UNIVERZITET U SARAJEVU

EKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU

Keynes-ijanističko i monetarističko shvatanje koncepta inflacije

Seminarski rad

Studij: Master Studenti:

Smjer: Makrofinansijski menadžment Ademović Fatima

Predmet: Monetarna strategija Briga Amina

Mentori: Kreso Sead i Muharem Karamujić Čusto Irma

Huseinović Ajla

Sarajevo, novembar 2013.

S A D R Ž A J

1. Uvod...............................................................................................................................................3

2. Inflacija..........................................................................................................................................4

2.1 Djelovanje inflacije......................................................................................................................5

2.2 Troškovi inflacije........................................................................................................................6

2.3 Inercijalna inflacija.......................................................................................................................6

2.4 Kejnezijanska teorija inflacije......................................................................................................7

2.5 Monetarističko shvatanje inflacije................................................................................................7

3. Keynes-ijanističko shvatanje koncepta inflacije.................................................................................8

4. Monetarističko shvatanje koncepta inflacije.....................................................................................12

4.1. Filipsova kriva...........................................................................................................................16

5. Zaključak......................................................................................................................................19

L I T E R A T U R A............................................................................................................................22

2

1. Uvod

U tržišnoj ekonomiji cijene proizvoda i usluga mogu se uvijek promijeniti. Neke cijene rastu,

druge padaju. O inflaciji govorimo kada dođe do općeg povećanja cijena robe i usluga, a ne

povećanja cijena pojedinih artikala. Posljedično za jedan euro možemo kupiti manje ili, na

drugi način iskazano, jedan euro vrijedi manje nego prije. Inflacija se računa pomoću indeksa

potrošačkih cijena.

U europodručju inflacija potrošačkih cijena mjeri se harmoniziranim indeksom potrošačkih

cijena - HICP. Pojam harmoniziran označuje činjenicu da sve države u Europskoj uniji

primjenjuju istu metodologiju. Time se osigurava da podaci za jednu državu budu usporedivi

s podacima za drugu. Svaka država europodručja ima nacionalni statistički ured koji

izračunava HICP za svoju državu.

Tokom 1970-ih i 1980-ih inflacija je bila visoka u mnogim europskim državama. Međutim,

od sredine 1990-ih stope inflacije znatno su niže zahvaljujući pripremi država za uvođenje

eura i monetarnoj politici Evropske Središnje Banke.

Posebna pažnja u radu posvećena je ulozi inflacije u keynes-ijanskoj i monetarističkoj teoriji,

kao dominantnim pravcima ekonomskih politika današnjice.

3

2. Inflacija

Inflacija je povećanje agregatnog (općeg) nivoa cijena u odnosu na vrijednost novca. Pojam

inflacije također se može definisati kao pad vrijednosti novca.1 Iako je inflacija u

svakodnevnom životu često upotrebljavan izraz, njen pojam često nije jasan pa je potrebno

dati neku opštu formulaciju. Može se reći da se inflacija pojavljuje u onom trenutku kada

opšti nivo cijena počinje da raste, shodno tome inflacija predstavlja opšti porast cijena.

Vrijednost novca označava njegovu kupovnu moć. Dakle, ukoliko dođe do porasta cijena, ta

kupovna moć opada. Stopa inflacije formuliše se kao stopa promjena nivoa cijena mjereno

indeksom potrošačkih cijena CPI.

% inflacije (godina t) = (nivo cijena u godini t) + (nivo cijena u godini t-1) / (nivo cijena

u godini t-1) x 100

Trendovi rasta prosječnog nivoa cijena izražava se inflacijom odnosno ona predstavlja

postotak promjene nivoa cijena i to putem indeksa cijena. Indeks cijena mjeri se prosjekom

individualnih cijena. Indeksi cijena su CPI '' index potrošačkih cijena'' i PPI '' indeks

proizvođačkih cijena'' i BDP deflator.2 Index potrošačkih cijena se najviše koristi kao

pokazatelj inflacije. U SAD-u se za njeno izračunavanje koristi za 364 proizvoda sa više od

2100 prodajnih mjesta različitih područja države. Samuelson/Nordhaus navode takav

hipotetički primjer. Oni polaze od pretpostavke da potrošači kupuju tri osnovne potrepštine-

hranu, stanarinu i zdravstvenu zaštitu, i to u odnosima: 20 % za hranu, 50 % za stan i 30 % za

zdravstvenu zaštitu. Ako se kao bazna godina uzme 1992.3 cijena svake stavke je 100 pa je i

CPI također 100 (0,20 x 100) + (0,50 x 100) + (0,30 x 100). Ako u 1993. cijene hrane porastu

za 2 % (na 102), stanarine za 6 % (na 106 %) i zdravstvene zaštite za 10 % (na 110), CPI za

1993. će biti:

CPI (1993.) = (0,20 x 102) + (0,50 x 106) + (0,30 x 110) = 106,4.

Prema tome, ako je 1992. godine CPI iznosio 100 u 1993. je bio 106,4 a stopa inflacija je 6,4.

