Embed Size (px)
DESCRIPTION
Ideja jugoslovenstva
Citation preview
PREDGOVOR
Promatrano s gledišta jugoslavenske političke/državne zajednice, pojam jugoslavenski
(jugoslawisch, Yugoslav) odnosi se na osobine i sve ono što pripadaju jugoslavenskim narodima,
te na razvoj njihovih međusobnih odnosa, koji nastaju prije inakon stvaranja zajedničke
nezavisne države (Jugoslavije) 1918. godine na područjuknjiževnog jezika, kulture,
intelektualnih dodira, privrede, pomaka ljudi i roba, koji nastajutijekom političkih i društvenih
promjena i procesa. Dok termin južnoslavenski(südslawisch, South Slavic) obuhvaća sve Južne
Slavene, njihov čitav etnički i političkiprostor, te upućuje na pojavu i razvoj kulturnih, privrednih
i političkih komunikacija dvajuili više južnoslavenskih naroda u prošlosti, prije i nakon 1918.
godine. Pa ipak, gledajućipovijesno, navedena terminološka razlika nije posve točna, iako se nje
moramo držati. Jersu, na primjer, hrvatski i slovenski intelektualci narodnjaci u 19. stoljeću, od
1848. godinedalje, pojmovima "jugoslavenski" i "Jugoslavija" (koju su ponekad zamišljali kao
budućunezavisnu višenacionalnu državnu zajednicu) u većini slučajeva obuhvaćali
svejužnoslavenske narode.
Premisa je da propast Jugoslavije treba tražiti u postepenom uništavanju pojma jugoslovenske
nacije, a ne u ekonomskom ili političkim rastrkavanjima. Premisa sama po sebi djeluje dvojbeno
jer za središnji problem postavlja nešto što po mnogima nije, niti postojalo, a to je jugoslovenska
nacija.
Posrbljavanje I multikulturani model bili su tek uvod u najozbiljniji pokušaj jugoslavizacije
južnih slavena koji se odigrao u socijalističkom period. Staljinistička formula (kultura
nacionalna- po formi , po sadržaju socijalistička prihvaćena je od strane jugoslovenskih
komunista kojom su se nacionalne culture trebale margnalizirati ne bi li vremenom odumrle.
Na površinu su isplivali autori koji su naglašavali nadnacionalnu I jugoslovensku sintezu.
Izrazom ‘’bratsvo I jedinstvo’’ zanemaruje se ‘’troimeni narod’’. A njima se od trinitarizma 8tri
naroda), preko dualizma (bratsvo I jedinstvo), krenulo ka unitarizmu( jugoslovenstvo).
1
Uvod
Ideja zajedništva jugoslovenskih naroda prvi put je izražena još 30 I 40 godina 19 vijeka. Unutar
malih grupa intelektualaca.
Pošto je prošao kroz čitavu seriju ideoloških preobražaja koji su se povećavali njegovu
privlačnost, taj nacionalni ideal mogao se sve do 19 sto. 50 I 60 godina 19 vijeka s različitim
nacionalizmima u tom dobu(bugarski, srpski, slovenski, I hrvatski)
Usredočujući se na četri najvažnija načina na koju su pristalice jugoslovenske ideje pokušale
ostvariti svoju ideju o nacionalnom jedinstvu:
1. Na jezičku politiku_ čiji je cilj bio da stavi zajednički nacionalni jezik ili jedinstven
srpko-hrvatski jezik.
2. Na nametanje jugoslovenskog književnog I umjetničkog kanona, koji se tumačio tako da
otjelovljuje sve poželjne osobenosti nacionalnog jedinstva
3. Na politiku obrazovanja naročito na školsku nastavu književnosti I historije
4. Na stvaranje novih književnih I umjetničkih djela koja su izražavala jugoslovensku
ideologiju
Pokušaji da se stvori jugoslovenska nacija mogu se podijeliti u tri osnovne kategorije, prema
načinu na koji se smatralo da treba zasnovati, najraniji oblik jugoslovenstva, koji su u prvom
poglavlju podržavali ne samo srbi, već mnogi hrvati I slovenci, smatralo je da će južni slaveni na
kraju, za sve praktične potrebe, prihvatiti srpsku kulturu, u izmjenjenom obliku.
Srbi su bili najveća grupa juž.slavena I prv su se oslobodili tuđinske vlasti I stvorili su nezavisnu
državu. Bili su očuvali živopisnu narodnu kulturu kojoj su se divili najveći umovi Europe.
Veoma je važno to da je ovo početno jugoslavenstvo potjecalo od njemačkog romantizma, koji
se u osnovi jedna sintetička ideologija I ta ideologija je na jugoslovenskom tlu davala podstreha
zamislima o ujedinjenju svih južnih slavena.
Tako, jugoslovenski nacionalizam (kao I posebni južnoslavenski nacionalizmi, koji su se pojavili
otprilike u isto vrijeme) bio je okrenut kolektivističko-autoritativnom modelu, a taj model ostao,
s vrlo malih izuzecima, o središnjoj važnosti za stavove o naciji kod svih južnih slavena.
2
Od pedesetih do devedesetih godina 19 sto. Smanjivala se podrška jugoslovenskoj ideji. Iako je
bila gotovo izumrla, njen glavni katalizator te ideje je bio nadbiskup Josip Juray Štrosmajer.
Jugoslovenska ideja ponovo postaje popularna na prelasku stoljeća, pod otkriljem novog,
sintetičkog shvatanja nacije-koja se naziva multikulturalnim pristupom.
Poput svojih prethodnika iz 40-tih godina 19 sto. Zagovornici ovog modela nadali su se da će na
kraju nastati jedinstvena jugoslovensa kultura, ali da to neće biti prosto preimenovana srpska
kultura, nego će samo pozajmiti njene najbolje dijelove.
Ta nova kultura ne bi nužno iztiskivala nastanak posebnih nacionalnih kultura, iako su mnogi
teoretiačri kultura misli, da bi one poslije dugo vremena izumrle, nešto slično poput SAD. Čija
nacionalna sinteza predstavlja predstavlja kulturu prepoznatljivih elemenata uzetih od mnogih
kultura.
Nekog uspjeha I širenju jugoslovenskog ideala među širokom populacijom jeste bilo, što se vidi
po trijumfu iznova uperene nove Jugoslavije.
U neposrednoj politici poslije rata bila je uskrsnula ideja o zajedničkoj jugoslovenskoj kulturi.
Posebnim nacionalnim kulturama bilo je dozvoljeno da nastave postojati na bezlznenom nivou
narodne kulture. Vjerovatno da tim nacijama na pamet ne bi palo da zahtjevaju išta više od
folklore, ili geografskog identiteta.
Problem je bio, međutim u tome što se nadnaionalni model koji je zastupala država preuzet iz
sovjetskog socrealizma bio lišen sadržaja, jer teme koje su preuzeli partizaniski filmovi, su bili
vrli brzo istrošeni, a kolektivistički način razmišljanja ostale su hladne prema ideji o
nadnacionalnoj kulturi koja bi bila izgrađena na zapadnjačkim, individualističkim osnovama.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33, 18-25 str.)
Prošlost Jugoslavije
Stvaranje jugoslavenske nacije predstavlja neobično zamršen slučaj, stvaranja nacije, ali veoma interesantno znati ga.
Balkan je izuzetno heterogena stvorevina I naroda I prvi stanovnici bili su iliri, koji su u 6-7 u najezdi naroda iskorijenjeni dolaskom Slavena, , najvjerovatnije iza Crnog mora(podrucja danasnje Ukrajine).
3
Balkan je oduvijek bio geografska raskrsnica, pa slavenskim plemenima, nije bilo svjedno da u svojim novim zemljama dugo ostanu same. Najvažnije je to što se tu nalazila linija podjele između katolicizma I pravoslavlja.
Razlike između njih bile su očigledne već u vrijeme kada su se kršćanski misionari prvi put pojavili u 8-9 stoljeću, preko Čirila I Metodija.
Preci današnjih srba I makedonaca ostali su u čvrstom bizantiskom zagrljaju, I dok su Hrvati I Slovenci prihvatili katoličanstvo.
Ta doktrina podjele na kraju će imati posljedice od suštinske važnosti, jer dotada jedinstvene slavene raspolovila na dvije odvojene I često suprostavljene sfere kulturnog utjecaja.
U drugoj polovici 14 sto. S dolaskom osmanskog carstva, kulturna I geopolitička situacija na balkanu postajala je još složenija. Osmanlije će u narednih 500 godina pod kontrolom zadržati I južne dijelove buduće jugoslavije I ostati neizbrisib trag I pečat na kulturu I jezik I onih južnih slavena koji nisu primili islam.
Oni slaveni koji ga jesu primili a naročito ih je bilo mnogo u Bosni, dodali su južnoslavenskoj mješavini na taj način I treću religiju, s pripadajućim kulturnim obrascima.
Jedna od najvažnijih posljedica osvanja I migracije jeste bila u ovom kulturnom smislu srpska autokefalna-crkva. Jedina preotomanska institucija kojoj je bio dozvoljen rad I ona će na kraju imati izuzetnu važnu ulogu ne samo u očuvanju već I u održavanja srpskog kulturnog identiteta.
Kod Hrvata se u tom period sekularna inteligencija razvija samo na jadranskoj obali, u gradovima lojalnim veneciji, koja ih je štitla. Naročito je Dubrovnik postao važno sjedište renesansne culture. Književnost I slobodoumlje cvijetali su u samo jednom periodu, tokom renesanse u 16 stoljeću, a u 17 stoljeću bili okončali protivreformacijom.
Dakle, krajem 18 sto. Nekada jedinstveno I relativno stabilnejužnoslovenske grupe izgledale su sasvim drugačije.
Sada su te grupe ispovjedale tri različite vjere, živjele su u trima odvojenim državama I usvojile veoma različite kulturne obrasce: u isto vrijeme su južni slaveni su sada živjeli izmješani u mnogim graničnim područima.
Takva je situacija bila u vrijeme kad su se na Balkanu pojavile, ideje nacionalnog buđenja I preporoda , došavši uglavnom iz njemačkih zemalja.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33,45-67)
4
USPON JUGOSLOVENSKE INTEGRACIJE
Početkom 19 stol. Austrijski ogranak porodice Hasburga, kontrolisao je teritorije naseljene vrlo
heterogenim nacionalnim grupama, uključivši mađare, talijane, rumune, čehe, slovence, slovake,
poljake, srbe, hrvate I slovence.
Lokalno društvo je bilo veoma straticionirano: zemljoposljednici koji su govorili njemački bili
sun a vrhu piramide, čiju su osnovu činili seljaci, stočari, pripadnici ostalim naroda. Između njih
nalazili su se trgovci I zanatlije koji su govorili najčešće njemačkim jezikom. U administraciji je
bio u upotrebi njemačkijezik, a u pravne svrhe se koristio još latinski jezik. Tek tamo oko 1850
kad se mađarsko plemstvo pobunilo, dobili su manje više podjelu vlasti s austrijancima, pa su
dobrim dijelom nastojali I mađarizovati ostale narode nad kojima su imali neki vid nadozra.. Npr
U Hrvatskoj, Ilirski pokret-protivteža mađarizacije društva.
Austrougarsku monarhiju nazivali su’’Tamnicom naroda’’.
U tom još uvijek tradicionalnom društvu pojedinci su sebe identificirali na lokalnoj osnovi (kao
stanovike sela, I grada).
No već, početkom 19 sto. Stvara se novi način identificiranja, koji će na kraju imati pogubne
posljedice po stabilnost carstva.
