čine određene promjene na tržištu koje pružaju mogućnost plasiranja nekoga novog proizvoda ili usluge, bolji pristup izvoru kvalitetnijih ili povoljnijih sirovina i sl.2. Planska funkcija poduzetništva: Cilj planske funkcije poduzetništva je izgradnja i donošenje strateškoga poslovnog plana razvoja malog poduzeća. Rezultat planske funkcije je strateški plan, a to je dugoročni plan utvrđen radi usmjeravanja aktivnosti svih suradnika i zaposlenika u poduzeću, angažiranja novih zaposlenika,povećanja prodaje proizvoda i usluga i drugih akcija poduzeća. Planiranje općenito označuje proces donošenja odluka među više alternativno mogućih akcija da bi se postigao strateški cilj poduzeća.Da bi bilo uspješno, planiranje podrazumijeva promišljeno ponašanje već na samom početku razvoja poduzeća. Poduzetnik općenito treba provoditi dva tipa planiranja:a)pokretačko planiranje (engl. Start – up planning) koje se odnosi na početakposlovanja poduzeća, ib)tekuće planiranje (engl. On – going planning) koje se provodi nakon toga.S obzirom na vrijeme poslovni se planovi mogu podijeliti na četiri vrste: Dugoročni planovi – pokrivaju plansko razdoblje dulje od pet godina, Srednjoročni planovi – pokrivaju plansko razdoblje dulje od jedne godine, a kraće od pet

godina,

15

Kratkoročni planovi – pokrivaju razdoblje od jedne poslovne godine, Tekući planovi – koji pokrivaju plansko razdoblje od jednog dana, tjedna, mjeseca,

tromjesečja i polugodišta.S aspekta strategije poslovni planovi se dijele na:

1. strateške, 2. taktičke i 3. operativne.Nakon definiranja dugoročne koncepcije i strateškog plana misije poduzeća, bitno je da se utvrde taktički i operativni planovi ostvarenja strateškog plana. Taktički planovi pokazuju način provođenja strategije određenog poduzeća u poslovanju, a operativni planovi pokazuju realizaciju nekih planova razvoja poduzeća za neko određeno uže razdoblje (kao što je godina, polugodište,tromjesečje itd.) ili pak samo za određeni poslovni projekt.3. Organizacijska funkcija poduzetništva obuhvaća skup aktivnosti usmjerenih k postavljanju organizacijske strukture poduzeća kao i na međusobne veze među svim zaposlenima u poduzeću koji obavljaju te aktivnosti.Organizacijska struktura je čitav proces uspostavljanja odnosa između svih sastavnih elemenata poduzeća, a organizacijska shema je grafički prikaz organizacijske strukture. Šire gledano, organizacijska struktura poduzetničke aktivnosti čini sveukupnost veza i odnosa unutar malog poduzeća, kao i odnosa s povezanimčlanovima izvan poduzeća.Zadaće organizacijske funkcije poduzetništva uglavnom su ove: definiranje i klasificiranje aktivnosti potrebnih za ostvarivanje strateških ciljeva i poslovnih

planova grupiranje tih aktivnosti u skladu s raspoloživim ljudskim i materijalnim resursima optimalna alokacija raspoloživih resursa prema grupama aktivnosti dodjeljivanje svakoj grupi aktivnosti kvalificiranog čelnika (lidera) ovlaštenog za

nadgledanje i provođenje tih aktivnosti vodoravno i okomito povezivanje grupa aktivnosti dodjeljivanjem ovlasti koordinatorima

poslovanja osiguranje nesmetanog protoka informacija od vrha prema dnu organizacijske strukture i

obrnuto.Organizacijsku strukturu poduzeća općenito određuju tri ključne dimenzije, a to su:1. formalizacija,2. složenost (kompleksnost), i3. centralizacija.One utječu na izbor organizacijske strukture svakog poduzeća.

1. Formalizacija organizacijeProcesom izgradnje organizacijske strukture uspostavlja se formalna organizacijskastruktura. Ona čini "kralježnicu i kostur" svakog poduzeća.Formalnom organizacijskom strukturom utvrđuje se raspored odvijanja poslova upoduzeću, način povezivanja poslovnih aktivnosti, sustav hijerarhije i upravljanja, tepropisuju pravila i norme ponašanja u poduzeću.Neformalna organizacijska struktura za razliku od formalne organizacijske strukture usvakom poduzeću djeluje i neformalna organizacija koja se odnosi na ljude i njihovu neformalnu povezanost u poduzeću. Ona predstavlja skup odnosa među zaposlenima u poduzeću koji se razvio tijekom godina njihovog zajedničkog rada.

16

Formira se preko formalnih organizacijskih struktura, a predstavlja grupe ljudi koji imaju zajedničke interese (npr. sportske grupe) i/ili se zajednički druže izvan poduzeća (npr. Prijateljske skupine za ispijanje kave pod pauzom).Slika: Formalna i neformalna organizacija

2. Složenost organizacijePod složenošću organizacije podrazumijeva se razina horizontalne i vertikalne diferencijacije. Horizontalna diferencijacija u osnovi predstavlja način kako je poduzeće podijeljeno na organizacijske jedinice. Horizontalna diferencijacija može biti uža ili šira ovisno o broju jedinica u poduzeću.Vertikalna diferencijacija predstavlja podjelu organizacije po hijerarhiji, tj. po razinamaodlučivanja u poduzeću. Ona nam govori koja razina menadžmenta donosi odluke.3. Centralizacija organizacijeCentralizacija, odnosno decentralizacija odnosi sena stupanj ovlasti koje pojedina (vodeća) osoba u poduzeću posjeduje. Poduzeća mogu biti više ili manje centralizirana,odnosno decentralizirana. Pitanje prednosti centralizacije ili decentralizacije vrlo je teško ocjenjivo, pa je svakom poduzeću potrebno iznaći pravu mjeru između tih krajnosti jer postoje različite prednosti ali i nedostaci centralizacije.Četiri su glavne prednosti centralizacije:1. Centralizacija može olakšati koordinaciju poslovanja i donošenje odluka.2. Centralizacija osigurava da su te odluke u skladu sa strateškim ciljevima poduzeća (kad je donošenje odluka preneseno na niže razine zaposlenika njihove odluke mogu se razlikovati od strateških ciljeva).3. Centralizacija moći i autoriteta u jednoj osobi omogućuje provođenje većih organizacijskih promjena u skladu s promjenama strategije.4. Centralizacijom se može izbjeći dupliciranje aktivnosti unutar poduzeća.Glavni argumenti za decentralizaciju su:1. Poduzetnik/menadžer je preopterećen sa centraliziranim načinom donošenja odluka2. Odluke se donose na upravo onoj razini organizacije koja je najbolje upoznata sa situacijom i koja ima bolje informacije od poduzetnika/menadžera,3. Zaposleni se motiviraju i stimuliraju na inicijativu i identifikaciju sa poduzećem,4. Decentralizacija omogućava veću fleksibilnost, brže odgovore i prilagođavanje tržišnim promjenama,5. Decentralizacijom se može povećati kontrola jer voditelji pojedinih poslovnih jedinica preuzimaju kontrolu, ali i odgovornost za izvršavanje zadataka.

17

Izbor između centralizacije i decentralizacije nije isključiv. Strateške odluke uglavnom bi trebale biti centralizirane, dok operativne decentralizirane. Zaključno treba reći da postoji pet faktora koji najčešće determiniraju organizacijsku strukturu poduzeća, a to su:a)funkcija poduzeća,b) proizvodi koje poduzeće proizvodi,c) teritorij kojeg poduzeće pokriva,d) potrošači na koje je poduzeće usmjereno, ie) proizvodni procesi prema kojima je poduzeće podijeljeno.

6. VRSTE PODUZETNIČKIH ORGANIZACIJSKIH STRUKTURAPrilikom osnivanja poduzeća poduzetnici najčešće nemaju definiranu formalnu organizacijsku strukturu. Međutim, s početkom poslovanja i uvođenja šireg portfelja proizvoda i usluga, uspostavljanje neke organizacijske strukture jest nužnost. S daljnjim rastom i razvojem poduzeća funkcija upravljanja poduzećem postaje presložena za samo jednu osobu. Radi olakšavanja upravljanja poduzećem poduzetnici tada započinju detaljnije razvijati organizacijsku strukturu svojih poduzeća.S aspekta nastanka i razvoja poduzeća organizacijske strukture poduzetničkih aktivnosti mogu se podijeliti na sljedeće:1. Funkcijska organizacijska struktura.2. Divizijska organizacijska struktura:

2.1. Proizvodna organizacijska struktura.2.2. Teritorijalna organizacijska struktura.2.3. Organizacijska struktura orijentiranaprema kupcima.

3. Matrična organizacijska struktura1. Funkcijska organizacijska struktura.S povećanjem broja i opsega poslovnih aktivnosti poduzetnici organiziraju poslovanje svojih poduzeća grupiranjem aktivnosti prema funkcijama.Funkcije najčešće čine osnovne aktivnosti u lancu stvaranja vrijednosti poduzeća (na primjer:proizvodnja, nabava, marketing, istraživanje i razvoj, računovodstvo i sl.). Koordinaciju i kontrolu tih funkcija obavlja poduzetnik ili menadžer kojega je on imenovao. Donošenje odluka je centralizirano.2. Divizijska organizacijska strukturaS porastom poduzeća i povećanjem broja proizvoda funkcionalna postaje neadekvatna, te se javlja potreba za novom organizacijskom strukturom. Na toj višoj razni razvoja poduzeća poduzetnicima se nudi kao rješenje divizijska organizacijska struktura. To je takva vrste organizacijske strukture u kojoj se podjela rada u poduzeću provodi prema:a) proizvodima koje poduzeće proizvodi,b) prema zemljopisnom području koje poduzeće pokriva, i/ilic) prema kupcima koje opslužuje.

Proizvodna organizacijska struktura– nastaje(pre)grupiranjem aktivnosti na temelju proizvoda ili proizvodnih linija.

Teritorijalna organizacijska struktura– podjela rada u poduzeću te grupiranje i povezivanje sličnih aktivnosti obavlja se prema zemljopisnim područjima ili teritoriju.

18

Organizacija orijentirana prema kupcima -provodi povezivanje srodnih ili sličnih poslova prema skupinama kupaca koji se opslužuju.3. Matrična organizacijska strukturaJavlja se zbog porasta potrebe za uspostavljanjem čvršće odgovornosti. Po njoj se zadaće grupiraju prema dva paralelna principa (npr. proizvodnom i teritorijalnom, funkcijskom i proizvodnom i sl.).Matrična struktura tako pokušava iskoristiti prednosti obaju principa, tj. obiju organizacijskih struktura. Osnovna filozofija takve matrične organizacijske strukture je da odgovornost za poslovne odluke istodobno snose i određene proizvodne divizije i odgovarajuća zemljopisna područja poduzeća.Suvremena poduzeća danas za svoje djelovanje rijetko primjenjuju prethodno navedene organizacijske strukture u njihovoj čistoj formi, pa tako često istodobno primjenjuju različite vrste organizacijskih struktura!Zaključno treba reći nema najboljeg načina organizacije,koju bi poduzetnici mogli primijeniti u svim situacijama. Poduzetnici moraju odrediti što je najbolje proučavanjem situacije s kojom su suočeni: poslova koje treba obaviti načina na koji ih valja obaviti; zaposlenih ljudi i njihovih osobnosti; tehnologije koja im je na raspolaganju;korisnika koje se opslužuje te drugih čimbenika unutarnjeg i vanjskog okruženja u danoj situaciji.Upravljačka funkcija poduzetništvaNakon što poduzetnik pokrene vlastito poslovanje,definira strategiju svojeg poduzeća i uspostavi odgovarajuću organizacijsku strukturu, pred njega se postavljaju zadatci upravljanja poslovanjem poduzeća.Razlika od ostalih funkcija poduzetništva je u tome što je upravljačka funkcija (funkcija upravljanja ili samo upravljanje) trajna zadaća poduzetnika. Dok se ostale funkcije poduzetništva obavljaju jednokratno ili prema potrebi, funkcija upravljanja mora se obavljati stalno.Upravljačka funkcija poduzetništva predstavlja proces upravljanja oskudnim resursima i njihovom transformacijom, putem poduzetničke aktivnosti, u proizvode i usluge. Upravljanje resursima obuhvaća:a) upravljanje materijalnom imovinom (upravljanje korištenjem strojeva i opreme, upravljanje lancem nabave, upravljanje zalihama i sl.), ib) upravljanje nematerijalnom imovinom, tj. ljudskim resursima (vođenje, motiviranje i stimuliranje zaposlenih u poduzeću).Nakon što je pokrenuo poslovanje, poduzetnik u početku sam obavlja ulogu menadžera, tj. sam organizira, koordinira i upravlja svojim (malim)poduzećem.Međutim, s rastom i razvojem poduzeća polako dolazi do razdvajanja funkcije upravljanja od vlasništva nad poduzećem. S proširenjem poslovnih aktivnosti poduzetniku postaje potrebna pomoć stručnoga i kvalificiranog menadžera ili pak čitavog tima menadžera (menadžmenta). Broj razina menadžmenta u poduzećima je različit.Menadžer je profesionalna osoba koja obavlja poslove upravljanja i rukovođenja za druge i nema udjela u vlasništvu. Može biti plaćen u fiksnom iznosu ili u postotku od vrijednosti obavljenog posla. Od poduzetnika preuzima upravljačke zadatke i bavi se:

Analizom stanja na tržištu Praćenjem i uvođenjem inovacija Problematikom podizanja proizvodnosti

19

Ekonomiziranjem materijalnih i financijskih sredstava Podizanjem profitabilnosti Praćenjem provedbe zadataka radnog resursa Problematikom javne i društvene odgovornosti Daljnjom dogradnjom i razvojem menadžmenta u poduzeću, itd.

Menadžment poduzeća općenito možemo podijeliti natri osnovne razine:strateški dio – koji čini vrhovni menadžment poduzeća(engl. Top Management)srednji dio – koji čine menadžeri srednje razine (engl. Middle Management)operativni dio – koji čine izvršni menadžeri niže razine(engl. Supervisors ili First Level Management).Upravljačka funkcija sastoji se od nekoliko karakterističnih aktivnosti:a) motiviranje zaposlenika,b) vođenje,c) kadrovska politika,d) poslovno komuniciranje.U velikim kompanijama postoji čitav tim menadžera koji se bave svakom od tih aktivnosti posebno. Međutim, kako u malim poduzećima sve te aktivnosti obavlja poduzetnik samostalno, u nastavku svaku od njih obrađujemo zasebno, u onoj mjeri koja je dovoljna za osnovno vođenje poduzetničke aktivnosti.A) Motivacijska aktivnostMotivacijska aktivnost temeljna je poduzetnička aktivnost u okviru upravljačke funkcije. Motivacija se općenito može definirati kao svaki utjecaj koji izaziva, usmjerava i održava ciljano ponašanje ljudi. Motivacijska aktivnost obuhvaća različite načine utjecanja na zaposlene tako da oni voljno pridonose ostvarivanju strateških ciljeva. Zahtijeva poduzetničku vještinu motiviranja svojih ljudi za maksimalno iskorištavanje vlastitih znanja,sposobnosti, vještina i ostalih mogućnosti. Najveći uspjeh motivacijske aktivnosti postiže se ako poduzetnik uspije osobne interese zaposlenika približiti interesima i potrebama poduzeća te ih oni počnu doživljavati kao način ostvarivanja vlastitih interesa. Stimulacija djelatnika ostvaruje se preko novčanih, robnih ili uslužnih naknada. Te naknade nazivaju se kompenzacije. Kompenzacije se dijele na:

Temeljne plaće i dodatke na temeljne plaće koji se dobivaju za obavljeni rad Kompenzacije koje se ostvaruju temeljem udjela u dobiti, dividenda temeljem

dioničarstva i štednja zaposlenika Kompenzacije na temelju pripadnosti poduzeću – različite naknade plaće i bonifikacije,

novčane pomoći, otpremnine, pokloni i sl. Menadžerske kompenzacije (plaće, premije, različite indirektne kompenzacije,itd.)

