Postanak radničke klase, Ilijas Hadžibegović

Posjedovanje BiH obezbjeđivalo je važne sirovine (rude i šume) i ekspanziju

industrijske robe Monarhije. U pogledu ekonomskih odnosa BiH i Monarhije bitna su dva

zakona:

1. Zakon o carinama i monopolima od 20. 12. 1879.

2. Zakon o upravljanju BiH od 22. 2. 1880.

Prvim zakonom o carinama BiH je uključena u austrougarsko carinsko područje uz

godišnju odštetu od 600.000 forinti. Ovim zakonom BiH postala je integralni dio AU. Sa

građanima u BiH koji su se bavili privredom postupalo se isto kao i s onim u Austriji ili

Mađarskoj.

Drugim zakonom o upravljanju BiH regulisani su principi uprave u BiH. Kodifikovan

je veoma složen državnopravni položaj BiH unutar Monarhije. U zakonu je došlo do

izražaja nastojanje da se spriječi trošenje zajedničkog fonda, odnosno sredstava Monarhije

u BiH. Članom 3 ovog zakona uspostavljen je princip financijskog samoizdržavanja BiH.

U provođenju ovog principa glavno mjesto pripada zajedničkom ministru financijskih

poslova B. kalaju. Od početka svoje službe on je naglašavao 2 uslova: uspostavljanje mira

i pravnog poretka, poboljšanje ekonomskog i socijalnog položaja stanovništva. Nakon

Kalajeve smrti na njegovo mjesto dolazi Burian, on je na Budžetskom odboru delegacije

15.2.1903. istakao tri primarna cilja u BiH:

1. osiguranje financijskog položaja BiH

2. reforma poreskog sistema,

3. regulisanje vjerskih odnosa.

Svoje obećanje da neće podiati državna preduzeća i da će dati prednost industrijskom

kapitalu, on je i ispunio. Period njegovog djelovanja u BiH, za razliku od Kalajevog, puno je

manje istraživan.

Izgradnja saobraćaja

U toku 1878. i 1879. vojna uprava je radila na popravku i gradnji 485 km glavnih

puteva i na oko 1.096 km kolskih puteva. 1880. je pdržavanje puteva prenešeno sa vojske na

civilnu upravu, iste godien izvršena je prva mobilizacija u rekonstrukciji puteva. U prve dvije

godine okupacije popravljeno je oko 2.000 km puteva , a 1886. 3.000 km puteva. Aktivirana

je i pruga Dobrljin- Banja Luka (104,3 km) i spojena sa prugama Monarhije, a od septembra

1878. do jula 1879. izgrađena je uskotračna pruga Bosanski Brod-Zenica(190 km). Sve pruge

u BiH su građene iz zemaljskog erara koji je uzimao zajmove iz zajedničkih sredstava s

Monarhijom. Glavne pruge su građene dolinom Bosne i Neretve i njihovih pritoka.

Razvoj industrije, zanatstva i trgovine u BiH

Prvi industrijski objekti u ovom periodu bili su objekti zemaljskog erara. Velike

prihode davao je monopol soli i duhana, ali i rudna bogastva.

Ekstraktivna industrija

1881. izdat je Rudarski zakon za BiH kojim su regulisani pravni odnosi u ovoj oblasti.

AU vlast je u BiH dovodial svoje stručnjake iz Beča za snimanje rudarskog katastra. 1881. u

BiH je osnovano i rudarsko satništvo sa zadatkom da rukovodi rudarskim poslovima. Veliki

značaj za istraživanej i eksploataciju ruda hroma, bakra, antimona, mangana, nikla i srebra

imalo je osnivanje rudarske zadruge „Bosnia“, u koju je Zemaljska vlada prvo uložila

četvrtinu, a potom petinu kapitala. Njoj su pripadali rudnici Čemernica, Čevljanović,

Srebrenica, Šinjakovo i Duboštica. Ova zadruga ipak niej izrasla u veće rudarsko preduzeće.

Mnogo značajnijaje bila ekspoatacija soli, željeza i uglja. U Simin-Hanu podignuta je prva

moderna solana 1884. Druga solana podignuta je u Kreki 1892.