Naime, kulturne I političke vođe utkrivale su snagu kojom nacionalizam može pokrenuti ljude.
Koristeći političke modele, razvijene uglavnom u Francuskoj, I kulturne obrasce pozamljene iz
Njemačke (romantizam), te vođe uspješno su uvjerile pojedince u to da sebe više ne identificiraju
na osnovu zanimanja, klase, ili religije, već na osnovu nacionalne pripadnosti.
Prvi korak bilo je jezičko I kulturno buđenje. Male grupe intelektualaca , inspirisane njemačkom
romantičarskom idejom običnog naroda, počele su vlastiti narod vidjeti kao skladišta u kojima se
čuvaju nacionalne tradicije.
U isto vrijeme,nacionalno svijesni intelektualci, počeli su uviđati vrijednosti drugih vrsta
narodnih običaja I tradicija, uzdižući narodnu muziku, plesove I nošnju I običaje kultnog
statusa.Četrdesetih godina 19 sto.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA ,33-67-85 str)
5
Većina manjinskog naroda u Habsburškom carstvu već se bila iskusila ili upravo doživljavala
sveopći kulturni preporod u nacionalnom smislu.
Iz prva su bili u manjini, da bi vrlo brzo lokalna vlastela I aristrokracija , našle interes u tome, te
prerastaju u masovni pokret.
Pa ipak, ono što je te pokrete držalo na okupu bili su kultura I jezik, a ne politika. Tamo gdje su
pod Hasburzima živjeli južni slaveni situacija je vjerovatno bila haotična nego igdje drugdje u
Carstvu.
Prva je mogućnost bila da te intelektualne vođe u svakoj grupi razviju odvojene nacionalne
pokrete, na osnovu osobenosti jezičkog I religijskog naslijeđa, kao I tradiciju. Ovim putem
krenuo je najveći broj potencionalnih nacionalnih grupa, Poljaci, Slovaci, Česi, Mađari, te
određen dio Srba, Hrvata I Slovenaca.
Međutim, neki drugi kulturni obrasci, naročito među Hrvatima, polagali su nade u stvaranje
panjužnoslovenskog nacionalnog identiteta.
Oni su priznali da postoje značajne razlike između Srba, Hrvata I Slovenaca I Buagara, ali poput
onih što su stvarali jedinstvo između Nijemaca I Italijana, smatrali su da će vrijeme I trud te
razlike učiniti nevažnim. Zagovornici te ideje shvatili su da najveći dio običnog naroda još
uvijek ne posjeduje razvijenu nacionalnu svijest, d aim je na prvi pogled izguralo da može izvesti
da tu svijest ovi narodi steknu na osnovu velikih međusobnim sličnosti.
Drugi pokušaji da se ljudi uvjere u to , da se počnu identificirati kao Jugoslaveni, a ne kao Srbi,
Hrvati, I Slovenci imala je političku I logičku pozadinu. Isprava je das u preuzeli obrasce iz
Njemačke romantičarske ideologije, a druga sinteza jeste da je Hasbursko carstvo bilo tako jako
da je bilo vjerovatno da malo od tih naroda može sam iznjedriti autonomiju, ted a im je
jednostavnije ako se ujedine.
Treća mogućnost za uspostavljanje ‘’nacionalne svijesti’’ bila je da je stanovništu usadi
panslavensko osjećanje. Panslavenska ideologija bila je utoliko primamljiva što je mnogo
intelektualnih prvaka, studenata iz raznih slavenskih naroda, zajedno studirao u Beču, ili
Karlovom univerzitetu u pragu. (Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33 67-85)
6
No uprkos tom šarmu, panslavenskog osjećaja, nije ona vea ideologija niti se ozbiljno shvatila
niti prihvatljiva kao obrazac nacionalnog buđenja.
Koegzistencija prve dvije ideologije predstavlja najznačajniju kulturno-političku činjenicu. U
velikoj dimenziji u historiji jugoslovenskih zemalja od sredine 19 sto.
Zajednička crta svih nacionalnih pokreta bila im je ta što o naciji u glavnom razmišljaju na
kolektivistički, a ne na individualistički način. U svim verzijama južno-slavenskog nacionalizma
nacija se uvijek zamišljala tako da je apsorbirala, vrlo važna osobenosti I književnosti, kulturnih
ostvarenja koja su oblikovala južno-slavensku nacionalnu svijest.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33, 67-81 str)
JEZIK I NACIONALIZAM KOD JUŽNIH SLAVENA 1814-1918
Većina nacionalizama u 19 vijeku otpočela je oživljavanjem I kodifikaciom nacionalnog jezika,
a tako je bilo I kod južnih slavena.
Vjerovanje u nužnost jedinstvenog nacionalnog književnog jezika, udruženo s uvjerenjima u to
da se od njega u Južno-slavenskim zemljama može doći, prouzrokovala je da se čitav jedan niz
jezičkih reformi tokom 19 vijeka, kojima je različiti južnoslavenski jezici, kodificirali,
osavremenjivali I spajani( naročito srpski I hrvatski).
Kod srba je tu reformu otpočeo Vuk Karadžić, u prvim decenijama 19 sto. Do tada pisani srpski
jezik (slavenosrpski) temeljio se na liturgijskom jeziku Srpke pravoslavne crkve ( jedina
instituacija koja je preživjela Osmansko Carstvo, taj pisani jezik sadržavao je mnogo arhaičnih
riječi, naročito dosta bugarskih I ruskih pozajmica).
Zato je taj jezik značajno razlikovao od srpskog seljačkog jezika, kojim je govorilo gotovo
cijelokupno stanovništvo.
Vuk Karadžić, samouki pisar iz Tršića, zapadna Srbija,pobjegavši u Beč, poslije neuspjelog
srpskog ustanka Karađorđa, uz podršku slovenačkog slaviste Jerneja Kopitara, objavljuje
srpsku’’Pisanicu’’, I ‘’Riječnik’’ , (1812), (1818), gdje srpski književni jezik odvaja od
slavenosrpskog, koji zagovara Crkva I mnogi intelektualci, I prikuplja ga u jednoj verziji
7
ispravnog hercegovačkog jezičkog govora, koji je bio razumljivi u najvećem dijelu Hrvatskih I
Srpskih teritorija.
On udara temelje jezičkom zbližavanju Srba, Hrvata, stvorivši time jedan snažan symbol
potencijonalnog jedinstva.
Dakle, u jednom ograničenom smislu možemo reći da je Vuk Karadžić svjesno zagovarao
južnoslavensko jedinstvo, jer je njegovo jezičko određenje nacije naglašavalo upravo ono što je
povezivalo grupe južnih slavena, koje su se tardicionalno odvajale jedne od drugih na osnovu
religijskih ili političkih razlika.
Početkom 19 sto. Hrvatske zemlje bile su izdijeljene između Beča, I Budimpešte. Što je više
opadao uticaj latinskog jezika, koji je prethodno bio zastupljen u javnoj službi, time su se pritisci
u pravcu germanizacije ili mađarizacije rasli.
Hrvatski otpor krajem tridesetim I četrdesetih godina 19 vijeka, pod vodstvom mladog pravnika,
Ljudevita Gaja pojavio se Ilirski pokret, koji je uzeo čitav niz jezičkih reformi da bi oživjeli
Hrvatski jezik.
Prepreke standardizacije jezika u Hrvatskoj nisu potjecale od razlika između crkevnog I
seljačkog govora, već su bila posljedica triju različitih dijalekta.
Iako se očekivao izbor kajkavskog dijaleta, gdje se govorilo u Zagrebu, I Iliri Ljudevita Gaja,
ipak je izabran štokavski dijalekt , kao budući katalizaor hrvatskog savremenog književnog
jezika. Njega su uzeli iz 2 razloga: prvo štokavski dijalekt govorili su Dubrovački renesansni
pisci(15-16 sto), te jer je od triju hrvatskih dijalekata najbliži bio reformatorskom jeziku kojeg je
zagovarao Vuk Karadžić.
Dakle, izbor štokavskog otvarao je mogućnost za kasniji razvoj jedinstvenog srpskohrvatskog
književnog jezika.
Naredni konkretan veliki korak ka jezičkom ujedinjavanju Srba I Hrvata načinjen je tek 1850.
Kad je u Beču održana konferencija na tu temu.
(Jankovic D. 1971 Ideje federalizma I unitarizma pre stvaranja prve federalne Jugoslavije, Beograd,.35-42 str.)
8
Učesnici te konferencije među kojima su bili najveći Hrvatski pisci poput Ivana Mažuranića,
Dimitra Demetaja, Ivana Kukljevića.srpski filozof Vuk Karađić I Đura Đaninić, I slovenački
slavist France Miklotič:’’ Zaključili su da Srbi I Hrvati jedan narod, I das toga treba da imaju
jedinstvenu književnost , koja iztiskuje I zajednički književni jezik’’
Najvažnije na ovoj konferenciji jested a je jedan dijalekt (ijekavski, kojem se govorilo u Istočnoj
Hercegovini, većim dijelovima Bih I crne gore), prihvaćen kao osnova za stvaranje nacionalnog
identiteta, a nije se pokušalo stvaranju nekog novog, sintetičkog jezika sastavljenog od različitih
postojećih dijalekta’’.
Što se tiče slovenačkog jezika situacija je bila znatno komplikovana. Još 1808-09, Jernej Kopitar
napisao je normantivnu gramatiku slovenačkog jezika.
Sredinom tridesetih godina 19 sto. S objaljivanjem Prešernovih sonata, I njegovog epa ‘’Krst pri
Savici’’, savremeni slovenački jezik bio je u suštini poptupno oformljen, tako da je malo
tadašnjih slovenačkih osoba iz reda culture htjelo krenuti u ‘’neku novu’’ Jugoslovensku
zajedničku misao.
(Jankovic D. 1971 Ideje federalizma I unitarizma pre stvaranja prve federalne Jugoslavije, Beograd,. (60- 74 str.)
KANONIZIRANJE NARODNE TRADICIJE
U oblasti culture bilo je mišljenja da je jedan od najvažnijih pokretača nacionalizma bilo
masovno širenje štamaprstva. Vuk Karadžić pored jezičkih reformi koje je sprovodio, I što tako
ima značaj I u zasnivanju narodne tradicije, narodnih pjesama koje je slušao, npr.od gusara.
Uz pomoć Jerneja Kopitara, Vuk je objavio 1814, I 1815, dvije zbirke pjesama koje su izazvale
senzaciju I visoko poštovanje, u tadašnjim društvenim okvirima Srednje I Zapadne Europe.
Činjenica das u slične narodne pjesme pjevale u različitim grupama južnih slavena bila je snažan
argument u prilog suštinske jedinstvenosti južnih slavena, koja će često doći do izražaja kod
Srba, I Hrvata, pred Prvi svjetski rat I poslije njega.
Na tehničkoj razini, Karadžićeva reforma se manifestirala u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su
izbačeni nepotrebni poluglasnici (ъ, ь), apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava
9
Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila
Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rača s konca 17. i početka 18. stoljeća, te je
uveden grafem j iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav
je srpski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki pravopis. Jezični supstrat je bila
novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiški dijalekt), koju je Vuk Karadžić
stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati mjesto ćerati, hoću mesto 'oću). No,
zbog utjecaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto
izmijenjenom obliku: ijekavski refleks jata (ě) je zamijenjen ekavskim (dete mjesto dijete).
