UVOD:Riječ psihologija nastala je od grčke riječi psyche (ψυχή) – duh ili duša i logos (λόγος) - nauka Shodno tome, psihologija bi se mogla definirati kao nauka o duši. • Međutim, duša je spekulativno – filozofski pojam te ne pruža uvid u suštinu psihičkog

života čovjeka, teško ju je ispitati i mjeriti, pa je i navedena definicija neprihvatljiva. Psihologija proučava samo ono što se može utvrditi i ispitati naučno metodom.DEFINICIJA PSIHOLOGIJE:• Razlikuje se više definicija psihologije i to zavisnosti od psihološke škole:1. Psihologija je nauka koja proučava psihički život i ponašanje čovjeka, koje je rezultat

fizioloških procesa u organizmu i brojnih utjecaja društvene sredine u kojoj se čovjek nalazi.

2. Psihologija je nauka koja proučava psihičke procese i psihičke osobine čovjeka. 3. Psihologija je sistematsko proučavanje psihičkog života ljudi na osnovu objektivnog

ponašanja kao i njihovog neposrednog iskustva. Šta se podrazumijeva pod pojmom psihički život čovjeka?Psihički procesi• spoznajni/kognitivni – opažanje, pamćenje, zaboravljanje• emocionalni/afektivni – emocije ili osjećanja • motivaciono/voljni ili konativni procesi – proces odlučivanja i motivi• U nekim udžbenicima izvršena je podjela i na osnovne psihičke procese/funkcije (osjeti,

opažanje, pažnja i predstave) složene psihičke procese/funkcije (učenje, pamćenje, mišljenje i zaboravljanje).

• Zatim, svjesne (koji se odvijaju u kori velikog mozga) i nesvjesne procese (san...). 2. Psihičke osobine • sposobnosti• interesi• osobine ličnosti • temperament• karakter

ZADATAK PSIHOLOGIJE1. Teorijski – upoznavanje karakteristika i zakonitosti psihičkog života (Nastoji

identificirati psihičku pojavu, Objasniti kako se odvija kao i uzrok psihičke pojave?)2. Praktični – primjena psihologijskih saznanja u raznim životnim oblastima. • razumijevanje ponašanja i postupaka ljudi i formuliranje zakona psihičkog života, • predviđanje budućeg ponašanja na temelju prethodnog ponašanja pojedinca i grupe i • iznalaženje mogućnost da se ponašanje promijeni, osobito ako nije u skladu sa

zahtjevima i normama sredine. POVIJEST PSIHOLOGIJE

1. Doba primitivnog čovjeka • Tadašnji čovjek nije mogao razumjeti ni objasniti što se oko njega događa, niti svoj

način funkcioniranja i porijeklo. Prvi model tumačenja čovjekovog funkcioniranja kojeg su tadašnji ljudi izmislili bio je model duše, prema kojemu je duša sredstvo za objašnjenje čovjekovog funkcioniranja i porijekla.

• Do navedenog tumačenja tadašnji su ljudi došli na osnovu impresionirajućeg opažanja: postoji razlika u funkcioniranju čovjeka u budnom stanju i čovjeka dok spava: čovjek je u budnom stanju, za razliku od stanja spavanja potpuno funkcionalan. Isto zapažanje se odnosilo i na dihotomiju živ čovjek / mrtav čovjek.

• Navedeno zapažanje je tadašnje ljude navelo na zaključak da čovjeku dok spava mora nedostajati nešto što ga čini funkcionalnim kada je budan odn. mora postojati “nešto”, što čovjeku omogućuje funkcioniranje, bez čega je on samo nakupina materije, a to nešto je upravo “duša”.

• Model duše je kasnije dodatno obogaćivan i elaboriran, pa se počelo smatrati da: 1. smrt predstavlja odvajanje duše od tijela, 2. snovi predstavljaju način da se komunicira sa dušama umrlih, 3. duše postoje u svim živućim organizmima i neživim pojavama.

Model duše je postao osnova: 1. primitivnih religija u kojima dominiraju : (a) totemizam: kult odn.poštovanje totema (vezivanje za neku životinju, biljku...) (b) spiritizam: vjerovanje u zagrobni život čovjeka i u komunikaciju sa duhovima, (c) magija: praktike zasnovane na praznovjerju u čudotvorstvo i čarobnjaštvo (d) animizam (od lat. animus = duh ili duša): vjerovanje da živa bića, nežive stvari i prirodne pojave imaju dušu koja im omogućava da se namjerno pokreću, slično ljudima i (e) vitalizam (od lat. vita = život): vjerovanje da se u živim organizmima nalazi neka posebna životna snaga odn. sila vis vitalis koje nema u neživoj prirodi, koja nadilazi materijalno i koja se ne da svesti na fizikalno-kemijske procese (iz pojma životne snage kasnije će se izvesti pojam volje), 2. filozofska koncepcija dualizma , prema kojoj koncepciji tjelesno i duhovno odn. psihičko i fizičko predstavljaju dvije različite i nezavisne tvari ili principa, koja će se koncepcija kasnije višekratno koristiti. Doprinos grčkih filozofa razvoju psihologije Demokrit – čovjekovo tijelo i duša se sastoje iz atoma. Atomi duše su veoma sitni i vrlo krhki, a kada čovjek umre ti atomi se rasprše pa nema nikakvog nadživljavanja duše nad tijelom. Oni su također glatki, okrugli i veoma pokretljivi, što im omogućava njihovo međusubno prožimanje i prožimanje duše i fizičkog svijeta: oni mehaničkom uzročnošću djeluju na atome tijela. Iako spomije dušu Demokrit ostaje u okvirima materijalističkog monizma. Sokrat – koncipirao je dijalektički metod mišljenja, koji se sastoji se iz suprotstavljanja tvrdnje koja se naziva teza i suprotne tvrdnje koja se naziva antiteza, a iz njihovog sučeljavanja proizlazi sinteza kao najvjerojatniji i najprihvatljiviji zaključak koji bi trebao predstavljati trajnu istinu. Čovjek posjeduju besmrtnu dušu, koja može postojati izvan i odvojeno od tijela. Platon - smatrao je da u idealan svijet spada i čovjekova duša, koja ima slijedeće osobine:

nematerijalna je i neiskustvena odn. ne može se doživljavati ni detektirati osjetilima, može se spoznati deduktivnim putem pomoću razuma, što potvrđuje da je naš um

daleko efikasniji od naših osjetila, putem kojih se duša ne može spoznati, samostalna je i potpuno razdvojena od tijela, premda su i duša i tijelo sastavni dio

čovjeka, to su dvije fundamentalno različite tvari: duša nadživljuje tijelo jer je besmrtna i samo privremeno boravi u tijelu čovjeka,

može egzistirati izvan tijela u svijetu ideja, gdje nam omogućuje bavljenje apstrakcijama odn. otkrivanje apstraktnih relacija bez ikakvih objektivnih podataka.

Aristotel - duševno i tjelesno čine jednu te istu tvar i ne mogu se odijeliti jedno od drugog niti duša ne može postojati odvojeno od tijela. • duša je funkcija materije živog organizma organizirane u formu.• Sastoji se od tri dijela: 1. Vitalne duše 2. Animalna duša – opažanje, osjećaji i žudnja3. Razumska duša – spoznaja ili volja • Ukazao je na zakone asocijacije, koji tumače misaonu povezanost između različitih

sadržaja: 1. Zakon sličnosti – asocijativno se povezuju doživljaji koji su slični. 2. Zakon suprotnosti – asocijativno se povezuju doživljaji koji su različiti. 3. Zakon prostorne i vremenske bliskosti – asocijativno se povezuju doživljaji koji su u

našem iskustvu bili u prostornom ili vremenskom dodiru. Sve do 19. vijeka psihologija je bila sastavni dio filozofije, tj. filozofskih utemeljenja o duši ili duhu. Međutim, s razvojem empirističke i materijalističke filozofije u 17. i 18. vijeku s jedne strane i razvoja prirodnih nauka, te korištenje eksperimenta u istraživanju, s druge strane uslijedilo je formiranje psihologije kao posebne nauke. Počeci naučne psihologije • Počeci naučne psihologije vezuju se za kraj 19. vijeka, kada je Wilhelm Wundt

(profesor psihologije i filozofije) 1879. godine na Sveučilištu u Lajpcigu osnovao prvi psihološki laboratorij. Prva istraživanja su bila usmjerena na ispitivanje osjetila, osobito vida, a kasnije i psihičkih funkcija – pažnje, emocija i pamćenja. Smatraju ga “OCEM PSIHOLOGIJE”

• U svojim istraživanjima psihičkih procesa oslanjao se na metod introspekcije (opažanje i bilježenje prirode vlastitih percepcija, misli i osjećanja). Ovaj metod je preuzet iz filozofije

• Oslanjanje na introspekciju vremenom se pokazalo neprihvatljivim. • Čak i nakon opsežnog uvježbavanja, različiti su ljudi davali vrlo različite introspektivne

izvještaje o jednostavnim osjetilnim doživljajima. Na temelju tih izvještaja dolazilo se do siromašnih saznanja.