1 http://hr.wikipedia.org/wiki/Inflacija2 Jakšić, Miomir., Osnovi makroekonomije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2005.3 Babić, Mate., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998

4

Index proizvođačkih cijena PPI smatra se najstarijom sistematski praćenom statističkom

serijom i u praksi se veoma često koristi. Što se tiče BDP deflatora radi se odnosu nominalnog

prema realnom BDP i zbog toga se može tumačiti kao sveobuhvatni index cijena.

Inflacija se može iskazati u sljedećim oblicima i to : umjerena, galopirajuća i hiperinflacija.

Spori rast cijena predstavlja umjerenu inflaciju. U ovom slučaju su relativno stabilne cijene sa

jednocifrenim stopama godišnjeg rasta. Stanovništvo drži uštede u bankama jer se njihova

vrijednost ne smanjuje, te su spremni na potpisivanje dugoročnih ugovora u nominalom

izrazu, jer imaju povjerenje da nivo cijena neće devalvirati novčane iznose prema cijenama

roba.

Galopirajuća inflacija se manifestuje u višecifrenom procentu godišnjeg porasta cijena.

Ovakav oblik inflacije najviše ugrožava privredu i njene aktivnosti koje se moraju korigovati

indeksom cijena ili se preračunavaju u strane valute.

Hiperinflacija je izrazito najgori i najnepovoljniji vid inflacije. Kao primjer često se navodi

slučaj Vajmarske Njemačke iz 20-tih godina prošlog vijeka, kada je vlada izgubila kontrolu

nad monetarnom politikom i štampala ogromne količine novca.4 Ovakva inflacija se javlja u

periodu ratova i revolucije. U razvijenim privredama tendencije inflacije kreću se u pravcu

umjerene inflacije. Korištenjem instrumenata savremene ekonomske politike, posebno

monetarne i fiskalne, vlade mogu da kontrolišu inflaciju.

2.1 Djelovanje inflacije

Polazeći od činjenice da je inflacija danas glavni neprijatelj normalnog ekonomskog razvoja,

blagovremeno prepoznavanje troškova do kojih ona dovodi je bitan korak za njeno praćenje i

regulisanje. U relativnim cijenama ispoljavaju se dva efekta i to:

Preraspodjela dohotka i imovine između različitih socijalnih slojeva i

Distorzija relativnih relativnih cijena i proizvodnja različitih roba, kao i outputa i

zaposlenosti.

Inflacioni uslovi pogoduju dužnicima jer se u uslovima fiksnih kamatnih stopa glavnica duga i

kamate obezvrjeđuju. Moglo bi se zaključiti da se u takvim periodima stanovništvo potstiče

4 Blanchard, Oliver., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2005.

5

na zaduživanje. Zbog toga je u cilju izbjegavanje stvaranja nerealnih odnosa potrebno

regulisati realne kamatne stope i uskladiti ih sa inflatornim kretanjima čime se izbjegava

redistribucija dohotka. Djelovanje inflacije na realnu ekonomiju može se posmatrati u

dvostrukom smislu: preko djelovanja na ukupni proizvod i preko alokacije resursa i

ekonomske efikasnosti.

2.2 Troškovi inflacijeRasprava o troškovima inflacije bavi se ključnim efektima inflacije na ekonomske tokove.

Inflacija nameće troškove privredi redistribucijom dohotka i opadanjem efikasnosti

privređivanja, poremećajima relativnih cijena. Neočekivana inflacija je takva promjena cijena

koju nisu očekivali ni ekonomski prognostičari. Dio stanovništva, koji radi u uslovima

dugoročnih fiksnih sporazuma o radu, u uslovima inflacije je oštećen jer se obezvrjeđuju

njihovi realni dohoci. Efekat neočekivane umjerene inflacije odražava se na raspodjeli

dohotka i imovine, te donekle na efikasnosti sistema. Većina troškova inflacije nije rezultat

inflacije same po sebi. Naprotiv, socijalne frikcije nastaju kao rezultat promjena na relativnim

cijenama. Bez obzira na to kakvi su stvarni troškovi inflacije, država ne može tolerisati visoku

inflaciju, pa su prisiljene preduzimati odgovarajuće ekonomsko političke mjere za njeno

saniranje.