Prvi rudnik uglja bio je u Zenici, rudnik uglja u Kreki otvoren je 1885., potom u Banja Luci

1897., Kakanj 1900., Mostar 1905. i Breza 1907. 1886. otvoren je rudnik željeza u varoši.

Prerađivačka industrija

Prerada je počela iz ekonomskih i socijalnih razloga, a u prvi plan stavljana je prerada duhana,

drveta i željeza, a potom hemijska građevinska i prehrambena industrija. 1880. je podignuta

prva fabrika duhana u Sarajevu, zatim u Mostaru, pa 1881. u Banja Luci i 1893. u Travniku.

Otvoreno je 8 otkupnih mjesta duhana. Prva rudarska peć podignuta je 1891. Značajne

promjene u privredu uslijedile su kad su 1895. uključene u BiH austrijske banke „unionbank“

i „Wienerbankverein“. Ove banke otkupile su rudnike i otvorile „Željezno industrijsko

društvo“ u Varešu.

Za austrijsku vlast važna je i eksploatacija šuma. Osnovano je 7 šumskih uprava

(Busovača, Ilidža, Vitez, Nemila, Prača, Srednje, Varoš i Vozuća). Prva parna pilana je

podignuta 1882. u Podgradcima kod Gradiške (otvorio ju je Johan Brabetz). 1893. je

podignuta fabrika šećera u Usori i Dionička pivara u Sarajevu. 1892. u Sarajevu je otvorena

Zemaljska erarna tkaonica ćilima i Tkaoniva veza i vezionica. Muhamedaga Užičanin j eu

Sarajevu otvorio fabriku sukna i vunene robe. (1888.) Risto Lj. Besarović je 1885. otvorio

fabriku gajtana. Razvijala se i grafička industrija. Prva štamparija je bila Vilajetska štamparija

1886., a druga u Mostaru.

Novčani zavodi

Kalajevim zalaganjem prvi novčani zavod je osnovan 1883.- „Privilegovano odjeljene

Unionbanke za BiH“. Ova banka je davala hipotekarne zajmove. 1889. u Sarajevu je

osnovana prva banka, a prva štedionica u Brčkom. Štedionice su otvarane i u Banja Luci i

Bijeljini.

Razvoj zanatstva u BiH 1878.-1914.

Esnafska organizacija je ukinuta 1851. Dolaskom au vlasti stari zanati su morali ili da

nestanu ili da se prilagode novim uslovima i potrebama. Briha Au za održacanje ovih zanata

odnosila se nali broj poduhvata. 1892. u Srajevu je osnovana radionica za umjetne zanate,

Tkaonica ćilima i Tkaonica veza i veziva. 1893. otvorena je zanatska škola koja je podučavala

4 zanata: stolarski, kolarski, bravarski i kovački. Drug zanatska škoal je osnovana u Mostaru

1879.

Trgovina

Poslije AU okupacije za bih trgovinu nastupilo je značajno razdoblje. Među značajnim

poduhvatima u pogledu trgovine bio je Trgovački zakon za BiH kojeg je car potvrdio 7.6.

1883., a koji je stupio na snagu 1.11. 1883.u roku od 3 mjeseca morale su biti su biti sudski

protokolisane sve trgovačke radnje u Sarajevu koje su plaćale najmanje 30 kruna poreza na

čistu dobit, a u drugim mjestima koje plaćaju 12 kruna. Krajem 1883. protokolisane su prve

trgovačke firme, Od 1884.-1886. upisano je 1656 trgovačkih radnji. Razvoj trgovine u BiH

zaviso je od obrazovanja, većina starih trgovaca bila je nepismena, stoga je au vlast već u

prvim godinama okupacije pristupila otvaranju trgovačkih škola. Do 1886. trg. škole su

otvorene u Sarajevu, Mostaru, BL, Tuzli. Bihaću, Brčkom, Bijeljini i Livnu. Potom su

osnovana i dva udruženaj s ciljem unapređenaj trg. odnosa između AU i BiH. Najviše se iz

BiH izvozilo drvo i drvni proizvodi, potom ugalj, rude, proizvodi zemljoradnje i stočarstva.