• Wundt i njegovi učenici utemeljeli su psihologijsku školu poznatu kao STRUKTURALIZAM.

Strukturalisti su pokušali odrediti ustrojstvo svjesnih doživljaja u objektivne osjete (vid, okus, miris) i subjektivne osjećaje (emocionalne reakcije, volja, mentalne predodžbe itd.). Tvrdili su da um funkcionora kreativnim kombiniranjem elemenata doživljaja.

Neki psiholozi su se opirali analitičkoj prirodi strukturalizma, a među njima i Wiliam James, ugledni psiholog sa Sveučilišta Harvard, koji je utemeljio školu FUNKCIONALIZMA. Fuknkcionalizam se bavi ponašanjem kao i sviješću, tj. razmatra načine kojima nam doživljaji i iskustvo omogućuju prilagodbu ponašanja u okolini u kojoj se nalazimo. Koristili su metod opažanja. Adaptivni sklopovi ponašanja su naučeni i nepromjenjivi. Neprilagođeno ponašanje teži nestajanju i prekidu, dok prilagođeno ponašanje teži ponavljanju i postaje navika.

Početkom 1920-tih godina pojavile su se nove škole koje su potisnule strukturalizam i funkcionalizam.

John B. Watson osnovao je školu BIHEVIORIZMA. Ukazao je da bi psihologija bila znanost mora prikupljati podatke, koji se mogu javno obznaniti i pokazati. Treba se

usmjeriti na izučavanje ponašanja. Cjelokupno ponašanje posljedica je uvjetovanja, te okolina oblikuje ponašanje potkrepljujući specifične navike.

Oko 1912. godine kada se biheviorizam počeo širiti u SAD-u, u Njemačkoj se pojavio GEŠTALTIZAM. Riječ geštalt je njemačkog porijekla i znači oblik ili konfiguracija. Utemeljitelji ove škole su Max Wertheimar i njegovi saradnici Kurt Koffka i Wollfgang Kohler. Primarni interes geštaltista je bila percepcija. Perceptivni doživljaji zavise od sklopa podražaja i organizacije iskustva. Ono što vidimo povezano je sa pozadinom na kojoj se objekat pojavljuje.Utemeljitelj PSIHOANALIZE bio je Sigmund Frojd. U središti Frojdove teorije bio je pojam nesvjesnog, koji se odnosi na misli, želje, motive i emocije. Smatrao je da nesvjesni procesi, osobiti seksualni i agresivni impulsi imaju puno veći utjecaj na ljudsko ponašanje, nego svjesno mišljenje. Frojdova je teorija nazvana psihodinamskom, a psihoterapijski postupak kojim se bavio psihoanaliza. Cilj psihoanalize je pomoći ljudima da steknu uvid u nesvjesne konflikte i pronađu društveno prihvatljiv način izražavanja želja i potreba. 2. Kognitivistički pristup - usmjeren je na otkrivanje psihičkih procesa koji se nalaze u osnovi ponašanja. • Sama riječ "kognitivno" dolazi od latinske riječi cognitio što označava spoznaju, tj.

mentalne procese za koje se pretpostavlja da ističu ponašanje. • To pokriva široki raspon područja istraživanja, istražujući pitanja o djelovanju pamćenja,

pozornosti, percepcije, predstavljanju znanja, mišljenja, kreativnosti i rješavanju problema.

• Razvio se u kasnim 1950-im i ranim 1960-im.Kognitivna psihologija se radikalno razlikuje od prethodnih psiholoških pristupa na dva ključna načina.Ona prihvaća upotrebu znanstvene metode te općenito odbacuje introspekciju kao valjanu metodu istraživanja za razliku od fenomenoloških metoda poput Freudovske psihologije.Ona pretpostavlja postojanje unutarnjih mentalnih stanja (kao što su vjerovanja, želje i motivacija) za razliku od bihevioralne psihologije.

Predstavili su i kognitivni model obrade informacija. To je način razmišljanja i mišljenja o mentalnim procesima predočenih poput softvera koji radi na računalu koji predstavlja mozak. Teorije se uobičajeno odnose na oblike ulaza, prikaza, računanja ili obrade i izlaza.Značajan predstavnik ovog pravca je Ž. Pijaže

3.Humanističko-egzistencijalni pristup – humanizam naglašava ljudsku sposobnost samoispunjenja i središnju ulogu ljudske svijesti, samosvijesti te sposobnosti izbora; • Čovek je za humanističku psihologiju prvenstveno svjesno biće, za koje su vrijednosti i

značenja od ogromne, presudne važnosti. Biće sposobno za samo-određenje i samo-ostvarenje.

• Humanistička psihologija ističe značaj čovekove ličnosti. Ličnost je više od zbira delova i mora se sagledati cjelovito. Ličnost ne živi sama, ljudi su društveni po prirodi i njihovi međuljudski odnosi su deo njihovog razvoja. Ličnost je svesna. Ljudi poseduju svijest o postojanju i sebi samima.

egzistencijalizam naglašava da ljudi imaju slobodan izbor i odgovornost za izbor etičkog ponašanja.

Najznačajniji predstavnici humanističke psihologije su Abraham Maslov Karl Rodžers i Rolo Mej.PSIHOLOŠKE GRANE ILI DISCIPLINE:

Zbog raznovrsnosti psihičkih pojava i ponašanja koje istražuje, zatim različitih pristupa njihovom istraživanju i različitih područja primjene svojih spoznaja, psihologija se dijeli na veliki broj psiholoških grana ili disciplina i to:

1. teorijske i 2. primijenjene psihološke grane.

Teorijske psihološke grane: 1. Opća ili sistematska psihologija proučava osnovne psihičke procese i fenomene

normalnog odraslog čovjeka (osjete, opažanje/percepciju, predstave, učenje, pamćenje, mišljenje, zaboravljanje, emocije, motivaciju itd.)

2. Eksperimentalna psihologija je psihologija koja dolazi do temeljnih naučnih spoznaja o psihičkom životu čovjeka posredstvom eksperimenta (Npr. Proučavanje emocije straha ili srdžbe pomoću raznih instrumenata, tj. registriranje nastalih promjena u ritmu disanja, cirkulaciji krvi, električnom otporu kože itd.

3. Fiziološka psihologija (biološka psihologija ili neuropsihologija) proučava organsku osnovu psihičkog života (receptore/osjetne organe, mišiće, endokrini i nervni sistem), tj. vezu između psihičkih procesa i ponašanja te fizioloških/organskih procesa. Npr., Kako hormoni utječu na raspoloženje? Kako pamtimo? Kako droga ili alkohol djeluju na psihičke procese? Koji su dijelovi mozga odgovorni za pojedine psihičke funkcije?

4. Razvojna psihologija proučava psihički razvoj čovjeka u filogenetskom smislu (razvoj čovjeka kao vrste) i ontogenetskom smislu (od rođenje do smrti i to socijalni, tjelesni, intelektualni i emocionalni razvoj). Proučava psihičke promjene kroz razvoj i starenje, djelovanje okolinih faktora na psihički razvoj.

5. Socijalna psihologija proučava socijalnu interakciju (odnose među ljudima i njihov međusoban utjecaj, međuljudske odnose, ponašanje u grupi, utjecaj socijalnih faktora (porodice, škole, vršnjaka i drugih socijalnih grupa) na pojedinca i njegovu socijalizaciju, zatim djelovanje socijalnih faktora na stavove, socijalne motive i ličnost u cjelini. 6. Psihopatologija proučava uzroke, simptome i tok različitih psihičkih poremećaja te odstupanja od uobičajnog duševnog doživljavanja i ponašanja. 7. Psihometrija bavi se mjerenjem i različitim analizama u psihologiji, matematičkim i statističkim postupcima, a uz primjenu instrumenata koji moraju imati zadovoljavajuća metrijska svojstva. 8.Psihologija ličnosti proučava karakteristike ličnosti, tj. njenu strukturu, dinamiku i razvoj. 9. Komparativna psihologija bavi se usporednim istraživanjem procesa životinja i čovjeka, zdravih i bolesnih osoba, djece i odraslih te pripadnika različitih kultura i civilizacija. Zahvaljujući ovoj psihologiji došlo se do saznanja i da su životinje sposobne za učenje, pamćenje, pa i rješavanje problema. 1o. Psihologija religioznosti je psihološka disciplina koja precizno promatra i opisuje komponente i forme religioznog života, proučava ono psihološko dimenziji u religiji, razvija prikladne instrumente za ovu svrhu, oblikuje teorijske koncepte koji će omoguiti skupljanje i interpretiranje uočenih sadržaja te, po mogućnosti, formuliranje zakona na tom podruju. • Psihologija religioznosti pomaže razumjeti kako čovjek svoj religiozni odnos razvija ili

ne razvija, a ne kako on “stvara religiju.” Primijenjene psihološke grane:

1. Industrijska psihologija - proučava psihologijske probleme u radu: odnose između sudionika radnog procesa i radnih efekata, utjecaj radne okoline i uvjeta rada na ponašanje pojedinca, profesionalnom selekcijom (izbor kadrova u skladu sa njihovim

sposobnostima), problemi umora i odmaranja, nesrećama na radu, izostancima, životnom dobi i radnim uspjehom, motivacijom u radu itd.