B) VođenjeVođenje je proces u kojemu poduzetnik koordinira aktivnosti zaposlenih kako bi utjecao na njih da svojim radom pridonesu postizanju strateških ciljeva i ostvarenju poslovnih planova poduzeća. Zbog toga svaki suvremeni poduzetnik mora imati karakteristike vođe (lidera). Vještina poduzetničkog vođenja sastoji se od sposobnosti uspješnog i odgovornog korištenja njihove moći. Moć je ključni izvor aktivnosti vođenja u poduzetništvu.Moguće je identificirati nekoliko vrsta moći kojima se koriste poduzetnici:

20

Formalna pozicijska ili legitimna moć – svoj izvor nalazi u vlasničkoj poziciji poduzetnika, aomogućuje mu:

o moć nagrađivanja – mogućnost poduzetnika da pruži određene nagradeo moć prisile – omogućuje kažnjavanje podređenih

Ekspertna moć – temelji se na znanju, vještinama i sposobnostima vođe.Referentna moć – temelji se na osobnim karakteristikama vođe koji posjeduje liderske osobine koje se odražavaju kroz poštovanje i vjernost zaposlenih.Tri su osnovna tipa vođenja:1. Autokratski stil vođenja je centralizirani stil vođenja,a primijenit će ga poduzetnici koji žele imati cjelokupni autoritet u svojim rukama i neograničenu moć odlučivanja.2. Demokratski stil vođenja karakterizira participiranje podređenih u procesu donošenja odluka. U tom stilu vođenja pretpostavljeni vođa prije donošenja odlukeraspravlja sa suradnicima i zaposlenicima o rješenju problema.3. Laissez faire stil mogli bismo ga nazvati i «pusti-činiti». Vođa izbjegava bilo kakav autoritet, dopušta zaposlenicima da sami biraju i ispunjavaju zadatke najbolje što znaju i mogu.Među ostalima podjelama stilova vođenja posebno se izdvaja tzv. Likertov sustav 4. Razlikuju se 4 stila vođenja:

1. eksploatatorsko-autoritativni – vođa nema povjerenje u svoje podređene, sve se odluke donose na vrhu, podređeni rade sa strahom, pod prijetnjama i kaznama, ponekad i nagradama, funkcija kontrole koncentrirana je na razini vrhovnog menadžmenta.

2. Benevolentno-autoritativni – vođa ima nešto povjerenja u podređene iako još dominira odnos „gospodar-sluga“, ciljevi se postavljaju na razini vrhovnog menadžmenta na kojoj se donose sve temeljne odluke, dok se neke rutinske odluke delegiraju na niže razine.

3. Konzultativni – vođa ima poprilično, ali ne potpuno, povjerenje u svoje podređene; podređenima je dopušteno donošenje manje važnih odluka na nižim razinama hijerarhije; komuniciranje je dvosmjerno, odozgo prema dolje i odozdo prema gore. Interakcije nadređenih i podređenih sadrže dozu povjerenja.

4. Participativno-grupni – menadžment ima potpuno povjerenje u svoje podređene, a proces donošenja odluka uključuje sve razine hijerarhije, komunikacije se odvijaju ne samo odozgo prema dolje i odozdo prema gore, već u svim smjerovima.

C) Kadrovska politikaTa aktivnost obuhvaća upravljanje ljudskim resursima (potencijalima) unutar poduzeća. Sastoji se od nekoliko bitnih komponenata:1. Planiranje potrebnih kadrova.2. Selekcija i izbor potrebnih kadrova.3. Procjena kvalitete kadrova.4. Edukacija i izobrazba5. Identifikacija i rješavanje kadrovskih problema.D) Poslovno komuniciranjeKomunikacija je proces podjele misli i njihovih značenja. Komunikacija je i prijenos misli i poruka. Poslovno komuniciranje može se definirati kao procesi sustav prijenosa informacija u organizacijskoj strukturi poduzeća. Riječ je zapravo o uspostavljanju učinkovitih komunikacijskih odnosa među organizacijskim jedinicama, skupinama i pojedincima u svrhu suradnje i zajedničkog djelovanja u smjeru ostvarivanja strateških ciljeva poduzeća. U

21

suvremenom poslovanju stalno se teži ubrzanju procesa prijenosa informacija, odnosno komunikaciji unutar poduzeća i izvan njega. Tako govorimo o internoj i eksternoj komunikaciji.Kontrolna funkcija poduzetništvaKontrolna funkcija poduzetništva usmjerena je na praćenje aktivnosti zaposlenika, usporedbu ostvarenih rezultata s planiranim i poduzetim aktivnostima kojima će se odstupanja otkloniti ili smanjiti, utvrđivanje je li organizacija usmjerena prema postavljenim ciljevima, te u slučaju potrebe i donošenje korektivnih strateških odluka.Kontrolna funkcija poduzetništva odvija se kao posljednja u nizu funkcija poduzetništva pa se naziva i završnom funkcijom poduzetništva.Sa stajališta kontrolnih razina, kontrola može biti:1. operacijska kontrola – označuje kontrolu jednog ili više poslovnih sustava,2. organizacijska kontrola – označuje kontrolu cjelokupnoga organizacijskog sustava poduzeća,3. strateška kontrola – jest kontrola sa stajališta ostvarivanja strateških ciljeva poduzeća.Prema objektu kontrola se može podijeliti na:a) Kontrolu inputa (resursa, ili kontrola unaprijed)b) Kontrolu izvođenja (proizvodnje, usporedna kontrola)c) Kontrolu outputa (rezultata, unazad)Učinkovita kontrola uključuje:a) postavljanje standarda – to je veličina i kvaliteta učinaka koji se na kraju uspoređuju s ostvarenim veličinama i kvalitetom,b) mjerenje performansi – različita mjerenja stupnja ostvarenih zadanih standarda,c) komparaciju – usporedba standarda i performansi, radi utvrđivanja uzroka i veličine odstupanja,d) procjenjivanje rezultata i donošenje eventualne odluke o akciji.Mjerenje uspješnosti poduzetničke tvrtke Mjerenje uspješnosti čini najvažniji korak u procesu kontrole poslovanja. Mjerenje uspješnosti je postupak kojim se utvrđuje jesu li i u kojoj mjeri ostvareni zacrtani strateški ciljevi. Ako je došlo do eventualnih odstupanja od predviđenih rezultata, zadatak je mjerenja da ukaže na smjer tih odstupanja te na razloge koji su do njih. To je sumiranje ključnih odnosa i rezultata koji govore o financijskim performansama poduzeća. Prije početka samog mjerenja, treba precizno utvrditi što promatrati, vrednovati i mjeriti. Analiza pokazatelja uspješnosti pomaže na sljedeći način:

Daje podatke o profitabilnosti, uspješnosti upravljanja aktivom, solventnosti i investicijskom potencijalu

Osigurava konzistentnu bazu podataka za praćenje smjerova (trendova) kretanja performansi i za istraživanje promjena u performansama

Omogućuje usporedbu pokazatelja uspješnosti poduzeća s ostalim poduzećima u okruženju i iskustveno postavljenim mjerama uspješnosti

Omogućuje usporedbu rezultata uspješnosti po dijelovima poduzećaAnaliza pokazatelja pomaže u donošenju operativnih, ali i strateških, odluka glede smjera kretanja poduzeća u budućnosti. Najvažniji segmenti analize uspješnosti poduzeća jesu:

Analiza profitabilnosti Analiza obrtaja aktive (imovine)

22

Analiza solventnosti i likvidnosti Analiza investicijskog potencijala Izračunavanje ukupnog izraza uspješnosti Analiza dodane vrijednosti

Analiza profitabilnosti smatra se primarnom i najvažnijom analizom odnosa. Ključne odnose u analizi profitabilnosti označuju dvije temeljne mjere, i to: profitna marža i povrat na investirano.Profitna marža ili marža dobitka najraširenija je i najviše upotrebljavana mjera profitabilnosti u poduzetničkoj praksi. Računa se kao odnos dobitka i prihoda od prodaje. Pokazuje postotak ostvarenog dobitka prema vrijednosti cjelokupnog urađenog posla kroz ostvareni prihod.Povrat na investirano (ROI) ili povrat na korišteni kapital(ROCE) govori o poduzetnikovoj uspješnosti u korištenju raspoloživih resursa.Analiza obrtaja aktive. Analiza odnosa između prihoda i aktive u nas je poznata pod nazivom analiza obrtaja ukupne imovine. Ta se analiza može provoditi i za svaki pojedinačni dio aktive odvojeno. Zapravo se ne radi o stvarnom obrtanju imovine nego o koeficijentu koji govori koliko jedna novčana jedinica aktive stvara novčanih jedinica prihoda.Analiza likvidnosti i solventnosti. Likvidnost se definira kao sposobnost poduzeća da u roku podmiri svoje tekuće obveze. Solventnost se definira kao sposobnost poduzeća da u roku udovolji svojim dugoročnim obvezama. Mjerenje likvidnosti važno je zbog toga da bi poduzetnici bili u stanju u svakom trenutku udovoljiti tekućim kratkoročnim obvezama. To je važno kako ne bi došlo do zastoja u redovitim isporukama ključnih proizvodnih resursa od strane dobavljača kao i blokade računa poduzeća. Glavne mjere likvidnosti utemeljene su na odnosu između tekuće aktive i pasive. Dva najvažnija pokazatelja su tekući odnos i radno raspoloživi kapital. Tekući odnos pokazuje odnos između tekuće aktive i tekuće pasive. Radno raspoloživi kapital jest razlika između tekuće aktive i tekuće pasive.Mjere solventnosti usmjerene su na promatranje dugoročne financijske stabilnosti putem odnosa unutar kapitalne i financijske strukture poduzeća. Kapitalna struktura čini ukupni dugoročni kapital poduzeća koji se sastoji od ukupnog vlastitog kapitala i tuđeg kapitala posuđenog iz različitih izvora. Najvažniji pokazatelji za mjerenje solventnosti su:

Odnos dugoročnih obveza i ukupnog dugoročnog kapitala – pokazuje udjel dugoročnih obveza u ukupno korištenom dugoročnom kapitalu pa se može nazvati i udjel tuđeg kapitala. Max 30-35%

Stupanj zaduženosti kao odnos ukupnih obveza i ukupne aktive pokazuje koliki se dio imovine financira iz tuđih izvora. Udjel ukupnih obveza prema ukupnoj aktivi ne bi trebao biti veći od 50%.

Odnos ukupnih obveza i kapitala – pokazuje kolika je zaduženost poduzeća u odnosu prema vrijednosti vlasničkog kapitala, tj. koliki se dio imovine financira iz tuđih izvora. Naziva se još i odnos duga i kapitala.

Odnos pokrića kamata – označuje odnos između operativnog dobitka i kamata. Izračunava se na temelju podataka iz računa dobiti i gubitkal

Dodana vrijednost kao pokazatelj proizvodnostiDodana vrijednost razlika je između prihoda od prodaje proizvoda i usluga i kupljenih dobara i usluga. Dodana vrijednost je vrijednost koju poduzeće dodaje iz svojih vlastitih kapaciteta. Analiza odnosa u okviru dodane vrijednosti može se priključiti analizi odnosa pozicija bilance

23

stanja i računa dobiti i gubitka kako bi se dobio kompletniji pogled pri procjeni ukupne uspješnosti poduzeća. Kad se stavi u odnos s dugotrajnom aktivom, tekućom aktivom, brojem zaposlenih, izravnim plaćama i sličnim podacima, dodana vrijednost postaje primarna mjera proizvodnosti. Prema tome tipične mjere proizvodnosti utemeljene na konceptu dodane vrijednosti su:

1. Odnos dodane vrijednosti i dugotrajne aktive2. Odnos dodane vrijednosti i tekuće aktive3. Odnos dodane vrijednosti i ukupne aktive4. Odnos dodane vrijednosti po zaposlenom5. Odnos dodane vrijednosti po novčanoj jedinici izravne plaće.

Komparativna analiza i utvrđivanje uspješnostiZa komparativnu analizu pojedinih segmenata uspješnosti poslovanja i vrednovanje dobivenih rezultata potrebno je provoditi tzv. benchmarking metodu. Ona se može provoditi dvojako:

Interni benchmarking – koji označuje vremensku usporedbu aktualnih poslovnih rezultata poduzetničkog poduzeća s vlastitim rezultatima iz prijašnjih razdoblja

Eksterni benchmarking – čini usporedbu poslovnih rezultata s rezultatima konkurentskih poduzeća.

7. PODUZEĆE I PODUZETNIČKO OKRUŽENJEPoduzetništvo obuhvaća niz aktivnosti koje se svode na osnivanje, formiranje i upravljanje poduzećem.Poduzeće je temeljni djelatni oblik povezivanja interesa i aktivnosti pojedinca i grupe te šire društvene zajednice u privredi.Poduzeće u slobodnom poduzetništvuPoduzeće predstavlja temeljnu organizacijsku jedinicu koja obavlja neku ekonomsku djelatnost, tj. temeljni poslovni subjekt. U svim dosadašnjim društvenim uređenjima proizvodnja se odvijala u određenim organizacijskim jedinicama, pa se tako poduzeće javlja u kapitalizmu, što znači da je poduzeće povijesna kategorija.Pojmovno definiranje poduzećaPoduzeće se definira kao organizacijsko-pravni pojam u kojem se ostvaruje poslovna djelatnost upravljačkim odlukama menadžmenta,poduzetnika i vlasnika i kombiniraju proizvodni čimbenici radi ostvarivanja dobiti. Poduzeće predstavlja samostalnu gospodarsku,tehničku i društvenu cjelinu u vlasništvu određenih subjekata, koja proizvodi dobra ili usluge za potrebe tržišta, koristeći se odgovarajućim resursima i snoseći poslovni rizik, radi ostvarivanja dobiti i drugih ekonomskih i društvenih ciljeva.Najučestaliji oblici poduzeća u tržišnoj ekonomijiS aspekta vlasništva dvije su osnovne vrste poduzeća:a)Poduzeća u privatnom vlasništvub)Poduzeća u javnom vlasništvuPrivatno vlasništvo nad poduzećem obuhvaća ove oblike:

inokosno poduzeće (samo jedan vlasnik), obiteljsko poduzeće (u obiteljskom vlasništvu), ortačko poduzeće (partnersko poduzeće), zadružno poduzeće (veći broj pojedinačnih vlasnika), i korporativno poduzeće (mnoštvo pojedinačnih vlasnika).