2.3 Inercijalna inflacija Inflacija je savremeni ekonomski fenomen koji se javlja u različitim oblicima i različitog

intenziteta. Dinamika ekonomskog života uključuje i reakcije privrede na eksterne uticaje i

događaje što dodatno komplikuje ovaj kompleksni fenomen. Uslovi u kojima funkcioniše

savremena privreda sadrže uslove za visoko inercijalnu inflaciju, inflaciju koja nastoji da

zadrži prvobitan nivo sve dok ne podlegne uticajima ''šokova'' tražnje ili troškova. Navodimo

primjer iz američke ekonomije, kada su tokom 80-tih godina cijene rasle po stopi od 4 %

godišnje, inflacija je bila očekivana i od strane stanovništva, pa samim time je bila ugrađivana

i u odgovarajuće ugovore, kao i u monetarnu i fiskalnu politiku. Nominalni BDP je rastao po

stopi od 7 % što uz 4 % inflacije iznosi 3 % realnog rasta BDP-a.5 Karakteristika ove stope

inflacije je njeno moguće dugotrajno prisustvo na umjerenom nivou. To može trajati sve dok

5 Stojanov, Dragoljub i Medić, Đuro., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001.

6

je takva stopa prihvatljiva za kreatore ekonomske politike i nema razloga zašto ona ne bi

ostala na umjerenom nivou, međutim tu se javlja poblem. Uticajem različitih faktora poput

valutnog kursa, promjenom u produktivnosti dovodi do toga da se inflacija pomjera sa

inercijalnog nivoa na gore i na dole. Glavni udari dolaze sa strane tražnje i troškova pa su dva

osnovna tipa inflacije i to: inflacija tražnje i inflacija troškova. Pod inflacijom tražnje

podrazumijevamo inflaciju u kojoj agregatna tražnja pri jednakim cijenama prevazilazi

proizvodne mogućnosti privrede.6 Često se višak tražnje manifestuje u trenucima kada je

ekonomija veća ili približna potencijalnom proizvodu, te država nastoji finansirati dobra

štampanjem novog novca umjesto poreskom politikom.

Inercijalna tražnja obuhvata inflaciju bez pretjerane tražnje. U ovom slučaju riječ je o

naslijeđenoj inflaciji iz prethodnih godina.

2.4 Keynes-ijanska teorija inflacijeKynes je odbacio predrasude koje su postojale u političkoj ekonomiji o stabilnosti sistema,

ravnotežnoj privredi i njenoj sposobnosti da dovede tražnju u saglasnost sa ponudom. On je

prišao istraživanju tržišnog načina proizvodnje.7 Također, smatra se među prvim

ekonomistima koji je priznao da je kapitalistička privreda po prirodi neuravnotežen sistem za

koga su krize imanentan element. U istraživanju inflacionog procesa Keynes je više nego

drugi građanski ekonomisti shvatio složenost te pojave. On je za razliku od drugih dobro

shvatio socijalno ekonomski sadržaj inflacije kao sredstvo prikrivene preraspodjele dohotka u

korist monopola i države. Upravo iz navedenih razloga, on je smatrao umjerenu ili

kontrolisanu inflaciju kao najpogodnije sredstvo za ostvarivanje ciljeva savremene države.

Keynes-ova teorija inflacije je dugo godina služila kao osnova za formiranje koncepcije

inflacije u okvirima većine vodećih pravaca građanske političke ekonomije. Ova teorija

inflacije ispoljila se kao dublja i složenija koncepcija nego one koje su stvorile njegovi

sljedbenici.

6 Bašić, Meho i Vilogorac, Esad., Osnove ekonomije, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2008.7 Stojanov, Dragoljub i Medić, Đuro., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001.

7

2.5 Monetarističko shvatanje inflacije Monetarizam, kao škola makroekonomske misli, javlja se krajem 40-ih i polovinom 50-ih

godina zahvaljujući radovima Miltona Friedmana koji je njen najznačajniji predstavnik.8

U ekonomskoj politici monetaristi prije svega polaze od ideje da je privreda uvijek u

ravnoteži tj. da postoji stabilnost privrede zahvaljujući fleksibilnim cijenama, slobodnoj

tržišnoj igri i liberalističkoj politici. Slobodna ekonomska politika po njima podrazumjeva

jednu drugačiju ulogu države (protivno Keynes-ijanskim stavovima ), državu koja neće u

potpunosti regulisati i određivati pravila igre jer je po njima pretjerana državna intervencija

neefikasna ( u smislu alokacije resursa ) i štetna. I fiskalna politika je po njima neefikasna jer

omogućava rast inflacije i budžetskog deficita; njome se ostvaruje efekat istiskivanja

privatnog sektora. Dakle možemo zaključiti da monetaristi jedino “ vjeruju “ u monetarnu

politiku. Naime, kako u privredi nije osnovni problem nezaposlenost već inflacija (koja je

uvijek monetarni fenomen) možemo zaključiti da monetarna politika postaje prioritetnija u

odnosu na fiskalnu, a njen glavni instrument postaje upravljanje ponudom novca a ne

kamatnom stopom.

3. Keynes-ijanističko shvatanje koncepta inflacije

Nakon 1929. godine i velike ekonomske krize, problem zaposlenosti postao je primarni cilj

ekonomske politike. Više se nije forsirao ekonomski liberalizam, naprotiv, zamijenio ga je

intervencionalizam. Državno uplitanje bilo je nužno, ne samo radi stvaranja ekonomskih

uporišta u obliku državnog sektora ili programa javnih radova, nego i u mehanizmu

redistribucije dohodaka u društvu u korist države. To se, između ostalog moglo ostvarivati i u

obliku obezvrijeđivanja novca.9

Tada je Keynes doživio “svojih pet minuta slave”. On se fokusirao na kamatne stope i

zaposlenost, a ne na teoriju cijena. Investicije i potrošnja u funkciji uspostavljanja interne

ravnoteže i rješavanja problema nezaposlenosti, također su dobile značajnu ulogu u

Keynesovom radu.