2. Školska psihologija – proučava proces učenja i sve aspekte tog složenog procesa, faktorima koji olakšavaju učenje i podižu motivaciju. Predmet njenog interesa je saradnja škole i porodice, savjetovanje roditelja, učenika, nastavnika, proučavanje procesa ocjenjivanja, socijalno-emocionalna klima u razredu, profesionalno savjetovanje itd.

3. 3. Forenzička psihologija proučava psihički status počinioca krivičnog djela (stepen uračunjivosti) te sudjeluje u kreiranju njihove resocijalizacije.

4. 4. Klinička psihologija usmjerena je ka istraživanju, prevenciji, dijagnostici te tretmanu neprilagođenog doživljavanja i ponašanja pojedinaca (sa psihičkim poremećajem, poremećajem u ponašanju te ovisnicima). Nastoji pružiti što tačnije i pouzdanije informacije i pojedincu i njegovim osobinama, koje su od značaja za psihijatrijsku, medicinsku ili neku drugu vrstu terapije. Pored toga, bavi se i psihologijskim savjetovanjem čiji cilj nije liječenje, već osposobljavanje pojedinca za samostalno suočavanje sa životnim problemima i samoaktualizaciju. Klinički psiholozi uglavnom sarađuju sa psihijatrima i neurolozima.

5. 5. Mentalno zdravlje kao psihološka grana podrazumijeva primjenu psiholoških saznanja u cilju očuvanja mentalnog zdravlja, tj. preveniranje psihičkih poremećaja i unapređenje mentalnog zdravlja.

6. 6. Psihologija sporta je primenjena psihološka disciplina koja proučava ponašanje osoba u različitim oblicima sportskih aktivnosti. Naime, proučava psihološke aspekte svih oblika i sadržaja fizičke kulture i ponašanje svih učesnika u njima sa ciljem da opiše, objasni, predvidi i kontroliše ta ponašanja, kako bi bila usmerena u pravcu postizanja lične i sportske kompetentnosti.

7. 7. Vojna psihologija je primijenjena psihološka grana koja istražuje psihologijske probleme u vojsci i ratovanju, tj. bavi se primjenom psihologijskih spoznaja, metoda i tehnika u tim područjima. KRAJ PRVE PREZENTACIJE.

DRUGA PREZ: • METOD je put i način organiziranog istraživanja nekog problema. Ta složena aktivnost

sastoji se od nekoliko faza istraživanja: 1. Formulisanja problema koji se želi istraživati2. Plana istraživanja3. Nalaženja i provjeravanja postupaka koji će se primijeniti u prikupljanju podataka i

njihovoj obradi4. Realizacije istraživanja5. Obrade rezultata i 6. Analize i tumačenja rezultata

VRSTE METODA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI: Eksperimentalno istraživanje; Sistematsko neeksperimentalno istraživanje.1. Eksperimentalno istraživanje : Eksperimentalno istraživanje je sistematsko i namjerno mijenjanje uslova u kojima se neka pojava javlja. • Eksperiment je postupak u kojem se kontroliranim uslovima namjerno izaziva, ponavlja i

mjeri neka pojava, a onda se izvode pouzdani zaključci. Shodno tome, karakteristike eksperimenta su: namjerno izazivanje pojave, kontrolisanje uslova, ponavljanje pojave i mijenjanje uslova.

• Najvažnija je i najpouzdanija je metoda.

• Uslovi koji se namjerno mijenjaju u eksperimentalnom istraživanju nazivaju se eksperimentalna ili nezavisna varijabla.

• Varijabla koja se mijenja pod djelovanjem nezavisne varijable je zavisna varijabla. • Eksperimentalnim istraživanjem je moguće najpouzdanije utvrditi zakonitosti javljanja

neke pojave. Eksperimentalno istraživanje u psihologiji počelo je sredinom XIX vijeka ispitivanjem vremena reakcije (vremena koje prođe od pojave draži do reagovanja na njih), pragova draži i obima pažnje.

Vrste eksperimentalnog istraživanja:1.Objektivni eksperiment odlikuje praćenje objektivnih manifestacija psihičkih pojava (fizioloških promjena u organizmu, pokreta, brzine reagovanja pokretom itd.)

2. Introspektivni eksperiment odlikuje registrovanje doživljaja ispitanika na kome se vrši ispitivanje, tj. njegovim izjavama o onome što doživljava. 3. Eksperiment jednostavne sukcesije odlikuje ispitivanje ispitanika pod određenim

uslovima, a potom ponovnom ispitivanju uz navođenje promijenjenih uloga. 4. Eksperiment sa kontrolnom grupom odlikuje formiranje dvije skupine i to

eksperimentalne u kojoj se mijenjaju uslove te kontrolne, a potom njihove međusobne usporedbe.

5. Laboratorijski eksperiment odlikuje eksperimentalno istraživanje u laboratoriju i najpotpunije kontroliranje uslova u kojem se vrši istraživanje.

Za realizaciju uspješnog eksperimenta, prije svega, nužno je kreirati eksperimentalni nacrt ili plan istraživanja:Cilj istraživanja; Predmeta istraživanja; Varijable istraživanja (nezavisnu i zavisnu varijablu); Hipoteze; Metod istraživanja (Ispitanike na kojima će se vršiti istraživanje, kojim sredstvim ili instrumentima te postupkom na koji će se to realizirati);Statistička obrada podataka; Analiza i interpretacija dobijenih rezultata.Primjeri eksperimentalnog istraživanja: 1. Ispitati odnos između religioznosti i emocionalne inteligencije. Religioznost pozitivno djeluje na emocionalnu inteligenciju.

2. Ispitati odnos između samopoštovanja i školskog uspjeha adolescenata. Samopoštivanje djeluje pozitivno na školski uspjeh.

3. Ispitati djelovanje umora na pamćenje. Umor djeluje negativno na pamćenje. 4. Ispitati spolne razlike u spretnosti prstiju. Ne postoji statistički značajna razlika u

spretnosti prstiju između žena i muškaraca.Prednosti eksperimentalnog istraživanja: pomoću eksperimenta se mogu najpouzdanije otkriti uzroci javljanje neke pojave, tj. kauzalna (uzročna) veza između pojava; dobijeni rezultati se mogu provjeriti ili verificirati; ispi, pojavu možemo ispitati kada to želimo te u kratkom vremenu može se prikupiti veliki broj informacija o ponašanju i mentalnim procesima ispitanika. Nedostaci eksperimentalnog istraživanja: ne mogu se sve pojave ispitati posredstvom eksperimenta, eksperiment je vještačka situacija što ponekad djeluje na reakcije ispitanika. 2. Neeksperimentalno istraživanje 2.1. Sistematsko opažanje • Sistematsko neeksperimentalno istraživanje zasniva se na posmatranju pojave koja se

ispituje, tj. sistematskim opažanjem. Sistematsko opažanje razlikuje se od svakodnevnog opažanja ili opažanja u svakodnevnom životu. Sistematsko opažanje je neeksperimentalna metoda, jer se posmatrana pojava ne izaziva u namjerno izoliranim uvjetima već se posmatra i registrira u normalnim uslovima. Opažanje se zove sistematsko, jer se sistematično opaža sve što je značajno za registriranu pojavu. Za sistematsko posmatranje nužno je koncipirati plan posmatranja:

1. Cilj posmatranja

2. Predmet posmatranja3. Mjesto opažanja4. Način posmatranja (direktno ili indirektno) 5. Vrijeme posmatranja6. Način registracije podataka