24

Javno vlasništvo nad poduzećem odnosi se na dva oblika: državna poduzeća (koja pripadaju općini, županiji i drugim političko-teritorijalnim

jedinicama), i društvena poduzeća (u vlasništvu mirovinskih fondova, sindikata, crkava,

znanstvenih,obrazovnih, političkih i drugih organizacija).Javna se poduzeća osnivaju i djeluju u općem interesu pa su među njima najpoznatija komunalna poduzeća(za opskrbu građana vodom, strujom, plinom), PTT poduzeća,željeznice, radio-televizija, novine itd.Za razliku od privatnog i javnog vlasništva, kao čistih oblika vlasništva, mješovito vlasništvo je njihova kombinacija, koja se u novije vrijeme naglo razvija;osobito u razvijenijim zemljamaPrema podjeli poduzeća prema veličini danas su najučestaliji oblici poduzeća u tržišnoj ekonomiji slijedeći:

inokosna (individualna) poduzeća, partnerstva (ortaštva) i korporacije (dionička društva).

Inokosno poduzeće (engl. Sole propirietership) je poduzeće u vlasništvu jednog individualnog vlasnika. To su uglavnom mala obiteljska poduzeća koja su u pravilu orijentirana na uže, lokalno tržište. Orijentirana su na proizvodnju jednog ili nekoliko srodnih ili sličnih proizvoda.Postoje dva osnovna motiva za osnivanje inokosnog poduzeća:

o osiguravanje egzistencije svoje obitelji io ostvarivanje zarade (profita).

U inokosnom poduzeću vlasnik istovremeno upravlja i rukovodi svojim poduzećem. Poslovanje inokosnih poduzeća zbog toga je relativno jednostavno.Prednosti i nedostatci inokosnih poduzeća mogu se sažeti na:Prednosti: Nedostaci:1. sloboda, 1. Neograničena odgovornost,2. lakoća osnivanja, 2. Pomanjkanje kontinuiteta,3. mali troškovi pokretanja, 3. Teškoća dobivanja kredita,4. porezne pogodnosti. 4. Predodžbe nestabilnosti.Partnerstvo ili ortaštvo (engl. Partnership) predstavlja udruživanje dvaju ili više pravnih osoba koji temeljem dogovora, a potom i ugovora, osnivaju partnersko poduzeće. U partnerstvu dogovorno s udružuju vlasnici poduzeća radi ostvarenja zajedničkih interesa, ciljeva ili profita. Te osobe zajednički odgovaraju prema trećima svojom imovinom.S obzorom na prava i obaveze partnerstva se mogu podijeliti na:

Opće partnerstvo (engl. General partnership) u kojem partneri za obaveze poduzeća odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom.

Ograničeno partnerstvo (engl. Limited partnership) u kojem pored općih partnera, postoje i partneri čija je odgovornost ograničena samo na uloge koje su oni unijeli u partnerstvo.

Prednost partnerstva je u tome što se lako osnivaju,lakše se dolazi do potrebnog kapitala, proširuju se mogućnosti proizvodnje, tržišnog plasmana, te povećavaju količine znanja i informacija.Prednosti i nedostatci partnerstva:Prednosti: Nedostaci:

25

1. veći izbor talenata 1. Neograničena odgovornost2. veći ulog novca 2. Pomanjkanje kontinuiteta3. lakoća osnivanja 3. teškoća prijenosa vlasništva4. moguće porezne pogodnosti 4. mogućnost prisilne likvidacije.Korporacija (engl. Corporation) predstavlja najsloženiji oblik poduzeća u tržišnoj ekonomiji. Korporacije mogu biti u vlasništvu od jednog pa do stotinu, tisuću ili nekoliko stotina tisuća vlasnika (dioničara).Osnovni cilj osnivanja korporacija je prikupljanje slobodnog kapitala na tržištu.Kapital se prikuplja prodajom dionica na tržištu. Dioničari kupuju dionice i na taj način postaju suvlasnici takvog poduzeća. Shodno broju dionica oni posjeduju i određena prava u donošenju poslovnih odluka. Za uspjeh korporacije dioničari snose odgovornost samo iznosom uloženim u dionice.Korporacije često nastaju iz inokosnih poduzeća ili partnerstava koja su se radi potrebe prikupljanja dodatnog kapitala (dokapitalizacije) odlučila inkorporirati.Na taj način vlasnici poduzeća odriču se određenog odjela u vlasništvu, ali prikupljaju dodatna financijska sredstva za pokretanje novih poslovnih aktivnosti.Prednosti i nedostatke korporacija:Prednosti: Nedostaci:1. ograničena odgovornost, 1. visoki početni zakonski troškovi,2. kontinuitet, 2. Naglašena reguliranost,3. lakoća prijenosa vlasništva 3. Ekstenzivno izvještavanje,4. lakoća dobivanja kredita. 4. Dvostruko oporezivanje.Pravni oblici poduzeća u HrvatskojPravni oblici poduzeća u Hrvatskoj zajednički se nazivaju trgovačka društva. Trgovačko društvo je pravna osoba osnovana i uređena prema ovom zakonu.Trgovačka društva dijele se na:

javno trgovačko društvo, komanditno društvo, društvo s ograničenom odgovornošću, i dioničko društvo.

Malo poduzećeDefiniranje malog poduzeća: U teoriji, zakonodavstvu i gospodarskoj praksi udomaćila se podjela poduzeća na mala, srednja i velika.Međutim jako je teško doći do jedinstvene definicije. Razlog tomu je što različite zemlje imaju vlastitu definiciju malih, srednjih i velikih poduzeća. Bez obzira na to postoje neki osnovni kriteriji na temelju kojih se mala i srednja poduzeća klasificiraju i razgraničavaju od velikih. Tako se u većini zemalja uzimaju se u obzir najmanje tri osnovna kvantitativna kriterija koja se koriste su:

o godišnji prosjek zaposleniho zbroj bilance nakon odbitka gubitka,o godišnji prihod od prodaje.

Službena definicija malog gospodarstva i malog gospodarskog subjekta u Hrvatskoj:Malo gospodarstvo u Hrvatskoj čine subjekti koji:

a) zapošljavaju prosječno godišnje manje od 250radnika

26

b) neovisni su u poslovanjuc) ostvaruju ukupni godišnji promet od 60 milijuna kuna ili imaju zbroj bilanci (ako su obveznici poreza na dobit), odnosno imaju dugotrajnu imovinu (ako su obveznici poreza na dohodak) u vrijednosti do 30 milijuna kuna.

Subjekti malog gospodarstva su fizičke i pravne osobe koje samostalno i trajno obavljaju dopuštenu djelatnosti radi ostvarivanja dobiti i dohotka na tržištu.Razlikuju se mikro, mali i srednji subjekti malog gospodarstva.Subjekti malog gospodarstva se definiraju kao:Mikro subjekti malog gospodarstva - fizičke i pravne osobe koje prosječno godišnje imaju zaposleno manje od 10 radnikaMali subjekti malog gospodarstva - fizičke i pravne osobe koje :

prosječno godišnje imaju zaposleno manje od 50 radnika ostvaruju ukupni godišnji promet od 16 milijuna kuna ili imaju zbroj bilanci (ako su

obveznici poreza na dobit) odnosno imaju dugotrajnu imovinu (ako su obveznici poreza na dohodak) u vrijednosti do 8 milijuna kuna.

Karakteristike malih poduzeća:a. Mala poduzeća zadovoljavaju onaj dio potražnje za robama i uslugama koje velika poduzeća teško mogu podmiriti.b. Mala poduzeća zbog svoje veličine mnogo su fleksibilnija što im omogućuje vrlo elastičnu ponudu i brzu prilagodbuc. Mala poduzeća traže relativno univerzalni tip radnika i opreme koji mogu obavljati raznorodne poslove u procesu proizvodnje.d. Mala poduzeća pokazuju veću spremnost da staru tehnologiju zamjene novom te tu zamjenu brže obavljaju.e. Mala poduzeća pružaju šire mogućnosti inovativnosti i bržu primjenu novih znanja i poslovnih modelaf. Ekonomska samostalnost i spremnost na snošenje rizika u poslovanju potiče mala poduzeća da se povezuju i umrežavaju radi ostvarivanja uspješnijeg zajedničkog poslovanja ali i lakšeg snošenja rizika.Prednosti malih poduzeća: Neovisnost – pokretanje malog poduzeća poduzetnicima omogućuje gotovo u potpunosti

autonomno djelovanje. Međutim, taj veliki stupanj autonomnosti prati velika odgovornost za uspješno poslovanje. Odgovornost za uspjeh u pravilu preuzima poduzetnik utemeljitelj malog poduzeća.

Tržišna prilagodljivost – mala su poduzeća, za razliku od srednjih i velikih, zbog svoje veličine u mogućnosti brzo prilagoditi tržišnim promjenama i novonastalim prilikama,te bez većih potresa mogu svoju djelatnost preorijentirati sukladno zahtjevima potrošača glede kvalitete, količine,dizajna i sl.

Mogućnost ostvarenja financijskog uspjeha – jedan odvažnijih razloga osnivanja malog poduzeća jest mogućnost ostvarenja bitno veće zarade u samostalnom poslu od one koju je poduzetnik mogao ostvariti kao zaposlenik u nekoj većoj kompaniji.

Sigurnost posla – kada poduzetnik osnuje malo poduzeće sigurnost posla mu ja zajamčena sve dok se pozitivno posluje. Prednost je i u tome što je vlasnik,odnosno poduzetnik, istodobno je i menadžer koji sam odlučuje kada će, koliko i do kada raditi.

27

Obiteljsko zapošljavanje – jedna od prednosti je mogućnost zapošljavanja članova vlastite obitelji. Prenošenje iskustva "sa oca na sina" omogućuje stvaranje tradicije obiteljskog posla. Suradnja članova obitelji pozitivno djeluje na moral zaposlenika jer vlada veliko međusobno razumijevanje i poštovanje.

Izazov – kod vlasnika/poduzetnika snažno je razvijena potreba za samoaktualizacijom, odnosno svijest o mogućnosti ostvarenja velikog uspjeha, ali su svjesni i rizika pri izgradnji samostalne poslovne karijere. Oni uživaju u osjećaju samostalnog razvoja te smatraju kako su sami odgovorni za uspjeh ili neuspjeh.

Nedostaci malog poduzeća: Porast odgovornosti – Širok raspon odlučivanja koju poduzetnik u malom poduzeću ima, u

velikoj mjeri povećava odgovornost za poslovni uspjeh. Vlasnik/poduzetnik sam je potpuno odgovoran za svoj poslovni uspjeh.

Mogućnost propasti – Vlasnik poduzetnik donosi brojne manje ili više učinkovite odluke. Međutim, rizik propadanja je velik jer poduzetnik raspolaže oskudnim financijskim i kapitalnim resursima pa ima malu mogućnost ublažavanja neuspjelih poslovnih poteza. Zbog toga broj loših ili pogrešnih poslovnih odluka treba svesti na minimum.

Podložnost fluktuacijama na tržištu – Mala poduzeća teže podnose sezonske ili drugim uvjetima uzrokovane oscilacije u prodaji. (npr. za mala poduzeća koja djeluju u trgovini Božić i novogodišnji blagdani iznimno profitabilni. Međutim, u siječnju su suočeni sa znatnim opadanjem prodaje pa se moraju dobro pripremiti za takova razdoblja i precizno isplanirati svoj novčani tijek.

Ovisnost o konkurenciji – Unatoč vrlo uspješnom početku uspjeh malog poduzeća naglo može narušiti pojava konkurencije u okruženju. To je vrlo izraženo npr.: u ugostiteljskoj industriji, u trgovini na malo i sl.

Financijska slabost – Bez obzira na uspješno upravljanje financijskim sredstvima mala su poduzeća podložnija financijskim krizama i nelikvidnosti. Zbog toga su, prisiljena prodavati svoje proizvode i usluge po nižim cijenama ili uzimati nepovoljne kredite na tržištu.

Nedostatak znanja i stručnosti – Mala poduzeća, zbog svojih ograničenih financijskih mogućnosti, obično oskudijevaju kvalitetnim stručnjacima specijaliziranim za pojedine poduzetničke funkcije.

Nerazvijena pravna regulativa– Za poticanje poduzetništva vrlo je bitno kvalitetno zakonsko reguliranje pokretanja i poslovanja malih gospodarskih subjekata jer o tome ovise i mogućnosti kreditiranja odnosno određene financijske pogodnosti koje su neophodne za malo gospodarstvo

Obrtničko poduzetništvoObrtnik je fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja jednu ili više gospodarskih djelatnosti radi postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.Obrt se može osnovati i zajedno s partnerom. Ta osoba pritom može koristiti i rad drugih osoba.Ovisno o uvjetima koji moraju biti ispunjeni,obrt može biti:1. Slobodan,2. Vezan,3. Povlašten.1. Slobodni obrti su oni za koje se ne traži stručna osposobljenost ni majstorski ispit.