8 http://sh.wikipedia.org/wiki/Monetaristi%C4%8Dka_teorija9 O. Blanchard, Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, 2005., str. 489

8

Prije Keynesa, inflacijom se smatrao svaki porast cijena izazvan povećanjem monetarne mase

ili brzine opticaja novca. Međutim, prema Keynesu „pod inflacijom treba podrazumijevati

porast platežno sposobne tražnje koja ne može da se realizuje kroz porast obima proizvodnje“.

Za razliku od drugih, Keynes je dobro shvatio socijalno ekonomski sadržaj inflacije kao

sredstva prikrivene preraspodjele dohodaka u korist države i monopola.10 Zato je on smatrao

da je umjerena inflacija najpogodnije sredstvo za ostvarivanje ciljeva savremene države.

U Keynes-ijanističkoj teoriji inflacija ima statičan karakter, što implicira da uvođenje

multiplikatora i akceleratora kao neke vrste podsticaja i dinamičnog povezivanja faktora rasta,

u ovom slučaju ne pije vode.

Keynes je smatrao kako ne treba poistovjećivati robu i cjelokupnu novčanu masu. On je

mišljenja da ako je dio nacionalnog dohotka koji je namijenjen ličnoj potrošnji veći od

proizvodnje sredstava potrošnje i sredstava proizvodnje, onda je nivo cijena tih sredstava veći

od njihovih troškova proizvodnje i obratno (ako je S > I, tada će nivo cijena biti niži).

Polazeći od pretpostavke da su tekući rashodi za potrošna dobra jednaki ukupnom dohotku

umanjenom za štednju,

P * R = E – S,

Keynes razvija formulu za cijenu potrošnih dobara:

P = E/O + (I' – S)/R,

gdje je:

P – cijena potrošnih dobara,

E – ukupan nacionalni dohodak,

O – ukupna proizvodnja,

I' – novčani dohodak ostvaren proizvodnjom investicijskog dobra,

S – štednja,

R – tekuća potrošnja dobara potrošnje.

10 O. Blanchard, Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, 2005., str. 489

9

Iz ovoga se da zaključiti kako on u razmatranje uzima samo novčane rashode (E – S), a ne

cjelokupnu novčanu masu.

Zahvaljujući Keynesu i njegovom radu, istaknuta je činjenica da porast količine novca

izazvan smanjenjem kamatne stope, koja stimulativno djeluje na investicije, dovodi do porasta

proizvodnje i zaposlenosti.

Keynes je potencirao kako je neophodno da se posebno analizira ono što određuje cijene

potrošnje robe i cijene sredstava za proizvodnju.

Kada su posrijedi cijene sredstava za proizvodnju, Keynes ističe kako one zavise od

očekivanja i od kamatne stope, a ne samo od odnosa S – I.

Prema Keynesu „ravnoteža postoji onda kada su faktori proizvodnje potpuno zaposleni, kad

publika nije posebno raspoložena na tržištu efekata, te ne zadržava u obliku šrednih uloga ni

više ni manje od normalne proporcije svog ukupnog bogatstva i kad je veličina štednje

jednaka troškovima i vrijednosti novih investicija“. Neravnoteža između štednje i investicija

uzrokuje pad ili rast cijena, zavisno od kamatne stope. Niža kamatna stopa stimuliše

investicije, ali na štednju djeluje suprotno i time dovodi do neravnoteže i rasta cijena. Ovu

vrstu neravnoteže banke mogu regulisati eskontnom politikom, politikom otvorenog tržišta,

kao i politikom obaveznih rezervi.

Kako raste monetarna masa, tako raste i proizvodnja, a sa njom i cijene. Porast cijena djeluje

povoljno na prihode. Porast cijena stimuliše ulaganja. S porastom investicija rastu proizvodnja

i zaposlenost. Porast monetarne mase utiče na snižavanje kamatne stope. Ako je kamatna

stopa niža, onda je profitabilnost investicija viša. U skladu sa tim postaje jasnije da inflacija

stimuliše investicije i zaposlenost.11

Inflacioni proces se, prema Keynesu, sastoji iz dvije faze.

Prva faza se odlikuje umjerenom inflacijom, koja izaziva povećanje efektivne tražnje.

Povećanje tražnje utiče na proširenje proizvodnje, a u manjoj mjeri na cijene. Ova faza je

povoljna za privredu jedne države jer slijedi dva osnovna cilja, a to su: povećanje investicija i

snižavanje realne nadnice.

11 Đ. Medić i D. Stojanov, Makroekonomske teorije I politike u globalnoj ekonomiji, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2001., str. 261

10

Druga faza je prava inflacija, gdje se povećanje tražnje u potpunosti prenosi na povećanje

jediničnih troškova i nema uticaja na razvoj proizvodnje. U ovoj fazi inflacija postaje opasna

za ekonomski razvoj, što iziskuje primjenu antiinflatorne politike.

