SEDMO POGLAVLJE Kuće, ceste, strojevi…

Sličice iz seoskog života

Ovo je poglavlje sastavljeno od različite građe ili po onoj: odasvud ponešto. Tu se govori o kućama, cesti, struji, nogostupu, puto-vima… o konjima, kravama, ovcama, svinjama i farmama… o

traktorima, vršalicama, kombajnima, kočijama… o „dobrovoljnoj obvezi”, osnivanju seljačke radne zadruge, rajonima, „točkicama”… o vuzmicama (krijesovima) i običajima, zajedničkim radovima i pjesmama… o raven-skoj klimi, nevremenima…

Navodi se koliko se dugo gradila cesta kroz Raven, koliko je trebalo do asfalta, koliko do struje. Koliko je Raven imao konja i krava a koliko sada. Koliko je bilo traktora, vršalica, kombajna, a koliko je sada automobila. Kako se živjelo neposredno poslije II. svjetskog rata. Kakvi su bili radni i drugi običaji. Kakvu Raven ima klimu.

Na ta i druga pitanja nastojalo se odgovoriti u ovom raznovrsnom poglavlju koje, kao i ostala, prate starije i novije snimke.

181

Umjetnička topografija Hrvatske: „Križevci – grad i okolica”: Kakve su bile ravenske kuće?

Tradicijska arhitektura

Ravenske tradicijske kuće (ove snimljene 2001.), nažalost više ih nema

Rezbareno pročelje na ulazu u predprostor nekad lijepe kuće obitelji Babec Bačani

„Uz tradicijski građene kuće bez trijema i užim pročeljem okrenutim prema cesti (br. 5, 6 i 19), očuvana je u Velikom Ravnu katna kurija građena na kanate, pleterom (br. 15). Uz novije kuće sačuvani su u južnom dijelu naselja kontinuirani potezi stare tradicijske arhitekture kao što su kuće i okućnice br. 46, 55, 57, 59, 63, 69, 78, 80a, 81, 82, 92, 99, 101, 103, 104 i 107. Istaknuti zabati, zatvoreni daščanom oplatom, karakteristični su za tradicijsku arhitekturu 19. st. ovih krajeva, kao npr. kuća br. 92.Gospodarstvo br. 101 čini skladnu cjelinu, a sastoji se od kuće i gospo-darskih objekata. Kuća je građena na kanate 1940., i to na ključ, a graditelj se zvao Kramar. U produžetku kuće nalazi se gospodarski objekt za sijeno, djetelinu i otavu, tzv. parma. Na izrez-barenom zabatu mansardnog krovića parme urezana je 1924. Po osebujnom stilu ističe se staja građena na ključ s četverovodnim krovištem. U dnu dvo-rišta u Velikom Ravnu 80a podignut je veći gospodarski objekt, sjenik, izgrađen samo od pletera, što se rjeđe vidi. U Velikom Ravnu 46 nalazi se trodijelna kuća iz 1920.-1923., građena na ključ s podrumom, tzv. pilnicom. Kod građenja novijih kuća postojao je običaj stavljanja glinenog kokota na vrh krovišta, kao što nam to pokazuje primjer iz Velikog Ravna 69. Vjerojatno apotropejska uloga danas je zaboravljena kao i dio običaja i simbolika koju je ovaj lik nosio.”Ksenija Marković, dipl. ing.(Oprema: I.D.)

182

Ovako se nekoć pleterom gradilo kuće

Učitelj Ivan Kučiš, rođeni Ravljanin, izgradio je možda nekad najljepšu obiteljsku kuću u selu

Poslije Zdenčaja katnicu je izgradio brijač Andrija Valek, a treću u selu Šumarci 1940. – 1941.Još jedna drvena je ona Franje

Petrica u vinogradu Lovrentovica

Drvenu vikendicu koja se uklapa u vinograd, izgradio je u Fusticama Stjepan Franetović,

ravenski zet i operni pjevač

Poslije 2. svjetskog rata arhitektura se postupno modernizirala

183

Ceste naše ravenske: državna i mjesnaCesta duga 200 godina

Koje je godine građena državna cesta što presijeca Veliki i Mali Raven? Obično kažemo da ta naša sela leže na cesti Zagreb – Križevci, iako bi možda trebalo govoriti i pisati Križevci – Zagreb.

Kamen ni(je) „pikal” krave!?Kako nema sigurnih podataka o gradnji ceste kroz selo, to ću se pretežito

služiti sjećanjima starijih Ravljana, dakle predajom. Sigurno je samo to da je (do asfaltiranja) građena najmanje sto ili čak znatno više godina!

Za to je bilo puno razloga, ali ponajviše su tome pridonijela „mudrovanja” i štošta drugo. Primjerice, nekadašnji načelnik općine Ljudevit Petric Cetina htio je za svojeg mandata graditi cestu kroz cijelo selo, ali su, prema predaji pojedinci govorili da „bu kamen pikal” kravlja stopala!

Ljudevit Petric se oslobodio blataKad je usvojena naredba da se moraju izgraditi odvojci od glavne ceste

po 100 m na svaku stranu, sjever Ravna (do Općine) već je dakle imao cestu. Trebalo je „samo” nastaviti od križanja prema jugu, što je i napravljeno oko 1936. do kuće Kristijana Bogdana Križeka i od općine do kuće Nikole Kralja (oko 100 m).

Spomenuti Ljudevit Petric htio je nastaviti i dalje, ali kako je rečeno nije zbog „pretvrdog” kamenog puta za krave! Ipak je iskoristio priliku (položaj) – i dao napraviti cestu do svoje kuće (oko 280 m od križanja), te se oslobodio blata.

Vrlo lijepa, ujedno i nova kuća Ravljanke u Zagrebu Ivke Heluk Jazbec

„KOLOMANOVA CESTA” PRESIJECA RAVEN

Naime, poslije pobjede nad Petrom Svačićem (1097.), ugarski kralj Koloman Arpadović je 1102. u Biogradu okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije. Poslije toga počelo je jače povezivanje Ugarske (Mađarske) s morem, pa se cesta kroz Raven spominje već 1238., dakle kad i naše selo! Cesta je vodila od Koprivnice (ili mađarske granice?) preko Križevaca, Ravna, Vrbovca, Zagreba i dalje prema moru. Nazvana je Kolomanovom cestom (latinski: magna via regia Colomani), vjerojatno njemu u čast.Cesta Križevci-Vrbovec bila je dugo makadamska, sve do 1969. kada je asfaltirana. Naziva se regionalnom, a promet je stalno rastao osobito zbog povećanja broja traktora, osobnih au-tomobila, ali i kamiona, pa i šlepera. Tako će vjerojatno biti do otvorenja tzv. poluautoceste do Križevaca i Koprivnice.

184

Dalje gradilo seloIzmeđu 1937. i 1945. izgrađen je makadam od Ljudevita Petrica do Ivana

Babeca Bačanija. Tek 1975. Mjesna zajednica Raven raspisala je samodoprinos za nastavak gradnje od Bačanija do kraja sela i kuće Ivana Hoića Pivača (dok se taj dio gradio, Josip Mušlek donio je radnicima „škaf ” vina!). Istodobno je građena i od Nikole Kralja do početka sela i kuće Ivana Jančina Klevišara (oko 200 m), također iz tog samodoprinosa. Time je i završena gradnja makadam-ske ceste kroz cijelo selo.

Dalje je u nekoliko navrata popravljana i dovožen šljunak za asfalt, ali do njega nikako osim što se o tome dugo razglabalo. Točnije, opet je prevladavalo „mudrijašenje” ili sebičnost: svatko je polazio od svojih „argumenata”. Preve-deno: kako bi on što bolje prošao. Jedni su bili za primjenu veličine posjeda, drugi poreza, treći traktora, četvrti svih vozila (i kamiona, i osobnih automo-bila), peti broja članova domaćinstva, a neki bi najradije da svi plate jednako unatoč siromaštvu pojedinaca.

U to vrijeme slučajno sam se našao kod jednog susjeda i uz ostalo razgo-varalo se i o asfaltiranju ceste. Zastupao sam stajalište da imućniji trebaju dati više jer je jedino to realno, bilo ravnopravno ili ne. Na to će susjed: „Znači li to da ću ja platiti i za drugoga?!” „Baš tako, ako hoće imati asfalt, rekoh, jer taj drugi jednostavno nema novca.” Na kraju se pokazalo da je tek takva „politika” urodila plodom.

Asfalt u Dubovec prije nego u Raven!Ali najprije će se, rekosmo, asfaltirati cesta Križevci-Vrbovec za koju je,

kako piše u školskoj spomenici 1969., „50% sredstava dala Republika, a 50% skupština općine Križevci”. To je „najveće dostignuće ovog mjesta”, zapisala je autorica u spomenici 1969. (24.10. asfalt je položen od Križevaca do Ravna, a 22.11. i do Vrbovca).

U kolovozu 1971. počeli su radovi na cesti Raven-Dubovec koja počinje na križanju i nastavlja se gornjim dijelom sela do vatrogasnog doma prije kojeg

Gornjaki su složno došli do asfalta

Konačno (3.6.1994.) i asfalt u Ravnu (snimila Zdenka Drljačić)

ZDENČAJEVA CESTA?Uglavnom, vjerojatno je prvo izgra-đena cesta od regionalne (ili križanja) do Zdenčajeve kurije. Nisam našao podatak kada je to bilo, ali gotovo sigurno dok je Nikola pl. Zdenčaj bio podžupan županije križevačke (1827.-1830.). Zapisano je naime kako je u to vrijeme „pridonosio uzdizanju županije na svim područjima, a pogotovo u gradnji cesta”.Ne znam kojih sve, ali sumnjam da bi zaobišao „svoju” – od križanja do vlastitog doma!? To potvrđuje i Žarko Domljan koji u opisu „Dvorac Zden-čaj” navodi kako su ceste sa zapadne i sjeverne strane omeđivale imanje”. Ako su dakle bile oko dvorca, onda je sigurno izgrađena i do dvorca.

185

skreće ulijevo nizbrdicom prema mostu na potoku Črnec, do kuda su radovi obavljeni te godine, a kasnije i do Dubovca i okolnih sela. Ujedno je asfalt 29. listopada 1971. povučen i do ravenske škole (oko 100 m).

Mladići nadmašili „mudrijašenje”Puno kasnije, tek 1994., doći će asfalt i u Raven, od križanja do kraja sela.