Možemo objektivno zaključiti da je analiza jezičkih I književnih osobnosti romantičarskog
period od 1830-1840, dozvoljavala nam da pokušamo odrediti na koji su način južno-slavenski u
to vrijeme shvatili jugoslovensku kulturu I možemo reći da je to bilo jugoslovenstvo, s izrazito
srpskim određenjem.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33 72-85 str)
Period od 1903-1918
Početkom 20 sto. politička kulturna klima u odnosu na jugoslovenstvo iznenada se promjenila.
Dvorskim pučem, u Beogradu je 1903 na prijestolje došao Petar Karadžorđević, umjesto
dinastije Obrenovića. Zalagao je srpski nacionalizam, ali isto tako dolazi do pokušaja osnivanja
jugoslovenske nacije, koje je zasnovana na sintezi I nacionalnog identiteta, pod idejom
biskupskog đakona Josipa Jurraya Štrosmajera, koji je fanatično zagovarao jugoslovenstvo , u
njegovoj jugoslovenskoj akademiji.
Novo jugoslovenstvo, koje je prigrila generacija Srba,Hrvata I Slovenaca, poslije 1903,
razlikovala se od svog prethodnika po tome što se daleko više posječivalo multukulturalnoj
sintezi nego posrbljavanju. Neposredno pred rat pojavila su se dva različita pristupa stvaranju
nacionalne culture. Jedan od njih jeste korištenje tema I likova iz narodne poezije. Međutim
nova generacija likovnih umjetnika I pisaca pokušavala ih je otjeloviti u najsavremenijim
evropskim žanrovima.
10
Kao rezultat nastao je jedan niz umjetničkih djela koje su savremenicima činio ‘’srpskim’’ po
formi, a ‘’a hrvatskim’’po sadržaju.
Drugi pristup je bio da jugoslovenska solidarnost izražava spremnošću na saradnju s drugim
jugoslovenskim simpatizerima, u stvaranju jedne moderne europske kulture za svoju naciju.
Najvažnija kulturna ličnost ovog perioda I prvog usmjerenja jeste hrvatski sculptor Ivan
Meštrović.
Bio je jedan od najpoznatijih likovnih umjetnika u svijetu, a zagovarao je novu jugoslovensku
kulturu. Ispalo je da je skulptura idealno sredstvo za izražavanje nove jugoslovenske sinteze.
Njegov rad, Vidovdanski Hram( mješavina katoličkih I pravoslavnih elemenata s, katoličkim
krstom na vrhu, a bizantiskom kupolom), jasno izražavaju njegove stavove, ka novoj
jugoslovenskoj sintezi. Bilo je čudno kako jedan Bečki učenik, odbacuje Europsku tadašnju
misao I kulturu, zarad nekih čudnih srpskih pitanja.
Početkom 1917, jugoslovenski kulturni identitet izražavao je se sve češće , I sve ga je bilo teže
potisnuti. Tih godina teško je bilo pronači štampariju koja nije zagovarala jugoslovenstvo
jedinstvo.
Dakle, krajem Prvog svjetskog rata, južnoslavenske elite, bile su skoro sasvim složne oko toga,
kako se može stvoriti jugoslovenska kultura. One su se predlagale multikulturalni model koji bi
se oslanjao na tradicije sva tri južno-slavenska naroda, koju će sudbina spojiti u Kraljevinu SHS,
Srba, Hrvata I Slovenaca, koja nastaje 1.12.1918.godine.
STVARANJE JUGOSLOVENSKE NACIJE,1918-1939
Ujedinjena južnoslavenska država, koju su sanjale I kojoj su težile mnoge vodeće srpske,
hrvatske I slovenačke culture I političke ličnosti nastavši, 1.11.1918., kao Kraljevina Srba,
Hrvata I Slovenaca, SHS, a kasnije kao Jugoslavija, suočila se s ozbiljnim problemom od samog
početka, pošto su se pred tom utopijski deali bratstva I integracionizma sudarili sa stvarnošću
koju su činile značajne, kulturne, političke I ekonomske razlike.
11
Najvažniji problem s kojim se suočila ta nova država bio je , kako integrisati veoma različite
narode, od kojih svaki imao vlastitto, religijsko, jezičko, političko I ekonomsko zaleđe.
Jugoslovenske orijentisane elite shvatile su da nacionalna solidarnost koje su one osjećale,
nedostaje u manje obrazovnim slojevima. Njihov cilj jested a stvore I ojačaju koherentan
jugoslavenski nacionalni identitet kod stanovništva nove države.
Nacionalno jedinstvo južnih Slavena postal je široko prihvaćeno među obrazovanom omladinom
u period neposredno pred rat. Jak uticaj imao je Jugoslovenski odbor u Londonu, koji je obavljao
niz pamflema gdje je trebalo preokrenuti javno mjenje o ovoj temi. Dok je rat još bjesnio, a ishod
mu je bio neizvjestan, etnograf Jovan Cvijić, najpoštovaniji srpski naučnik tog vremena
objavljuje knjigu u kojoj tvrdi da većina srba I Hrvata pripada ‘’Dinarskom tipu’’.
On je vjerovao da jugoslovenska nacija može biti jak amalgam s drugim, bliska srodnim
drugim,južnoslavenskim tipovima kao Makedoncima (Tad sui h zvali ‘’Južni Srbi’’), te
Muslimanima.
Ovdje se jasno ukazuje na nepravdu prema bosanskohercegovačkim muslimanima-sada
Bošnjacima, jer se nigdje en spominju u njihovom bitku, s štovanjem, već im se nastoji ugraditi
svaka sekundarna uloga u društvu, I prisvojtii u srpski odnosno hrvatski nacionalni korpus. Istini
za volju, dobar dio mlade omladine, školovane muslimana prihvatio je pravila te igre, kao npr.
Musa Ćazim Ćatić koji se izjašnjavao kao Hrvat.
Agarna reforma Kralja Aleksandra, iz dinastije Karadžorđevića, muslimanskim je
zemljoposjednicima, oduzeo oko million hektara zemlje , uz mizernu odštetu I dodjeljena
srpskim seljacima, bivšim kmetovima, u najvećoj mjeri.
Dakle , jugoslovenska nacija ni u kom slučaju nije u sebe uključivala cjelokupno stanovništvo,
kao ni većina ostalih, tzv. Nacionalnih država. Makedonci, uprkos tome što je njihov jezik
veoma različit od srpskohrvatskog, smatrani su južnim Srbima, što je stvaralo nezadovoljstvo.
Takvim stanjem stvari pomoglo da održaju tajne organizacije koje su se zalagale za autonomiju
te oblasti, naročito teroristička VMRO, čuvena po ubistvu u Marseju, srpskog
prestolonasljednika Aleksandra 1934, uz sadejstvo sa ustaškom emigracijom.
Možemo zaključiti da jugoslovensku situaciju komplicira I činjenica das u barem 20% ukupnog
stanovništva činili ljudi koji nisu bili ni Srbi, ni Hrvati, ni Slovenci. Iako Ustavom, iz
12
1921.godine formalno nije diskriminisane manjine, koje su činile 2 miliona od 12 miliona, one
su barem što se tiče programa shvatanje nacije bile’’ persona non grata’’.
Čak štaviše iako pravo za glasanje imali samo punoljetni muškarci, uvedeno 1920, žene to pravo
nisu nikad imale, I bile su zvanično podređene u čitavoj zemlji.
Kada se sve sabere, etnokulturalni ideal Kraljevine SHS bio je muški I južnoslavenski.
(Nijaz Durakovic, 1998, Proklestvo muslimana, Harfo-Graf, Tuzla, 153-173 str.)
JUGOSLAVENSKA KULTURA , 1918-1939
U oblasti kulture, međutim, bilo je više prostora za saradnju I dogovaranje. Po mišljenju srpskih
elita, nadnacionalna jugoslovenska elita nije nužna: ‘’Za stvaranje nacije bilo je dovoljno
izgraditi I učiniti da zažive jake održive državne institucije’’.
Zapravo teorijom culture dominirale su ličnosti koje su težile stvaranju multikulturalne
kugoslovenske nacije, čija bi kultura sintenizovala najbolje elemente iz culture svakog
pojedinačnog južnoslavenskog’’plemena’’.
Jugoslavenski orijentisani političari s, Hasburških teritorija, koji su pobjegli, oformili su svoj
savez, tzv. Jugoslovenski odbor, sa sjedištem u Londonu. Jugoslovenski odbor vatereno se
zalagao za takvu Jugoslaviju koja će poslije rata obuhvatati sve južne slavene(osim Bugara), kao
I teritorije na kojima žive. Jugoslavenski odbor je pokušao uvjeravati utjecajnu Britansku
publiku u valjanost svojih shvatanja.
Konačno srpska Vlada I Jugoslavenski odbor ozvaničili su svoju saradnju na krfu 1917, tzv.
Krfskom deklaracijom, u kojoj je objavljeno das u Srbi, Hrvati, I Slovenci žele živjeti u
jedinstvenoj državi, koja će biti ‘’ustavna, demokratska,parlamentarna, monarhijska, na čijem
čelu će stajati dinastija Karađorđevića.
Međutim, uprkosm tom sporazumu, Jugoslovenska država poslije rata bila je vrlo bliska,
bukvalno identična što su priželjkivali velikosrpski idealisti, Velikoj Srbiji.
Njeno stvaranje predstavljalo je jedan kompliciran process, koji je počeo formiranjem prvog
poslijeratnog kabineta .1918, a završio s usvojanjem Vidovdanskog Ustava, iz 1921.
13
Vidovdanski ustav, ozakonio je neodrživo, centralističko rješenje jugoslovenskog nacionalnog
pitanja. Budući da je donesen bez učešća I protiv volje-najvećeg dijela nesrpskog stanovništva, u
njemu je bio zametak mržnje.
Centralizacija sa snažnim, jakim srpskim prizvukom. Iako je parlament postojao, iizbori redovno
održavani, stvarna moć je bila u rukama srpskih političara, koji su sprovodili politiku
centraliziranja, zbog čega su ostala, ‘’plemena’’ sve više otuđivala od Srba.
Najutjecajnija Hrvatska politička stranka Stjepana Radića, otvoreno se zalagala za Hrvatsku
autonomiju kao minimalni, I za Hrvatsku nezavisnost kao potpuni cilj.
U Sloveniji politička temparatura bila je dvofazna. Jedni su zagovarali federalizam, dok je
najmoćnija grupa tadašnja liberali, koji prihvaćaju ‘’načelo, da su svi jedan etnički narod,
smatrali da treba postojati snažna unitarna država u kojoj će pojedini dijelovi te nacije moći
razvijati vlastitu kulturu I očuvati svoje nasljeđe, povezivajući ga s nasljeđem čitave nacije’’.
Politička situacija kulminirala je pred ubistvom Stjepana Radića, u Parlamentu 1928, I par
njegovih stranačkih kolega, na jedan necivilizacijski , gnusan čin, koji je izvršio član Radikalne
strane. Diže se ogromna lavina između Hrvatskih I Srpskih političara, a Kralj proglašava
diktaturu, I proglašava Kraljevinu Srba, Hrvata, I Slovenaca, u Jugoslaviju, tj.mijenja ime,
dodvoravajući se hrvatskim političarima.
No kralj, ipak nije uspio provoliti važnije hrvatske političke vođe na saradnju u jugoslaviziranju
jugoslavije.
Ubistvo Kralja Aleksandra 1934 godineod ruke jednog makednskog teroriste , s pomoći od
ustaške emigracije dovelo se do usijanja u zemlji, I prosto kafijskog odnosa.