Nakon drugog svjetskog rata, Keynesova teorija inflacije preživjela je promjene. Naime, njeni

sljedbenici podijelili su se u dvije grupe:

- neokejnzijance, koji su davali prednost inflaciji tražnje i

- kejnzijance, koji su se pridržavali inflacije troškova.

Inflacija tažnje se temelji na međuzavisnosti agregatne potražnje i domaćeg proizvoda.

Inflacija troškova uzrokovana je smanjenjem agregatne ponude uz istu agregatnu tražnju.

Smanjenje ponude može biti posljedica porasta neke troškovne komponente, npr. rast

materijalnih troškova zbog smanjenja produktivnosti rada ili ekonomičnosti poslovanja, ili

uvođenje poreza, doprinosa, carina i sl.

Sidni Vajntraub nazvao je ovu podjelu „Janusom sa dva lica“, jer je to vještačka podjela na

dvije koncepcije inflacije u okvirima jedinstvene teoretske strukture.

Keynes nije pravio veliku razliku između dugog i kratkog roka, jer je smatrao da ekonomija

može biti u ravnoteži za bilo koji nivo nominalnog nacionalnog dohotka i u bilo koje vrijeme,

i da je odgovornost države da pomoću adekvatne fiskalne politike osigura željenu ravnotežu.

11

Grafik 1. Keynes i ANT i ANP

Izvor: N. Gregory, Osnove ekonomije, MATE d.o.o. Zagreb, 2006., str. 614

Ekonomija se može naći u bilo kojoj ravnoteži, od R0 do R3, sve zavisno od toga kakvu

politiku primjenjuje država. Ravnoteža R0 nije poželjna (nizak nivo proizvodnje, visoka

zaposlenost), a može potrajati dosta dugo ako država ne preduzme adekvatne mjere

podsticanja agregatne nominalne tražnje, npr. povećanje izdataka države, smanjenje poreza,

smanjenje kamatne stope i sl. Međutim, približavanje nivou pune zaposlenosti povećava

opasnost od inflacije tražnje. Inflacija tražnje povećava pritisak na povećanje nadnica, što

izazviva inflaciju troškova.12

Bez obzira na pomenute podjele, Keynesova teorija inflacije je zadržala svoju suštinu, i u

velikoj mjeri doprinijela ekonomskim kretanjima. Ova teorija dala je pozitivan doprinos time

što je omogućila odvojeno razmatranje kretanja novčane mase i promjene efektivne tražnje,

kao i povezanost brzine opticaja novca sa promjenama kamatnih stopa.

4. Monetarističko shvatanje koncepta inflacije

12 N. Gregory, Osnove ekonomije, MATE d.o.o. Zagreb, 2006., str. 614

12

Monetarizam je makroekonomska teorija u kojoj problem inflacije ima centralnu ulogu.

Najpoznatiji predstavnici te teorije su Milton Fridman, Kari Bruner, Artur Meleer, Dejvid

Lejdler i Majkl Parkin. Bez obzira na to što pomenuti autori koriste različite teoretske prilaze i

u značajnijoj mjeri se razlikuju po svojoj metodologiji njihova pripadnost monetarističkoj

školi određena je prihvatanjem sljedećih osnovnih postulata:

1. Stabilnost je imanentna karakteristika tržišnog sektora ekonomije. Nakon narušavanja

ekonomskog razvoja ekonomski sistem se automatski vraća u stanje ravnoteže a

nezaposlenost na svoj „prirodni nivo“;

2. Bilo koje stope rasta novčane mase su u saglasnosti sa privrednom ravnotežom, ali to

dovodi do različitih stopa inflacije;

3. Promjene u stopama rasta novčane mase u početku djeluju na stope realnog

ekonomskog rasta, pa prema tome, i na nivo zaposlenosti. U dugom roku to djelovanje

iščezava i ostaje stalno rastuća tendencija povećanja cijena;

4. Odricanje od politike upravljanja tražnjom, kako novčanom tako i budžetskom.

Prednost se daje dugoročnoj novčanoj politici što se ogleda u uspostavljanju normi ili

orijentira rasta novčane mase.13

Šta je zapravo monetarizam i koje su njegove glavne odlike? Nobelovac Stein definiše

monetarizam kao ekonomsku politiku koja se nalazi između keynes-ijanizma i neoklasičnih

ekonomista. Monetarizam se sastoji od niza empirijskih propozicija koje se odnose na efekte

date stope inflacije i stope nezaposlenosti. Osnovna propozicija monetarista je da je inflacija

monetarni fenomen.