Poslije više od 20 godina natezanja i odgađanja, četvorica mlađih mještana iz donjeg sela odlučila su se za akciju. Poredani abecedno: Franjo Huzjak, Zdravko Martinčević, Mladen Mužić i Franjo Tepeš, kod kojeg se društvo i našlo, dogovoriše se da obiđu sve kuće u selu i pokušaju skupiti potreban novac. Selo je, naime, trebalo osigurati pola, a ostatak Grad Križevci.

Što naumili – to i proveli! „Počeli smo na uskrsni ponedjeljak (3. travnja) i za dva dana već smo imali dostatnu svotu za početak radova!”, veli Huzjak i dodaje: „A uskoro smo skupili još pet tisuća, ukupno oko 35.000 DM.”

Svako domaćinstvo trebalo je dati 500 DM po kući i po 500 DM za svako vozilo (traktor, kamion, osobni auto). No, nije išlo lako jer su bile velike razlike između imućnih i siromašnih. Tako je pet najbogatijih dalo po 2500 DM, a ostali sve manje, pa i samo 50 DM, a sedam Ravljana ništa. Tako se obistinila ona spomenuta da su jedni dali i za druge, iako ti drugi nisu ni toliko koristili cestu jer nisu imali ni vozila, ni štošta drugo.

„Gornjaki” pokazali kako se možeKad nije išlo drukčije, Josip Holt je predložio da gornje selo samo financira

pripremne radove. U Franji Babecu je imao prvog suradnika, a priključila se i Ivanka Štrk te drugi. Godine 1996. skupili su 47.150 kuna i 6850 DM. Pritom treba reći da su akciju pomogli i neki „dolnjaki” (mještani donjeg dijela sela), kao što su njima priskočili neki „gornjaki”.

Troškovi pripreme asfaltiranja dionice duge 480 m od škole do prije prve kuće na početku sela iznosili su 60.800 kuna, a cesta je otvorena u prosincu iste godine (1996). Kako je ostalo 1002 kune i 2700 DM, Holt je opet predlo-žio da se iskoriste za izgradnju makadamske ceste od asfalta do nogometnog igrališta, što je i napravljeno.

Tako, eto, Veliki Raven poslije mnogo godina ima asfalt cijelim selom. Reklo bi se: u pravo vrijeme kad je nabavljano sve više vozila – traktora i pose-bice osobnih automobila kojih je u mjestu sada (2014. godine) najviše.

I nogostup se gradio dugoDruga duga priča – nogostup

Dobro se sjećam kako se pripremala gradnja nogostupa da se ne bi hodalo po blatu jer asfalta još nije bilo. I pritom se čulo skoro toliko ideja koliko je bilo i domaćinstava. A sve su opet polazile od pojedinačnih interesa, a ne skupnih, seoskih.

Početak s kraja sela!Prvo su jedni htjeli da se nogostup gradi po istočnoj strani, a drugi zapadno

od puta. Jedan je mještanin izjavio kako će on dati i više nego što bi trebao ako

PRVI PUT U POVIJESTIIako je selo trebalo skupiti novac za podlogu a Grad Križevci za asfalt, nitko nije imao dovoljno pa je Grad – kako mi je rekao tadašnji gradonačel-nik Marijan Vuković – namirio ostatak od 42.000 DM jer je cesta stajala 77.000 DM.U svakom slučaju, radovi su ubrzo počeli i već je 3. i 4. lipnja 1994. seoska cesta od križanja do iza kraja sela, uključujući i dvije uličice, dobila asfalt – prvi put u povijesti. Svečano je otvorena 6. lipnja 1994.Ukupno je asfaltirano 985 m, od toga 835 glavne ceste od križanja do kraja sela široke četiri metra i dva odvojka ukupne dužine 150 m i širine tri metra. Pripremne radove izveo je križevački „Radnik”, a asfaltirala bjelovarska „Cesta”. Utrošeno je 1300 m3 kame-nog materijala i 590 tona asfalta.Ali… uvijek se nađe bar jedan „ali”: gornje i donje selo nikako se nisu mogli složiti da asfaltiraju i preostali dio Ravna, od škole do početka sela. Ne ide pa ne ide, kao da je riječ o nekom mjestu ili gradu u kojem su ljudi toliko udaljeni s kraja na kraj da se ne poznaju. A V. Raven nije dug ni kilometar i pol, te ima malo više od 200 stanovnika.

186

se ploče postave uz njegovu stranu. Mnogi za to nisu htjeli ni čuti. Onda se opet postavilo pitanje: odakle će se početi graditi – od početka ili od kraja sela?

E, to je onda prevršilo svaku mjeru. Oglasili su se ljudi s kraja (juga) sela i zaprijetili: „Sve se uvijek počinje odozgo, od početka sela, ali ovog puta neće biti tako!” Ivan Španić Freli i Ivan Hoić Pivač napokon su pobijedili: počelo se s kraja sela prema početku!

Mladež dobila zabavu i cipele!Mjesna zajednica i selo skupili su novac za dio ploča, te za šljunak i cement,

a svaki od šest rajona gradio je svoju dionicu. Počelo se uistinu s kraja sela 1971. Prema riječima Pepice Kurečić, uglavnom je radila mladež – kopala, ravnala i postavljala ploče dopremljene iz Križevaca, a kad ih je ponestalo, ploče su betonirane. Beton je ručno miješan do IV. rajona kada je Ivan Španić Zarep iz Njemačke dopremio mješalicu (opet je „lijeni” IV. rajon, kako su ga nazivali, dobro prošao!).

Gradnja je nastavljena 1972., što je zapisano i u školskoj spomenici 1972./73. (str. 256.). Organizacija je pripisana SSRN-u!

Kad je nogostup 1972. dovršen, u dvorištu Ljudevita Petrica Cetine pri-ređena je velika zabava, ali bez jela i pića! Svirali su ravenski tamburaši, a sudionici izgradnje nagrađeni su cipelama UNRRA (navodno fini „boks”). Pepica je, veli, dobila dvije različite, ali ih je uspjela zamijeniti.

Tako je Veliki Raven napokon dobio nogostup, ali on je slabo održavan, pogotovo nakon asfaltiranja ceste, po kojoj se sada gotovo isključivo hoda.

Kako su se održavali seoski putovi i nogostupiObvezno pod prijetnjom

Prema obavijesti Narodnog odbora općine Križevci od 15.VI.1956., Ivan Lugarec je bio dužan dati 9 radnih dana na popravku putova i nogostupa. Prema Odluci o održavanju seoskih putova, domaćinstvo samo s kućom i dvo-rištem bilo je obavezno raditi jedan dan; do jutra obradive površine isto jedan dan; za svako daljnje jutro po jedan dan (Lugarec je imao 8 jutara i 263 čhv). Ako domaćinstvo ne bi dalo propisani broj radnika (radnih dana), općina će unajmiti radnika na njegov trošak koji će morati podmiriti u roku 15 dana; u protivnom općina će se naplatiti ovrhom.

Nogostup je sve manje u uporabi i sve derutniji

Južni dio sela i početak gradnje nogostupa

187

„Stare babe”, pa traktoriDok je propis bio na snazi, putovi su se održavali. Radili su zdravi mlađi

ljudi, muški i žene, i putovi su bili prohodni. A onda su se pojedini „mudrijaši” dosjetili kako i tu ušićariti. Da moćan član domaćinstva ne bi „gubio dane”, a da mu se ne prigovori kako gospodar nije nikoga poslao na put, počeli su slati stare muževe i žene koje su se više oslanjale o motiku nego bi radile.

Putovi su postajali sve neprohodniji, ali su tada već nabavljeni traktori pa se putove popravljalo plugovima s traktorskom vučom.

Najprije su putove popravljali samo muški…

… onda muški i ženske…

188

Krave, konji, traktori, automobili…Od 250 konja do njihova nestanka!Kada je i koliko konja bilo u oba Ravna to vjerojatno nitko ne zna, a pitanje

je je li igdje i zapisano. Stoga se pouzdajem u sjećanja najstarijih Ravljana ili onih koji najdulje ili najbolje pamte, ili ih pak to zanima, pa više znaju od drugih.

Tako su navodno 1936. konje imali (od sjevera prema jugu sela): Nikola Kralj, Pavao Kučiš, Josip Valjak, Ivan Skender, Stjepan Valek Začina, Ivan Pongrac, Tomo Kušić, Pavao Blažinčić, Josip Mrnjavčić Špičko, Franjo Španić Špršek, Josip Lugarec Tuk, Franjo Mužić Vodopija, Ana Mušlek Zmota i Ivan Babčec Ratar.

… na kraju samo „stare babe”!

… a onda sve više konji (Ivka Šumarčeva prikopčala je čak troja kola, mali vlak)…

RADOVI, PRIJEVOZ, JAHANJE…

Dugo su krave morale raditi sve po-trebne poslove, davati telad i mlijeko i drugo, a onda su ih zamijenili konji. Konji su se koristili za sve poljske radove, dovoz i odvoz, ali i za vožnju hrastovih trupaca i drugog drva, cigle, šljunka, pijeska i dr. (za tzv. kiriju, najam vozača s konjima i kolima).Mladi su pak konje rado koristili za jahanje. Već spomenuti Lugarec koji je također jahao, reći će skromno da su bolji bili Ivek Đurančov, Milan Špičkov, Jožica Pačkov, Ivica Hopčov, Ivica Šumarčov, ali i mnogi prije njih, primjerice Đurek Zarepov.Konji su mnoge i udarili ili ugrizli, pogotovo ako ih se izazivalo ili su bili takve naravi (neki su ih zbog toga i prodali), ali sve to nije sprije-čilo većinu seljana koji su ih zapravo voljeli.Sada mladi mogu vidjeti konja tek tu i tamo kod nekog ljubitelja ili uzgajiva-ča za prodaju i naravno na slavonskim manifestacijama gdje su konji za mnoge još stvar prestiža ili – ljubavi.

Prvo su po blatu i makadamu vozile krave..