U krajnjem ishodu, politička centralizacija, onako kako je bila sprovedena u prvoj Jugoslaviji,
bila je neuspješna. Srbi koji su bili većina 39% nisu bili dovoljno ni jaki, ni mnogobrojni da
nametnu političku volju ostatku svoje države.
Većina Hrvata I Slovenaca već je bila toliko otuđena da nisu mogli uroditi plodom I napori da se
oni privole na to da private neki novi oblik unitarizma.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 3388-124 str)
14
Bosansko hercegovačkim muslimanima nanijeta je ogromna politička,I ekonomska šteta.
Mehmed Spaho, koji je preko strane JMO, zastupao interese muslimana, glas te stranke, je I
opšte slabo šta učinili u poboljšanju za muslimane sveopštoj dimenziji. Razlozi su bili
višestruki.Prvo oni su tebali biti samo brojka u svojatanju u nacionalna’’plemena’’, pri dobijanju
političkih glasova Srba I Hrvata, te u ciljevima njihovih velikonacionalnih ciljeva.
Osjećaj opšte ugroženosti Muslimana I uznemirujuć nagovještaj da će njihovo stanje I dalje
pogoršavati , začuđujuće efikasno su politički objelodanili Muslimane. JMO(Jugoslovenska
muslimanska organizacija) je imala neosporno najveći upliv među muslimanskim glasačima, ali
njena slabost je bila što je imala prepoznatljiv karakter vjerski I nije oblikovala muslimanski
nacionalni program, u smislu afirmacije muslimanske nacije.
Interesantno je I pogledati I sama programska načela JMO. Temeljna načela ističu’’ Demokracija
I ustavnost, Pravda I sloboda, jednakost I tolerancija’’.
Istini za volju, dobar dio muslimanske školovane inteligencije je prihvatio ta pravila, kao npr.
Safet beg Bašagić, koji se izjašnjavao kao srbin.
Pošto je politika bila u centru pažnje, druge oblasti javnog života, naročito kultura I stvaranjem
jedinstvene nadnacionalne culture, naconalne culture su bile zanemarene.
To je bila tragedija jer je unitarizam u kulturi nastupio na mnogo bolji I kreativniji način, I bez
srpske prevlasti.
(Nijaz Durakovic, 1998, Proklestvo muslimana, Harfo-Graf, Tuzla, 160-173 str.)
KULTURNI MODELI U PRVOJ JUGOSLAVIJI OD 1918-1939
Pitanje vrste culture koja bi nova država trebala podsticati bilo je složeno. Ona se mogla sažeti u
tri riječi: unifikacija, saradnja,I tolerancija.
15
Pod unifikacijom podrazumjevaju se napori da se stvori takva kultura koja će biti ista za sve
jugoslavene, bez obzira na njihovu religijsku ili etničku pripadnost.
Njihovo osnovno uvjerenje bilo je to da bez zajedničke culture zemlja ne može opstati. Ispalo je
da su kasnije bili u pravu.
Bila su moguća tri oblika kulturne unifikacije:
1. Jedna postojeća kultura( najvjerovatnije srpska) mogu se uzeti kao standard-u
jugoslovenskom kontekstu, romantičarskim modelom.
2. Mogla se stvarati jedna nova kultura koja bi kombinirala elemente iz
postojećih’’plemenskim’’ kultura-to ćemo nazvati multikulturalnim modelom.
3. Jedna nova stvarana kultura koja se uopšte ne bi zasnivala na postojećim plemenskim
kulturama-nadnacionalni model.
U međuratnom periodu, poseno ova zadnja dva oblika bila su dominantna.
Oni koji su se zagovarali za kulturnu saradnju vjerovali su u to da sve culture različitih
jugoslovenskih nacija trebaju prožimati koliko god je to moguće, da trebaju međusobno
pozajmljivati teme,tehnike, I pristupe, ali da n treba odmah ulagati unapore u odstranjivanje
nacionalnih razlika.
Zagovornici kulturne tolerancije vjerovali su u to da nije ni nužno niti poželjno ma na koji način
stapati odvojene plemenske culture; oni su smatrali da se uvjet uspješnosti države taj da odvojene
culture toleriraju jedna u drugu. Izgradnja nacije, po njihovom mišljenju predstavlja isključivo
socijalni I politički, a ne kulturni proces.
Ova kulturna stanovišta, međutim, nisu bila međusobno strogo odijeljena jedna od drugih, već su
se jedno na drugo nastavljala , gradeći neku vrstu kontinuuma.
Najradikalniji eksperiment u stvaranju multikulturalne jugoslavenske culture donio je
‘’Književni jug’’, koji je počeo izlaziti u januaru 1918, a prestao 1919.
U njemu su sarađivali svi važniji pisci iz srbije I Hrvatske I Slovenije. U svakom
brojuobjavljivani su književni radovi na srpskohrvatskom I slovenačkom jeziku, a koristila se I
16
čirilica I latinica. Časopis pokazuje fotogarfije skulptora Ivana Meštrovića jer je on bio
napoznatiji multukulturalni jugoslavenski stvaraoc tog perioda.
Budući das u urednici vjerovali u to da jedinstvena multikulturna saradnja mora biti stabilnost
Jugoslavije, urednici su sebi postavljali za cilj kanonizaciju starih pisaca,’’Uz kojoj će stajati
prešern uz Njegoša, a Kranjčević uz Župančića I Cankara’’.
Pored ‘’ Književnog juga’ još dvije snažne jugoslovenski opredjeljene publikacije nastavile su
izlaziti u Zagrebu,’’ Jugoslavenska njiva’’ I ‘’Nova Europa’’.
‘’A jugoslavenstvo? Nije li to postulat popularne misli? Bacite pogledom ono što smoveliko sad
stvorili? Na našu epsku, I lirsku narodnu poeziju… Nije li ona dio svega našeg naroda, nije li
izraz duše naroda? Nije li taj duh nadahnuo I okrilatio naša umjetnička djela:’’ Čengić agu, I
Gorski vijenac? Ne izbija li on iz Kamenih Meštrovićevih skuptura?’’
U isto vrijeme Hrvatska je bila rasadnik intelektualaca-ljevičara; zaljubljenih u komunistički
internacionalizam, ličnosti poput Miroslava krleže I Augusta Cesareca zamišljale su jednu
drugačiju sintezu, ubacujući primjese komunizma, zalažući se za stvaranje nadnacionalne culture
internacionalističkog usmjerenja.
U Sloveniji je situacija bila znatno drugačija, u kulturi je bilo stanovište tolerancije, tako da ivan
Cankar, politički projugoslovenski orijentiran kaže’’ koliko god to bude moguće I svim
sredstvima koja joj stoje na raspolaganju, ubrzani svoj intelektualni razvoj I života sva tri naroda
na osnovi kulturne autonomije’’.
Slovenački intelektualci su se protivili za kulturnu unifikaciju jer su vjerovali da će njena
posljedica biti nestanak slovenskog jezika i srbohrvatiziranje Slovenaca.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33 88-108 str)
17
JUGOSLOVENSKA KNJIŽEVNOST OD 1918-1941
Nakon formiranja Jugoslavije 1918. godine uži pojam "jugoslovenska/e književnost/i" konačno
se utemeljuje i legitimiše kao književni korpus čija je pripadnost određena prostorom i imenom
države u kojoj je nastao, ali i unutrašnjim sadržajem koji proizilazi iz viševjekovnih istorijskih
težnji za narodnim, jezičkim i književnim jedinstvom sličnih naroda koji su, iako etnički i
kulturno isprepleteni i međusobno upućeni jedni na druge, bili prinuđeni da žive u različitim
državama i pod tuđom političkom i kulturnom dominacijom koja je prijetila njihovom
odnarođavanju. Taj sadržaj, uostalom, značajno je uticao i na formiranje zajedničke
jugoslovenske državne ideje koja se realizovala u stvaranju njihove prve zajedničke,
jugoslovenske države, a potom je djelovao i kao unutrašnji, kulturni i duhovni faktor njenog
učvršćivanja, trajanja i opstanka.
Treba, međutim, reći da se nosivi, središnji dio toga sadržaja ukazuje u još užem smislu koji
podrazumijeva jedinstvo srpske i hrvatske književnosti, odnosno književnosti stvarane na
srpskohrvatskom jeziku. Otud je pojam jugoslovenska književnost ponekad zamjenjivan i
pojmom srpskohrvatska književnost, a da pri tome u osnovi nije izvršeno ogrešenje o smisao i
značenje književne pojave o kojoj je riječ. Već u januaru 1918. godine u Zagrebu je pokrenut
časopis Književni Jug u kome su ideje narodnog jedinstva razrađivane i podržavane i na
književno-kulturnom planu. To je zapravo bio prvi zajednički jugoslovenski književni časopis.
Uređivali su ga Branko Mašić i Niko Bartulović iz Hrvatske, Ivo Andrić i Vladimir Ćorović iz
BiH, a pridružili su im se i Slovenac Anton Novačan i potom Miloš Crnjanski. Objavljivani su
prilozi mnogih značajnih jugoslovenskih, tj. hrvatskih, srpskih I slovenačkih pisaca, na jeziku
koji su sami oni izabrali. Koliki je odjek i značaj taj časopis tada imao svjedoči i njegov za to, ali
i za današnje vrijeme gotovo fantastični tiraž od 4.000-5.000 primjeraka.
Tako koncipiran časopis u prvi plan je stavljao rasprave o književnom jedinstvu, prvenstveno
ističući zajedničke aspekte srpsko-hrvatske, odnosno jugoslovenske književnosti. Uporište o
jednoj književnosti on pronalazi u činjenici da u zajedničku srpsko-hrvatsku baštinu spadaju
narodna književnost, stara crkvena i apokrifna, a potom i dubrovačka književnost, na isti način
na koji su zajedničke hrvatska i slovenačka književnost stvarane na kajkavskom narječju.
(Staniša Tutnjević, 2005, Književno Jugoslovenstvo, Institut za književnost I umetnost & Mono Manjana , 23-40str.)
18
JUGOSLOVENSKA INTEGRACIJA 1960-I POČECI RASPADA 1970tih
Ideja o jedinstvenoj jugoslovenskoj kulturi, zasnovanoj ne na sintezi različitih nacionalnih
kultura, već na socijalističkim, a posebno jugoslovenskim socijalističkim vrijednostima, imala je
i svoje protivnike, čak i u vrijeme opijenosti nacionalnim oslobođenjem, neposredno poslije
Drugog svjetskog rata. Naročito su vodeće ličnosti u kulturi Slovenije bile uznemirene
centralističkim tendencijama, koje su smatrali tek maskom za ponovno nametanje predratnog
kulturnog i političkog stanja. Tako se slovenački kritičar Drago Šega, odgovarajući na inicijativu
da se stvori "jedinstven jugoslovenski vrijednosni kriterijum u našoj književnosti", koju je 1956.
godine pokrenulo Udruženje jugoslovenskih pisaca, požalio da mu taj izraz miriše na međuratnu
želju za "integrisanjem jugoslovenske književnosti" i "konačnom jugoslovenskom integracijom".
Slovenački kritičari su takođe primjetili i to da većina zamisli o jugoslovenskoj književnosti
pretpostavlja da postoji samo jedan književni jezik, čime se slovenački jezik (da ne pominjemo
makedonski, albanski i ostale jezike "manjina") gura na marginu. Konačno, i najviši funkcioneri
Komunističke partije postali su ubjeđeni u to da centralizovana kultura ne može da se ostvari, pa
je 1962-1963. godine Tito "napustio ideju o jugoslovenskoj integraciji... Tada je pokušao da više
moći udahne federalističkim tendencijama u Partiji i državi."Kulturna politika se takođe
promjenila, da bi se prilagodila novoj, decentralizovanoj viziji Jugoslavije.