2/3 robe koja se izvozila bili su industrijski proizvodi. U unutrašnjosti je postojal arazmjena

dobara između sela i gradova. Popisom 1885. utvrđeno je da u BiH ima 32.675 „samostalnih

obrtnika“, od kojih 20.264 (62%) otpada na proizvodne, a 38% na neproizvodne radnje.

Nakon ovog popisa 1905. priystupilo se popisu državnih fabričkih preduzeća. Prema popisu iz

1907. u BiH je bilo 46. 593 preduzeća, najveći broj njih j ebio smješten u sarajevskom,

tuzlanskom i travničkom okrugu, dok je najveći broj zaposlenih bio u sarajevsjkom,

tuzlanskom i banjalučkom okrugu. Najnepovoljniji odnosi bilježe se u bihaćkom i

mostarskom okrugu. S obzirtom na broj zaposlenih sve radnje se dijele na:

1. radnje bez pomoćnih radnika

2. radnje sa 1-2 pomoćna radnika

3. srednja poduzeća sa 3-19 pomoćnika

4. velika poduzeća sa 20 i više pomoćnika.

Struktura stanovnistva u BiH

Prije treceg popisa stanovnistva 1894. godine, osnovano je statisticko odjeljenje sa zadatkom

da pripremi i sprovede popis stanovnika za 1895. godinu.

U vrijeme okupacije BiH je bila izrazito agrarna zemlja, preko 90% stanovnika je zivjelo od

poljeprivrede i stocarstva. Prema popisu iz 1895. godine u BiH je od poljeprivrede zivjelo 88,

34% stanovnistva, dok se ostalim zanimanjem bavilo samo njih 11,66%.

Promjene u socijalnoj strukturi stanovnistva

Agrarni odnosi kao osnovno drustveno-ekonomsko pitanje BiH sela, nisu bili rijeseni nakon

okupacije Bosne, pa je Saferska naredba iz 1859. ostala jedini akt u BiH za vrijeme A-U

uprave kojim su regulisani agrarni odnosi u BiH. Kalaj nije ucinio nista posebno sto bi

poboljsalo privredne odnose, najznacajniji njegovo poduhvat u tom pogledu bio je uvođenje

novih i kvalitetnijih poljeprivrednih kultura koje su seljaka uvodile u intenzivniju obradu

zemlje. S tim je porastala vrijednost zemlje, a seljak se s tim javio kao proizvođac viskova za

tržište ili pak sirovina koje bi navećim djelom obrađivala domaća industrija. U tom pogledu

značajna je bila sadnja duhana, sijanje secerne repe, nove voćne sorte, bolja obrada zemlje i

sl. No, u suštini, ove mjere nisu imale veće razmjere te su nailazile na otpor seljaka , a pored

toga ove mjere su zahtjevale i veća ekonomska ulaganja, sto je bio jos jedan od povoda otpora

seljaka. Pored ovih mjera Kalaj je također davo i hipotekarne kredite od 50% otkupa cijene.

Poslije zahtjeva putem štampe i diskusija u saboru donešen je zakon o fakultativnosti tj zakon

o fakultatvnom otkupu kmetskih selista, koji je potvrđen 13. juna 1911., a stupio je na snagu

1. novembra. Ovim zakonom potvrđen je raniji princip fakultativnosti tj. dobrovoljni

sporazum posjednika zemlje i kmetova prilikom otkupa selista( član 1. zakona). No, novina je

bila novi zakon kojim se angažuju državna sredstva i određuju povoljni uvjeti za njihovo

koristenje od strane kmetova.