189

Najviše između 1950. i 1960.Najviše konja, tvrde Ravljani, bilo je međutim između 1950. i 1960. Tada

su ih još imali: Ivan Kučiš, Josip Kučiš, Tomo Baburek Skender, Ivan Kramar Lackojić, Ivan Jaić – Mijo Korenika, Josip Mužić Bručkin, Milan Bahun (koči-jaš mu je bio Đuro Maričić), Stjepan Kovačić, Vid Lugarec Prelec, Stjepan Barbir Grkčec, Ljudevit Miloš Đuranec, Blaž Razum Blažec, Ladislav Heluk (on je imao i pastuhe), Josip Đuranec Šakić, Josip Lugarec Jožec, Stjepan Bogdan Križek, Jalža Orak, Ljudevit Mušlek Hopec, Mara Dečak Šumarci, Ivan Španić Zarep, Franjo Lugarec Prgac, Andrija Babec Starešina, Mirko Kralj, Stjepan Ciboci, Stjepan Babec Skupnjak, Stjepan Babčec Menek, Ivan Babec Lukač, Stjepan Holt Koritar, Franjo Mužić Štefanec, Franjo Mušlek Šnajdar, Ivan Španić Heged, Stjepan Babec Pajtak, Andrija Babec Paček, Ivan Babec Bačani, Josip Babčec, Josip Kurečić, Andrija Mušlek Tabornik i Dra-gutin Heluk Dragić.

A u Malom Ravnu: svećenik Franjo Katić (4, a neko vrijeme navodno i pastuhe), zatim Ladislav Mužić, Stjepan Mužić (4), Đuro Trhaj, Tomo Heluk i Ivan Harča.

Dakle, konje je imalo oko 60 gospodara ili više nego svako drugo kućan-stvo, što je 120 grla ako su na gospodarstvu bila prosječno samo dva konja. Kako su neki imali po 3–4 konja, a mnogi ili gotovo svi imali su barem jedno ako ne i dva ždrebeta, to je u selu bilo čak oko 250 konjskih grla! A danas (2015) ima 58 traktora, 80 automobila i jedan kamper, a konja – više nijednoga!

Stjepan Lugarec ili Štefek Jošcov voli reći: „Iz moje su štale otišli zadnji ravenski konji.”

I do 27 komada govedaA sad još o kravama. Raven i okolica nekoć su slovili više kao stočarski

nego kao ratarski kraj. Zato su se tu održavali i sajmovi. Tako u Ličkom kalen-daru iz 1936. (str. 131) nalazim kako se sajmovi u Ravnu održavaju svakoga 15. svibnja i 24. kolovoza.

Bilo ih je i ranije, a pogotovo kasnije kad ih je održavala Poljoprivredna zadruga, u pravilu srijedom. Prema nekim izvorima, ti sajmeni dani trajali su od oko 1952. pa sve do 1990. Naravno, nisu bili namijenjeni samo Ravljanima nego cijeloj okolici.

… onda su sve više dolazili traktori i zamjenjivali krave i konje

PJESME I POSUDBASjećam se nekadašnje serije kada su poslije II. svjetskog rata mladi i pro-gresivni zagovarali napuštanje konja i uvođenje traktora u poljodjelstvo. A jedan je postariji seljak otprilike rekao: „Možda će ti vaši traktori biti učinkovitiji, ali o njima nikad neće biti takvih pjesama kao o konjima!”I na kraju spomenimo ravenski slučaj s nedostatkom konja kad su nam ne-izostavno trebali. Snimali smo naime poljske radove, kako su se nekad obrađivale oranice. Kako ih u selu nije bilo, morali smo zamoliti Branka Srečeca (?) iz susjednog Gornjega Tkalca, koji se odazvao svaki put kad smo ga zamolili i zahvaljujući njemu snimili kako se radilo s konjima! Danas se ravenske konje može vidjeti još samo na ponekim uglavnom požutjelim ili neoštrim fotografijama.

I VETERINARSKA AMBULANTA ZATVORENA!

U siječnju 2013. u cijelom Velikom Ravnu bile su 34 krave i 43 teleta, junadi i bikova ili ukupno 77! Od toga samo kuće Mužić, Mikadi, Mušlek i Babec imale su deset ili nešto više grla. Tome treba dodati još po 10 ovaca Josipa Holta i Marijana Heruca.Od trenutno 69 naseljenih kuća (s jednim do sedam ukućana), stoku još drži samo 13 gospodarstava. Nije stoga čudno što je Veterinarska am-bulanta zatvorena 31. prosinca 2012. nakon gotovo šest desetljeća rada!A još prije samo nekoliko desetljeća (oko 1950.) u V. Ravnu je bilo naselje-no oko 100 kuća koje su – u prosjeku – imale oko pet grla stoke (krava, junica, teladi, bikova), što znači da je selo imalo oko 500 goveda ili blizu sedam puta više nego danas! Prema riječima bivšeg veterinara, dr. Mijića, jedne je godine samo krava bilo 393!

190

Dopremano je podosta stoke i svinja, jer ih je u selima bilo relativno mnogo. Ljudi nisu imali farme, ali je svaka kuća imala u prosjeku barem tri krave, te poneko tele, junicu i bika, u svemu najmanje pet komada, a možda i više.

Jedna krava bila je rijetkost, a oni koji su se intenzivnije bavili stočarstvom imali su ih i na desetke. Tako je primjerice Ivan Mužić Vodopija još prije 15-ak godina imao i do 37 komada blaga (kako zovu goveda), računajući krave, junice, telad i bikove za tov, a Valjak tek nešto manje.

Samo jedna farma svinjaMožda je nešto manja razlika u broju svinja, ali i to je upitno. Svaka je

kuća naime imala barem jednu krmaču, a neke po tri i četiri. Pojedinih su godina imućniji gospodari imali veće svinjce koje bi se moglo nazvati malim farmama. Jedne godine čak je i veterinar imao farmu sa 80 odojaka (do 30 kg) i tada ih je prodao. I Josip Kučiš je imao farmu (oko 50 komada) u sjeniku! A Vlado Mužić je 1984. – 2010. imao pravu farmu u kojoj je tovio najviše do 184 komada u turnusu. Sada manju farmu ima Marijan Heruc koji hrani 30–40 komada za prodaju, računajući tovljenike, odojke i krmače.

A bikove je tovila i Poljoprivredna zadruga (20–30 u turnusu). Ona ih je i otkupljivala, te je tjedno isporučivala i do 80 komada koje se odvozilo za Rijeku a otuda u inozemstvo. Sada (2013.) nema ni zadruge, ni sajmova, ni tova, ni prodaje, pogotovo ne u inozemstvo. Kako smo čuli, samo još rijetki tove po nekoliko komada…

Neiskorišteni strojeviOsam vršalica…

U Velikom i Malom Ravnu bilo je osam vršalica u četiri gospodarstva. Naime, Josip Valek Začina promijenio ih je čak pet.

Prvu je inače imao Franjo Dečak, kovač iz Malog Ravna (r. 1888.), inače rodom iz Ravenskih Novaka. Nitko ne zna kad ju je kupio, ali je to najvjero-jatnije bilo prije II. svjetskog rata. U V. Ravnu neki su ljudi slučajno zapalili taj stroj, ali je popravljen i još je radio.

Drugu vršalicu kupila je Opća poljoprivredna zadruga Raven oko 1950. Slijedi Josip Valek Začina koji je od 1952. do 1965. promijenio pet vršalica! Zadnji, osmi u V. i M. Ravnu, stroj je kupio Ivan Babec Lukač.

…i osam kombajna!Jednako toliko u V. Ravnu je bilo i kombajna – osam. Jedni su kupili samo-

stalno, jedan čak dva, a jedan skupina ljudi. I baš je taj ostao jedini u selu i – radi.

Prvog je nabavio Franjo Španić Zarep 1973. Približno u isto vrijeme kupio je stroj i Jospi Valek Začina, a ubrzo zatim Stjepan Valjak Vuljak. Oko 1974. složilo se pet gospodara: Franjo Babec Skupnjak, Đuro Mužić Vodopija, Ivan Kučiš, Stjepan Španić Heged i Blaž Rudaš, te zajednički kupili stroj. Rudaš je kasnije svoj dio prodao Stjepanu Sokoliću, ali kako je većina umrla, a Vodopiji pšenicu kombajnira prijetel, to je kombajn sada kod Babeca i on sâm kosi.

Gojitelji bikova za pripuštanje krava

I UČITELJ, I STOČARPrema pisanju Gospodarskog lista 1880., u Izvješću o djelovanju križe-vačke gospodarske podružnice navodi se da su bikove i krave pripuštali čak bivši učitelj i općinski činovnik Martin Geci, te trgovac Julio Neuman.Geci je 1876. imao „za rasplod nes-posobnog bika”, a iduće godine je s drugim pripustio 27 krava. Neuman je 1879. imao isto jednog bika i pripustio 19 krava (dobio ga kasno), a 1880. pripustio 60 krava, ukupno 79, a sa Gecijevih 27 – 106.Vlastelinka Gašpari iz Špiranca s jednim je bikom pripustila 78 krava u dvije godine.

Najveselije u mlatnji bilo je gaženje slame u sjeniku

191

Ravenske kočijePet ili šest kočija?

Ako kočiju nije imao nitko prije, onda ju je sigurno imao Nikola pl. Zden-čaj, koji je bio preugledan i važan dužnosnik da bi se vozio običnim kolima. (Navodno se vozio šesteropregom s bijelim konjima!) Poslije njegove smrti (1854.) vjerojatno ju je naslijedio njegov stariji sin Aleks, koji je vodio gospo-darstvo dok je otac, za života, obavljao važne dužnosti u Zagrebu.

Nisam uspio doznati je li kočiju u V. Ravnu imao još netko prije trgovca Julija Neumana. Poslije njega imao ju je Nikola Kralj (1882. – 1964.) koji se

SPALA KNJIGA…Godine 1975. iz Njemačke je dva ista rabljena kombajna poslao Franjo Mušlek Šumarec koji je kosio s braćom. No, jedan je brzo dotrajao, pa su još neko vrijeme kosili samo s jednim.Kako je Franjo Španić svoj kombajn prodao, dogovorio se s Ivanom Babe-com Lukačem da kupe stroj zajedno, a koristili su ga 2-3 godine.Za takav stroj zainteresirao se i Milan Mrnjavčić Špičko koji ga je imao 1979. – 1985. Zadnji je 1982. uvezao Marijan Heruc, koji ga je koristio desetak godina, ali ga ni on više nema.Tako je – prema onoj narodnoj – knjiga spala na jedno, ne ni na dva slova.

Pljeva (ovojnica zrna) se poslije vršidbe ljepčama vukla s dvorišta u štagalj

Suho sijeno na kola (voz) i u sjenik (štagalj) za zimu - konji su tada još prednjačili

192

1903. priženio kod Ane Mužić Kučiš. Kako je imao puno prijatelja, pa i među gospodom (suci, odvjetnici i dr.), nabavio je kočiju da uglednike ne vozi na kolima. A volio se i pokazati…

Uz ostale, on ili tko drugi, kočijom je dolazio i na željezničku stanicu pred dr. Andriju Španića (brata Kraljeva zeta Franje) i odvozili ga kad je odlazio u Zagreb. Franjina kći Ivka Benčak pripovijedala mi je kako ih je Mikula, kako su ga zvali u Ravnu, rado vozio po Dubovcu odakle i potječe, a sedmogodiš-nja Ivka i njene prijateljice Nevenka Kretić i Maja Štrk morale su ga tijekom vožnje češkati po kosi!