Značajno je to što se, prvi put u svojoj državnoj historiji, Jugoslavija odrekla nastojanja da stvori
neki oblik jedinstvene kulture za sve svoje građane, prihvatajući umjesto toga predstavu o sebi
kao multinacionalnoj državi. Umjesto da nacionalne kulturne osobenosti smatraju nečim što
treba prevazići, na jedan ili drugi način, jugoslovenske vođe odlučile su da prihvate kulturne
razlike i iskoriste ih kao znak svoje snage. Ta multinacionalna vizija postala je, takođe, i važan
dio jugoslovenskog samoreklamiranja u inostranstvu. Na primjer, u jednom izveštaju
pripremljenom za UNESKO, odjeljak pod naslovom "Kulturni razvoj naroda i narodnosti"
počinjao je na sljedeći način: "Pravo svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji na slobodan razvoj i
sopstveni kulturni identitet ima izuzetno važnu ulogu u životu zemlje". Treba svakako zapaziti to
da ova formulacija podrazumjeva da ne može postojati kultura koja nije nacionalno zasnovana;
19
grupacije definisane na neki drugi način i, što je još važnije, pojedinci nemaju nikakvo
neposredno pravo na kulturni razvoj.
Tri događaja u oblasti kulture označila su prelaz sa relativnog unitarizma pedesetih godina na
separatističke trendove šezdesetih. Prvi od njih, koji bi se mogao nazvati posljednjim pokličom
sna o jedinstvenoj jugoslovenskoj kulturi, bilo je dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost
Ivu Andriću, oktobra 1961. godine. Drugi od njih bila je polemika na temu nacionalizma između
srpskog pisca Dobrice Ćosića i slovenačkog kritičara Dušana Pirjeveca, a treći je bilo
objavljivanje Krležinih Zastava, koje su se pojavljivale između 1962. i 1968. godine.
Andrićevu kandidaturu za Nobelovu nagradu podržale su jugoslovenske vlasti, a kada ju je
dobio, i on sam (barem u javnim nastupima) i štampa odnosili su se prema toj nagradi ne koliko
kao prema njegovom ličnom uspjehu, koliko kao prema trijumfu jugoslovenske kulture u cjelini.
Navođeno je, na primer, da je pisac izjavio sljedeće: "Mislim da je ovo pre svega nagrada za
moju zemlju... Svijet je obratio pažnju na jugoslovensku književnost. Više od 400 knjiga
jugoslovenskih autora objavljeno je u različitim zemljama od 1945. godine. Počast koja mi je
ukazana obuhvata čitavu Jugoslaviju". U svim intervjuima sa piscima i političarima iz čitave
zemlje koji su objavljivani u dnevnom listu Komunističke partije Borba naglašavano je to da
nagradu treba shvatiti kao nešto što se odnosi na jugoslovensku kulturu u cjelini.
Ipak, Nobelova nagrada, ta apoteoza trijumfalnog jugoslovenstva, dobijena je u vrijeme
narastajućih tenzija između suprotstavljenih vizija o budućnosti kulture u Jugoslaviji. Pisac
Dobrica Ćosić, koga smo ovde pomenuli kao autora jednog od najpopularnijih partizanskih
romana, nalazio se u središtu te rasprave. U jednom članku objavljenom u januaru 1961. godine,
on se obrušio na pojavu "vampirskih nacionalizama" i tvrdio je da će uvijek biti prepreka na putu
međunacionalnog mješanja (unutar Jugoslavije) u većem obimu "dokle god postoje republike".
Ta izjava izazvala je sarkastičan odgovor slovenačkog kritičara Dušana Pirjeveca, koji je Ćosića
optužio za to da primjećuje separatistički nacionalizam, a ne vidi pokušaje ponovnog
uspostavljanja jednog oblika nametnutog unitarizma, koji nužno ima srpski hegemonistički
prizvuk. Ćosićev stav je uživao podršku konzervativnih srpskih političara teške kategorije poput
Jovana Veselinova i Aleksandra Rankovića, podržavao ga je i Tito, a Pirjevecovu tezu podržao
20
je, pa čak i dopunjavao Boris Krajger, najmoćniji slovenački političar. Ako je to tačno, onda se
rasprava između Ćosića i Pirjeveca može smatrati nekakvom kulturnopolitičkom borbom preko
zastupnika. Time je iznova otvorena Pandorina kutija u koju je rasprava o nacionalizmu bila
zatvorena, a tu kutiju više nije bilo moguće zapečatiti, uprkos veseloj jugoslovenskoj retorici
koja je okruživala dodeljivanje Nobelove nagrade Andriću.
Treći najznačajniji kulturni događaj u ovom periodu jeste pojavljivanje obimnog romana
Miroslava Krleže Zastave, koji je u nastavcima objavljivan u novom zagrebačkom časopisu
Forum. Krleža je bio ubjeđeni pristalica marksizma od završetka Prvog svijetskog rata, i oštro je
kritikovao buržoasku Jugoslaviju, ali su i njega samog neštedimice kritikovali iz komunističkih
krugova zato što je odbijao da u književnosti prihvati partijsku disciplinu. Poslije raskida sa
Staljinom i odluke da se dozvole veće slobode u jugoslovenskoj književnosti, Krleža je postao
najvažnija figura. Tokom pedesetih godina on je neprestano bio na važnim položajima, a
najvažniji je bio posao urednika Jugoslovenskog leksikografskog zavoda, a bio je i stalni Titov
savjetnik u pitanjima kulture.
Prvi dijelovi Zastava bili su dobro primljeni, i osvojili su najvažniju nezavisnu književnu
nagradu u zemlji, NIN-ovu nagradu za najbolji roman na srpskohrvatskom za 1962. godinu. Iako
nema dokaza za to da je Krleža odlučio da nastavi da objavljuje prozu pod uticajem toga što je
Andrić dobio Nobelovu nagradu, teško je ne pomisliti da je ovaj gordi Hrvat izabrao to vrijeme,
barem djelimično, da bi se takmičio s Andrićem. U svakom slučaju Krležina tema u Zastavama
predstavlja jasan, makar i zaobilazan, izazov unitarističkoj jugoslovenskoj misli.
Ovaj Krležin roman spada u žanr romana o očevima i sinovima. Radnja mu je vremenski
smještena između 1910. i 1922. godine, a prati sudbine Kamila Emeričkog Starijeg i Mlađeg.
Tokom čitavog romana sin je principijelan, na strani je pojedinačne i nacionalne slobode, a otac
zastupa stranu zakona i poretka, i uvek je spreman na to da služi svakoga ko je na vlasti. Mesto i
vreme radnje koje je Krleža izabrao predstavljaju po sebi značajan gest.. Porodica Emerički
pripada staroj, mađarizovanoj hrvatskoj aristokratiji. Na početku romana, Kamilo Stariji zauzima
visok administrativni položaj u hrvatsko-mađarskoj vladi, verujući da je savez iz 1868. godine
spasio Hrvatsku. Njegov sin je, naprotiv, već u vrlo mladim godinama militantni protivnik
Mađarske, a pristalica Jugoslavije. Zajedno sa svojim prijateljemJoakimom Deakom (na početku
21
romana obojica imaju po petnaest godina, otprilike), on planira da postavi eksploziv u jedno
mađarsko zdanje u Zagrebu. Joakima uhvate, on kaže ime Emeričkog Mlađeg, koga onda otac
šalje u izgnanstvo, na školovanje u Mađarsku.
Počinje Prvi svjetski rat, Kamilo je mobilisan i skoro gine na manevrima. Kasnije tokom rata
opet zamalo da pogine, na frontu u Poljskoj. Na kraju rata, nakon svih besmislenih borbi i
ubijanja, on je u potpunosti izgubio svoje "nacionalističke" ideale, te postaje komunista i advokat
u Beogradu. Njegov otac, s druge strane, jednu lojalnost zamjenjuje drugom, pa postaje
jugoslovenski rodoljub, dozvoljavajući na taj način da se njihove beskrajne ideološke razmirice
nastave.
Značajna stvar u vezi s ovim romanom, u kontekstu jugoslovenske kulture ranih šezdesetih
godina, jeste to da on govori o razočaranju jednog čoveka u ideal jugoslovenstva. Uverljivo
postavivši pitanje šta je Hrvatska dobila time što se priključila Srbiji (i da li je uopšte išta dobila),
Krležin roman položio je temelje za čitav niz rasprava u Hrvatskoj na temu odnosa hrvatske i
jugoslovenske kulture. Štaviše, koristeći period Prvog svetskog rata kao neku vrstu kontrastnog
surogata za Drugi svetski rat, Krleža je stvorio takav kulturni obrazac kojim će se poslužiti čitav
jedan niz uglavnom srpskih romana antijugoslovenskog opredeljenja, koji će se pojaviti krajem
sedamdesetih i početkom osamdesetih godina.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33, 136-166 str)
Udžbenici
Efekti nove kulturne politike već su se vidjeli ne samo u književnim djelima i u književnoj kritici
već i bliže svakodnevnom životu - u jezičkom i književnom obrazovanju tokom šezdesetih
godina 20 vijeka.
Najupadljivije su, međutim, bile razlike u nastavi jezika i književnosti, koja se i dalje, kao i
uvijek, smatrala stubom nastavnog programa. Ministarstvo prosvjete Srbije, na primjer, napravilo
je potpun spisak tekstova koji će se koristiti od 5. do 8. razreda. Izuzev tekstova posvećenih Titu
i ratu (koji su po definiciji nadnacionalni), u srpskom programu skoro da uopšte nije bilo
22
hrvatskih pisaca (jedini izuzeci bili su odlomci iz Šenoine Seljačke bune u programu za šesti, i
dijelovi Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića u programu za sedmi razred). Dubrovačka
renesansna književnost bila je u potpunosti zanemarena, kao i hrvatski realizam, moderna i
Krleža. Iz slovenačke književnosti bilo je vrlo malo primjera,tu su bili odlomci iz dijela Cankara,
Levstika i Gregorčiča.
Hrvatski školski program za 1964. godinu praktično predstavlja odraz u ogledalu srpskog
programa. Potpun spisak tekstova koje treba koristiti od 5. do 8. razreda daleko je najviše
okrenut hrvatskim autorima, a drugostepeni značaj imaju svjetska, srpska i slovenačka
književnost. Makedonski program bio je skoro identičan srpskom, osim što su bili dodati mnogi
makedonski pisci. To znači da su đaci čiji je maternji jezik makedonski prilično dobro
upoznavali srpsku književnost, i sticali osnovna saznanja o hrvatskoj i slovenačkoj. Čitali su
sasvim malo jugoslovenske književnosti u makedonskom prevodu, a opšta srpskohrvatska
jugoslovenska kultura uglavnom im je bila potpuno nepoznata. Takođe ni Slovenci nisu mnogo
učili o kulturi drugih jugoslovenskih naroda. Za razliku od Makedonaca, Slovenci su skoro svu
pažnju svojih đaka upravljali na slovenačke pisce. Samo najpoznatiji srpskohrvatski pisci
pominjani su u nastavi (Vuk, Njegoš, Mažuranić, Zmaj, A. Kovačić, Nušić, Nazor, Andrić,
Ćopić, Ćosić).