Keynes-ova politika jeftinog novca pretpostavlja diferenciranje nominalne i realne kamate i

diferenciranje između nominalne i realne nadnice. U spirali nominalna kamata – realna

kamata, te tržišna kamata – prirodna kamata, monetarne vlasti, ako žele održati investicione

aktivnosti, kontinuirano moraju snabdijevati privredu dopunskom količinom novca. Međutim,

po mišljenju monetarista, problem se pojavljuje onoga trenutka kada ekonomski subjekti

počnu anticipirati ponašanje monetarne vlasti, odnosno onoga časa kada oni počnu da

formiraju inflatorna očekivanja. U uslovima inflatornih očekivanja mora se naznačiti razlika

13 Babić, Mate., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998.

13

između nominalne i realne kamate ili bolje rečeno, očekivane realne kamate. Očekivana

realna kamata predstavlja razliku između nominalne kamate i očekivane stope inflacije.

Irwing Fisher je prvi naznačio razliku između nominalne i realne kamate. Ova razlika je

posebno značajna za donošenje investicionih odluka, kao i za donošenje odluka o štednji i

potrošnji. Međuzavisnost nominalne kamate, inflacije i realne kamate i njihovo djelovanje na

privrednu aktivnost, prema Fisheru, zahtijeva da u stanju ravnoteže nacionalne privrede

nominalna kamata mora toliko porasti da uhvati korak sa očekivanim rastom cijena. Tada

realna kamata ostaje neizmijenjena. Ova konstatacija je poznata kao Fisherov teorem.14

Proces kontinuiranog popunjavanja monetarnog opticaja novcem, radi diferenciranja

nominalne od realne kamate privredu na dugi rok neminovno, po mišljenju monetarista,

dovodi do stanja kumulativne inflacije, odnosno do stanja hiperinflacije.

Po Friedmanu, prava dilema nije dilema između nezaposlenosti i inflacije danas, nego je to

dilema između nezaposlenosti danas i još veće nezaposlenosti sutra. Logika ove dileme sastoji

se u tome što sve veća inflacija, kao metod snižavanja nezaposlenosti na niz kratkih rokova,

dovodi do takve akceleracije inflacije koja postaje kontraproduktivna. U borbi protiv

hiperinflacije, država će na kraju morati posegnuti za oštrim restriktivnim mjerama

ekonomske politike koje će sutra neminovno izazvati još veću nezaposlenost.

Naime, ukoliko su nominalne kamatne stope znatno više od realnih, tj. ako uključuju i rast

cijena, potenciranje rasta kamatnih stopa neće uticati na zaustavljanje inflacije.

Uzimanje u obzir razlike između nominalne i realne kamatne stope tako ima presudno

značenje u razumijevanju djelotvornosti monetarne politike i predviđanju budućeg kretanja

kamatnih stopa. Ukoliko ljudi predviđaju daljnje povećanje inflacije, oni ugrađuju očekivanu

inflaciju u kamatne stope koje su voljni platiti kao zajmoprimci, odnosno koje zahtijevaju kao

zajmodavci, što predstavlja troškovnu komponentu rasta (umjesto smanjenja) inflacije. Sektor

preduzeća i država - porastom cijena svojih proizvoda i usluga, a stanovništvo - zahtjevima za

veći dohodak (plaće, nadnice i penzije), mogu pokriti narasle troškove zaduživanja pa neće

smanjivati svoju potrošnju. Štoviše, oni će nastojati što prije potrošiti svoj dohodak, kupiti što

veću količinu realnih dobara ("kupi sada - dok ne poskupi") te zaduživanjem čak anticipativno

14 Stojanov, Dragoljub i Medić, Đuro., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001.

14

trošiti budući dohodak, jer je kupovna moć njihovih sredstava namijenjenih za potrošnju ili

investiranje sada veća.

Osim navedenoga, treba napomenuti da je u nerazvijenim zemljama i zemljama u tranziciji

funkcija investicija nerijetko potpuno neelastična na promjenu kamatne stope pa potražnja za

kreditima i cjelokupna privredna aktivnost više ovise o raspoloživosti kredita nego o njegovoj

cijeni. Kako je prisutan višak potražnje za kreditima nad njihovom ponudom, onemogućeno je

efikasno djelovanje diskontne politike i politike otvorenog tržišta. Eliminiranje inflacije u

takvim okolnostima moguće je jedino direktnim ograničavanjem bankarskih plasmana

(smanjeno kreditiranje banaka od centralne banke) i administrativnim propisivanjem visoke

stope obvezne rezerve.

Na sličan način, kao što ograničenja restriktivne monetarne politike umanjuju sposobnost

eliminiranja inflacije, povratni efekti ekspanzivnog utjecaja monetarne politike umanjuju

njezinu djelotvornost u poticanju ekonomskog rasta. Ukazivanje na postojanje povratnih

efekta monetarne ekspanzije predstavlja vrlo važnu odrednicu teorije monetarizma na kojoj se

zasniva argument o efikasnosti monetarne politike u kratkom roku i potpune neutralnosti

novca u dugom roku. Oni pri tome ne negiraju činjenicu da znatnije povećanje ponude novca

djeluje na pad kamatne stope i time neposredno potiče investicijsku, ličnu i budžetsku

potrošnju. Međutim, naglašavaju da povećanje spomenutih komponenata agregatne potražnje

ujedno potiče i rast cijena, a time i rast nominalnih kamatnih stopa koji ionako postaju visoki

zbog snažne potražnje za kreditima. To znači da ekspanzivna monetarna politika na početku

potiče pad kamatnih stopa, a u kasnijoj fazi uzrokuje njihov rast. Uzimajući u obzir

tradicionalnu zakonitost odnosa između investicija i cijene novca, u dugom roku iščezavaju

svi pozitivni učinci koji bi mogli doprinijeti ekonomskom rastu, a inflacija ostaje kao jedina

posljedica monetarne ekspanzije.