Mlatnja- vršidba pšenice kod Milana Barbira Mijučka (lijevo, desno je Stjepan Mušlek)

Josip Kurečić također se poželio „popelati” kočijom, pa ju je i kupio

Kombajni su vršalice poslali u povijest

U Raven je Franjo Mušlek dopremio i kamper

193

Prema sjećanju nekih Ravljana, Kralj je imao čak dvije kočije. Kad je prva dotrajala, nabavio je drugu, ali nitko ne zna gdje su i kada završile.

Kočiju je 1952. kupio i Josip Kurečić, najpoznatiji ravenski foringaš. On je, veli Franjo Babec, njega i njegovu izabranicu Dragicu Kučiš vozio na vjenča-nje, a neke na proštenje. Ali kočiju nije imao dugo.

Također nije poznato je li kočiju imao još tko osim Franje Markovića, nekoć vlasnika Malog Ravna (ne računajući crkveno imanje). Naime, logično je očekivati da taj bogati gospodin također nije bio bez kočije.

„Dobrovoljna” obveza, rad, „točkice” i - bratimljenjeSamo ne „bratski”

Poslije II. svjetskog rata seljaštvu je uvedena obveza (pro)davanja poljo-djelskih proizvoda. Prve dvije godine zvala se „dobrovoljna obveza”, a dalje do 1951. obvezna prodaja. (Na temelju čl. 15. Osnovne uredbe o otkupu poljo-privrednih proizvoda Vlade FNRJ i čl. 37. Uredbe o otkupu poljoprivrednih proizvoda u 1951. – 52. Vlade NRH”, donosila su se „rješenja o visini obaveze i roku isporuke (…) u 1951. god.”).

Kućanstva su podijeljena u četiri kategorije, već prema imetku koji su imali. Sa seljacima su se sklapali ugovori o sijanju i sadnji te predaji, a za to se dobivalo pola u novcu, a ostatak u točkicama (papirnim jamstvima) bez kojih se nije mogla kupiti nikakva potrepština.

Obveza je bila predaja svih žitarica, krumpira, šećerne repe, suncokreta, trave, lana i konoplje, te stoke (krave, junice), svinje, masti, mlijeka. Primjerice, kućanstvo iz III. kategorije moralo je predati 1700 kg pšenice, 2800 kg kuku-ruza, jednu kravu, dvije svinje 35–40 kg i dvije po 100 kg. (Moj djed Andrija Dečak iz Ravenskih Novaka, koji su tada spadali pod Narodni odbor Tkalec, morao je, primjerice, 1951. g. predati 750 kg pšenice, 700 kg kukuruza, 20 kg masti, 92 kg mesa i 1 debelu svinju.)

Pištoljem po glavi!Moja je obitelj primjerice za sjetvu trebala u pravilu oko 300 kg pšenice. Ne

sjećam se jesu li i toliko ostavili; znam samo da smo cijelu godinu jeli kuku-ruzni kruh, koji još i danas izbjegavam – toliko mi je dojadio. A pšeničnog brašna ostavilo se i čuvalo samo za bijeli kruh na Uskrs i Božić!

Utjerivači su bili posebno bezobzirni i grubi, pa je tako jedan od njih udario Josipa Valjka pištoljem po glavi samo zato što je kasnio sa zapregom i vožnjom svinja! Pri Petricu je utjerivač iz Ravna starijeg domaćina invalida i prozore njegove polio gnojnicom! Još trojici mještana razbili su prozore. Bili su toliko omrznuti da je jedan Ravljanin domaćeg utjerivača stavio na prešu za grožđe i kanio ga stisnuti, ali ga je žena odgovorila i spriječila!

I žene na „dobrovoljnom” raduUz davanja, seljaci su morali i na tzv. dobrovoljni rad. Dug je popis Rav-

ljana koji su bili zaduženi za razne poslove: gradnju pruga, autocestu (uz koju je Ivan Španić zvani Freli našao buduću suprugu!), sječu i vožnju drva, košnju

SVINJE UZELI, A NA SVADBU DOŠLI

NEPOZVANI!Kad je gospodarstvo sve to predalo, došli su predstavnici vlasti (utjerivači), sve pregledali i ocijenili, te popisali nova zaduženja ili jednostavno uzimali „višak”. Pritom nisu pokazivali nimalo razumijevanja ili samilosti.Tako je obitelj Ljudevita Mušleka (Hopca) spremala sinovu svadbu i za to hranila svinje. Iako domaći, utjeri-vač nipošto nije mario za te potrebe već je naredio oduzimanje! (Možda baš zato što se pripremaju „gosti”, iz jala ili osvete, tko zna.) Taj isti čovjek došao je na svadbu nepozvan i još poveo prijatelja matičara! I jeli oni svinjetinu koju je domaćin morao kupiti jer su mu njegovu oduzeli! Ni sestre Padović nisu imale dosta pa su morale dokupiti.Ti predstavnici vlasti bili su uglavnom pojedinci, općinski odbornici i drugi, nerijetko lijenčine i manje ugledni mještani te njima slični iz kotara Križevci. Pretraživali bi po kućama i uzimali sve što su našli, i iznad zaduženja, a pogotovo ono što je bilo skriveno. Ljudima bi ostavljali tek za sjetvu, ako i toliko.

A KAM ZABOSTI IGLU?I još je robe bilo vrlo malo, pa je pred trgovinama uvijek bio red. Ni u Zagrebu nije bilo puno bolje. Ravljani su htjeli kupiti pet rupčića za tambura-še, ali su našli samo četiri! U Ravnu je čovjek htio kupiti odijelo jer mu se staro raspadalo, a u trgovini su mu rekli da će mu prodati iglu i konca pa neka krpa! A on odgovori: „Bi, ali više nemam kam iglu zabosti!”

194

trave… Ljudi s kojima sam razgovarao nabrojili su oko 40 Ravljana, među kojima i dvije žene! A svih se sigurno nisu ni sjetili…

Takav je eto bio „dobrovoljni” prilog stanovnika V. i M. Ravna „obnovi i izgradnji” nove države „ravnopravnih naroda i narodnosti”. Kakva je ta rav-nopravnost bila, znaju svi stariji građani. Gradovi i pojedina sela čak su se i bratimili s nekima iz drugih republika. Iz svega toga proizašla je krilatica: „Možemo to podijeliti, ali ne ‘bratski’ nego pola-pola!”

Pri Jožeku, a kasnije njegovu ŠtefekuNajpoznatija ravenska vuzmica

Vjerojatno najpoznatije su ravenske vuzmice na vrtu Stjepana Lugareca koje je počeo njegov otac Josip. Uoči svakog Uskrsa, već nebrojeno godina, na to se mjesto donosi i dovozi uglavnom svakovrsno granje i poneka grabova cjepanica, pogotovo kad već granje izgori.

Na sam Uskrs ujutro, oko četiri sata ili čak još ranije, oko vuzmice se okupi brojno društvo iz susjedstva, ali i udaljenijih kuća – i do 20 namjernika. Klupe, stolci već su pripremljeni. I obvezni instrumenti, uglavnom tambure. Većina je donijela ponešto za jelo, a još više za piće. U prošla vremena sve je bilo skromnije: pečena jaja u rajngli na žaru, špek i kruh, te rakija i vino. U novije vrijeme svega je više, domaće kobasice, kotlovina… I razna pića.

Najprije se vuzmica zapali i uživa u vatri i sve većem plamenu i pucketanju, što je osobito dojmljiv prizor u noći i u svitanje. I usput se puca iz mužara. Svirka i pjesma pak samo dopunjuju ugođaj, a brojne doskočice još više izazi-vaju smijeh i radost, sveopće veselje koje se održava i zalijevanjem donesenim pićem.

Kad se vatra stiša i ostane žar, slijedi pečenje i prava gozba, a ubrzo opet tambura zasvira i glasovi pronose pjesmu do suprotnog brežuljka i crkve u Malom Ravnu, pa i dalje. I tako satima, do podneva. Čak popodneva – kako tko izdrži. A tko ne izdrži, prespava u obližnjem štaglju ili mu se pomogne da lakše dođe kući!

ŠEST RAJONAPoslije II. svjetskog rata Veliki Raven je podijeljen na dijelove - šest rajona: I. od početka sela do uličice (kraj Pa-dovički); II. od uličice do križanja; III. od križanja do Mikulca i Mrnjavčica; IV. od Mušleka (Hopca) do Stjepana Holta; V. od Tome Mužića i Martina Holta do Ivana Babca (Bačanija) i klanjca; VI. od kapelice i Valeka (Kurpeza) do kraja sela.Nitko od mještana ne zna zašto su bili osnovani, osim što su bila zaduženja po rajonima za čišćenje bara (I. i II. za gornju mlaku ispod kurije; II. i IV. za glavnu između Velikog i Malog Ravna, V. i VI. za onu pri Galda, uz cestu). Vjerojatno se to radilo radi osigu-ranja čiste vode u slučaju požara, a u sušnim godinama i za napajanje stoke. U najvećoj su se djeca i mladi kupali. Još su bile dvije koje se nije čistilo – pri Bobanjku i na Krčima (imena polja).Ali, ubrzo su ljudi pripadnicima rajona pripisivali i razna obilježja. Tako su stanovnike IV. rajona nazivali lijenima, mudrima i dr., za V. su govorili kako su ranoranioci (za jednu snahu su pričali: čim ustane, ide sjeckati hranu za svinje kako bi se čulo da je već ustala; VI. rajon, Kašljavec, bio je najčešće predmet podcjenjivanja i ruganja, jer su tu uglavnom živjeli najsiromašniji.

Na Uskrs ujutro, prije zore, pale se „vuzmice”, ali muški!

Onda se zasvira i zapjeva

195

Ali tu nije kraj. Nakon odmora, navečer opet okupljanje, na ulici ili u nekom dvorištu, pa opet tambure i pjesma, pa i do kasno u noć ili dok grlo izdrži.