Čitanke iz ovog perioda takođe pokazuju i to koliko se različitim republičkim obrazovnim
programima dozvoljavalo da se međusobno udaljavaju.
Bosanska čitanka za isti razred bila je potpuno različita od srpske, što nam govori o tome koliko
je u tom trenutku centralizacija bila postala labava. Ta čitanka bila je organizovana hronološki i
tematski, a ne po nacionalnostima autora. Osim toga, daleko veći dio čitanke posvećen je stranim
tekstovima, naročito onima iz ruske književnosti. Bilo je nekoliko tekstova iz slovenačke
književnosti (svi u srpskohrvatskom prevodu), a nijedan iz makedonske. Ovakav sadržaj čitanke
možda odražava veći značaj koji je jugoslovenstvo imalo u nacionalno mješovitoj Bosni i
Hercegovini.
Podjednako rečit kulturni izraz postepenog propadanja nadnacionalnih ideala nalazimo i u
izvanrednom romanu Derviš i smrt Meše Selimovića, bosanskog Muslimana. Objavljen 1966.
23
godine, ovaj roman toka svesti o nevoljama i iskušenjima Ahmeda Nurudina, vođe jednog reda
sarajevskih derviša, negdje u doba otomanske vladavine, mnogo duguje francuskom nasljeđu
egzistencijalizma. U njemu se na briljantan način analizira um jednog čoveka u ličnoj i
psihološkoj krizi, koja je istovremeno izazvana spoljašnjim okolnostima i njegovom moralnom
slabošću. Zaplet romana je jednostavan, ali silovit. Nurudin ne želi da se prlja svakidašnjim
poslovima, pa koristi svoj položaj da se potpuno izoluje od javnog života. U tome i uspjeva, sve
dok mu brat ne bude bezrazložno uhapšen. Pokušavajući da izdejstvuje njegovo oslobađanje,
Nurudin se zapliće u vizantinsku mrežu otomanskog sistema moći, i sprijateljuje sa Hasanom,
čovekom čija dalja porodica zauzima položaje bliske polugama vlasti, dok je on sam izbačen iz
tog sistema. Nurudinov brat na kraju bude ubijen, a da bi našao pravdu i osvetio se onima koji su
ga ubili, Nurudin pristaje da se uključi u isti taj sistem, te zauzme najviši položaj u lokalnim
pravosudnim organima. Isprva on veruje u to da će mu njegovo rigorozno lično poštenje i
osećanje časti omogućiti da kontroliše sistem, ali ga on na kraju proguta, prisilivši ga da izda
svog jedinog prijatelja, Hasana, pre nego što i sam bude ubijen.
Iako na površini izgleda kao da ovaj roman nema mnogo veze sa savremenošću Jugoslavije
u kojoj je Selimović živeo, čitaoci su lako prepoznavali alegorijski opisanu političku situaciju
odmah posle rata. Totalna kontrola koja se postiže pomoću špijuna, paternalistički odnos vlasti i
aura straha koja okružuje sve aspekte života, sve to na najneugodniji način odražava praksu
Komunističke partije i realnost života u Jugoslaviji posle rata.
Još je značajnije to da ovaj roman implicitno odbacuje onu viziju multikulturalne Bosne koja
je tipična za romane i priče Iva Andrića. Treba se sjetiti toga da se nacionalna odrednica
"Musliman" u Jugoslaviji prvi put pojavljuje 1967. godine. Ranije, u jugoslovenskoj književnosti
i ideologiji, Bosna je, sa svojom u kulturnom smislu mješanom populacijom, smatrana
Jugoslavijom u malom, ali to ovde nije slučaj.
Opisujući Bosnu kao da je odsječena od bilo kakvih spoljašnjih kulturnih uticaja, roman Derviš i
smrt daje svoj doprinos osećanju da Jugoslavija nije zemlja u kojoj različite kulture mogu da
sarađuju, već je ona prosto niz odvojenih enklava, od kojih je svaka hermetički zatvorena za sve
spoljašnje uticaje.
Krajem šezdesetih, nekoliko stvari se nakupilo da dolije ulje na vatru nacionalizma u Hrvatskoj -
jedna od tih stvari bilo je vjerovanje u to da se ekonomskim planiranjem iz Beograda skida
24
kajmak iz profitabilne turističke industrije Hrvatske, a druga strah da će hrvatska teritorija i
hrvatski jezik biti posrbljeni. Hrvatska nacionalistička osjećanja najjače su izražavali
intelektualci i ličnosti iz kulture, naročito onaj njihov deo okupljen oko glavnog hrvatskog
kulturnog društva, Matice hrvatske. Sasvim opravadno su bili ovi razlozi, jer je zvanični
Beograd uistinu uzimao dobar dio ‘’kajmaka’’ od turizma kroz različite institucionalne načine.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33 166-180 str.)
U kulturi, jedan od najznačajnijih pokušaja da se promoviše hrvatsko nacionalno osjećanje
predstavljalo je objavljivanje "Deklaracije o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika", u
martu 1967. godine. Tom deklaracijom direktno se odbacivao Novosadski sporazum o
srpskohrvatskom jeziku iz 1954, koji su, u danima većeg jedinstva, bili potpisali vodeći srpski i
hrvatski intelektualci, i ona je pokazivala koliko se zemlja udaljila od ideala iz poslijeratnog
perioda. Podjednako važno je i to što je ova Deklaracija, tražeći da se prizna posebnost bića
hrvatskog književnog jezika, podrila jedinu preostalu historijsku vezu s prvobitnim,
devetnaestovekovnim jugoslovenskim pokretima.
Na književnoj sceni, u svim vodećim hrvatskim publikacijama u najvećoj mjeri se naglašavala
samobitnost hrvatske kulture: "Naglasak je stavljan na sve hrvatsko, i na oživljavanje hrvatske
nacionalne svijesti." Nimalo slučajno, Matica hrvatska je s velikim ambicijama počela da
objavljuje seriju knjiga pod zajedničkim nazivom "Pet stoljeća hrvatske književnosti". Cilj tog
projekta nesumnjivo je bio jačanje hrvatskog nacionalnog ponosa, u suočenju s impozantnim
prizorom od nekoliko metara nacionalne književnosti. Dakle, hrvatski preporod predvodile su
ličnosti iz oblasti kulture, a ne hrvatski političari, koji sve do ranih sedamdesetih godina nisu bili
jedinstveni u toj stvari.
Malobrojni su hrvatski intelektualci koji u to vrijeme nisu izražavali podršku separatističkim
nacionalističkim osećanjima. Da bi se to ostvarilo, bilo je potrebno odvojiti hrvatsku književnost
od "književnosti jugoslovenskih naroda", na najmanju mjeru svesti broj srpskih pisaca u nastavi
(u tom pogledu, hrvatski intelektualci nadali su se da će svoj obrazovni program izjednačiti sa
slovenačkim, kojem su se divili stoga što je bezmalo u potpunosti ignorisao književnosti drugih
25
jugoslovenskih naroda), i onemogućiti svaki pokušaj da se pokaže kako je bilo kakva zamisao o
jedinstvenoj jugoslovenskoj književnosti ikada uopšte postojala.
Iako je hrvatski separatizam zvanično slomljen u decembru 1971, on je potiskivan na način koji
se mogao i očekivati u zemlji u kojoj je važnost politike bila precjenjena, a kulture - potcjenjena.
Tito je odlučio da smjeni hrvatsko partijsko vođstvo, a zbog podrške hrvatskom nacionalizmu na
kraju je, na jedan ili drugi način, kazna stigla desetine hiljada Hrvata. U isto vrijeme, "Tito je
pokušao da potkopa podršku koju su hrvatski nacionalisti uživali u narodu na taj način što je
udovoljio mnogim nacionalističkim zahtjevima", naročito u oblasti kulture. Najopasnije je bilo to
što ništa nije urađeno, ili jeste vrlo malo, da se promjeni nacionalističko usmjerenje hrvatskih
škola.
(Ivo Banac, 1995, The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics", Durieux, Zagreb, 45-62 str)
Najvažniji je bio zaokret opšteg filozofskog usmjerenja obrazovanja: u središtu pažnje više nije
bilo bratstvo i jedinstvo, već je naglasak stavljen na pripadnost sopstvenoj naciji, u kontekstu
različitih jugoslovenskih republika.
Ono što se u Jugoslaviji događalo od početka sedamdesetih naovamo, i što je pripremilo teren za
kasniji uspon srpskog nacionalističkog političkog pokreta, bila je kulturna polarizacija zemlje.
S jedne strane, jedna populaciona grupa postala je još privrženija nekom obliku jugoslovenskog
rješenja, dok je jedna veća grupa, naročito u Srbiji, ali takođe i u Sloveniji i, u manjoj mjeri, u
Makedoniji i Hrvatskoj, počela da prihvata i javno iskazuje sve zaoštrenija partikularistička
nacionalistička gledišta. Objavljujući čitav niz književnih i publicističkih djela, nacionalistički
opredjeljeni intelektualci iskoristili su tu novu klimu da započnu postepenu delegitimizaciju
nadnacionalne politike koja je, sve do ranih šezdesetih godina, usmjeravala kulturni život u
Jugoslaviji. Iako je ta promjena u političkoj klimi stvorila prostor za takvo djelovanje, konkretni
radovi na rasturanju jugoslovenskog jedinstva izvedeni su prvenstveno u oblasti kulture.
26
Taj trend bio je najočigledniji u Srbiji. Prvi veliki žanr koji je registrovao to novo stanje stvari
bio je ratni roman. To nije bilo slučajno, jer je partizanski roman bio jedan od najvažnijih
žanrova za propagiranje nadnacionalnog jugoslovenskog identiteta poslije Drugog svjetskog rata.
Djela partizanske književnosti koja su pisali autori poput Vladimira Nazora, Branka Ćopića,
Dobrice Ćosića, Ive Andrića i Ivana Gorana Kovačića bila su među malobrojnim poslijeratnim
djelima koja su dospjela u školske čitanke, a mnogi od tih pisaca bili su veoma popularni među
slabije i srednje obrazovanim čitaocima. Vjerovatno je najzgodnije ispitati postepeno ponovno
pojavljivanje srpskog nacionalističkog osećanja u kulturi na primeru Dobrice Ćosića. Ćosić je
napisao jedan od najpopularnijih i najuticajnijih partizanskih romana jeste Daleko je sunce.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33, 173-186 str.)
Krajem šezdesetih godina, međutim, Ćosićeva kulturna politika postala je otvoreno srbofilska.
Naime, 1968. godine on je izbačen iz Komunističke partije zato što je otvoreno kritikovao
zvaničnu politiku na Kosovu. Tvrdio je da Srbe i Crnogorce albanska većina tjera da se iseljavaju
s Kosova, a da partija ne primjećuje "šovinističke sklonosti i nacionalističku psihozu među
pripadnicima albanke narodnosti.
Uprkos tome što je izgubio partijsku poziciju, Ćosić je ostao aktivan na srpskoj kulturnoj i
političkoj sceni tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Naročito je na loš glas izašao kao
glavni inspirator nacrta "Memoranduma" sastavljenog u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti,
koji se bavio jugoslovenskom krizom, ali I projektu Velike Srbije, koja će nažalost biti izražena
u Hrvatskoj, a I u najvećoj mjeri u našoj zemlji Bosni I Hercegovini.