Zbog spomenutoga dvosmjernog i dvostrukog odnosa između novca i kamatnih stopa

monetaristi smatraju da kamatne stope nisu dobar monetarni indikator te da zadatak

monetarne politike nije djelovanje na obim bankarskih kredita ili visinu kamatnih stopa već

djelovanje na količinu novca. Umjesto monetarnih skretanja i pritisaka - čas ekspanzivne, čas

restriktivne politike, Milton Friedman zastupa politiku stabilnog rasta količine novca po

konstantnim stopama (za privredu SAD-a na razini 4% do 5% godišnje). Takva konstantna

stopa monetarnog rasta, kako sam kaže, ne bi stvorila savršenu stabilnost niti raj na zemlji, ali

bi ona bila značajan doprinos ekonomskoj stabilnosti globalnog društva. Vezano uz željene i

15

neželjene učinke monetarne politike Friedman ističe da je "stupanj našeg znanja o odnosu

između novca, cijena i proizvodnje tako oskudan i postoji toliki prostor sloboda i odstupanja u

ovim odnosima, da diskrecijske promjene količine novca mogu nanijeti više štete nego

koristi", tj. u najboljoj namjeri djelovati destabilizirajuće.

Spomenuto dokazuje primjer Sjedinjenih Američkih Država iz kasnih 70-ih godina, od 1978.

do 1980. godine (nakon drugoga naftnog šoka) inflacija se nekontrolirano povećavala

dosežući prosjek od 12 posto godišnje. Politikom skupog novca i visokih kamatnjaka FED je

usporio rast novčane mase i kredita, ali je istodobno utjecao na smanjenje potrošnje

stanovništva i poslovnog sektora. Uslijed smanjenja agregatne potražnje smanjila se

proizvodnja, ali je povećana nezaposlenost od 6 posto 1979. godine, na 10 posto na kraju

1982. godine. “Nagrada za ove stroge mjere bilo je dramatično smanjenje inflacije s

prosječnih 12 posto godišnje u razdoblju 1979. – 1980. na 4 posto u razdoblju od 1983. do

1988. godine. Visoka nezaposlenost uspjela je izbaciti inflaciju iz privrede, ali je trošak u

obliku izgubljenog outputa, prihoda i zaposlenosti bio velik”.15

Grafik 2: Stopa inflacije i nezaposlenosti u SAD-u u razdoblju 1960. Do 1991. godine

15 Ivan Lovrinović, Marijana Ivanov, Novac i gospodarska aktivnost, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 2003.

16

Izvor: The Federal Reserve Board, Monetary Statistics.

4.1. Filipsova kriva Pojava hipoteze „prirodnog nivoa nezaposlenosti“ koju su razradili Milton Fridman i E. Felps

dovelo je do razgraničenja Filipsove krive na kratkoročnu i dugoročnu krivu. Filipsova kriva

pokazuje kombinacije nezaposlenosti i inflacije koje se javljaju kao rezultat pomjeranja krive

agregatne tražnje duž krive agregatne ponude na kratak rok.

Što je veća agregatna tražnja , veći je nivo ukupne proizvodnje i viši je opšti nivo cijena. Što

je viši nivo proizvodnje, manja je nezaposlenost.

Grafik 3.: Filipsova kriva u kratkom roku

Izvor: https://www.google.hr/#q=Filipsova+kriva

17

Milton Fridman i E. Felps kritikovali su Filipsovu krivu, polazeći prije svega, od toga što je

ona bila konstruisana bez uzimanja u obzir inflacionih očekivanja. Friedman i Felps su

zaključili da su na dugi rok inflacija i nezaposlenost nepovezane. Kao rezultat pojavila se

vertikalna Filipsova kriva na dugi rok, na nivou prirodne stope nezaposlenosti. Otuda

zaključak da monetarna politika može biti efektivna na kratki rok, ali ne i na dugi rok.

Grafik 4.: Filipsova kriva u dugom roku

Izvor: https://www.google.hr/#q=Filipsova+kriva

U vrijeme kada dugoročna Filipsova kriva dobija vertikalni izgled to jeste kada nezaposlenost

odgovara svom prirodnom nivou nezavisno od tempa inflacije, kratkoročna kriva poprima

različit izgled u zavisnosti od inflacionih očekivanja. Naglašavanje razlika između dugoročne

i kratkoročne krive uslovljeno je primjenom adaptivnih očekivanja.