Ako kiša ne dopusti zapaliti pravu vuzmicu, začas se mala ujutro napravi na ulici – i opet sve isto. A 2012. bila je najavljena kiša i vjetar, pa su vuzmičari i šator bili pripremili! One redovite koji znaju kaj je uskrsna vuzmica pri Jošcu, ništa ne može zaustaviti!

Eto, tako je to pri Štefeku Jošcovom kao nigdje u Ravnu pa i dalje, osim u Bojnikovcu, gdje mladići ziđu „pravu” vuzmicu sa cjepanicama i uz nju još slože kućicu zvanu huta.

Struja „dolazila” u Raven od 1938. do 1951.Jako, danje, divno svjetlo

Raven i okolica mogli su imati struju barem 10-12 godina prije! Zagrebački električni centar (ZEC) gradio je naime 1938. visoki vod kraj samog sela i to je bila velika prilika da se do struje dođe brzo i jeftinije. Ali…

I načelnik općine protivPredstavnici tvrtke obilazili su sela i ljudima cijele općine Raven nudili

priključak za tadašnjih 900 dinara na trogodišnju otplatu. Ali, naš čovjek ne bi bio što jest da je odmah prihvatio novo i bolje! Mudrovalo se, izmišljalo, pro-nalazilo nedostatke… Čak je, vele, bio protiv struje i tadašnji načelnik općine Raven, inače Ravljanin!

Znamo da su mnogi seljaci imali premalo novca i za najnužnije potrebe ili čak ni za njih. Primjerice, nerijetko se nije išlo liječniku ili po lijek samo zbog nedostatka novca. Otkud onda smoći još i za tu struju bez koje se ipak moglo. Bilo bi međutim zanimljivo znati je li protiv uvođenja struje bilo više siromašnijih ili bogatijih? Slučaj načelnika upućuje na ovo drugo…

Ne tri nego šest rasvjetnih tijelaPoučeni iskustvom iz 1938, počelo se oprezno – najprije su starom Andriji

Petricu došli Slavko Heluk i Ivan Španić Zarep da ga upišu ako hoće struju, te da prihvati 100 din upisnine i 9166 din predračuna za visoki vod, seosku mrežu i priključak s tri rasvjetna mjesta te radnu snagu.

I gle čuda: iako je već imao 72 godine, i Jendraš Petric je još (ili već) daleko vidio. Ne samo da je prihvatio sve predloženo nego je broj rasvjetnih mjesta – udvostručio! Bio je to dobar putokaz i ostalima, pa je u Ravnu već u prvom valu struju prihvatilo oko 60 posto kućanstava.

Ostali su se postupno priključivali, navodno i povoljnije od prvih. A tako skupljeni novac nije ravnomjerno raspoređen i dio vraćen prvima, nego je „sav utrošen” za javnu rasvjetu.

Investitor: Elektro-zadrugaNije to bio jedini „dribling” snalažljivih. U početku se za stupove tražio

točno normiran hrast (debljina, visina, ravnina), a onda je s vremenom prihva-ćena i akacija, pa kesten i na kraju jela!

Navečer se već ogladni pa se meso peče i na - cesti

Gdje su oni teški lijepi dani?

NEMA VIŠE PJESMEU Ravnu se nekoć subotom radilo na polju do podneva ili ranog popodneva, potom su se uređivala dvorišta, kosila trava u grabama, popravljalo što je trebalo i – sjedilo po grabama i zabavljalo. Danas toga nema unatoč brojnim traktorima koji zamjenjuju mnoge težake. Ali danas više nema ni približno ljudi, a pogotovo ne na putu, ulici. I rade sve dane…I zato nema više ni pjesme i svirke, ni zabava i druženja. Kad se prije pedese-tak godina gorice još kopalo, bilo je više težaka nego redova trsja. I premda je ravenska zemlja prilično teška, pjevalo se i orilo skoro na sve strane.I u žetvi se pjevalo iako također nije bilo lako cijeli dan na vrućini prignut sa srpom (kosicom!) rezati koliko ti u ruku stane. Ali pjesma nije izostala, osobito oko „stola” (stolnjaka na travi) i „stolaca” (snopova pod nogama).I u berbi grožđa slično, iako je i tada bilo teško. „Direktor” je, osobito pojedinih godina, padao čim si ga dotakao i onda beri bobicu, zrno („jagodu”) s tla, često između trava, prignut, čučeći ili klečeći. Ali svejedno, uz jelo i na povratku kući, opet bi netko uvijek zapjevao.A danas samo čuješ „gas” s traktora i brujanje motora umjesto glasa iz grla. A ljude praktički i ne vidiš…

196

Iako je bilo svega pomalo (kao i u drugim akcijama), utemeljena je Elek-tro-zadruga s.o.j. Veliki Raven koja je ugovarala radove, dajući pristalicama „račune za izvršenje elektrifikacije”. Iznos računa obuhvaćao je materijal i rad na visokoj i niskoj naponskoj mreži: (Podatke sam prepisao s računa Stjepana Valjka iz Ravna od 1.II.1952. U potpisu: predsjednik Ivan Fureš, tajnik Ivan Švetak.)

„Elektro-zadruga” je bila investitor, a glavne radove su – pod nadzorom Elektre Zagreb – izvodili „Elektrostroj” Zagreb i Elektroprivredna škola Zagreb, a transformatore postavila MU Križevci. Po kućama su radili elektri-čari Vičar, Braco i dr. koje su birali i poslove ugovarali sami mještani.

Da štošta nije išlo glatko, potvrđuju dopisi Elektrostroja Zagreb od 21.XI.1951. U jednom se ističe kako je „projekt elektrifikacije sela manjkav te ga treba ispraviti”. U drugom se traži izvedba eventualnih „popravaka i izmjena” najkasnije do 15.XII.1951. kako ne bi došlo do iskapčanja struje”.

„Bez ikakve naplate”Radovi su postupno dovršavani, pa je 9. travnja 1952. godine zapisnički

preuzet 10 KW vod i trafostanica za V. Raven i Špiranec. Komisiju su činili: Božidar Horbec iz Elektre Zagreb i Franjo Sondić iz Elektre Križevci, a u ime Elektro-zadruge Veliki Raven: Ljudevit Miloš, Milan Bahun, Ivan Kučiš i Stjepan Fureš. U zapisniku piše da je sve ispravljeno, a nedostaci utvrđeni 5.IX.1951. otklonjeni.

Time „Elektro-zadruga predaje Elektri Bjelovar izrađeni dio 10 KW pri-ključnog voda i trafostanicu, ali bez transformatora i to bez ikakve naplate sa strane Elektre”, a transformatori tek nakon godinu dana rada. Elektra će održavati 10 KW i trafostanicu, a Elektro-zadruga mrežu niskog napona koja je njezina, te čistiti trasu.

Preuzimanjem instalacija i uređaja struja je uključena, a dobilo ju je 350 domaćinstava u šest sela i zaselak Kunđevec. Visoki vod je bio dugačak 5235 m, a odvojak za Raven 1785 m.

Prema riječima Stjepana Bogdana, Ravljani nisu bili zadovoljni provedbom akcije, pa se Veliki i Mali Raven odvojio i utemeljio Elektrozadrugu II. Čak se vodio i sudski spor koji su ovi izgubili, a Elektrozadrugu preuzela je Elektra Križevci.

Mile Štrk najzaslužnijiNajveće zasluge za elektrifikaciju tih sela pripadaju učitelju Mili Štrku koji

je dao ideju i pokrenuo akciju, bio prvi predsjednik Elektro-zadruge, dan i noć radio, obilazio kuće i po nekoliko puta, objašnjavao, uvjeravao, molio…

I doživljavao kojekakve neugodnosti i uvrede, a na kraju su škola i učiteljski stan zamalo ostali bez struje. Srećom, sve je platio Kotarski narodni odbor Križevci, a ne Elektro-zadruga koja je bila najpozvanija da to učini, jer je Mile Štrk to višestruko zaslužio. Nažalost, dobrota se ne vraća dobrotom kao ni ljubav ljubavlju.

Jedinstvena proslavaI dok su se na trasama postavljali stupovi i vukle žice, a u kućama uvodile

instalacije, mladi su dugo, uporno i zanosno pripremali proslavu uključenja

LIČANIN KOJI JE VIDIO DALJE

Zatim se struju pokušalo dovesti barem do općine Raven, a dalje bi troškove snosili sami mještani. Zaključujete, zar ne, kako ni to nije prošlo! Navodno su protiv takve nakane bili Presečani koji su, vele upućeni, izjavljivali kako „ne budu oni Ravljanima struju plaćali”.Bilo kako bilo, visoki vod je prošao kraj Ravna kao i mnoge druge prilike, a Ravljanin je i dalje životario u – sumraku! Srećom, u Raven je baš tih godina došao učitelj iz Like Mile Štrk, koji je vidio dalje od lokalnih mudraca i naprednijim mještanima predložio da se struja ipak dovede u Raven i okolna sela. I poticao ih do ostvarenja. A jedan od inicijatora bio je i ravenski zet Stipe Vranković.Godine 1948. utemeljen je inicijativni odbor u koji su ušli: Mile Štrk, Milan Bahun, Ivan Švetak, Ljudevit Miloš, Ivan Kučiš, Ivan Španić, Slavko Heluk i Stjepan Babec iz Ravna, te nekolicina iz sela koja su obuhvaćena tom akci-jom (uz Veliki i Mali Raven, Lemeš, Bojnikovec, Kunđevec, Špiranec i Stara Ves), a poslije i Donji Dubovec.

Učitelj Mile Štrk sa suprugom Stanom najzaslužniji je za

uvođenje struje

197

struje. S već postojećim pjevačkim zborom poseban program za tu prigodu uvježbavao je student Vlado Babuš iz Malog Ravna.

Teži posao imao je drugi student, Drago Bahun iz Velikog Ravna, koji je morao pronaći glumce među mladima koji su posjedovali stanovitu darovitost i volju za brojne probe i nastupe. U tomu je neočekivano uspio, okupivši takve pojedince koji su poslije izrasli u zapaženu amatersku kazališnu družinu.

Brojnim pokusima i do duboko u noć, redatelj Bahun i zborovođa Babuš sastavili su i uvježbavali program koji je trajao gotovo tri sata i zadivio mnoš-tvo nazočnih, među kojima i više uglednika iz Zagreba, Bjelovara, Križevaca i brojnih drugih mjesta. Nikad ništa bolje nije viđeno i izvedeno domaćim snagama.