Postepena promjena u Ćosićevom gledanju na nacionalno pitanje može se pratiti i u njegovim
romanima. Dok su u romanu Daleko je sunce razgovori bili kratki i u bliskoj vezi s akcijom, u
Vremenu smrti oni su dugački i udaljavaju se od tema neposredno vezanih za bitku, obuhvatajući
mnogo širi opseg likova, situacija i događaja. Najvažniji i očigledan razlog za to je promjena u
središtu pripovedne pažnje: Daleko je sunce usredsređuje se na jednu malu četu partizana koja se
zanima jedino za to da preživi pod izuzetno teškim ratnim uslovima, a u Vremenu smrti čitalac
nailazi na panoramu srpskog vojnog i političkog života tokom najvažnijih godina Prvog
svjetskog rata.
27
Ideje izražene u Vremenu smrti nikako nisu bile ograničene samo na Ćosićevu prozu. Krajem
sedamdesetih godina u srpskom ratnom romanu, tradicionalno najvažnijem sredstvu za širenje
jugoslovenstva, izražavala su se i nacionalistička osjećanja.
Imajući u vidu romane pisane u ovom periodu, problem odnosa između južnoslovenskih naroda
verovatno je na najsveobuhvatniji način obrađen ne u nekom od dela koja smo već pomenuli, već
u jednoj knjizi čija je radnja u potpunosti smeštena u vreme Drugog svetskog rata i poslije njega:
u pitanju je roman Nož (1983) Vuka Draškovića
Ipak, zaplet (reč je o muslimanskom pokolju pravoslavnih hrišćana) i težište knjige, koje počiva
na pitanju identiteta, a naročito na suprotstavljanju religije i etničke pripadnosti (to jest, na
priznavanju činjenice da svi ti ljudi imaju isto etničko poreklo, ali ih razdvaja religija, koja
prekriva i nadjačava tu vezu) .Drašković je dobro pazio da ne napiše knjigu koja bi bila otvoreno
uvredljiva, ili bi podsticala mržnju.Nažalost zna se kako je protumačena vrijednost ove knjige, I
kakve je negativne poruke odaslala bošnjačkom, odnosno muslimanskom narodu, tokom zadnje
agresije na našu zemlju.
Mada su ovi romani u Srbiji imali čitaoce različitog obrazovanja i iz različitih klasa, njihova
prevashodna ciljna publika bila je masa nisko i srednje obrazovanih čitalaca. Iako će se
pripadnici te vrste čitalaca kasnije pojaviti kao pješadija u ratu protiv jugoslovenske ideje.
Tada imamo pojavu na sceni I proslavljeni roman Milorada Pavića Hazarski rečnik.
U onoj mjeri u kojoj problematizuje osnov postojanja Jugoslavije, Hazarski rečnik ne deluje
prvenstveno na nivou zapleta - naprotiv, na površini, taj roman kao da uopšte nije direktno
povezan s problemima izgradnje ili razgradnje nacije.
Zapravo, kao što najčešće i jeste slučaj s ovakvim romanima, kad pobliže ispitamo strukturu
Pavićeve knjige vidjećemo da je u pitanju više štos negoli istinska inovacija, jer u kom god
redosledu čitali tekst, priča je uvijek ista. A nas interesuje upravo priča, ili tačnije - njene
filozofske implikacije.
U jugoslovenskom kontekstu, jedna tako radikalno relativizovana vizija istorijske istine bila je,
sasvim očigledno, problematična, jer je podrazumjevala da se među narodima koji kreću sa
različitih početnih pozicija ne može postići nikakav sporazum, niti uzajamno razumjevanje.
28
Blago rečeno, to je upravo bila situacija u kojoj se čitava zemlja nalazila. Hazari su u snovima
ljudi vidjeli slova i tragali u njima za pračovjekom, predvječnim Adamom Kadmonom, koji je
bio i čovjek i žena." Hazari su, kao rezultat, imali jednu vrstu savršenog znanja, koja je
izgubljena kad su se preobratili i nestali. Stoga traganje za izgubljenim hazarskim tajnama
predstavlja upravo pokušaj da se, ponovnim stvaranjem jednog savršeno transparentnog jezika,
sjedine zemaljsko i nebesko znanje, jer "se pakao i raj, prošlost i budućnost, sadrže već u jeziku i
pismenima jezika". Stoga’’ Rečnik’’ ne samo što izražava postmodernističko gledište da su
različite jezičke igre međusobno nesamerljive već takođe implicitno tvrdi da svaki pokušaj da se
one kombinuju, da se stvori nekakva sveobuhvatna metanaracija, neizbježno dovodi do
katastrofe.
(Andrew Baruch,2002, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje "BA 33 168-198 str.)
RAZLIČITI KONCEPTI USTAVNIH PROMJENA
Opšte je bilo opredjeljenje da “zurovsku” praksu treba mijenjati, instalirati efikasnije i na
ekonomskoj logici zasnovane mehanizme upravljanja društvenom reprodukcijom, ali ne po
cijenu da se ponovo instalira centralističko rukovođenje I izvrši nova etatizacija društvenih
odnosa. Jer, u često opravdanoj kritici Ustava iz 1974.godine, koga je svakako u nekim bitnim
segmentima trebalo mijenjati, posebno u odnosu na totalno favoriziranje društvene svojine,
utopijsku koncepciju udruženog rada, komplikovanost i neefikasnost delegatskog sistema itd.,
mnogi ne traže rješenja koja bi favorizirala novi reformski kurs i afirmaciju tržišne ekonomije,
već lamentiraju nad Ustavom iz 1963.godine, želeći stvari vratiti natrag u okrilje unitarizma,
centralističke ekonomije i lažnog monolitizma.
U tom cilju, Miloševićevi teoretičari tu podastiru naizgled čvrste i primamljive argumente i gro
kritike se uglavnom svodi na sljedeće:
Jugoslavija je jedina složena (savezna) država na svijetu u kojoj postoje dva
doma i u kojoj se bitne odluke donose na temelju potpune saglasnosti. Posebno se ističe tobožnji
nonsens da Ustav nije moguće izmijeniti bez saglasnosti skupština svih republika i pokrajina.
29
Sve poznate konfederacije u svijetu su se transformirale u federacije, samo jugoslovenska
federacija sve više ide u vode konfederacije.
Glavni generator krize je Ustav iz 1974. koji favorizuje elemente konfederalizma,a oni se
ogledaju u načinu formiranja Skupštine SFRJ, prihvatanju odluka na temelju saglasnosti u Vijeću
republika i pokrajina, ustavno određen odnos između Ustava SFRJ i ustava republika i pokrajina,
odnos između saveznih i republičkih zakona, te način formiranja Predsjdništva SFRJ.
Ustavna koncepcija federacije potiče posebne interese na štetu općih, te bi je i stoga trebalo
temeljito rekonsruisati. Tako bi se spriječio policentrični etatizam koji je jedan od glavnih
faktora dezintegracije Jugoslavije, a izmijenio bi se i mehanizam prema kojem savezni organi i
nisu pravi organi Jugoslavije, već samo tijela koja okupljaju predstavnike republika i pokrajina,
što vrijedi I za Skupštinu SFRJ, kao i Predsjedništvo SFRJ.
Ustav iz 1974. inagurira svojevrsnu spregu nacionalnog i samoupravnog, čime se uz mnoge
nedorečenosti, zamagljenost formulacija i pravne nepreciznosti, široko otvaraju vrata i
nacionalizmu, posebno onog separatističkog tipa. Najveći je problem što Federacija postaje
mjesto dogovaranja, a ne opredjeljenja, a samo formiranje republičkih država logično rađa
politički pluralizam i sve jači nacionalizam. Potrebno je što hitnije osigurati finansijsku
samostalnost Federacije, što znači samostalne i trajne izvore finansiranja njenih funkcija i
organa. Samostalnost republika i pokrajina odveć je utemeljena na nacionalnom kriteriju,
čime je prenaglašena nacionalna, a ne narodna suverenost.
Tu su i glavna izvorišta nacionalizma i separatizma. Samo prenaglašavanje “avnojskog duha”
Federacije znači insistiranje na njenom “ugovorenom” značenju.
Jugoslovenska federacija je “netipična”, jer je u njoj izrazito snažan položaj republika i pokrajina
u smislu njihovog neposrednog sudjelovanja u procesu odlučivanja na nivou Federacije, posebno
odlučivanja na temelju saglasnosti. Tu onda dolazi do presumpcije nadležnosti u korist republika
i pokrajina u izvršavanju saveznih zakona, zbog načela paritetne zastupljenosti republika I
pokrajina i zato što ne postoji kontrola republičkih i pokrajinskih zakona, te posebno prava veta
koje imaju republike i pokrajine u postupku mijenjanja Ustava SFRJ.
30
Postojeću ustavnu koncepciju Federacije treba temeljito rekonstruisati, prije svega u cilju da se iz
nje izbace svi konfederalni elementi, odgovornost republika zaoštriti, radikalno smanjiti
kompetencije i prava porkajina, federaciju učiniti efikasnom itd. Ovakve kritike, u kojima je bilo
dosta utemeljenih argumenata i istinske želje za unapređenjem efikasnosti odlučivanja na nivou
Federacije, njenog moderniziranja i prilagođavanja potrebama zacrtane reforme, se ipak u
dobrom dijelu počinju svoditi na uprošćenu formulu po kojoj je Ustav iz 1946. instalirao
federaciju sa naglašenom ulogom ili izrazitom prevlašću centra, da je Ustav iz 1963. uspostavio,
maltene, idealnu ravnotežu između savezne države i republika i pokrajina, a da je Ustav iz 1974.
godine jugoslovensku federaciju usmjerio ka konfederalnim vodama koje sve više muti
separatizam, narastajući nacionalizam, republički etatizam i sl.3 U tome se vidio glavni razlog za
snažne procese dezintegracije jugoslovenskog društva.
( Nijaz Durakovic, 1998, Proklestvo muslimana ,Tuzla, Harpo-graf, Tuzla, 240-249 str.)
UMJESTO ZAKLJUČKA
Danilo Kiš, koji je s razlogom sebe nazivao poslednjim jugoslovenskim piscem, specijalizovao
se za temu smrti. Njegova najveća djela neprestano se vraćaju toj temi, Enciklopedija mrtvih na
jedan uopšten način, dok se o najupečatljivijim dvadesetovjekovnim evropskim manifestacijama
ove teme govori u Peščaniku - o holokaustu - i u Grobnici za Borisa Davidoviča - o
staljinističkim čistkama. Njegova subspecijalnost su kenotafi, što ima i smisla, jer tijela mnogih o
kojima je pisao nestala su bez traga: Gorka je ironija u tome što ga je smrt 1989. godine
spriječila da stvori konačni kenotaf jednoj ideji i jednoj zemlji koja je, kako izgleda, bespovratno
nestala sa lica zemlje, a čije su tijelo u potpunosti proždrali grabljivi partikularistički
nacionalizmi.
Pokušavajući da pokaže kako se jugoslovenska ideja rodila, razvijala i umrla, i sama ova knjiga
jeste jedan kenotaf, makar i mnogo manje elokventan nego što bi bio Kišov, da ga je napisao.
Kao što smo vidjeli, jugoslovenska nacionalna ideja mnogo je više nalikovala italijanskoj ili
njemačkoj, nego nekim nacionalnim konceptima zasnovanim na političkoj koristi, poput
sovjetskog, ili na geografskim slučajnostima, poput mnogih postkolonijalnih afričkih varijanti.
31
Iako je, gledajući sada unatrag, moguće vidjeti zašto jugoslovenski eksperiment nije uspeo, bilo
bi pogrešno misliti da je taj neuspeh bio neizbježan.