Očekivana inflacija izražava koliko ljudi očekuju da će se ukupni nivo cijena promijeniti. Na

dugi rok očekivana inflacija se prilagođava promjenama stvarne inflacije. Sposobnost

centralne banke da utiče na neočekivanu inflaciju postoji samo na kratak rok. Jednom kada

ljudi anticipiraju inflaciju, jedini način da se nezaposlenost svede na nivo ispod prirodnog je

da stvarna inflacija bude iznad anticipiranog nivoa.

18

Grafik 5.: Filipsova kriva

Izvor: https://www.google.hr/#q=Filipsova+kriva

5. Zaključak

Mnogi teoretičari dijele mišljenje kako keynes-ijansko i monetarističko shvatanje

makroekonomske pilitike nije toliko različito kako izgleda na prvi pogled te da posjeduju

mnoge zajedničke elemente. Monoterizam se sastoji od seta empirijskih propozicija koje se

odnose na efekte date stope inflacije na stopu nezaposlenosti dok keynes-ijanci varijacije

stope nezaposlenosti pripisuju sistemskim egzogenim kretanjima marginalne efikasnosti

kapitala.

19

Obje koncepcije se bave agregatnom tražnjom pri čemu se u keynes-ijanskoj teoriji

ekonomska ravnoteža postiže jednakošću ukupne tražnje i ukupne proizvodnje, a u

monetarističkoj usklađenošću odnosa između monetarne ponude i potražnje. Interakcija

realnih i monetarnih faktora na kratki i dugi rok karakteristična je također za obje teorije s tim

da u toj interakciji na dugi rok obje ukazuju korelaciju inflacije i pune zaposlenosti na način

da se inflacija javlja kao cijena pune zaposlenosti.

Jedna od osnovnih razlika navedenih teorija jeste to što keynes-ijanci polaze od

nezaposlenosti, a monetaristi od pune zaposlenosti. Keynes-ijaci nastoje savladati inflaciju

preko agregatne tražnje odnosno rastom monetarne ponude kojim se utiče na rast investicija

što će, u dugom roku, dovesti do ekonomske ravnoteže globalnih okvira. S druge strane,

monetaristi utiču na inflaciju procesom portfolio selekcije, uravnoteženjem na finansijskom

tržištu odnosno ravnotežom između tržišta novca i tržišta kapitala.

Kod keynes-ijanaca zaposlenost je određena u skladu sa željenom efektivnom tražnjom

određenom potrebnim nivoom dohotka što ukazuje na to da je prema keynes-ijanskoj teoriji

nadnica fiksirana te da se radi o „fixprice“ sistemu. Nasuprot tome, kod monetarista

zaposlenost i nadnice određeni su nezavisno, na tržištu rada nakon čega se određuje i nivo

dohotka te se radi o „flexprice“ sistemu.

Grafik 6: Monetaristički pristup

P Razina cijena AS

AD

Potencijalna proizvodnja

20

Samo M

AD

Q Stvarna proizvodnja

Izvor: Jakšić, Miomir., Osnovi makroekonomije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog

fakulteta u Beogradu, Beograd, 2005.

Grafik 7: Keynes-ijanski pristup

P AD AS

M,G – T,X

A Q Stvarna proizvodnja

Izvor: Jakšić, Miomir., Osnovi makroekonomije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog

fakulteta u Beogradu, Beograd, 2005.

Prema monetarističkom stajalištu na krivoj agregatne tražnje nalazi se samo M, odnosno

zagovaraju važnost isključivo novca dok keynes-ijanci kažu da je novac važan, ali i fiskalna

politika. Za monetariste promjene AD uglavnom utiču na cijene, a za keynes-ijance i na cijene

i na proizvodnju, barem u kratkom roku. Što se tiče agregatne ponude keynes-ijanski

ekonomisti naglašavaju da je kriva AS relativno vodoravna u kratkom roku zbog niske

proizvodnje, a monetaristi kako je kratkoročna krivulja AS skoro okomita odnosno da su

cijene i nadnice relativno fleksibilne.

21

L I T E R A T U R A

1. Babić, Mate., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998.

2. Bašić, Meho i Vilogorac, Esad., Osnove ekonomije, Ekonomski fakultet u Sarajevu,

Sarajevo, 2008.

22

3. Blanchard, Oliver., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2005.

4. Jakšić, Miomir., Osnovi makroekonomije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog

fakulteta u Beogradu, Beograd, 2005.

5. Mankiw, N. Gregory., Osnove ekonomije, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2006.

6. Stojanov, Dragoljub i Medić, Đuro., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj

ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet Univerziteta u

Sarajevu, Sarajevo, 2001.

7. Ivan Lovrinović, Marijana Ivanov, Novac i gospodarska aktivnost, Zbornik

Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 2003.

8. http://hr.wikipedia.org/wiki/Inflacija (pristupljeno: 01.11.2013.)

9. https://www.google.hr/#q=Filipsova+kriva (pristupljeno: 01.11.2013.)

23