28

2. Vezani obrti su oni za koje se traži stručna osposobljenost i majstorski ispit. Za obavljanje slobodnog i vezanog obrta potrebna je obrtnica. Obrtnicu izdaje županijski ured odnosno ured Grada Zagreba nadležan prema sjedištu obrta.3. Povlašteni obrti su oni koji se obavljaju na osnovi povlastice. Ovisno o vrsti obrta povlasticu izdaje nadležno ministarstvo. Fizička osoba koja ispunjava uvjete za obavljanje obrta i koja dobije obrtnicu odnosno povlasticu postaje obrtnikom kad se upiše u obrtni registar.Obiteljska poduzećaRadi se o obliku poduzetništva koji nastaje preklapanjem i međusobnom interakcijom tri podsustava – biznisa, obitelji i vlasništva gdje su prva dva s ekstremno različitom internom logikom.Priroda biznisa je potpuno kontradiktorna prirodi obitelji. Obitelji su vođene emocijom, biznis objektivnošću irealnošću, obitelji su zaštitnički orijentirane prema svojim članovima, biznis znatno manje, obitelji se iskonski odupiru promjenama, biznis bez toga ne može.Veliki broj obiteljski tvrtki ima problem s razdvajanjem ova dva sustava, no taj postupak je neophodan ukoliko želite da vaš biznis napreduje, raste i razvija se.Definiranje obiteljskog biznisaDolazimo do spoznaje da je obiteljski biznis onaj:

u kojem obitelj ima veći dio vlasništva i u skladu s tim stalan utjecaj na razvoj biznisa, u kojem je pravo glasa tako podijeljeno da obitelj može imati kontrolnu funkciju, u kojem komparativna prednost proizlazi i razvija se iz međusobne interakcije

obitelji,biznisa i vlasništva, osobito onda kada je obiteljska zajednica jaka.Poticajna sredstva za razvoj malog gospodarstva u HrvatskojIskorištavanje prednosti malog gospodarstva umanjim zemljama kao što je naša nalaže poduzimanje odgovarajućih mjera, te organizirani rad državne uprave i potpornih poduzetničkih institucija.Program razvoja malog gospodarstva kao nositelji provode Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, Hrvatska gospodarska komora,Hrvatska obrtnička komora, Zavod za zapošljavanje,Zavod za statistiku, jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave, te razne udruge malog gospodarstva i poduzetništva.Hrvatske organizacije za razvoj poduzetništvaHrvatska agencija za malo gospodarstvo(HAMAG) je neprofitna financijska organizacija osnovana od strane Vlade RH s ciljem poticanja i razvijanja malog i srednjeg poduzetništva.Djelatnost Agencije obuhvaća poticanje i osnivanje subjekata malog gospodarstva,poticanje ulaganja, financiranje i davanje jamstava, odobravanje potpora, te praćenje,analize i druge stručne poslovi, kao i suradnju s institucijama poticanja poduzetništva.Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) ima ulogu razvojne banke, osnovane u svrhu kreditiranja obnove i razvitka hrvatskog gospodarstva. Osnivač HBOR-a je sama Republika Hrvatska. U sklopu aktivnosti poticanja razvoja hrvatskog gospodarstva poseban naglasak dan je na razvoj malog i srednjeg poduzetništva.HBOR u nudi slijedeće programe kreditiranja: Program kreditiranja financijskog restrukturiranja gospodarskih subjekata Program kreditiranja poticanja razvitka malog i srednjeg privatnog poduzetništva

29

Program kreditiranja razvitka otoka. Program kreditiranja poticanja malog gospodarstva na područjima posebne državne skrbi. Program kreditiranja za poticanje utemeljenja malog poduzetništva itd.Poduzetnička infrastrukturaU smislu pomoći i podrške, razvoju malog gospodarstva i poduzetnika u velikoj mjeri mogu doprinijeti različiti oblici potpornih institucija kao što su poduzetnički centri,poduzetnički inkubatori i poduzetničke zone.Program razvoja poduzetničke infrastrukture u Republici Hrvatskoj predviđa ulaganje u osnivanje nove, te razvoj postojećih poduzetničkih institucija u okviru kojih se zadovoljavaju potrebe poduzetnika za savjetodavnim uslugama, informacijama, poslovnim i infrastrukturnim prostorom, te nizom drugih usluga.Poduzetnički centriDjelatnost rada poduzetničkih centara može se sažeti na slijedeće aktivnosti: informiranje (info – točke); savjetodavne i konzultantske usluge; izrada, procjena i selekcija poduzetničkih projekata; savjetodavne informacije o mogućnostima financiranja projekata; nalaženje i aktiviranje financijskih izvora; baza kataloga za projekte; financijski i kreditni konzalting; pronalaženje poslovnih partnera u zemlji i inozemstvu; usluge istraživanja tržišta i marketinga; seminari za poduzetništvo; organiziranje stručnog usavršavanja i osposobljavanja poduzetnika; i ostale uslužne djelatnosti za poduzetništvo.Poduzetnički inkubatoriPoduzetnički inkubator je lokacijska zajednica malih poduzetnika koji tek započinju poslovati. Djelatnost rada poduzetničkih inkubatora obuhvaća:

organiziranje poslovanja poduzetnika u inkubatoru; pružanje poslovnih usluga (administrativni servis za korisnike inkubatora i dr.); pružanje poslovnog savjetovanja za korisnike inkubatora; pružanje prostornog rješenja; ostalo.

Poduzetničke zonePod pojmom poduzetničke zone podrazumijeva se područje koje je prostorno-planskim dokumentima određeno za obavljanje gospodarskih djelatnosti, s izgrađenim prometnicama i komunalnom infrastrukturom.Osnovna namjera poticanja osnivanja i razvoja poduzetničkih zona je poticanje razvoja poduzetništva kao pokretačke snage lokalnog i regionalnog održivog gospodarskog razvoja.Cilj je povećanje broja gospodarskih subjekata i poboljšanje njihovih poslovnih rezultata, povećanje konkurentnosti poduzetnika, porasta zaposlenosti, te povećanje udjela proizvodnje u ukupnom gospodarstvu.

STRATEŠKO PODUZETNIŠTVO

30

Strateško poduzetništvo je termin koji se rabi kao integracija poduzetničkih akcija traženja poslovnih prilika i strateških akcija iznalaženja i razvoja konkurentskih prednosti. Strateško poduzetništvo čini tako set poduzetničkih akcija koje se poduzimaju radi strateške perspektive. Zadaća je strateškog poduzetništva povećati dugoročnu i održivu efektivnost malog poduzeća. Poduzetnici najprije trebaju dobro razumjeti svoje sposobnosti i tržišne mogućnosti. Ključ uspjeha je samo u specijalizaciji na ključne sposobnosti; identifikaciji i iskorištenju onih koje malo poduzeće već posjeduje ili pak izgradnji i razvoju novih konkurentskih prednosti. Kao što se vidi, čvrsta veza između poduzetništva i menadžmenta jasna je i logična. Zbog toga neki autori čak upotrebljavaju i naziv strateški menadžment.Strateško planiranje je proces razvoja strateškog plana prema kojemu će se poduzeće voditi u nastojanju ostvarenja zacrtane vizije, misije i ciljeva. Zadaća je strateškog planiranja osigurati ciljeve koji su postavljeni, odnosno ono mora opravdati svrhu postojanja poduzeća. Postoje faze strateškog planiranja i razvoja poduzeća, i to:

Formuliranje strategije Formuliranje strateških planova Implementacija strateških planova Kontrolna strategija

Prema Zimmereru i Scaraboroughu strateško planiranje je kontinuiran proces koji se sastoji od 9 koraka:

- Razviti jasnu viziju i pretvoriti je u strateški plan misije malog poduzeća- Utvrditi strateške prednosti malog poduzeća- Proučiti okruženje i utvrditi poslovne prilike, ali i prijetnje s kojima se malo poduzeće

može suočiti- Identificirati ključne čimbenike za uspjeh u poduzetničkoj aktivnosti- Analizirati poslovanje konkurencije, učiti na njihovim pogreškama- Kreirati jasne strateške ciljeve malog poduzeća- Definirati strateške mogućnosti i izabrati odgovarajuću poslovnu strategiju- Pretvoriti strateške planove u poslovne planove- Uspostaviti kvalitetan sustav kontrole poslovanja

Prvi i osnovni korak u strateškom planiranju čini definiranje strateškog plana misije malog poduzeća. Strateški plan mora jasno dati odgovor na osnovno piranje: koja je svrha postojanja poduzeća. Te još trebaju biti dani i odgovori na pitanja kao što su:

Na koje/koja tržišta ići? Koja je konkurentska prednost poduzeća na tržištu? Koje su ključne sposobnosti poduzeća? Koji su ključni proizvodi i usluge koje će malo poduzeće ponuditi na tržištu? Tko će biti kupac tih proizvoda? Zašto će kupci kupovati upravo naše proizvode, a ne proizvode konkurencije? Što čini vrijednost za potrošače i kako im ponuditi bolju vrijednost? Kako raspodijeliti dobit koja će se ostvariti u poslovnoj aktivnosti?

Strateški plan mora biti jasno formuliran kako bi bio razumljiv zaposlenicima u poduzeću, ali i svima onima s kojima poduzeće posluje.Strateški plan malog poduzeća mora imati ova obilježja:

Biti kratak

31

Biti jednostavan Biti aktualan Isticati vrijednost poduzeća Biti orijentiran k budućnosti Obuhvaćati sve zaposlenike i ostale uključene Biti pozitivan i zračiti optimizmom Biti u skladu s poslovnom kulturom i etikom

Stvaranje konkurentske prednostiDanašnje poslovno okruženje je turbulentno, u njemu ekonomije i sama društva doživljavaju nagle i duboke promjene, a znanje i primjena novih tehnologija nužan su uvjet za cjelokupni gospodarski razvitak. Biti konkurentan danas nije pitanje uspjeha, nego pitanje opstanka na tržištu. Konkurentska prednost označuje skup čimbenika koji izdvajaju neko poduzeće od ostalih konkurenata i daju mu jedinstvenu tržišnu poziciju, superiornu spram konkurencije. Konkurentska prednost ostvaruje se posjedovanje ili kreiranjem određene posebnosti koju kupci traže i prihvaćaju, i pomoću koje se neko poduzeće razlikuje od svojih konkurenata. Poduzeća danas moraju stvoriti više vrijednosti od svojih konkurenata. Korist je moguće izvući samo iz održive konkurentske prednosti koju nije lako imitirati ili prevladati i koju je poduzeće u stanju određeno vrijeme zaštititi. Strateški cilj svakog poduzetnika mora biti upravo izgradnja jedinstvene i obranjive konkurentske prednosti koju je konkurentima teško imitirati i kopirati.Elementi i rezultati konkurentskih prednostiTri osnovna elementa konkurentskih prednosti:

Superiorno znanje – znanje je trajan izvor mogućnosti postizanja konkurentske prednosti. Postoje tzv. poduzetnička i menadžerska znanja na osnovi kojih poduzetnik definira i razvija poslovne ciljeve i strategije.

Superiorni resursi – potrebno je graditi konkurentsku prednost pomoću: inovativnosti i razvoja novih proizvoda, proizvodnje kvalitetnijih proizvoda i usluga, razvijenije distribucijske mreže, lakšeg pristupa sirovinama i boljih odnosa s dobavljačima, većeg ulaganja u promociju, višeg stupnja informatizacije, boljeg financijskog položaja poduzeća.

Superiorna kontrola – kontrola troškova, nabavnih i prodajnih učinaka, razvoja proizvoda, novčanih tokova, rizika te zadovoljenja kupaca vodi u poboljšanje poslovanja putem stjecanja informacija za poslovno odlučivanje, poboljšanja komunikacijskih tokova i izvještavanja jesu li zacrtani ciljevi postignuti, kao i razloge eventualnog neuspjeha.

Najbolje pokazatelje ostvarenja učinkovitosti konkurentskih prednosti općenito daju tržišni udjel pojedinog poduzeća unutar industrije i profitabilnosti poslovanja poduzeća.Oblici i izvori konkurentske prednostiKonkurentske prednosti najčešće se ostvaruju putem:

Odličan proizvod Niski troškovi poslovanja: visoka produktivnost, niži režijski troškovi, niži troškovi

radne snage, niži nabavni troškovi, niži prodajni troškovi Veličina poduzeća-manja poduzeća su fleksibilnija Primjena suvremene tehnologije i novih tehnoloških rješenja

32

Organizacijska rješenja Odnosi s klijentima

Kvalitativna obilježja koja pojedini proizvod ili uslugu razlikuju od konkurentskih također su osnova za razvoj konkurentske prednosti poduzeća. Visina takve konkurentske prednosti očituje se iskazanim povjerenjem kupaca za neki proizvod ili uslugu s određenim kvalitativnim obilježjima.Najvažniji izvori konkurentskih prednosti:

1. Inovacije2. Diferencijacija3. Brzina

Ključne sposobnosti kao osnova za stjecanje konkurentske prednostiKljučne sposobnosti jesu jedinstveni set sposobnosti koje neko poduzeće posjeduje i razvija i koje mu omogućuju opsluživanje svojih potrošača bolje od konkurenata. Ključne sposobnosti mogu imati izvor u vrhunskoj kvaliteti, inovacijama, organizaciji poslovanja, timskom radu, fleksibilnosti, izvrsnom postprodajnom servisu, odgovornosti te svemu drugom što nekom poduzeću omogućuje konkurentsku prednost na tržištu.U suvremenoj ekonomiji za razvoj ključnih sposobnosti više nije nužno potrebno izdvojiti velike količine kapitala. Izgradnja ključnih sposobnosti ne zahtjeva nužno posjedovanje fizičkog kapitala niti velike financijske troškove. Poduzetnik iz može supstituirati intelektualnim kapitalom.Primjena ključnih sposobnosti za alternative rasta malih poduzećaPoslovanje bazirano na ključnim sposobnostima omogućuje poduzetnicima povećanje broja različitih alternativa rasta. Akumuliranje vještina rezultira povećanjem potencijalnih alternativa zbog smanjena fiksnih troškova investiranja u proširenje poslovanja na nova tržišta ili u razvoj novog proizvoda. Primjena ključnih sposobnosti za rast i razvoj omogućuje poduzeću zemljopisnu diverzifikaciju, primjenu novih tehnologija i smanjenje nesigurnosti.Zemljopisna diverzifikacija – označuje sposobnost primjene ključnih sposobnosti u različitim zemljopisnim i poslovnim područjima. Pomaže poduzetnicima u postizanju ekonomije obujma.Primjena novih tehnologija – uvođenje novih tehnologija kao i nove primjene već postojećih tehnologija mogu poboljšati sadašnje procese i proizvode i/ili proizvesti proizvode za osvajanje novih tržišta. Sposobnost akumulacije tehnološkog znanja svakako je ključna sposobnost za smanjenje troškova širenja na nova tržišta.Izbor alternativnih pravaca rasta – primjena ključnih sposobnosti omogućuje poduzetnicima postizanje konkurentske prednosti, ali i otvaranje novih potencijalnih pravaca rasta.Smanjenje nesigurnosti – ključne sposobnosti mogu pomoći poduzetniku da smanji nesigurnost od takvih promjena. Poduzetnici koji prate i razvijaju svoje ključne sposobnosti povećat će sigurnost realizacije investicija i ostvarenja uspjeha svojih strategija.Upravljanje lancem vrijednosti Prema Porteru lanac vrijednosti jest sustavan način proučavanja svih aktivnosti koje poduzeće obavlja, kao i analiza interakcije tih aktivnosti sa svrhom analize izvora konkurentske prednosti poduzeća. Lanac vrijednosti poduzeća sastoji se od niza određenih aktivnosti koje stvaraju i razvijaju vrijednost (istraživanje i razvoj, nabava, proizvodnja, prodaja, marketing, distribucija, transport, itd.). stvaranje dodatne vrijednosti odvija se nizom usmjerenih aktivnosti koje su u određenoj vezi. Svaka aktivnosti vezana je za jedan ili više