Sistematsko opažanje koristi se u psihološkim istraživanjima, i to najčešće pri ispitivanju dječijeg ponašanja, pri ispitivanju ličnosti i socio-psiholoških problema. Primjer sistematskog opažanja• Opažanja agresivnog ponašanja djece u vrtiću1. Cilj opažanja: Utvrditi agresivno ponašanje djece2. Predmet opažanja: Ponašanje 5 djece u grupi3. Mjesto opažanja: Dječiji vrtić 4. Način posmatranja: Indirektno (video kamerom) 5. Vrijeme posmatranja: dva sata (od 12 do 14 sati)6. Način registracije podataka: registrirati i bilježiti učestalost i oblike agresivnog

ponašanja (čupanje za kosu, verbalna agresija, otimanje igrački, udaranje...) kod svakog djeteta u grupi

7. Interpretacija podataka i pisanje izvještajaOpažanje ponašanja prosjaka

1. Cilj opažanja: Ispitati ponašanje prosjaka 2. Predmet opažanja: Ponašanje prosjaka (način govora, skretanje pažnje slučajnih

prolaznika, da li pri tome koristi određene vjerske ideje za pridobivanje naklonjenosti, koliko dugo se zadrži na ulici, mijenja li lokaciju, da li se koriste i djeca kao način pridobivanja naklonjenosti i sažaljenja kod prolaznika itd. Zatim, registrirati i osobe koje daju novac prosjacima, njihove komentare ili eventualno ignorisanje, njihovu strosnu dob, da li im odmah pruže novac ili pak, se vrate, a potom daju novac. Ukoliko je to moguće iz date daljine registrirati i apoene kovanica. )

3. Mjesto opažanja: Zenica (tj. Centralna zona od robne kuće “Bosanka” do robne kuće “Zeničanka).

4. Način posmatranja: Indirektno5. Vrijeme posmatranja: Opažati tri dana u vremenskom periodu od dva sata. 6. Način registriranja podataka: registrirati i bilježiti učestalost gore navedenih oblika

ponašanja.7. Interpretacija podataka i pisanje izvještaja

2.2. Samoopažanje/introspekcija • Riječ introspekcija nastala je od latinske riječi intra = unutra + spectio = motrenje. • Samoopažanje ili introspekcija je opažanje vlastitih doživljaja i stanja svijesti (percepcija,

mišljenja i osjećanja). • Karakteristična je isključivo za psihologiju.• Koristio ju je osnivač psihologije, Wilhelm Wundt. • Čovjek je svjesno biće i svjestan je svojih doživljaja i procesa, tj. u mogućnosti da opaža i

opiše (osjećaje, misli, predstave itd.)• Ispitaniku se zada određeni podražaj, a nakon toga on vrši uvid u vlastite procese:

doživljaje, misli, predstave itd.

• Zahvaljujući ovoj metodi stječe se direktan uvid u veliko bogatstvo psihičkog života osobe.

Nedostaci metode samoopažanja1. Nismo sigurni da li osoba govori istinu i shodno tome ne možemo provjeriti istinitost

dobijenih podataka. 2. Teškoće u verbalnom izražavanju zbog bogatstva psihičkih procesa.3. Ne može se primijeniti kod djece• Uprkos nedostacima, introspekcija je korisna metoda. Npr. o sadržajima nečijih snova

može se saznati samo na osnovu izvještaja onoga ko je sanjao, zatim saznanja o procesima mišljenja bi bila nepotpuna kada se ne bi koristili i introspektivni izvještaji.

• Danas se većina psihologa slaže da psiholozi trebaju koristiti podatke dobijene introspektivnim putem, ali i također, da ih je nužno dopuniti i objektivnim podacima o ponašanju ljudi.

TEHNIKE ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI• Tehnike su postupci koji se koriste u pojedinim fazama psihološkog istraživanja, a

koriste se za prikupljanje i obradu podataka. • Postoji veliki broj tehnika za prikupljanje podataka u psihološkom istraživanju: 1. Intervju2. Upitnik3. Anketa4. Skala procjene 5. Sociometrijski postupak6. Testovi 1. Intervju je neusiljen i elastičan razgovor sa ispitanikom u četiri oka. • U njemu sudjeluju ispitanik (intervjuisani) i ispitivač (intervjuer). • Intervju se razlikuje od razgovora u svakodnevnom životu. • Razlikuju se tri vrste intervjua: standardizirani (Ispitivač ima unaprijed formulirana

pitanja i obavezan je da pitanja postavlja uvijek istim redoslijedom i u istoj formi, bez obzira s kim razgovara), nestandardizirani (Jasno je određen cilj intervjua, pitanja su slobodno formulirana, mogu se mijenjati te se mogu postavljati i neka nova pitanja) i miješani (Određena je tema i nekoliko ključnih pitanja. Ovaj oblik je najbolji, jer ne ograničava ispitivača u vođenju razgovora, pa može iskoristiti trenutak ako se pojavi nešto bitno i postaviti dodatna pitanja).

• Intervju se sastoji iz tri faze: uvodnog, glavnog i završnog dijela. • Sadržaj i oblik intervjua zavisi od cilja intervjua: Može biti za: 1. prikupljanje činjeničnih

podataka/fotografski intervju, procjene sposobnosti i osobina ličnosti te uvida u njegove lične probleme/dijagnostički intervju ili oblik psihoterapije/ psihoterapijski intervju.

2. Upitnik je sistem pitanja koji je standardiziran i sastavljen prema određenim načelima, a usmjeren ka ispitivanju određenih psihičkih pojava. • Koriste se u različite svrhe: 1. za dobijanje nekih objektivnih podataka o ispitaniku (ime,

starost, spol, mjesto rođenje i dr.), 2. za dobijanje mišljenja ispitanika o nekim događajima, njegovim namjerama u vezi s budućim ponašanjem, njegovom mišljenju o samom sebi itd.

• Osobito se koristi u kliničkoj psihologiji i psihologiji ličnosti.

• Pitanja u upitniku mogu biti: otvorenog tipa (ispitanik slobodno formulira odgovore i oni nisu unaprijed određeni), zatvorenog tipa (odgovori su unaprijed određeni i navedeni uz svako pitanje, a zadatak ispitanika je da odabere jedan od više ponuđenih) te mješovitog tipa.

• Pitanje otvorenog tipa: Šta mislite o zalaganju svojih profesora u školi? • Pitanje zatvorenog tipa: 1. Uglavnom se trude2. Uglavnom se ne trude3. Uopće se ne trude • Pitanje mješovitog tipa1. Uglavnom se trude2. Uglavnom se ne trude3. Uopće se ne trude 4. ______________

3. Anketa je tehnika koja se koristi kada se želi saznati mišljenje ili stavovi ljudi o nekom događaju, doživljaju, situaciji ili problemu. • Pitanja u anketi moraju biti konkretna, jasna, nedvosmislena i nesugestibilna. • Anketa može biti usmena i pismena. • Danas se anketiranje obično koristi u ispitivanju javnog mnijenja. • Vrijednost ankete je ograničena, jer odgovori zavise od iskrenosti ispitanika i njihove

sposobnosti da odgovore na pitanja. • Stav roditelja i učenika o nošenju učeničkih odijela? 4. Skala procjene

Skala procjene je tehnika posredstvom koje jedan ili više procjenjivač treba da ocijeni neki psihički proces ili osobinu na određenoj ljestvici ili kontinuumu. Mogu biti: numeričke ili brojne (procjenjivač jednim od ponuđenih brojeva treba da označi stepen razvijenosti neke pojave). Primjer 1: Skala interpersonalne orijentacije Život s drugim ljudima je vječita borba 0 1 2 3 40- uopće se ne slažem1- uglavnom se ne slažem2-niti se slažem niti se ne slažem3-uglavnom se slažem4-u potpunosti se slažem • Primjer 2: Skala motivacije za roditeljstvom1. Djeca uljepšavaju život 0 1 2 3 42. Imati dijete je ljudska obaveza 0 1 2 3 43. Djeca učvršćuju brak 0 1 2 3 4 4. Bog nas je stvorio da rađamo djecz 0 1 2 3 4

0- uopće se ne slažem 1- donekle se ne slažem 2-i slažem se i ne slažem 3-donekle se slažem 4-u potpunosti se slažem 5. Sociometrijski postupak je tehnika posredstvom koje se ispituju interpersonalni odnosi unutar grupe te stepen povezanosti grupe.

• Posredstvom nje dolazi se do saznanja kakav je status pojedinaca u grupi, ko su lideri, ko su izolorani članovi i sl.

• Od članova grupe zahtijeva se da označe s kim bi najviše voljeli ili najmanje željeli da zajednički obavljaju neki posao: zajedno uče, idu na izlet, zajedno stanuju itd.