A-U je u osnovi zadržala poreski sistem Osmanlija, ali je već od 1879. godine pretvaranjem

desetine od naturalnog u novcani porez , postepeno poreski sistem prilagođavala novim

načelima. Desetina je prvih godina okupacije činila jednu trećinu svih budžetskih prihoda u

BiH. Pored desetine koja ja u najvećoj mjeri opterićivala stanovnistvo, postojalo je jos 8

poreza koje je stanovnistvo u BiH plaćalo. Od 1881. do 1906. godine stanovnistvo je platilo

19.108.600 kruna naovce i koze, sto znaci vise od 3% na cistu dobit. Seljastvo je bilo

optereceno i obavezom kuluka ili robote. Svaki muskarac od 16 do 60 godina bilo je

obavezno od 4 do 6 dana da dobrovoljno radi na javnim poslovima. BESPLATNO!!!.

Do 1892. godine p od obavezu kuluka spadala je vučna i tovarna stoka.

BiH stanovnistvo je bilo podjeljeno u 5 skupina:

1. zemljoposjednici sa ili bez kmetova

2.slobodni seljaci

3. slobodni seljaci koji su ujedno i kmetovi i obrnuto

4.kmetovi

5.ostalo poljeprivredno stanovnistvo- to su ljudi koji nisu imali zemlju, vec su bili povremeni

zakupnici zemlje, ovu grupi cinila je i pomocna radna snaga kod bogatih seljaka, bili su i

nadnicari koji su obavljali razlicite poslove.

Promjene u strukturi gradskog stanovnistva

Promjene koje su nastale u strukturi gradskog stanovnistva u ovom periodu tesko je

pratiti, buduci da postoji manji broj podataka o tome, ali i iz razloga sto je u tom periodu bilo

tesko utvrditi sto ustvari predstavlja gradsko naselje. Racuna se da je do I svjetskog rata 50

naselja ubrajano u gradove. U 66 gradskih opstina zivjelo je 15,5% stanovnistva ( to je bilo

prema popisu 1895.). Proces industralizacije i privrednog uspona u BiH nije bio praćen

odgovarajucim porastom gradova, kao sto je to npr. bio slucaj kod zapadnoevropskih zemalja.

Veca koncentracija kapitala i radne snage u odnosu na druge bh. gradove imali su Sarajevo,

Tuzla i Zenica. Oni gradovi koji su za vrijeme osmanske vladavine bili u usponu u

privrednom pogledu, za vrijeme okupacije su vecim djelom stagnirali i propadali, takav slicaj

imamo s Fojnicom i Kresevom. Ukupna socijalna struktura stanovnistva se sporo mjenjala sto

se svakako odrazilo i na gradsko drustvo , tako se oko 50% stanovnistva u gradovima bavilo

poljeprivredom. Apsolutnu vecinu u gradovima su cinili Muslimani, mada je bilo prisutan i

veci broj Jevreja, pored toga veliki broj stranaca koji se doseljavao u BIH bio je vezan za

gradske centre. Doseljenici u Sarajevu su 1895. činili 28 % od ukupnog broja stanovnika.

Migracije

Useljavanje

Prema rapoloživim podacima tesko je utvrditi tacan broj useljenika u BiH, jer na samom

početku okupacije o tome nisu vođeni precizni podaci. Prve podatke o useljenicima imao iz

decembra 1880. godine, te podatke dala je zemaljska vlada. Tada je u okupiranom podrucju

bilo 4510 Austrijanaca, 11765 Ugarskih državaljana, no ukupan broj stranaca iznosio je

2,05% ili 27.438. U narednim godinama taj se broj povecao na 4, 51% li 70.848 osoba. 1910

godine procent se povecao na 6,04%. Strance u BiH su najvise privlacila sumska bogastva u

Bosanskoj Krajini i istocnoj i centalnoj Bosni. Struktura stranaca bila je heterogena, cinili su

ih činovnici, vojnici, zantalije , trgovci, seljaci, poduzetnici i sl. Glavni punktovi koje su

naseljavali bili su sjverozapadna i sjeveroistocna Bosna, te Hercegovina.

Osima iz Habsburske monarhije, stranci u BiH dolazili su i iz Njemačke, Srbije, Italije, Rusije

pa čak i Holandije. Njaveci broj doseljenika bilo je sa srpsko-hrvatskg govornog podrucja, oni

su 1910 cinili 50,76% svih stranaca u BiH.