33

procesa. Kraj jedne aktivnosti označuje početak neke druge. Cilj tih aktivnosti je ponuditi kupcu vrijednost koja nadmašuje vrijednost aktivnosti, što rezultira profitom. Aktivnosti stvaranja vrijednosti mogu se podijeliti na primarne i prateće aktivnosti.Primarne aktivnosti obuhvaćaju: nabavu, proizvodnju, marketing, prodaju, distribuciju te poslijeprodajne usluge kupcima proizvoda.Prateće aktivnosti olakšavaju djelovanje primarnih aktivnosti poduzeća, a obuhvaćaju istraživanje i razvoj, upravljanje ljudskim resursima (upravljanje intelektualnim kapitalom) i infrastrukturne aktivnosti.Konkurentska prednost poduzeća ne može počivati na jednoj nego na svim poslovnim aktivnostima lanca vrijednosti poduzeća. Lanac vrijednosti poduzeća je dio velikog sustava koji uključuje još i lance vrijednosti dobavljača i kupaca.Poslovne strategije malih poduzećaPoslovnu strategiju možemo definirati kao plan, model ponašanja, položaj i perspektivu uz pomoć kojih se strateški ciljevi, politike i poslovne aktivnosti svakog poduzeća integriraju u povezanu cjelinu. Odlučujuću ulogu u izboru i provedbi poslovne strategije malog poduzeća ima sam poduzetnik i/ili njegov menadžerski tim. Suština poslovne strategije je što bolje iskorištavanje konkurentske prednosti malog poduzeća o čemu ovisi njegova uspješnost. Poslovna strategija obuhvaća konkretne zadatke s obzirom na planirane proizvode i ciljna tržišta pa stoga upućuje na buduće aktivnosti malog poduzeća u pojedinim granama. Poslovna strategija malog poduzeća nastoji odgovoriti na pitanja o tome kako postići konkurentsku prednost na nekom tržištu, na koje se privlačne segmente tržišta usredotočiti, koje proizvode ili usluge proizvoditi, kako paralelno provoditi različite, ali komplementarne poslovne aktivnosti da bi se ostvarilo sinergijske učinke, kakav će biti rezultat strateškog povezivanja s poslovnim partnerima, itd.Dvije su osnovne vrste konkurentske prednosti :niski troškovi i diferencijacija. Kombinacijom tih dviju osnovnih konkurentskih prednosti s ciljnim tržištem moguće je identificirati tri poslovne strategije:

1. Strategija troškovnog vodstva – strategija konkuriranja niskim troškovima2. Strategiju diferencijacije – strategiju konkuriranja jedinstvenim proizvodima3. Strategiju fokusiranja – strategiju konkuriranja usredotočenu na odgovarajući tržišni

segmentStrategija troškovnog vodstva temelji se na stvaranju konkurentske prednosti na osnovi najnižih troškova proizvodnje među konkurentima unutar industrije. Troškovni lideri imaju konkurentsku prednost u privlačenju kupaca kojima je cijena proizvoda na prvom mjestu. Primjerena je za upotrebu na tržištu koje se sastoji od velikog broja kupaca i koji su vrlo osjetljivi na promjenu cijene te unutar industrija koje proizvode standardizirane proizvode, pri čemu se mogu postići uštede na osnovi postizanja ekonomije obujma, posjedovanja suvremene tehnologije, lakšeg pristupa sirovinama i dr. Strategija troškovnog vodstva je posebno uspješna u sljedećim situacijama:

Kad su cijene dominantno sredstvo konkurentske borbe Kad su proizvodi maksimalno standardizirani Kad kupci nisu pretjerano vezani za određenu marku proizvoda Kad proizvodi imaju uobičajene upotrebne karakteristike Kad se kupci zbog povoljnije cijene lako orijentiraju na novi proizvod

34

Kad kupci posjeduju veliku snagu cjenkanja ili pogađanjaOpasnosti kod ove strategije su da konkurenti pročitaju metode kojima se služi troškovni lider te da primjene strategiju imitacije. Proizvodnjom velike količine jeftinih proizvoda poduzeće može doći u situaciju smanjenje fleksibilnosti i mogućnosti zadovoljavanja promijenjenih ili potpuno novih zahtjeva kupaca, što može rezultirati čak i preorijentacijom kupaca na druge proizvođače.Strategija diferencijacije ima za cilj ostvariti konkurentsku prednost putem jedinstvenih proizvoda na cjelokupnom tržištu. Osobito je pogodna za primjenu u situaciji koju karakterizira prisutnost velike raznolikosti želja i potreba kupaca i nemogućnost njihova zadovoljenja standardiziranim proizvodima. Mala poduzeća trebaju pratiti ukuse i preferencije kupaca i na temelju stečenih spoznaja poduzeće izabire jedan ili više atributa koje kupci u industriji vide kao važne i gradi strategiju zadovoljavanja tih posebnih potreba. Diferencijacija proizvoda mora biti trajnije prirode. Poduzeće mora biti sposobno proizvoditi i nuditi potrošaču diferencirani proizvod koji konkurencija neće moći lako imitirati. Najbolji rezultati u primjeni te strategije najčešće se ostvaruju na području kvalitete i tehničkih karakteristika proizvoda. Ekonomska djelotvornost te strategije temelji se na privrženosti kupca određenoj marki proizvoda. Uspješna primjena strategije diferencijacije istodobno je i barijera za ulazak novih konkurenata, smanjuje snagu cjenkanja kupaca, posebno onih velikih, te osigurava bolju poziciju poduzeću u obrani od potencijalnih zamjenskih proizvoda ili supstituta. Uz ovu strategiju često se vežu visoki troškovi, ali ne smiju se zanemarivati troškovi iako njihovo smanjenje nije primarni zadatak ove strategije. Niska cjenovna elastičnost potražnje.Strategija fokusiranja je poslovna strategija usmjerena na postizanje odgovarajućih konkurentskih prednosti usmjeravanjem na određeni tržišni segment koji ima specifične potrebe, želje i karakteristike. Osnovna ideja te strategije je izabrati jedan (ili nekoliko) tržišnih segmenata koji se nastoji zadovoljiti posebnim proizvodima i uslugama kreiranim prema željama, potrebama i interesima ciljne potrošačke grupe. Osnova za njezinu izgradnju je fokusiranje na određeno malo zemljopisno područje, lokalno tržište, ciljanje na određenu potrošačku grupu sa sličnim interesima i potrebama, uska specijalizacija u proizvodnji specijalnih proizvoda ili usluga, ili pak posjedovanje nekih posebnih znanja i vještina. Ova strategija je idealna za mala poduzeća koja najčešće nemaju mogućnost zadovoljiti potrebe čitavog tržišta. Zadaća je malih poduzeća (fokusera) koncentrirati se na ciljani tržišni segment (tržišnu nišu) i opsluživati ga bolje i efikasnije od velikih konkurenata koji nastupaju na čitavom tržištu. Izabrani tržišni segment mora biti dovoljno velika da bi bio profitabilan i/ili ima uzlaznu stopu rasta. U osnovi ta strategija ovisi o stvaranju posebne vrijednosti za potrošače, što se može postići: a) na osnovi najnižih troškova u industriji, b) na osnovi diferencijacije proizvoda ili usluga na jedinstveni način, ali ne više.Swot analizaSnage jesu pozitivni unutarnji faktori koje malo poduzeće treba iskoristiti da bi postiglo zadane ciljeve. Ti faktori mogu biti specijalna znanja, vještine, iskustvo, kvaliteta, dobar imidž i reputacija poduzeća i sl.Slabosti jesu negativni unutarnji faktori koji sprječavaju malo poduzeće da ispuni svoju misiju i ciljeve. Slabosti mogu biti nedostatak kapitala, manjak stručnih radnika, inferioran položaj u odnosu prema potrošačima ili dobavljačima i sl.

35

Prilike jesu pozitivne eksterne promjene koje poduzetnik može iskoristiti za ispunjenje svoje misije i postizanje svojih ciljeva. Nastaju kao rezultat čimbenika koji su izvan poduzetnikove kontrole.Prijetnje jesu negativni eksterni čimbenici i snage koje sputavaju sposobnost malog poduzeća da ostvari svoju misiju i ispuni predviđene ciljeve.Snage Slabosti-Ugled robne marke-proizvodna konkurentnost-marketinške sposobnosti-vrhunski sustavi upravljanja-snažne proizvodne linije-pristup stranom tržištu-kvalitetni kadrovi

-slabo razvijena strategija-uska proizvodna linija-povećanje troškova proizvodnje-slab marketinški plan-gubitak robne marke-gubitak korporativne kontrole-postojanje sukoba unutar poduzeća

Prilike Prijetnje-mogućnost proširenja poslovanja-proširenje proizvodne linije-istraživanje novih tržišnih segmenata-troškovna ili diferencijacijska konkurentnost-ulazak u nove povezane poslove-smanjenje rivaliteta među konkurentima-brzo rastuće tržište

-povećanje domaće i/ili strane konkurencije-promjene u ukusima potrošača-velike barijere ulaska-povećanje rivaliteta-promjene demografskih faktora-povećanje troškova radne snage-recesija u ekonomiji-usporenje rasta tržišta

Strateška analiza industrijeIndustriju čini skupina poduzeća sa zajedničkim obilježjima. U razmatranju industrije treba uzeti u obzir i ponudbeni i potražni segment jer industrije se sastoje od poduzeća koja međusobno dijele i tehnologije i kupce. Sa stajališta ponude, industriju čine poduzeća koja nude asortiman proizvoda ili usluga s važnim zajedničkim proizvodnim obilježjima, koji su proizvedeni uglavnom generički istovjetnim tehnologijama ili tehnološkim procesima. Sa stajališta potražnje industriju čini skupina poduzeća koja proizvode asortimane koji su bliski supstituti, tj. čija je križna elastičnost potražnje jako velika. Broj i veličina poduzeća unutar industrije definiraju stupanj industrijske koncentracije. Prvi činitelj industrijske koncentracije je apsolutni broj svih poduzeća koja se natječu unutar jedne industrije. Drugi činitelj je distribucija veličina poduzeća u industriji, kad se veličina svakoga pojedinog poduzeća definira razmjerno i relativno u odnosu prema čitavoj industriji. Oba definicijska činitelja industrijske koncentracije moraju se uzimati u obzir uzajamno kako bi se preciznije odredio stupanj koncentracije.Ako industriju obilježava veliki broj poduzeća, od kojih niti jedno nema znatniji tržišni udjel, onda govorimo o fragmentiranim (atomističnim) industrijama. U fragmentiranim industrijama često je najbolja strategija racionalizacije troškova kojom se nastoje povećati profitne škare.Konsolidirana industrija oblik je koncentrirane industrije u kojoj dominira jedan konkurent ili manji broj velikih konkurenata. Broj poduzeća u takvoj industriji relativno je manji, a isporuka svakog poduzeća čini dovoljno veliki dio industrijskog outputa tako da njegove promjene u

36

količini i cijenama mogu utjecati na industrijsku cijenu i količinu prodaje drugih industrijskih poduzeća.Industrijska koncentracija se može mjeriti na različite načine. Dvije najpoznatije metode mjerenja stupnja industrijske koncentracije su: pokazatelj udjela prodaje najvećih poduzeća u industriji tzv. koncentracijski omjer C4, C8, C20, i Hirschman-Herfindahlov pokazatelj.Koncentracijski omjer se svodi na udjel ukupno ostvarenih prodaja (ili veličine kapitala) najvećih konkurenata u odnosu prema prodaji ostvarenoj u cijeloj industriji odnosno prema ukupnom industrijskom temeljnom kapitalu. Što je veća vrijednost pokazatelja, veća je i koncentriranost industrije.Hirschman-Herfindahlov pokazatelj industrijsku koncentraciju mjeri zbrojem kvadrata tržišnih udjela svih poduzeća u nekoj industriji. Taj pokazatelj ima najmanje dvije prednosti nad jednostavnim pokazateljem koncentracije: obuhvaća vrijednosti tržišnih udjela svih poduzeća u industriji te kvadriranjem daje veću vrijednost udjelima većih poduzeća. Pokazatelj može imati vrijednost 10000 u slučaju da se industrija sastoji od samo jednog poduzeća – monopolista. Fragmentirane industrije imaju HH indeks manji od 1000, a koncentriranje industrije imaju veći od 1800.Strateško upravljanje tehnologijama i inovacijamaPrema klasičnom ekonomskom poimanju tehnologija se promatrala kao materijalna imovina i povezivala se samo sa strojevima i sredstvima za rad, dajući pritom malo značenja neopipljivim aspektima. Danas tehnologija također obuhvaća i materijale koji će se transformirati, kao i korištenu infrastrukturu te proces njihove transformacije u konačne proizvode i usluge. Tehnologija znači sustavnu primjenu znanstvenog znanja ili druge vrste organiziranog znanja na praktičnim zadacima. Uključuje praktičnu implementaciju eksplicitnog znanja (koje je napisano i dostupno bilo kojoj osobi ili instituciji) i implicitnog znanja (koje je dio kulture društva u globalu ili poduzeća, radne grupe, radnika ili izumitelja).Inoviranje čini svako obnavljanje, dizajnirano i realizirano tako da ojača poziciju poduzeća nasuprot konkurenciji što omogućuje dugoročni i konkurentni probitak koji će se moći održati. Inkorporacija tehnologije provodi se kupnjom gotovih tehnoloških rješenja (patenata ili licenci) ili imitiranjem tehnoloških inovacija drugog poduzeća (tehnološka imitacija).Temeljne zadaće upravljanja i vođenja tehnoloških inovacijskih procesa jesu:

Stimuliranje kreativnih rješenja Obrazovanje za inovacije Poticanje poduzetnosti ljudi Stvaranje povoljnog ozračja u funkciji inventivno-inovacijske aktivnosti Preuzimanje rizika Uspješno rješavanje eventualnih konfliktnih situacija Osiguranje kontinuiteta određenog inventivno-inovacijskog procesa

Prednosti razvoja vlastite inovacijeInovator kao prvi na tržištu postiže privilegirani status pri pregovaranju s dobavljačima, koji mu često daju i ekskluzivno pravo nabave sirovina, materijala ili opreme. Može razviti široku mrežu kooperacije u koju uključuje različite partnere: dobavljače, distributer i kupce i na taj način stvoriti prepreke imitaciji svojih proizvoda. Što je više vremena potrebno rivalima za imitaciju nove tehnologije, veća je i mogućnost inovatora da uvede vrjednija poboljšanja,

37

ostajući tehnološki vođa. Kad patentira inovaciju, inovator dobiva vrijeme za konsolidaciju svojeg tržišnog vodstva.Prednosti strategije imitacijeIzbjegavajući iste tehnološke i komercijalne pogreške, imitator uči od inovatora. Imitator se suočava s manje neizvjesnosti stoga što je tržišna potražnja bolje poznata i predvidiva te može imati koristi od napora koje je uložio inovator kako bi utjecao na postavljanje tehnoloških standarda za industriju. Potencijalni kupci mogu odgađati kupnju toga proizvoda i čekati da se isprave tehnički nedostaci vezani za lansiranje novih tehnoloških proizvoda na tržištu. Strateške poduzetničke opcijeU slučaju da malo poduzeće ne posjeduje vlastite znanstveno-istraživačke kapacitete potrebne za razvoj vlastitih inovacija i ne raspolaže dovoljnom osnovom tehnološkog znanja koje mu omogućuje razvoj endogenih tehnoloških sposobnosti imitacije eksternih tehnologija i znanja, kao stratešku poduzetničku opciju može izabrati kupnju licence, kupnju franšize ili se pak upustiti u strateško zajedničko ulaganje.Kupnja licence obavlja se putem sklapanja ugovora o licenci kojim poduzetnik stječe prava na uporabu nekog patenta, tehnološkog znanja i iskustva, žiga, modela ili uzorka. Poduzeću koje mu to ustupa poduzetnik se obvezuje isplatiti određenu naknadu.Prednosti kupnje licence:

Pokretanje poslovanja bez velikih troškova, rizika ili kapitalnih investicija Izbjegavanje troškova istraživanja i razvoja te ispitivanja vlastitih proizvoda, kao i

eventualne troškove pravne zaštite svojih proizvoda Potiče poduzetnika na primjenu najsuvremenije tehnologije što mu omogućuje

diferencijaciju od postojećih konkurenataPrava mogu biti zemljopisno (prostorno) i vremenski ograničena ili neograničena. Licenca može biti opća ili ekskluzivna.Kupnjom franšize poduzetnik stječe pravo poslovanja pod imenom prodavatelja franšize, ali je dužan pridržavati se i strogih pravila poslovanja koje propisuje prodavatelj. Franšiza je u osnovi razvijeniji i specijaliziraniji oblik licence u kojemu kupac franšize od njezina prodavatelja ne kupuje samo određena prava već također pristaje poslovati prema uvjetima koje propisuje prodavatelj. Kupnjom franšize kupac pritom također dobiva i veliku pomoć od prodavatelja franšize u svezi s uspostavljanjem i pokretanjem vlastita poslovanja. To je jednostavna poduzetnička opcija kojom se poduzetnici (korisnici) obvezuju plaćati naknadu za korištenje vlasničkih prava, a zauzvrat dobivaju pravo identifikacije sa zaštitnim znakom i imenom prodavatelja franšize za prodaju specifičnih proizvoda ili usluga, a često i za korištenje kompletnih poslovnih struktura i sustava.Tri osnovna tipa franšize:

1. Trade name franšize – kupac kupuje samo pravo za korištenje imena prodavatelja franšize, bez obveze prodaje točno određenih proizvoda pod imenom prodavatelja franšize

2. Franšiza za distribucija proizvoda – kupac franšize kupuje pravo na prodaju proizvoda i usluga pod imenom prodavatelja franšize, tj. uključuje se u distribucijsku mrežu prodavatelja franšize. npr. prodaja automobila, bezalkoholnih pića, kozmetike.

3. Čista franšiza – oblik prema kojemu kupac od prodavatelja kupuje kompletan poslovni projekt koji obuhvaća: pravo na korištenje imena, prodaju proizvoda ili usluga, oblik i

38

dizajn interijera, poslovne metode i operacije, marketinške usluge te kompletan strateški plan razvoja. Najčešći i najpoznatiji oblik, u fast-food industriji, hotelijerstvu, rent-a-car agencije, itd.

Prednosti kupnje franšize. Poduzetnici nemaju mnogo troškova i rizika oko pokretanja poslovanja pa mogu

relativno brzo pokrenuti vlastito poduzeće te na osnovi poznatog imena i proizvoda brzo povećavati i širiti poslovanje

Kupnja franšize omogućuje pristup provjereno uspješnom poslovnom konceptu, omogućuje korištenje iskustva prodavatelja i na taj način smanjenje rizika poslovanja te relativno brz i siguran način ostvarivanja profita

Strateško zajedničko ulaganje označuje proces osnivanja poduzeća koje je u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više inače neovisnih poduzeća. Zajedničko ulaganje je strateško partnerstvo koje formiraju različita poduzeća s ciljem postizanja nekog zajedničkog pothvata koji inače samostalno ne bi mogla ostvariti. Čine to kako bi smanjila troškove izlaska na tržište, stekla pristup jeftinim sirovinama, poboljšala svoju konkurentsku poziciju na tržištu, usvojila nove tehnološke i marketinške vještine, smanjila rizik poslovanja i sl. Dijele se na domaća i strana.Uspjeh zajedničkog ulaganja zahtjeva dogovor o sljedećem:

Opsegu i ciljevima ulaganja Pravnoj formi Doprinosi pojedinog partnera Trajanju zajedničkog ulaganja Uvjetima pod kojima će ono prestati

Prednosti strateškog ulaganja: Tim putem poduzetnici stječu tehnološka znanja i iskustva od partnera s kojim se

sklapa sporazum Omogućuje poduzetnicima smanjenje visokih troškova i rizika pokretanja poslovne

aktivnosti i izlaska na tržište Omogućuje postizanje sinergijskog efekta putem zajedničkog poslovanja i kompilacije

kompatibilnih ključnih sposobnosti povezanih poduzeća Međunarodno zajedničko ulaganje omogućuje korištenje međunarodne reputacije i

utjecaja partnera na domaćem tržištuSmatraju se dosta rizičnima zbog lošeg izbora partnera, sukoba među partnera ili pojave oportunizma.Razvojne strategije poduzećaTo su mogućnosti za rast i razvoj svog poduzeća. Mogu se podijeliti na 3 osnovne:

1. Strategija rasta ili strategija ekspanzije2. Strategija vertikalne i strategija horizontalne integracije3. Strategija diverzifikacije

Strategija rasta ili strategija ekspanzije temelji se na koncentraciji razvojnih aktivnosti na postojećoj djelatnosti i postojećem asortimanu proizvoda i usluga. Strategija rasta može se provoditi na postojećem i na novim tržištima.Strategija rasta na postojećem tržištu ostvaruje se:

39

Strategijom povećanja tržišnog udjela poduzeća i promjene konkurentskog položaja poduzeća na tržištu.

Stvaranjem novih, kvalitetnijih proizvoda ili usluga, ili inovacijom već postojećih proizvoda ili usluga.

Strategija ekspanzije na nova tržišta čini nastojanje poduzeća da putem akumuliranog znanja i iskustva proširi svoj nastup i utjecaj na druga zemljopisna tržišta. Također može osvajati neke nove tržišne segmente ili niše na kojima se dosad nije pojavljivalo.Strategija vertikalne integracije je razvojna strategija usmjerena na ostvarivanje kontrole u povezanim industrijama kupaca i dobavljača radi dodatnog jačanja tržišnog položaja. Razlikujemo vertikalnu integraciju prema naprijed (prema kupcima) i vertikalnu integraciju prema natrag ( prema dobavljačima). Ostvariva je na 2 načina: stjecanjem vlasništva nad poduzećem ili različitim oblicima udruživanja.Pri horizontalnoj integraciji poduzeće se putem različitih oblika povezuje s jednim ili više konkurenata na tržištu i u industriji radi pokušaja stjecanja povoljnijeg položaja na tržištu.Strategija diverzifikacije oblik je razvojne strategije kojom poduzeće ulazi u neku djelatnost različitu od one kojom se dosad bavilo. Dva su načina provođenja strategije diverzifikacije:

Koncentrična (povezana) diverzifikacija je strategija uvođenja novih proizvoda ili usluga koji su u osnovi slični postojećim.

Konglomeratska (nepovezana) diverzifikacija temelji se na razvoju i uvođenju potpuno novih proizvoda ili usluga, i to pomoću uvođenja nove tehnologije, proizvodnih procesa ili novog marketinškog načina poslovanja.

Ako poduzetnik procijeni da mu se daljnji razvoj poslovanja i/ili proširenje poslovnog projekta više ne isplati, može se odlučiti za primjenu jedne od ovih strategija:

Strategija sužavanja tržišta – suprotna strategiji rasta, smanjenje tržišnog udjela ili povlačenje na lokalno tržište

Strategija preokreta – upotrebljava se za zaustavljanje negativnih kretanja poslovanja. Cilj je restriktivnim mjerama poboljšati ili povratiti strateški položaj

Strategija likvidacije i dezinvestiranja – cilj ove strategije je povući se s nekih tržišta ili iz nekog poslovnog projekta uz što manje troškove te uz što veći novčani dotok

Strategija međunarodne poduzetničke aktivnostiStrategija međunarodne poslovne aktivnosti omogućuje poduzetnicima proširenje mogućnosti ostvarenja profita pomoću aktivnosti koje im nisu dostupne na domaćem tržištu. Poduzetnici koji proširuju poslovnu aktivnost izlaskom na međunarodno tržište pokušavaju stvoriti profit prodajući svoje proizvode i usluge na tržištima na kojima domaći konkurenti te proizvode i usluge ne proizvode ili ih pak ne mogu proizvesti dovoljno kvalitetno, jeftino ili u dovoljnoj količini.Međunarodno poduzetništvo općenito označuje izvođenje poduzetničkih aktivnosti izvan državnih granica i podrazumijeva postizanje strateških ciljeva poduzeća proširivanjem tih aktivnosti poradi povećanja profitabilnosti poslovanja. Poduzetnik mora donijeti tri osnovne strateške odluke: na koje tržište izaći, kad izaći na to tržište i u kojem obujmu izaći odnosno koji način izlaska primijeniti.Izvoz označuje prodaju domaćih proizvoda ili usluga na međunarodnom tržištu. Izvoz čini najjednostavniji oblik izlaska na strana tržišta.Prednosti izvoza:

40

Ne zahtjeva visoke početne troškove Pruža poduzetniku priliku da se upozna s prilikama koje vladaju na stranom tržištu te da

provjeri svoju snagu i spremnost za međunarodno poslovanje Pomaže poduzetniku razviti poslovne odnose te umanjiti poslovne rizike poslovanja

samo na domaćem tržištu Proširuje bazu potrošača što mu omogućuje postizanje prednosti ekonomije razmjera

zbog povećanja obujma proizvodnjeProjekt „ključ u ruke“ jest proces pružanja čitavog niza različitih povezanih usluga stranom naručitelju. Poduzetnik se obvezuje obaviti svaki detalj za neki ugovoreni projekt koji čini sklop različitih usluga koje se baziraju na specifičnom znanju pružatelja usluga. Ako jedan poduzetnik ne može samostalno obaviti sve poslove, može se stvoriti konzorcij poduzeća ili virtualna organizacija međusobno povezanih poduzeća koja su vezana ugovorom.Prednosti: ugovaratelju pruža mogućnost ostvarenja većih profita nego što je moguće izvozom pojedinačnih proizvoda i usluga, te naručitelju daje sigurnost da će projekt biti proveden u roku, odnosno da neće doći do zastoja uzrokovana kašnjenjem pojedinačnih isporuka različitih dobavljača.Direktno strano ulaganjeZahtjeva od poduzeća osnivanje vlastitih podružnica u stranim zemljama. To se može postići otvaranjem novih poduzeća na stranom tržištu,tj. poduzimanjem green-field investicija ili preuzimanjem postojećih poduzeća na stranom tržištu.Taj način poslovanja na međunarodnom tržištu primjeren je u sljedećim slučajevima:

Kada je tržište u nekoj stranoj zemlji dovoljno veliko Kad je strano tržište dovoljno zemljopisno blizu središnje kompanije Kad poduzeće ima znatno međunarodno iskustvo Kad konkurencija na tržištu u stranoj zemlji nije jaka Kad poduzeće ima znatnu konkurentsku prednost pred lokalnim konkurentima

Prednosti direktnog stranog ulaganja: Kad se konkurentska prednost poduzeća zasniva na tehnološkoj sposobnosti, vlastite

će podružnice često biti način izlaska na međunarodno tržište jer se tako smanjuje rizik od gubljenja kontrole tih sposobnosti

Vlastite podružnice omogućuju poduzeću čvrstu kontrolu svih operacija u stranim zemljama

Osnivanje vlastitih podružnica nužno je ako poduzeća pokušavaju iskoristiti prednosti stranih lokacija i smanjiti troškove proizvodnje

Direktno strano ulaganje daje poduzeću priliku za lokalnu proizvodnju proizvoda stranog poduzeća, a time i za prilagodbu tih proizvoda lokalnim potrebama i ukusima

Prilika za razvoj prepoznatljivog imena na lokalnim tržištimaNedostaci direktnog stranog ulaganja:

Najskuplja metoda nastupa na međunarodnom tržištu Rizici povezani s poznavanjem načina poslovanja u stranoj zemlji manji su ako

poduzeće preuzme neko strano poduzeće, samo preuzimanje za sobom povlači čitav set dodatnih problema koji mogu ponekad uzrokovati više troškova nego koristi

Da bi se vidjeli pozitivni rezultati direktnog stranog ulaganja, obično treba duže razdoblje, što izlaže poduzeće većem riziku

41

Direktna strana ulaganja mogu prouzročiti visoke troškove ako se poduzeća odluče obustaviti svoje operacije na stranom tržištu

Odluke o direktnom stranom ulaganju vrlo su složene i zahtijevaju temeljitu procjenu političkih, pravnih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih varijabli strane zemlje.