• Podaci se mogu predstaviti analitički i grafički. 6. Test je standardizovani mjerni instrument pomoću kojeg se izaziva neka aktivnost, a onda se učinak te aktivnosti mjeri i vrednuje. • Posredstvom testova ispituju se psihičke osobine i psihički procesi. • Rezultati se izražavaju brojem, pa je i test mjerni instrument. • Za uspješno mjerenje nužno je da test ima određene metrijske karakteristike: • Valjanost• Pouzdanost• Objektivnost• Osjetljivost • Valjanost ili validnost testa – test je valjan ako zaista ispituje osobinu koju želimo

ispitati. • Pouzdanost ili dosljednost – ova metrijska karakteristika odnosi se na tačnost mjerenja.

Test je pouzdan ukoliko u uzastopnim mjerenjima istih ispitanika se dobiju uvijek isti rezultati. Utvrđuje se tako što se dva puta u različitim vremenskim intervalima vrši testiranje istih ispitanika, a potom utvrđuje korelacije između ta dva mjerenja. Dobijeni koeficijent korelacije govori o stepenu pouzdanosti tog testa.

• Objektivnost testa – test je objektivan ukoliko rezultat ne ovisi o onome ko vrši mjerenje (ocjenjivača), već od stvarnih karakteristika pojave koja se mjeri. Ostvaruje se davanjem jednakih uputa ispitanicima kao i jednakim načinom ocjenjivanja svih ispitanika. Nužno je unaprijed odrediti kako će se test primjenjivati i ocjenjivati.

• Objektivnost se može osigurati tako ako se dobijeni rezultati daju na korigiranje većem broju različitih ocjenjivačima. Ako je objektivan – krajnji rezultat će biti jednak.

• Osjetljivost – test je osjetljiv ukoliko se mjerenjem mogu uočiti i najmanje razlike između ispitanika. Osjetljivost testa utvrđuje se posredstvom Gausove krivulje.

• Svaku od navedenih karakteristika potrebno je obezbijediti posebnim postupcima i provjeriti određenim računskim putem. Zato je izrada testova obiman posao, za koji je potrebno stručno znanje.

• Mnogi zadaci nazivaju se testovima, a zapravo to nisu. • Nakon što se utvrdi odgovarajuća metrijska svojstva testa on se standardizira i

primjenjuje u praksi. • Testovi se dijele na: 1. Testove znanja – mjere nivo znanja iz određene oblasti. Sastoji se od zadataka

dopunjavanja, povezivanja, rangiranja, alternativnog i višestrukog izbora. 2. Testove sposobnosti – posredstvom njih ispituju se intelektualne i druge sposobnosti.

Testovi inteligencije se dijele na verbalne i neverbalne testove inteligencije. Poznati test inteligencije je Wechsler-ov test inteligencije, a od neverbalnih Kohs-ov test inteligencije.

3.Test ličnosti je test posredstvom kojeg se ispituje određene osobine ili karakteristike ličnosti. Razlikuju se inventari ličnosti (Petofaktorski inventar ličnosti, MMPI-2, Cornell-ov test ličnosti, Jung-ov test ličnosti itd.) i projektivni testovi ličnosti (Sadržaj projektivnog testa nije dovoljno struktuiran, tj. nejasan je ili nedovršen. Klijent taj materijal dovršava i na taj način

nesvjesno projicira svoje misli, želje, osjećanja itd. Razlikuje se mnoštvo projektivnih testova: Test nedovršenih rečenica, Test drvo, Roršahova mrlja, Test tematske apercepcije itd.).Test tematske apercepcije; Roršahov test; Test drvo. KRAJ DRUGE PREZ.TRECA PREZ:Psihički život je materija organizirana na specifičan način na svim svojim procesima i kretanjima. On ima anatomsko - fiziološku osnovu u cjelokupnom organizam. Međutim, nisu svi organi od značaja za psihički život. Najznačajniji su:

1. Receptori2. Efektori (žlijezde sa unutrašnjim lučenjem i mišići)3. Nervni sistem

Uz pomoć njih spoljašnji podražaji bivaju pretvoreni u osjet i opažaj, doživljaje a potom se transformišu i obrađuju kroz složenije psihičke procese. Receptori su čulni organi koji primaju podražaje iz spoljašne sredine kao i unutrašnjosti organizma. Čulne organe čine neuroni koji su locirani na raznim mjestima u organizmu. • Tokom evolucije unutrašnja građa i struktura receptora postala je sve složenija i

podesnija za primanje velikog broja različitih podražaja. • Na čulne organe čovjeka djeluje veliki broj različitih podražaja (mehaničkih, hemijskih,

elektromagnetnih-svjetlosnih), koje mozak prima i pretvara u svjesni psihički proces – osjet.

• Prema porijeklu energije koja djeluje na čulne organe razlikuju se: 1. Eksteroreceptori su receptori koji primaju podražaje iz spoljašnjeg svijeta (receptor za

vid, sluh, miris, okus, dodir, toplo i hladno), 2. Proprioreceptori receptori smješteni u mišićima, zglobovima i unutrašnjem uhu, a služe

za stvaranje osjeta o o pokretima tijela i njihovih dijelova i 3. Intereroceptori - receptori koji se nalaze u unutrašnjosti tijela i koji obavještavaju o

promjenama u tim dijelovima tijela. Receptori za vid smješteni su u mrežnjači ili retini oka. Mrežnjača sadrži receptivne ćelije čepiće i štapiće. Unutar njih su hemijske supstance osjetljive na svjetlost, tzv. fotoreceptori. Oni se razlažu u ovisnosti od dužine elektromagnetnih zračenja. Ljudsko oko može registrirati elektromagnetna zračenja iz spektra Sunčeve svjetlosti u dužini od 400 do 700 nanometara, tj. od ljubičaste do crvene. Čepići ima 6,5 miliona i omogućuju nam da vidimo hromatske boje (crvenu, žutu, plavu i zelenu). Štapića ima 100 miliona omogućuju nam da vidimo ahromatske boje (crnu, sivu i bijelu). Elektromagnetna zračenja proizvode bioelektrične struje koje prenose impulse ka centru za vid u potiljačnom dijelu mozga. Na osnovu kvalitete talasne dužine svjetlosni signali dospjeli u mozak se slažu, sortiraju a potom se stvara slika. Receptor iza sluh nalazi se u unutrašnjem uhu. Pored unutrašnjeg dijela uho ima i vanjski dio te srednji dio (čekić, nakovanj i uzengije). U unutrašnjem dijelu uha nalazi se puž. Cijeli mehanizam koji on obuhvata je Kortijev organ. Puž je savijena koščica u obliku cijevi ispunjena tečnošću. Unutar pužića je opnasta cijev, tj. Bazilarna membrana sa 23. 000 dlačica ili receptivnih ćelija koje se preko svojih nervnih vlakana povezuju u slušni nerv i putuju do centra za sluh u sljepočnom dijelu mozga. Mehanička energija zvuka u bazilarnoj membrani izaziva treperenje dlačica, a potom se pretvara u bioelektrične impulse koji putuju nervima do centra za sluh. Treperenje ima svoje amplitude, tj. visine i frekvencije koje proizvode različite zvukove po kvaliteti i jačini.Jačina zvuka mjeri se u decibelima, a ljudsko oko može registrirati od 16 do 120 decibela (16 je šapat, 25 govor, 78 razglas zvučnika, 120 buka mlaznog aviona).

Receptor za ravnotežu je Vestibularni aparat i nalazi se u unutrašnjem uhu. Uz pužić se nalaze tri savijene košćice ispunjene želatinoznom tvari. U njih su uronjene treplje koje se nastavljaju u vlakna, a ona su povezana i čini nerv koji odlazi u mali mozak u centar za ravnotežu. Jedne obavljaju pokrete lijevo/desno.Druge naprijed/nazad.Treće gore/dole Receptori za miris nalaze se u gornjem dijelu nosne sluznice, tj. mirisnoj membrani. U gornjem dijelu, u mirisnoj membrani su snopići mirisnih treplji na koje se lijepe i rastvaraju čestice mirišljivih materija i plinova, te sa njih nervima prenose do nervnih centara. Putevi ovih nerava su izrazito komplicirani, a centri se nalaze u senzornim centrima sa donje strane čeonog režnja. Receptori za okus nalaze se na gornjem dijelu jezika, to su gustativne kvržice ili papile. Papile se obnavljaju svaka dva do tri dana.Razlikuju se četiri vrste kvalitete okusa: slatko, slano, gorko i kiselo. Za slatko se nalaze na prednjem dijelu jezika, za slano na bočnom, a potom kiselo iza njih, dok gorko registriraju papile u stražnjem dijelu jezika i ždrijela. Iz dna vire nervni končići koji prenose impulse do tjemenog dijela senzornog korteksa. Receptori za dodir Koža ima zaštitnu ulogu i predstavlja spoljašni omotač organizma. Međutim, ima i druge funkcije. Sastoji se od gornjeg dijela – epitela i donjeg – endoderma u kojima se nalaze žlijezde sa izvodnim kanalima, krvni sudovi, korijen dlake i završeci neurona. Receptori za kožu nalaze se u donjem dijelu kože, a to su nervni završeci. Osjetljivi su na hemijske, mehaničke i toplotne podražaje. Obavještavaju nas o hladnoći, toploti, dodiru i boli. Najviše ih ima na vrhovima prstiju i usnama.Receptori za toplo reaguju na temperature veće od tjelesnih, za hladno na niže od tjelesnih. Bol nastaje kada se jave draži koje svojim intenzitetom izazivaju neprijatan osjećaj na pojedinim organima ili razaraju njihov intenzitet. Na jednom kvadratnom centimetru nalazi se oko 4 miliona ovih receptora. Centri za toplo, hladno, dodir i bol smješteni su u tjemenom režnju korteksa senzornog centra. Kinestetički receptori smješteni su u mišićima, tetivima i zglobovima a njihovi centri locirani su u malom mozgu.II EFEKTORI Efektore čine mišići i žlijezde sa unutrašnjim lučenjem. Pomoću mišića se vrše pokreti, djeluje na predmete u spoljnom svijetu i izazivaju promjene u organizmu. U čovjekovom organizmu razlikuju se tri skupine mišića: glatki, poprečnoprugasti i srčani mišić. • Glatki mišići se nalaze u zidovima utrobe i krvnih sudova. Preko njih se vrši pokretanje