Iseljvanje

Za vrijeam austrougarske okupacije najvise su se iseljavali Muslimani, i to najvise u Tursku.

Iseljavanje Mulsimana može se pratiti u 3 navrata:

1. za vrije uvošenja vojne obaveze 1881-82.

2. u vrijeme Džabićevih agitacija u Bosni 1900.-1901.

3. i za vrijeme aneksije BiH.

Najmasovniji pokret bio je za vrijeme ankesije, tada se iselilo oko 24 hiljade osoba.. Tacan

broj iseljenika Muslimana se ne može u suštinu utvrditi, no prema pojedinim autorima poput

V. Bogićeviča taj broj je iznosio preko 150 hiljada. Povod iseljavanja su bili religiozni,

psiholoski i politicki. Pravac iseljavanja uglavnom je bila Turska, no u 20. st. po ugledu na

krscansko stanovnistvo Mulsimani se iseljavaju i na podrucja sjevrene i juzne amerike, zatim

Njemacku, Francusku, Belgiju itd.

2.Porijeklo, struktura i broj radnika u BiH

Proces formiranja radnicke klase zapoceo je zadnih decenija osmanske vlasti. Formiranje

radne klase odvijalo se kao složen i po mnogo cemu specifican društveni odnos. Razvoj

industrije i saobracaja u BIH, poslije okupacije bio je pracen pojavom velikog broja novih

zanimanja kojim se domaće stanovnistvo ranije nije bavilo. Zbog nekvalifikovanih radnika,

vecim djelom dovoditi su radnici ivana, sto je utjecalo na porijeklo i strukturu radne snage.

Karakter i razmjestaj industrije , zatim velika uloga drve oindustrije , rudarstva, saobracaja i

građevinske djelatnosti imali su veliki značaj za razvoj radne klase u BIH. Prerađivačka

industrija u gradovima uglavnom je zaposljavala zensku i djecju radnu snagu, dok su veća

industrijska postrojenja zaposlajvale visak agrarnog stanovnistva.

Radnici u duhanskoj industriji

Prve duhanske frabrike su otvorene u Sarajevu 1880, godine a iste godine i u Mostaru.. Broj

radnika u sarajevskj frabrici iznosio je 254-337 radnika, a u mostarsko fabrici 8-130.

Obje fabrike zaposlajvale su zene kao radnu snagu, koja je na osnovu samog posla bila dosta

jeftina i pogodna. Pored domaćih radnika, bio je zaposlen i određeni broj stranaca, koji su

predstvljali strucnu radnu snagu koja je domaće radnike uvodila u posao i nadgledala njihov

rad. Sam rad u duhanskim fabrikama se odvijao rucno, pa je rad vise izgledao kao

manifakturna proizvodnja. Uvođenjem modernih mašina broj radnika se u fabrikama

smanjivao.

Radnici u tekstilnoj industriji

Tekstilna industrija je također poput duhanske , bila zasnovana na zaposlajavanju zena.

Radnice su se prvo poducavale, a nakon obuke su minimalno 1 godinu, a maksimalno 2 do 3

radile u fabrici. U tkaonici ćilima u Sarajevu radilo je 20 djevojaka ( 1905.). Sam rad mogao

se obavljati i od kuce uz potrebni materijal kojeg su radnice dobivale. Prvi i jedini pregled

strukture zaposleni u tekstilnoj industriji imamo iz 1907. godine .

Radnici u hemijskoj industriji

Sve hemijske fabrike zaposlavale su nekvalifikovane radnike, a strance su dovodile kao

strucnjake koji su trebali domacu radnu snagu uvesti u posao. U fabrici amonijaka u Lukavcu

radilo je od 450 do 600 radnika, pretežno Muslimani. Preduzeće Danica imao je oko 200

radnika, dok je fabrika Vila imala 2000-2500 radnika.

Radna snaga u prehrambenoj industriji

Po statistici iz 1907 godine u 4400 preduzeća radilo je 2.647 radnika. Najznačajnija

postrojenja u prehrambenoj industriji bila su fabrika secera u Usori, Dionicka pivara u

Sarajevu, prva bosanska fabrika špirita ...