Spoljašnjem posmatraču je teško da shvati šta se dobilo rasturanjem Jugoslavije. Možda istinski
hrvatski i srpski nacionalisti uspjevaju da ubjede sebe u to da žrtve - političke, ekonomske i
moralne - nisu bile uzaludne, ali većina drugih će se vjerovatno složiti u tome da upropašćena
ekonomija, milioni izbeglica, hiljade silovanih i ubijenih, te psihička šteta koju su pretrpjele i
žrtve i pobjednici, a koju je nemoguće izračunati, predstavljaju veoma visoku cijenu koja je
plaćena za stvaranje pet, a kasnije i šest pa sad i Kosovo, nezavisnih južnoslovenskih država.
To je istina naročito ako imamo u vidu da se u tim novim državama tako malo toga zaista I
promjenilo.
Komunisti i JNA su bili u stanju formirati novu zajednicku državu na principima ravnopravnosti
medutim ta država nije imala istorijsku podlogu svog utemeljenja vec ideološku. Prema tome
onog trenutka kada je ideološka podloga komunizma izblijedila i kada je snaga režima oslabila
zapoceti istorijski procesi su nastavljeni i doživjeli su svoj rasplet devedesetih.
Dakle da je Jugoslavija možda postala centralizovana zemlja sa sekularnom Jugoslovenskom
nacijom i ideoogijom jugoslavenstva po uzoru na druge evropske nacije možda bi u nekom
dužem periodu i uz režim po uzoru na Envera Hodžu, Caušeskua i Staljina mogla opstati kao
država i vremenom se demokratizovati. Druga mogucnost bila bi da je Srbija imala dovoljno
snage da uspostavi svoju vlast i ideologiju gušeci otpor drugih naroda (kao Pruska u Njemackoj)i
dovodeci ih u zavisnu i inferiornu poziciju. Medutim Srbija je nešto slicno i radila na Kosovu i u
BiH ali na kraju nije uspjela ništa napraviti osim genocidne tvorevine RS. Vjerovatno bi na kraju
i bilo kakav Jugoslovenski unitarni režim završio raspadom cim bi totalitarizam oslabio tako da
zapravo i nije postojao nacin da se sacuva Jugoslovenska država.
32
Treba li jugoslovenski slučaj smatrati paradigmatičnim?
U mnogim zapadnim zemljama postoji tendencija da se na najmanju mjeru svede moguće opšte
značenje jugoslovenskog iskustva. Zastupnici takvog mišljenja, minimalisti, stavljaju Jugoslaviju
u zagrade tako što njen raspad posmatraju u uskoj perspektivi, bilo kao rezultat jedinstvenih
lokalnih uslova i istorijskog nasleđa, bilo kao primjer atavističkog “plemenskog” varvarstva koje
možda još uvijek postoji u nekim dijelovima svijeta, ali se podrazumjeva da ga među
civilizovanim nacijama nema. Ako tako razmišljamo, dovoljno je da uzdahnemo i zahvalimo se
srećnoj zvezdi pod kojom smo rođeni, jer je naše društvo drugačije, pa je stoga imuno na onu
vrstu nekontrolisanog nasilja koje je zahvatilo Balkan.
Sociolog Stjepan G. Meštrović ( unuk Ivana Meštrovića) u svojoj knjizi, Balkanizacija
Zapada, Meštrović tvrdi da raspad Jugoslavije nije bio izazvan lokalnim uslovima, već je
nastupio kao posljedica jedne postmoderne pobune protiv najvažnije prosvetiteljske priče, a
posebno ga karakteriše spajanje partikularističkog nacionalizma s religijskim
fundamentalizmom.
Mogućnost opredeljivanja kao “Jugosloven” prvi put je primjenjena u popisu iz 1961. godine, ali
čini se da je izazvala malo komentara, a dobila još manje podrške. Deset godina kasnije, popis je
održan u vrijeme povišenih nacionalističkih osjećanja, te je u to vrijeme pomenuta kategorija bila
kritikovana s mnogih strana. Skandal je izbjegnut, međutim, barem djelimično, jer je broj
građana koji su se izjasnili kao Jugosloveni značajno opao. No, 1981. godine, kada se više od 5
procenata stanovništva izjasnilo kao Jugosloveni, to je privuklo pažnju širom zemlje.
‘’jugoslovenska ideja, rođena u burnim danima romantičarskog nacionalnog buđenja, oživljavana i dorađivana nekoliko puta u dvadesetom veku, izgleda da je konačno završila svoj životni ciklus.’’
33
DODATAK (ANEKS)
Anketa
Sljedeći korak u mom istraživačkom radu jeste anketa. Anketu sam sproveo na oko 30 ispitanika u
Sarajevu, I Mostaru. Razlozi zašto sam proveo anketu u tim gradovima jeste što su ti gradovi imali
najveću populaciju miješanih brakova, te su se oni najčešće izjašnjavali kao Jugoslaveni.
Anketa je zatvorenog tipa, I slučajnog uzorka,kako bi se dobio što jasniji I bolji uvid u sliku činjeničnog
stanja.Interesantni su bili rezultati s područja Mostara.
Ciljana grupa: U velikoj mjeri anketirao sam osobe srednje I starije populacije, koje su u dobroj mjeri
zapamtile vladavinu socijalističkog sistema u Bosni I Hercegovini, te bivšoj Jugoslaviji. Anektirane su I
mlađe populacije kako bi se dobili njihovi stavovi I mišljenja o tome.
Cilj dokazivanja jeste uvid u integracijski projekat jugoslavenstva, koji je bio zahvaćen našom
domovinom 60-tih I 70 tih godina 20 vijeka, te reflektirajući odnos današanje populacije prema tom
projektu I ideji, kojeg je najčešće prihvaćala srednja klasa ,građanstvo, te vojna lica te kako još donekle
živi ideja jugoslovenstva.
Anketa je provedena u Mjesnim zajednicama Marin dvor I, Breka II, u Sarajevu, te u Mostaru MZ. Šantićeva, I i II.
Anketa rađena u Sarajevu. Ispitanici su dali sljedeće odgovore:
Sarajevo, 30 ispitanika.
U koju starosnu kategoriju ispitanika spadate?
Manje od 18 18-25 26-35 36-45 45-65 i preko 65 0 1 4 18 7
Vaš spol ?
Muški Ženski20 10
Vaše obrazovanje ?
Osnovno obrazovanje Srednje obrazovanje Više obrazovanje Visoko obrazovanje0 13 6 11
34
Opšta pitanja
Da li žalite za raspadom Jugoslavije ?Da Ne19 11
Da li ste se izjašnjavali kao Jugoslaveni?Da Ne14 16
Jugoslavije više nema, no da li je ideja jugoslovenstva zaista mrtva?U potpunosti se slazem
Donekle se slazem
Ne slazem se Donekle se ne slazem
U potpunosti se ne slazem
6 4 2 6 12
Da li jugoslovenska nacija, kao sinonim''bratstva i jedinstva'' te jugoslovenskog patriotizma, imala neku sentimentalnu draž koja vas je privlačila?
U potpunosti se slazem
Donekle se slazem Ne slazem se Donekle se ne slazem
U potpunosti se ne slazem
14 4 4 3 5
Da li mislite da li je mogla uspjeti ideja jugoslavenstva?U potpunosti se slazem
Donekle se slazem Ne slazem se Donekle se ne slazem
U potpunosti se ne slazem
14 6 3 3 4
Danas je sve više izražena i popularna ideja jugonostalgije, da li gledate sa blagonaklonošću prema tome i da li podržavate takvu ideju ?
U potpunosti se slazem
Donekle se slazem Ne slazem se Donekle se ne slazem
U potpunosti se ne slazem
12 10 4 3 1
Anketa rađena u Mostaru. Ispitanici su dali sljedeće rezultate:
U koju starosnu kategoriju ispitanika spadate? Manje od 18 18-25 26-35 36-45 46-65, I preko 650 3 1 14 12
Vaš spol?Muški Ženski14 16
35
Vaše obrazovanje?Osnovno obrazovanje Srednje obrazovanje Više obrazovanje Visoko obrazovanje0 16 4 10
Opšta pitanja
Da li žalite za raspadom Jugoslavije ?Da Ne18 12
Da li ste se izjašnjavali kao Jugoslaveni?Da Ne17 13
Jugoslavije više nema, no da li je ideja jugoslovenstva zaista mrtva?U potpunosti se slazem
Donekle se slazem Ne slazem se Donekle se ne slazem
U potpunosti se ne slazem
4 3 5 6 12
Da li jugoslovenska nacija, kao sinonim''bratstva i jedinstva'' te jugoslovenskog patriotizma, imala neku sentimentalnu draž koja vas je privlačila?U potpunosti se slazem
Donekle se slazem Ne slazem se Donekle se ne slazem
U potpunosti se ne slazem
12 8 4 2 2
Da li mislite da li je mogla uspjeti ideja jugoslavenstva?U potpunosti se slazem
Donekle se slazem Ne slazem se Donekle se ne slazem
U potpunosti se ne slazem
13 6 2 4 5
Danas je sve više izražena i popularna ideja jugonostalgije, da li gledate sa blagonaklonošću prema tome i da li podržavate takvu ideju ?U potpunosti se slazem
Donekle se slazem Ne slazem se Donekle se ne slazem
U potpunosti se ne slazem
10 8 6 3 3
36
Anketa
Osnovni podaci :
U koju starosnu kategoriju spadate?Manje od 18 18-25 26-35 36-45 46-65 I preko 65
Vaš spol?Muški Ženski
Vaše obrazovanje?Osnovno obrazovanje Srednje obrazovanje Više obrazovanje Visoko obrazovanje
Opšta pitanja
Da li žalite za raspadom Jugoslavije?Da Ne
Da li ste se izjašnjavali kao Jugosloveni?Da Ne
Jugoslavije više nema, no da li je ideja jugoslovenstva zaista mrtva?U potpunosti se slažem
Donekle se slažem Ne slažem se Donekle se ne slažem U potpunosti se ne slažem
Da li jugoslovenska nacija, kao sinonim''bratstva i jedinstva'' te jugoslovenskog patriotizma, imala neku sentimentalnu draž koja vas je privlačila?
U potpunosti se slazem
Donekle se slažem Ne slažem se Donekle se ne slažem
U potpunosti se ne slažem
Da li mislite da li je mogla uspjeti ideja jugoslavenstva?Upotpunosti se slažem
Donekle se slažem Ne slažem se Donekle se ne slažem
U potpunosti se ne slažem
Danas je sve više izražena i popularna ideja jugonostalgije, da li gledate sa blagonaklonošću prema tome i da li podržavate takvu ideju ?
U potpunosti se slažem
Donekle se slažem Ne slažem se Donekle se ne slažem
U potpunosti se ne slažem
HVALA NA SARADNJI . Muamer Maličević, student 3 godine Fakulteta političkih nauka Sarajevo
37
LITERATURA:
1. Andrew Wacthel, Stvaranje nacije razaranje nacije, Udruženje BA 33, Mostar 2010.
2. Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika", Globus, Zagreb, 1988., Durieux, Zagreb, 1995.
3. Staniša Tutnjević, Književno jugoslovenstvo, Institut za književnost i umetnost u Beogradu & Mono Manjana ,2005
4. Nijaz Duraković,Proklestvo muslimana, Harpo-Graf, Tuzla, 1998.5. Jankovic Dobrislav 1971 Ideje federalizma I unitarizma pre stvaranja prve federalne Jugoslavije, Beograd
6. Redžić E., 1982. Jugoslavenska misao i socijalizam, Sarajevo
38