unutrašnjih organa. • Poprečnoprugasti mišići nalaze se na rukama i nogama. Pomoću njih se ostvaruje

pokretanje tijela ili njegovih dijelova u prostoru kao i pomjeranje različitih spoljnih predmeta.

• Posebna vrsta prugastog mišića je srčani mišić. Međutim, njim se ne može upravljati kao sa prugastim mišićem.

• Nervno uzbuđenje koje se do mišića provodi nervnim vlaknima podstiče u njima određene fiziološke promjene koje izazivaju oslobađanje mišićne energije i time stezanje ili rastezanje mišića.

Žlijezde sa unutrašnjim lučenjem U ćelijama nervnog sistema ustanovljeno je prisustvo različitih hormona. Ta činjenica ukazala je na usku povezanost nervnog sistema i žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Nervni sistem i žlijezde sa unutrašnjim lučenjem zajedno kontroliraju fiziološku ravnotežu unutar organizma te tvore biološku osnovu doživljavanja i ponašanja. • Žlijezde sa unutrašnjim lučenjem ili endokrine žlijezde su žlijezde koje svoje produkte, tj.

hormone luče direktno u krvotok. Putem krvi oni dospijevaju do različitih stanica u tijelu.Imaju veliku ulogu u psihičkom životu čovjeka.

Razlikuje se više žlijezda sa unutrašnjim lučenjem: 1. Hipofiza 2. Tiroidna ili štitna žlijezda3. Nadbubrežna žlijezda4. Gonada ili spolne žlijezde.

1.Hipofiza je žlijezda koja leži neposredno ispod hipotamalusa (međumozak). Veličine je graška, ali je od izuzetne važnosti za funkcioniranje organizma. Prežnji režanj hipofize luče hormon rasta koji utiče na rad drugih žlijezda, a također i rast tijela. Pojačan rad žlijezde dovodi do gigantizma, a ako je nastupio poslije puberteta ima za posljedicu pretjeran rast udova. Gigantizam je praćen povećanom uzbudljivošću, slabljenjem pamćenja, općom apatijom. Nedovoljno lučenje dovodi do formi patuljastog rasta, koji su redovito agresivni. Stražnji dio hipofize luče hormone: prolaktin (potiče proizvodnju mlijeka), antidiuretički hormon (koči proizvodnju urina) i oksitocin (potiče kontrakcije maternice pri porođaju i izlučivanje mlijeka tokom dojenja). 2. Štitnjača ili tiroidna žlijezda smještena je blizu gornjeg dijela dušnika. Luči hormon tiroksin. Povezan je sa potrošnjom kiseonika u organizmu i kontroliše stvaranje energije u organizmu, a ima važnu ulogu i u emocionalnom reagiranju.Nedovoljno lučenje tiroksina dovodi do opšte usporenosti organizma, osoba se brzo umara te sporo reaguje. Pretjerano lučenje dovodi, obrnuto, do pretjerane aktivnosti, povećane napetosti i uzbuđenja. Ako se smanji njena funkcija u periodu prije rođenja ili za vrijeme ranog djetinjstva mogu uslijediti poteškoće u intelektualnom funkcioniranju. 3. Adrenalne ili nadbubrežne žlijezde nalaze se pored bubrega i luče dva hormona, koja su važna za emocionalno reagovanje. Kora luči kortin, a njezina srž adrenalin.• Povećano lučenje adrenalina u krvi povećava krvni pritisak, ubrzava rad srca, povećava

mišićnu napetos itd. • Smanjeno lučenje kortina uzrokuje nesanicu, slabljenje seksualnog nagona i opći zamor. • Povećano lučenje kortina dovodi do preranog seksualnog razvitka kod ječaka, a kod

djevojčica kod muškobanjastog izgleda. 4. Gonade ili spolne žlijezde pored spolnih stanica luče i posebne hormone koji reguliraju pojavu sekundarnih spolnih odlika: formu tijela, boju glasa, raspored dlaka na tijelu itd., a također značajno utječu i na ponašanje ljudi. Do perioda zrelosti aktivnost ovih žlijezda je mala, ali naglo raste u periodu puberteta i adolescencije, uslijed čega se javljaju sekundarne polne karakteristike kod muškaraca i žena.Ženske spolne žlijezde luče estrogen i progesteron. Estrogen je zajedničko ime za nekoliko ženskih spolnih hormona koji potiču ženske reproduktivne sposobnosti (regulacija menstrualnog ciklusa) i sekundarne spolne karakteristike poput odlaganja masti na dojkama i kukovima. Progesteron ima više funkcija. Stimulira rast ženskih reproduktivnih organa i održava trudnoću. Muške spolne žlijezde luče hormon testosteron. Proizvodi se u testisima, a u manjim količinama u jajnicima i nadbubrežnim žlijezdama. Tokom puberteta testosteron dovodi do rasta mišića i kostiju te razvoja primarnih i sekundarnih spolnih obilježja. Primarna obilježja su rast penisa i mogućnost proizvodnje spermalnih stanica u testisima, dok su sekundarna spolna obilježja rast brade i povećanje dubine glasa itd. III NERVNI SISTEM Nervni sistem je najorganizovaniji i najrazgranijiti sistem u čovjekovom organizmu. Njegova funkcija je da: 1. reguliše rad pojedinih organa i usklađuje rad organizma u cjelini,

2. omogućava vezu sa spoljnim svijetom (pomoću nervnog sistema provode se uzbuđenja iz čulnih organa do centralnog nervnog sistema, koji ih povezuje i sortira uslijed čega nastaje osjet i opažaj; zatim, iz nervnog sistema se provode impulsi u efektor pomoću kojih djelujemo na spoljni svijet).

3. predstavlja glavnu fiziološku osnovu psihičkog života (pomoću moždane kore ostvaruje se osjet, opažaj, učenje, mišljenje, zaključivanje i plansko djelovanje).

Podjela nervnog sistema :Centralni (mozak i kičmena moždina) i Periferni nervni sistem (somatski i vegetativni/autonomni). Građa nervnog sistema Nervni sistem je izgrađen od nervnih ćelija ili neurona, stoga se kaže da je nervni sistem organizacija neurona. Nervna ćelija je osnovna, gradivna i funkcionalna jedinicia nervnog sistema. Neuron se sastoji od tijela nervne ćelije i njenih produžetaka – nervnih vlakana. Tijelo neurona sadrži jedro i citoplazmu. U jedru su hromosomi (prenosioci nasljednih osobina), a u citoplazmi su neurofibrile (tanke niti koje služe za provođenje nervnog uzbuđenja kroz nervnu ćeliju) te neurotransmiteri (neuroprijenosnici koji po svojim hemijskim svojstvima sadrže supstance koje igraju ključnu ulogu u pojedinim psihičkim procesima i imaju ulogu prenosioca). Produžeci nervne ćelije su dendriti i akson.• Dendriti su kratki produžeci koji izviru iz tijela nervne ćelije i oni sprovode nervno

uzbuđenje od periferije ka centru. • Akson je produžetak nervne ćelije čija dužina ponekad doseže i do 1 metra. Završava se

razgranatom mrežom nervnih vlakana – teledendritima. Na njihovom kraju su male kvržice u kojima su nagomilane molekule.

• Akson je obavijen sa Švanovom i mijelinskom ovojnicom. Švanova ovojnica je vanjska i ima funkciju mehaničkog izolatora i sive je boje, dok mijelinska služi za unutrašnju izolaciju i omogućava jednosmjerno kretanje impulsa te je bijele boje.