Radnici u industriji papira

Bile su 2 fabrike: fabrika celuloze u Drvaru i fabrika papira u Zenici. Obje su zaposljavale

700-800 radnika.

Radna snaga u građevinarskoj industriji

Poslije okupacije u Bosni je doslo do mnogih promjena u građevinskoj djelatnosti. Izgradnja

željeznica, vojni kasarni i drugih objekata, podstakla je razvoj građevinske industrije. Iz tog

razloga zapšljavan je veliki broj radnika, pa je tako na izgradnji pruge B. Brod-Zenica

zaposlito 4000 radnika. 1907 u BIH je bilo upisao 6616 preduzeća, najveci broj preduzeca se

odnosio na ciglane , koje su zaposljavale 1000 radnika.

Radna snaga na zeljeznicama

Izgradnjom zeljeznica otvoren je veliki broj radnih mjesta, ali je rad zavisio od strane radne

snage, jer sun a zeljeznicama uglavnom radili nekvalifikovani radnici. Tacan broj radnika se

ne moze utvrditi, vec se taj broj jedino moze pratiti na osnovu obaveznog clanstva u

zdravstvene radnicke kartone.

Iskoristavanje i prerada drveta s odvijala u 3 pravca: privatna preduzeca koja su se bavila

eksploatacijom hrastovim suma i manifakturnom proizvodnjom, rezijsko poslovanje drzavni

sumski uprava i privatna preduzeca.

prve opse podatke u eksploataciji suma imamo iz 1905 godine i te je podatke dala zemaljska

vlada. Broj po ovom podatku iznosi ukupno 24 hiljade radnika, od toga se u sumsko-

industrijska preduzeca odnosi 20,631 radnika, a na preduzeca erarnog poslovanja 3,378

radnika.

Sto se tice radnika u rudarstvu tis u uglavnom radili domaci radnici, no 1879. god u BIH

dolaze i strain strucnjaci za rudarstvo s ciljem nadgledanja poslova, te rukovodenja

istrazivackim radovima.

Radna snaga u poljeprivredi

U poljeprivedi radnici su se djleili na : sluge i nadnicare. Sluge su uzimane za odredene

sluzbe, kje su bile vezane za tacno odredeno radon vrijeme. Obavljali su poslove i van i u

kuci. Sluzba im je obicno trajala 1 godinu i placani su djelom u nature a djelom u novcu.

Sluge su najcesce bili djeca, djevojke i mladici.

Nadnicari su radili u sezoni i obavljali su poljeprivredne poslove. Placalo im se dvojako-

znaci novac + natura.

Prvi podaci o broju radnika sui z popisa stanovnistva 1. maja 1885. godine , prema tom popisu

u BIH je bilo 34,241 radnika, odnonsno 2,57% ukupnog aktivnog stanovnistva ( misli se na

muskarce). Slijedeci podaci sui z 1904 godine, dok su najznacajniji podaci o radnickoj klasi

u BIH iz 1907. godine. Na osnovu naredbe koju je uputilla zemaljska vlada od 18 aprila 1907

i 25. aprila iste godine, sproveden je popis svih preduzeca u BIH, kao i radionica. Bilo je

ukupno 46593 privatnih i drzavnih preduzeca .

Kako se kretao broj i struktura radne snage nakon 1907 godine tesko je dati preciznije

podatke, no zna se da se poljeprivredom bavilo 85,99% , industrijom 5, 52%, sumarstvom,

ribolovom i rudarstvom 0,51% i trgovinom i prometom 2,91%.

Vjerska struktura radnicke klase

U konfesionalnoj strukturi zaposleni bili su najbrojiniji radnici i cinovnici katolicke

vjeroispovjesti ( 39,4%), Muslimani su se najvise bavili gradskom privredom- zanatsvom i

trgovinom, dok je mali broj Jevreja radio u drzavnim preduzecima, medutim zastupljeniji su

bili u trgovini, tekstilu i grafickoj industriji. Muslimani su bili slobodni petko, Jevreji subotom

i Katolici nedjeljom.