Kako je bilo teško!„I svjetlo se upalilo, jako, danje, divno svjetlo od tisuću svijeća. Kroz sve

nas toga je časa prostrujilo neko ugodno čuvstvo”, ushićeno je zapisala Stana Štrk. I nastavila kako je mnogo muke stajalo odbornike zadruge kojoj je pred-sjedao učitelj Štrk. Održano je bezbroj sjednica do kasno u noć, odreda burnih, dok jednoga dana nisu popustili – više nisu htjeli skupljati novac, taj najteži posao. Mnogi su bili nepovjerljivi; jedan je Ravljanin susjedu posudio novac za struju, a sam je se bojao uvesti! Neki Lemešanin usklikne: „Pak sem dal 100 dinara – kaj se još ne sveti!?” (A za 100 dinara dobilo se deset jaja!)

Pečat Elektro zadruge

KUD Raven – vrhunskim je programom uveličao uvođenje struje u Raven i još neko-liko sela. S lijeva, leže Vlado Babuš i Dragutin Bahun, čuče Katarina Babec, Nevenka Kretić, Marica Busija, Dana Nemec, Anica Babuš i Barica Mušlek; stoje Ivan Habek,

Stjepan Kovačić, Franjo Španić, Kata Mužić, Stjepan Lugarec, Josip Mužić, te Stjepan Bapčec i Ivan Dečak, 13-godišnjaci koji nisu sudjelovali u programu.

HOĆEMO SVJETLO!A sad još skraćeni prikaz onoga što je učiteljica Stana Štrk napisala na šest (!) stranica školske spomenice, vjerno i sveobuhvatno prikazujući zbivanja od ideje do svečanog uključenja struje. Počela je s kraja, proslavom 2. rujna 1951. i programom koji je završio zborskom recitacijom „Hoćemo svje-tlo!” što ju je sastavio Drago Bahun.„Vjekovima je čemer, tama i dim – gušio naša ognjišta!(…)I skrivao boliSkrivao nepravdeI skrivao patnje(…)Al’ jednoga dana (…)Mi smo ljudi novoga kova!Mi smo ljudi slobode i sunca!Mi smo ljudi bez strašljivih snova!Čujte nas!Mi ljudi smo novi i nećemo staro!(…)Mi nećemo svjetlo dimne lojanice!Mi hoćemo svjetlo!Jako!Jer smo i mi jaki!”

198

„Jednog se dana Štrk jako naljutio, lupio šakom po stolu, svjetiljka je odsko-čila i utrnula. Nastala je tama i tajac. To je nekako osvijestilo ljude i opet su nastavili”, piše Stana. Najaktivniji: Miloš, Kučiš, Bahun, Švetak i Fureš iz Špi-ranca. Oni su od početka surađivali. Stara Ves, Bojnikovec i Lemeš su čekali i mudrovali. U Lemeš je nekoliko puta morao ići nagovarati i učitelj, jednom čak s devet Ravljana. Neki je Lemešanin dao uvesti struju u sve prostorije, a kad je trebalo platiti, rekao je da nema novca! Ni Mali Raven se u početku nije iskazao, čak ni župnik. Kočili su i obrtnici, a najviše Stara Ves. „Imaju silose, betonirane gnojne jame, strojeve kao nitko, a špekuliraju”, ocjenjuje učiteljica.

Ravenska klimaUmjereno, prilično ugodno podneblje

U Ravnu ne postoji meteorološka postaja, pa se o njegovoj klimi može zaključivati samo posredno, na osnovi podataka s najbližih meteoroloških postaja s dugogodišnjim slijedom vremenskih opažanja. S toga gledišta poka-zali su se najprikladnijim podaci iz Križevaca koji, kao i Raven, spadaju u podneblje zvano Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina.

Zemljopisna širina presudno utječe na toplinske prilike u Ravnu. Među-tim, ona određuje i njegovu pripadnost cirkulacijskom pojasu umjerenih širina u kojemu veliki pokretni atmosferski sustavi, poput ciklona i anticiklona, uzrokuju vrlo promjenljivo vrijeme. S obzirom na nadmorsku visinu, Raven spada u nizinsko područje. Nalazi se podalje od mora i oceana pa stoga u njegovoj klimi prevladavaju kopneni utjecaji, koji se odražavaju i na zamjetne temperaturne oprečnosti između ljeta i zime, ali i na obilježja godišnje raspo-djele oborina.

Najhladnije 23. siječnja 1942. – 33,5 °CVišegodišnji prosjek srednje godišnje temperature u Ravnu je 9,7 °C,

ukupne godišnje količine oborina oko 790 mm, a godišnja je osunčanost oko 1950 sati. Srednja godišnja temperatura je oko 1 °C viša od prosjeka za zemljo-pisnu širinu na kojoj se Raven nalazi, što se drži posljedicom utjecaja toplog Sredozemnog mora. Prema godišnjoj količini oborina, Raven je bliži sušim negoli kišnijim područjima Hrvatske. Prosječno 5,3 sata dnevno sunčana vre-mena svrstava Raven u sunčaniji, manje oblačan dio Europe.

Zima je, sa srednjom temperaturom 0,1 °C i ukupnom količinom oborina 141 mm, najhladnije i najsuše razdoblje godine. Pri tome je siječanj prosječno najhladniji, a veljača prosječno najsuši mjesec u godini. Zimi (razdoblje pro-sinac-veljača) pripada najoblačniji, najmaglovitiji i najmanje sunčan mjesec u godini, kao i mjesec s najvećom relativnom vlažnošću, što je sve prosinac! Zima je, dakako, i najsnježnije godišnje doba. U Ravnu godišnje ima prosječno oko 37 dana sa snježnim pokrivačem. U najhladnijim zimama temperatura se može sniziti ispod -30 °C. Najniža je izmjerena 23. siječnja 1942. kad je iznosila -33,5 °C!

Proljeće je čak oko 10 °C toplije od zime. Osobito je zamjetno zatoplje-nje između ožujka i travnja. Početkom druge polovice ožujka srednja dnevna temperatura zraka postaje višom od 6 °C, što se drži početkom vegetacijskog

NEZAHVALNI, GRABEŽLJIVI, JALNI

Kod zadnjeg obračuna neka sela nisu htjela platiti svoju mrežu sama, pa je V. Raven oštećen za 100.000 dinara. A kako je i inače podnio najveći teret, to predsjednik Elektro-zadruge Štrk više nije mogao podnositi te se zahvalio na časti.Kad je trebalo podići zadnju pošiljku bakra, tajnik sa 730.000 dinara i s još dva člana Odbora otišao je to uplatiti. Njih je navodno ostavio pred vratima, a kasnije se ispostavilo da je utajio 200.000 dinara! Potom je pokrenut postupak – piše u spomenici. A ljudi su tada svašta govorili: da je uzeo taj i taj, neki su opet sumnjali u trećega, itd. Na kraju je valjda bilo po onoj: „tko je jamio…”Bilo je i drugih teškoća. Izgorjela su dva transformatora, što je koštalo 150.000 din. Pojedinci koriste struju, ali i dalje ne plaćaju. Zadruga nije udovoljila molbi svog bivšeg predsjednika da struju uvede u školu i stan. Kad je to platio Kotarski narodni odbor, mnogima je bilo krivo što je žarulja i u – zahodu!Učiteljica ovako završava: „I naša susjedna sela vode akciju – pogotovo im se sviđa ulična rasvjeta. U Ravnu je već nabavljena pilana na struju, a i mlin će uskoro proraditi! Sad bi svi htjeli strojeve. To je dobro, podići će se selo i standard. Stana Štrk”.Elektra Križevci je 1982. rekonstruirala električnu mrežu i ugradila još jedan transformator.

199

razdoblja. Proljeće (razdoblje ožujak-svibanj) obilježeno je vrlo promjenljivim vremenom. U njegovoj prvoj polovici katkad padne snijeg i temperatura se snizi zamjetno ispod 0 °C, a u drugoj može porasti iznad 30 °C. Proljeće je najvjetrovitiji dio godine, a posebice travanj. Mraza može biti i u svibnju, a iznimno rijetko čak i početkom lipnja!

Najtoplije 5. srpnja 1950.: +39,5 °CLjeto je najtoplije, najsunčanije, ali i najkišnije godišnje doba! Srednja ljetna

temperatura (razdoblje lipanj-kolovoz) je 18,8 °C. Prosječno je najtopliji mjesec srpanj, koji je ujedno i najsunčaniji, a s kolovozom i najmanje oblačan mjesec u godini. Najveći broj tzv. vrućih ili tropskih dana (s temperaturom 30 °C ili višom), kojih godišnje ima prosječno 19, zamjećuje se ljeti. Prosječno jedan-put ljeti (ali ne svake godine!) temperatura dosegne vrlo visokih i neugodnih 35 °C. Najviša je temperatura izmjerena u iznimno toplom srpnju 1950. kad je 5. srpnja bila 39,5 °C!

Ljeto je, međutim, s prosjekom oborina 241 mm ujedno i najkišnije razdoblje godine. Pritom je lipanj prosječno najkišniji mjesec u godini. Lipanj je ujedno i mjesec s najčešćom grmljavinom i najčešćom tučom u cijeloj godini. Sve je to posljedica utjecaja prodora vlažnog i svježeg oceanskog zraka, koji potiču nastanak grmljavinskih oblaka s pljuskovima i drugim oblicima nevremena.

U listopadu najmanje, u studenom najviše oborinaJesen (razdoblje rujan-studeni) je topla otprilike kao i proljeće, ali ipak

malo hladnija, što je obilježje kopnenih klima. Kišnija od proljeća, a pogotovo od zime. Glede vremena i klime sastoji se od dva prilično različita razdoblja. Prvi dio jeseni, tzv. rana jesen (rujan-listopad), ima znatno ugodnije vrijeme. U listopadu se zamjećuje sporedni minimum u godišnjoj raspodjeli količine obo-rina. U tome dijelu jeseni počinju izostajati grmljavinske oluje, ali se ponovno češće zamjećuje magla pa i mraz. Prvi jesenski mraz zamjećuje se obično već potkraj rujna. Kasna jesen (studeni) znatno je hladnija, oblačnija i kišnija, tako da se u studenome zamjećuje sporedni maksimum u godišnjoj raspodjeli obo-rina. U prvih deset dana u studenome završava se vegetacijsko razdoblje, a u zadnjoj trećini mjeseca obično počinje prvi jesenski snijeg.

Klima bukveOpćenito se klima Ravna može označiti kao umjereno topla, kišna klima.