• Funkcija nervnih ćelija Čovjek se rađa sa više od 100 milijardi neurona. Većina ih se nalazi u mozgu.

• Glavna funkcija nervnih ćelija je prenošenje nervnih impulsa ili nervnog uzbuđenja.• Razlikuju se aferentni i eferentni neuroni. • Aferentni/senzorni neuroni su dugački od 60 do 90 cm, a prenose podražaje od periferije

ka centru. • Eferentni/motorni neuroni prenose podražaje od centra ka periferiji. • Nervno uzbuđenje predstavlja elektrohemijski proces, koji se širi nervnim vlaknima od

neurona na neuron. • Nervno uzbuđenje se uvijek širi u jednom pravcu, i to od dendrita prema tijelu nervne

ćelije a potom kroz akson do naredne ćelije. • Brzina širenje uzbuđenja je 80/100 metara u sekundi. Mjesto gdje se odvija nervno

uzbuđenje naziva se sinapsa. • Sinapsa se sastoji od “grane” ili aksonskog završetka neurona s kojeg stiže poruka i tijela

neurona prima poruku. • Iako je nervni impuls električne prirode, on ne preskače sinaptičku pukotinu poput

iskre. Naime, kada električni impuls stigne na sinapsu, aksonski završeci oslobađaju hemijske tvari u sinaptičku pukotinu.

• Sinapse predstavljaju neku vrstu “skretnice” i “filtera” za pojedine nervne impulse. Naime, neki impulsi bivaju pojačani, neki zaustavljeni ili inhibirani, a neki propušteni. Taj mehanizam omogućava da se ne nervno uzbuđenje ne širi po svim neuronima, već se njegovo širenje kanalizira u tačno određenim pravcima.

• Mjehurići smješteni u aksonu nazivaju se neurotransmiteri. • Kad nervni impuls stigne na aksonski završetak oni se oslobađaju i sinaptičku pukotinu.

Razlikuju se deseci neurotrasmitera. Prevelika količina ili manjak neurotrasmitera uzrokuje bolesti i abnormalno ponašanje.

1. Acetilholin je neurotransmiter koji kontrolira kontrakcije mišića. Ima značajnu ulogu u hipokampusu, dijelu mozga u kojem je smještan centar za pamćenje.

2. Dopamin je neurotransmiter uključen u voljne pokrete, učenje i pamćenje te emocionalno uzbuđenje. Njegov nedostatak povezan je sa Parkinsonovom bolešću, dok je kod osoba oboljelih od šizofrenije prisutno povećano lučenje dopamina.

3. 3. Noradrenalin je neurotransmiter koji se stvara u nervnim ćelijama moždanog stabla. Djeluje kao neurotransmiter ali i hormon. Ubrzava rad srca i druge procese u tijelu te je uključen u opću pobuđenost, učenje, pamćenje te hranjenje.

4. 4. Serotonin je neurotransmiter uključen u emocionalnu pobuđenost i spavanje. Nedostatak serotonina povezan je sa tjeskobom (anksioznošću), poremećajima raspoloženja i nesanicom.

5. 5. Endorfin/prirodni analgetik je neurotransmiter koji je po svojoj funkciji i učincima sličan narkotičkom morfiju. Javlja se u mozgu. Može povećati osjećaj kompetentnosti i ugode.

Mozak je najsloženiji organ u čovjekovom organizmu i najviši centar. On je “čarobnjak” koji je izumio vatru i odveo čovjeka na Mjesec. Smješten je u lobanjskoj kosti.Njegova prosječna težina je 1400 grama kod odrasle osobe, a unutar njega je ¾ neurona od ukupnog broja. • Mozak se dijeli na: 1. Veliki mozak2. Mali mozak3. Međumozak4. Produžena kičmena moždina

1.Veliki mozak čini najveći dio mozga. On poput plašta pokriva ostale dijelove mozga. Podijeljen je na lijevu i desnu hemisferu, koje su povezane sa snopom nervnih vlakana (Corpusom callosumom). Ta spojnica omogućava saradnju dvije hemisfere što je značajno za koordinaciju između centara unutar njih. Lijeve hemisfera upravlja desnom stranom tijela, a desna hemisfera lijevom stranom tijela.Hemisfere su prekrivene plitkim i dubokim žlijebovima.

Duboki žlijebovi dijele veliki mozak na četiri režnja: čeoni, tjemeni, sljepočni i potiljačni. Površina moždane kore se sastoji od tijela nervnih ćelija i sive je boje, dok se unutrašnjost sastoji od produžetaka nervne ćelije i bijele je boje. Moždana kora ili korteks je mjesto gdje nervna aktivnost prelazi u psihonervnu aktivnost. To je mjesto nastanka subjektivnog doživljaja i mjesto gdje jednostavni psihički procesi/ osjeti prelaze u složene psihičke procese. Unutar moždane kore dešava se aktivno razmišljanje i planiranje. Njena debljina iznosi od 0,5 do 4 mm, a površina je 2 metra kvadratna. Za naš psihički život ona je najvažnija i predstavlja krunu našeg psihičkog života. Unutar kore se razlikuju: senzorna, motorna i asocijativna područja. Senzorna područja moždane kore primaju impulse iz osjetnih organa i tu nastaju osjeti. • U potiljačnom dijelu je centar za vid. • U sljepočnom dijelu sa obje strane mozga je centar za sluh. • U tjemenom dijelu je centar za dodir. • U donjem dijelu čeonog režnja je centar za miris.

Motorno područje smješteno je u stražnjem dijelu čeonog režnja. U njemu se kreiraju voljni pokreti koji odlaze prema mišićima od kojih polazi pokret. U tom području je centar za govor, za razumijevanje govora i centar za čitanje. Svi su u lijevoj hemisferi, dok je centar za pisanje u lijevoj i desnoj hemisferi. Asocijativna područja obuhvataju veliki dio koji pripada čeonom režnju i graničnom području ostalih režnjeva. • Dijelovi koji se nalaze na granici između tjemenog, sljepočnog i zatiljnog režnja

obrađuju, pamte i integrišu informacije te omogućavaju orijentaciju unutar njih. • Drugi dio asocijativnog područja predstavlja područje locirano u čeonom režnju i to je

područje opšte integracije. Tu se programira i kontroliše aktivnost. Unutar njih se djelatnosti usmjeravaju prema cilju i tu se donose odluke. U uskoj vezi sa njihovim funkcioniranjem jesu procesi mišljenja, pamćenja i učenja.

• Saradnja između sva tri područja je neophodna i jako važna. 2. Mali mozak je smješten u zadnjem dijelu lobanje, iza moždanog mosta i produžene moždine. Ima značajnu ulogu u izvođenju automatskih pokreta, ali i voljnih, jer je preko moždanog mosta povezan sa korom velikog mozga. Povezan je sa Vestibularnim aparatom i ima veliku ulogu u održavanju ravnoteže. Ako je mali mozak povrijeđen, čovjek može da bude nesposoban da hoda pravo ili da stoji uspravno, i to se očituje različitim motornim disfunkcijama. 3. Međumozak je moždana struktura koja čini prelazni diood moždanog stabla prema velikom mozgu. Nalazi se između dvije hemisfere velikog mozga te je prekriven s njim sa svih strana, osim sa donje strane. Njegovi važni dijelovi su talamus i hipotalamus. • Talamus predstavlja različite skupine neurona. Smješten je u neposrednoj blizini kore

velikog mozga, a kroz njega prolaze putevi koji nose impulse iz osjetnih organa prema kori. U njemu se vrši selekcija, filtriranje i sortiranje impulsa koji se dalje usmjeravaju prema centrima gdje će nastati osjet.

• Hipotalamus se nalazi ispod talamusa i ima važnu ulogu stimulisanju i regulisanju žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. U njegovoj blizini je hipofiza, žlijezda sa kojom je hipotalamus povezan jednom drškom. On predstavlja najviše centre autonomnog sistema i utječe na regulaciju metabolizma, sna, seksualnih funkcija i visinu krvnog pritiska. Ima važnu ulogu u emocionalnom reagovanju.