Karakteristike poduzetnika 21. StoljećaGlobalizacija, nepostojanje jasnih organizacijskih granica, fokusiranje na komplementarne sržne aktivnosti i resurse, uz alokaciju ostalih zadataka, karakteristike su suvremenog poduzetništva. Znanje i intelektualni kapital postaju kritični resursi poslovanja, a upotreba informacijske i komunikacijske tehnologije nužnost je za koordinaciju poslovnih aktivnosti. Osnovicu na kojoj se temelji inovacijski proces lanca stvaranja vrijednosti unutar suvremenih poduzeća čini intelektualni kapital.Paradigme nužne za konkurentnost i izvrsnost poduzetnika 21. Stoljeća u okvirima globalne tržišne utakmice, koje se temelje na procesu kontinuiranog inoviranja i usavršavanja poslovanja, bile bi sljedeće:

Kreiranje specijaliziranih timova, odnosno malih i fleksibilnih poduzeća Umrežavanje i koordinacija timova pomoću informacijske i komunikacijske tehnologije Smanjenje hijerarhijskih razina i demokratizacija u poslovnom odlučivanju Povećanje autonomije zaposlenih i samostalnosti u donošenju odluka Koncentracija na sržno poslovanje i ključne sposobnosti Outsourcing poslovnih aktivnosti Kontinuirano ulaganje u znanje i obrazovanje Stvaranje partnerskih odnosa s dobavljačima i klijentima Praćenje, vrednovanje i mjerenje materijalne imovine i intelektualnog kapitala Poticanje daljnje inovativnosti i kreativnosti

Na osnovi tih paradigmi može se konstruirati okosnica za poduzetnički model koja se sastoji od ovih kritičnih čimbenika:

Novonastale potrebe Ciljevi razvoja Inovacija poslovnog procesa Razvoj novih proizvoda i usluga Razvoj ključnih sposobnosti Razvoj profesionalnih sposobnosti Razvoj inovativnog okruženja Novi pokazatelji uspješnosti

Nova ekonomija (Internet ekonomija, virtualna ekonomija)Pojam nove ekonomije čvrsto se temelji na novim poslovnim mogućnostima nastalim povećanjem količine znanja te intenziviranjem primjene informacijske i komunikacijske tehnologije u poslovanju. Klasični čimbenici poslovanja Novi čimbenici poslovanjaZemlja – kao mjesto obavljanja poslovne aktivnosti i kao izvor energetskih i neenergentskih resursa

Virtualni prostor – (Internet) kao mjesto obavljanja poslovanja i nepresušan izvor informacija i ideja

Rad – tradicionalni rad mjeren brojem radnika i vremenom provedenim u tvornici, uredu

Telework – rad na daljinu, različiti oblici teleworkinga i pojava novih vrsta radnika

42

Kapital – fizički (tvornice, zgrade, strojevi) i financijski (novac, surogati novca)

Intelektualni kapital – ljudski, strukturalni i potrošački kapital

Znanje je postalo primarni element koji proizvodimo, kupujemo i prodajemo.Novi trendovi u ekonomiji i poduzetništvu

Porast dohotka i pojava novih proizvoda i usluga Porast vrijednosti vremena Globalizacija – proizlazi iz interakcije triju fenomena: modernih tehnologija,

konzumerizma i neoliberalnih ekonomskih politika Umrežavanje – horizontalno i vertikalno unutar poduzeća; mrežne i virtualne

organizacije Virtualizacija poslovanja – promjene koje se očituju preko 3 dimenzije: prostora

(outsourcing, telework), vremena (fleksibilnost) i strukture (fleksibilne nehijerarhijske strukture)

Promjena pojma radnog mjesta i vremena – virtualni ured: telecommuting, hoteling, telework

Poslovne informacije kao izvor konkurentskih prednosti poduzetnikaInformacija je postala temeljni kapitalni resurs za poslovanje poduzetnika te nepresušan izvor poduzetničkih ideja za pokretanje poduzetničkih pothvata. Bitna obilježja informacija kao poslovnog resursa su:

Nemaju jasnu financijsku vrijednost Ne opterećuju okolinu kao klasični resursi Mogu nadomještati kapital, radnu snagu, materijal i sirovine Mnogo su prikladnije za transport (razmjenu) nego klasična dobra Difuzne su, jer što se više koriste to su vrjednije Mogu bezgranično širiti i prelaziti fizičke i vremenske granice

Karakteristike informacija: Informacija je neiscrpan resurs Trošenje ne uništava sadržaj informacije Informacija podnosi istodobno mnoštvo konzumenata Tijekom korištenja ne smanjuje se vrijednost informacije Upotrebna vrijednost povećava se korištenjem informacije Korištenjem informacija ne troši mnogo energije Korištenje informacije ne djeluje štetno na okolinu Ljudska sposobnost kao jedino ograničenje u korištenju informacije

Informacija je iznimno važan ako ne i odlučujući resurs poslovanja poduzetnika u 21. stoljeću.Intelektualni kapital kao temelj konkurentske prednosti suvremenih poduzetnikaLjudski kapital Strukturalni kapital

Potrošački kapital Organizacijski kapital Intelektualno vlasništvo

-stručna kvalifikacija-specifična znanja-profesionalno iskustvo-trening i dodatno

-marka (brand)-potrošači (ime, povijest)-odanost i preferencija

-organizacijska znanja i vještine-liderska filozofija-korporacijska kultura-informacijski sistem

-formule-patenti-licence-franšize-zaštitni znakovi

43

obrazovanje-know-how-psihometrične sposobnosti-radne vještine i navike-komunikacijske sposobnosti-kulturne raznolikosti

potrošača-oštroumnost i širokogrudnost u odnosu sa dobavljačima-distribucijski kanali-poslovna suradnja (zajednička ulaganja)-dugoročni ugovori

-mreža poslovnih odnosa-poslovne strategije-organizacija prodaje i distribucije-ekspertni timovi-konzultantske usluge

-autorska prava

Suvremeno poduzetništvo postaje sve više znanjem intenzivno, a sve manje kapitalno intenzivno. Intelektualni kapital Stewart definira kao: „Znanje, vještine i sposobnosti zaposlenih, od istraživačkog tima pa sve do manualnih radnika koji su razvili tisuću različitih načina za poboljšanje efikasnosti poduzeća.“ Intelektualni kapital znači intelektualnu imovinu, materijalizirano ili formalizirano znanje koje čini izvor prihoda poduzeća. Intelektualni potencijal je znanje koje tek ima mogućnost pretvaranja u intelektualni kapital. Intelektualna imovina je neopipljiva imovina, ona nema tvrdi oblik niti ima očitu financijsku vrijednost. Intelektualni kapital se karakterizira kao skrivena imovina. Intelektualni kapital obuhvaća sumu svih znanja unutar poduzeća i ostale neopipljive imovine poduzeća (organizacijske strukture, patenata, licenci, brandova, trade-marki, know-howa, i korporacijske kulture te odnosa sa svojim klijentima, potrošačima i dobavljačima)Intelektualni kapital je suma ljudskog, strukturalnog i potrošačkog kapitala.

Dva osnovna elementa intelektualnog kapitala su ljudski kapital i strukturalni kapital.Ljudski kapital prvi je i temeljni element intelektualnog kapitala, a obuhvaća različita znanja, vještine, sposobnosti i iskustvo poduzetnika, ali i svih ostalih zaposlenih koja oni iskorištavaju

44

Kapital poduzeća

Fizički kapital

Intelektualni kapital

Ljudski kapital

Strukturalni kapital

Idejni kapital

Upravljački kapital

Potrošački kapital

Organizacijski kapital

Kapital dobavljača

Kapital dioničara

Inovacijski kapital

Procesni kapital

Intelektualno vlasništvo

Neopipljiva imovina

u poslovnom procesu i na osnovi kojih pridonose stvaranju vrijednosti. Ljudski kapital je temeljni oblik intelektualnog kapitala na osnovi kojega se dalje razvijaju ostale vrste intelektualnog kapitala. Ljudski kapital dijeli se na:

Idejni kapital – inteligencija zaposlenih kao izvor ideja. Fizički taj kapital označuje ljudski potencijal, tj. (intra)poduzetnike, istraživače i druge potencijalne pokretače inovacija koji mogu stvarati inovativne ideje koje se mogu pretvoriti u dugotrajnu vrijednost poduzeća.

Upravljački kapital – označuje sposobnost pretvaranja idejnog kapitala u praksu, kao i upravljanje ostalim oblicima intelektualnog kapitala poduzeća.

Strukturalni kapital dugoročna je nematerijalna imovina, koja najčešće nije prikazana u bilancama poduzeća, ali unatoč tome treba biti prepoznata i vrjednovana. Nastaje djelovanjem ljudskog kapitala, tj. interakcijom različitih ljudskih ideja, znanja i vještina, a obuhvaća neopipljive elemente kao što su organizacijska struktura, rutine, poslovni procesi, običaji, baze podataka, patenti, licence, i sl. strukturalni kapital se sastoji od više elemenata:

Potrošački kapital – predstavlja vrijednost tj. kvalitetu odnosa poduzeća sa svojim potrošačima, bilo da se radi o kupcima proizvoda ili klijentima koji se koriste uslugama koje pruža poduzeće. Može se definirati kao sposobnost poduzeća za pozitivno djelovanje, zajedno sa svojim potrošačima, na potenciranju i stimuliranju stvaranja nove vrijednosti. Naziva se još i kapital klijenata te njegove sastavne dijelove čine kapital dobavljača i kapital dioničara.

Organizacijski kapital – označuje organizacijske sposobnosti i vještine poduzetnika za uspostavljanje interakcije među svim elementima intelektualnog kapitala poduzeća, kao i njihovo usklađivanje s ostalim materijalnim resursima kojima se koristi.

Procesni kapital – može se definirati kao sposobnost poduzeća za iskorištavanje ljudskog kapitala. Sastoji se od eksplicitnih znanja kao i od implicitnih sposobnosti zaposlenika za stvaranje novih inovacija i čitavih poslovnih rješenja.

Intelektualno vlasništvo – obuhvaća dokumentirano i zaštićeno znanje, kao što su inovacije, operacijski procesi, patenti, zaštitni znakovi, tehnologija, edukacijski programi, korporacijske baze znanja, autorska prava, dizajni, know-how, specifikacije i recepti.

Neopipljiva imovina – sastoji se od korporacijske kulture, imidža poduzeća u društvu i drugih neopipljivih činitelja konkurentnog položaja poduzeća na tržištu.

Upravljanje intelektualnim kapitalom i njegovo mjerenjeUpravljanje intelektualnim kapitalom obuhvaća:

Bolje razumijevanje uloge i značenja svojih zaposlenih u postizanju konkurentskih prednosti

Određivanje svojih konkurentskih prednosti unutar ekonomskog okruženja koje treba razvijati radi postizanja strateških ciljeva

Poticanje i motiviranje zaposlenih za kreiranje, stjecanje i vrednovanja novih znanja i vještina

Povećanje aktivnosti suradnje i kulture dijeljenja znanja kao rezultata povećanja svjesnosti korištenja upravljanja znanjem

Razvoj objektivnijeg sustava valoriziranja i nagrađivanja zaposlenih prema doprinosu njihova intelektualnog potencijala

Razvoj klime za poticanje i ohrabrivanje istraživanja i razvoja novih proizvodaNajpoznatije metode mjerenja intelektualnog kapitala:

45

HRA (Human Resource Accounting) – računovodstvo ljudskih resursa, starija metoda, popularna tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, koja je stavljala naglasak na veliku ulogu ljudskog kapitala u rezultatima poduzeća. Vrednuje ljudski kapital u financijskom smislu, dodjeljujući mu znatni udio u vrijednosti poduzeća.

EVA (Economic Value Added) –ekonomska dodana vrijednost, najpoznatija nova financijska metoda za mjerenje uspješnosti poslovanja, razvijena i zaštićena o strane S. Stewart & Company. Prikazuje stvarni organizacijski uspjeh i definirana je kao razlika neto prodaje i zbroja operativnih troškova, poreza i troškova kapitala.

Uravnotežena karta ciljeva (Balanced Scorecards BSC) – popularna metoda za mjerenje uspješnosti poslovanja u SAD-u. razvili su je Kaplan i Norton, to je multidimenzionalni mjerni sustav usmjeren povezivanju organizacijske strategije s poslovnim ciljevima. To je tehnika analize dizajnirana na način da prati provođenje organizacijske misije i cjelokupne poslovne strategije u zadane ciljeve pomoću indikatora za mjerenje ostvarenih performansi u dostizanju tih ciljeva. Ciljeve za mjerenje metoda BSC promatra iz četiri glavne perspektive: potrošačke perspektive, financijske perspektive, unutarnje perspektive i perspektive učenja i rasta.

Skandia Navigator – metoda razvijena u švedskoj osiguravajućoj kući Skandia AFS. Alat namijenjen prvenstveno za vrednovanje meke imovine poduzeća, ali upotrebljava se i kao alat za izvješćivanje koji pomaže vizualizirati stanje i razvijati strategiju razvoja poslovanja utemeljenu na nevidljivoj imovini.

VAIC – jedina hrvatska metoda za mjerenje intelektualnog kapitala, razvijena od dr. Ante Pulića. Suština te analitičke metode počiva na jednostavnoj činjenici da je za svako poslovanje nužna određena količina fizičkog kapitala te određeni intelektualni potencijal. Ovom metodom analizira se upravo uspješnost korištenja fizičkog kapitala i intelektualnog potencijala.

Pokazatelji uspješnosti ljudskog kapitala: Udio troškova treninga i obrazovanja zaposlenih u ukupnim troškovima Godine iskustva zaposlenih Udio novaka u poduzeću Zadovoljstvo zaposlenih Preporuke dosadašnjih poslodavaca za zaposlene i njihova reputacija Dodana vrijednost po zaposlenom Dodana vrijednost po jedinici troška zaposlenih Dodana vrijednost po jedinici troška menadžera

Pokazatelji uspješnosti strukturalnog kapitala – rezultate eksploatacije nekih oblika strukturalnog kapitala (patenti, licence) se može lako izmjeriti, ali je potrebno pratiti i druge tipove neopipljive imovine kao:

Porast baze podataka te razvoj ekspertnih i informacijskih sustava Ime i reputacija poduzeća, logo poduzeća ili zaštitni znak Informacijski sustav poduzeća Porast inovacija i kreativnost

Pokazatelji uspješnosti potrošačkog kapitala: Porast obujma poslovanja, fizičkog i financijskog Udio reklamacija u ukupnoj prodaji

46

Porast broja ugovora s potrošačima i dobavljačima i njihova vrijednost Udio dobavljača u ukupnom proizvodu Zadovoljstvo potrošača Žalbe potrošača Broj preporuka i preferencija potrošača

Novi poslovni modeli razvoja poduzetništvaJust in time koncept upravljanja proizvodnjom stavlja naglasak na kontinuirano poboljšanje lanca vrijednosti, s naglaskom na lanac opskrbe i krajnjim ciljem eliminacije zaliha i skladištenja proizvoda, te skladištenja dijelova i poluproizvoda u proizvodnom lancu. Uvođenje takvog sustava omogućuje izradu detaljnih planova proizvodnje koji eliminiraju sva nepotrebna čekanja i zastoje. Cilj je smanjenje zaliha, poboljšanje kontrole kvalitete opskrbe, smanjenje administracije i vremena obrade dokumenata povezanih s dostavom i otpravom, te povećanje brzine i točnosti isporuka. Za sustav JIT potrebno je zadovoljiti ove uvjete:

Specijalizirati se u proizvodnji malih serija diferenciranih i specijaliziranih proizvoda ili usluga

Formirati strateške saveze partnera i mreže dobavljača Osigurati optimalni dotok materijala nabavom od po mogućnosti što manjeg broja

provjerenih dobavljača Osigurati proizvodnju proizvoda bez pogreške Uskladiti kapacitete u čitavom proizvodnom lancu kako bi se olakšalo planiranje

Outsourcing je ugovorni odnos za transferiranje nekog dijela ili cjelovitih poslovnih aktivnosti vanjskim partnerima (outsourcerima) koji na taj način preuzimaju odgovornost za obavljanje jedne ili više poslovnih funkcija ili pak čitavih aktivnosti. Označuje strategiju prema kojoj poduzetnik daje većinu nesržnih funkcija na izvođenje različitim specijaliziranim dobavljačima, koristeći se tako njihovim ključnim sposobnostima. Sa specijaliziranim tvrtkama outsourcerima poduzetnik sklapa dugoročne ugovore o poslovnoj suradnji u kojima se specificira naručeni proizvod ili usluga.Contracting, uobičajeni ugovorni odnosi s dobavljačima je proces u kojemu poduzeće naručuje robu ili usluge od drugog poduzeća. Target costing definira target cost (ciljani trošak) kao trošak po kojemu određeni proizvod mora biti proizveden s ciljem generiranja željene razine profitabilnosti po unaprijed određenoj prodajnoj cijeni proizvoda. Terget costing znači koncept upravljanja troškovima koji je baziran na dugoročnim, tržišnim perspektivama, umjesto na nazorima isključivo kratkoročnim profitima. On je u direktnom kontrastu s tipičnom praksom klasičnih poduzeća jer polazi od unaprijed definirane cijene proizvoda. Nakon utvrđene prodajne cijene, od nje se oduzima željeni profit kako bi se utvrdili ciljani troškovi. Target costing se bazira na 3 načela:

Proizvodima orijentiranim prema potrošačkim mogućnostima ili tržišno određenim cijenama

Tretiranju proizvodnih troškova kao neovisnih varijabla tijekom definiranja proizvodnih zahtjeva

Proaktivnom djelovanju za postizanje ciljanih troškova tijekom razvoja proizvoda i dizajniranja poslovnih procesa

47

Rezultat primjene target costinga je smanjenje proizvodnih troškova u usporedbi s konkurencijom, što poduzeću omogućuje redukciju cijena, poboljšanje kvalitete, proširenje portfelja pratećih usluga, proširenje distribucijske i servisne mreže, razvoj novih proizvoda i dr.Crow predlaže 10 koraka potrebnih za instaliranje pristupa target costinga u poduzeće:

1. Reorijetnacija kulture i stavova2. Uspostavljanje tržišno određene ciljne cijene3. Determiniranje ciljnih troškova4. Balansiranje ciljnih troškova sa zahtjevima proizvoda5. Uspostavljanje target costing procesa6. Brainstorming i alternativne analize7. Uspostavljanje proizvodnih troškovnih modela za potporu donošenja odluka8. Korištenje alata za redukciju troškova9. Redukcija utjecaja indirektnih troškova10.Mjerenje rezultata i kontrola troškova

Strateško povezivanje poduzetnikaStrateški savezi su koalicije poduzeća stvorene u svrhu postizanja važnih poslovnih ciljeva. Sudjelovanjem u strateškim savezima poduzetnici mogu postići mnogo bolje rezultate na jačanju svojega tržišnog položaja nego putem samostalnog tržišnog nastupa. Članovi strateškog saveza stječu koristi kao što su snižavanje troškova, snižavanje cijena, stjecanje novih tehnoloških znanja i različitih vještina. Strateški savezi ovise o recipročnom međuodnosu članova. Partneri postaju ovisni jedni o drugima kao posljedica ograničenih i prije usuglašenih aktivnosti. Konačni proizvod ili usluga ne mogu biti realizirani bez vještina i metoda dobivenih partnerskim odnosima. Strateški savez zastupa kombinirani interes sudjelujućih strana. Strateški savezi imaju raspon od formalnih zajedničkih ulaganja u kojima dva ili više poduzeća imaju jednake udjele, kratkoročnih ugovornih sporazuma u kojima poduzeća pristaju na kratkoročnu suradnju na određenom zadatku, pa sve do dugoročnih ugovornih aranžmana zbog dugoročne razmjene i/ili proizvodnje zajedničkih proizvoda i usluga.Uspjeh strateškog saveza sastoji se od tri bitna čimbenika:

Izbor parnera – dobar partner mora imati ove karakteristike: treba pomoći poduzetniku u postizanju strateških ciljeva, mora imati kompatibilnu viziju razloga stvaranja saveza, ne želi iskoristiti savez isključivo za svoje vlastite koristi

Formiranje saveza – savezi moraju biti formirani tako da onemoguće prijenos znanja i tehnologije koji za to nisu bili predviđeni, u ugovor o strateškom savezu trebaju biti unesene različite ugovorne zaštite od rizika pojave oportunizma u partnera, obje strane u savezu pristaju na razmjenu stručnosti i tehnologija koje traže, rizik od nelojalnog ponašanja partnera u savezu može se reducirati ako poduzeća razviju povjerenje u partnera.

Upravljanje savezom – radi maksimiziranja koristi iz saveza potrebno je da partneri međusobno rade na razvijanju povjerenja i počnu učiti jedan od drugoga.

Prednosti strateških saveza: Lakši ulazak na tržište Smanjenje troškova i rizika u razvoju novih proizvoda ili usluga Stjecanje komplementarnih vještina i imovina koje niti jedno poduzeće ne posjeduje

individualno

48

Utemeljenje tehnoloških standarda za neku industrijuNedostaci strateških saveza:

Omogućavanje konkurentima relativno jeftini pristup novim tehnologijama i tržištima Kratkoročno strateški savezi omogućuju koristi partnerima dok dugoročno utječu na

gubitak konkurentske prednostiKlasteriPorter je definirao klastere kao zemljopisnu koncentraciju koja se sastoji od niza međusobno povezanih poduzeća i institucija iz određenog područja. Klaster obuhvaća proizvođače iz određene industrije, ali uključuje i druge konkurentne bitne subjekte kao što su: dobavljači komponenti, strojeva i specijaliziranih inputa, iznajmljivači infrastrukture, pružatelji specijaliziranih usluga i sl. Klaster koncepcija ide i dalje, prekoračujući granice lanca vrijednosti, obuhvaćajući i pružatelje financijskih i konzultantskih usluga, poduke i treninga zaposlenih, pa sve do visokoškolskih ustanova i instituta za istraživanje koji pružaju velik dio njihova ljudskog i tehnološkog kapitala. Klasteri utječu na konkurentnost na 3 načina:

1. Povećanjem produktivnosti poduzeća smještenih u klasteru2. Ostvarenjem inovacija, koje su utemeljenje buduće produktivnosti3. Stimuliranjem pokretanja i osnivanja novih poduzeća

Jednom kad je klaster formiran, interakcija njegovih članova samo pojačava i promovira njegov rast, posebno ako postoji čvrsta podrška lokalne javnosti i pravnih institucija.Snaga klastera ovisi o međusobnoj interakciji nekoliko čimbenika koji se mogu svrstati u 4 skupine:

Strategija poduzeća, struktura industrije i rivalstvo Uvjeti potražnje Povezane i prateće industrije Faktorski uvjeti

Krugman ističe 3 ključne karakteristike klastera: Nastanak specijaliziranih bazena rada Izgradnju baze specijaliziranih dobavljača Proizvodnju novih tehnoloških znanja i inovacija

Agresivan rivalitet u jednoj industriji zamjenjuje se sinergijom u klasteru. 3 su područja od iznimne važnosti za daljnji rast klastera:

Intenzitet lokalne konkurencije Utjecaj lokalnog okruženja na pokretanje novih poslovnih aktivnosti Efikasnost formalnih i neformalnih mehanizama za povezivanje sudionika u klasteru

Koncept virtualne organizacije poslovanjaVirtualne organizacije su specifičan oblik mrežne organizacije čije postojanje omogućuje suvremena informacijska i komunikacijska tehnologija, olakšavajući poslovnu suradnju između poduzetnika i poduzeća kroz prostor, vrijeme i organizacijske granice. Virtualna organizacija može biti definirana kao grupa poduzeća, dijelova poduzeća ili samostalnih poduzetnika koji se povezuju radi obavljanja određene privremene ili trajne poslovne aktivnosti. Poslovanje u virtualnim organizacijama obavlja se na odvojenim i udaljenim lokacijama u različito vrijeme pa informacijska i komunikacijska tehnologija preuzimaju ključnu ulogu koordinacije i kontrole

49

poslovanja. Koncept virtualne organizacije omogućuje povećanje obujma proizvodnje bez potrebe porasta veličine i proširenja formalnih granica poduzeća.Prilikom stvaranja virtualne organizacije neophodno je izraditi detaljan plan koji uključuje tri čimbenika nužna za poslovni uspjeh:

Jasno definiran i provediv cilj zajedničkog poslovanja Precizno određenje što, kako i za koga su konačni proizvodi namijenjeni Definirani ugovorni odnosi koji donose korist svim ugovorom obvezanim stranama

Omogućuje porast fleksibilnosti i pruža mogućnost brzog odgovaranja na tržišne prilike.Virtualna organizacija moguće je rješenje triju glavnih problema suvremenog poduzetništva zbog ovih razloga:

Virtualni model organizacije agilnih poduzetnika ubrzava proces kreiranja ili sastavljanja novih proizvoda ili usluga.

Virtualni model organizacije omogućuje agilnim poduzetnicima kreiranje ili sastavljanje novih proizvoda permanentno i paralelno, što je danas važno zbog drastičnog skraćenja životnog ciklusa proizvoda ili usluga

Virtualna organizacija omogućuje poduzetnicima proizvodnju kompleksnih proizvoda i usluga, zato što omogućuje pristup širokom spektru zemljopisno disperziranih ključnih kompetencija.

Moderni teoretičari nove ekonomije želeći slikovito prikazati stanje u suvremenom poslovnom svijetu, ispisuju osmrtnice tradicionalnim, klasično organiziranim kompanijama. Vizionarski tvrde da su današnje integrirane kompanije posrćući dinosauri koji će uskoro biti zamijenjeni usko fokusiranim, brzim i fleksibilnim – virtualnim organizacijama. Takva će organizacije nastajati umrežavanjem kompatibilnih malih poduzeća, poduzetnika ili samo dijelova većih poduzeća koncentriranih na njihove ključne sposobnosti. Virtualne organizacije su u širokoj mjeri kreacije svoga vremena – nova forma poslovanja za poduzetništvo 21. stoljeća.Poduzetnici 21. StoljećaVrijeme i novac koji se nekad trošilo na vođenje poslovanja, zahvaljujući informacijskoj tehnologiji danas se ulaže u istraživanje i razvoj novih proizvoda i usluga. To je dovelo do porasta intenziteta specijalizacije poduzeća i nacionalnih ekonomija na samo one poslovne aktivnosti u kojima imaju konkurentnu prednost na globalnom tržištu.Eksterno gledajući, pojam elektroničkog poslovanja označuje elektroničku trgovinu robom i uslugama između različitih poduzeća. Interno on pokriva specifične procese izmjene informacija na području organizacije, upravljanja, komercijalnog poslovanja te proizvodne i financijske logistike. Elektroničko poslovanje omogućilo je i pojavu novih vrsta poduzetnika kao što su virtualni poduzetnici, projektni lideri, mrežni brokeri itd.Virtualni poduzetniciNa relativno manjim poslovnim projektima kao lideri mogu se pojaviti virtualni poduzetnici. Oni najčešće ne posjeduju nikakva ili vrlo mala početna sredstva, a osim faksnog uređaja, prijenosnog kompjutora i mobilnog telefona nikakvu drugu imovinu. Oni posjeduju viziju i sposobnost imaginacije na osnovi koje pokreću svoje poislovanje i stvaraju usko fokusirana virtualna poduzeća. Virtualni poduzetnik pomoću suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije angažira i koordinira različite investitore, poduzetnike, poduzeća. Virtualni poduzetnik zakupljuje neke dijelove klasičnih poduzeća samo za rješavanje određenog dijela

50

poslovnog zadatka, a sve to s ciljem proizvodnje konačnog proizvoda i usluga namijenjenih ciljanom kupcu.Virtualni poduzetnik je vizionarski vođa čvrsto uvjeren u uspjeh svoje ideje na osnovi čega pokreće poduzeće te ima čvrstu namjeru u svojem pothvatu ostvariti uspjeh.Virtualne poduzetnike se u literaturi često naziva i lideri, imaginatori ili virtualni organizatori.Svi lideri imaju slične osobine:

Povjerenje u svoje suradnike i partnere Ne prave razliku između suradnika formalno zaposlenih u poduzeću i vanjskih

suradnika Preferiraju zajedničku poslovnu suradnju, vođenje poduzeća bez formalnih granica u

čemu vide neograničene mogućnosti razvoja Razumijevaju i iskorištavaju prednosti koncepta virtualne organizacije

Virtualne poduzetnike odlikuje nekoliko karakteristika: Usko se specijaliziraju Imaju izvrsne ključne sposobnosti Uspješno se okružuju mrežom strateških partnera Traže brzinu i fleksibilnost u provođenju svih poslovnih aktivnosti

Pet načela vodilja virtualnog poduzetnika: Identifikacija tržišnih niša i prilika Posjedovanje jasne vizije Fokus na ključne sposobnosti Izgradnja strateških saveza s poslovnim partnerima Elektroničko poslovanje

Projektni liderZadaća je projektnog lidera je sastaviti virtualnu organizaciju od kompatibilnih tvrtki specijaliziranih za različite aktivnosti u svrhu zajedničkog konkuriranja i provođenja projekta. Projektni lider (liderska tvrtka) virtualne organizacije posuđuje ključne sposobnosti drugih tvrtki za postizanje zajedničkog rezultata koji će biti bolji od zbroja pojedinačnih rezultata članica uključenih u virtualnu organizaciju. Liderska tvrtka mora znati iskoristiti tuđe resurse bolje nego što ih iskorištava sam vlasnik.Lider virtualne organizacije mora imati sposobnost imaginacije, koja se sastoji od pet osnovnih funkcija:

Sposobnost spoznaje i razumijevanja aktualne situacije Iznalaženje imaginacija za nove načine organiziranja Kreiranje zajedničkog razumijevanja Jačanje individualnog utjecaja Razvoj sposobnosti samoorganiziranja

Zadaća liderske tvrtke je stalno komuniciranje s članovima virtualne organizacije, razmjena ideja s njima te njihovo usmjeravanje i inspiriranje. Liderska tvrtka donosi samo strateške odluke, rješava eventualne sukobe i odgovorna je za uspjeh projekta.Mrežni brokerMrežni broker se može definirati kao poduzetnik koji pronalazi i kreira nove poslovne prilike te sakuplja i usklađuje resurse i poduzetničke funkcije, ostvarujući profit na osnovi svoje sposobnosti organizacije te svoje agilnosti u nesigurnoj poslovnoj okolini. Zadaća mrežnog

51

brokera je kreirati skupinu od dva ili više poduzetnika ili poduzeća, uskladiti područja njihova djelovanja i pratiti ih u ispunjavanju pojedinačnih zadataka u sklopu ostvarenja zajedničkog cilja. Mrežni broker ne ostvaruje korist na sukobu interesa pojedinih poduzetnika već naprotiv, na povezivanju i usklađivanju njihovi interesa putem formiranja klastera ili virtualne organizacije.Temeljne zadaće brokera odnose se na organiziranje i kompiliranje ključnih sposobnosti s ciljem njihova povezivanja u virtualnu organizaciju. Mrežni broker mora imati informacije o ključnim sposobnostima koje posjeduju i pružaju specijalizirana poduzeća i poduzetnici. Ključne aktivnosti mrežnog brokera.

Potraga za poslovnim informacijama Potraga za suradnicima Formiranje virtualne zajednice

Mrežni broker je odgovoran za oblikovanje primjerene infrastrukture za uspješno funkcioniranje virtualne organizacije, tj. fizičke, informatičke, pravne i sociokulturne infrastrukture. Najvažnija ključna kompetencija koju bi broker trebao imati je sposobnost povezivanja kompetencija suradnika u virtualnu organizaciju. Nakon formiranja organizacije, vodstvo i koordinaciju od brokera preuzima liderska tvrtka.

52