Zime su hladne, ali ne previše, tako da se nastali snježni pokrivač ne održava neprestano. Ljeta su topla, ali ne i vruća. Oborine su raspodijeljene prilično ravnomjerno tijekom godine, tako da nema izrazito suhog razdoblja. Najmanje je oborina zimi, a najviše početkom ljeta i u kasnu jesen. Takva se klima još naziva klimom bukve (prema prevladavajućem šumskom drveću) i smatra se posebno prikladnom za uzgoj kukuruza.

Na klimu Ravna utječu također regionalni i mjesni čimbenici. Blizina Kal-nika donekle djeluje na sustav vjetrova. Ta gora usmjerava zračne struje većih razmjera. Stoga su prevladavajući vjetrovi sa sjevera i sjeveroistoka, a česti su i s juga i jugozapada. Od mjesnih čimbenika valja istaknuti njegov smještaj na

Žene peru rublje na potoku Črncu između Ravna i Tkalca

(snimio Stjepan Dokušec, 1935.)

Neki su se i kupali

A druge su pilile

Gospođe se odmaraju

200

uzvisini, zbog čega ima manje magle, a mraz je rjeđi i slabiji nego u okolnim nizinama.

Općenito se može zaključiti da Raven ima prilično ugodnu klimu, pa nje-govi stanovnici mogu biti zadovoljni tim darom prirode.

Meteorološke zanimljivosti iz prošlostiNa osnovi bilježaka u starim ljetopisima, povijesnim spisima i novijim

meteorološkim dnevnicima, naznačavamo nekoliko vremenskih događaja koji su svojedobno zaokupljali pozornost Ravljana.

Obilne jesenske kiše. Ratoborni namjesnik turskog sultana u Bosni Hasan-paša provalio je u Hrvatsku početkom listopada 1591. Nemilice je porobio i opustošio sela oko Rakovca, Sv. Helene i Vrbovca. Dio njegove vojske uputio se

Stepica i kučalin za izradu maslaca (Ljubica Španić na slici)

Već su rijetki i svatovi, pa i ovakve pripreme, takozvane

sukačice s domaćinima…

Unatoč teškim poslovima, nekad se išlo na skupne izlete (1974. na Bled) - više ne!

A danas radije u kafiće, što je nekoć za djevojke i žene bilo nezamislivo!

201

prema Varaždinu, zapalivši i selo Gušćerovec podno Kalnika. Glavnina turske vojske utaborila se 6. listopada kraj tvrđe u Vrbovcu, zajedno sa zarobljenim ljudima i opljačkanom stokom.

Te su godine rano počele obilne jesenske kiše. Zbog njih su nabujali potoci Glogovnica, Lonja, Koruška i Črnec, koji su poplavili polja i putove, što je usporilo povlačenje Turaka sa sužnjima i bogatim plijenom. „Kršćani ih stigoše i pobijediše”, zabilježio je Vjekoslav Klaić u svojem djelu „Povijest Hrvata”. Tom je prigodom oslobođeno oko 400 zarobljenih Hrvata.

Hladna, snježna zima. Zima 1725./26. bila je duga, hladna i snježna. Prema zabilješci u Križevcima, snijeg je pao 18. prosinca i zadržao se sve do 4. svibnja. Ljudi su bili prisiljeni sjeći mladice breze i davati ih za hranu konjima, jer je za njih ponestalo hrane. Uzmanjkalo je i drva za ogrjev, pa su zimi sjekli drveće po šumama. Kola natovarena drvom, koliko može vući zaprega od osam volova, slobodno su prelazila preko debelog leda na potocima i rijekama.

Dugotrajna suša. Zima 1778./79. bila je hladna i suha, bez snijega. Prvih osam mjeseci u 1779. bili su gotovo posve bez oborina. Nije bilo ni kiše ni sni-jega. Posljedica toga bila je velika nerodica. Suša je zahvatila velik dio Europe. Zagrebački kanonik i povjesničar Antun Zdenčaj zabilježio je da je čak turski sultan Ahmed III. pozvao kršćane da vode javnu procesiju u Carigrad, „kako bi izmolili kišu”. Zdenčaj bilježi da je procesija doista bila u Carigradu i pokisla od kiše!

Kišna ljeta. Ljeta 1801., 1802. i 1803. bila su nerodna. Godine 1802. zbog dugotrajne suše, a u druge dvije godine zbog prečeste i preobilne kiše. Polja se nisu ni mogla obrađivati, jer su bila pod vodom. Jedino je rodio grah „hudolet-njak”. Ljudi su ponajviše živjeli od mlijeka, ali je i ono bilo vodenasto i slabo hranljivo. Za jelo su čak pripremali travu i koprive, a kruh su pekli od hrastove kore!

Toplo proljeće. Godine 1862. gotovo i nije bilo zime, pa je proljeće rano nastupilo. Marelice i breskve procvale su već u veljači, a drugo voće u ožujku. Ječam, raž i pšenica počeli su klasati već početkom ožujka, a mjesec dana nakon toga u vinogradima su zamijećeni zameci jagodica. Početkom svibnja dozrele su prve trešnje.

Zahvaljujući nastavniku Vukeliću, u Ravnu se uzgajaju limuni i mandarine…

… a Ivan Teo Drljačić pokušava s bananama

- ako dozriju

202

Obilan jesenski snijeg. U studenome 1993. palo je toliko snijega kao nikad prije u tome dijelu godine: već 13. studenoga izmjerena su 23 cm snijega. Snijeg se zadržao na tlu do svršetka mjeseca, a između 29. i 30. studenoga napadalo je četrdesetak centimetara novog, tako da mu je zadnjeg dana u mjesecu visina bila čak 75 cm!

Liječnička opažanja vremenaPrema nalogu Ugarskog namjesničkog vijeća, od 1785. županijski su liječ-

nici (fizici) u Hrvatskoj bili obvezni sastavljati godišnja zdravstvena izvješća. U njima su opisivali i vremenske prilike, jer se već tada držalo da vrijeme utječe na zdravlje pučanstva. Zanimljive preglede vremena za Križevačku županiju za 1785. predočio je u svojem izvješću županijski fizik Leopold Pluskal, pa je prigoda upozoriti na njih, jer tada nije bilo službenih meteoroloških postaja.

Siječanj. S početka hladan i vlažan. Do polovice mjeseca naizmjence padaju kiša i snijeg. Katkad jutarnja i prijepodnevna magla. Od polovice mje-seca vedrije, s hladnim jutrima, dok oko podneva hladnoća popušta. Potkraj mjeseca hladnoća, obilan snijeg, snježne vijavice.

Veljača. Tmuran mjesec. Do 8. veljače oblačno i kišno. Od 8. do 17. hladno, obilan snijeg, „bura”. Nakon toga nekoliko dana s kišom. Zatim oblačno, hladno, obilan snijeg.

Ožujak. „Hladnoća suha i oštra cijeli mjesec. Neprestana bura.”Travanj. „Oblaci i kiša cijeli mjesec.” Sredinom mjeseca nekoliko dana

suhog, ali hladnog vremena. „Cijeli mjesec jedva da je provirilo sunce”.Svibanj. Prvi i zadnji dani oblačni „s toplom kišom”. Veći dio mjeseca

vedar, s ugodnim vremenom.Lipanj. Do 25. neprestano kišno s južnim vjetrovima. „Ugodni i vrlo topli

dani bili su 4, 5. i 6, te 14, 15. i 16. Poplave rijeka u Kraljevini Hrvatskoj”.Srpanj. Prema Pluskalovu izvješću, kišno razdoblje iz lipnja nastavljeno

je i u većem dijelu srpnja. „Ostali dani vedri i vrlo topli.” Rijeke i dalje plave mnoge krajeve Hrvatske.

Kolovoz. Prva tri dana vedra i vrlo topla. Nakon toga do kraja mjeseca vrlo promjenjivo, dani „čas suhi čas vlažni”. Palo je mnogo kiše.

Rujan. Ugodna vedrina cijeli mjesec. Samo tri ili četiri puta padala je kiša. Dana 24. rujna „veoma gusta magla neugodna vonja sve do podne”.

Listopad. U prva tri dana vrlo ugodno vrijeme. Od 10. do 19. izjutra magla, a zatim vedro. Nakon toga jutarnji mraz.

Studeni. Do 22. neobično lijepo vrijeme, pretežito vedro. Nakon toga oblačno ili magleno s kišom.

Prosinac. „Jedva da smo vidjeli snijega cijeli mjesec. Kiša i oblaci nepre-stance su se smjenjivali, a jaki sjevernjak ili snažni istočnjak uzrokovali su vlažno, ali veoma hladno vrijeme.”

Izvješće je predočeno Skupštini Križevačke županije 9. ožujka 1786. godine, a potpisan je: Leopold Pluskal, fizik slavne Križevačke županije.

Sva tri teksta: Mr. Milan Sijerković

Već je stigla i zima s puno snijega

A u veljači obvezno maškare…

…koje ne prolaze bez cura!

203

Strahovito nevrijeme nad „Pastorijevim” RavnomPoharana petina Hrvatske

„Ilirske Narodne novine” objavile su 12. lipnja 1838. vijest o strahovitom nevremenu koje je u tri dana, 1. i 3. lipnja, poharalo velik dio sjeverozapadne Hrvatske, pa tako i Raven.

Ne znam samo zašto su napisali „Pastoriev Raven” kad su u njemu već bili velikaši Zdenčaj? Ne znači, naravno, da su oni bili jedini! I još nešto. Upravo te godine Nikola pl. Zdenčaj imenovan je velikim županom zagrebačkim!

Iako se 1838. pisalo malo drukčije nego danas, tekst objavljujem u cijelosti jer je uglavnom razumljiv.

„Horvatska i Slavonia”U Petak dana 1. Lipnja (Jun.) okolo ure posle poldne dovukoše se gusti

oblaci sa strahovitom nepogodom iz Štajera kroz goru Macel, ter za malo razpuknu se oblak nad Krapinom viseći, i valovi silni vode baciše škedanj u Krapini ležeći preko ondešnjega potoka na sred terga (piace.) Tuča silna se prosiplje i pokrije sve ondešnje bregove, ter kada se oblaci put južnoga i izhodnoga Zagorja razdeliše, potuče severnu stran župe (fare) Začretske, a cele župe: Mihovljan, Mače, Lobor, Zlatar i Konštinu, odande Žitomir – na drugoj strani Lužnicu, Laduč, Novi Marov, Bistru itd. tako strašno, da sva zimska setva k zemlji pritisnuta leži, a tersja bez mladja, gola stoje.