4.Produžena kičmena moždina nastavlja se na kičmenu moždinu. Veličine je palca.Sadrži centre za disanje, rad srca, regulisanje krvnog pritiska, gutanje, žvakanje i rad crijeva.Njene povrede mogu ugroziti vitalne živote funkcije i izazvati smrt. KIČMENA MOŽDINA: Smještena je u šupljini kičme. Unutrašnji dio je sive boje i sastoji se od tijele nervnih ćelija, dok je spoljni dio bijele boje i sastoji se od nervnih vlakana. Ona je poput transverzale koja prenosi impulse od mozga ka periferiji i od periferije ka centru, zatim reguliše rad refleksa. U presjeku kičmene moždine može se uočiti da ima prednje i stražnje rogove. U stražnjem dijelu se nalaze nervne ćelije koje prenose nervno uzbuđenje nastalo podraživanjem receptora do senzornih centara, dok nervne ćelije u pednjem dijelu posreduju pri prijenosu nervnog uzbuđenja iz centra za motoriku u mozgu do mišića. • Refleks je urođena motorna ili sekretorna reakcija (reakcija mišića ili žlijezda) koja

nastaje kada se putem snova nervnih vlakana prenose nervni impulsi ili uzbuđenja iz jedne struktute centralnog nervnog sistema u drugi dio smješten u mišiće ili žlijezde sa unutrašnjim lučenjem. Razlikuje se više refleksa: refleks zjenice, patelarni refleks itd.

• AUTONOMAN NERVNI SISTEM Reguliše rad unutrašnjih organa čovjeka. • Naziva se još i vegetativni te visceralni.

• Zove se visceralni jer reguliše rad unutrašnjih organa: srca, pluća, jetre, bubrega, crijeva, žlijezda i spolnih organa.

• Vegetativni jer su organi koje inervira od značaja za opstanak života. • Autonomni jer funkcionira bez utjecaja naše volje. • Čine ga centri smješteni u mozgu (hipotalamusu) i kičmenoj moždini i grupe nervnih

ćelija duž kičmene moždine i autonomne ganglije. • Dijeli se na simpatički i parasimpatički dio. • Ova dva dijela imaju suprotne učinke. • Simpatički dio dovodi do ubrzanog rada srca, pojačanog krvnog pritiska, povećanog

lučenja adrenalina u nadbubrežnim žlijezdama, do širenja zjenica i drugih promjena u tjelesnim organima. Ove promjene se javljaju u stanju povišenog emocionalnog uzbuđenja.

• Parasimpatički dio zadužen je za održavanje normalnog rada pojedinih organa. Djeluje na smanjenje rada srca i broja njegovih otkucaja, smanjenje krvnog pritiska, povećanje rada pljuvačnih žlijezda itd.

Zanimljivosti – Anatomija ljubavi Dva britanska neurobiologa, Semir Zeki i Andreas Bartels sa londonskog Univerziteta  su pokušali da doznaju šta se dešava u našem mozgu kada volimo. Ispitivanje su izveli na 17 studenata, 11 ženskog i 6 muškog pola. Ispitanici su gledali u slike voljenih osoba, nakon čega su se u njima pojavila osećanja koja su prepoznali kao ljubav. U tom trenutku, jednom od najnovijih imidžing tehnika su snimani protoci krvi kroz njihov mozak. Cilj je bio da se otkrije koji su delovi mozga najaktivnijni, tj. kod kojih je protok krvi najintenzivniji. Utvrđeno je da su se kod različitih osoba aktivirale različite oblasti mozga (i po lokaciji i po broju). Međutim, četri oblasti su kod svih bile zastupljene i dominantne. Jedna od oblasti se nalazila u središnjem delu insule i izgleda da je odgovorna za «stomačne probleme» koje imamo kada smo zaljubljeni. Druga oblast je u prednjem delu cinguluma. Poznato je da se za ovaj deo mozga vezuju aktivne hemijske supstance koje imaju sposobnost da izazovu euforiju. Poslednje dve oblasti se nalaze u dubljim strukturama mozga poznatim kao strijatum, koji je odgovoran za prijatna osećanja koja nastaju kada nešto doživimo kao nagradu. Važno je istaći da delovi mozga koji su aktivni kod osoba obolelih od depresije, u ovom slučaju nisu pakazivali bilo kakvu aktivnost. Studentima su nakon toga prikazane i slike dobrih prijatelja koje su takođe aktivirale određene delove mozga, ali ne iste kao u predhodnom slučaju. Sledeće istraživanje koje planiraju će biti ono koje se odnosi na majčinsku ljubav i otkrivanje regija odgovornih za takve emocije.BIOHEMIJA LJUBAVI : Bilo koji naučnik će vam reći da ljubavna euforija nema nikakve veze sa Kupidonovim strelama, osim ako ih mali vilenjak nije predhodno umočio u supstancu sa neromantičnim nazivom FENILETILAMIN. Ova supstanca koja se još naziva i «molekulom ljubavi», nastaje prirodnim putem u našem mozgu. Za nju se kaže i da je biološki rođak amfetaminu, s obzirom na to da je vrlo slične građe. DOPAMIN I NOREPINERFIN su odgovorni za nastanak ljubavne euforije. Zapravo, feniletilamin pomaže oslobađanju dopamina (supstanca koja takođe omogućava protok informacija u mozgu) u tzv. centrima za zadovoljstvo. Dopamin čini da se lijepo osećamo, a norepinefrin stimuliše produkciju adrenalina koji utiče, pored ostalog, i da naše srce ubrzano lupa. Kombinacija ove tri supstance dovodi do osećanja zaljubljenosti, uzbuđenosti, blaženstva i sreće. Njihova aktivnost je razlog zbog koga se zaljubljeni  osećaju euforično i puni energije - kao da «lebde u vazduhu».

Takođe, ovo je i razlog zbog koga zaljubljeni mogu voditi ljubav satima i razgovarati danima do kasno u noć bez osjećanja zamora i iscrpljenosti. Opojna emocija zaljubljenosti, povezana sa ubrzanim pulsom, vlažnim dlanovima, osjećajem otežanog

disanja, se često tumači prekomernim lučenjem feniletilamina, odnosno nekom vrstom overdoze.

Produkciju feniletilamina mogu da izazovu i na izgled beznačajne stvari, kao što je recimo, susret pogleda ili nežni dodir ruke. Izgleda da i vatreni poljubac, ali i skakanje padobranom, bungee jumping, vožnja paraglajderom i sl. doprinose  pojačanoj aktivnosti ove tri supstance. Time se objašnjava slično osjećanje koje se tom prilikom javlja.

DNEVNA MASTANJA - I neki drugi fenomeni koji prate ljubav i zaljubljenost, se mogu objasniti hemijskim promjenama u mozgu. Na primer, kada se zaljubimo skloni smo da dosta vremena provedemo u intenzivnom maštanju o voljenoj osobi, često razmišljajući po stoti put šta se sve desilo u vezi sa voljenom osobom tokom dana. Misli se same nameću, teško ih je odagnati i usresrediti se na nešto drugo. Ovaj fenomen se objašnjava time što pojačana aktivnost navedenih supstanci dovodi do eksperimentalno potvrđenog sniženja nivoa serotonina, a to se manifestuje, kao i kod opsesivno-kompulzivne neuroze, prisustvom nametljivih misli koje se iznova javljaju i teško ih je odstraniti. BIOLOSKA OSNOVA NJEZNOSTI - Hemijska supstanca oksitocin je dobila naziv «supstanca n j ežnosti ». Oksitocin je povezan sa sekrecijom mlijeka u žena, a takođe  čini žene i muškarce spokojnijim, smirenijim  i senzitivnijim za osjećanja drugih. Ima veoma važnu ulogu u nastanku seksualne pobuđenosti koji predhodi orgazmu, a ujedno podstiče i nježnost među ljubavnicima, prije, tokom i nakon vođenja ljubavi. Oksitocin se sekretuje pod dejstvom i emocionalnih i fizičkih stimulusa. Glas partnera, njegov izgled, pa čak i seksualna fantazija mogu da iniciraju sekreciju oksitocina.BIOLOSKA OSNOVA PRIVRZENOSTI - Kada medeni mesec prođe i zaljubljenost počne da blijedi, nova grupa supstanci  stupa u akciju. Novi oblik hemijske nagrade  u vidu prijatnosti dolazi od endorfina. Naime, naučnici veruju da se nakon određenog perioda, od 18 mjeseci do 4 godine, naše tijelo navikne na ljubavne stimulanse. Pošto se poveća tolerancija na feniletilamin, strasna romansa se može razvijati u dva pravca – ka indiferentnom odnosu ili ka onome što Helen Fisher, profesor psihologije i autor knjige «Anatomija ljubavi», zove privrženost. Za fazu privrženosti, naučnici smatraju da je odgovoran endorfin, supstance slične morfinu, koje se prirodno luče u mozgu. Kada vidimo voljenu osobu, dok razmišljamo o njoj, ne luči se više intenzivno feniletilamin kao što je bilo tokom faze zaljubljenosti, već endorfini koji dovode do osjećanja smirenosti, smanjenja strepnje, topline, pouzdanosti i spokojstva. Endorfini nisu tako uzbudjujući i  stresogena kao feniletilamin, već vode  stabilnijim odnosima i jačoj vezanosti.