Umah na to u nedelju, to jest dana 3. Lipnja (Jun.) dovukoše se oblaci iz Krajnske i grad (tuča) pobije Maksimir, Laštine, Paukovec, Rakovec, Verbovec, Zelinu, St. Ivan, St. Helenu, Bisag, biskupov Gradec, Pastoriev Raven, Pre-seku, Sv. Ivan u Granici i regimentu Gjurjevačkju i druge put Karlovca strane, jednom rečju moći je kazati, da je peta stran horvatske zemlje poharana.”

U Velikom Ravnu i neuobičajeno voće

LIMUNI I MANDARINE!Zahvaljujući nastavniku Vladimiru Vukeliću koji nije samo donio limune u Raven, nego ih je i razmnožavao, pa i sada ima u više kuća.A uz kuću obitelji Drljačić u Velikom Ravnu raste čak i nekoliko biljaka ne-uobičajenih za to podneblje – banana! Dvije su visoke već četiri metra, jedna oko dva, te nekoliko mladica.- Sadnicu sam prije tri godine donio iz Pitomače i zasadio - pripovijeda zadovoljno Teo Ivan Drljačić. I evo, na jednoj je prvi put (2015.) nekoliko plo-dova kao na „pravoj”. I, koliko znam, puno starijoj – rode tek kad imaju oko 12 godina. Samo da dozriju…

Već je proljeće i jedan od prvih radova u vinogradu, a kopanje je bilo najveselije. Bilo!

Skladni Mužićevi kosci

508

Proslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

Recenzije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Dr. sc. Agneza Szabo: Znalački, sveobuhvatno i pristupačno . . . .9Prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijević: Čitanje s uživanjem . . . . . . . . . . . . . . . . . 11Strahimir Primorac, prof.: Sve o Ravnu – činjenice i sjećanja . . . . . . 13Vlado Bogdan, svećenik: Preporučujem ovu knjigu... . . . . . . . . . . . 15

Prvo poglavlje Kada je pravi rođendan? . . . . . . . . . . . . 17

Na ravnom, pitomom brežuljku . . . . . . . . . 18Razni nazivi sela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18Posjed Raven ban daje podbanu Jakši . . . . . 18Raven od 1232. ili 1238.? . . . . . . . . . . . . . . 19Turski zločini u Ravnu . . . . . . . . . . . . . . . . 26Dva stoljeća Jelačićevih u Ravnu. . . . . . . . . 27Novo o Zdenčajevima . . . . . . . . . . . . . . . . 31Tri ravenska Zdenčaja. . . . . . . . . . . . . . . . . 32Zdenčaji među 59 najistaknutijih . . . . . . . . 32Zdenčaj na čelu Jamnice . . . . . . . . . . . . . . . 33Prisjednik i sabornik . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34Počasni prisjednik sudbenog stola. . . . . . . . 34Od „brata” do „izdajnika” i natrag. . . . . . . . 35Zdenčajev zbogom Ravnu. . . . . . . . . . . . . . 36Aleks stariji i duže živio . . . . . . . . . . . . . . . 36„Dobar Hrvat” nakanio u Srbiju . . . . . . . . . 37B. Hrg: „Zaslužuju trajno obilježje” . . . . . . 38U skladu s položajima vlasnika . . . . . . . . . . 39Paromlin u Ravenščici . . . . . . . . . . . . . . . . 41Kipajevo polje, kuća i – lanac . . . . . . . . . . . 43Zahvaljujući Zdenčaju – stigli iz Cernika?. . .44Sami izgradili i obnovili . . . . . . . . . . . . . . .45

Drugo poglavlje Prvi put o župi cjelovito . . . . . . . . . . . . 47

Najmanje selo sjedište župe. . . . . . . . . . . . .48Od kada župa i crkva?. . . . . . . . . . . . . . . . .49Fogl u župi 44 godine! . . . . . . . . . . . . . . . . 53Župni dvor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57Od Vrhovca do Huzjaka . . . . . . . . . . . . . . . 58Svećenici rođeni u župi . . . . . . . . . . . . . . . . 58Čak 52 mise godišnje . . . . . . . . . . . . . . . . . 62Više od 60 jutara zemlje . . . . . . . . . . . . . . . 63Zvonari i šekutori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65Crkveni pjevački zbor . . . . . . . . . . . . . . . . .66Djevojačko društvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69Križarsko društvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .70Prva spomenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71Druga spomenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72Najraniji poznati ukop – Ana pl. Zdenčaj . . . 76Veliki ravenski sprovodi . . . . . . . . . . . . . . . 79Dostojno počivalište Zdenčajevih . . . . . . . .80„Taj Mahal” za Ravljanku . . . . . . . . . . . . . . 81

Treće poglavlje I bogata, i manjkava povijesna građa . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

Ravenska općina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .84Općinsko činovništvo . . . . . . . . . . . . . . . . .96Ravenska pošta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100Veterinarska ambulanta . . . . . . . . . . . . . . 106

Četvrto poglavlje Kućne zadruge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109

Zadruga Babčec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110Zadruga Babec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110Zadruga Babuš . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112Zadruga Barbir Mihuček . . . . . . . . . . . . . 112Zadruga Holt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .113

Kazalo napisa

509

Pekari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158Postolari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159Prijevoznici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162Stolari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163Tvorničar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166Zidari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167Užar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168Vulkanizeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168Samouki i svestrani. . . . . . . . . . . . . . . . . . 168Trgovci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171Gostioničari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178

Sedmo poglavlje Sličice iz seoskog života . . . . . . . . . . . . 180

Tradicijska arhitektura . . . . . . . . . . . . . . . 181Ceste naše ravenske: državna i mjesna . . . 183Druga duga priča – nogostup . . . . . . . . . . 185Krave, konji, traktori, automobili… . . . . . 188Neiskorišteni strojevi . . . . . . . . . . . . . . . . 190Ravenske kočije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191„Dobrovoljna” obveza . . . . . . . . . . . . . . . . 193Najpoznatija ravenska vuzmica . . . . . . . . . 194Struja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195Ravenska klima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198Strahovito nevrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . .203

Osmo poglavlje Snimanje seoskih radova . . . . . . . . . . . 204

Hoće li se ikada ponoviti? . . . . . . . . . . . . .205

Deveto poglavlje Povijest, prosvjeta, kultura, sport . . . 213

Bahunov povratak u Raven . . . . . . . . . . . . 214Prva od sedam Tamburijada . . . . . . . . . . . 216Ravenska razglasna stanica . . . . . . . . . . . . 217Etnografska spomenica škole Raven . . . . . 218Sastanak učiteljskog društva 1896. . . . . . . 221Kultura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222Sport . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225Hrvatski jezik: naš i tuđi . . . . . . . . . . . . . 231

Zadruga Komat–Valjak . . . . . . . . . . . . . . . 114Zadruga Kovačić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114Zadruga Kušić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115Zadruga Krčelić Kušić . . . . . . . . . . . . . . . 116Zadruga Lacković. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116Zadruga Lugarec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117Zadruga i rodoslovlje obitelji Mikulec . . . 118Zadruga Mušlek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119Zadruga Mužić Kučiš . . . . . . . . . . . . . . . . 119Zadruga Mužić (Šumar) . . . . . . . . . . . . . . 121Zadruga Mužić Vodopija . . . . . . . . . . . . . 122Zadruga Kucen Mužić Petric . . . . . . . . . . 122Zadruga Razum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123Zadruga Škender . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124Zadruga Španić (Gjuranec). . . . . . . . . . . . 124Zadruga Španić Imbrić . . . . . . . . . . . . . . . 125Zadruga Španić Ivec . . . . . . . . . . . . . . . . . 127Zadruga Špičak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128Zadruga Valjek Dolnji . . . . . . . . . . . . . . . 129Zadruga Valjek Srednji . . . . . . . . . . . . . . . 129Mali Raven – Zadruga Heruc. . . . . . . . . . 132Ravenski javni zdenci . . . . . . . . . . . . . . . . 133

Peto poglavlje Strahovit požar 1888 . . . . . . . . . . . . . . . 135

Nikad veća nesreća . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136Selo Kolarec doživjelo sličnu sudbinu . . . . 139120. obljetnica DVD-a V. Raven . . . . . . . 14070. obljetnica LD „Šljuka” V. Raven . . . . . 143

Šesto poglavlje Radnje, trgovine, gostionice . . . . . . . . 145

Bačvari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146Brijači . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146Ciglari i ciglane. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147Kolari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149Kovači . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150Krojači i krojačice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151Mehaničari i bravari . . . . . . . . . . . . . . . . . 154Mesari. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154Mlinari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155Pilari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157Pecari rakije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158

510

Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 495Zahvala suradnicima . . . . . . . . . . . . . . . . 499Umjesto uobičajenog životopisa . . . . . . . 500Posljednja napomena . . . . . . . . . . . . . . . . 507Kazalo napisa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 508Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .511

Deseto poglavlje O sestrama, ljepoticama i pismima . . . . 234

Sestre Padović. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235Spomenari i čestitke . . . . . . . . . . . . . . . . . 237Lijepe Ravljanke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238Pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .240

Jedanaesto poglavlje Zapažanja, iskustva, stavovi . . . . . . . . 250

Zašto zanemarujemo velike događaje i znamenite ljude iz prošlosti? . . . . . . . . 251Prigorje naše „nepoznato” . . . . . . . . . . . . . 253Kočnice, štete, nezadovoljstva . . . . . . . . . . 256Još o jalu, zapostavljanju… . . . . . . . . . . . . 261Veza sa zavičajem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261

Dvanaesto poglavlje Domicilni Ravljani . . . . . . . . . . . . . . . . 265

Trinaesto poglavlje Iseljeni Ravljani . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340

Četrnaesto poglavlje Ravenski leksikon . . . . . . . . . . . . . . . . 409

Petnaesto poglavlje Odjeci prve knjige . . . . . . . . . . . . . . . . 421

Dva predstavljanja knjige „Raven i okolica” . . . . . . . . . . . . . . . . . .422Pohvale, primjedbe i kritike . . . . . . . . . . .428Propusti, ispravci i dopune . . . . . . . . . . . . 432

Šesnaesto poglavlje Ostala sela župe Raven . . . . . . . . . . . . 434

Bojnikovec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 435Donji Tkalec. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .445Gornji Tkalec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .448Graberščak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .458Kunđevec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .459Lemeš Ravenski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .459Novaki Ravenski. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .467Stara Ves Ravenska . . . . . . . . . . . . . . . . . .477Špiranec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 481Posljednja vijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 493